Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 19. Avg 2025, 11:45:57
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 0 gostiju pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 ... 7 8 10 11 ... 14
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Romanticne price  (Pročitano 229824 puta)
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 8.0.552.237
mob
Nokia 
Nestvarni sjaj crvenog tepiha


Odmalena sam maštala da postanem priznata glumica i ništa nije moglo da spreči moj talenat da se razvija. Vreme je bilo na mojoj strani pa sam realizovala svoju zamisao. Uživala sam u čarima popularnosti, glamura i filmskih kritičara. Danas se kajem što sam se odrekla svog jedinog deteta. Živim svoje uloge kroz uspomene, ali i bolujem od rana zadobijenih u životnim ulogama koje nisam dobro odigrala....

Gluma

Gluma je profesija u kojoj potvrdu o penziji ne dobijete od nadležne ustanove, ispečatiranu i overenu, nakon određenih godina radnog staža. A i podele na osnovu pola izraženije su nego u bilo kojoj drugoj branši. Mi, glumice, naime, u penziju odlazimo sa prvom sedom vlasi, praćene zaglušujućom tišinom telefona i magičnom cifrom "45+". Muške kolege u tim godinama glume stare zavodnike, biznismene ili policijske inspektore, a mi, ako nas se režiseri nekim slučajem sete, "prolupale" babe koje se na sceni pojave tek na sekund, nedovoljno da bilo koga oduševimo ili da ostavimo jači utisak. Sindikat nije našao način da zaštiti naše interese i autorska prava, pa se neretko glumice u godinama bore za golu egzistenciju. Kad bismo sve te probleme materijalizovali i postavili na tas kao meru životnih vrednosti, ipak bismo posustali pod prijatnom težinom svih prednosti tog fascinantnog poziva. Uživeti se u ulogu znači osetiti novi univerzum, proširiti vidike do nemerljivih granica i osetiti lakoću ili težinu "tuđe kože". Morate da se divite svom liku na ekranu, da zanemarite kritički osvrt i da čestitate sebi još jedno maestralno ostvarenje. Nije zanemarljiv ni finansijski momenat uspelog projekta kao ni blagodeti koje on nosi, jer svi smo hedonisti, mi glumci više nego drugi, čini mi se. Ipak, prava magija je onaj trenutak kad sigurno kročite na crveni tepih, improvizovan ili dostojan velike uloge, kad hodajući po njemu dođete do još jednog velikog ekrana, tamo ugledate svoj lik u gro planu, a posle se prepustite "muzici" aplauza divljenja...
Zovite me Gordana. Moju životnu priču shvatite kao još jednu filmsku rolu, a glavnom liku podarite naklonost...

Rođena sam i odrasla u pitomom gradiću u Crnoj Gori, najlepšem na svetu spoju divljeg i pitomog, krša i ravnice, mora i planina čarobno bliskih. Kao mlađe dete patrijarhalnih roditelja nisu me toliko nadzirali kao mog starijeg brata koji nije smeo da pogreši jer je nosio teret naslednika loze. Valjda se zato u meni razvio talenat za glumu, ta umetnička sloboda koja je odredila moj životni put.

Dok su Novaka učili kako da bude glava porodice, ja sam, u svom svetu, izolovana od drugih, pred ogledalom isprobavala mamine haljine glumeći rusku princezu, ili bratovljeve pantalone uživljavajući se u lik Napoleona ili bih glumila neki lik iz serija i filmova koji su bili popularni u to vreme. Tetke su se krstile, komšije smejale, a mama i tata su ćutali nadajući se da će me to proći jer je u sredini u kojoj smo živeli bilo teško ostvariti ambicije te vrste. Ja sam, međutim, svaki početak smatrala dobrim pa sam se, presrećna, uključila u rad amaterske glumačke trupe koju su mahom činili mladi entuzijasti.

Glumačke vode

Brzo je, nakon što sam im se pridružila, uočen moj talenat, ali i gimnazijsko znanje brojnih citata, odlomaka iz velikih književnih dela i njihovih dramskih interpretacija.

Osokoljena pohvalama, smišljala sam način na koji bih stigla u prestonicu gde bih mogla da se usavršim i dobijem formalnu potvrdu talenta koji mi je priroda, nije bilo sumnje, nesebično podarila. Problem je, dakako, bio novac za školovanje jer to od roditelja nisam mogla da očekujem jednostavno zato što ga nisu imali. Mislila sam da je to najveća prepreka ka uspehu u životu i apsolutnoj sreći, kad se sudbina potrudila da izmeša karte i da mi pokaže da je život splet slučajnosti, stvari na koje ne možemo da utičemo i onih koje sami odaberemo, bilo da je to ispravno ili ne...

Moja glumačka grupa i ja pripremali smo adaptaciju poznatog pozorišnog komada na koju smo bili veoma ponosni, tim više što nam se ukazala prilika da je predstavimo na festivalu amaterskih pozorišta koji se tih dana održavao u našem gradiću. Spremali smo se za nastup kao plesači u čuvenom brodvejskom mjuziklu, svaki detalj doveden je do perfekcije, a mi, šepureći se kao paunovi, bili smo glavne zvezde večeri posle projekcije. Svečanost povodom zatvaranja festivala upriličena je u čuvenom hotelu, najskupljem i najelitnijem u to vreme u državi.

Na sve strane bilo je sponzora i političara ali i, na radost nas glumaca, određen broj kolega i profesora sa filmske akademije. Dok sam lebdela na krilima uspeha našeg malog komada, prišao mi je poznati domaći glumac, u to vreme velika faca u filmskom svetu.
- Čestitam, koleginice - rekao je teatralno uz dubok naklon, od čega mi je srce brže zakucalo. - Planirate li da se okušate na akademiji?
- Da - odgovorila sam nadajući se da će se moje reči obistiniti.
- Harizmatični ste, plenite pojavom... Ako hoćete da poradite na tehnici i dikciji, javite mi se - potom mi je pružio vizit-kartu a ja sam je stegnula u ruci kao najveću dragocenost.
Nastavila sam da slavim sa kolegama prve naznake ostvarenja svojih snova, a kad se formalno društvo rasulo, pridružio nam se markantni brka u konobarskoj odori. Slučajno ili ne, obreo se pored mene. Duži pogled na mom licu, dodir ruke kad mu nije vreme i njegov zarazni osmeh bili su dovoljni da prihvatim ponudu da me isprati do hotelske sobe u kojoj sam zanoćila te večeri.
 
Pogrešna avantura

Nisam planirala, s obzirom na nameru da odem iz sredine koja je ograničavala moje ambicije, da se upuštam u ljubavnu vezu. Želela sam avanturu. I dobila sam je. Strasno veče zadovoljilo je sve moje telesne potrebe i htela sam da sačuvam uspomenu na njega.

- Gordana, veoma mi se sviđaš. Šta misliš, da li bi ovo između nas moglo da potraje? - iznenadio me je pitanjem. Nisam mislila da taj markantni mladić, sposoban da bez problema devojku koju je upoznao pre pola sata odvede u krevet, uopšte razmišlja o ozbiljnoj vezi.
Morala sam da se nasmejem.
- Sve što je trebalo da se desi između nas, desilo se. A sada te molim da izađeš - ustala sam. Ne znam koliko je dugo Rade posle toga bio u sobi, jer sam pustila vreli mlaz vode po svom telu... Vratila sam se u mislima pohvalama od sinoć, po ko zna koji put analizirala sam svaku reč i iz minuta u minut postajala ushićenija, ponosnija i srećnija...
Shvatila sam da ne treba više da čekam, pa mi je prijateljica pomogla da nađem honorarni posao kojim bih platila školovanje, kao i sobicu u studentskom domu. Dok se ne domognem prvih para, nameravala sam da boravim kod te prijateljice kao "ilegalac" u domu.
Mučninu koja mi se javljala po buđenju svakog jutra pripisala sam nervozi zbog životnih promena koje su bile na pragu... Pošto nisu prestajale ni posle mesec dana, posetila sam doktora, sad već zabrinuta zbog misteriozne bolesti koja me je napala.
- Trudni ste sedam nedelja - prenerazio me je doktor. Ni slutila nisam da sam one noći ostala u drugom stanju iako znam da se nisam "čuvala". Danima, tačnije, gotovo još mesec dana živela sam u nekom bunilu, ne znajući šta da uradim. Abortus mi je proleteo kroz glavu kao najbezbolnija opcija ali je doktor raspršio moje planove:
- Imate retku krvnu grupu koja se ne podudara sa krvnom grupom ploda, očigledno ju je nasledio od oca, pa u ovakvim slučajevima samo prva trudnoća prolazi bez problema. Svaka sledeća je veoma rizična.
Tad sam glumu zavolela još više. Težina problema koji mi se sručio na glavu pretila je da uništi moje snove, trenutke za koje sam živela i planove koji su tek bili u povoju.
Živeći dva dana između jave i sna, smislila sam rešenje, pronašla sam Radeta na poslu i iznela mu plan:
- Rodiću dete ako ga ti želiš, ali posle hoću da se školujem i da postanem poznata glumica. Znam da možda zvuči surovo, ali niko nema pravo da mi oduzme snove - bila sam direktna.
- Naravno da želim, deca su najveće blago - odgovorio je sa sjajem u očima. Tada sam pomislila da je human, a prekasno sam shvatila da je Rade decu voleo samo toliko da ih "poseje" širom bivše nam države, ali ne i da se brine za njih... Zar sam ja, uostalom, drugačija?

 
Majčinstvo u drugom planu

Elem, nastavila sam da čitam ruske klasike, da zamišljam filmske setove i pozorišne turneje dok je ispod mog kucalo nevino srce kojeg sam se devet meseci kasnije odrekla ne osvrnuvši se. Tokom trudnoće bila sam u roditeljskoj kući, a oni su se, uvek više okrenuti sinu, složili sa mojom odlukom da dete dam Radetu, važno im je bilo samo to da ga oni ne čuvaju.
Nisam osetila sažaljenje prema tom malom zamotuljku krupnih očiju koje su sijale kao na ulju, dok sam ga predavala ocu.
- Hoćeš li joj ti dati ime? - pitao je.
- Neka bude Jelena - nametnulo mi se iako o tome nisam razmišljala.
Odmah potom otišla sam u prestonicu spremna da konačno odigram svoju veliku životnu ulogu. Na moju sreću, poznati glumac koji me je pohvalio posle amaterske predstave setio me se. Kako nije bilo vreme upisa na akademiju, predložio je da mi drži privatne časove da bih spremna dočekala prijemni ispit. Istovremeno, radila sam kojekakve poslove koje su mi nudili, bilo je važno da donesu novac: slaganje robe na rafove u samoposluzi, berba voća ili konobarisanje, ništa mi nije bilo teško da radim za sveti cilj koji mi je bio bliži nego ikad.
I, zaista, briljirala sam na prijemnom. Adrenalin je tekao mojim venama kao nikad u životu kad su mi saopštili da sam primljena. Sve je dalje bilo kako se samo poželeti može: probe, pripreme... sve mi je bilo lako i zanimljivo. Jedino sam imala problema sa dikcijom, ali to mi je bio izazov. Naglaska rodnog mesta teško sam se oslobodila, kao i bilo koji kolega sa klase iz unutrašnjosti. To je bila stvar koja nas spaja i izdvaja.

Već na drugoj godini u velikoj bioskopskoj sali gledala sam svoje ime podcrtano: "prvi put na filmu". Sve mi je izgledalo kao san, predobro da bi bilo istinito. A tek kulturne rubrike u novinama narednih dana... Prštale su od pohvala, divili su se mojoj maestralnoj glumi, nesvakidašnjoj lepoti... Tako je to kad jednom počnu da vas hvale, sve dalje ide stihijski. Ali meni je prijalo...

Iz godine u godinu nizale su se velike i male uloge na "daskama koje život znače" i na velikom platnu. Ne znam koju bih scenu izdvojila, pozorište je živo i kao da diše dok igrate, a znate da su sve oči uprte u vas, a film donosi novac i popularnost, što je važno, jer je svaki glumac tašt i voli da ga prepoznaju i hvale...
Nije mi život koji sam ostavila iza sebe nedostajao, priznajem. Čak mi nije padao na pamet. Prečesto sam bila na putovanjima, previše obožavana i premalo emotivna da bih pomislila na dete koje sam ostavila na milost i nemilost ocu.

Kolika je bila moja opsesija glumom svedoči i činjenica da nisam u muškarcima koji su me okruživali i voleli tražila partnera, srodnu dušu za život i zajedničku starost. Svodilo se sve na poneki izlazak, flert ili noć u hotelu, bez zajedničkih jutara...


Svaka premijera bila je zalivena alkoholom, svaki uspeh se nazdravljao pa sam, kao i mnogi glumci boemi, često bila opijena tim prijatnim napitkom koji nam je pomagao da raspalimo maštu za novu ulogu ili da se uživimo u staru, izvežbanu.

 
Vreme za kajanje

Uloga za ulogom, godine su prošle kao vrhunsko pozorišno ostvarenje, a da to nisam osetila. Neuredan život ostavio je trag na dotrajalom telu, bore su mi se urezale oko očiju i usana koje nisu više bile senzualne ako pre. Neprospavane noći rezultirale su opuštenom kožom koja nije prkosila pogledima na sceni kao nekad...


Kad starite u mom svetu, jenjava interesovanje za vaš lik. Odjednom su me svi zaboravili. Godine su bile iza mene, imala sam u vlasništvu jednosoban stan, mnoštvo uspomena i talenat koji nikom nije bio potreban...


Onda me je pritisnulo vreme... Prokleto vreme... Bilo mi je beskonačno na raspolaganju za preispitivanje, uspomene i savest.


Kada bih, u želji da pobegnem od prisećanja, izašla u šetnju, videla bih na sve strane roditelje i decu, bake i unuke, parove... Ljude sa ljudima... A moj društveni život sveo se na poneki intervju na temu životnih priča gde bih pričala o poslu, prokletom i prijatnom...


Onda sam odlučila da je potražim. Možda voli moj lik sa ekrana, možda su joj se svidele moje izjave o životu, možda joj je otac rekao neku lepu reč o meni... Možda, možda...


Sve je propalo u trenutku kada na adresi na kojoj sam ostavila Jelenu nisam zatekla nikoga. Stara komšinica, željna razgovora, sve mi je potanko ispričala:
- Rade se smuca po svetu, ko zna gde je. A šta ste mu vi? - radoznalo me je gledala.
- Prijateljica... Znači, odselio se. A da li je sam?
- Sam je. Taj je uvek bio na svoju ruku. Mogao je da radi šta je hteo jer ga je priroda podarila lepotom, pa su žene padale pred njim kao zrele kruške... Koliko je taj dece ostavio po belom svetu... Mislim da ni sam to ne zna. Malo-malo, pa se neko pojavi na kapiji raspitujući se za tog boema. A on, nesrećnik, nije želeo da se skrasi, nego je svako dete ostavljao majci, a on je išao dalje. Gde se zaustavio, ne znam. Da, našla se među tim njegovim ženama i neka gora od njega pa, umesto da on ostavi dete njoj, ostavila ga je ona njemu, ali nije ga nadmudrila, ne, borio se on kraće vreme sa malom, a onda ju je odveo u dom, ne znam gde. Ta jedina od njegove dece nije više došla na ovu adresu...


Tu sam izgubila nit priče, moje misli pobegle su prema još jednoj ulozi, onoj najgoroj, ulozi dežurnog negativca, ali ova je bila teža jer ne prolazi, neće se zavesa podići posle novog čina niti će muzika najaviti odjavnu špicu...


Kao da mi jeneko pred oči spustio pozorišne kulise, nisam mogla napred, nisam imala kud, ni za čim da pođem.


Vratila sam se u svoj turobni stančić gde još živim svoje uloge kroz uspomene, ali i bolujem od rana zadobijenih u životnim ulogama koje nisam dobro odigrala...
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
mob
Nokia 
Pogrešna procena ljubaznosti

Bio sam očajan kada me je Tanja ostavila zbog "bogatijeg i stabilnijeg muškarca". Nisam znao šta ću od sebe i jedino što sam želeo bilo je da joj vratim istom merom. Zajednička prijateljica Aleksandra, koja je inače bila u dugoj vezi, našla mi se u nevolji lečeći moje slomljeno srce, a ja sam u njoj video idealnu "partnerku" za osvetu...

Prevara

- Nije sve što si mi dao bilo dovoljno - slušao sam a odmah zatim i gledao kako Tanja svojim odlaskom i poslednje krhotine mog srca slama u ritmu koraka koji su je udaljavali od mene. Ostao sam kao pokisao miš, bedan, siv i nevažan. U poslednje vreme povremeno mi se žalila da se oseća zapostavljenom, rekla je da sam previše radio a premalo brinuo o njoj, ali mi se kada bismo se videli, kačila oko vrata kao najzaljubljenija devojka na svetu.

Obećao sam joj da ću pokušati da joj se posvetim ali mi se učinilo, i pre nego što sam preduzeo korake u tom pravcu, da se smirila. Bar je tako delovala kada sam joj dao punomoć na svoj račun u banci. Osam godina bili smo u vezi i da me je neko pitao da li su naše emocije u međuvremenu izbledele, zakleo bih se da je sve bilo savršeno, a da je ljubav vremenom postala stabilnija jer smo i nas dvoje stasali, uozbiljili se i osamostalili. Ako na početku veze, kada smo bili nezreli klinci, nismo znali šta zapravo želimo, osam godina kasnije sve je bilo na svom mestu, na adresi stana u koji je s jeseni trebalo da se uselimo, a onda bismo planirali venčanje.

- Pravićeš me od blata - umela je da mi kaže kada bi bila nezadovoljna nekim mojim postupkom, ali ja sam davao sve od sebe pa nisam brinuo za povremene, mislio sam, divljanjem hormona izazvane scene. I dok je ona u minus fazama pokazivala zavist i ljubomoru što je nekima baba ostavila stan dok ćemo mi za života morati da grcamo otplaćujući kredit, a njenoj najboljoj prijateljici stric je za svadbu poklonio skupo krstarenje koje ćemo mi videti samo na TV-u, ja sam, glupi romantik, bio zadovoljan time što se volimo i što ćemo deci ostaviti makar tih 60 kvadrata i dovoljno razglednica sa Jadranskog i Jonskog mora.

Izdala me je voljena

Tanja je mislila drugačije i, mada se uveliko razbacivala glasnim poljupcima i medenim rečima upućenim meni, odlučila je da sve okonča.

Nije to bila samo veza, bili smo prijatelji, par u društvu parova i već određeni kumovi Aleksandri i Dušku. Aleksandra je, zapravo, bila Tanjina najbolja prijateljica, a tokom tih osam godina i meni je postala vrlo bliska. Ona i Duško bilu su u vezi duže od nas, pa više nisam znao gde prestaje a gde počinje naš prijateljsko-bratsko-kumovski odnos.

I prvo sam njih pozvao da vidim znaju li kakve su se bubice tih dana nastanile u glavi moje Tanjuške.
- Koliko znam, ona misli ozbiljno - rekla mi je oprezno Aleksandra. Tada sam pomislio da bira reči zato što nije načisto sa Tanjinom rešenošću, ali kasnije ću shvatiti da nije znala šta da mi kaže jer su na mom čelu izbijali ogromni rogovi za koje sam se poslednji uhvatio.

Kada je videla da po svaku cenu hoću da je vratim jer mi je bio nepojmljiv, potpuno nezamisliv, naš raskid, Tanja je s izrazom gnušanja i snažno mi se unoseći u lice, gotovo vrisnula:
- Imam drugog! Shvatili su svi osim tebe! Nisam htela da te povredim i da ti sve priznam misleći da ćeš sam shvatiti, ali ti si očigledno postao gluv za moje reči... - ipak je, gadura lažljiva, pokušala da opere savest gledajući kako mi se kupe suze u očima, i kako čovek od metar i devedeset centimetara pred njenim očima postaje ruina, slabić spreman da umre za nju ako treba...

- Ne, ne diraj me... - odgurnula me je kada sam pokušao da uzmem njenu ruku onako kako je volela. - Izvini, ali u meni tvoj dodir odavno ništa ne budi... Zvuči grubo, ali bolje je da znaš, da se ne nadaš...
Nije mi bilo važno to što sedimo u bašti kafića ispred moje zgrade i što se klinci koji su se igrali pored saksije sa cvećem ispred stola gurkaju gledajući kako "Tozi iz kraja" drhte ramena u grčevitom plaču.
Nije mi bilo dovoljno ni to što sam na njenom licu video izraz dosade, što je svaki čas pogledavala na sat i cupkala udarajući štiklom o mermerni pod. Morao sam još malo da je zadržim, morao sam brzo da pronađem neku logiku jer su čuda pretila da me uguše usred bela dana, prolećnog i punog mirisnog polena.

