Vani sniježi...

Vani sniježi. Tamno... zimno...
Puca negdje grana suha;
Stijenj dršće ko da luta
Divlji oganj s groba gluha.
I srce je grob otaki,
A želje su iskre divlje,
I kad uzdah srcem prođe,
Motaju se življe... življe...
Vani sniježi. Zbogom, zbogom,
Mali cvijete, što ćeš mrijeti;
Kad bi mogo suhar moju
Sobom u grob ponijeti!
Smrznuše se suze mnoge
Što su na te negda pale;
Zbogom, zbogom, ove moje
Ne bi tebe ogrijale!
Vani sniježi. Al je teško
Što mi pune prsi stište;
Il to uzdah srce tlači,
Il to suza puta ište,
Il se demon neki ruga
Pustoj smjesi mojih snova;
Sa dvije pjesme i tri suze
Ode proljet pjesnikova!
Vani sniježi. Pusto... zimno...
Puca negdje grana suha;
Ni ne vidjeh - gle, uza me
Stoji neka sjena gluha.
Po njoj pada crna halja,
Pogleda je ukočena;
To je prošlost svih srdaca,
A zove se uspomena.
- Što si došla? - htjedoh reći,
Al ne mogoh reći ništa;
Ona na me muče gledi
Kano mrtvac iz grobišta.
I htjedoh joj primit ruku,
Al zahvatih po praznini -
Ništa... prazno... pusto... zimno...
Magla u toj pustolini.
I osjetih da će ona
Isto tako meni doći
U čas zadnji moga vijeka,
U početak vječne noći.
Blijedjeti će tako nijemo,
Dok i srce ne ozebe,
Dok u magli zadnje suze
Ne izgubim nju i sebe.
Što će doći? Što da gledim
Polomljena svoja krila?
Što mi može ona dati
I čemu je ona bila?!
- - Vani sniježi. Pusto... zimno...
Točeć drvo, crvić kuca -
Laka noć ti, zadnji cvijete,
Vani sniježi, granje puca...

Uzdah

Koješta mi je dao bog,
I još bi dao više,
Da tanju mi je podo krv
I krilo malo tiše!
Moj duh bi bio rose kap,
što srče zraku prvu,
Tek da je meni dao bog,
Ah, srca manje mrvu!
Ta gle - ja sjedim kao leš
Uz žalo nakon bure,
A u to slano u more,
Sve suze cure... cure...
I čini mi se, i moj vijek
Ko pučina je siva,
A po njoj mnogi žića san
Ko mrtva pjena pliva.
... Vi, sivi dani jesenji,
Bez sunca i bez leda,
Na moje oči pala je
Ko vaša magla blijeda.
Ja skino bih je s očiju,
I trudne skupljam vjeđe;
I harfu svoju tražim ja,
Zaboravih je negdje.
U božjem vrtu bilo to,
U carstvu divljih sanja,
Gdje s vilama sam igro se
Bez dužna poštovanja.
Pak sreći svojoj lanuh tu,
Da ponajljepša nije;
Probudih u nje ljubomor,
Te dušu sad mi pije.
I rukom teško, prostački
Baš po srcu me lupnu;
Na skršen kreljut svoga sna
Oborih suzu krupnu.
Sam Eol mi je harfu dô,
Da svakim ćuhom jeca,
I moju harfu razbiše
Baš Eolova djeca!
Ah, časak daj mi, bože moj,
Ah, časak - zaboravi,
Da svoju harfu nađem ja
U pogaženoj travi.
I ja ću opet pjevati
I himne i peane,
I bit ću ko i rose kap,
Što trepti zorom s grane.
Ogrlit sve ću anđele,
O, tako divno plave,
I crne, hitre đavole,
O, tako vijoglave -
Nek s oproštajnim poljupcem
I sva me sablast mine;
O, kaplju daj mi, bože moj,
Bar kaplju trusovine!
Da slijepim staru harfu ja
I pokrpam joj žice,
I mraznu maglu pobrišem,
Što prikrila mi lice:
Oduzmi pola srca mog,
Što mori moje grudi,
Gdje vjera me je varala
Da ljubljahu me ljudi!

