U ponoć je...

Na umorne vjeđe težak pao san,
Ko na drago lice crn kad vel se sklada -
A kroz plačnu sjetu, kroz nuj nevoljan
Uzdižu se sjene - duša plače mlada -
Spominjem se, majko moja,
Prvog cvijeća, prve zore,
Anđeoskog milopoja,
Kad nevine usne zbore ...
Spominjem se rajske sreće,
Dok još ne znah, što je zloba;
Al i smrtne one svijeće,
Al i jednog plačnog groba!
I u suzah novu noć sam čeko - -
A do zore? Jošte je daleko!

Iz daljine tajni huji uzdisaj,
Lijena noć se vlači zlokobnomu satu;

U suzi se topi drhtav svijetla sjaj,
Pa sve zrijem ko kroz maglu neku zlatu ..
Spominjem se ljudskog grijeha
I krvave one jave,
Odurnog im grohot-smijeha,
Gdje nedjelo svoje slave!
Sve mi zgazi noga kleta,
Al oprosti, Bože, krivim;
Tek mi ljubav osta sveta,
Za nju moram još da živim!
Za nju dišem, za nju vrag me smoto,
Gdje si, dane? - Strpi se, siroto!

Tihm sankom jurve snije sve, ah, sve,
Mojim samo mozgom prolijetaju srsi;
U budućnost kad se miso navme
Ko da rikom lava ove dašću prsi ...
Što će zanos tih njedara,
Bogoduhe duše znamen,
Što li iskra božjeg žara,
Što vječite pjesme plamen?
Aj, što mari svijet za muku,
Kad pjesničko srce vrije,
Kad ne znade smrzlih ruku
Na toj vatri da ogrije!
Gusle uzmi te svijetom prosjači,
Pjesmom Ijubi pa tad prezren plači!

Aoh, crna noći, kakva l’ nam je kob,
Nije l' tebi sestrom sudbina poštenja??
Tko zanosno misli, to je tekar rob,
Gdje da podlak ćuti bratinskih trpljenja?!
Odreci se mirnog kruha
Pa se kreni svijetom borit,
Kad te kora nađe suha,
I tu će ti gorkom stvorit!
Nek su paklom njedra tvoja,
Budi žrtvom tuđeg bijesa - —
Onda si mi, tugo moja,
Pjesnik pravi, sin nebesa!
Vapi zoru, da sve srce puca,
Vijek ćeš čuti: Šuti, ponoć kuca!

Ponoć kuca - muklo kobni bije bat,
Iz valovlja ko da utopljenik cvili,
I dok svatko sniva u taj drijemni sat,
Moj se samo jecaj pod nebesa krili -
Teška li je, trnja puna
Ova staza, kud mi poći,
Pa i sišla na me kruna,
Ta će kasno, kasno doći!
Moga vijeka cijelo cvijeće
Svezati će dobri ljudi
Uz voštene smrtne svijeće,
I na tom im hvala budi!
Ustrajat ću - i dosad sam čeko;
Tek je ponoć - zora je daleko ...

Sjeni majke

I

Ah, da vidiš, sjeno majke moje,
Kako nekom sunce omrklo je,
Plakala bi s njegovijeh jada
Ondje možda, g'dje miruješ sada!

Ah, da vidiš, sjeno majke moje,
Srca jade, srca nepokoje,
Šinula bi na te prokletnike,
Mladih dana klela bi krvnike!

Vidila bi: cvijeće ono prvo,
Kako ga je ljuti vihor srvo,
Kako ga je otrovala zloba
Kužnim dahom, kužnijim od groba!

Pa kud kreneš, tražeć milosrda,
Srca nađeš - al od kama tvrda;
Sunce moje trak na strvi baca,
Nebo moje usne su mrtvaca!

Usne blijede, usne zaklopljene,
Ne imaju utjehe za mene,
Znaju, komu blagoslova dijele,
Meni kad bi - i s njim bi me klele!

II

Ah, da vidiš, sjeno majke moje,
Sred te smjese i miljenče tvoje,
Stresla bi se rad njegovih jada
Ondje možda, gdje miruješ sada!

Nij' toliko, sveta moja sjeno,
Lice moje tugom izranjeno,
Jer već rano iskustvo me uči,
Da poštenje u zapećku čuči!