- Ali, zašto si onda nosala skice stana i planirala da najveću sobu pregradiš zidom da bismo imali dve dečje? Zašto si dozvolila da platim letovanje pre samo mesec dana? Zašto si uzela koliko juče moj stari telefon kada si znala da ćeš ovo da uradiš?

- Tozo, treba li da te podsećam na to da nisi bio gladan kad si trošio na mene? - rekla je bezdušno. - Uostalom, i ti i ja znamo koliko imaš novca na računu... Nisi bedan i nemoj tako da se ponašaš...
- Ali, šta se onda desilo?! Zar to nije bilo dovoljno?
- Nije... Moje potrebe su veće, a on ima taman toliko... Stan koji je otplatio, dva skupa automobila plaćena kešom, posao koji radi koliko hoće i vremena da se posveti kome hoće. I, pravo da ti kažem, presrećna sam što me je izabrao. Dobro, možda jesam lepa, zgodna, budimo realni, i atraktivna, ali znamo svi kakve devojke traže ti takvi momci. Manekenke, poznate naslednice, estradne ličnosti... E sad, meni je tu iz nekog razloga pala kašika u med i ne smem da dozvolim da to prođe, da propustim... Bilo je u našoj vezi lepih momenata... U nekom trenutku zaista sam mislila da ćemo celi život provesti zajedno, ali desilo se to što se desilo... S tobom je sve splasnulo, sa njim se uzburkalo i eto...
- Znači, suma sumarum, pare su presudile?
- Nisu, znaš da nisam sponzoruša... ali sam devojka svesna sopstvenih kvaliteta i spremna da se dam, pa zato i tražim. Osim toga, on je mnogo interesantan, duhovit, proputovao je pola sveta i uvek ima o čemu da priča...

Podrška prijatelja

Eto, tako sam saznao da je sve u šta sam verovao bilo samo iluzija. Poslužio sam kao zaklon usputne autobuske stanice dok ne dođe onaj koji vodi na pravo mesto... Baš tako sam se i osećao, ništavno, prazno, jadno i iskorišćeno...
- Nisam mogla to da ti kažem - rekla mi je Aleksandra kada sam je pozvao da nekome dušu otvorim. Duško je tada bio na službenom putu. Mamu i tatu sam već "smorio", brata i sestru nisam imao, a drugovi su i tako smatrali da sam previše popustljiv prema Tanji. Iako nisam znao može li mi koristiti susret sa njenom prijateljicom, morao sam te večeri da izađem u osam, i da tako bar napravim privid da je sve u mom životu isto, da je ona po koju ću doći Tanja.
Bilo je logično da je prijateljica brani, i protiv te logike nisam imao ništa protiv ali sam, uz mnoštvo uvreda na Tanjin račun, morao da je uputim u novost. Očekivao sam zid, a dobio podršku.
- Imala je ona uvek svojih "bubica" - iznenadila me Aleksandra. - Znala sam da pati što ne živi luksuznijim životom, čak sam tražila način i da opravdam tu frustraciju, ali nisam znala da će biti spremna na ovako radikalan, može se reći, monstruozan potez.
- Pričaš to da bi me oraspoložila - rekao sam joj, oslobođen inhibicija zbog uticaja viskija sa ledom kojim sam zveckao. - Dobre ste toliko dugo, znaš kakva je, kao droga opojna, lako se navučeš na nju, a umireš kad je nema... Dobra je... Taj je sigurno nije slučajno odabrao...
- Nije, ima ona svojih kvaliteta, ali to nisu oni o kojim pričaš. Zvučaću licemerno, ali ona nije toliko dobra osoba koliko voli da veruje da jeste... Uostalom, pokazala ti je ovim postupkom. Jedno je prekinuti lošu vezu i započeti drugu, ali drugo je čekati siguran "tip", pa tek onda slomiti srce onome u koga si se klela... - raspričala se Aleksandra dok se šareni koktel približavao dnu čaše.
- A zašto ste tako bliske kada je loša kao što kažeš? - nije mi bilo jasno.
- Savršenstva nema... Razočarala sam se u mnoge takozvane prijatelje, ona je još dobra kakvi su drugi. Sa njom se može "kvalitetno izgubiti vreme", pričati o svemu, čuti novosti, zanimljive informacije, ali to ne znači da sam glupa i da ne vidim njenu opsednutost materijalnim i zlobu prema ljudima koji imaju ono što njoj nedostaje. Ja iskreno kažem šta mislim i kako jeste, a ako je to moj greh...
- Zar ne bi, kao njena prijateljica, trebalo da opravdaš svaki njen potez?
- Bože sačuvaj! Naprotiv, ja sam ta koja treba da joj ukaže na greške. Znači, da je počela da se drogira, trebalo bi da je podržim? Ma ne, ne mislim da je uradila pametnu stvar time što te je naputila, to priznajem. Dobar si čovek, predan, lojalan, usavršavaš se na poslu, ne donosiš ishitrene odluke, stojiš obema nogama čvrsto na zemlji, voliš nju i, što je veoma važno, njene bubice... On ju je zaveo trivijalnim frazama na koje nismo padale ni u srednjoj školi, i zato sve upućuje na novac...

Olakšanje i rasterećenje

Nisam više znao misli li zaista tako ili se dodvorava meni, ostavljenom, jadnom i bednom. Bilo kako bilo, kući smo krenuli pripiti, ali ja sam se posle njenih reči mnogo bolje osećao. Da li zato što sam nekome otvorio dušu, zato što sam čuo nekoliko pohvalna o sebi, ili zbog olajavanja moje, sada bivše, devojke, tek, bilo mi je bolje. Prvi put tih dana legao sam u krevet rasterećen.

Jutra, i prvo posle te večeri i svako sledeće, nužno su me podsećala na nju. Čekala bi me redovno poruka za dobro jutro, ili bi se pak Tanja meškoljila na drugoj strani kreveta. Sada me je čekala hladna posteljina, prazan displej i ranjeno srce. Opet sam pozvao Aleksandru. Nisam je više pitao za Dušana, nas dvoje smo u razgovoru već procesiurali neke teme, sa njim u društvu vratili bismo se na iste, a ja sam tako želeo da čujem nešto novo, da produžim dalje, makar u priči.
Čim sam joj predložio kafu, Aleksandra je pristala. Pola sata kasnije sedeli smo uz kafu, ja jednako šokiran i povređen, a ona staložena, brižna i spremna da sluša.
- Zar nisi na godišnjem od danas? - upitala je jer sam pre ovih dešavanja najavio da ću uzeti nekoliko dana odmora pošto sam bio sasvim iscrljen poslom.
- Predomislio sam se. Tih nekoliko dana bili su predviđeni za nas dvoje - priznao sam.
- Onda je bolje što si nastavio da radiš. To leči.
- Da, ali kako ću bez nje odlaziti čak i na posao? Ne mogu da funkcionišem bez nje... - zavapio sam u očajanju.
- Tozo, čoveče, trgni se! - uhvatila me je za ramena. - Devojka te je ostavila, niko nije umro! U redu, razumem da to nije lako jer nisi očekivao i davao si sve od sebe da to između vas uspe ali, Bože moj, ode jedna, druga dođe... Videćeš, za koju godinu jedva da ćeš se Tanje sećati...
- Nikada neću prestati da je volim...
- Ovoliki... - rukama je pokazala otprilike razdaljinu od pola metra. - Ovoliki nož ti je u srce zarila a ti i dalje kmečiš. Na kraju krajeva, muško si! Kako možeš sebi da dozvoliš takvo ponašanje? Stisni srce, oporavi se, nađi drugu, mnoge bi te jedva dočekale...
- A ona, kako ide ta nova romansa?
- Ne znam, a i da znam ne bih ti rekla. Šta imaš od toga? Nju više ne možeš da vratiš jer ona to ne želi i kraj priče!

Kada sam došao kući, išamaran Aleksandrinim rečima ali i osnažen njihovim dejstvom, pomislio sam da je ona hrabra devojka. I ranije sam je smatrao odlučnom i razumnom, ali u ovih nekoliko susreta zapravo sam shvatio koliko je nesebična. Nije ona tip devojke koja bi ostavila dečka na cedilu posle gotovo decenijske veze, pomislio sam i zaključio da je Dušan pravi srećnik.

Njoj definitivno treba neko ambiciozniji i vredniji od njega, shvatio sam kada sam zaključio da je on u životu, poslu i ljubavi samo imao sreće, bez mnogo truda i odricanja. A ona je bila baš devojka od akcije, za nekoga od akcije. Kada bolje razmislim, za... mene!

Otišavši potpuno severno od srca, shvatio sam da bi možda dobro bilo kad bih sebi i njoj dao šansu. Nema sumnje, njene reči ohrabrenja nisu bile samo uteha, provukla se kroz njih i neizmerna simpatija prema meni... Čak i fizički bolje bih joj pristajao od Dušana koji je morao da se propne na prste da bi bio viši od nje. Ja sam joj bio baš po meri. Slični su nam bili i putevi uspeha na poslu, i svega što je tome prethodilo. Đavo da nosi Tanju koju mi je upravo on i bacio na put... Zašto nisam Aleksandru prvu upoznao kada sve upućuju na to da smo kao
stvoreni jedno za drugo?!

Glupost za glupošću

Pozvao sam je opet nabacivši da bismo mogli da pozovemo Dušana na kafu.
- Dušan se odmara - rekla je pre nego što sam do kraja izgovorio pitanje. Hm, simptomatično je bilo to što baš nije htela ni da ga upita... Još koji put špricnuo sam parfem kada sam shvatio da Aleksandra želi da se vidi sa mnom nasamo.

Već je sedela u bašti kafića kad sam došao trudeći se da hodam što ležernije. Gosti su verovatno pomislili da mi je paun omiljena životinja, ali bilo mi je važno to što mi se smeškala ona kojoj sam se dopadao.
Opet se priča najvećim delom svodila na Tanju.
- Budi spreman da ćeš pravu "organsku reakciju" doživeti tek kada je vidiš sa drugim. To će da boli, veruj mi... Ali, nemoj da pogneš glavu, da se spetljaš ili, ne daj Bože, da im priđeš, nego uzmi neku lepu devojku pod ruku pa učini da i nju bar malo dotakne činjenica da si se odmaknuo od nje... Sam pronađi način...
Upućivala je na sebe, bubnjalo je u mojoj suženoj svesti. I, zaista, šta bi Tanju moglo više da zaboli od pogleda na mene i njenu najbolju prijateljicu kako šetamo ruku pod ruku?! Tu je i Dušan ali, pobogu, bar ja imam pravo da povredim druge posle svega što mi se desilo...
- Onda... - rekao sam kada sam je dovezao kući, a pre nego što je izašla iz auta. - Kada ćemo se opet videti?
- Paaa... ne znam - zamucala je praveći se neveštom. - Javi se kada ti bude teško, prijatelji treba da pomognu.
- U redu je to, ali - rukom sam pokazao na nju, pa na sebe. - Nas dvoje... kada se vidimo?
Namrštila se.
- Ajde - započeo sam samouvereno pre nego što je odgovorila. - Shvatio sam čemu su vodili ovi naši susreti...
- Čemu su vodili?! Tozo, ti si poludeo otkad te devojka ostavila? - rekla je rezignirano.
- Znaš da nisam poludeo... Susreti nasamo, komplimenti, "lepu devojku pod ruku", pa "Dušan spava"...
- Sve to sam to govorila da pomognem, da se bolje osećaš. A Dušan se zaista odmara. Uostalom, šta je tu čudno? Nisi, valjda, daleko bilo, pomislio da te navodim na to da treba da se udvaraš meni? Daleko bilo... - ponovila je prekrstivši se. - Samo sam htela da te probudim iz obamrlosti u koju si zapao... To sa drugom devojkom bio je moj poslednji adut kada sam videla da ništa drugo ne daje rezultate...
Crvenilo me je oblilo do korena kose. Umesto da shvatim kakav sam šmokljan bio, umislio sam da sam super frajer kome čak ni potencijalna bivša kuma nije mogla da odoli. Na pogrešnoj adresi tražio sam dokaz da vredim, shvatio sam u momentu. Nisam hteo da priznam sebi da sam nekoj poslužio kao kanta za otpatke, pa sam od pogrešne tražio demanti.
- Nemoj ništa da kažeš Dušanu... - pogledao sam je molećivo.
- Ne brini - uzvratila je lafovski.
Upravo taj blam pomogao mi je u "odvikavanju" od Tanje i svega što je bila u mom životu. Pokazalo se još jednom, kao i u vezi sa njom, da sam sve video onako kako sam hteo žmureći na jedno oko i baveći se površnim emocijama.

Nastavio sam da se družim sa Aleksandrom i Dušanom kao da se ništa nije desilo... Danas se tek ponekad upitam kako sam mogao da budem tako lakomislen sa Tanjom, ali i sa Aleksandrom koja mi ničim nije pokazala da joj se dopadam. Sve je bio proizvod posrnule mašte...
Ipak, da se sve nije tako desilo, i danas bih patio za Tanjom. Ovako, postao sam svestan činjenice kakav sam i počeo sam da tražim iskrenost u očima devojaka, pravu iskrenost, ne onu o kojoj maštam...
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
mob
Nokia 
Spremna na još jedan rizik

Shvatila sam veoma brzo da sam pogrešila što sam se udala za Mirka jer, iako sam se trudila da udovoljim svim njegovim prohtevima, ništa što bih uradila nije bilo dovoljno dobro. Trpela sam nepravdu četiri duge godine i ne znam gde bih završila da u moj život nije ušetao Bogdan, Mirkov bliski rođak...

 
Zaljubila sam se u muzevljevog bliskog rodjaka

U početku mi je sve bilo ružičasto. Udala sam se za Mirka jer smo se u svemu dobro slagali. Moja majka je tvrdila da mi, zapravo, nismo jedno za drugo, da sam potpala pod Mirkov uticaj i da više nemam svoje mišljenje. Međutim, meni to nije izgledalo tako.

Mirko je poticao iz velike, dobrostojeće porodice, bio je solidan, nije se osvrtao za svakom ženom na ulici, nije pio...

Upoznala nas je moja prijateljica -urđa koja mi je odmah rekla da smo nas dvoje stvoreni jedno za drugo.
- On sjajno izgleda - naglasila je. - Pogledaj samo taj profil i oči, a tek kako je građen...
Meni se, doduše, više svidela njegova talasasta kosa, njegov seksi glas i preplanuli ten. Bila sam uverena da je veoma nežan.

Inače, zavidele su mi sve koleginice na poslu.
- Zdenka je izvukla sedmicu na lotou - govorile su.
Samo je pravnica Lidija Vukmanović izrazila sumnju.
- To će se tek u braku videti. Ubeđena sam da nijedan nije idealan. Uostalom, vremenom ćeš shvatiti neke stvari.

Nisam joj zamerila to što je skeptična. Ona se razvela od muža pre tri meseca i bila je ogorčena na sve muškarce na ovom svetu.

Posle venčanja Mirko i ja otputovali smo u Kotor gde njegovi roditelji imaju kuću. Ubedio me je da je glupo trošiti novac na luksuzno putovanje pa sam se složila sa njim mada sam maštala o odlasku u Pariz. Ipak, boravak u Kotoru nije bio nezanimljiv. Odlazili smo svakodnevno na jedrenje, obilazili mala ostrva, družili smo se sa meštanima.

To je potrajalo pet-šest dana, a onda se vreme promenilo, počele su kiše. Zbog toga smo odlučili da skratimo letovanje i da se ranije vratimo kući.

Bio je to period prilagođavanja. Kupili smo novu kuću čiji su zidovi još mirisali na boju, a nameštaj je raspoređen onako kako je Mirko zamislio. Pošto mi se njegove ideje o uređenju nisu dopale, odlučila sam da uzmem stvar u svoje ruke.

Prvi nesporazumi

Tek posle našeg prvog zajedničkog doručka shvatila sam da nije sve jednostavno. Pripremila sam tople sendviče i postavila sam sto. Mirko ih je zgađeno pogledao.
- Ovo ne bih jeo ni da umirem od gladi. Trapist ne mogu da smislim, a od jaja dobijem koprivnjaču.
- Izvini, nisam znala.
- Kako nisi znala? - upitao je mrzovoljno. - U Kotoru sam uvek naručivao viršle. Da si malo više razmišljala, ne bi ti palo na pamet da mi praviš tople sendviče.
Setila sam se da u frižideru ima pakovanje viršli pa sam požurila da ih skuvam. Kada sam se vratila u trpezariju, zatekla sam ga kako prosipa čaj u saksiju s cvećem.
- Zar ti ni čaj nije po volji? - upitala sam ga.
- Nije, ne volim čaj od hibiskusa.
- Dobro, skuvaću drugi.
- Ako ovako nastavimo, doručak će potrajati sat i po.
- Ovo je naš prvi doručak kod kuće, mislim, prvi koji ja pripremam - rekoh. - Sutra ću spremiti samo ono u šta sam sigurna da će ti odgovarati.
- Nadam se.
Ponovo sam otišla u kuhinju i pristavila vodu na šporet. »ula sam da me doziva.
- Zdenka!
- Da, dragi!
- Molim te, obuci nešto ženstvenije. U farmericama očajno izgledaš.
Prekipelo mi je.
- Nosila sam ih i pre venčanja. Onda ti nije smetalo.
- E, vidiš, sad mi smeta. Ako hoćeš i dalje da ih nosiš, trudiću se da te ne gledam. Znaš, brak podrazumeva male ustupke.

Obostrane, naravno, pomislila sam ali ništa nisam rekla. Nisam želela da zatežem konopac niti da unosim nervozu u kuću.
To je bila prva, ali ne i poslednja, lekcija. Prosečni Balkanac obično doručkuje jaja sa slaninom. Pomiriću se s tim da Mirko nije prosečan. Ljubav je najvažnija od svega pa sam u njeno ime radila i ono na šta prosečna žena ne bi pristala. Trudila sam se, opet u ime ljubavi, da činim ustupke i učila sam iz dana u dan kako da se ponašam da bi naš brak funkcionisao.
Srećom, Mirko je ručavao u gradu a kada sam za večeru iznela piletinu i salatu, opet je počeo da se mršti.
- Ne volim živinu, nikad je nisam jeo.
- Zašto mi to ranije nisi rekao?
- Evo, sada ti govorim. Nikad nije kasno.
- Mirko, u frižideru nema ničega osim jaja.
- Odlično, spremi mi omlet.
- Pa, zar nisi alergičan na jaja?
- Alergičan sam na ovakve razgovore. Zaboga, zar sve moram da ti objašnjavam? Jaja ne podnosim samo ujutro. Kada ih uveče jedem, nemam nikakvih tegoba. Valjda to ima neke veze sa živcima.

Poredio me je sa svojom sestrom

Trudila sam se da ostanem smirena. Uveče sam mu uglavnom spremala picu s pečurkama i špagete koje, navodno, nisam umela da skuvam. Druge godine braka otkrila sam da je njegova omiljena hrana ovsena kaša koje sam se grozila. I riba uz crno vino. Kada sam jednom prilikom servirala ribu, opet je izneo zamerke.
- Sta sad nije u redu? - upitala sam ga primetivši da se namrštio.
- Riba je za romantične večere, jede se u intimnoj atmosferi, uz sveće i crno vino.
- Doneću sveće - rekoh - a u frižideru ima boca ohlađenog vina.
- Mala, naivna Zdenka - nasmejao se Mirko. - Sveće i vino su samo jedan od preduslova za stvaranje intimne atmosfere. Za to je potrebno i "ono nešto" što ti nemaš. Takva si, kakva si, s tim moramo oboje da se pomirimo.

Njegova sestra Ksenija umela je da stvori intimnu atmosferu pa je u njenoj kući jeo ribu. Ili u restoranu.
Kako sam bila naivna! Htela sam da savladam veštinu stvaranja intimne atmosfere i zato sam pažljivo posmatrala šta radi Ksenija. Ona, njen muž i troje dece živeli su u drugom gradu i retko smo ih posećivali. Ksenija je bila starija od Mirka, koščata, mršava, s kosom boje lana i tamnim korenom na razdeljku i temenu jer je retko odlazila frizeru. U kućnoj haljini, koja je uvek bila flekava i izgužvana, ostavljala je utisak zapuštene osobe. Njeni pokreti bili su odsečni, stav zapovednički a lice uvek namrgođeno. Komandovala je svom mužu, deci, a meni je izdavala naređenja preko ramena, nije me gledala u oči sem kada je nameravala da me pogodi niskim udarcem.

