Grobovi

Molite!
I sjetite se, kud vam korak kleca
U ovaj tren;
Oj, sjetite se ne na jednog sveca,
Koj' zginu tuj i, zadnjim uzdisajem
Za svoga puka hlepeć zagrljajem,
Uminu - - propet... umoren ...!
Uminu - da, nad zvjezdan sjaj,
Med iskre krvnog krijesa,
Da usreći bogolik raj,
Da posveti nebesa!
Jer prve zvijezde, što su oko glave
Splele vijenac božjoj dici,
Plamenite su - al krvave,
To su - mučenici!
Kleknite! na zemlji osta njihov prah,
Svetinja naša, blago naše!
Kleknite! oj, čudan, zar ne, strah
Potresa srci, tuj gdje žrtvovaše
Svomu Bogu sami sebe, al ne za se!
Za nas, za nas
Srce puknu to;
Kleknite, oj, sveto tuj je tlo!
Mnogi l’  jurve usnuli su dani,
Jao, rano!
Da su i te sklopili im vjeđe,
Muko naša!
Da se i mi u crninu vječnu
Pokopasmo,
Jer im mrtve one glave,
Mile glave, oskvrnuše
Ali danas - - iza suza i vjekova,
Kad su bezdna sita naših kosti,
Košturnicom miso pjesnikova
Do svog cilja pute mosti...
I tihi sluša uzdisaj,
Gdje drugi vriska oćutio ne bi,
I šapće: vaj - i šapće: aj -
»Iz dubina vapio sam tebi!« — —
Ah, još je burni gromorio poj,
Kad prvog kralja kruna ovjenčala,
A već je negdje, tajni Bože moj,
I motika grob slavi kopat stala!
I - kinu vrag, i isceri se kob,
A mi smo pali.
Ta strta kruna prvi bio grob,
Što na svom polju smo ga posijali!
A otad, Bože, - je l to usud tvoj,
Il jaram kletve na šiju otaca? -
Aj, otad, Bože, cijeli narod moj
Obukao je košulju mrtvaca
I — posta rob!
Tek zlokob sluteć, crna ona jata
Po našoj sada grakću razvalini - —
Ne znamo novca, ni srebra, ni zlata,
Al znamo suze, jer plaćamo s njimi!
Joj, cvilili smo - u toj nevolji
Moj plakao je zapušteni puk -
I digli su se bolji proroci,
Al - i nje grobni pozobao muk!
Po stratištu se prolijevala krv
I pisala nam nauka o tlo:
Il budi onaj na po mrtvi crv
Il ne budi ni to!
Bože - već nam srca ne biju životom,
Grobovi ih ispuniše!
A prazninah po tih, trujućih grozotom,
Gdje da nada diše -?
Prekrštenih ruku iz pripravna lijesa
Čekamo, dok zadnji izdahne nam bog,
Što nam jošte tijelom mjesto srca stresa...
I — to je život naroda vam mog!
Svud se, jao, križi viju naši,
Pa da nismo bogataši?!
Ah, klekni, puče moj, i pitaj, da l' su igdje
Sreću našu sreli ljudi,
I reći će ti: Sreće ne sretismo nigdje,
Al nesreću smo ugledali svudi!
Cvatući kraji, užasne pustinje,
Vječni grobi naše su svetinje,
I na Alpah i dalekom Renu
Nać ćeš naših mučenika hrpe
I čitat ćeš stare one jade:
Presretni su, jer se krvlju slade,
A oci su - jer im djeca trpe!
Da, reko sam - a tko bi digo na me kamen
S moje laži,
Nek digne - ako okovi mu dadu!
Svijest nam zovu rogoborom zloće,
Mjera naša, vele, da je puna,
Trzamo se — jer nas vješat hoće,
A taj nam trzaj - to je sva nam buna!
Krv naroda popio je prah;
Tuđi ponos po prašini gazi - -
Pod prašinu teško pogled slazi
I ne mari, da l’ je krvava!
Narode! jur trunu tvoje grudi,
I kucaju ti na ukopni dan,
Narode! sve požarom se rudi,
Narode! ti strašan sanjaš san,
A vrazi tvoji vele, da su ljudi! -
Nek slome okove,
Prokunu tamnice,
Nek povrate nam naše mrtve,
Nek uskrise nam naše žrtve,
Nek zlatnom kosom krv posuše,
I reći ću im: možete se kajat!
Al ovako ...!
A dokle sve - a dokle, dokle tako
Da naričemo o suzah i kobi?
Je l' Hrvat tuj da tek bi samo plako,
A nikad srećom da on uskliko bi?
Zagvozdit čim ćeš lakomost grobova,
Zajazit bezdan želuca im trula?
Aj, odgovor ti suza jadnikova:
Voštenica se nade prekinula!
Ta - - još rode majke naše
Suzan porod!
Ta - još rastu braća naša,
Žrtve sini!
Nek usahnu prsi mlijekom
S ljuta glada,
Jere otac za tuđinca
Ludo gine -
Ti, siroto, krvcu sisaj,
Samo rasti!
Da dorasteš zalogajem
Čijoj cijevi!
I tako nam iskra zadnje nade
Jur se gasi - - reci: Hrvat da si,
Ispovijed ti u okove zveči!
Pa plačimo, drugog li ne znamo,
Sami sebi sučimo konopac!
Pred smrt, brate, bar da nisi lijen,
Tvoj grob je gladan i - čeka na plijen!
Aj, otkud još da smogneš, puče moj,
Žrtava?! - - Da - ti moraš punit bezdna!
Ta jao onom narodu i joj,
Gdje povijest vječnih mučenika ne zna!
Jedino tad, na krvavom kad rublju
Djedova svojih unuk čito bude
Dugova niz! - oj, kad ćeš čut i trublju,
Gdje budi u svijest te zamrle ljude...
Al danas ...? nujni ovdje kleknimo
I žrtvujmo im barem uzdah koj',
Neumrl uz grob mudro plačimo -
I — ne zdvajajmo, puče moj!!

