Ljubimo se!

Ljubimo se! jer budućnost svijeta
U Ijubavi samo srećom cvjeta!
Raj je ona, kad te ni Bog ne će,
Njene sreće blago ponajveće!

Prah nam otac, suza bila mati,
Slabe crve Ijubav Bogom zbrati
Nad grobovi, gdje se rote jadi,
Stijeg pobjede ljubav samo sadi!

Ljubimo se! uz cjelove mile
Bit će ruže, gdje su zmije bile;
Ljuta žeda ne će skočit na te,
Dok je suza, što se liju za te!

Jesi l tužan, utjehe si nađeš,
Kada bijedan pod svoj krovak zađeš;
Jedan pogled - i sva briga minu,
Jedan cjelov - do neba te vinu!

Oj, uz onu kolijevku još ranu
Mol'te, majke, molitvu tihanu,
Da čedancu, dok vam milo sniva,
Druga zipka blagoslov uznija!

Neka raste, a s njim nek se vije
Ono ranče, što za njega žije,
Nek ga krijepi i u život budi;
Gdje je ljubav, tuj su ti i ljudi!

Motat će ga oluja života,
Da je samac, pao bi sirota;
Al se milče neprelomno bori,
Nije slabo - jer mu srce gori!

Sva mu snaga - pogled onaj blagi,
Sva mu sreća - osmijeh onaj dragi,
Sve mu sanje - duša ona njena;
Što je teško, kad te ljubi žena!

Oj, kad srce stenje ti u mukah,
Ljubav ti je materinja ruka;
Kora krušca — to je samcu malo,
Al da dijeli - još bi preostalo!

Pa me ljubi, milovanje moje,
Čistim žarom čiste duše svoje;
Bit ću blažen, jer u mojoj bijedi
Samo ljubav ime raja vrijedi!

Uz prozor...

Uz prozor stojim naslonjen,
A miso mi se vije
Na jug moj, živo poželjen,
Gdje njeno srce bije.

Pod menom dolje šumi grad,
Nad menom zvijezda sjaji;
A ja tuj stojim sam i mlad,
Drugari tek mi vaji.

S daleka, gledaj, spješi svijet,
Sve srca srcu hrle;
S daleka tamo trn i cvijet
I ljube se i grle...

Baš čelo meni mali stan,
Kroz prozor dršće svijeća;
Obitelj tuj svoj sniva san;
A za me - gdje je sreća?

Gle, opet tamo bijela sjen
Kroz mrak se nekud vije - -
A ja -? oj, na jug poželjen
Sva želja moja plije.

Tuj sniva ona — tiha noć
Nad sanjom joj se kruži;
Oj, slatka joj je, slatka noć,
Ta na što da se tuži?

Nju grli slatke majke raj,
Nebesa na nju paze;
Ne, ne zna ona pako taj,
Kad po srcu ti gaze.

Milolik snije anđel moj,
A raj se u njoj skriva ...
Čuvarom budi, Bože, njoj,
Ma o kom da mi sniva!

A ja na sneni zurim grad
I staze gledam gluhe - - -
Prazninu kroz tu crni jad
Sa usne juri suhe.

Mahnita kletva kroz taj mir
Uz divlju bjesneć šalu:
Ha, tvoj je život bučni vir,
A nada - pjen na valu!

Da zginem? ali ko ti sni
Anđelci mi se bliže:
Oj, nek se dižu valovi
I pjena im se - diže!

Tvoj vijenac

Moj oltar - to je tihi dom,
A povijest - evanđelje;
Tuj prvim, dušo, zavjetom
Posvetih svoje želje.

I ja ti rekoh: za tebe
Žrtvovat sve ću svoje;
Al znaš li, čim ću najljepše
Ovjenčat čelo tvoje?

Kad grmne prva smrtna cijev
Ko trublje glas nad grobom,
Kad bljesne mač i vatre sijev,
Ja dijelit ću se tobom!

Do polja poć ću bojovna
U četi osvetnika;
A ti ćeš ostat mučena,
Ta - žena buntovnika!

Nad glavom će ti psikat rug,
Urlikat će ti zvijeri - -
I smijat će se, da te j' drug
Baš izdao na vjeri;

A ja ću jurit razbojem
Ko osvetničko zrno...
Il da se vijenca dovijem,
Il da bih u grob srno.

I ne ću mislit, kako ti
Tim ljuće jade snubim;
Ja želim, dušo, muku ti
Baš zato - jer te ljubim!

Na oštar ću te navest trn,
Na krvav put junaka,
I ti ćeš kušat udes crn,
Al - ti ćeš biti jaka.