Jednom nam je iznela francuski konjak i, čim sam popila dva gutljaja, rekla je:
- Ti zaista ne umeš da uživaš, Zdenka.
Bilo je to još nešto što nisam "umela". Upitala sam je zašto.
- Cašu konjaka treba držati obema rukama... ovako... da se piće zagreje, pa tek onda možeš da ga piješ.
Zaustila sam da je pitam zašto se konjak ne zagreva na ringli pre iznošenja na sto, ali sam se ugrizla za jezik pošto bi mi držala lekciju pola sata.
Šta je u svemu tome bilo initimno? Bezobrazuluk? Mirko mi je, izgleda, čitao misli. Pokazao mi je mrlju na stolnjaku i objasnio:
- Ovo je dokaz da Ksenija nije formalista. U njenoj kući oseća se toplina, a toga kod nas nema. Naši stolnjaci su čisti kao u apoteci. »uješ li dečju graju? A tek kada Nikola počne da priča viceve...
Kada bi Nikola pričao viceve, želela sam da skliznem pod sto. Bilo me je stid da ih slušam. Tako sam odustala od želje da stvaram initimnu atmosferu u našoj kući i zamrzela sam prljave stolnjake.
Moj i Mirkov seksualni život bio je, po njegovom mišljenju, "zadovoljavajući". U početku smo vodili ljubav dvaput nedeljno, pa jednom nedeljno, pa jednom mesečno. Moja jedina prijateljica Marina posavetovala me je:
- Reci mu otvoreno šta ti smeta, nesuglasice uvek možeš da izgladiš u krevetu.
- Onda bi naš seksualni život zauvek zamro.
- Ti ne uživaš u seksu?
- Ne znam - rekoh.
- Kako ne znaš?
- Mirko tvrdi da je naš seksualni život zadovoljavajući.
- A ti? Sta ti misliš?
- Nemam pojma.
- Ti si onda propali slučaj - zaključila je Marina.

Umorna od prohteva

Niko me nije razumeo, ponajmanje moja mama koja me je vaspitala da budem poslušna. U stvari, nisam ja bila toliko poslušna koliko umorna, beskrajno smorena Mirkovim zanovetanjem i prebacivanjem. Bili smo tek četiri godine u braku, a činilo mi se da ćemo uskoro proslaviti srebrnu svadbu.
Bio je lep septembarski dan kada mi je Mirko saopštio da će njegov rođak, čuveni advokat Bogdan Kovačević, biti gost u našoj kući mesec dana.
- Zašto baš kod nas? Zašto ne ode Kseniji?
- O kome to pričaš? - Mirko me nije slušao jer je na TV programu bila njegova omiljena emisija.
- O tvom rođaku. Zanima me zašto ne ode Kseniji?
- Zato što ona ima troje dece, i to vrlo živahne, a njemu treba mir jer završava pisanje knjige. Bogdan mi je mnogo puta u životu pomogao, red je da mu se odužim.
Naravno, ja se ništa nisam pitala. Kada sam slegnula ramenima u znak predaje, Mirko je nastavio:
- Bogdan nije zahtevan tip, s njim neće biti problema. Otići su u ponedeljak na stanicu da ga dočekam, a ostalo je tvoja briga. Razumeš?
- Da, razumem.
Priznajem da je u meni ključalo. Namerno sam na njegova pitanja odgovarala sa "da" u nadi da će se izbezumiti. Međutim, njemu je to prijalo.

O Bogdanu sam mnogo toga čula, svi su ga u porodici voleli i poštovali. Meni je bilo preko glave Mirkovih rođaka. Prvi put sam poželela da spakujem svoje stvari i pobegnem što dalje, negde gde me niko ne poznaje.

Njih dvojica dovezla su se pred kuću i Mirko me je pozvao da pomognem Bogdanu da unese svoje stvari. Poslušno sam sišla.
- Kako možeš da tražiš od žene da nosi moje stvari? - ljutio se visoki, plavokosi muškarac, preplanuo od sunca.
- Imam nekih posla u gradu, pa žurim. Ona je jaka kao...
Mirko je ućutao zato što ga je Bogdan mrko pogledao poljubivši mi potom ruku.
- Rekao sam ti da je Bogdan kavaljer - reče Mirko kao da se izvinjava zbog gesta svog rođaka.
Posle Mirkovog odlaska Bogdan i ja ostali smo sami pred kućom.
Bogdan je uzeo oba svoja kofera unevši ih u kuću. Dok se penjao stepenicama, pratila sam ga zagledana u njegova leđa. Imao je široka ramena, lepu figuru i jake ruke. I nije ličio ni na koga od Mirkove rodbine.
Odlučila sam da se pokažem kao dobra domaćica. Odvela sam ga u sobu koju smo namestili samo za njega.
- Ovo je predivno! - uzviknuo je naš gost. - Ne znam kako ću se ovde usredsrediti na posao.
- Pa, ponekad ćeš morati i da se odmoriš. Kakva je to knjiga koju pišeš?
- Radni naslov je "Razvod braka i kriza u porodici". Znaš, ja sam ti nekakav stručnjak za razvode.
- Nisam znala. Niko mi nije rekao.
- A šta su ti rekli?
- Rekli su mi da si se razveo i da si ženi ostavio kuću. I...
Zastala sam. Zvučalo mi je kao trač.
- Brak je razveden sporazumno - objasni Bogdan. - Nisam morao ništa da joj ostavim jer je ona mene napustila... zbog jednog simpatičnog muzičara. On, razume se, nije toliko bogat da joj obezbedi lagodan život. Lidija i ja lepo smo se slagali dok nisam poželeo da imamo decu.
∆utala sam slušajući Bogdana koji je smireno pričao svoju životnu priču. Prvi put sam, posle toliko godina, bila opuštena. Zabooravila sam kako taj osećaj ume da bude prijatan.

Zdenka, ti si mazohista

Prvi dan Bogdanovog boravka u našoj kući protekao je u međusobnom upoznavanju. Za ručak sam mu spremila biftek i salatu, a sebi piletinu. Objasnila sam mu da je Mirko veoma probirljiv i da stalno iznosi nove prohteve.
- Ne podnosim ljude koji su preterano probirljivi - izjavio je Bogdan.
- Nemoj to Mirku da kažeš - rekoh. - On jeste preterano probirljiv.
- Ma nemoj!
Stekla sam utisak da ga sve to zabavlja. Mirko je stalno nešto prigovarao govoreći da meso nije dobro pečeno, a da je salata preslana. Uvek me je slao u kuhinju po nešto. Dok sam ja trčkarala, Mirko i Bogdan razgovarali su o politici, poslovima i sportu, a kada smo ustali od stola, naš gost je izjavio:
- Zdenka, večera je bila izvrsna. Odavno nisam tako dobro jeo. Nekako ću morati da ti se odužim. »im odlučiš da se razvedeš, angažuj me i dobićeš sve što ti padne na pamet!
- Bogdan je šaljivdžija - prokomentarisao je Mirko. - Mojoj supruzi na pamet ne pada da se razvede - obratio se svom rođaku.
- Nikad se ne zna - nasmejao se Bogdan.
Baš tako, nikad se ne zna, pomislila sam a moje srce je poskočilo.
Sledećih sedam dana nije se dogodilo ništa vredno pomena. Bogdan je radio na svojoj knjizi. Kada je nekoliko dana kasnije ušao u kuhinju, zatekao me je kako pravim rođendansku tortu.
- Za koga je to?
- Za mog svekra.
- Zar svekrva ne ume da napravi tortu?
- Zamolila me je da ja to učinim. Verovatno zato da bi kasnije imala argumente da mi prigovara da nije ukusna, da se oseća šećer, da je lešnik prepržen...
- Zdenka, ti si mazohista - rekao je Bogdan. - I to mazohista sa lepim očima i dobrim srcem.
Bila sam zatečena tim rečima pa sam se nesigurno nasmešila i nastavila da mutim fil za tortu.
Sutradan je Bogdan predložio da Mirka i mene izvede na večeru, čemu se moj muž usprotivio.
- Zdenka ne može. Treba da ispegla gomilu veša, a tepisi su prljavi.
- Onda se ti pobrini za to - rekao je Bogdan hladno.
Očekivala sam ekspoloziju, mislila sam da će se tavanica srušiti, ali ništa slično nije se dogodilo. Mirko je pristao! Valjda se nadao da ću ja odbiti da pođem s Bogdanom. Međutim, prihvatila sam poziv i, sutradan dok sam se spremala za izlazak, razmišljala sam kako je nastala ova apsurdna situacija. Zaključila sam da u tome, u stvari, nema ničeg čudnog. Mirkovo ponašanje prema svim članovima njegove familije bilo je idolopokloničko, a prema Bogdanu posebno. On se pokoravao svim željama svoje majke, oca, sestre, brata i prisiljavao je i mene da im se pokoravam. Kako je Bogdan bio član tog porodičnog klana, njegova reč bila je zakon.

"Opasna" reč

Večerali smo u malom, prijatnom restoranu na periferiji. Primetila sam da je Bogdanu pomalo neprijatno ali se trudio da to prikrije. Tokom večere netremice me je posmatrao i uglavnom je birao reči i teme za razgovor. Dok smo pili crno vino, upitao me je:
- Da li želite da plešete, mlada damo?
Nasmejala sam se i, naravno, pristala. Ne pamtim kada me je Mirko izveo na večeru a kamoli da me je pozvao na ples i zato sam veoma uživala u Bogdanovom društvu i njegovim malim znacima pažnje.
- Siguran sam da si sto puta poželela da se razvedeš - prošaputao mi je na uho dok smo plesali.
- Ne sto, hiljadu puta - odgovorila sam mu takođe šaptom.
- Imaću to na umu.
Nisam znala kako da protumačim te njegove reči. Sledećeg dana bedno sam se osećala jer sam postala svesna činjenice da nisam ravnodušna prema Bogdanu. A nisam smela da se zaljubim u njega, Mirkov je rođak i za nas nema nade. Ipak, znala sam da ću, kada ode odavde, svisnuti od tuge. Bila mi je teška i pomisao na učmali život sa mužem kome nikada nisam bila dovoljno dobra.
Skuvala sam kafu i odnela je Bogdanu u sobu, a on se okrenuo prema meni rekavši:
- Zdenka, ne mogu bez tebe.
Zanemela sam. Gledala sam ga u neverici.
- Ni ja bez tebe! - gotovo sam vrisnula izjurivši iz sobe.
Srce mi je tuklo pod grlom. äta se ovo desilo, pomislila sam potpuno smetana od uzbuđenja. Hoće li se sve završiti na ovim pubertetskim izjavama, pitala sam se jer nisam dovoljno poznavala Bogdana a verovala sam da dobro poznajem Mirka.

Ako nasluti da se među nama rodila ljubav, prirediće nam skandal. Trudila sam se da potisnem misli o tome. Uzalud. Nisam mogla ni na šta drugo da mislim.
Ali, ono što je moralo da se dogodi, dogodilo se istog dana. Mirko se vratio kući loše raspoložen. Prvo je rekao da je večera hladna i neukusna, a potom mi je prigovorio da je haljina koju sam obukla nalik na džak. Izašla sam na terasu da se na miru isplačem. Odjednom sam začula povišene glasove koji su dopirali iz dnevne sobe.
- Prvo si zaveo moju ženu, a sada si skupio hrabrost da mi to otvoreno kažeš! Kako te nije stid?! - vikao je Mirko. - Zloupotrebio si moje gostoprimstvo!
- E tu si pogrešio! Nisam ja tvoj, nego njen gost - uzvratio mu je Bogdan. - Napravio si od nje služavku, i mene si joj natovario na leđa. Kakav si ti to čovek?
- Otkud ti pravo da tako govoriš?
- Otkud? Sve sam svojim očima video. I više neću da gledam. Odvešću Zdenku sa sobom! Ti definitivno nisi čovek za nju!
- Zdenka neće pristati. Ona je moja žena!
Odjednom mi je prekipelo. Uletela sam u dnevnu sobu, besna i zajapurenih obraza.
- Kako se usuđujete da se cenjkate oko mene kao da sam na prodaju?! Da li je mene neko nešto pitao?
- Takvu te volim. Kaži mu najzad ono što ti leži na srcu. Nemoj stalno da govoriš "da". To je vrlo opasna reč!
- Poklonila sam ti četiri godine života, Mirko, i neću više ni jedan jedini dan da provedem s tobom. Ne zaslužuješ me, u stvari, ne zaslužuješ nijednu ženu osim svoje sestre i svoje majke! Bogdane, tebe što se tiče, ne znam šta da ti kažem...
- Kaži da me voliš - prekide me on. - Hoćeš li da se udaš za mene?
- Da...
Bila je to "opasna" reč, ali odlučila sam da još jednom rizikujem.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
mob
Nokia 
Zauvek me je napustio čovek mog života

"Posle dvadeset godina opet me neko voli", presrećna, govorila sam tiho sebi dok sam se noću sa kolegom Radetom vraćala kući. Rade je znao sve o početku veze između mene i Stevana, o mom propalom braku, o mojoj usamljenosti i satiranju na poslu da bih zaboravila lične muke...


Radila sam kao reporter u privatnoj niškoj radio-televiziji koju je nedavno otvorio jedan moj rođak iz inostranstva i zahvaljujući tome, dolazila sam u kontakt sa mnogim ljudima raznih zanimanja, ali sam uglavnom radila priloge za emisije iz nauke, kulture i obrazovanja.

Na Stevana, doktora medicinskih nauka i profesora na Univerzitetu u Beogradu, nisam obraćala pažnju kao na muškarca. Znali smo se iz studentskih dana iako je on bio stariji od mene pet godina. Tada smo se viđali na nekim skupovima, uvek je govorio otvoreno, sviđalo se to nekome ili ne, direktno, poimence. Zbog toga mi je bio poseban i simpatičan. Ponekad su njegove reči bile toliko duhovite da su izazivale smeh odobravanja onih koji su isto mislili ali nisu imali "petlju" da izgovore.

Nisam znala mnogo o njemu, sem da je dete sa sela, iz siromašne porodice i da je dobar student medicine, ponos svojih roditelja.

Studirala sam književnost i desilo se tako da godinama ništa o njemu nisam čula niti sam ga videla. Sticajem okolnosti, nestao je iz mog vidokruga. Međutim, naši putevi su se ponovo ukrstili. Zaposlila sam se, udala, navodno srećno, i rodila sam dvoje dece, kćerku i sina. Medijska ustanova u kojoj sam radila kao novinar-reporter bila je smeštena u stanu mog rođaka, u zgradi u kojoj je stanovao Stevan sa porodicom, ženom profesorkom i sinom. Sretali smo se u liftu i ponekad bismo razmenili poneku reč. On je uvek bio raspoložen, nasmejan, vedar. Tek kasnije sam, upoznavši ga dobro, shvatila veliku istinu: čovekova duša vidi se na njegovom licu i, posebno, u očima.


Nisam primećivala njegovu naklonost

Posle toga dugo ga nisam viđala jer se sa porodicom odselio u kuću koju su sazidali u novom delu grada, prema Niškoj Banji. Vuklo ga je srce na tu stranu jer je tamo bilo njegovo rodno selo, kraj Nišave od koje nikada nije mogao da se odvoji.

A onda smo se ponovo sreli. Urednik me je poslao da snimim reportažu za televiziju o doktoru Stevanu koji je stekao titulu primarijusa. Već je bio ime u naučnom svetu, posebno u oblasti hirurgije. Kao stari poznanici, lepo smo porazgovarali. Bio je veoma srdačan. Dao mi je svoj naučni rad i svesrdno se trudio da mi približi materiju koja je meni bila potpuno strana. Toliko je bio pažljiv da sam ponovo primetila njegovu posebnost.

I opet se nismo dugo viđali, godinama. On je postao profesor na Univerzitetu u Beogradu, gde je povremeno držao predavanja, a radio je i dalje u Nišu. Ja sam postala urednik naučnog programa i zamenik direktora, mog rođaka. A onda nas je posao uputio jedno na drugo, započeli smo stalnu saradnju. Snimala sam autorske emisije u kojima su učestvovali on i njegovi saradnici. Viđali smo se gotovo svakodnevno što je rezultiralo dobrim upoznavanjem pa smo postali toliko bliski da smo razgovarali i o privatnom životu. Sve mi je to ličilo na prijateljstvo koje, kako sam oduvek smatrala bez obzira na Frojdovu teoriju, može da opstane između žene i muškarca.

Kada je direktor jedne nove medijske kuće iz Beograda, sa kojom smo počeli saradnju, došao meni u posetu, pozvali smo i Stevana na ručak jer su bili poznanici. Stevan je u to vreme bio zamenik direktora bolnice. Na poslovnom ručku sam sedela do njega, među desetak što njegovih što mojih kolega. Bila sam domaćin jer je moj direktor gotovo sav posao poverio meni.


On nije ravnodušan prema tebi

Gosti su otišli i vratila sam se u kancelariju. Kolega Rade mi je rekao:

- Ništa ne primećuješ?

- Šta? - iznenadila sam se.

- Doktora Stevana, na primer!

- Zašto? - upitala sam odsutno, zaokupljena sređivanjem papira.

- Doša je zbog tebe. Nije ravnodušan prema tebi, Ljubice.

- Ma hajde, Rade, šta pričaš!

Znajući da Rade ima mnogo iskustva u tim stvarima, bila sam sigurna da govori istinu.

- On te voli, Ljubice, a već bi bio red da uđeš u ozbiljnu vezu. Žao mi te je što si sama. Onaj tvoj se provodi - mislio je na mog muža sa kojim nisam živela već dve godine, ali se nismo razveli zbog dece - a ti samuješ. Stevan je divan čovek, pošten je i iskren, nije ženskaroš, porodičan je čovek, ali mislim da nije srećan u braku - počeo je Rade da priča pokušavajući da me ubedi u to da treba da se posvetim i sebi, a ne samo deci i poslu.

- Dobro, Rade, dobro - pokušavala sam da zvučim popustljivo.

To proleće je meni i Stevanu mnogo značilo pa sam se setila Andrićevog stiha: "Ništa živ čovek ne može izgubiti, što mu jedno proleće ne bi moglo povratiti..." Upravo smo se tako i mi osećali.

Bilo je to naše proleće, toplo, vlažno, uz opojni miris rascetalog bagrema. Stevan je preko svojih veza u Beogradu pomogao da naša RTV u Nišu dobije bolju opremu i da poveća pokrivenost. Bila sam mu zahvalna i, što je moj direktor podržao, u emisijama sam doprinosila popularnosti i afirmaciji Stevanovog naučnog rada i knjiga iz oblasti hirurgije. Bili smo stalno u kontaktu.


Muškarac mojih snova

Stevan je bio pažljiv, nasmejan, duhovit, zabavan, otvoren, originalan... Ulivao mi je poverenje kao niko dotad. Počela sam prema njemu da osećam bliskost kakvu nisam osećala ni prema jednom muškarcu već dvadeset godina. I kada nisam bila sa njim, mislila sam na njega, videla sam njegove lepe crte lica, crne oči pune topline, senzualne usne, jake obrve. Kako to ranije nisam uočila?! Pa, on je muškarac iz mojih snova, čovek kome sam mogla da kažem sve što mi je na srcu. Počeo je stidljivo da mi deli komplimente: da odlično radim svoj posao, da sam veoma sposobna, da imam lepu kosu, osmeh...

Jednog vikenda došao je u našu redakciju pa smo seli da popričamo uz kafu. Povod je bio snimanje naredne emisije, ali smo ubrzo prešli na druge teme.

Odjednom me je upitao:

- Kako tvoj muž podnosi to što toliko radiš? Stalno si na terenu, na putu...

- Znaš, Stevane, nisam mu više važna, odavno ima drugu. Mi ne živimo zajedno. Nismo se razveli, ali prema njemu nemam nikakve obaveze. Naša deca su već odrasla - rekla sam a činilo mi se kao da to govori neko drugi. Nisam volela da se ispovedam. Tugu zbog izgubljene ljubavi i propalog braka krila sam iza nasmejanog lica, doteranog izgleda i poslovnih obaveza. Posebno sam izbegavala razgovore o svom životu. Ali on, Stevan, bio je nešto drugo... on je bio blizak mom srcu i duši.

- Zapostavio je tako lepu ženu - prošaputao je Stevan nežno se osmehnuvši, i u taj mah učinilo mi se da je želeo da me poljubi. Smetena, osujetila sam taj trenutak ustavši naglo i čarolija se raspršila. Pozdravili smo se i otišao je.

Nedugo potom na Stevanovu kliniku došla je delegacija iz Francuske pa sam sa ekipom otišla da to snimim. Tada sam prvi put primetila da me gleda drugačije, pravo u oči, i da se neobično osmehuje. Prilikom mimoilaženja na stepeništu, kao slučajno, uhvatio me je za ruku. Odgovorila sam stiskom. Prošaputao mi je na uvo da dođem kasnije, popodne, kada se gužva raziđe.


