Utjeha


Haj, kad tuga srce kida
Pa te pije poput zmije,
Kad i ovo malo vida
Gasne s jada krvavijeh,
Kad te suhi razbor sudi
I u obraz psovku baci:
Što ti lude ono grudi
Sve uzdišu za oblaci;
Haj, kad nada svaka vara,
Kad se s lica prezir čita,
Kad se trista gospodara
Stijenama na te hita,
I kad jedan pogled holi
Kazuje ti gordo dosti,
Da si bokče, Lazar goli,
Živareći od milosti!
I kad otrov jošte veći
U srce te ljuto zgodi,
O, moj druže, nemoj reći:
Ah, čemu me majka rodi!
Kreni mi se noge lake
Na prirode čisto krilo,
Gledaj zvijezde i oblake,
Gledaj ono cvijeće milo,
Slušaj, kako vjetrić šumi
Uvrh lista jablanova;
Gledaj, druže, i razumi
Ovu igru od vjekova!
I kad prst se zalud diže
Skinut pečat s tih usana,
Kad najdublja misô pliže
Tek po pjeni okeana,
I kad crv te stane peći,
Gdje toj tajni svjetla nema,
O, moj druže, nemoj reći,
Čemu ova igra nijema?!
Već se kreni vedre svijesti,
Ima nešto što još vrijedi;
Gledaj, druže, s radne pesti
Kako krvav znoj se cijedi,
Kako buši zemnu grudu
I sokola seže siva,
Svojom borbom i po trudu
Kako čovjek divom biva!
Tko li krenu sile jake,
Tko bje onaj stvarajući?
Stvorile su radne šake
I umovi gladujući!
Vrti ti se svijet tako,
U patnji mu klije sila;
I on skače, druže, lako,
Kano Antej majci s krila!
Haj, kad tuga srce kida
Pa te pije poput zmije,
Man' se, druže vedra vida,
Onih briga tričavije'!
Trut se bani, trut se šeće,
Bje - i truta nema više,
A lijepo malo cvijeće
Sveđ se mladi, sveđ miriše...

Sveljudski hram


Gvozdene srči i žilja pradubi sve do nebesa
Streme ko u crkvi gordoj granitne potpore sure;
Nikli su, prva kad miso ljudsko pod čelo se skresa,
- Nek su pri ruci porad torture!
Nižu se sivi u beskraj, nad njima nebo se stere
Olovna kanoti maska. Oblaci nalični krpi
Staračka koža su njena, što se u nabore bere, -
Je li od rugla, ili što trpi?
S vijeka u vjekove tako... Mali i sićušni čovjek
Ulazi, prolazi, pada studnom u ovome Hramu,
Kleči u svetištu nijemu, temelj mu zaljeva stovjek,
Timari svoju već Hakeldamu!
Gore po stupovlju redom truplo do trupine žmuri,
Križ što raspe im ruke, lomača utrobu spali,
Vjetar im kroz rebra svira, žute se bezbroj kosturi
- Besmrtni sveci u katedrali.
Ne kiti zlaćani krug ih, ćivot im ne resi mošti,
Suhe uz bršive glave tamjanski dim se ne mota;
Ljudska tek bilježi povijest krvnički satrte kosti
Sveto ko brašno u hljeb života.
Samo što orgulje bruje studnom u sveljudskom Hramu,
Muklo u prahimni bola pod nebo pjevaju hvalu - -
Vapiju svijetlo i pravdu ... Sveci na patničkom tronu
Kimaju tužno u tom koralu.
Dokle u svetištu Crkve tajno se služi opijelo,
Ide sve čovjek i čovjek - beskrajni redovi hode;
Tamo im Veliki Kostur postavlja ruku na čelo,
Pogledom praznim srce probode...
Beskrajna služi se služba - u nebo uprte oči
Gase se, staklen im pogled trne za maglenim žalim;
- - Nijemo se povrh oltara suza ko smrznuta koči
Alpha u Kolima Malim - - -

Dosjetka smrti

Sivoj na libijskoj pusti
Kuka i nariče rob;
Do krvi grize si usti,
Napreže mumijsku zglob.

U muci vlači i stidu –
Duge su godine već –
Kamenje za piramidu,
Kuda će kraljevi leć.

Vuče i vuče i vlači
Suhi uz ječmeni kru;
Škorpijski bodre korbači
Kukavni khat mu i khu.

Ni kad je pod oči Nute
Najtežu iznio klis,
Ne vidje suze mu ljute
Ammon-Ra-Hamarkhis.

Bogalj se moliti stao:
Smiluj se, veliki Ra;
Zašto si, zašto si dao
Ropčetu khat, khu i ba?!

Rađe nek vjetar rastrese
Pustinjom jadni mi prah,
Neka mi samrt raznese
Zanavijek vječiti dah...