Najvećemu mučeniku

Narode moj divni, narode moj dragi,
Srca moga rano, neprebolna boli,
Mučeniče živi, ti jaganjče blagi,
Koli mi te duša nevoljnica voli.
Sa ljubavi vruće, sinovske rad vjere
Sunce moje gasne, oči mi se mute,
Čemerom se ljućim danci mi čemere,
Oštro trnje stere pjesnikove pute!

Il da sreću znadem? kako, a i kada,
Dokle ćutim, gdje ti krvna kaplja znoja
Poput vrelog gvožđa na srce mi pada,
Izmučeni rode, teška rano moja!
Ah, poslušaj, tugo, koli mi se milo
Iz ranjenih grudi suzan pjev izvija,
Ko da sinak vjerni o majčino krilo
Oznojene prame rajskim miljem svija.

Pa do njenog čela vlažno puti oko,
Gdje se burna miso po naborih vije,
Projela ih briga, usjekla duboko,
Crno sijuć sjeme, što grozotom zrije.
Ko taj zdvojni pogled, moja pjesma tako
Do tebe se, tužni moj narode, krili,
I ja ne znam, bih li proklinjo il plako,
Kada gledam, kol su tebe izmučili.

Tvoja sudba gorka, bolna i trpeća,
Ko da tebe, tugo, rubu groba vodi;
Kroz vjekove teška, vjekovi je veća -
Jao, ako suza tek suzami plodi!
Mučemče živi, žrtvo kobi krute,
Svaku miso na te majkom poznam jada,
S tebe mjesto cvijeća trovi dahnem ljute,
S tebe gorim žedom, s tebe ginem s glada!

Pito bih ti sina: čemu bijednik ore,
Čemu rodnu zemlju svojim znojem kropi,
Kad mu puna zrna za tuđinca zore,
Za nedraga vraga kad ju suzom topi?
Reko bih ti sinu: Uzmi gvožde s pluga,
Da zaoreš polje, što slobodom rađa;
Skuj si od njeg oštra desnici si druga,
Nek ti krvlju brazdi, nek te oslobađa!

Al bih možda čuo vapaj sina tvoga:
Oteše ga vrazi za harače klete,
Rinuše me krvni ispod krova moga,
S materine kose bič se meni plete!
Ah, bijedniče živi, na te tvoje jade,
Da se suzom oči sinovske ne smute,
I da moje srce tihu sreću znade,
Milioni dokle lance vuku ljute?!