Prvi poljubac velike ljubavi

Kao da je bilo juče, iako su prošle tolike godine, sećam se da je bila sredina meseca maja i da je bilo toplo, padala je sitna kiša. Došla sam u njegov kabinet. Bio je sam i silno mi se obradovao. Prijateljski sam ga zamolila da ono što sam mu ispričala o sebi i brakolomstvu moga muža nikome ne prenese jer ne želim da se zna.

- Naravno, Ljubice, nikome neću reći, zašto bih? Ali, on ne zaslužuje takvu ženu - rekao je i odjednom, spontano, njegove usne spustile su se na moje.

Bio je to naš prvi poljubac. Kasnije mi je rekao da je od tog prvog poljupca znao da prema meni oseća duboku, iskrenu ljubav.

Tako je počelo... Krali smo, potom, poljupce na svakom koraku, pri svakom susretu ali nije bilo prilike za to da duže ostanemo sami. On je imao ženu i sina, starijeg od moje dece. Njegova žena bila je veoma ljubomorna i kući je morao da ode na vreme, odmah posle dežurstva. Bio je toliko čestit da nije hteo da povredi ni nju ni sina koji je uvek štitio majku. Meni je bilo svejedno da li je slobodan ili nije, bila mi je potrebna samo ljubav, baš kao i njemu. Ženina ljubomora, do tada neopravdana, izluđivala ga je, živeo je kao u kavezu. Bila sam mu sve, tako mi je jednom prilikom rekao. Potpuno sam razumela njegovo osećanje dužnosti i odgovornosti oca porodice, čoveka od ugleda, bez mrlje u pogledu morala, nekompromitovanog, uglednog stručnjaka. Cenio je to što njegova žena pripada samo njemu i što je uvek kod kuće. Zajedno letuju, čekaju Novu godinu, idu u šetnju. Ona ga pazi, kuva mu, pere, pegla.

Ali tražio je nešto drugo, ljubav koju u braku nije pronašao. Tako je zavoleo mene.

Sudbina je udesila da budemo zajedno, ali ne u našem rodnom kraju, nego daleko, u Solunu. U tom najlepšem gradu na svetu, na obali, u reprezentativnom hotelu održavao se međunarodni naučni skup hirurga, na kojem je Stevan učestvovao. Sredila sam da sa kolegom Radetom otputujem u Solun da snimimo emisiju. Stevan je rezervisao sobe na svoje i Radetovo ime, jednu do druge. Kolega je, naravno, bio sam, a ja sa Stevanom. Posle zvaničnog skupa i ručka sačekala sam ga u sobi. Osećala sam se kao pred prvu bračnu noć, pre dvadeset godina.

Kada je tiho pokucao, ruke su mi se toliko tresle da nekoliko trenutaka nisam mogla da otključam vrata. Bila je velika vrućina, početak grčkog leta.

Stevan je bio divan, nežan, drag, pun ljubavi i pažljiv. Umeo je da voli.

I verovala sam mu, kao što sam verovala svom mužu pre dvadeset godina. Ipak, osetila sam razliku: ovo je bila prava ljubav.


Sve je moralo da ostane tajna

Sa terase hotela gledali smo zalazak sunca na pučini Egejskog mora, noću smo šetali obalom, sve je bilo kao u snu... Posle nekoliko dana vratili smo se u Niš, a ja sam počela da se plašim. Bio je to strah od prevelike sreće. Naša strasna ljubav morala je da ostane tajna. I ostala je. Znao je za nju samo kolega Rade. Naslućivao je i moj rođak, direktor naše medijske kuće, ali se pretvarao da ništa ne primećuje.

U to vreme Stevan se bližio pedesetoj, a ja sam bila pet godina mlađa.

Viđali smo se svakodnevno, navodno službeno, dogovarali smo susrete prilikom putovanja u druga mesta: Beograd, Novi Sad, Čačak... Jednog jutra rekao mi je da mu nije dobro, da oseća bol u stomaku. Kasnije je bilo u redu.

Spremala sam se da sa decom odem na letovanje. Kao da se rastajemo zauvek, dogovorili smo se da se vidimo u kući njegovog oca koju je nasledio. Tamo se odmarao sam i uređivao ju je, adaptirao je kupatilo... Rade me je vozio u susret mojoj ljubavi.

Stevan nas je sačekao na kapiji. Sedeli smo dugo na terasi kuće sagrađene u starom seoskom stilu, prizemne ali sa prostranim prostorijama. Ispred kuće, tik uz prozor, raslo je staro stablo kajsije, ispod nje je bila česma. Pričao nam je da je sve sam uradio. Roditelji, koji su umrli jedno za drugim, mnogo su mu nedostajali.

Rade je otišao a ja sam ostala do sutra popodne.

Stevanu je bilo žao što putujem na more bez njega, ali tako je moralo da bude. Skuvao je kafu i ispili smo je pred zoru na podu njegove spavaće sobe. Ljubio me je strasno i opet mi je govorio koliko me voli. Smejala sam se, beskrajno srećna.

- Ti si kao dete, Ljubice - rekao je snažno me zagrlivši.

Rade je sutradan došao po mene, Stevan je mahnuo sa ulice šaljući mi poljubac.

Dok sam putovala na more, čitavu tu noć u mislima sam bila sa njim. Javila sam mu broj telefona u hotelu u kojem smo odseli i on me je zvao svakog jutra dok su deca spavala. Opet mi se požalio da mu nije dobro. Kada sam se čula sa Radetom, rekla sam mu da ode do Stevana i da vidi šta je s njim. Radilo se o kamenu u žuči, Stevan je morao na operaciju. Premrla sam od straha. U telefonskom razgovoru Stevan nije pridavao značaj tome i krio je od mene informaciju da je operacija hitna.


Pismo rastanka i ruže na grobu

Kada sam se vratila s mora, rekao mi je da sutra mora na operaciju. Molio me je da ne dolazim zbog njegove porodice. Ne znam zašto, upitala sam ga koje cveće voli, na šta se našalio i rekao:

- Nećeš, valjda, da mi doneseš cveće u bolnicu? Volim crvene ruže, one mirišu na tvoju kosu - prošaputao je smešeći se.

- Želim da kupim sadnice, da ih poneseš u selo - rekla sam jer smo maštali o tome da se opet iskrademo i da odemo u njegovu kuću u selu.

Bila sam tih dana kao u bunilu. Rade je bio stalno na vezi sa bolnicom i lekarima. Operacija je uspela i sve je bilo u redu. Nisam smela da ga vidim, njegova porodica je bila tamo. Rade je išao, kao prijatelj, i rekao mi je da Stevan nije sasvim dobro. Šetala sam po bolničkom parku čekajući vesti. Nisam poznavala ni njegovu ženu ni sina. Kada sam ugledala ženu i mladića kako uplakani napuštaju bolnicu, naslutila sam najgore.

Umro s mojim imenom na usnama. Njegov sin je ispričao Radetu da je Stevan pokušavao nešto da kaže i da je čuo samo "Ljubice..." Posle toga je izdahnuo. Ljubica je bila i njegova pokojna majka, pa su mislili da je nju dozivao. Možda je tako, ali ja verujem da je zvao mene.

Bilo mi je strašno. Nisam smela da odem na sahranu. Mislila sam da će svi shvatiti, da će saznati za našu ljubav, a to nije smelo da se dogodi. I posle smrti moralo je da ostane tajna, tako smo obećali jedno drugom. Kada su svi otišli, Rade je došao po mene i odveo me je u Stevanovo rodno selo, na groblje gde je sahranjena moja najveća ljubav. Odnela sam mu pedeset crvenih ruža. Godinu dana sam svakodnevno išla na grob i tamo sam zasadila grm crvene ruže koja miriše i cveta uvek sredinom maja, u vreme rađanja naše ljubavi. Neki kažu da ona uspeva samo na grobu onih koji su umeli nesebično da vole.

Jednom, na izlazu iz groblja, srela sam njegovu ženu koju dotad nisam poznavala:

- Izvinite, vi ste, Ljubica, reporter iz...

- Da - prenerazila sam se smišljajući šta da kažem.

Pružila mi je pismo:

- Ovo je moj muž Stevan ostavio za vas, neki njegov naučni rad. Nije stigao da ga objavi.

- Hvala lepo - žurno sam otpozdravila i otrčala prema autu u kojem me je čekao Rade.

- Šta se desilo? - upitao je.

- Ništa, pismo od Stevana. Da li ona zna za nas?

- Više nije važno.

Pokazala sam mu Stevanovo pismo u kojem me moli da ne patim za njim jer sam se ušunjala u njegovo srce i tu ću ostati zauvek.

Ponovo sam sama, sa uspomenom na Stevana i našu veliku ljubav. Moj muž se posle neuspelog izleta sa drugom ženom vratio meni i deci, a bilo mi je sasvim svejedno da li me voli. Sada volim samo crvene ruže na jednom seoskom grobu.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
mob
Nokia 
Konačno sam pobegla od sivila velegrada

Kao gradsko dete nikada nisam spoznala lepote prirode. U velegradu, u kojem sam odrasla, zelenilo je bilo omeđeno betonskim ivičnjacima, a životinje su nam bile dostupne jedino u zoološkom vrtu. Zahvaljujući prijateljici Nadi, detetu sa sela, spoznala sam čari seoskog života. Baš tamo, u toj prelepoj sredini za kojom sam žudela ceo svoj život, upoznala sam Batu. Odmah sam znala da je on čovek mog života...

Rođena sam u srcu mnogoljudnog grada, kao i moji preci generacijama unazad. Još je pokojni deda umeo da se, kada bi ga neko pitao odakle je, našali da se ne seća jer je po rođenju glavom udario u semafor. I baka je u svoje vreme bila prava gradska devojka sa pedigreom.

Pohađajući škole klavira, francuskog jezika i baleta, otac i majka su se upoznali, prepoznali i zavoleli. Venčali su se, a onda su dobili novu gradsku princezicu - mene. Na fotografijama iz najranijeg detinjstva nosim šeširiće, šepurim se u štirkanim balon-haljinicama uz rukavice, obavezno od usklađenog materijala.

Moje odrastanje bilo je srećno, ali nekako mirno i sputano. Na gradskom asfaltu mogućnosti za igru bile su ograničene jer je zelenilo bilo omeđeno betonskim ivičnjacima, a životinje su nam bile dostupne jedino u zoološkom vrtu. Srećna okolnost bila je to što za drugo nisam znala jer nismo imali rođake ni prijatelje na selu. Družili smo se isključivo sa finom gradskom gospodom, ne zato što smo vodili računa o staležu i poreklu, nego zato što smo jedino sa takvima dolazili u kontakt.

Smatrali su me čudakinjom

Prvi put srela sam se sa drugačijima od sebe kada sam krenula u školu. Našla sam se na klizavom terenu jer ovde niko nije bio kao ja pa sam se osećala izgubljenom i neprilagođenom. Više od svega želela sam da se uklopim, ali drugoj deci smetao je moj način izražavanja, gospodski maniri i kitnjasti, starinski rukopis. Smatrali su me čudakinjom, a ja sam samo želela da me zavole takvu kakva jesam jer nisam umela drugačije da se ponašam.

Izopštena iz društva vršnjaka, vreme koje je trebalo da provodim sa njima posvećivala sam knjigama. Pisana reč bila je moj jedini i uvek veran drug. Zahvaljujući toj magiji, približavala sam se nedostupnim i nepoznatim predelima. Tako sam čitala bajkovite opise prirodnih blagodeti kojih sam, živeći u sumornom gradskom okruženju, bila lišena pa sam im posvećivala naročitu pažnju.

Nepregledne zelene poljane, miris osušenog sena i sveže pokošene trave - motivi su koji su se ponavljali iz knjige u knjigu. Iz nepoznatog razloga, zapravo ne znajući kako sve to izgleda, vapila sam za takvim okruženjem jer mi je delovalo iskreno i prirodno, za razliku od pretrpanog grada u kome sam se osećala usamljenom.

Za razliku od mene, mojim roditeljima je gradska sredina bila poželjna. Ni odmor nismo provodili u prirodi, nego smo obilazili evropske metropole. Dok su se oni divili sivilu zgrade kakvu dotad nismo videli, ja sam pokušala da pogledom pronađem ptičice i da čujem njihov cvrkut. Kao i u mom gradu, videla bih jedino golubove, zbunjene i namamljene hranom koja im se nudila na trgovima, dok veselih vrabaca nigde nije bilo.

- Kako možeš da voliš i želiš nešto što nikada nisi videla, nešto što je teško čak i zamisliti? - upitala me je majka jednom prilikom kad sam joj rekla da bismo na zimovanje te godine mogli da odemo na neku planinu gde nije razvijen turizam.

- To me privlači baš zato što nisam videla - pokušala sam da joj objasnim.

- Dete moje, ne bi se snašla, veruj mi. Priroda i divljina nisu za osobe našeg senzibiliteta. Previše smo prefinjeni za takve stvari...

Da ne bih mislila na koještarije, kako je sve moje misli van "društveno prihvatljivih" nazivala moja majka, u ruke mi je tutnula bonton debelih korica iako sam ga odavno znala napamet.

Konačno

Srednju školu pamtim kao krizan period u životu. To je vreme kada je popularno biti u grupi, pa su individualci poput mene uglavnom u zapećku. Zato sam se još više zagnjurila u svet knjiga pa nije bilo dileme oko fakulteta koji ću upisati. Književnost je bila i po ukusu mojih roditelja jer se uklapala uz moje neformalno obrazovanje, strane jezike i klasične plesove.

Strahovala sam od još jednog, pojačanog, osećanja izolovanosti, ali srećom, ispostavilo se da sam pogrešila. Na fakultetu smo svi bili individue sa pravom na različitost i lični stav. Nije, kao u srednjoj školi, postojao vođa kojem su se svi priklanjali i dodvoravali. Tako ni moje prastaro naliv-pero nije izazivalo podsmeh. Kada niko nije ni glavu podigao na klasični baloner koji sam nasledila od bake, shvatila sam da sam na pravom mestu. Bila sam presrećna...

Već prvog dana pronašla sam drugaricu. Nada je u amfiteatru bila usamljena pa sam radosno klimnula glavom kada me je upitala da li može da sedne pored mene. Sušta suprotnost meni, svidela mi se posle nekoliko razmenjenih rečenica. Živahna i pričljiva, bila je za mene, ćutljivu i povučenu, sagovornik iz snova.

- Strahovala sam od prvog dana na fakultetu - priznala mi je. - Ne znam nikoga pa sam se plašila da ću biti usamljena. Mislila sam da će svi biti isfolirani, uobraženi, a srela sam tebe tako prirodnu - zagrlila me je kao da se znamo sto godina.

Mnogo godina kasnije, kada je naše drugarstvo preraslo u duboko prijateljstvo, priznala mi je da je baš meni prišla zato što je videla da sam kao i ona, na prvi pogled, apsolutni autsajder. Kao dete sa sela, nije umela da napravi razliku između kvalitetnih i jeftinih tkanina, garderobe sa potpisom i one bez njega. Na sreću, bilo je tako, rekla sam joj tada jer ko zna kojim bi putem krenuo moj život da mi se tog dana nije obratila vesela modna neznalica.

Rumena i živahna, lepa kao slika, prepuna priča o svojim dogodovštinama, odrasla na selu, nije se uklapala u gradske tokove, ali nije ni pokušavala da bude ono što nije. Zato sam je posebno cenila.

Stanovala je u domu, živela je skromno, pa sam, kad god smo se dogovarale da zajedno učimo, insistirala da to bude u mojoj prostranoj kući.

Kada sam je prvi put dovela, smejala sam se kao nikad u životu. Plašila se čak da sedne u stilsku fotelju. Koliko se ona čudila raskoši koja me je okruživala, toliko su moji roditelji bili zgroženi njenom pojavom.

- Zar si baš morala da dovedeš u kuću neku "no name" drugaricu? - upitala je sa kiselim osmehom na licu moja majka. - Bar neko profesorsko, doktorsko dete, ništa?

- Nada je potpuno autentična i baš zato mi se dopada - nisam nameravala da popustim. - Takva je kakva je i ne trudi se da se utopi u moru sličnih. A to baš cenim.

- Ne bi joj bilo loše da se utopi u tom moru kada bi mogla - ubacila je nakašljavši se značajno. - Sve ribe u tom moru prave su ajkule za nju, pa će teško takva opstati...

- "Takva"? A šta joj to, molim lepo, nedostaje?

- Dikcija, maniri, pristojna garderoba i frizura, koliko sam mogla da primetim za početak.

- Za početak, nemoj tako da gledaš na ljude i lepše ćeš se osećati, videćeš - prvi put u životu drznula sam se da joj odgovorim, nimalo damski. Bila sam ljuta što neće čak ni da pokuša da prihvati divnu osobu koju nazivam svojom prijateljicom.

Konačno - put na selo

Ne znam da li je otac, odmereniji i tolerantniji od majke, uticao na nju, tek, nije više prigovarala kad je Nada dolazila kod nas, pa smo nas dve sa žarom učile za ispite.

U međuvremenu smo se zbližile pa smo mnogo vremena provodile razgovarajući o svemu. Tako sam prvi put nekome mogla da ispričam koliko sam u detinjstvu patila što nisam bila bosa, u čoporu, i musava na nekoj livadi.

- Onda ćeš jednom morati da dođeš kod mojih u selo - obradovala me je. - Stanislav i ja i danas umemo da se vijamo po livadi kao deca.

- Stanislav je tvoj dečko? - upitala sam.

- Ma, ne - zakikotala se. - Stanislav je Bata, u stvari, to mu je pravo ime.

Sada sam znala o kome je reč. O Bati, starijem bratu, pričala sa mnogo iskrene ljubavi. Znala sam da vodi veliko porodično gazdinstvo u njihovom selu. Nekada sam se pitala kako izgleda taj "autohtoni seljak", kako je govorila moja prijateljica. Šalila se na sopstveni račun i to mi je baš prijalo...

Leto između treće i četvrte godine bilo je najduže i najdosadnije u mom životu. Prerasla sam letovanja sa roditeljima, sa vršnjacima sam se slabo družila i bila sam usamljenija nego ikad. Nadin povratak sa sela nisam očekivala do jeseni pa sam se veoma obradovala kada je jednog jutra pozvonila na moja vrata.

- Pakuj se - naredila mi je. - Ideš kod mene, na selo.

Od ushićenja nisam znala šta treba da ponesem. Zato moja majka jeste... Dala mi je pun kofer dezinfekcionih sredstava, flastera i zavoja, kao da idem na bojno polje.

- Tamo čovek nikada ne može da bude siguran pored tolikih insekata, glodara i ostalih napasti - rekla je pred Nadom, na šta sam ja pocrvenela, ali mi je ona šeretski namignula iza majčinih leđa pa sam odahnula znajući da nije uvređena.

Put kroz živopisne krajolike o kakvima sam godinama maštala, bio je melem za moju dušu.

- ...sa Batom idemo na jezero... - jedva sam razabrala nekoliko Nadinih reči jer nisam mogla pogled da odvojim od boja koje se smenjivale kao na traci.

Na stanici nas je dočekao Nadin brat. Tamnoput i lep, bio je slika i prilika svoje sestre. Lako kao pero, podigao je moje teške torbe i pošli smo u pravcu njihove kuće. Uživala sam punim plućima u svakom trenutku boravka na selu.

Bili smo na jezeru, šetali onom livadom o kojoj mi je Nada pričala i brali zrele plodove stare jabuke pod kućom. Nadini roditelji bili su divni, iskreni, prostodušni i gostoljubivi, i učinili su sve da se osećam prijatno u njihovom domu.
 
"Autohtoni seljak"

Primetila sam da me Bata gleda sa simpatijama. Nisam u tome bila iskusna, ali samo tako mogla sam da protumačim neobični trud da mi udovolji u svakom pogledu, skretanje pogleda kad bi nam se oči srele i smetenost na koju me je Nada upozorila.

- Ne znam šta mu je - rekla mi je kad smo ostale same. - Ne liči na njega da prospe mleko ili obrane jabuke...

- Šta ti je, pa svakom se dešava... - nisam u tome ispočetka videla ništa čudno.

- Dešava se, ali tri puta u jednom danu i to svaki put pred tobom... Priznaćeš, čudno je.

Pocrvenela sam kad sam shvatila na šta aludira.

- Stvarno, drugarice, da li bi mogla da živiš na selu? - upitala je primetivši da sam se zbunila.

- Ne znam, možda... valjda bih... - rekla sam na kraju, na šta smo se obe zasmejale.