Zanosit tvoga srca žar
Veselit će se gladu;
A od mene će bit ti dar:
Što ostavih te jadu!

Pa - kad te prijeka srva kob,
Kad smrt ti bude plaća,
Oj, možda, duso, na tvoj grob
Oholit će se braća!

I pisat će ti zahvalu:
Bijaše žena svijesti;
A od tog krunu dičniju
Ne umijem ti splesti!



         - K r a j -

Trzaji

(1902.)


Ženi

Hotio bih stihom reći
Onaj grč ti, trpak tako,
Što ukoči usne tvoje,
Kad ti pričah ponajlako
- Oziruć se iza pleći -
Čim to rode čežnje moje!
Ah, to bješe uzdah nijemi,
Što ti zamro na usnama
Pa u suze ne proteče.
Ostav'mo ga među nama;
Zatureni, zagrljeni,
Toplimo ga dan i veče.
On će proći - nestat će ga,
I tvoje će usne male
U smjehuljka nabrat dva se,
Kada rumen lake šale
Prelije se preko njega
Pa ti licem poigra se.
A što mene vijek će peći
I mutit će moje dane,
O - zaklopi dječje oči;
Zaspij samo tu uza me,
Nikada ti neću reći,
Da preda mnom još se koči!
Tek po tvome čarnom polju
Neka teče med i mlijeko,
Proljet buji, ptiče moje!
Meni Bog je pjevat reko,
I ja vršim božju volju -
I ja jedem srce svoje!

Himna

Nasmij mi se, svijete mio,
Rani mi se na zlo dalo;
Trpio sam dugo, tio,
Uzdahnuo jače malo...
Ah, to biva, kad se luta
Po drugome carstvu negdje,
A ledena ruka kruta
Rastvori ti silom vjeđe.
Ne! Tuđe su staze ovo
I ne vode mojoj kući;
To je nebo ko olovo,
A pritište krv pijući.
U tom hramu na Sionu
Trujem samo oči drage,
U vječita mira zvonu
Slušam zveku krive vage.
O zagrm'te, žice, gromom,
Što najljuće kida stijenje,
Gle - već igram s divnom momom,
Ime joj je - ogorčenje!
Majka joj se vjera zvala,
Otac bješe sanjar ludi;
Rodila se divna mala
- Čudna l' čuda - usred ljudi!
Ko sirota puka bludi,
Med gomilam' srće, kleca;
Sva joj sreća, što poludi,
Kad pjesmicom katkad jeca...
Luduj, kćerko, vijek slobodna,
Lutaj svojih po nebesi';
Bude l' išta od tog plodna,
Prostit će se tvoji grijesi!
Ta čedo si divna braka,
Što ga ikad ljubav sklopi;
Mamurna si, svakojaka,
Otkad sunce tebe opi.
I majka ti umrije mlada,
Kad pometnu jadno tebe,
Preplašiv se divna sklada
Izmeđ svijeta - izmeđ sebe!
Pa - smij nam se, zvijeri plava,
Tek okreni leđa nama,
Nek mesnata tvoja glava
Grč nam štedi na usnama.
Da osmješak gorki, nijemi
U sav grohot ne sori se...
Ah, tad puca sve u meni,
Pa štropoće - rušeći se.