Koli bih ti rado anđel spasa bio
Na utjehu tebi s blagog poslan neba,
Al kad u tvom jadu tješit bih te htio,
Vidim, da mi samom tješitelja treba!
Tek ti velim tužnu, dan da mora sinut,
Kad će tvoja majka jednoć rodit ljudi,
Što će hola orla sa oblaka skinut
Zagnav smrtno zrno u krvničke grudi!

Nije ljudska miso, da po zemlji plazi,
Već da šine hrla ko i smrtno tane;
Nit je suza puka, da se po njoj gazi,
Već da vatrom pali, a kad treba plane!
Gasi nam se zadnja voštenica nade,
Ne gasi se sama, već na suncu blijedi;
Mač se stari budi - ej, gle, i on znade,
Da za novu žrtvu i star oštrac vrijedi!

Malenim  velikanom!

Silni ste mi — silnija još vam cijena,
Da se vječnost tužiti nigda ne će
Na smrt vašu, niti na trulež skori
Imena vašeg!

Vi, oj, što se kažete meni maglom,
Zar je vaša zaborav toli jaka,
Te ne znade, divlje da svijetlo traje,
Grobi dok gniju?!

Ja se mržnjom ne rušim na vas: vi ste
Preduboko mojega ispod suda,
Košto i trn silenog ispod hrasta
Prenisko plazi.

Vihar silni polomi hrast, a trna
Dirnut ne će, pobjedu ipak pozna,
Skršiv jače, znade da trgnut može
Slabiji korijen.

Zalud ćete prezirat milost kličuć:
Još smo živi! oluja huji dalje - -
Kreket bara gubi se, kada svemir
Gromovi grmi!

Ajd - nek bude - gromovlje će ušutit,
Da se može počuti šapat slabi;
Kaž'te meni - - šutnja je, jao, riječ vam,
Šutite samo!

Ej, na svojih prsiju i slabičak
Križić prti — svilena nit ga nosi,
Al na leđa prima ga samo čovjek,
Visi o trudu!

Niti korak obijesti ne će odat
Svijesne duše; drukčije sjaji sunce
Negol' ono, čime si žižak puni
Žena sirota!

U čem dakle vaše se plemstvo kaže,
U čem sila, što bi vas digla zvijezdam;
Lavlji vuci, ali i zečji lavi,
Tko ste i što ste?

Sramite se, narodi nisu slijepi,
A da ne bi poznali, što je sokol,
Što je sokol, što li je opet gadna
Velika sova!

Divi moji, slučajno da ne zapeh
O crvotoč, ne bih ni crva znao!
Eto, tako upoznah silu vašu,
Znate l’ što vidjeh?

Vidjeh, da je zloba naravlju sile,
Srca vaša kamen su onaj crni,
Što se kopa gorućem paklu iz dna,
Da vam je srcem.

Ej, ta zlobe osveta nije hrabrost,
Kojom porod lavica zdvojna brani,
Već mi ona naliči vučjem zubu,
Mlade što kolje!

Silni li ste - dostojno snage nije,
Da se ona malenim crvom sveti;
Jeste l’ slabi - jalovi tad vam trudi,
Osveta smiješna!

Što ste dakle, sileni divi moji,
Jeste l' za to, da vam se razbor smije?
Što ste dakle - vragovi ili lutke,
Podli il smiješni?!