... Bajnom pred palačom sjedi
Misirski kraljević mlad,
Zinutim očima gledi
Ponosnog ćaćka si grad.

Glupave dvorjane sluša,
Ammonski da mu je vrat!
U tome - Bog mi i duša –
Ne šlaga tek Egipat!

Slava Misira i ćaćka
Gleda na široki val,
Kako na Nilu se praćka
Nešto ko ga vi jal.

Gleda i kliče: »Divota,
Lijep života je tijek!«
Te od papira i lota
Ne vidi žabokrek.

Žali: e babo ga rodi,
Polja što pogradi sva;
Stenje: Po Vakoj metodi
što ću da izgradim ja?!

Uzdiše nasljednik bajni:
Samo nek ne umrem ja! –
Glupani tješe ga sjajni:
Preslab je za to i  Ra!
*
Uto je nesretnim časom
Tuda prošetala smrt;
Vabnuta gospodskim glasom,
Farau stala uz vrt.

Mladenca oba je čula,
Lude im željice dvije;
Obijesne neman je trula
Krisnula: Juhehe!

Suha joj diže se ruka,
Kraljević sruši se mlad;
Ostalo ropče da kuka,
Kamen da prti i jad!

Sutra baš bušit će rupu,
Proklinjat sebe i svijet;
Zidat će mumiju skupu,
Sto joj se ne htjelo mrijet.

Preksutra možda se robu
Smiluje veliki Ra,
Pa mu ko žrtvi na grobu
Razrezu khat, khu i bal!

Prosinačko sunce


I opet zapada sunce; tamo za linije jasne
Gorskomu predjelu snježnu pada u pahulje eno;
Zlaćani velik monogram božjega imena gasne
     Plavoj na svili protkan crveno.
Ravni mu traci dugački, silne ko mjedene šipke
Krepko se pružaju u zrak, zadiru vitu o jelu,
Što je vrh velike gore mahaljke savila gipke
     - Crna palmeta na modrobijelu.
Sunašce tone i tone... trenutom bljesnu još samo,
Nesta ga zadnjijem žiškom, časom i naglijem mahom,
Ko da je krajcarsku svijeću neko na povoru tamo
     Zgasnuo usta punijem dahom.
Umah je bljednuo oblak - prije je ličio rujan
Čipkastu prevjesu toplu, mladost što japri ga zlatna,
Pa mu se zgrušala krvca, i on se objesi nujan
     - Zgužvani komad mrtvačkog platna.
Sutonske velike mrlje do neba rastu sa zemlje
Ko da pod oblačje gore kaljava diže se para;
... Umrije majčica zemlja, kroz vodu evo i grmlje
     Duša joj na sud plašno tumara.
Niko joj ne pjeva pjesme, niko ne govori ništa,
Niko je ne žali, niko, šutnja sve gluha je svuda;
Umrije, kako i mrije krvnica bezbrojnih Hrista,
     Majčica plodna bezbrojnih Juda!
Tako je umrla ona; - kršćanskim želim joj srcem,
Neka je umrla jednom! Pokoj i dobrim i zlima!
I sâm ću spokojno leći, lednim ću ostati mrcem,
     - - Bje mi u ovom glumištu zima!
Ah, al i mrtva joj usta masku su stavila kletu!
Sutra će božićni mjesec opet se pošalit jadno;
Svoje će iznijet sunce - dostojnu medalju svijetu
     Kroz oblak turit kratko i hladno!
Božićna brujat će zvona, veselo žagorit sve će,
Smrznutu gazeći cestu, u nebo gvireći mrko;
Sama će sebe varakat, tračak da osjeti sreće;
     - - Smiješ se licem, srce o grko!
Blijedim pod maglenim svjetlom svi ćemo blezgati složni;
Da se je nadat ljepoti, suncu i nebištu plavom,
Srećni ko pisarsko lice, kad mu je predstojnik možni
     Ropski na pozdrav kimnuo glavom!

Novomu proljeću

Ti se budiš, cvijete mali,
Novim miljem, svježim čarom;
Milosno se nebo gali
Nad grobnicom tvojom starom,
Pa ćeš opet krajem puta
Mirisati meko, milo, -
Al će doći zima Ijuta,
I biti će, što je bilo!


A sa neba, sa vedrine,
Grije traka sunca mlada:
Nova proljet i miline,
Novi život, nova nada, —
Lijepi dani, noći ljepše
I ljubavi šapat sveti:
A kad bude ponajljepše,
Ah, onda će sve umrijeti!

Moj leptiru, zlat li jesi,
Al ja žalim krila tvoja;
Moj leptiru, da ti nijesi
Kojom srećom sreća moja?!
O, ja znadem, kako ginu
Svi ti cvijeci, sve te sanje,
I što proljet ljepša sinu,
Tužnije joj umiranje ...