Ouvertura


Snažno je mirnulo cvijeće šarnih sa gredica rajskih
Ko da je za kišom nagli vjetrić mu ljuljnuo glave,
Raznio opojni etar sočnih sa latica majskih,
  Pelud sa lipa, ruža i trave.
Sve je treperilo lako zlatnoj na sunčanoj žici
Jasnim pod jutarnjim nebom; srebrn oblačak i voda
Plavom se hvatahu parom. Tu je - ko miso u slici
  Stajao otac ljudskoga roda.
Bijaše vedar i mlađan. Velike otprte zjene
Lakomo srkahu boju, oblik i gibanje svega;
Sve mu je pjevalo himnu; dlanaste paomne sjene
  Pružahu zelen šator vrh njega.
Sve mu je šuškalo nježno; kapljica biserne rose
Viseć o latici lijera čišće se sjajila nije
Negoli glatko mu čelo, bujnim pod rudežim kose
  Žarka dva sunca - oči mu dvije.
Opijen raskošnim srhom zadrhta polubog raja;
Nije već mogao drukče... pade po edenskom prahu,
Cijeli da obujmi svemir, cjelovom strasnim bez kraja
  Sve da u jednom popije dahu.
Pa je poljubio zemlju. Mlade i nevine grudi
Velike buduće majke usnicom tako je vrelom
Goreć u želji, da grli, dršće i stišće i ljubi,
  Spaja duh vječni s vječitim tijelom.
Polubog zani se tako. Vječna je međuto sila
Zašla u utrobu vječnu, rodnu i vruću i mladu;
Žarki je, svesilni cjelov životnim kucajem bila
  Puco ko pupolj u paome hladu.
Kada je zirnuo okom polubog Edena cvjetna,
Kraj njeg je klečala Eva. Dječja joj lica i prsi
Bjehu ko jagode prve, s kože ko rumen je ljetna
  Dahnula mladost opojnim srsi'!
Uprav je prviput vidje. Sama mu krepka ramena
Strasno se razviše spram nje. Trzaj i drhtav i vreli
Savi ga, kada mu šane ovo ni dijete ni žena:
  Moj si! - i oči staklo joj preli.
Sav mu se uzljulja Eden: ko da na velikoj plimi
Nose se lotos i palme, nebo da dostojno svijetli,
Ptičice cvrkuću u snu, a on na toploj pučini
  S njome da pliva, ziba se, leti...
Eden je pjevao pean: gusto je nad njima lišće
Drhtalo s disaja toplih, drhtalo tiše i tiše,
Slatku im skrivalo tajnu, cjelove nikada čišće,
  Ljubav al' zemsku, al' nebesnu više!
Uto je huknula sova! Naglijem trzajem skoči
Ljubavnik prvi i žena. Mladi joj obrazi sjajni
Zoricom gorili nijesu. Umorne mutne joj oči
  Bjehu okean - bezdan i tajni.
U njem se pušila po dnu zaludna Abela žrtva,
Kainov nekažnjen žig je plivao morska ko zvijezda,
Bešćutna sjeđaše povijest suha kraj lovora mrtva,
  Rasuta perja, zgažena gnijezda...
Trznu se s očajne slike praotac koljena ljudi,
Naglo je pobriso oči, lažni da skine im blijesak;
... Edenom zaori uto riječ iz gromornih grudi:
  Množ'te se - kao u moru pijesak!

Ditiramb


Prekrasan život!
Kaljava cesta ode u maglu -
Digneš li glavu tamo k nebesim,
Past će ti na nos kapljica kiše!
Prirodo majko, - kako je tužno
Gledat te tako mamurna lica!
Kako su dosadne mojemu oku
Haljine blatne,
Maćeha zemlja što ih navuče
Plešuć uz svirku eterskih sfera
Okolo sunca...
Ah, ko da mari žarki vjerenik,
Što mu se baka dronjcima kiti!
Ta vječni svemir
Na njeg se smiješi,
I na bezbrojne očice bistre
Vječna praznina, djevica čista,
Plamen mu slatkih cjelova pije.
A on je ljubi -
Ljubi i dugim trakama žarkim
Sebi je svija.
I u nijemom cjelovu tako
Vjekovi ginu kano i časak,
Časak ko vječnost - - -
A ja na ovom kaljavom danu
Iz bare ove mislima plijem
Tamo nad oblak tebi, o Sunce,
I vama, tajne pokretne sile,
Svemirski sklade, da vašeg mira
Udahnem tamjan!
Ah, tamo nema varave laži,
Ni suza ni ljudi;
Tamo me talas eterni ziba,
I ja u tihom, opojnom času,
Ne znajuć za se, uživam onu
Zaborav slatku, s koje se mrtvim
Otvara nebo.
Gorko je, gorko
Stajat uz odar vlastite volje!
A srce bješe žarko ko svijetlo,
Plameno sunce,
Čisto ko božje biserne zvijezde,
Želje, ko miris otajnog raja,
Da svijet grle, s njime da plaču
I da se smiju s njegove sreće;
Rođen da živiš na krilu lakom
Slobodne misli i da se kriliš
Navijek više - tražeći tamo
Edena kutić, najmanji za se, -
Survaš se onda... u kalnoj bari
Ko stranac gacaš međ svojom krvi,
Ko munja, koju uguši blato,
A ona je mogla da razbija oblak!
Al opet - Zemljo majko, oprosti,
Ako ti gorku rekoh!
Ta ja bih rada, da divna cvjetaš
Ljiljanom pravde, ružom slobode,
Da budeš prvi svemirski alem
I prvi cvijet božije misli!
Kroz duge dane tekla je krvca
Napretku tvomu, zlatnoj slobodi,
A dobro znadeš, kapi kolike
Nikad ti gasna prašina popi!
I suze gdje su i genija smijeh,
Koji su s tvojih premudrih hira
Došli na luda kucati vrata?!
I gdje su drugi, gdje mnogi jadi,
Teži no cijeli svemir - -?!
                                   Al opet,
Majko, oprosti!
Pusti mi samo, iz tvog da skuta
Na tužnu harfu istisnem koju
Iskrenu suzu - dar čovječanstvu.
A kada puknu i harfa i srce,
Onda nam budi mrtvima barem
Majčica bolja, kada zavijeka
Tebi smo samo pastorci bili!