Ne, ah, prvi otkad vrisnuh »jao!«,
Skroman dosad vijek sam protrajao;
Pošten živiš i o kori hljeba,
A kad to je - čega još ti treba!?

Već mi, majko, milioni stenju,
Zdvojan narod pod nebo mi penju,
Smrtan rod se bez ičesa rađa,
Hrvat s lanci tek na svijet dohađa!

Plač plačemo kroz vjekove krute,
Plač plačemo - a nebesa šute!
A ja pitam ćuteć takve jade:
Gdje je onaj, koj' strijelu imade?!

III

Aoh, sjeno mile majke moje,
Da ti vidiš tužno dijete tvoje,
Trpila bi s njegovijeh jada,
Molila bi za patnika mlada!

Zar da kamen pod glavu si stavljam,
Ko očajnik zelen vijek probavljam ...?
Ja bih trebo bijela njedra njena
Na odmore roba izmučena!

Ja bih trebo zagrljaja vruća,
Kad bi mila usna joj dršćuća
Šaptala mi:» Ne zdvoj, druže zlati,
Tko nij' sretan, dok ga ljubav prati? «

Tko da trpi uz ognjište svoje?
Sve, ah, drugo, sve, ah, umrlo je,
Suh kad krušac, a uz lišca draga,
Sladi ti je od nebeskog blaga!

Skromnog žića času, času sveti,
Što je živjet, što bez tebe mrijeti?!
Sreća oro na timoru nije,
Već ko pauk kutići se vije!

Klekoh tebi na grob

Klekoh tebi na grob - ah, ni isti pako
Vrio tako nije košto duša moja,
Mila moja majko! gorko li sam plako,
Suzom se je grumen orosila tvoja.

Tužio sam pravdu, što u blatu drijemlje
Pred svevidnim okom, koje svud se toči;
Joj, u ovih burah prašina sa zemlje
Najbistrije ko da natepla je oči!

Tužio sam Ijude, što se znanjem diče,
A ne ćuteć srca, i vidom su slijepi - -
Znaj, veleum čistih iz prsiju niče,
A i hrasti traju, dok ih korijen krijepi!

Tužio sam magle mrkoga im čela,
Ko da mudrost samo gromovi se vije!
Srce uvijek tražim, srce žara vrela,
A ledeni umnik žića vrijedan nije!

Plako sam ti, majko, - kukavica živa
Ko da kobno kuka, a nad tvojim grobom;
Našao sam rijetka srca milostiva,
Našao sam mnoga, koja biju zlobom.

Suštio je vjetrić - humi ko i mravlje
Širili se poljem, tek o križu velak
Vijao se tužno, ko da na pozdravlje
Ručicom ti maše nevini anđelak.

Sve sam, majko, gledo - pucale mi prsi -
Gutao sam suze, rigo uzdisaje,
Planuo bih vatrom, stresli bi me srsi;
Čemu drugi pako, kad ga zemlja daje?!

Ginu, ginu Ijudi, srcu kad onomu,
Što će ponest cijelo brdo zlata vrijedna,
Ah, izreć se stidim, srcu kad je tomu
Preteška ma samo sirotica jedna!

Plakao sam jošte - ali život novi
U dršćuće živce meni strujit poče ...
Oh, da samo znamo, koliko l’ grobovi
Klonulih duhova k uskrsnuću roče!

Odoh tad od tebe - skoro doć ću opet,
Grobe nad sve mili, da bih s nova plako,
Past ću na te i tad propinjan, al propet
Nigdar ni dovijeka - srce nosim jako!

Tajna moć

Kad mi srce plače,
Znoj na čelo skače
Ko da neč'ja ruka blaga
Na mene se sklada...

Kada duša moja
Teška sluti boja,
Tad mi blagi glasak zbori;
Ne zdvoj, već se bori!

Kad bi po sto puta
Kob me strla ljuta,
Tad oćutim pomoć blagu,
Gdje mi daje snagu.

I kudgođer skreno,
Čedo neviđeno
Vijek ulijeva blagoslove,
A u prsi ove...

Na ostvaru nada
I sred crnih jada
Srce tebe milo prosi:
Oj, anđele, tko si?

Sonetni vijenac

1

Tamninom misli motale se moje,
Na tmurnih burah drhtale mi grudi,
I rekoh: Božji valjda to su sudi,
Da pečat nebo svezao je tvoje!