Igrat će se šala stara,
Pjevat će joj nove ptice;
Ispod sunca u sto šara
Polusuhe trć će klice.

Jest – al tako uvijek biva,
Pre no grunu suze nove
Pa u strahu duša sniva
Što je proljet opet zove!

Al je lijepa...

Al je lijepa narav ova,
Kad je Vesna cvijećem kiti -
Al je teško, al je teško
U tom milju mrtvac biti!
I dok cijeli svijet se smije,
I dok život slavlje slavi,
Teško onom komu duša
Plač i smijeh zaboravi!
Već na kamu zabačenu
Trudnu glavu čvrsto stište;
Ne zna ni sam što mu oko,
Što mu puno srce ište;
I kada mu pogled suhi
Gdje o cvijetak zapne viti,
O, što jadnik gorko šapće:
Teško li je mrtvac biti!
Al je lijepa narav ova,
Šarno li je poljsko cvijeće,
Al je teško kad ti duša
Pjevat neće, plakat neće!
Već uz staze srljaš gluhe,
Ne mareći kud ni kamo,
Kano kamen što mu isto
Pao amo ili tamo.

Promašena kob

Bože moj, zašto je tako, zlaćanim da pod samarom
Magarac preskače lako jabuku vitijeh kula?!
Vilo o pjesama mojih, milosnim čemu si darom
Opila moje srce i čula?
Zašto si stupila k meni? Kad me je majčica blijeda
Rađala mračnoj u noći, mnogi su čeono pali
Skupe na gospodske krpe; srećna i otmjena čeda,
Očevi, majke možda te zvali...
Okrutno prošla si mimo. Primorskoj došla si kući,
Naglijem unišla šumom. Glavu si sagnula holu,
Stare me digla iz zipke; cjelov ti krući il vrući
Mene je momu oteo kolu!
Zanavijek ostah tuđinac. Čučeć na jadranskoj stijeni,
Dvojstruke zvijezde gledah: zvijezde neba i vode.
Pučinom tamo dalekom maglene vijo sam sjeni,
Noćna gdje jadra biserom plove - - -
Moja je plivala duša sjajne kroz one atome,
Slobodna dalje i više između bezdani dvije,
Ko da je velika ptica, gledajuć u dnu pod njome,
Obijesno gdje joj krilo se vije.
... Zašto li tako, o vilo? Čemu li pamet pomete,
Srce mi opi i čula, s utrte krenu me staze,
Divljom me sankom zadojiv, pitome umjesto mete,
Kojoj milijuni pobožno plaze?
Ja bih se grbio miran udesom bršiva panja
Službeno prašni uz papir - vrba nad grobnicom siva -
Ukratko: pravi gospodin - - uveče poslije zvanja
Trljo bih ruke uz čašu piva!
Il bih ko zaturen seljak pod krušku sio u sjeni,
Srećan u košulji staroj, jedinih, izdrtih gaća,
Ljuljko na koljenu sina, supijan vikao ženi:
Gledaj ga, hulje - trista mu ćaća!
Vilo, oj, rađe si mogla kucnut na gospodske dvore,
Svilena gdje sa kreveca gavanče maleno diše;
Proroštvo puniti staro, svetice knjige što zbore:
Tko ima mnogo, dobit će više!
Zato kad uskipi srce, meni se priviđa regbi -
Kako na jadranskoj stijeni između krši i drače
Crkvica cjelova tvojih tužno i osamno lebdi,
Kraj nje brodolom vjernik joj plače.

Prosvjeta, Zagreb, 1898.

Vjetrić vije...

Vjetrić vije... suze suši,
Suze suši, čelo hladi;
Vjetrić vije, a u duši
Otpijevaju stari jadi.
Sa ljudstva su došli cijela
U grud jednu na sijelo,
Nek je srijed svijeta bijela
Jedna žrtva i propelo!
Čudno mi je, braćo-ljudi,
Što tratite čemer ovi,
Da se skiće, ludo gubi
S mekih vjeđa pjesnikovi'?
- Al taj svijet glupo gledi
Sa bezdušne prepameti,
Glupo gledi, da ne vrijedi
Ni ljubit ga, niti kleti!
Već se stisni... suze suši,
Božji vjetrić čelo hladi;
A u bolnoj kada duši
Probude se stari jadi,
Tješi srce svijet što ljubi
Uz sve varke i gorčinu,
Da se suza u prah gubi,
A pjesmica u - prazninu!