Život

I
polazak


I zanijela me mašta - pred hrpu čudne tvari,
Blijedosiva bješe, u vijugâ joj mreži,
Ko zamršeno klupko u sucrvenoj šari,
Nepročitano slovo pod zagonetku leži.
Nad njome silna ruka, a bogzna što i okle,
Raširila je prste, a guste sjeni tuda
Kraj čudne tvari idu, ah, idu... otkud... dokle?
Sve idu, nijemo idu od pravijeka ovuda -
I silna samo ruka sa tvari one čudne
Sveđ podiže se redom i tjeme sjenam dira
I redom miške kreće ko nikad neutrudne
Sred polusvijetle magle i vječitoga mira.
Tek redova iz prednjih, što životvorni dlani
Probudiše im tjeme, sve žarči šapat dršće,
A u daljini tamo cik tople zore rani
Razigrav živce tepa: Zagrl'te se, ah - čvršće!
 


II
povratak


... Iz tamne noćne strane, gle, idu, opet idu,
Nit plaču nit se smiju u dosadi, bez volje.
Sve šute, šute, šute - u staklenom im vidu
Otegnulo se pusto i poharano polje - - -
I prolaze kraj onih što poć će kud i oni,
Al prolaze bez riječi, a jedan val ih nosi,
I sprovoda im oba sudbina ista goni
Ko atome kotača sveđ naokolo osi.
I ginu u dubinu - ko snijeg u crno ždrijelo -
I nestaje ih tamo bez osvrta, bez išta,
Ko kaplja, što iz gore na svjetlo izbi bijelo,
Pa prošuškavši poljem u ponor mre i - ništa.
Tek čini se da oni što svetokrugom sjaje,
Kad majstor bi ih pito: bi l' rado da se vrate?
Ah, mrtvi već, na rubu, gdje samrt crnija je
- Oborili bi glave i trgli sunovrate!

Lude želje

Pred nebrojna duga ljeta,
Što ih vrijeme sobom valja,
Kad na zemlji nije bilo
Ni krstova ni medalja,
Kad se nije kletvom zvalo,
Što se čovjek na svijet rodi,
Međ čudesa drugih trista
I ovo se čudo zgodi.

Po širokom nebnom polju,
Nad oblačje sitno, bijelo,
Igrale se vječne duše
Slatko, bratski i veselo.
I da radost veća bude,
Sred nebesa rupa stala,
Okovana suhim zlatom
I pjenicom od kristala.

Na ogradu od dragulja
I nebesnu kroz vedrinu
Gledale su duše zemlju,
Svoju novu domovinu.
I svaka je ondje mogla
Da izbere udes bolji -
Još se malo govorkalo
O slobodnoj onda volji.

Radahu se tako ljudi,
Prolazilo pusto vrijeme;
Jedan sadi s vrećom želja,
Drugi prosto - bez pripreme.
A bilo je već i tada
Jadnih, zdravih, gladnih, sretnih,
I još tomu - ko i danas
Više ludih neg pametnih!

Jednoć - tako - kralj nebesa
Prošeta se svojim dvorom
Pa se malko zadržao
Nebeskijem nad otvorom
Gledajući, kako duše
S neba slaze neprestano,
I kako se svijet vrti
Kao kolo namazano.

Kad odjednoć od čuda mu
Obrve se krupno skupe:
On ugleda jednu dušu,
Gdje još gviri preko rupe.
- A zar jošte sašo nijesi,
Već sve čučiš tu na pragu:
Sto hiljada zvjerkaš ljeta,
Ne bi smio neg - hiljadu!

Podignuo duše glavu,
A trepavke skromno svio,
Prošaptao: Ah, oprosti,
Još se nijesam promislio!
Već te molim, - de dozvoli
Hiljadicu jošte ljeta;
Baš i nije tako lako
Past odavle sred svijeta!

Dozvoli mu Gospod vječni
I tu jošte hiljadicu,
Smijale se druge duše
Silazeći na zemljicu.
Govorahu, da će od njeg
Zamašnoga nešto biti,
Ili će ga, dok se rodi,
Već u zipci objesiti!

Kad je prošla hiljadica,
Kud i druge hrpe ljeta,
Gospod nađe izbirača,
Gdje još gviri u dno svijeta.
- Haj, sad, reče, zbora nema,
Radio si, što si htio;
Sad ti valja medu ljude:
Kazuj, što si promislio!