Jur klonuv nadom u spasenje, koje
Ja čekah samo, da se zdvojnost zbudi;
Poznavah trpnju, al gonjen od svudi
Ne znadoh, da l’ ću odrvati boje!

Tad plakat stadoh - suza moja kanu
Dršćućom vjeđom niz dršćuća lica,
Vrh tmurnog čela ponosna mi svanu,

Da tuj mi bude zvijezda-vodilica!
Do sada, Bože, tek sam tminu znao,
Al sad u tami žižak zadrhtao!

2

Al sad u tami žižak zadrhtao,
Po nujnoj magli nujan trak mu pada,
Gdje stoput duša zajecala mlada,
Nad grobom gdje je grobe proplakao

I dršćuć nijem mi potitravat stao
Nad prvom srećom pod gomilom jada
Sva u njem moja sakriva se nada,
Na čelo otkad sumorno mi pao!


Na ono čelo, kud se slutnje tmurne
Sestara klupkom vežu nesmiljenim,
Da iz tog gnijezda, a za noći burne,

Ukobe ponoć graktom neželjenim!
Gluhoće sred te on mi poostao,
I makar na nj da grozni vihar pao!

3

I makar na nj da grozni vihar pao,
Plamečak njegov pobjedno se vije!
Ne, nema sile, da mu mrakom skrije
Svemoguć porod, s kog mi zasijao

Nad razvalištem, kud se vječni» jao! «
Mrtvonog vlači, misleć, sam da plije
Kroz svemir sanja, koje duša snije,
Otkada plam se u njoj budit stao - -

Ne, nema sile! - a kad bi i htio
Da otmeš mi ga, tad bi miso krvnu
Prevuko crnim, pa bi požalio,

Što takva želja prsi ti oskvrnu!
Ta u njem samo sve je blago moje;
Neumrl sjaj mu - ljubav sama to je!

4

Neumrl sjaj mu - ljubav sama to je
Za tobom, čista djevo premilena,
Za tobom, spase žića izgubljena,
Za tobom, pjesmo svake pjesme moje!

Po kojoj danas eno satrto je
Vragova leglo - zmija ta šarena;
Po kojoj otrov sreće i imena
Sad nadom rosi na poglede tvoje!

Da, postah ohol, jer mi dušu mladu
Posveti pričest - nebesnica hrana,
Uskrisiv opet na umoru nadu,

Po kojoj cvjetam, osusena grana,
Zelenim svibnjem - usred zime svoje
Za tobom, koju med anđele broje!

5

Za tobom, koju međ anđele broje
Plačuće strune pjevaoca tvoga,
Zazivljuć tebe - vilu pjeva svoga,
Nek prigneš njemu blago srce tvoje.

Ta čuj, jur davno usne nisu moje
Sažegle nebu dara žrtvenoga,
A trovne suze očajanja moga
Ja dvojim, da se uz anđele roje!

Pa moli ti; jer osvetnice strijele
Na nekog poraz moraju da stresu,
A ove grudi grozotom su klele,

A ove usne molile nijesu!
Al Bog će prostit, svoj kad dignu »jao!«
Oltari srca, gdje sam proplakao

6

Oltari srca, gdje sam proplakao
U suzan glas, u tužno uzdisanje,
Videći, dušo, gdje mi prve sanje
Zmijokos vrag sve pod srp kosit stao

Kad pepeo mi po prijegoru pao,
Kad svuda slušah samo umiranje,
Kad suze one, suze svakidanje,
Sa očiju sam nijemo brisat znao ...

Prazninu ćuteć, u kojoj je tada
Tumarala mi jedna samo želja,
Da nađem tebe, utješnicu jada,

Da nađem tebe, srcu spasitelja,
Na čije nebo tad bih uzdisao:
Nek tvoj bi mene plamen ogrijao!

7

Nek tvoj bi mene plamen ogrijao,
Nek ti bi, milko, koju ljubim toli,
Moj udes strla, kog ja ne namolih,
Do groba makar milost vapijao ...

Ta kud sam drugud pogled upirao,
Ah, prve nade i zadnje mi boli,
Neg u te, dušo, koju kad zavolih,
Zavolih košto andel tek bi znao!