Kada me je Bata sledećeg dana pozvao u šetnju, a Nada se izgubila u nepoznatom pravcu, znala sam da mu je rekla...

Dugo smo šetali, a onda smo seli na upravo pokošenu livadu. Ćutali smo neko vreme, a onda me je Bata, kao u snu, nežno poljubio. Naš prvi poljubac bio je nespretan, ali već sledeći bio je sladak, neodoljiv... Znala sam da sam se zaljubila.

Ostala sam kod njih do kraja leta, dok se miris osušenog sena nije proširio selom. Jedva sam se odvojila od tog raja i mog Bate. Dogovorili smo se da će doći da me poseti, prošvercovaćemo ga pored mojih roditelja kao Nadinog brata, tako smo isplanirali.

Asfalt mi je delovao još sumornije kada sam se vratila iz tog živopisnog kraja.

- Vidi ti tu boju u obrazima - komentarisala je majka. - Znači li to da ti je prijao boravak na selu?

- Baš mi je prijao, čini mi se da bih mogla tamo da živim - odlučila sam da isprobam teren.

- Šta ti pada na pamet? - rekla je i otišla dok sam se ja smejala.

Bata je došao i izazvao je zgražavanje mojih roditelja, kao sam očekivala. Provela sam sa njim tri predivna dana, ispratila sam ga i onda sam roditeljima rekla istinu.

- Bata i ja se volimo i, čim završim fakultet, venčaćemo se i živećemo na selu.

Ipak su došli kod nas

Majka je tražila nitro-glicerin, a otac od šoka zanemeo. Nisam htela da odustanem od plana pa sam ih pustila da odboluju činjenicu da njihova kćerka neće biti uvažena gradska dama. Ćutali su, uzdisali, pretili da će me se odreći i molili, ali bila sam tvrdoglava. Izdržala sam bez Bate do sledećeg leta, a onda sam ponovo otputovala u selo, ovog puta zauvek. Inspirisana okruženjem i emocijama koje su se razbuktale, počela sam da radim na svojoj prvoj knjizi. Bila sam presrećna i ispunjena prvi put u životu, ali ipak zakinuta za ljubav roditelja koji, nakon što sam otišla, nisu pokazali interes za moj život iako sam im se redovno javljala.

Naši razgovori bili su formalni, a oni gluvi na pozive da mi dođu u posetu.

I, kada sam već izgubila nadu da će se ikad pomiriti sa mojim odlaskom iz grada, ugledala sam ih. Srce mi je poskočilo od radosti pa sam im u momentu oprostila sve spremno ih dočekavši u zagrljaj. Ovoga puta torbu sa medicinskom opremom nosila je majka, ali se posle dva dana, iako to nije priznala, uverila da joj neće trebati.

- Ovo je najbolja štrudla koju sam jela u životu - rekla je, a ja sam znala da se iza tog, naoko površnog, komplimenta krije mnogo veće priznanje. Majčin pogled mi je potvrdio da je zadovoljna mojim izborom. Otac je, kao i uvek, popuštao mnogo lakše, pa je uz čašu šljivovice sa mojim svekrom već dogovarao dolazak na svinjokolj na zimu.

Kada se osvrnem na protekle godine, vidim da sam dobila mnogo više nego što sam očekivala. Da mi je neko, onog trenutka kad su me upisali na časove klavira, rekao da ću sreću pronaći daleko van grada, nasmejala bih mu se... I ovako se smejem, ali samo zato što ne mogu da sakrijem koliko sam srećna...
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.14
mob
Nokia 
Voleo sam je ceo život

Kada mi je bilo dvadeset godina zaluđivao sam se mišlju da je prekomanda u Suboticu bila moje jedino rešenje, da će sve što osećam prema Nadi proći, da će daljina uticati na to. Prevario sam se. Iako sam imao skladan brak sa Otilijom, istog trenutka kada mi je saopšteno da bih mogao da u tamošnjoj kasarni, u svom rodnom mestu dočekam penziju, bez dvoumljenja napustio sam Suboticu nadajući se da je Nada još uvek živi u nešem kraju...

Dugo, veoma dugo njena fotografija bila je moja jedina amajlija. Iz nje sam crpeo snagu dok sam bio na vojnoj akademiji. Zbog nje sam bio najbolji, dobijao nagradna odsustva, vikende.
Svaki slobodan trenutak provodio sam u našem rodnom mestu trčeći njoj u susret. Ne jednom, desilo mi se da sam satima putovao samo da bih je nakratko video. Radio sam to zbog svega onog što smo zajedno hteli da ostvarimo, zbog svih onih lepih snova koji su se raspršili i nestali čim je zaduvao jači vetar.
- Zašto stalno ideš na tu Taru, kao da tamo ima nešto bolje nego ovde, u gradu? - zadirkivali su me drugovi.
- Tamo mi je kuća - odgovarao sam im.
- I mi imamo svoje kuće pa ne trčimo tamo svakog vikenda! - nastavljali su da me zadirkuju.
Smeškao sam se i ćutao. Smeškali su se i oni... sluteći. Čuvao sam je kao najveću tajnu i nikome ništa nisam želeo da otkrijem. Međutim, sve tajne otkriju se jednog dana, pa je tako razotkrivena i naša.
Po završetku školovanja, kada sam raspoređen na službu i kada je trebalo da se odselim iz rodnog mesta, sve što sam imao da ponesem sa sobom stalo je na dno jednog starog, zelenog ranca. Ostatak sam ispunio snovima i željom da ćemo u novom gradu uspeti da izgradimo sreću daleko od svih koji su hteli da nam stanu na put.
Do poslednje sekunde, do zvižduka otpravnika na železničkoj stanici nadao sam se da ću je ugledati, da neću otputovati sam. Nadao sam se, u stvari, verovao sam da će skupiti snagu i pobeći sa mnom.
A onda, smestivši se u kupe, počeo sam da ubeđujem sebe, što mi je jedino preostalo, da ću zaboraviti boju njenih očiju kao što sam zaboravio boju prve krpene lopte koju sam dobio, kao i što sam, uostalom, mnogo toga u životu zaboravio.
Dvadeset godina zaluđivao sam se mišlju da je prekomanda u Suboticu bila moje jedino rešenje, da će sve što osećam proći, da će daljina uticati na to.
Uspeo sam da zavolim Suboticu, uspeo sam i da se oženim, da stvorim miran život sa Otilijom. U mnogo čemu sam uspeo, osim u jednom: nisam mogao da zaboravim moju ljubav sa Tare, moju predivnu Nadu i nadu koju je budila u meni.
Nisam, niti ću ikada smoći dovoljno snage da zaboravim nju i ono što nas je delilo. Poglede njenih roditelja, koje sam večito izbegavao, a koji su mi govorili da nisam niko i ništa, da je ne zaslužujem i da nikada neće biti moja; osudu poznanika, savete da je ostavim i ne uništavam naše živote jer mi svakako nismo jedno za drugo.

Uspeli su da nas razdvoje

- Njena porodica drži čitavu varoš. Već su deset generacija tu, na istom ognjištu, dok mi... eh, ti ratovi! Mi smo za njih, sine, stabla bez korena - govorila mi je baka. - Kada ti je i majka umrla, odlučila sam da se preselim. Došla sam s tobom, a bio si beba, ovamo, bez igde ičega.
- Kakve to veze ima? - pitao sam je. Zaista mi je bilo teško da shvatim.
- Ima, dovoljno je to jako da ti je ne daju za ženu, a šta ćeš više od toga?! - odgovorila mi je ne objasnivši mi, zapravo, ništa.
Svašta su mi govorili pokušavajući da nas razdvoje jer nikako nisu shvatali da je volim i da mi to daje pravo da se borim za nju.
A, meni, i pored toga što sam bio kilometrima daleko, bio je sasvim dovoljan tek slučajni pogled u daljinu, kroz otškrinuto prozorsko okno, rupicu u roletni iz koje viri zrak sunca, pa da se setim...
Moje ruke bile su pune njene svilene, crne kose, prvi put raspletene. Njeni pramenovi, kao najlepši slapovi klizili su mi niz prste opijajući me svojom mekoćom.
Krila je glavu i obraze koji su goreli na mojim grudima. Sklanjala je pogled, čedno kao devojčica, zanosno, pomalo zavodnički, kao devojka koja želi i zna da će uskoro postati žena.
Stidljivo i nevešto privlačile su me njene ruke. Tako zagrljeni, ne gledajući jedno drugom u oči, spustili smo se na zemlju. Moje šake bile su njen jastuk, moja košulja čaršav, a tek pokošeno seno postelja.
Osetio sam njeno krhko telo kako podrhtava pod mojim kao mladi list, njene neiskusne ruke kako šaraju po mojim golim leđima. Ljubio sam je dok je žmurila, predavala mi se i nestajala zajedno sa mnom u tek otkrivenim vihorima osećanja.
Hteo sam da joj kažem nešto lepo. Hteo sam da je obradujem, ohrabrim, nešto joj obećam... Ali reči su mi nestale iz grla. Moje srce, koje je manijački tuklo u grudima, govorilo joj je mnogo više, samo što ona tada nije bila dovoljno vešta, nije umela da pročita te signale. Da li bi umela sada?
Kroz tanke vlati trave video sam kako sunce počinje da zalazi, a potom, srećan što će skori mrak biti naš saveznik, jedini poznavalac naše tajne, poljubio sam njene rumene usne potpuno se predajući slasti prve ljubavi.
Radio sam to kao da sam znao da je to prvi i poslednji put, s njom, s devojkom koja je obeležila moju mladost, ispunila dobar deo mog života.
Ta slika i sada, u mojoj četrdeset trećoj godini, često izvire iz mojih sećanja i bude toliko jasna, kao da je upravo doživljavam, kao da nije prošlo dvadeset godina.

Sreća je bila prividna

Otilija, moja žena, rođena je Subotičanka koja obožava svoj grad. Dobro je znala da sam ja, kao i sva druga vojna lica, danas tu, a sutra ko zna gde, ali je ipak pristala je na život sa mnom. Tada mi se činilo da sam srećan što sam uspeo da je osvojim, ali vrlo brzo shvatio sam da je to zapravo iz mene “govorila” moja želja da ponovo budem srećan. A to nikada nisam uspeo ma koliko se trudio. Nismo imali decu pa smo svu ljubav i energiju usmerili na posao, dom u kojem živimo i jedno na drugo, misleći da će tako biti do kraja života.
A onda, jednog običnog jutra kada sam mislio da već unapred znam kako će mi svaki naredni dan u nedelji proteći, pretpostavljeni starešina saopštio mi je da bih mogao da dobijem prekomandu na Taru, u svoje rodno mesto, i da u tamošnjoj kasarni dočekam penziju.
Teško mi je da opišem šta sam osećao u trenucima dok mi je on izlagao tu mogućnost. Nekada davno, kada sam to priželjkivao, nisam mogao, slali su me kojekuda, pa ponovo u Suboticu, ali nikada ni blizu Tari. Sada, kada sam se odavno pomirio s mnogim činjenicama i čak uspeo s njima da živim, mogao sam da se vratim tamo...
Moj i Otilijin razgovor o preseljenju započeo je mirnim tonom, a završio se svađom i vikom. Ona nije želela da čuje ništa u vezi sa preseljenjem, dok je mene ta ideja sve više obuzimala.
- Pokušaj da me shvatiš, tamo sam odrastao, nisam bio godinama i vuče me...
- Neću da idem u neko mesto koje se ni na karti ne može pronaći, gde vuk nosi poštu. Neću da ostavim Suboticu i sve ovo što smo u njoj stekli. Ti možeš da odeš ako si tako naumio, ali ja ne idem odavde - rekla je i izašla napolje. Prvi put otkad je poznajem, vikala je i bila neprijatna.
- Ja idem! - doviknuo sam za njom da bi me čula. To sam uradio više iz besa, da bih samo sekund kasnije shvatio da ću zaista otići bez obzira na to šta ona odluči. U mometu mi se učinilo kao da sam tom rečenicom zbacio s leđa teret koji sam dugo nosio.

Ostavio sam dvadeset godina života

Otišao sam, ostavio sam ženu i sve što je obeležilo naš brak, dvadeset godina našeg života. Nisam žalio, nisam osećao tugu, raskinuo sam sa svojim dotadašnjim životom bez burnih emocija.
Skrenuvši sa glavnog puta, ušao sam u carstvo hrastova i jela koje sam toliko voleo. Duboko sam udahnuo vazduh čija mi je svežina zaparala nozdrve i pluća. U ušima mi je odzvanjala tišina. Da, te neprikosnovene tišine koja opija, još uvek sam se dobro sećao.
Kako nisam imao nikoga kome bih mogao da odem, odmah sam se uputio u kasarnu. Tu, nadomak varoši, kako je taj gradić zvala moja baka, ništa nije bilo isto, onako kako sam upamtio. Sve se izgradilo, proširilo, pa sam jedva uspeo da prepoznam neke ulice.
Iznenada, ispred mene se ukazala portirnica, a iza nje objekti omanje kasarne. Požurio sam napred srećan što sam tu.
Prijavio sam se i obavio sve što je bilo potrebno, po ustaljenom protokolu koji mi je bio dobro poznat. Moj kolega, mladi oficir koga su zadužili da sve pripremi za moj dolazak, bio je predusretljiviji nego što sam očekivao. Prijao mi je razgovor s njim.
- Vaša supruga mogla bi da vam se pridruži čim...
- Došao sam sam i ostaću sam - rekao sam prekinuvši ga u pola rečenice.
Primetio sam iznenađenje na njegovom licu, ali nisam mario za to.
- Gospodine pukovniče, onda bih vam predložio... - obratio mi se s poštovanjem na koje sam navikao, ali koje sada nisam želeo.
- Mladen, molim vas... - zamolio sam ga.
- Mladene, hoćete li da odemo na kafu u našu kantinu dok momci ne srede preostale sitnice u vezi sa vašim smeštajem? - predložio je.
- Sa zadovoljstvom - prihvatio sam.
U suštini, mrzeo sam kantine i, kao po običaju, lošu kafu koja je mogla da se dobije u njima, ali ovde, ovde sam na sve gledao drugačije.
Vrata kantine bila su širom otvorena. Međutim, prvo što sam primetio nisu bili stolovi, inprovizovani šank, zidovi koje treba prekrečiti, već prsti, odnosno tanka ženska ruka koja je virila iz širokog rukava belog mantila.

Žena mojih snova bila je preda mnom

Počivala je na stolu, nepomična i duga, lepa i meni tako poznata. Kako sam podizao pogled na njeno lice, tako je nervoza u meni počela da raste. Zaista, najmanje sam se njoj nadao. Na nju sam najviše mislio, želeo sam da je po dolasku potražim, ali nisam mogao da naslutim da će njeno lice biti prvo poznato koje ću sresti u svom rodnom mestu.
- Doktorka Dimitrijević - rekao je oficir prateći moj pogled - radi u našoj ambulanti. Upoznaću vas - dodao je osmehnuvši se.
Njegov osmeh bio je presečen mojim, nekontrolisano hladnim, pogledom. Za tren sam izgubio zdrav razum. Njegove poslednje reči potpuno su me izbacile iz takta. Hteo sam da ga odgurnem od sebe i da mu kažem da on ne može mene da upoznaje s devojkom čije crte lica nikada nisam zaboravio. Da meni ne treba posrednik da bih pružio ruku ženi o kojoj sam godinama sanjao.
A onda su mi kroz glavu proletele sve godine koje smo proveli razdvojeni, na suprotnim stranama sveta, ne čuvši nijednu reč jedno o drugom. Ma koliko mi je bilo teško, morao sam sebi da priznam da, i pored svega, na desetak koraka od mene sedi žena čiji mi je život potpuno nepoznat, žena o kojoj ništa ne znam. Rastužilo me je saznanje da tom mladom čoveku pored sebe ne mogu da kažem ništa o njoj: šta ona sada mrzi, šta je ljuti, šta voli... da li još uvek voli?
Poražen, shvatio sam da nisam imao nijedan opravdani razlog da se ponašam tako nadmeno.
Zvuk razbijene čaše zaustavio je moje misli koje su se kovitlale neverovatnom brzinom. Mahinalno sam se okrenuo i pogledao šta se dogodilo.
Video sam samo Nadine krupne, crne, u čudu raširene oči koje su me netremice posmatrale. U tom pogledu, ma koliko se trudio da ugledam nešto drugo, uspeo sam da prepoznam samo osećanje straha koji ju je očigledno obuzeo kada me je ugledala. Nije bilo ni kapi krvi u njenim obrazima. Ruka u kojoj je, do pre nekoliko trenutaka, držala čašu i dalje je stajala u vazduhu.
Mislio sam da se nikada više neću pomeriti, da nastalu tišinu niko neće prekinuti.
- Nisi baš morala - rekao sam pribravši se prvi. Na licu mi je titrao osmeh. - Navikao sam ja i na mnogo skromnije dočeke - rukom sam pokazao parčiće izlomljenog stakla.
Prilazio sam joj ne prestajući da se nadam da će zainteresovani pogledi prisutnih pronaći nešto drugo u šta bi mogli da gledaju. Iskreno sam se nadao da će Nada napokon zatreptati onim dugim trepavicama, onako kako je samo ona umela, da će njene usne ponovo postati rumene, da će mi se osmehnuti.
Pružila mi je ruku. Više je želela da to bude obični pozdrav nego što je zaista bio. Zatim me je predstavila koleginici s kojom je sedela.
U kratkom razgovoru saznao sam da je usamljena, da se dobro seća svega što je bilo i, što je najvažnije, osetio sam da pritajena ljubav može svakog časa da izbije iz nje.

Njen pogled je govorio sve

Sve sam to shvatio i saznao iz njenih kratkih i šturih rečenica. Meni, u stvari, nisu bile potrebne njene reči već samo pogled u kojem sam, kao nekada davno, čitao sve ono što sam želeo da znam.
- Žao mi je, ali moramo da idemo. Zadržale smo se duže nego što smo planirale - rekla je pogledavši na sat.
Mlađi oficir, koji je i dalje bio sa mnom, čim smo ostali sami, počeo je da mi priča o životu u kasarni i van nje.
Nešto kasnije, jedan vojnik je došao da nas obavesti da je sve spremno i da mogu da pogledam stan u kojem ću živeti. On je pošao sa mnom, a ja, pretvarajući se da sve vidim prvi put, slušao sam njegov kratki opis mesta i ulice u koju idemo.
Od njega sam saznao da Nada ima već odraslog sina Dušana. Kada mi je rekao koliko taj momak ima godina, sa zebnjom u srcu počeo sam da se prebrojavam, da bih potom, utučen, shvatio da se ona odmah po mom odlasku udala.
Oficir mi je rekao i to da se odavno razvela od tog čoveka koji je napustio zemlju i koji trenutno živi u inostranstvu. Te reči ulile su mi tako potrebnu nadu i popravile raspoloženje. Ona je bila slobodna, kao što sam i ja.
Narednog dana, a mog prvog na novom poslu, otišao sam u ambulantu da potražim Nadu. Zatekao sam je samu, za ogromnim stolom koji ju je naprosto "progutao". Prelistavala je neke kartone i tek kada sam ušao, podigla je glavu.
- Zašto si došao? - upitala me je bez pozdrava.
Znao sam da pred nju ne mogu stati i jednostavno joj reći: "Sve ovo vreme mislio sam na tebe", ili možda: "Nimalo se nisi promenila". Znao sam i to da mi se neće baciti u naručje kada je ponovo ugledam, a opet, nadao sam se srdačnijem dočeku, nekom lepom pitanju u kojem bih osetio prizvuk prošlosti koja me je godinama proganjala.
- Prekomanda - rekao sam, a sebi sam delovao kao da se pravdam.
Sve što sam osećao i što se dešavalo između mene i nje počevši od tog pitanja, pa do skrivanja pogleda, grimasa na licu, sve to mi je bilo tako neobično i sasvim drugačije od svih mojih zamišljanih verzija našeg susreta, sanjanih u dalekoj Subotici. Ako se ponovo sretnemo mogao bih... mogla bi...?
Ne pitajući je mogu li, seo sam preko puta nje iščekujući reakciju. Bojažljivo i teško započeli smo razgovor. Moje reči bile su probrane, smišljene, baš kao i njene.
- Zašto ne pokušaš da me posmatraš drugim očima? Recimo, kao dragog, starog poznanika koga dugo nisi videla? - usudio sam se da joj predložim.
Užasno me je nervirala ta nevidljiva granica koju je postavila između nas, taj grč koji bi se pojavio na njenom licu svaki put kada bi nam se pogledi sreli. To što je bila napeta, što se ustručavala i najverovatnije razmišljala o tome da jedva čeka da ostane sama.
- Ne mogu, jer ti si sve samo ne poznanik, ti... - odjednom je ućutala, nervoznim pokretima ruke trljala je čelo. - Koliko ostaješ? - upitala me je nočekivano.
- Do kraja života - odgovorio sam.
- Otkud ta iznenadna želja kada se godinama nisi javljao niti si se interesovao za ovo mesto? - upitala je, a ja sam ponovo osetio prekor u njenom glasu.
Ovoga puta nije uspela da me otera jer, kada sam uspeo da zanemarim taj prekor, ostale su iskrene reči koje su mi jasno govorile da mi se nadala.
- Prilika je iskrsla i shvatio sam da je vreme da uzmem ono što je moje.
- Tvoje! - njene tamne oči prestravljeno su me gledale. Malo je reći da me je uplašio taj njen pogled.