Hrist djetetu u crkvi

- Kud si zalutalo, dijete? Što će na mramornoj ploči
Pamučno tvoje koljence? Čemu da anđeli slijeću
Klecat po hasuram amo, žive da uzdižu oči
Mrtvom po oltarskom cvijeću?
Pođi, o pođi odovud! Ne smetaj likove stare;
Ozbiljni, kameni sveci u te sa posmijehom gvire,
Majčici blijedoj pod križem lica se s dragosti žare,
Hihoće sav Dies irae!
Vani, gle, ptičica s grane na tebe očicam miže,
Janješce blekeće bijelo, leptiri sunčaju krila;
Pred tobom mekim i malim priroda u čast se diže,
Rad ti je pričat ko vila.
Ovij se o grlo njojzi; umjesto tamjanske zduhe
Ljubit će uvojke tvoje kaduljin talas sa gora,
Pjevat će ševa i lišće, zlaćane zrikat će muhe
Sumorna umjesto kora.
Kada na nebnoj kadifi kao na vezenoj grani
Proplanu biserne zvijezde, srebrni lune obručak,
U tu će kutiju divnu Otac te sklopiti sami
- Alem na svilni jastučak.
Zajedno sklopit će se s tobom leptire stobojnih krila,
Ptice i zlaćane bube, bijelo, rudasto janje;
Svu noć će slušati anđ'o, kako je šuškala svila,
Gdje su vam igrale sanje.
Pođi, o pođi odovud! Ne smetaj likove stare;
Ozbiljni, kameni sveci u te s posmijehom gvire,
Majčici blijedoj pod križem lica se s dragosti žare,
Hihoće sav Dies irae!
- - Onda, ah, jednoga dana, rednju kad ispiješ kupu,
Tvoje kad ostari srce, život se ohladi vrući,
Hitro kad nekada krilo mrtvo se spusti po trupu
- Već ćeš mi klecavo ući!
Stati ćeš negdje u kutu, gledat ćeš pred sobom tamo
Suho mi, patničko lice, kako je klonulo s krsta;
Umjesto molitve svoje čut ćeš, gdje pucaju samo
Članci u sklopljenih prsta!
Gledat ćeš krvava mene - mrtva na drvu i platnu -
Kako mi ugasle oči prepasno nad sebe vire,
Gdje me sa bogata stropa gleda na osnovu zlatnu
- Demon sa Dies irae!
I onda, patniče ljudski, ako ti utroba drhtne,
- Onda si shvatio moje velike ljubavi boli,
Gorki i čemerni grč će učiti usnice smrtne,
Kako se ljubi i moli.
Podigni krst svoj i pođi; prije neg slaba ti mine
Noga kraj školjke za vodu, nagni se nad nju i s oka
Suzicu u nju izažmi - vjeruj mi, čovječji sine,
Ne će joj oslabit soka!

Ponoć

Na izdahu svakog vijeka, kad sustali starac mrije,
Dođe jedna sjen zastrta iz prostora neznanijeh
I pristupa k njeg'vom logu, pa kad mu je srce stalo,
Otvori mu suhe prsi, pretraži ih rukom malo
I stisnutu vadi šaku... bez uzdaha i bez riječi
Odilazi opet sjena u neznane u daleči,
Ostavlja mu žuto truplo, ostavlja ga suha lica, -
Zar bez srca da ga legne u grobnicu povjesnica?!
Al kroz bezdan kako srće zamišljena tajna sjena,
Ni ne vidi, da za njome bijela se vije žena.
Preko zvijezda ona stupa — korakom je čvrstim stiže,
Što odmiče sjena dalje, bijela joj je djeva bliže.

... U daljini tajnoj tamo — u bezdanu vasione
Bog satvori kutić tihi, da se u njem suze rone ...
Teške suze - od očiju, pred kojima varke nema,
Suze svega što je živo - svih krajeva i vremena.
Na izdahu svakog vijeka sjen zastrta tamo staje,
A bijela ona djeva plašna oka pogleda je
Ko da pita: Jesi l’ našla u prsima suhim išta?
U prazne joj dlane zuri, gdje na njima nema ništa.
U stroge joj prste gledi, što ih prazne uvis širi,
A oko nje pršću u smijeh ko demoni i vampiri;
Bez hostije oltar stoji — a najbliže pod nebesi!
Svećenici pokraj njega, samo što se oko krijesi.
Sve to gleda, pak se trza, ko anđeo, što se boji,
Da od suza onog oka ne izgubi krila svojih.
I vrh glava nasih staje, srce joj se strahom koči,
U tom času gdje pod nebo uprlo je ljudstvo oči.
Gdje sve gata, sve se nada uz dvanaesti kucaj zvona,
I čuvarnim gdje joj krilom zastrta je vasiona.
Milijuni k nebu glede i sapuću razdragano:
Ah, ovako još nam ne bi nebo nadom nasmijano!
Tek joj pjesnik uzdah čuje: Ne reci im, ah, ne reci,
Što pokrivam u čas ovi svojim krilom ljudskoj djeci!