Vijući, drago, prve osjećaje
U vijenac tvomu djevojačkom čelu,
Darivajuć ti prve uzdisaje,

Što ljubav diše u srdašcu vrelu,
Što ljubav diše, a na usne moje,
Nek usrećiš me dahom duše tvoje!

8

Nek usrećiš me dahom duše tvoje,
Nek otkriješ mi zastor moga raja,
I gdje bje suza, žar nek ogrljaja
Razagna magle, što se slutnjom roje.

Kad novim čuvstvom srce planulo je,
Nek nova sreća vilu mi obaja!
Ta nije možno, da je pjesma vaja
Vjekovit listak lovorike moje!

Ne, nisu, srce, plačni hiri ovo,
Ja štujem patnju - i njoj se podajem,
Al ima trenak, kad bih prorokovo

Budućnost, skromnim pobraćenu rajem,
Gdje snosio bih srca smirenoga,
Ah, zlato moje, križ naroda moga.

9
Ah, zlato moje, križ naroda moga
I mene čeka - žrtvu zadojenu -
Pa privij zato dušu posvećenu
Uz lomno krilo roba ubogoga

I- žrtvuj se! u pjesnika ćeš tvoga
Ti naći ljubav - al u mnogom trenu
Orosit suza vedru će ti zjenu;
Crn kruh je plaća duha vilenoga!

Al žrtvuj se, da lakše kob podnesem,
Duboki u drijem sve jur klonulo je,
I ja bih moro da tim robljem stresem,

A slab u žice jedva diram svoje
Trepteći, što sve srca polomljena
I ja još moram primit na ramena!

10

I ja još moram primit na ramena,
A evo ruka drhturi mi speta,
Dok gledam sve, što meni bilo sveta,
U prahu ležat krila satrvena

Znajući, da bi tebe, premilena,
Ovjenčo jednom list milijeg cvijeta,
Ti sretnija bi protrajala ljeta,
Neg uz me, sestro dušom poželjena!

Al vjernijeg si srca našla ne bi,
Neg ovo, za te što do groba bije
I što je sretno, kad ćuti o tebi!

Čuj, to ti srce prvu molbu vije
Želeći zginut rad naroda svoga,
Al kud ćeš trhom lanca vlastitoga?!

11

Al kud ćeš trhom lanca vlastitoga?
Prognanik raja kud će glavu sklonit,
U kakav kraj li bono srce ponit,
Da nade krilo sred oćaja toga?!

Ah, kud će, kud - - neg praga a do tvoga
I  tuj na rodni zid ti se oslonit,
Prigušiv jecaj nijeme suze ronit,
Cjelivat stanak milog zlata svoga

Snatreći barem, da cjeluje stijene,
U kojih ona diše blagoslovom
Pod onom krunom, koja ne uvene,

Dok bude ljubav dušom svemirovom,
Dok bude srca i onog plamena,
Čim zgrijat želim brata zapuštena.

12

Čim zgrijat želim brata zapuštena,
Al, jao, zasad samo željom vrućom,
Jer - tuj ti šapćem usnom zamirućom,
Da moja crkva sva je razvaljena,

Gdje vrag je povrh boga razorena
Poplesat voljan krivnjom vapijućom!
Sad znadeš, zašto željom uzdišućom
Uz očaj zovem tebe, premilena

Od tvoje duše iskru tražim žara,
Nek skupna ljubav čiju bijedu zgrije,
Nek novi oltar nikne sred njedara;

Tuj tamjan nek se na spas puka vije!
Nek tvoja vjera barem borca spasi,
Kad moje, dušo, ognjište se gasi!

13

Kad moje, dušo, ognjište se gasi,
Života tražim ja na prsih tvojih,
Ta, gle, za narod srce tvoje goji
Onolik žar, koj' anđelom te krasi.


Ljubeći puk svoj, dušo, velika si!
A za nj se i moj uzdah nebu roji -,
I — sve nek gine, samo on nek stoji,
Ah, to su, milče, moga srca glasi!

Pa dignimo se i u žaru svetom
Koraknimo po stazi mučnog hoda,
Al znoj naš roblju nek procvjeta cvijetom,

Sva ljubav naša na oltare roda!
I kad dobrotom prodahnuta sva si,
Oj, žrtvuj se i daj me, daj me spasi!

14

Oj, žrtvuj se i daj me, daj me spasi,
Pa sjaj mi trajno, kad si zasijala
Na grud, gdje j' svaka žica popucala,
Tek ona ne, što plačnu pjesmu glasi.