Dušan je moj sin

U tom trenutku na vratima se pojavio doktor, vodio je sa sobom pacijenta. Nada je spremno ustala i pritekla mu u pomoć. Više nije obraćala pažnju na mene, pa sam ustao i otišao malo toga shvatajući.
Te noći duvao je jak vetar, činilo mi se da se leto pre vremena predalo jeseni i skorašnjoj zimi. Bio sam sam u svom novom stanu i osluškivao fijuk vetra koji je kroz otvor odžaka dopirao do moje sobe.
Baš te noći Nada je, umotana u ogromnu vunenu maramu, došla kod mene. Toliko sam bio srećan što je vidim na svom pragu da sam se jedva savladao da je ne zagrlim. Srce mi je bilo puno topline.
I tu, na pragu, bez ikakve najave, raširile su se njene ruke pozivajući me u zagrljaj. Bože, kakav je to osećaj bio! Ponovo biti u njenom zagrljaju bilo je lepše od svega dosad proživljenog, možda čak i od one naše noći. Ponovo biti s njom, san je koji mi se napokon ostvario.
Nisam želeo da se pomerim, da pojačam stisak svojih ruku, da izvijem glavu i poljubim je. Opčinjen iznenadnom srećom, jedino sam želeo da zadržim taj osećaj koji mi je strujao kroz vene.
- Toliko si me nedostajala - prošaputao sam.
Nije rekla: "I ti meni", nije rekla: "Znam, jer sam osećala isto", ništa od toga nije rekla, samo je još jače prislonila svoju glavu na moje rame, a nekoliko sekundi kasnije osetio sam da moju ruku kvase njene suze.
- U početku sam mislila da ne treba ništa da ti kažem, bojala sam se tvoje osude, ali kada sam saznala da ostaješ, nešto se u meni prelomilo i došla sam... došla sam da ti kažem - počela je da priča - ionako bi čuo, sigurno bi saznao, pa sam odlučila da ti sama kažem. Ako možeš, oprosti mi, ako ne... ne znam.
Stekao sam osećaj da želi da mi otkrije neku veliku tajnu i da se baš toga plaši.
- Zar se snovima oprašta? - pokušao sam da se našalim i razbijem tu napetost koja je lebdela u vazduhu. Uhvativši je pod ruku, odveo sam je do dvoseda gde smo seli jednog pored drugog.
- Dušan je tvoj sin - rekla je posle preširokog uvoda i tom jednom rečenicom promenila je moj svet.
Zagrlio sam je. Znao sam da nestrpljivo iščekuje moje reči ali sam i dalje ćutao obuzet navirućim emocijama. Sve što sam pomislio da joj kažem činilo mi se glupim. A želeo sam da kažem da joj verujem, da samo slutim koliko joj je bilo teško, da sam oduvek želeo da imam sina, da ćemo biti srećna porodica...
- Taj jablan što raste imaće svoje korene, ono što ja nisam imao - rekao sam na kraju.
Zagrlila me je obasuvši moje lice poljupcima, a ja sam znao da sam na kraju izabrao prave reči. Da sam joj u toj jednoj rečenici rekao sve što sam mislio.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.14
mob
Nokia 
Ljubav i strast u nevreme

Ja sam vam pomalo dosadno biće koje živi ustaljenim životom. Međutim, iznenadni telefonski poziv uzburkao je "žabokrečinu" koja se uhvatila po mojim danima. Nemac po imenu Alfons Kruger iz Minhena, za koga nikada pre u životu nisam čula, zamolio me je da ga primim pod svoj krov. "Mi rodbina", reče na lošem srpskom u kratkom telefonskom razgovoru...

Upravo su otišli moji gosti. Dok polagano raspremam stolove postavljene pod orahom u dvorištu, gde se celi dan sedelo, jelo, pilo i gostilo, onako banatski, domaćinski, razmišljam o čudesnom povodu za današnju sedeljku. Utisci se još nisu slegli a misli su mi poprilično konfuzne jer je ovo bio jedan od najčudnijih dana u mom pedesetčetvorogodišnjem životu. Snaha Sonja ponudila se da me odmeni, što sam jedva dočekala, trebalo mi je malo osame za sređivanje utisaka.
Pre samo sedam dana mirno sam živela u svom Ravnom Topolovcu krećući se uhodanim stazama koje sam životom utabala i prihvatajući dane kao beskrajnu traku koja će me odvesti tamo kud svi na kraju odu. Da, ja sam vam pomalo dosadno biće, živim ustaljenim životom, a onda je iznenada telefonski poziv uzburkao tu "žabokrečinu" koja se uhvatila po mojim danima. Čim sam se javila, primetila sam po kuckanju u telefonskoj slušalici da to nije lokalni poziv a niko me nije zvao osim moje dece koja žive u susednom gradu. Muški glas progovori nekim čudnim naglaskom:
- Gospođa Dragana... Malešev? Halo, ja nadam dobio dobar broj od vas?
- Da, da Dragana Malešev kraj telefona, izvolite? - zabrzah i nesvesno glasnije počeh da govorim kao da ću tako biti razumljivija čoveku koji je očito jedva govorio srpski. Ko li je to? Brzo sam prebirala po glavi, ali nisam mogla da se setim nikoga ko bi me tražitio iz inostranstva.
- Gospođo, meni vrlo drago, ja zovem Alfons Kruger, živi u Minhen, Dojčland. Ne znate mene, ni ja vas, ali mi rodbina. Ja uskoro, tačno za sedam dana, doći u vaše mesto, molim, dopustite mi vas upoznam ja i moje deca. Sve vam tada kaže, ovako teško po telefonu. Može li dođem ja?

Gosti neznanci

U prvi mah pomislih da se deca sa mnom šale, ali vidim, čovek ozbiljno nastavlja da natuca naše reči uporan da mi izmami poziv. Ko zna ko je i zašto zove, ali nikada to neću saznati ako ga ne pozovem da dođe. Ima se šta pojesti i popiti čak i za nepoznatog putnika namernika.
- Naravno, slobodno dođite. Živim u selu Ravni Topolovac, treća ulica od centra, malo je to mesto, koga god upitate, uputiće vas. Kuća sa četiri prozora, žuta fasada. Dođite.
- Hvala gospođa, moje deco i ja budemo dođe. Hvala, do viđenja.
Po završetku ovog čudnog razgovora pozvala sam sina Mirka i uzbuđeno mu ispričah o čudnom pozivu. Moj sin radi u policiji i po prirodi je sumnjičav. Odmah me je izgrdio što sam tako lakoverna i što bez provere pristajem na sastanak sa strancem. Obećao je da će malo proveriti po internetu, možda će naći nešto o tom čoveku. Mlađi sin Dejan je, kao i ja, znatiželjan pa je rekao da će svakako doći kod mene kada i najavljeni gosti.
Jutros sam rano ustala i, uzbuđena iščekivanjem gostiju, počela sam da spremam gozbu. Milion puta radila sam to u životu i dobra sam kuvarica, međutim, saplitala sam se kao da prvi put u životu pripremam svečani ručak i kolače. Da nije iz Zrenjanina stigla moja draga snaha Sonja da mi pomogne, ne znam čime bih goste poslužila. Oko podne se pred mojom kapijom zaustavio crni "mercedes" iz kojeg je izašao postariji gospodin, visok, vitak i lep. Pored njega proseda gospođa, sa naočarima, lepo obučena. Mladić tridesetih godina nosio je u naručju preslatkog plavokosog petogodišnjaka. Prilazili su nam sa osmehom na licu. I ja sam se osmehivala, ali nekako nervozno, ne znam ni ko su ni šta s njima da pričam, a tek kako kada ne znam nemački. Moj Mirko odlično vlada tim jezikom ali on će doći tek kada mu se završi radni dan. Šta ću dotad?
- Dobar dan, gospođa Dragana. Ja sam Alfons, bio vas zvao telefon. Hvala što nas primi u svoj kuća - hvala Bogu, razumem ovog Alfonsa, valjda ćemo nekako uspostaviti komunikaciju.
- Dobro došli, osećajte se kao kod kuće. Ovo su moj sin Dejan i njegova žena Sonja, a kasnije će doći i stariji sin Mirko, on govori nemački – uzvratila sam.
- Ovo moja supruga Ana, sin Detlef i unuk Markus. Tako sam srećan što mi se vidimo, hvala na vaš poziv, a ja vam sve objasnim sada.

Dugogodišnja tajna

Jedva čekam, mislim dok prinosim stolice i mašem komšinici Dani da donese posluženje.
Uz hladne sokove i kafu, Alfons započe priču od koje sam, kako je odmicala, postajala sve uzbuđenija i mislila sam da će mi na kraju srce iskočiti. Moja porodica, naizgled tako obična, krila je dugogodišnju tajnu.
A sve je počelo davne, 1946. godine. Rat je završen i počeo je strašni egzodus. Premeštani su narodi kao figurice na šahovskoj ploči odlukama iz nekih političkih kabineta. Sudbine ljudi nisu interesovale te moćnike, oni su ostvarivali svoje političke ciljeve. Moj deda Aleksa Domanović se, sa brojnom porodicom, ukrcao jednog hladnog, jesenjeg dana 1946. godine u voz sa hiljadama drugih Hercegovaca krenuvši u neizvesnost, u novi život, u ravni Banat. Kakvi su bili njegovi razlozi za napuštanje lepog imanja u Hercegovini, ne znam, a on je nerado o tome pričao.
Znam samo jedno: nikada nije prežalio rodni kraj i do kraja života proklinjao je dan kada je prihvatio kolonizaciju u Banat. Možda je ondašnja propaganda obećavala život na visokoj nozi, polja koja se, maltene, sama obrađuju i ko zna kakve su sve laži izgovorene u tim oskudnim vremenima da su tako pametnog čoveka kao što je bio moj deda privolele da krene na tuđu zemlju, u tuđu kuću, a da pri tom napusti vlastiti dom i imanje.
Ali, pre će biti da su na snazi bili neki elementi prisile ili ucene. Bilo kako bilo, obreli  su se u Katarinafeldu, današnjem Ravnom Topolovcu, mestu od oko dve hiljade stanovnika naseljenom pretežno Nemcima koji su tu živeli od sredine šesnaestog veka negujući svoj jezik, veru i običaje, ali nisu imali nikakvog kontakta sa Nemačkom. Njihova domovina bila je tu, u srednjem Banatu, uz reku Begej sa jedne i Tamiš sa druge strane atara.
Mirno su živeli, obrađivali svoju zemlju, ženili se, udavali, rađali decu, umirali i tu, na lepo uređenom groblju, generacije su sahranjene. A onda je izbio Drugi svetski rat. Nemačka, o kojoj oni ništa nisu znali, pokorila je pola sveta, dostigla vrhunac i strpoštala se kao kula od karata zajedno sa svojim firerom. Naravno da su tokom rata mladići iz Katarinafelda regrutovani u nemačku vojsku, većinom u jedinice folksdojčera (domaćih Nemaca), ali je većina stanovnika nastavila da se bavi svakodnevnim poslovima.
Posle potpisivanja kapitulacije sve se promenilo u životu Nemaca u Nemačkoj, ali nisu pošteđeni ni oni u Banatu. Masovni progoni, hapšenja, zatvaranje u logore, prinudna iseljenja postali su svakodnevica do tada mirnih stanovnika. Niko se više nije nadao da će ostati u svojoj kući i na svom imanju.

Od gazde do logoraša

Nikolas Rot bio je u Katarinafeldu pripadnik šeste generacije Rotovih koji su tu živeli, sticali i obrađivali svoja imanja. Njegova žena Marta bila je bolešljiva, sićušna žena, a imao je sa njom kćerku Mariju, prelepu osamnaestogodišnjakinju, i četiri godine mlađu Elu. Sa njima je živeo Nikolasov brat Fric, dve godine mlađi od glave porodice. Iako mu je bilo već 44 godine, nije se oženio pa mu je bratovljeva porodica bila sve na svetu. U ratu nisu učestvovali iako je bilo prozivki i poprekih pogleda nekih članova nacionalsocijalista. Oni su gledali svoja posla. Nikolas je uvek govorio: "Mi smo seljaci, umemo da oremo zemlju i da hranimo stoku, a politika je za one koji ništa drugo ne umeju da rade". Ali, stara je izreka da ako ti nećeš da se baviš politikom, politika će se baviti tobom. I, politika je ušla u kuću Rotovih.
Preko noći su od gazda i bogatih seljaka postali izgnanici i logoraši. Zatočeni su u velikom logoru blizu Torka čim je potpisana kapitulacija Nemačke i tu su proveli tri meseca. Leto je bilo u punom jeku, njihova polja niko nije obrađivao, žito je propadalo, kukuruz prispevao za branje. Onda ih nove vlati pustiše kućama da obave sve poslove.
Mislili su da je tu kraj njihovim stradanjima. Sirota Marta, ionako osetljivog zdravlja, teško se prehladila u logoru pa je veoma brzo po povratku kući umrla. Nikolas je stezao zube hrabreći svoje uplakane kćerke i brata. Radili su vredno kao nikada pre, a onda su došli poreznici da uzmu svoj deo, naravno, mnogo veći nego što je Rotovima ostao. Sada im je postalo jasno zašto su pušteni iz logora. Postali su državni najamnici na sopstvenoj zemlji, jeftina radna snaga.
I tada je Nikolas govorio ukućanima da se strpe, da rade, biće sve dobro. A onda je počelo masovno iseljavanje Nemaca u čije su kuće ušli Bosanci i Hercegovci. Strepeći, Nikolas je čekao dan kada će i njega sa porodicom nekud iseliti. Za drugu domovinu nije znao, sve što je imao bilo je tu, u tom mestu, na ovoj zemlji. Onoga dana kada su se kola pretovarena stvarima i decom zaustavila ispred njihove kuće, Nikolas se pretvorio u ruševinu od čoveka.
Povukao se u sebe, a spavao je u štali. Zamolio je nove stanovnike da ne diraju njegove kćerke i brata, i da im daju po komad hleba dok se ne reši njihova sudbina. Ne zna se kome je tada bilo teže: mom dedi Aleksi, dobrom čoveku koji je shvatio koliko je izigran time što je doveden u tuđu kuću, na tuđe ognjište, ili Nikolasu.

Pod istim krovom

U sledećih šest meseci, koliko su živeli pod istim krovom, bolje su se upoznali. Ne verujem da su se baš zavoleli, ali kao domaćini svojih porodica naučili su da se poštuju. Njihovo prijateljstvo potvrdilo se u trenutku kada su momci u kožnim kaputima jedne noći ponovo odveli Nikolasa u logor za Nemce. Već ujutro Aleksa je "pripeo opanke" i kucao je na sva vrata da ga nađe. Aleksu su komunističke vlasti poštovale, u ratu je sarađivao sa partizanima, i njegova je reč vredela. Pronašao je Nikolasa posle tri dana i izmolio je da ga puste kući garantujući za njega svojim obrazom i poštenjem. Obojica su znala da je to privremeno rešenje i da se nešto što pre mora preduzeti.
Nikolas je stupio u vezu sa svojim rođacima koji su već prešli u Nemačku i odlučio je da krene za njima jer je ovde sve bilo neizvesno. Posle Martine smrti stalno je strepeo da će se nešto dogoditi njegovim kćerima.
I sela su dvojica domaćina - Srbin i Nemac - kao dva sapatnika, braća po sudbini, da razmotre šta im je činiti. Cele noći gorela je lampa u maloj sobi dok su oni razmatrali svaki detalj svog plana. Za to vreme niko nije primetio šta se događa pod tim istim krovom između drugo dvoje žitelja, mladića i devojke, združenih sudbinom.
Niko osim Aleksine žene, a moje bake Milene, nije primetio tajne poglede i vatru ljubavi koja se zapalila tokom tih šest meseci zajedničkog života pod istim krovom u srcima Aleksinog najstarijeg sina Ilije i Nikolasove Marije. Samo je Milena shvatila koliko se ozbiljna i čvrsta veza stvara između dvoje mladih. Majčinski instikt nalagao joj je da to u startu prekine jer je želala da zaštiti svoje dete od ljubavnog razočaranja na početku života, a opet, ženska pamet i intuicija kazivali su joj da je ljubav nezaustavljiva bujica koju niko ne može sprečiti a događa se u nemogućim uslovima i na najčudnijim mestima. Ko je mogao da spreči lepog, crnokosog i visokog Iliju da voli tu sitnu, okretnu devojku, plave kose uvek uredno počešljane u dve krupne pletenice?
A Marija mu je iskrenom ljubavlju uzvraćala. Nije bilo lako u kući punoj čeljadi sakriti ono što se dešavalo između njih dvoje, ali oni su pronalazili način da za sebe ukradu trenutke. Voleli su se bolno iščekujući ono što im je sudbina namenila. Znali su da im ta "vučja" vremena ne idu naruku, da je pitanje dana kada će se zauvek rastati. Zato su skupili hrabrost odlučivši da porazgovaraju sa mojom bakom Milenom. Marija je s njom uvek radila po kuhinji, divno je kuvala i baka je rado prihvatala njenu pomoć. Dok su spremale ručak za porodicu, Marija ju je upitala:
- Majko, da li bi se ti ljutila da ja ostanem da živim sa vama? Sve sam vas zavolela, a ne ide mi se nikud iz ove kuće, ovo je jedino mesto u kojem se lepo osećam.
- Je li to jedini razlog da ostaneš? - upita je pronicljiva baka Milena.
- Nije, majko, i ti znaš ko mi je ovde najdraži - stidljivo odgovori Marija.
- Uvek sam podržavala mlade i zaljubljene, a meni je, kćeri, sreća mog deteta najvažnija. Ako vi tako hoćete, ostani, venčajte se, valjda nema zakona koji to brani - ipak se na kraju malo ogradila baka.

Vreme rastanka

Odlučiše da to zasad ostane tajna između njih troje, ali onda, u isto vreme kada uhapsiše Nikolasa, stiže Iliji poziv za vojsku, na Kosovo. Ne zna se ko je više plakao: Ilija, Marija ili majka. To se nikako nije uklapalo u njihove planove. Onog dana kada je deda Aleksa izvukao Nikolasa iz logora Ilija je pakovao stvari a majka mu je pekla kolače za put. Vremena nije bilo ni za šta.
Dvojica domaćina sve su dogovorila. Na put će krenuti sledeće noći. Aleksa će ih odvesti zaprežnim kolima do rumunske granice, dalje će se snaći i krenuti prema Austriji i Nemačkoj. Tog poslepodneva svi zajedno ispratili su Iliju na voz. Plakali su svi, i njegova porodica, i Nemci Rotovi. Bilo je to vreme rastanka.
Iste te noći moj deda Aleksa upregao je konje u zaprežna kola. Natovarili su samo najpotrebnije lične stvari, onoliko koliko u rukama mogu da ponesu, i krenuli su na put Nikolas, Marija, Ela i Fric. Moj deda ih je provezao sporednim putevima do rumunske granice koju su prešli pešice. Obećali su da će se javiti ako živi i zdravi stignu u Nemačku.
Dani su proticali u očekivanju pisama sa Kosova i iz Nemačke, ali nije ih bilo. Prvo je stigao telegram sa strašnom vešću: Ilija se posle mesec dana boravka u karauli na najsurovijem prevoju Prokletija teško razboleo i umro. Ova vest pokosila je celu porodicu. Ilija je Aleksi bio više od sina, bio je njegova nada, njegov ponos, njegova odmena. Oči cele porodice bile su uprte u njega i sada, odjednom, više ga nema. Baka milena je pala u postelju bez želje da se ikada više pridigne. Odneli su je u bolnicu gde su se mesecima borili za njen život. Usred svih tih strašnih događaja zaboraviše na Rotove.