Na  prvi susretaj

Čuj! ...
Ja zborim tebi, glas mi muklo tutnji
Ko s groba da je jek mrtvaca...
To ljubav moja šapće u toj šutnji
Nad pepelom otaca - - —
Čuj! ti si čista - gle, na tvojih usti
Još plamti cjelov, što ti Bog ga poda,
Pre neg te, Vilo, sa nebesa spusti
Do mog roda!
Gle, još se zvijezdom tvoji iskre trazi,
A blagoslov ti koračaje prati;
Svud lešine su - al kud dah tvoj slazi,
U život nov ih vrati...
Ah, ti si ona, koja će nam dati
Plemenit porod, zadnju nadu roba,
Da grmne našoj grobnici na vrati:
Oj, Lazare, uskrsni iz svog groba!
Kroz stoljeća moj čekao te narod
Gladan, žedan,
Sve to više i nevoljan i bijedan,
A plačuć, kao kćeri Siona -
Odasvud groze, a pomoći nigdje,
Prokletstva vladar, gle, piruje svigdje,
Aj, na kost svetu mučenika naših
Svoj krvav pako brusi zub,
Velebit stijeg naš stratištu je rub,
S njeg puši krv - to žrtve svog su žara,
To janjci naših zavjetnih oltara!
I kuda gledaš - svud strahote,
Svud zveka okova,
Kud slušaš - svuda plač sirote
I jecaj udova! -
Joj, čekasmo te - umorena prošlost
Vijek pitala je: gdje si, gdje si!?...
Joj, čekasmo te - vapaj roblja,
Zazivljuć tebe, kuco j' po nebesi,
I prigušenog uzdisaja huj,
Neosvećene vrele krvi ruj,
Grozota do sto, da te srce zebe,
Vijek vapilo je tebe, samo tebe!
I ti mi sinu! iza jada trista
Izaslao te Bog,
Da navijesti te pjesma moja čista
Ko utješnicu roba nesretnog - - —
I ti mi sinu — a ja spoznah mahom
Božansku moć i veličanstvo tvoje,
Pa molim ti se svetim onim strahom
Za narod tužni, za sirote moje!
Čuj sretan čas - kad tebe uzrijeh časnu,
U moje srce slego se je mir,
Ma da s daleka tebe slutim krasnu,
Ma da s daleka slave slušam pir.
Ja zgledah prošla proročanstva davna,
Ja vidjeh ono, što sadašnjost želi,
Ja vidjeh djela budućnosti slavna ...
Kad vidjeh tebe, oj, andele bijeli!
Da, spoznah te, i - ja se tebi klanjam,
Vječna željo svih vjekova!
Ta tvoje ime šaptalo se davno
Vrh zipke i grobova,
Usred uze,
Kod stratišta,
U vrtlogu krvnog rvališta
Glas se čuo umirućih muka:
»Spomeni se, Bože, svoga puka!«
I on se ganu - — —
- Budućnosti, sad čuj,
Božanska majka to je tvoja, znaj,
Životom grije njezin ogrljaj,
A zoru rađa usnica joj ruj - —
Oj, siđi, majko, na taj narod moj
I na taj plačan zavičaj robova,
Ah, sini, sini, zrako blagoslova -
Slobodo sveta - ja sam prorok tvoj!

Želje

Oh, da imam zlato sjajno,
U poštenju zarađeno,
Tješio bih srce vajno,
Ljutom mukom izmoreno.
Čemu da se s glada mrije,
Kad i gladu ima lijeka?
Tkogod li je, tkogod li je,
Sin je zemlje, brat čovjeka!

Oj, da imam čvrstu ruku,
Čvrstu kao gvožde kruto,
Da osvetim tvoju muku,
Smotam vraga, koj' te sputo;
Vjeruj, vjeruj, tužni brate,
Iz pandža bih tebe trgo
I na kose majke zlate
Kraljevsku bih krunu vrgo!

Oh, da bar su moja njedra
Ko svemira tajni kraji,
U njih, ko sred neba vedra,
Sunce žarko da se sjaji:
Oh, da znadeš, tugo jadna,
Kako bih te grlit znao,
Ne bih li te kruha gladna
Bar na prsih ogrijao!

Al i meni, muko moja,
Vrag je mlada krila sputo;
A ta gorka suza tvoja
Glođe kao gvožde Ijuto.
Sve ti dajem: ruku vjernu,
Srce čisto, dare Boga;
Al ti pitaš koru crnu,
A ja, jao, nemam toga!

Udovičin novčić

Uz povijest svoju, ah, uz papir žuti,
Prognanik sjedim, ne plačem, al šutim
I mislim, mislim nad udesom ljutim
I trgam sreće cvijetak povenuti.

Zar samotan -? ne, imam prijatelja;
Ta gled ga - eno, brat mi je jednaki,
Odraso sa mnom na jednakoj tlaki,
Pod istim bićem istog mućitelja.

Pohodio me - za krušac me moli,
A po tom znate i ime mu drago!
Oj, to si ti, oj, naroda mi snago,
A tvojoj molbi nitko ne odoli.

Zar krvi moje jadi tvoji žele?
Al što će krv, kad nje imadeš dosti,
Gdje tolike se mučenika kosti
Porazbacane na stratištih bijele.

Ej, znadem, što ti hoće nevolja,
Kad kruha moliš, ti i kamen primaš;
Drž', lubanju ti bacam krvnika,
Pa glođi mi ju, bar da štogod imaš.