Oj, žrtvuj se, ta ja te znadem, da si
Poštene majke mlijeko usisala,
Odgojit kada tako te je znala,
Prvenstva vijenac da ti čelo krasi!

I da sam blažen, kad te gleda oko,
Gdje uz nju stupaš skromna, skromna toli,
A ipak sveta ko nebo visoko,

Na koje smjerno ovo srce moli,
Što ljubilo te, dok kod zipke tvoje
Tamninom misli motale se moje!

15

Tamninom misli motale se moje - -
Al sad u tami žižak zadrhtao,
I makar na nj da grozni vihar pao,
Neumrl sjaj mu - ljubav sama to je

Za tobom, koju međ anđele broje
Oltari srca, gdje sam proplakao,
Nek tvoj bi mene plamen ogrijao,
Nek usrećiš me dahom duše tvoje!

Ah, zlato moje, križ naroda moga
I ja još moram primit na ramena;
Al - kud ćeš trhom lanca vlastitoga,

Al čim da zgrijem brata zapuštena?
Kad moje, dušo, ognjište se gasi —
Oj, žrtvuj se i daj me, daj me spasi!

Ja uzrijeh tebe...

Ja uzrijeh tebe - ti me okom sretnu,
A bolne grudi plašno uzdrhtale,
Vrijuća suza zjenu zali sjetnu,
I tiho, tiho usne prošaptale:
Ah, smiluj mi se, dušo!

Ti vidiš sama, da me jadi brate,
Do Golgote da hudu kob mi slijedit,
Al srce to, što kuca za Hrvate,
I tebi krušca znalo bi privrijedit,
Tek smiluj mi se, dušo!

Ta ja bih tebi tisuć svio sreća,
U sudbu makar propanuo crnju,
Ti snivala bi sred ruža i cvijeća,
Dok ja na oštrom brigovo bih trnju,
A za te, dobra dušo!

I dok bi duh tvoj u nedužnom sanku
Na nebu sred svog zavičaja bio,
Ja radio bih - tek da na uranku
Pred tvojim licem kazat bih se smio,
A znojan, za te, dušo!

Pa što bi jadi, što napor i boli,
Kad ja bih sve ih žrtvovao tebi;
Koliko l  suza to već oko proli,
Pa zašto još ih isplakalo ne bi,
A za te, rajska dušo?

Ta što bi bol, kad ti bi, djevo mila,
Za gluhe noći tješit mene znala,
Kad znojno čelo na grud bi mi svila,
Kad tvoja bi me ruka milovala,
Ah, što bi boli, dušo!

I nek bi tuda skršila me zloba,
Ja miran s ovog prešao bih svijeta,
Ta suzna gruda krvavog mi groba
Nadasve tebi ostala bi sveta;
Ah, tebi, mila dušo!

Tek da me ljubiš, sreće eto meni,
Ti čista djevo, Hrvatice živa,
Ti cvijetku divni, raju premileni,
Oj, budi, budi meni milostiva,
Pa ljubi mene, dušo!

Večernice

Dršće mrak,
Tih je zrak,
Samo misli, misli moje
Na koljeno hite tvoje,
Milen pozdrav tebi nose
Pa ti vape, pa te prose:
Da se moliš na nebesi
Za me, dušo, gdje rodena jesi!

Pokoj svud - -
Jedna grud
Samo diše k onom kraju,
Gdje mi sniješ, mili raju,
Gdje su tvoji anđel-dvori,
Gdje života luč ti gori - -
Je l' to na jad il na sreću,
Reći ne ću, jao, reći ne ću!

Dršće mrak,
Tih je zrak,
Netko tihe sanke snije,
Netko plačne suze lije,
Dok se tmurna vije miso
Podnebesju, gdje je piso
Vječni Bože kob svakomu,
Kako komu, jao, kako komu!

2

Sušti listak,
Vjetrom podrhtava,
Kao srce,
Ljubav kad poznava.
Vel se vije
Tmurnih po nebesih -
Gdjegdje zvijezda
Žalobno se krijesi.
Gdjegdje travkom
Glasak tih procvili,
Mir, tišina
Opet sve prekrili - -
Noć se mota
Dolom i po gori,
Suhom strni
Vjetrić tih lahori -
Tiho, tiho,
Ko kad ponad lijesa
Molitva se
Penje pod nebesa,
Kad se grobljem
Uzdisaji roje ...
Zdravo, sliko
Sadašnjosti moje!