- - Ne znam, što je bolje biti,
Ili uman ili sretan;
Kad i sreća hire ima,
Slabo vrijedi bit pametan!
Al dopusti, kad već moram
Da se miješam u te trice,
Neka budnem psić u krilu
Kakve stare gospođice! - -

Tu prestaje čudno čudo;
Da se novo ne dogodi,
Konac bude od tog časa
Ljudskoj volji i slobodi.

Monolog


Pišu se knjige! Gospodi bože,
Gotovo evo manjka još malo,
Pa nećeš naći mjesta da pljucneš
Od samijeh knjiga!
I kakve knjige!
Ah, ja ih često sažalno gledim
Sjedeć u kutu s dosade puste;
A one gvire u me onako
Kao i djeve koje su nekad
Ljubljene bile, a sada čame -
Ni gospe ni djeve, e ih je sramno
Pustio dragi!
O, s brige i nesna blijede misli!
I vi ste tako još prije braka
Ostale jadne, udove, tužne!
Lijepim zborom, vještim i smjelim,
Mnogi je smrtnik tratio pamet,
Reko vam najzad kao koketi,
Punanih grudi, oblih bokova:
O, ja vas ljubim!
Al dođe časak - ljubavnik žarki
Obično kasno prigodu steče
I vidi gdje bujna, ljubljena djeva
Pre no u mekan talamos liježe,
Odlaže za noć teretne čare.
Gleda i misli kupeći usti:
Gle, luda mene, ovo što osta
Za manji mogoh postići novac!
I - tako...
               zbogom; čare odloživ,
Slatku vam nojcu na policam želim!
Odvraćam od vas smušenu glavu
I jurim željan na ulice žive,
U bučne krčme il drugi koji
Ljudski zvjerinjak. Najsvježa sô je
Silnom na valu velikog mora.
O, ne! Po vama
Sporo bih svoju vjenčao dragu
Od koje mi gori i srce i duša.
Ja hoću naprijed za njom, za divnom,
Divljijem krilom presijecam oblak
I pružam ruke za biser-plaštem
Tamo nad zvijezdam što mi svjetluca.
Ja k nebu hoću kroz uzdah svijeta;
Na grijehu srca plamene krvi
Istinu tražim. Gospode, zar ćeš
Kazniti volju kojom te žudim?
U mračnoj noći lutanja našeg
Dršće pred smrtnim očima slabim
Tek jedna zvijezda sebične strasti.
U srcu sve je pohlepa pusta,
Zlu je i dobru sebičje klica.
I ovo krilo narode vitla
Tamo od Kaina; hljebac i časti
- Povijesti duša!
Ah, da, i onda, suzna kad oka
Gledamo gdje se u muci smrtnoj
Trza paćenik, ah, da, i onda,
S tuđe kad boli prosuzi oko,
Mislimo: al je umirat teško!
I strah je onu sažeo vodu
Na oči nama, i zove se: suza!
Hvala, o nebo, što dade nam suze.
Dosta je, dosta, sućut da čija
Briše ti s čela patničke kapi
Ne žaleć pri tom marame svoje!
Vjerujem tvrdo jošte da nijesu
Svi dobra srca pomrli ljudi
Marame bar što žalili ne bi!
I to je mnogo; nu za tu krepost
Mudrac je malo, dosta tek - čovjek!
Oštrijem noktom, pravilnom crtom
Odsijeca razum čovječji pute,
A živa i divlja slobodna narav
Skokom krivuda i - svesilno hoće!
A red i društvo, dogma i moral
Vapiju: Treba pakô proširit,
Što ga je božja vječna providnost
Sazdala tješnje
Nego što pravda zahtijeva ljudska!
Ah, ti, o Tvorče, pakla ne sazdav,
Al sazdav ljude - ja znam, da voliš
Golu na klisu divljaku svoju,
Pod čijom krošnjom srce je grešnik,
Grešnik i sudac!
I ako nekad stupimo tamo
Tebi pred oči, pravedni oče,
O, ja ću onda drskijem prstom
Tebi pokazat idole moje,
Reći ću: Oče, ove gle ljubljah,
Ljubljah i ljubljah! A ti, o suče,
Ti ćeš se meni tada nasmiješit
Ko što si često na mene gledo
Kroz šaren-dugu i bijeli oblak
Kada sam bijesan, tražeći pravdu,
Srnuo ljutit s utrte ceste
Vičući: Čemu si ljudma u glavu
Stavio mozak - i čemu ljudi,
I više: čemu li suze?!