Stisni novčić

Stisni novčić! joj, iz tvrde kovi
Krvca pišti - - ruku ti krvari,
Ti bezdušni otimaču stari!

Gledaj zlato - jur mu sjaja nije,
Uzdah ga je zamaglio bijede;
Kletvom tvoji milioni vrijede!

Pozri djecu! jao tebi, jao,
Grob im rani iskopao ti si,
Bolje da ih ni rodio nisi!

Gledat ćeš ih - vlas će s glave tvoje
Prosjed spuznut - nad lešinom milom
Znat ćcš kakvom kletva bije silom!

Stisni novčić - joj, iz tvrde kovi
Krvca pišti! pandže ti krvari,
Jao tebi, otimaču stari!!
[b][/b]

Na odru  staroga  ljeta

Čuti ćeš sud gomile...!
Puškin


Još mlad i zelen - a već sam -
Na trošan mi je stolac pao;
Bljedolik svijetla drhtav plam
Po licu mu se nujit stao ...
Bijaše pjesnik - krvi kap
Baš svaka mu se pjesma zvala,
Bijaše pjesnik - suza slap
Bje sve, što j' pjesma njemu dala!
Ah, cijelom srećom svoga vijeka
On harač svojoj plaća vili,
Dok stupa stazom, gdje ga čeka
Užitak, kad ga zemlja skrili!
Ah, cijelom srećom, al još nigdje
On nije kleo kobi svoje,
Ta zno je, gdje se vječnost zide,
Da tuj i tjeme krvavo je!
Bijaše pjesnik, al ne taj,
Za slavom samo koji hlepi,
Već onaj, koga sladi vaj,
Jer sreća braće mir mu krijepi!
Bijaše pjesnik, ali ne
Na nakovalu, stih što kuje;
Iz čaše kaplje rumene
I rujnu zoru prorokuje!
Bijaše pjesnik, ne od onih,
Što vilu znaju uz pun džep
Pa kliču: živ'te, milioni,
Kad praska vitih boca čep!
Osvitkom onda drugi dan
Iz čađavih se jama vuku
I plaču: ja sam nevoljan,
Al prorok nade svomu puku.
Od vjerovničke bježeć hrpe
U osaminu zdvojni srnu
I ondje tuže, ondje trpe,
Te kolijevku si kunu crnu!
Na grob si strašnu kletvu rote
U skute krijuć trošno lice —
U sanji bijedne su sirote,
U zbilji - proste kukavice!
Da, kukavice, krivac tko je,
Da bile su im slabe snage;
A pjesnik, čovjek duše blage,
Okrijepit žudi milče svoje!
Da, kukavice - gdje je grijeh,
Što uveče smo puni duha,
Što uveče se ori smijeh,
A sutra - niti kore kruha!
Ej, silnog su im pjesme dojma,
Kad radaju se, pjesnik kleca!
I padne - proza nema pojma,
Kol pjesme zlobna jesu djeca!
Bijaše pjesnik — takav ne,
Već pravi boštvu svom svećenik
I trijezan čovjek i trpljenik
Od utrobe jur majčine!
Odojio ga prijegor suh,
Odgojio ga vječni boj,
Othranio ga skrban kruh,
Napojio ga mrzli znoj ..
Je l’ slučaj, il je kob to bila,
On osta gladan, osta sam,
I baš kad ponoć muklo bila,
Bljedolik mu je drhtno plam,
I on se prenu - - to bje čas,
Budućnost kada prošlost srazi,
Kad prerada se život vas,
I novi tok je novoj stazi,
Aj, on se prenu - noći one
Vjerovao je boljoj sreći,
A danas ćute prsi bone,
Da jad je njegov sve to veći.
I mislio je, kud se sve
Jur moto nije, da se spasi,
I kako nade zginuše
Ko skršen čamac u talasih.
Aj, mislio je, kleo nije,
Tek pitao je: zašto tako?
I plakao je, gorko plako,
Baš ko da nebo suze lije,
I nepogoda cijeli red
I zamrznulih nada led,
Trpljenja povijest, listak bolni
Pred njegovom se suzom javi,
A na taj udes neumolni
I mozak mu se zakrvavi.
Priklonio je čelo svoje,
Na papir teška kaplja kanu,
I pito se je: rane moje,
Koj' lijek vam ovim Ijetom svanu?
I pitajuć se, plač ga smota,
Ta gine ljeto i - sirota.
Još mlad i zelen, a već sam,
Na trošan mi je krevet pao;
S daleka sijeva pjesme plam,
A on na slami drhtat stao - -
I snilo mu se, ne bje san,
Već suzom mu se miso krala,
I duša mu je uzdisala,
Mahnitao je nevoljan -
Drhtureć sve je jade zrio,
Što jur ih davno pregorio,
I gledao je redom, redom
Za jadom bijedu, jad za bijedom
Čuj, još mu tužno srce para
Nad odrom sreće gorak plač,
A zveka kuke i grobara,
Aj, kolje, kolje kao mač!
Al minu sve, a ljuta glad
U utrobu se vlacit uze,
I to ga prenu: što ćeš sad?