3

Al će tmina
Crnim mrakom minut,
Iza noći
Bijeli danak sinut,
Tople zrake
Nebeskoga žara
Grijati će
Kralja i bogara,
Pjevat će se
Plamno i veselo,
Što bi krepko
Grlo ponijelo - - -
Ali hoće l
Tebi, noći moja,
Prosinuti
I zorica tvoja,
Je l će sreća
Obasjat te rajna?
Bože, Bože,
Ah, to mi je tajna!

4

Tiho, tiho,
Noć se tamo svila,
Gdje mi sladan snivaš sanak,
Dušo moja mila.
A tim rajem
Blijed mjeseče sjaji,
Pa ti priča: kol su hladni,
Gdje ti nisi, kraji!

Blagi odah
Znojnu grud ti suši -
I šapće ti tajne glase
O trpećoj duši!

A ja? — Samac,
Sred sobice male,
Kobno mislim: kol su nekoć
Moje ruže cvale -

I na kamen
Vruće tišćem čelo,
Dokle tihi sanak ljubi
Tvoje lišce bijelo ...

5

Čuj! dršće zrak,
Moj uzdah mir mu muti -
Ah, u boli srce tužno
Ne može da šuti!

Ti snivaš - je l ...?
Ta gdje ti poznaš jade?!
I anđeli i nebesa
Mlađan vijek ti slade!

Al ustaj sad,
U zvjezdno nebo zirni,
U taj prostor veličajni,
U taj prostor mirni.

I gledaj - tam',
Gdje zvijezda u mrak tone;
Ah, to ti je suza grozna,
Suza duše bone!

Ti snivaš — je l'...?
Ta gdje ti poznaš jade?!
I anđeli i nebesa
Mlađan vijek ti slade!

6

Sjajiš, sjajiš, mjesečino,
Preko groba oca moga,
Preko groba majčinoga
Sjajiš, sjajiš, mjesečino!

Dršćeš, dršćeš, blijedi trače,
I nad kućom, gdje mi spava
Moje milče, moja slava,
Dršćeš, dršćeš, blijedi trače.

Teška suzo, teža kletvo!
Moji mrtvi mene ćute,
Moji živi meni šute;
Teška suzo, teža kletvo!

Aj, ti muko ponajteža,
2iva mi se srca gube,
Grobovi me samo ljube,
Aj, ti muko ponajteža!

7

Kroz oblake rastrgane
Mutan mjesec zuri na me
Pa se čudi: čemu lutam,
Čemu ljute suze gutam?

Al tako mu zrake bajne,
Da on znade moje tajne,
Skrio bi se lika snena,
Strag oblačnih tih koprena,
Jer - ja ljubim!

Lutam, srnem uza žale,
Pa tihane slušam vale,
Kako šapću milo ... milo,
U svoje me mame krilo.
Bih li sišo? Daj se srami,
Pjesnikovi to su l plami?
Svih još jada nisi kušo;
Onda? onda sanjaj, dušo,
Kada ljubiš!

Drugi ljudi domu hrle,
Da si mila lišca grle,
A ja srca izjadana
Do čistog joj srnem stana,
Uz kućni joj klonem kamen,
Tuj me novi grije plamen;
Joj, kad stijene, ledne stijene
Toli griju tužna mene,
Što bi srce?

8

Niti bdijem niti snijem,
Pod nebo si uzdah vijem;
Tuj na grani od oblaka,
Zvjezdovitog usred krijesa,
Kumim Boga i nebesa,
Da ti, dušo, noćca bude laka
Moli moja duša mlada
Ko da nema svojih jada,
Jača mi ju ljubav žari
Neg su brige, neg su boli,
Zato tiho, tiho moli,
Nek te sanak anđeli obdari!

Evo - sneni časak došo,
Opet jedan danak prošo,
Al ne traže ove grudi,
Da l osvitkom zore druge
Druge će se rodit tuge,
Tek ti, dušo, sretna se probudi!

Čuj-!

Čuj, dušo, to! - - gle, krvne ove sjene,
Joj, kosturje li vidiš okovato ...
Na čelu gle im osvetnice žene -
Kud jure? Moli, ja sam preslab za to!