Novi život

Za to vreme Rotovi su proživljali najteže životne trenutke. Ipak, posle tri meseca, poluživi, oboleli, izgladneli i odrpani stigli su rođacima u Bavarsku. I tamo je vladala beda i glad pa im se niko nije obradovao. Srećna okolnost bila je to što je Nikolas saznao da na obližnjem imanju, uz potok Hašinger, mladi, demobilisani gazda koji se vratio na svoje opustelo imanje, traži pomoć iskusnih radnika. Hans Kruger je u ratu izgubio sve: roditelje, sestre, braću koja su izginula na Istočnom frontu, na kojem je on izgubio desnu nogu ispod kolena. Teško promrzao, još uvek se borio sa posledicama bolesti bez velike nade da će ikada više funkcionisati kao zdrav čovek. Samo ljubav prema porodičnom imanju zadržala ga je na tom i zgarištu, posledici besomučnog savezničkog bombardovanja.
Za život je osposobio malu kuću u kojoj je nekada stanovala služinčad i samo čudom je ostala pošteđena sudbine drugih građevina. Tu je preneo ono malo stvari koje je iščeprkao ispod ruševina i počeo da živi novi život. Dolazak Rotovih na njegovo imanje osetio se u svakom pogledu. Tog proleća polja su opet bila uzorana i posejana. Marija je odnekud nabavila prasiće i sada ih je gajila u novom svinjcu koji je napravio njen spretni stric Fric. Od ono malo i nedovoljno namirnica, Marija i Ela spremale su ukusne obroke pa se zdravlje počelo popravljati svima na imanju. Ipak, Marijino gojenje nije se moglo opravdati dobrom hranom, bilo je jasno da je devojka u visokoj trudnoći. Otac je ništa nije pitao, ona ništa nije govorila.
Kada je došlo vreme, Marija se povukla u štalu i sama se porodila. I zamalo da izgubi glavu. Da je nisu u poslednjem trenutku našli otac i Hans, umrla bi jer je užasno iskrvarila. Sinčić koga je rodila bio je veoma krupan i, Bogu hvala, zdrav. Dala mu je ime Alfons. Hans ga je upisao u matičnu knjigu i kada su ga upitali za ime, rekao je Alfons.
- A prezime? - upitala je službenica, na šta se malo zamislio i odlučno rekao:
- Kruger.

Slika i prilika svog oca

Tako je Alfons Kruger došao na svet. Hans nije navaljivao da se Marija uda za njega jer je stalno živela u nekakvom zanosu i iščekivanju. Uvek je trčala poštaru u susret kada bi u retkim prilikama navraćao noseći poštu na njihovo imanje. Ta devojka je nekoga čekala. Pretpostavljao je, oca malog Alfonsa, ali on se nikada nije pojavio.
Alfons je već prohodao kada je Mariji najzad stiglo pismo. Nestrpljivo ga je otvorila a onda je vrisnula. Dugo je plakala, danima nije jela ni spavala, a kada je izašla iz sobe, bila je potpuno promenjena. Od tada je počela da poklanja pažnju beskrajno zaljubljenom Hansu. Venčali su se kada su Alfonsu bile dve godine. Nisu imali dece, pa je Alfons ostao jedinac koga su obasipali ljubavlju. Tetka Ela se udala i otišla da živi u Minhen a Alfons je živeo kod nje dok se školovao na farmaceutskom fakultetu.
Po završetku studija zaposlio se u velikoj "Bajerovoj" fabrici gde je zaradio penziju. Hans je umro dve godine pre Marije, a ona pre mesec dana. Pred smrt, a bila je teško bolesna i znala da je kraj, pozvala je Alfonsa ispričavši mu ovu priču. U svojoj šezdeset trećoj godini saznao je da je sin Ilije Domanovića, hercegovačkog Srbina koji je umro kao dvadesetogodišnjak.
Majka ga je na samrti zamolila da ode u Ravni Topolovac i da obiđe grobove predaka i Rotovih i Domanovića, kojima treba da se ponosi.  Tek tada su mu neke stvari postale jasne. Nije znao da mu Hans nije otac, ali pitao se na koga je tako krupan i visok, crne guste kose, krupnih smeđih očiju, kada su mu i otac i majka sitni, plavi i plavooki. Majka mu je pokazala jedinu fotografiju njegovog pravog oca i tada je video svoj odraz, bio je preslikani Ilija. Kako li je bilo majci da ga gleda tako sličnog ocu...
Tada mu je bilo jasno i zašto je majka zaposlila mladu Srpkinju da joj pomaže u kući i oko imanja, i zašto je insistirala da on uz nju uči srpski jezik. Pravdala je to poznatom teorijom: koliko jezika govoriš, toliko vrediš. Sada mu je bilo jasno da je zapravo htela da on uči jezik svojih predaka. Zahvaljujući toj okolnosti, i ja sam saznala ovu predivnu priču iz tajne istorije moje porodice. Znala sam koliko je moj deda bio divan čovek, koliko je patio za sinom Ilijom, ali žao mi je što nikada nije video svog divnog unuka Alfonsa, krv svoje krvi, jer znam da bi bio ponosan na njega.
Na rastanku sam obećala Alfonsu i njegovoj porodici da ćemo ostati u kontaktu, mi, poslednji izdanci nekada brojne porodice Domanovića, i da ću se brinuti za grobove naših predaka kako onih sahranjenih na pravoslavnom groblju tako i onih na katoličkom, "švapskom" kako ga mi u selu nazivamo.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Jet set burekdzija


Earth is full. Go home.

Zodijak Cancer
Pol Žena
Poruke 7755
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
Prava ljubav


             Za Mozisa Mendelsona, dedu cuvenog nemackog kompozitora nikako ne bi moglo da se kaze da je bio lep covek. Imao je pilicno nisku figuru i
bio je groteskno povijen u ledjima. Jednoga dana otisao je u Hamburg u posetu trgovcu koji je imao prelepu kcer Frumtje. Mozis se beznadezno
zaljubio u nju. Medjutim, Frumtje je, zbog njegovog nakaznog izgleda, osecala odbojnost prema njemu.

Kada je doslo vreme za odlazak, Mozis je sakupio hrabrost i popeo se stepenicama do devojcine sobe da bi poslednji put s njom porazgovarao. Ona je bila vizija nebeske lepote i zbog toga sto je odbijala da ga pogleda, osecao je duboku tugu. Posle nekoliko pokusaja da zapocne razgovor, Mozis je stidljivo upitao:
- Da li verujete da se ljudi vencavaju na nebesima?
- Da - odgovorila je ne podizuci pogled. A vi?
- Ja verujem - glasio je njegov odgovor. Znate, kada se na nebesima rodi decak, Gospod objavi kojom ce se devojkom ozeniti. Kada sam se ja
rodio, meni su pokazali moju buducu mladu . Zatim je Gospod dodao: "Tvoja zena bice grbava." Od tada sam glasno izgovarao:"O, Boze, grbava zena bice prava tragedija. Molim ti se, Gospode, daj meni grbu a nju ostavi da bude lepa."

Na to ga je Frumtje pogledala pravo u oci i protresla ju je jeza od nekog dubokokg osecanja. Ustala je i pruzila Mendelsonu svoju ruku. Kasnije
mu je postala veoma privrzena supruga.
IP sačuvana
social share
The root of all evil will die if not watered!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 8.0
mob
Nokia 
Pretvarala se da je gluvonema

Nisam verovao u ljubav na prvi pogled sve dok se, na sred ulice, nisam sudario sa Jelenom. Shvatio sam ubrzo da mi to što je gluvonema uopšte ne smeta jer je, osim što je lepa kao anđeo, vrlo zanimljiva devojka. Međutim, oduševljenje Jelenom splasnulo je onog trenutka kada je priznala da sam bio zamorče i da se pravila da je gluvonema zbog seminarskog rada...

Pre nego što ću upoznati Jelenu, jedne večeri na nekoj dosadnoj žurki, moj drugar koji je bio u polupijanom stanju otkrio mi je, kako je rekao, svoju životnu želju:
- To čuvam kao najveću tajnu i stalno strahujem da mi se nikada neće ostvariti - odjednom je počeo da priča.
Sedeo je, tačnije, ležao u fotelji do moje. U jednoj ruci držao je čašu, a na drugu je naslonio otežalu glavu. Izgledao je kao pravi boem i jedva sam čekao da prođe kratka pauza u kojoj bi alkoholom "osvežio" suvo grlo a potom nastavio da priča.
- Zaista bih voleo da je sretnem, na primer, negde iza nekog ćoška - nastavio je zaneseno i iskreno.
- Koga? - upitao sam jedva obuzdavajući osmeh.
- Nju - po setnim iskrama u njegovim očima znao sam da misli na "ženu svog života". - Ne bi bilo loše da se sudarimo. Onako, slučajno - govorio je usporeno, kao da upravo sada stvara sliku u svojoj glavi, ali znao sam da je odavno sklopljena, da je mnogo puta pre razmišljao o tome i maštao o "njoj". - Njoj bi, recimo, ispalo nešto iz ruku, možda torba. U istom trenu oboje bismo se sagnuli da je dohvatimo. Prvo bi nam se dodirnule ruke, a odmah potom sreli bi se naši pogledi. Sve to trajalo bi veoma kratko, ali i ona i ja bismo znali da smo se napokon sreli.
- Znači, tvoja želja je ljubav na prvi "udar": prsa u prsa - rekao sam i odmah potom ustao da se izmaknem. Morao sam jer, da nisam, pred njim bih prasnuo u smeh a onda bi se sigurno naljutio.

Nisam verovao u ljubav na prvi pogled

Posle te večeri ni on ni ja više nismo spominjali "njegovu tajnu". Nisam verovao u ljubav na prvi pogled, štaviše, ljudi koji su verovali u to bili su mi smešni, sažaljevao sam ih.
Možda bi "tajna" mog drugara pala u zaborav da mi se samo nedelju dana kasnije nije desilo... Kao u njegovoj priči, naleteo sam na Jelenu.
Već izvesno vreme bio sam veoma napet, mučile su me nesanice i česte glavobolje, i tog dana odlučio sam da odem tatinom prijatelju, mom doktoru.
- Pod stresom si - rekao mi je doktor preporučivši mi svakodnevne šetnje. - Boje i zvuci prirode, voda, žabe, sve to će ti prijati - rekao je.
- Žabe? - nasmejao sam se pitajući se da li je lekar potreban njemu ili meni.
- Ustanovljeno je da...
- U redu, shvatio sam, žabe su mi potrebne - prekinuo sam ga znajući da će mi u nedogled objašnjavati svoje teorije jer je čovek zaista voleo svoj posao.
- Saša, uozbilji se - opomenuo me je.
- Hoću. Evo odmah, iz ovih stopa, krećem u potragu za svojim "lekom".
Doktor se nasmejao, a ja sam mu se zahvalio i, što sam brže mogao, izašao iz ordinacije.
Dan je bio savršen za šetnju pa sam se uputio na kej, spreman da se podvrgnem "terapiji".
Ne znam o čemu sam razmišljao u tom trenutku i kako je nisam primetio. Trgao sam se osetivši udar u grudi. Mahinalno, uhvatio sam za ramena devojku s kojom sam se sudario, a koja se zateturala. Osetivši pod prstima njena sitna i krhka ramena, uplašio sam se da sam je povredio.
Video sam da se poveća gomila papira rasula iz njene fascikle svuda oko nas.
- Strašno mi je žao - rekao sam sagnuvši se da joj pomognem da pokupi rasute papire.
Prikupljajući ih, video sam da su u pitanju beleške. Kada je sve ponovo bilo u njenim rukama, još jednom sam joj se izvinio, spreman da nastavim svojim putem.
Devojka me je povukla za rukav. Iznenađen njenom reakcijom, prvi put sam je pogledao u lice. Bila je slatka. Njene pitome crne oči prijateljski su me posmatrale, pune, crvene usne bile su razvučene u stidljiv osmeh.
Mogu samo da pretpostavim kako sam izgledao. Dok sam naslućivao da ona pokretima ruku pokušava nešto da mi kaže, shvatio sam da je gluvonema.
- Ne razumem te - čuo sam sebe kako izgovaram. Bio je to, najblaže rečeno, odjek mog pravog glasa.

Gluvonema devojka

Gledajući je tako slatku, minijaturnu i simpatičnu, ni slutio nisam da ona živi u svetu tišine, da ne ume da govori, da ne može da čuje moj glas. Sve to u trenu mi je proletelo kroz glavu i učinilo da se naježim. Bilo mi je žao devojke.
Međutim, uporno mi je nešto pokazivala, ali sam je ja, sluđen i zbunjen, posmatrao i slegao ramenima. Potom je izvadila olovku iz torbe i počela da piše po belim koricama fascikle koju je držala.
"Ja sam Jelena. Žao mi je ako sam te udarila, i hvala što si mi pomogao", pročitao sam.
- U redu je - promucao sam misleći zašto joj to govorim ako ne može da me čuje. Govor je bio jedini način komunikacije koji sam poznavao.
Moje noge kao da su bile prikovane za stazu na kojoj sam stajao. Hteo sam da odem od Jelene ali se ni za milimetar nisam pomerio. Zašto? Zato što me je sve vreme posmatrala tim prelepim očima punim molbe.
- Možeš li da mi čitaš sa usana? - upitao sam je polako izgovarajući reč po reč. Pun nade i iznenadne sreće, video sam da je klimnula glavom.
I pre nego što sam to registrovao uhvatila me je pod ruku i povela do obližnje klupe. Pošao sam s njom dok su mi se u glavi rojila brojna pitanja.
- Moje ime je Saša - gonjen njenim upornim pogledom ponovo sam progovorio. Sebi sam izgledao kao dečak, bolje rečeno, pubertetlija koji se prvi put našao u društvu lepe devojke i koji ne zna šta bi joj rekao.
"Saša, odavno me niko nije pozvao na kafu...”, napisala je.
- Znam lepo mesto u blizini - rekao sam, iznenađen njenim predlogom.
U tom trenu Jelenini tanki prsti dotakli su moju bradu. Od tog dodira mnoštvo prijatnih trnaca obuzelo me je od temena glave pa niz kičmu. Nežnim pokretom podigla je moju bradu usput mi pokazujući da, dok pričam, moram da gledam u nju. Shvatio sam da mora da mi vidi usne da bi me razumela.
Ponovio sam to što sam rekao, blistavo mi se osmehnula i krenuli smo u kafe-bar.
- Dolaziš li često u ambulantu?
Klimnula je glavom.
- Leči li i tebe doktor Martinović? - našalio sam se, a posle joj prepričao ono što mi se dogodilo tog dana u doktorovoj ordinaciji.
Veselo se smejala usput mi objašnjavajući da je imala slična iskustva.
Uskoro sam shvatio da naspram mene sedi vrlo zanimljiva devojka, toliko drugačija od svih koje sam dotad upoznao. Oboje smo se nasmejali kada smo videli da su korice njene bele fascikle ispisane.

Jedva sam čekao opet da je vidim

Ispratio sam je i pozdravio se s njom. Zamolila me je da ponovo dođem na kej nadajući se da ćemo se  sresti. Obećao sam da ću doći.
- Moja današnja terapija bila je uspešna - rekao sam naglas. Shvatila je, nasmejala se i kada je malo odmaknula, okrenula se i mahnula mi rukom.
Ostavila je snažan utisak na mene. Zaključio sam da je sigurno usamljena i da traži društvo. Pretpostavljao sam da je bila dovoljno smela da mi zakaže sastanak jer je znala da ćemo se videti na javnom mestu, gde ima mnogo ljudi i gde joj se ništa ružno ne može dogoditi.
A onda mi je kroz glavu prošlo sve ono što mi je ispričao moj drugar u polupijanom stanju. Dakle, upravo mi se dogodilo nešto slično onome o čemu je on sanjao.
Nisam smatrao Jelenu ženom svog života već sam je gledao kao devojku koju bih voleo ponovo da vidim. Nikada ranije nisam bio u prilici da "razgovaram" sa osobom čiji je sluh oštećen. Znao sam da mi ne smeta to što Jelena ne čuje. Te noći uhvatio sam sebe kako razmišljam o boji njenog glasa, naravno, kada bi mogla da govori. Bio sam ubeđen da bi njen glas bio pravi melem za uši kao što je njen izgled praznik za moje oči.
Sutradan sam, otprilike u isto vreme, otišao na kej. Ugledao sam je kako sedi na klupi i nešto piše. Prišao sam joj. Znao sam da nije čula moje korke, ali mi nisam bilo jasno kako je baš u tom trenutku podigla glavu.
Pravdao sam to slutnjom koju je često teško objasniti.
Kada je primetila koju knjigu držim u ruci, osmehnula se. Bila je to jedina knjiga koju sam pronašao u tatinoj biblioteci, a sadržala je površno objašnjenje govora i znakova kojima se koriste ljudi s oštećenim sluhom.
- Volim da znam sve o ljudima s kojima se družim - našalio sam se.
"Ja takođe", napisala je pre nego što je ustala i pošla sa mnom u isti kafe.
Proveli smo još jedno divno popodne. Odlazeći, jedva sam čekao sutrašnji dan.
Priznao sam sebi da želim dobro da je upoznam i istog trena pomislio sam na to kako bi moji drugari reagovali kada bi saznali za nju. Plašio sam se da je neće prihvatiti, da će i mene gledati drugačije. A zapravo, nisam mogao da definišem zašto to osećam.

Poslužio sam joj kao zamorče

Jednog popodneva, dok je Jelena sedela tik uz mene, osetio sam da nešto struji kroz vazduh. Ruka mi je mahinalno krenula prema njenoj kosi. Zaustavio sam je negde na pola puta snažno stisnuvši prste u pesnicu da je ne bih dotakao.
Sve teže sam uspevao da sklonim pogled s njenih usana i da se koncentrišem se na ono što mi je objašnjavala ili pisala. Gubio sam se u sjaju njenog oka, ostajao bez vazduha zbog samo jednog drugačijeg pogleda.
Bio sam svestan svakog svog osećanja ali se, plašeći se njene reakcije, nisam usuđivao da ih otkrijem.
Bojao sam se da će je uplašiti brzina kojom se sve to dešava, da će otići i da je nikada više neću videti. Pretpostavljao sam da je mnogo osetljivija od drugih devojaka i nepoverljivija baš zato što joj je sluh oštećen, što ne može da govori.
Danima sam se nadao da ću bar nešto s njenog lica pročitati, nešto što bi me ohrabrilo i potvrdilo da i ona isto oseća.
Dani su prolazili a Jelena je, na moje zaprepašćenje, bivala sve zamišljenija i udaljenija. Više se nije smejala nego samo osmehivala, njene oči izgubile su sjaj, u njih se uselila tuga.
Mučio sam sebe pitajući se gde sam pogrešio, šta joj se to desilo, šta je tako brine? Osećao sam da je nešto tišti, ali nisam mogao da saznam šta. Na moja pitanja odmahivala je glavom. Nije želela o tome da priča a ja sam se nadao da ću vremenom otkriti šta je muči. Pitao sam je ima li nekih problema i da li joj mogu pomoći.
"Ja sam problem", napisala je, "sama sam ga stvorila i sama moram da ga rešim."
"Opraštaš li ljudima?", brzo je dopisala.
- Mislim da umem da oprostim - zbunjeno sam joj odgovorio, ali ništa nisam razumeo.
Izdaleka sam pokušao da joj objasnim da čovek ponekad ne može da upravlja svojim osećanjima i da to nije nikakva greška. Pokušao sam da joj objasnim da se u životu retko kada može nešto predvideti, da su lepe stvari lepe baš zato što se dešavaju iznenada i da se tako treba prihvatiti.
Bio sam na sasvim pogrešnom putu. Slušala me je i bivala sve tužnija.
- Saša, žao mi je - odjednom sam čuo ženski glas. Trgnuo sam se i u neverici pogledao Jelenu. - Studiram defektologiju i trenutno radim seminarski rad čija je tema prvi kontakt i odnos između ljudi sa normalnim i oštećenim sluhom. Bilo mi je važno da to osetim na sopstvenoj koži da bih o tome mogla da pišem - pravdala se, crvenela, gledala nekud u stranu, iza mene, kroz mene.
- Znači, poslužio sam ti kao zamorac. Bio sam deo tvog eksperimenta?! - osetio sam kako me preplavljuje bes. Odjednom mi je sve postalo jasno. Nisam mogao da poverujem u to da se ona sve vreme poigravala sa mnom dok sam ja strepeo, pokušvao da je shvatim, bio spreman da je branim, da objasnim svima koje poznajem da je ona posebna.