On pitao se sve kroz suze.
Da, što ćes sad? ta skrbit, radit,
Uživat svoga lica znoj,
Poštenim krušcem život sladit,
Pošteno rvat dužni boj!
A jur ću - misli - naći gdje
Božansku dušu, uzor koj',
Da spozna misli poletne,
Da spozna plamni zanos moj!
I misleć tako u svijet zađe
Plamenit, lakom sve na trud,
Al - ledna srca svuda nađe
I okorjelu, tvrdu grud.
Ni to ga nije mlada smelo,
Ta srce mu je uzavrelo;
A vatru srca led još budi,
Na vatri će se ona sleć,
Pa nek se kora zimom zgrudi,
Pod krutim ledom val će teć!
I prevareni plamnik mladi
Skamenio se časak jedan,
Snenadili ga novi jadi,
Ah, o tom nije snivo bijedan.
I stajao je tako dugo
Ko očajnik na pakla vratih,
A onda šapnu: traj mi, tugo,
Tek nemoj mi se zdvojnost zvati!
I sjetio se na žar prvi,
I sjetio se slatke brige,
Kad on je nekoć burne krvi
Sveznadarke si listo knjige,
A u njih zlatno bilo ime
Baš sjajno ko i alem čist,
I on si usni, da je njime
Osvjetlo Bože rajski blist.
- - Da, k njemu idem, zdravo da si,
Ti moga srca diko prava;
Oj, ti me pojmi, ti me spasi,
Sirotu, što te obožava!
I krenu pjesnik - grud mu bije,
Nedoželjen se uzdah vije
U hladni onaj svjetski zrak
I pliže po njem, strijele trak
Ko da si ledom traži pute
Bez groma, ta još usne šute,
Jer rekoše mu, da za sada
Gospodin zborit» nema kada «.
A kad se vrati za čas koj',
Uvedoše ga, Bože moj -
Za prviput je onog zgledo,
O kojem prosni mladost svu,
Ko mladić i ko slabo čedo
O svojem snatreć uzoru.
Bijaše muž to stasa krepka,
Trbušak bje mu teret vas,
Pod vratom meso - baš ko klepka;
A svakoj zgodi priklon glas.
I dok je drhto pjesnik mladi
U dobi, kad se suze rone,
On otresnu se: kakvi jadi
Pod njegov krov ga danas gone?
I trznuo se vilin brat,
I jeknulo mu srce jadno,
To bilo njemu prvikrat,
Što sluša boštvo, pa tol hladno!
Al što je mogo, pjesmu pruži,
Svom uzoru ju na skut pusti,
A on ju okom zaokruži,
Pa službeno si nabra usti...
A - tako, pjesma? kako spazih,
Imade štošta tuj posrijedi,
A pamti: svatko neka pazi,
Da svojih »visih« ne uvrijedi!
I ja ti nekoć, mladče moj,
Baš bijah tako lud ko ti
Pa mislio sam život svoj
Žrtvovat vječnoj oluji;
Al - vijek se mijenja, pa i ljudi,
U praksi ti se učit treba;
Te sad ti i moj razbor sudi,
Da trbuh ti je kutić neba!
Ta gle, na primjer - pjesništvo,
To ludost ti je, dijete moje,
I moli Boga, da to zlo
Sad odvali od glave tvoje!
Na, gledaj samo - što ti j' bolje,
Da za druge svoj tupiš duh;
Ti jalovo mi oreš polje,
A - tim si ne ćeš steći kruh!
To sad ti velim, a ti pazi,
Po drugoj da mi kreneš stazi,
Jer inače ću cijelom brigom
Ja morat gledat, što mi radiš,
Da jošte kakvom ludom knjigom
Med pukom bune ne sagradiš!
A sada, zbogom - zadnjikrat
Još velim, daj se ti osvijesti
I - do bijesa - već jedan sat -
Zakasnih — zbogom — idem jesti!!
I uminu ko živi glad
Na vrata finih od stakala,
A sve, što začu pjesnik mlad,
Bje mljesk još njeg'vog ideala!
Aj, da ste znali kakva bo
Tad u srce se njemu upi,
Zagrabiv čelo plameno,
Na vrata bijedni mladac hrupi -
I jurio je svud i svud,
Dok u srcu mu vrio pako,
I nije znao na po lud,
Bi l' smijo bi se, bi li plako?
A tko da pojmi, tko da zna,
Baš prevarena duša što je;
Joj, srce ti je Golgota,
Kad izdaše te nade tvoje!
I bezutješan, kad je sam
Uz plamen svijeće drhto žut,
A na srcu ga stisko kam,
Po mozgu huj se vio ljut,
Pa suzom kad je jade piso,
Utješljiv uza nj pjevnu glas,
Blagoslovna ga uzni miso:
Posvetit knjizi napor vas!
I prosniv cijelu božju noć
U pjesmi novog svoga kroka,
On drugog dana vedra oka
Osnutkom novim tegnu poć.
Oj, koli milo njemu bje,
Kad slušao je pisca stara,
Gdje duše plamne, vatrene,