Ah, kud će, kud? joj, gledaj, ili nemoj,
Još veće groze, da kameni sve se:
Gle, lanac krut o kosti isušenoj,
I gledaj ruku, gdje rešetkom trese.

Pod crno nebo crnji zid se penje,
A u njem -? mani, slike te me mani!
Je l puca grud, il sova to li stenje?
Oj, jao onim, što su sirotani!

Što skriva on? ah, pakla ljutog muke,
Slobodu djevu gvoždem okovatu,
I konop čvrst i oštre one kuke,
I krvni nož - zahvalnost to Hrvatu!!

Ah, svud je bolje - moj narode jadni,
Ah, svud je lakše - ubogaru bijedni;
Svud kruha više -- mi smo samo gladni,
Svud vode više - mi smo samo žedni!

Pa šutimo li, sramotom nas tlače,
A pisnemo li — hladne bi nas legli,
Konopac onaj sve jače i jače
Božanstvu našem o vratu bi stegli!

Joj, slušaj to - gle, dušo, ove sjene ...
Da l kosturje li vidiš okovato!
Na čelu gle im osvetnice žene...
Daj, moli, moli - ja sam preslab za to!

Život i ljubav

Prosio me jednog dana
Koru krušca starac slijepi,
Molila me za taj darak
Njeg'va kćerka, anđel lijepi.

I kad pitah starca sijeda,
Da l’ ga muči vječna tama?
Reko mi je: da je sretan,
Sva mu sreća - kćerka sama!

Kad mu ljute navru suze
Pa mu suha lica rose,
Tada njene usne mile
Tiho mole, tiho prose:

Oj, ne plači, oče dragi,
Ne spominji svoje vaje,
Zar ljubavi kćerke tvoje
Još ti srce ne poznaje?!

Kad mu drhtav korak slabi
Uzbrdicom mučnom brdi,
Anđeo mu onaj kaže,
Gdje mu prijeti kamen tvrdi.

S nje mu sije sjajnim suncem
Očinjega mraka tama,
Reko mi je, da je sretan,
Sva mu sreća - ona sama!

Mrko mu je nebo rujno,
Sve su zvijezde - suze svete,
Ona mu ih s neba kupi,
U biserne dare plete.

Pa kad noći slijepog vida
Jednoć dođe noćca blaga,
Stavit će mu uvrh groba
Onaj darak kćerka draga.

Pitati će mnogi ljudi,
Tko pod onim grobom snije?
Mamit će ih ono blago,
A sve blago - suze dvije!

Al će moja pojmit duša
Vedru sreću starca slijepa
I milotu onog dara,
Što ga savi kćerka lijepa.

Ta zar nije grobak onaj
Knjiga suza, razboj boja;
Prosjak slijepi - kob života,
Kćerka mila - Ijubav moja!

Kad bi

Kad bi vedro nebo ono
Tvojim okom bilo tajnim,
Pa bi žeglo zrakom milja,
Zrakom milja, suncem sjajnim.

Kad bi pune prsi tvoje
Bile poput vala meka,
Gdje te morska vila nija,
U naručje voljko čeka;

Kad bi anđel suzom sreće
Oškropio tvoje krilo,
Nek bi tvoja mladost bujna
Uvijek cvala milo, milo.

A kad ne bi plač sirote
Tvoje sreće ogorčao,
Reko bih ti, da si lijepa,
Al te ženom ne bih zvao!

Što bi meni plamen oka,
Kad to svijest ti bila ne bi;
Tražio bih blagog mira,
Zginuo bih, a po tebi!

Što bi meni prsi pune,
Silne poput meka vala,
Kad bi tuj me mjesto milja
Gladna samrt dočekala.

Čemu znojno tvoje krilo;
Zar da crkvom strasti bude?!
Ne rađa nas na svijet žena
Tek za ženu, već za ljude!

I gdje tijelo sito gine,
Ondje duša gladna vapi;
Sve bi dala usni mojoj,
Duši žednoj niti kapi!

Pa kad sva bi moć ti bila
Tek na perju loga snena,
Zamamna bi mogla biti,
Ali nikad, nikad - žena!

Začesmo se - robovi smo,
Okovi nam konac sude;
Ej, ne rodi danas žena
Tek za ženu, već za — ljude!