Srećan završetak

- Ne bi to rekao da si bar jednom bio u školi "Stefan Dečanski" - brecnula se.
- A šta bi rekli oni koji je pohađaju kada bi saznali da si se poigravala nečim tako ozbiljnim, da si ih uspešno imitirala i odglumila ono sa čime oni pokušavaju da se izbore? - rekao sam ogorčeno. Potom sam se okrenuo i otišao.
- Saša, nisam tako mislila... Saša, molim te da me saslušaš do kraja - pratila me je u stopu. - Sve je ispalo drugačije nego što sam želela, otelo se kontroli, a kako su dani odmicali, sve teže mi je bilo da ti kažem istinu - uhvatila me je za ruku i zaustavila. - Plašila sam se - priznala je glasom koji je podrhtavao.
Hteo sam da se okrenem, da je uhvatim za ruke i u znak pomirenja kažem nešto lepo, ali ponos mi to nije dozvolio. Stajao sam nepomično, kao statua. Osetivši da njen stisak popušta, otišao sam.
- Ovoga sam se plašila - rekla je tiho, ali sam je ipak čuo. Moj korak je u tom trenutku postao nesiguran. Ponovo sam poželeo da se vratim, ali nisam to učinio. Bilo mi je dovoljno da se prisetim svega što sam osećao prema njoj i da nastavim dalje.
Otišao sam noseći u sebi ogromnu prazninu, osećaj da sam iskorišćen, obmanut, prevaren. Bio sam ubeđen u to da je više neću videti i da treba što pre da je zaboravim.
Na kej više nisam odlazio, prekinuo sam "terapiju" mada su me i dalje mučile napetost i nesanica.
Ovoga puta znao sam svoju dijagnozu.
- Šta bi uradio kada bi posle sudara s "njom" otkrio da nije onakva kakvom se prestavljala, da te je lagala? - upitao sam svog prijatelja. Morao sam s nekim da popričam, da je bar pomenem, da pokušam da smislim šta da učinim.
Moj drugar je odmah shvatio na šta sam mislio.
- Pitao bih je zašto je to učinila, a potom bih izljubio njene lažljive usne - našalio se.
Znao sam da ne mogu da očekujem ozbiljan razgovor koji sam želeo i zato sam se zakleo da Jelenu više neću pominjati ni u kom kontekstu.
Dani su mi jednolično prolazili, trudio se da budem vedar i čekao da vreme, kao moj jedini saveznik, popravi što se popraviti može.
Iznenada mi se javila prijateljica iz srednje škole koju dugo nisam video. Zamolila me je da se vidimo jer treba nešto da joj pomognem.
Naravno, trebala mi je promena i prihvatio sam njen predlog usput razmišljajući o čemu bi moglo da se radi. Ta devojka ostala mi je u lepom sećanju i želeo sam da joj izađem u susret ako budem mogao.
Otišao sam na zakazano mesto i - umesto Sandre, ugledao sam Jelenu. U trenutku mi je sve bilo jasno: ona i Sandra su se dogovorile.
Shvativši to, okrenuo sam se na peti i pošao nazad. Jelena je krenula za mnom.
- Nije bilo drugog načina - rekla je jedva hvatajući korak sa mnom. - Želela sam da te vidim, a slučajno sam saznala da te Sandra poznaje i... Saša, molim te, reci mi nešto - početni entuzijazam nestao je iz njenog glasa.
- Na čemu sada radiš? - upitao sam je drsko i bezobrazno, onako kako može povređen čovek.
- Na osvajanju nekoga ko mi ne izlazi iz glave, ko mi je postao mnogo važniji od svega dosad - rekla je u jednom dahu, činilo mi se poslednjim atomima snage.
Zaustavile su me te reči. Srce mi je manijački tuklo u grudima. Samo tren sam se lomio, a onda sam joj pružio ruke.
- Toliko toga želim da ti kažem - prošaputala je. - Da ovo sa Sandrom nije uspelo, potražila bih doktora Martinovića - priznala je vragolasto se smešeći.
Obasuo sam poljupcima njene "lažljive" usne plašeći se onog što želi da mi kaže. Ništa mi nije važno osim činjenice da je tu, sa mnom.
Čak i sada, dok ovo pišem, njen vreli dah pali mi kožu. Stoji iza mene, naginje se, šara prstima po mojoj kosi i licu. Pita me maznim glasom kada ću završiti i izazovno se smeškajući dodaje:
- Da li je kraj priče srećan?
Evo kraja i srećan je, mislim ali njoj ništa ne govorim.
Ona to ionako dobro zna.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.15
mob
Nokia 
Ponuda za posao spasila me je od nasilnog muža

Od svih dobrih stvari koje su mi bile ponuđene, izabrala sam najgoru, onu koja mi zapravo nije ponuđena – da se udam. Život sa Mišom od mene je napravio domaćicu i samo spletom srećnih okolnosti tu činjenicu uspela sam da unovčim i da odem od čoveka koji me je zbog finansijske nadmoći godinama zlostavljao...

Mogla sam da biram između dve mogućnosti: novog automobila i nastavka studija, i sigurnog radnog mesta i egzotičnog putovanja. Bilo koju od te dve opcije da sam izabrala, bolje bih prošla nego što sam se opredelila za treću, koja mi zapravo nije ponuđena – da se udam.
Bila sam zaljubljena u Mišu do te mere da je moje psihičko stanje moglo da se definiše ludilom. Dok njega nisam srela, činilo mi se da nisam živela. Nekako sam se provukla do večeri kada sam ugledala njega. Od trenutka kada me je pogledao, bila sam njegova robinja i činilo mi se da sam se ponovo rodila. I dugo, baš dugo nakon što smo zvanično počeli da se zabavljamo gledala sam u njega kao da je jedini muškarac na svetu, uverena u to da ne postoji niko savršeniji od njega. Markantan, visok, zgodan, pametan i duhovit - bio je ostvarenje svih mojih snova.
Od fakulteta sam sasvim digla ruke jer nisam želela da dragoceno vreme koje je trebalo da provedem sa Mišom „bacim“ na glupa predavanja. Da se ne bih zaposlila, poslužila sam se istim izgovorom, a putovanje i novi automobil interesovali su me baš koliko i vremenska prognoza za neki zaselak u Brazilu. Sve sam podredila Miši. Kao i svaka zaljubljena guska, nisam pridavala značaj „sitnicama“ koje su me nekad peckale, a nekad istinski bolele. Govorila sam sebi da prava ljubav mora malo i da boli i tako „progutala“ mnogo toga što mi danas, petnaest godina kasnije, deluje nezamislivo.
Od trenutka kada smo se prvi put poljubili, zamišljala sam dan našeg venčanja. U svojim snovima mogla sam gotovo da opipam božanstvenu belu satensku haljinu koja savršeno prati liniju moga tela. Takođe sam mogla da osetim svoju ruku u njegovoj i da čujem kako odlučno izgovara „da“ na matičarovo poznato pitanje. Zamišljala sam štošta, ali se malo toga desilo onako kako sam želela.

Neispunjeni snovi

Zabavljali smo se godinu dana i smatrala sam da je krajnje vreme da me zaprosi jer sam za udaju imala dva dobra razloga. Prvi - bila sam kao tetreb zaljubljena u njega, a drugi - nisam više mogla da živim na račun svojih roditelja a da zauzvrat ne radim ništa jer sam bila prezauzeta ljubavlju prema Miši. Zato sam ja njega zaprosila zalepivši se kao krpelj za njegov vrat kada mi je umesto (u mojoj glavi zamišljenog) oduševljenog pristanka mlako saopštio:
- Može.
Nije mi bio važan način, cilj mi je bio da postignem ono što želim. Jedino nisam razmišljala o nastavku te naše „ljubavne priče“ nakon što izgovorimo sudbonosno „da“ i skinemo sa sebe, on odelo, a ja... takođe odelo.
Odluku da ne budem u venčanici na dan venčanja doneo je Miša iz praktičnih razloga.
- Šta ti znači krpa koju ćeš jednom u životu obući? Odelo ćeš moći da nosiš i u drugim prilikama... – rekao je i, videvši da sam se malo snuždila, brzo dodao - ...i svaki put kada ga obučeš, setićeš se najlepšeg dana u svom životu, zar ne?
- U pravu si – potvrdila sam nešto raspoloženije.
Šta mi znači jedan san, mislila sam. Jedan k'o nijedan. Ne treba da mi bude važna ta satenska haljina, od nje ne zavisi naša ljubav. Osim toga, Miši sam bezuslovno verovala i ako je on mislio da su kupovina haljine, svadba i medeni mesec zapravo bezvezarije, tome zaista nisam imala šta da dodam.
Ipak je on bio i stariji i pametniji od mene, a uza sve to morao je da se izbori sa finansijama. To što smo se venčali samo u prisustvu kumova, roditeljima sam pokušala da objasnim time što nismo želeli da pravimo cirkus od tog „svetog trenutka kakav je bio čin našeg venčanja“. Verovatno su još tada mislili da sam potpuno poludela ali su umesto bilo kakve pridike „progutali knedlu“ usput me obavestivši da me, iako udatu, radno mesto još uvek čeka.
- Ima vremena – rekla sam ponosno - Miša zarađuje dovoljno da ne moram da cepam đonove do posla i nazad za nekoliko desetina bednih hiljada.
Toliko su me ubeđivali da je važno da počnem da radim i da imam „svoj dinar u rukama“ da sam zamalo izgovorila svoju čuvenu rečenicu:
- Ako mi to još jednom spomenete, nikada više s vama neću progovoriti!
Bila sam tvrdoglava, samoživa, glupa jedinica i da sam bila na mestu svojih strpljivih roditeljima, izmlatila bih sebe da me kasnije život ne bi mlatio.

Preskočili smo medeni mesec

Zajednički život sa Mišom, kao što se da naslutiti, počeo je bez medenog meseca.
- Bolje je da narednih godinu dana idemo svakog vikenda u neki restoran na ručak nego da sav novac spiskamo za desetak dana na nekom moru od kojeg ti, osim fotografija, ništa neće ostati.
Nisam mu rekla da mi ni od hrane u tim restoranima ništa neće ostati, ali s obzirom na to da nisam umela da kuvam, ponuđena alternativa nije mi delovala preterano loše.
Međutim, posle dva vikenda koja smo, umesto u restoranima, proveli u našoj (nekad samo Mišinoj) garsonjeri, u romantičnoj atmosferi mirisa navrat-nanos pripremljene kajgane, na poklon sam umesto očekivanog cveća dobila - knjigu recepata.
- Ne bi bilo loše da malo prelistaš ovo – rekao je pružajući mi knjigu od koje mi se sledila krv.
- Ovoliku knjigu ni na fakultetu nisam imala – rekla sam u svoju odbranu.
- Zato ga verovatno nisi ni završila. One tanke knjižice nisu ti bile veliki izazov, a ovde, vidiš – rekao je okrećući i pokazujući mi stranice kuvara kao da sam maloumna – osim teksta, imaš i slike. Moraš i ti nečim da se baviš.  Prošlo je vreme kada su mama i tata podmetali leđa. Ovo je moj dom i ovde moraju da se poštuju moja pravila.
Da sam bila malo pametnija, bacila bih mu onaj kuvarski priručnik u glavu, demonstrativno pokupila svoje stvari i prihvatila posao koji su mi roditelji obezbedili. Međutim, kao što sam u više navrata ponovila, bila sam glupa i zaljubljena, i jedino što mi se u tom trenutku činilo ispravnim bilo je da zasučem rukave i postanem ono što se od mene očekuje: domaćica.
Spremanje prvih nekoliko obroka bilo je prilično traumatično u smislu kuvanja, a trebalo je to i pojesti. Ipak, tvrdoglavu osobu kakva sam ja početni neuspesi nisu obeshrabrili i trudila sam se da postanem kuvarica na koju će Miša biti ponosan i koja će kasnijih meseci i godina, umesto poljupca za laku noć, dobijati pohvale za odlično pripremljene večere. Veće priznanje, u tim trenucima, nisam mogla da poželim.
Kada sad razmišljam o tome, zanimljivo je kako su mi se za relativno kratko vreme želje i snovi preusmerili projektujući se isključivo u Mišinim pohvalama. Bila sam svesna odsustva bliskosti a, ruku na srce, u meri u kojoj sam je želela, nije je bilo od početka, ali nadala sam se da će se taj plamičak u koji sam tako duboko verovala jednoga dana rasplamsati, pa makar to bilo samo zahvaljujući mojoj novostečenoj gastronomskoj umešnosti.

Pravdala sam njegove postupke

Posle tri godine braka, štednje na svim nivoima i gomile mirisnih i ukusnih obroka kojima sam Mišu dočekivala kada se vraćao s posla, ponosno sam izjavila da želim dete. Nisam propustila da ga uz tu izjavu obradujem predivnim princes krofnama koje sam, posebno za tu priliku, pripremila.
- Ti si, majke mi, poludela – rekao je oblizujući šećer sa usana. – Imaš li predstavu koliko košta dete?
- Košta?! – bila sam iskreno zapanjena.
- Nemoj da se zanosiš, molim te. Pristao sam na venčanje i na ovo tvoje bahaćenje po kuhinji, ali dete ne dolazi u obzir. O čemu ti razmišljaš kada si, evo, u ovom ekonomskom haosu koji vlada oko nas, smislila da napraviš princes krofne... O, izvini – rekao je progutavši ceo jedan kolač – zaboravio sam da ti, zapravo, nemaš čime da razmišljaš.
Ništa me nije uvredilo kao ta rečenica. Tanjir sa preostalim krofnama bacila sam preko ograde terase, a posle toga zamalo da i ja izletim istom putanjom. Ne postoji zid u toj garsonjeri koji moja glava te noći nije „overila“ i ne postoji mesto na telu koje me nije bolelo. Dan kasnije osećala sam se kao da je bager prešao preko mene i umesto da tada, kada već nisam pre, prekinem bračnu agoniju, govorila sam sebi da se Miša sigurno ne bi tako poneo prema meni da sam se manje rasipnički ponašala. Ipak je on donosio novac u kuću.
Stidim se da kažem: u tim trenucima krivila sam svoje roditelje što su me razmazili i navikli na to da imam sve što poželim, i što se ni za šta do svoje dvadesete nisam pomučila. Ako nisam imala čime da razmišljam, i to mogu njima da zahvalim jer su me takvu odgojili - da bez mozga, u opštoj besparici, pravim kolače.
Oni su mi bili krivi i za batine koje sam prethodne večeri „popila“ od mog divnog Miše koji me je učio pravim životnim vrednostima. Istoga dana ugušila sam u sebi želju da rodim dete jer niko nije mogao da mi garantuje da bi to malo biće više ličilo na Mišu nego na mene... Narednih meseci maksimalno sam se trudila da u dogovoru sa svojim suprugom iskalkulišem svaki obrok da nikada više ne bi bilo rasipanja novca i bacanja hrane. To ga, međutim, nije sprečilo da mi s vremena na vreme udeli „vaspitno-popravne“ ne trudeći se više čak ni da se opravda umorom ili izdeklamuje lažno „izvini“. Ne znam kada sam batine prihvatila kao nešto sasvim normalno i očekivano. Pojma nemam kako sam dospela u fazu da me sve to više čak nije ni vređalo.

Poslovna ponuda

Tek što smo ušli u sedmu bračnu godinu, iz garsonjere na Senjaku preselili smo se u dvosobni stan na Čukarici. Miši je bilo zgodnije zbog posla, a veća kvadratura svakako nam je više odgovarala nego prvobitnih 25 kvadrata. Brzo sam se organizovala otkrivši gde su pijaca, prodavnice, pekare i još brže uspostavila dobre odnose s novim komšilukom. Nisam propuštala nijedan odlazak u prodavnicu, a da dragim komšinicama ne izdeklamujem neki dobar recept.
- Mogu li nešto da te pitam? – obratila mi se ljupka vlasnica prodavnice.
- Izvoli – osmehnula sam se.
- Radiš li u nekom restoranu?
- Ne.
- A... baviš li se keteringom?
- Ne, ne, ja to, onako, iz ljubavi prikupljam i delim recepte. Kuvam za svoju dušu.
- Možda bi mogla i dalje da kuvaš iz ljubavi, ali za novac. Jesi li ikada razmišljala o tome?
- Iskreno, nisam – rekla sam slegnuvši ramenima.
- Ako hoćeš, dođi kod mene danas popodne. Hoću da organizujem feštu za prijatelje, a nisam spretna u kuhinji. Kupiću sve što mi kažeš da je potrebno za te tvoje đakonije i, naravno, platiću ti rad.
Verovatno sam onako zabezeknuta, otvorenih usta izgledala kao da me je drmnula struja.
- Pa... ne znam... nisam sigurna...
- Hajde – rekla je prijateljski se osmehnuvši - neće ti ništa biti ako pokušaš. Čak i ako jela ne budu sasvim uspela, bar ćemo se lepo zezati.
- Ne znam, morala bih prvo da se dogovorim s mužem.
- Kad završiš te konsultacije – rekla je pružajući mi cedulju na kojoj je bila ispisana njena adresa i broj telefona – javi se i dođi. Možeš i njega da povedeš.
- Hvala ti – rekoh obradovana time što je i Mišu pozvala.
Miša nije imao ništa protiv toga da zaradim novac, ali nije želeo da pođe sa mnom. Iskreno govoreći, prvi put otkad sam ga poznavala, te večeri nimalo mi nije nedostajao. Bila sam u svom elementu, na svom „terenu“ i iz kuhinje novostečene prijateljice kao na pokretnoj traci izbacivala isprobana jela za koja sam znala da sigurno neću omanuti.
Još kada me je pozvala da se upoznam s njenim društvom i kada su me svi pohvalili, gotovo sam osetila da lebdim po dnevnoj sobi. Vrhunac te večeri bio mi je u trenutku kada sam shvatila da sam za svoj rad dobila 150 evra velikih kao kuća. Nikada, ali nikada u svojih dvadeset sedam godina nisam bila srećnija nego te večeri. Tačnije rečeno, dok nisam stigla kući.
Kako sam ušla u stan, Miša mi je oteo koverat iz ruke, proverio sadržinu, presavio ga i strpao u svoj džep.
- Lepo... Ako ovako nastaviš bar jednom nedeljno, za pet godina otpatićeš mi to što si živela na moj račun. Samo napred – potapšao me je po ramenu i otišao da se tušira.
Dok nije legao u krevet, muvala sam se po kuhinji, a potom otišla u kupatilo i, kompletno obučena, ušla pod hladan tuš puštajući da mi rashladi uzavreli mozak kojeg sam te noći konačno postala svesna.

Život kakav zaslužujem

Moje kulinarske sposobnosti pročule su se vrlo brzo i gotovo da nije bilo nedelje u kojoj bar dva dana nisam kuvala po porudžbini. S obzirom na činjenicu da sam znala da me moj verni blagajnik čeka kod kuće da mu predam zaradu, nisam se mnogo dvoumila da iz koverte koju bih dobila za obavljeni posao bar pola izvučem i ostavim „sa strane“, a njemu sam predavala ostatak. Batine nisu izostajale zato što je smatrao „da sebe ne poštujem dovoljno jer uzimam tako malo“. Pravdala sam se izgovorima koji su mi na pamet pali u tom trenutku. Ne znam gde je novac koji mi je uzimao završavao, ali znam da sam svoj uredno polagala na devizni račun koji sam u međuvremenu otvorila.
Kada sam finansijski dovoljno ojačala, novostečeno samopouzdanje dalo mi je snagu da stanem pred Mišu i da mu u oči kažem da želim razvod. Ni taj trenutak nije prošao bez udarca, ali sam se, za razliku od svih prethodnih, tada prvi put pobunila i uzvratila. Koji sat kasnije otišla sam svojim roditeljima i izvinila im se za sve gluposti koje sam im tokom odrastanja priredila. Posle uzajamnog tešenja, prolivenih suza i objašnjenja da me moja soba čeka, rekla sam nešto otresitije:
- Odlučila sam da nastavim studije koje ću sama finansirati. Molim vas da me podržite, ništa više ne tražim.
Iako su rekli da mi neće pomagati, dobila sam odavno ponuđeni auto, naravno, noviji model. Sa egzotičnih putovanja imam bezbroj fotografija i još više uspomena, ali najvažnije od svega je to što sam stekla samopouzdanje. Otkad sam otvorila sopstveni restoran, imam fino osoblje i stalne goste koji uživaju u mojim gastronomskim čarolijama. Mislim da se mnogi od njih dive fotografijama sa egzotičnih destinacija, kojima sam ukrasila restoran, ali se još niko nije usudio da me pita ko je tip koji me na svakoj grli i ljubi. Možda ću zbog svih tih divnih ljudi jednoga dana ispričati priču o pravoj ljubavi, o onoj drugoj jačoj polovini koja mi ispunjava želje, snove pretače u stvarnost i čini me hrabrom da ispričam ono o čemu sam sve dosad ćutala.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 7 8 10 11 ... 14
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 19. Avg 2025, 11:45:57
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Sudski tumač Novi Beograd

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.197 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.