Sve milo s njim se razgovara;
On pričao mu borbe svoje,
On tješio ga neka radi:
Krvav'te, sinko, čelo svoje,
Jer patnja diže, patnja sladi!
Ja vidim, da vas vila obra,
Da budete joj borac nov;
Oj, pjesništvo je majka dobra,
A život njen je - blagoslov!
Al pamtite, nek značaj čvrst
U vami žilje svoje plete,
Ponesi najpre sam svoj krst
Pa onda viči: trpi, svijete!
Ne vrijedi mnogo prazna vika,
Kad sam na svoje geslo pljuješ,
Na stazi tad si znaćajnika,
Kad vlastit zakon i sam štuješ!
Talenat tek se ondje taji,
Poštenje gdje je prije hljeba;
A genij time ljepše sjaji,
Čim manje traži, manje treba!
Al kad je u vas toga duha,
To ostajte nam vjeran brat;
Gorčinu spoznav knjižnog kruha,
Još slatkim ćete njega zvat!
Da, to mu kaza pisac star,
A u njem nova vatra planu,
U žilah strujnu novi žar,
Na oku zanos suzom svanu.
I radio je, pjevao je,
Slavuljak sad je, sada grom;
Kroz pjesmu mać mu sijevao je,
Bje potres drijemu, zlobi slom.
Al - oj, ti žaru srca, muko,
Tko ne bi nujnim glasom kuko,
Kad vidi, iskren da mu j' trud
I korist braći - vječni san,
Pa ipak hladnu onu grud,
Za koju misliš noć i dan!
Oj, piši, pjevaj, suze toći,
Uskraćuj sanka samom sebi,
Uz slabu svijeću gubi oči,
Ta zginuo bi, kada ne bi
I reci onda: evo sad
Ja pružam vama knjigu ovu
I ja se nadam živ i mlad
Još svoga rada blagoslovu!
Pa kazat će ti: man' se sanja!
Naš narod nije stvoren za to,
Tuđinstvo dneva svakidanja
Unaša med nas suho zlato!
Oj, Bože, eto tim te krijepe
I tim ti jare božji plam,
Mniš: svuda naći duše lijepe,
A našao si leden kam!
I plače, plače vjeđa mnoga,
Književnost kad nam mladu zrije,
Gdje klecava joj klone noga,
Jer mnogi rade tude grije!
Ah, otrovani niski duh
Još molit moraš svijestan rada,
Da isprosiš si dnevni kruh,
Da ne umre nam vila s glada!
Aj, grozno to je — pjesnik kriknu
I klonu čelom na tvrd log,
Ko ranjen lave svijest mu riknu
U pravednosti gnjeva svog.
S daleka negdje pjev se širi
I glazba mami nošku laku,
A njemu na log mjesec gviri
I čestita mu sreću svaku.
Ha, sreću! šapnu prezirno
I sklopi oko krvavo,
Jer gluha noć je - gasne svijeća,
A pjesnik drijemlje: što je sreća -
Poljubio mu vjeđe san,
A pred okom mu svano dan
I škripnula su trošna vrata,
A sjena neka njemu kroći,
Pa bujnom kosom vala zlata
Krvosuzne mu utre oči.
A on ju gleda - sve, ah, svoje
Žrtvovao bi za taj ćas,
Ta ono slatko milće to je,
Za kojim gine vas i vas.
On slušao ju, što mu zbori
I kako sve mu jade briše;
Anđelak — misli — sad ga dvori,
Božanstvo - ćuti - tuda diše,
I kao prorok čist i svet
Govorila mu Ijubav mila:
Osvijestit će se i naš svijet,
Veličat će se naša vila!
A gdje se lovor milo vije,
I blagim hlatkom ondje plodi;
Za knjigu samo neka žije,
Za knjigu tko se na svijet rodi.
Književnik tad će moći naš
Ne strepeć, da će mrijet bez kruha,
Slobode svoje štujuć ćas,
Razvijat krila svoga duha.
Pri ralu ori, a pri peru,
Od pera živuć, čuvaj vjeru!
Umuknu djeva, minu san,
I zginu, što je on maštovo,
Kroz malo okno sjaji dan
Čestitajuć mu ljeto novo!
A pjesnik, hladeć ćelo vruće,
Tad desnicu si na grud stavi
I mireć srce još dršćuće
Oćuti božji zanos pravi...
I pitajuć se: sreća što je?
Na djevicu se onu sjeti,
Al spomenu se kobi svoje
I plakao je, Bože sveti,
Na papir žut mu suza kresnu,
U suzi suzna kipi miso;
Aj, svijet ti samo čita pjesmu,
Al ne pita se, ćim si piso?!
Al neka živi pjesnik moj!
U kušnji samo duh se jaći,
Junake rađa samo boj,
Do zapećka se slabić vlaći!
Ta danas plaćeš suzom jada,
A sutra suzom boljih nada,
Tek jednu vjeru genij zna:
Za narod radi i u znoju
Poštenjem vjenčaj dušu svoju;
Da, to je lovor lovora!