Pjesnik i svijet

I vidje pjesnik zvijezdu, kroz maglu gdje treperi,
Te šanu: Što se ono bljeska?
A tajni glas mu reče: To Srećine su dveri,
Od alema im krov se ljeska.
I pođe pjesnik tamo: Imade l' - pita - krova
Za pjesnika u dvoru Sreće?
... Ta ima - svak će naći u miru blagoslova,
Ko cijelo srce preda nj meće.
A kad se pjesnik maši, da srce stavi tamo,
A ono nema srca pola!
I nije ostat mogo - sa pola srca samo
Ne puštaju pred idola.
Te pođe s bajna dvora. - Oj, vrati srce moje,
Vrati mi ga, svijete bijeli!
Na tvojim usnam žarkim, u pjeni strasti tvoje
Osta srce... život cijeli...
A reče svijet njemu: U bajnom hramu strasti
Pjesnikovo srce kuca;
Otiđi samo tamo; u bolnoj, mamnoj slasti
Tu se gali, tu i - puca!
I ode pjesnik tamo i ispita ga nađe:
O, vrati mi se, srce, vrati!
- Ne mogu ti se vratit; ta tu je meni slađe,
Neg Srećici na zlatnim vrati'!
Zaboravit se ne da ni čežnja niti rana,
Neuslišane mnoge suze;
Krvariti ću tako do potonjeg mi dana
Rad svega što mi beznad uze.
Ja jedem samo sebe... U bajnom hramu strasti
Grozničavo mi bilo kuca,
U trzavici vječnoj, u bolnoj, mamnoj slasti
Tu se gali, tu i - puca!
I vidje pjesnik onda, gdje srcu srijed srijede
Bajni alem iskre baca,
I reče: To su suze i meni više vrijede,
Neg sjaj Sreće vrh srdaca!
Ja ostajem uza te, ti otepena grano
Moga cvijeća i proljeća,
Da čuvam mrtvo blago u duši zakopano,
U spomenu sva mi sreća!
I čeka, tako čeka, a tamo iza brda
Srećina se zvijezda svijeti;
Tek pjesnik čeka, čeka - a spomen kao srda
Ne da živjet, ne da mrijeti...

Ah, sve je sanja pusta...

Ah, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj;
Sve želja želju guši,
A uzdah - uzdisaj.
I u tom sva ti bajna
Života kipi slast:
Na trnu si mi cvao
I u blato ćeš past!
I što smo, srce moje,
Obilazili svud,
Sve kapale su suze
I krvca uzalud.
Ah, svagdje vara oko,
Što lažni veze san,
I slatko poji nadom
Sve - što je utaman!
Pa kad je čemer ljuta
Prenasitila grud:
Je l' igra sve to kruta,
Il ljudski privid lud,
Gdje nema nigdje svjetla,
A vjera časom mre:
Ah, srca gdje tu nema,
Ni žarke krvi, ne...
Ej, onda vidjeh vilu
Na ljudski saći put -
I žedne usne moje
Cjelivahu joj skut.
S oblaka pjesan začuh,
Da život nije san,
I ljubav da je sunce
U vječni majski dan.
Ti, milosrdna laži,
Što lanuo te raj!
Gle, omamno li sine
Tvoj kratki, kratki sjaj.
Il otrov je il melem
Taj biser s oka tvog?
- Ah, ko vjerovat može,
Tog silno voli Bog!
Pa u srce kad spomen
Svoj nokat rine ljut,
A pjesma - čedo njeno -
Ko divlja kida put,
U strahu samo pitam:
Zar to su tvoji sni?
A nešto u njoj jeca
I šapće: - To si ti!
Sve, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj,
Gdje suza suzu guši,
A uzdah uzdisaj.
A ti si harfa samo,
Kroz koju tuži svijet,
I sve je tvoje cvalo
Za pogrebnički cvijet! -
Ni mislit mi se neće,
Sve pepeo gledam svud,
On zasuo je cvijeće
I zapunio grud...
A preko njega strujne
Kadikad čudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.

Majales

Šumi voda i pršti; istok se zlati i rudi,
- Lijep li je život i svijet!
Sočnom na zelenom busu slatko oda sna se budi
Plavi perunike cvijet.
Zlaćani vali mu tople pozdrave sunašca nose,
Cjeluju čašku i list;
On mu iz kaleža plava žrtvuje kapljicu rose,
Mirisni ametist.
Tu su na peludu meku spavala do dva leptira
Slađane ljubavi san;
Sada im zavjese mave bračnom na krevetu dira
Zlaćanim prstićem dan.
Smješka se buba u travi, smješka se s grančice ševa,
Smješka se veliki cvijet;
Cijela se priroda smije, gali se šaleć i pjeva:
Lijep li je život i svijet!
Životna pjesan treperi ko duga od stobojna praška
Toplo i opojno svud,
Kao kad posanjan cjelov prviput trzne i draška
Ružicom sakritu grud.
... Voda što cvijeće poji, ona i - podriva žalo,
Onda uz podmukli huk
Veselo čupa i trga; svileno busenje malo
Tone u obijesni buk.
Samo na skršenu cvijetu vidi se krilo leptira,
Trza se malo još, gle!
Trza se, klone i tone - divljeg sred gorskoga vira
Tako je nestalo sve.
Plašivo ptičica s grane upire očice male,
Kud se je smiješila pre,
Uto joj nenadno jastreb perje rastrese na vale,
- Tako je gotovo sve!
Oštrim je ispio kljunom srce joj toplo i oči,
Sada ga briše o cvijet;
Vrebajuć hoće da opet na granu najvišu skoči,
Grakćući: Lijep li je svijet!