Spustih oči

Spustih oči - ko u kalu
Da ću naći sreću raja;
Oj, koliko po tom prahu
Jur je palo uzdisaja!


Oj, kolike pod tim prahom
Patničke se kosti suše;
Nad tom grozom, nad tim strahom
Mučeničke blude duše -

Kletvom, čujem, gdje se rote
Na ovite zlatom glave,
Svi su bijedni, svi sirote,
Bez imena i bez slave.

Al im kletva punom šakom
Tvrda bije na nebesa,
U stožeru da se jakom
Pako drma i potresa!

I ja vidjeh - da u prahu
Utjehe se nađe prije
Neg u magli i uzdahu,
Gluhim nebom što se vije!

[Minite me...

Minite me, misli crne,
Uspomene, bjež'te s oka;
Rad vas moje srce trne,
Bol se budi preduboka - -
Tajna suza vjeđe rosi,
Kosu ježi znojno tjeme,
Ko da vapi, ko da prosi:
Minite me, minite me!

U kraj sada, zlati snovi,
Čašo gorka usred jada!
Jao, jao, i grobovi
Od praznih su slađi nada?
Što će oni anđel-sani,
Što i ono blago krilo,
Što djetinstva nevin-dani?
To je bilo, to je bilo!

Danas? bjež'te, misli krute,
Crni vel mi na oltaru,
Neprebolne rane ljute
Srce more nebogaru!
Palit moram mnogu žrtvu
I utješnu i cvatuću,
Jednu majku plačem mrtvu,
Drugu plačem umiruću!

Bjež'te, sanci - oh, da mogu
U grudi vas svoje shranit,
Zavijek u tom suznom logu
Pokopat vas i pohranit...
Man'te me se - jao meni,
Ni tuj niste sahranjeni;
Srce nam je nalik lijesu,
Gdje mrtvaci mrtvi nijesu!