Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 19. Mar 2024, 03:43:10
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 4 5 ... 13
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Najlepse bajke sveta  (Pročitano 277768 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
UNAKAŽENO LICE


U prastara vremena nije bilo ratova, i medu ljudima je vladao mir. U jednom selu plemena Pijegan živeo je nekakav covek koji je imao vrlo lepu kcer. Mnogi mladici su želeli da se njome ožene. Ali kad god bi devojci predložili da se uda za nekog,ona bi zatresla glavom i govorila da ne želi muža.
- Kako to? - pitao je njen otac. - Neki od ovih mladica su bogati, lepi i hrabri.
- A zašto moram da se udam? - odgovarala je devojka. - Ti si, oce moj, bogat, mehovi nam nisu nikada prazni, imamo mnogo lepo uštavljenih koža i mekanih krzna od bizona. Zašto bih onda morala da se udam?
Jednoga dana Društvo Gavrana Glasnika priredilo je ratnu igru u selu, i za tu svecanost svi su brižljivo obukli najlepša odela. Ratnici su dostojanstveno i divno igrali, praznicni zvuci culi su se nadaleko, ljudi i žene su jeli do mile volje i svi su bili srecni. Na kraju igre, najbogatiji, najmocniji i najlepši mladici ponovo zatražiše ruku one devojke koja nije želela da se uda.
- Zašto neceš ni ovoga? - upita ljutito otac. - Sve najcuvenije poglavice su te tražile, a ti si ih sve odbila. Plašim se da se nisi u nekoga tajno zaljubila.
- Oce - odgovori devojka - imaj sažaljenja prema meni. Veruj mi, nemam tajnog verenika. Ali doista mi se jedne noci pojavio Veliki Duh, Sunce, i rekao: "Devojko, ne smeš se udati ni za koga od ovih ljudi, jer pripadaš meni i sa mnom ceš biti srecna i život ce ti biti vrlo dug." A potom me je još jednom opomenuo: "Nemoj se udavati! Ti si moja."
- Ah - odgovori njen otac - moramo ciniti što Sunce nareduje.
I u devojackoj kolibi se nije više o tome govorilo.
U tom plemenu Pijegan živeo je i jedan vrlo siromašan mladic, sam na svetu otkada su mu otac i majka i sva rodbina pocivali na Pešcanom Brežuljku. On nije imao ni kolibu ni ženu koja bi za njega štavila kožu, kuvala mu mrs za rucak ili mu pravila mokasinke. Jednog dana siromašni mladic bi se zadržao u jednoj kolibi, drugog dana bi potražio gostoprimstvo u drugoj, i tako je provodio svoj bedni život.
Mladic je bio izvanredno lep, ali mu je jedan ožiljak unakazio obraz, i zbog njega je bio odvratan svim seoskim ženama.
Nekoliko dana posle igre koju behu priredili Gavrani Glasnici, dva-tri ratnika što su u igri ucestvovali i koje je odbila ona devojka što nije želela da se uda, sretoše tog jadnog unakaženog coveka, i da bi se zabavljali na njegov racun, rekoše mu smejuci se:
- Zašto ne okušaš srecu i ti, tako bogat i lep, i ne zatražiš onu devojku za ženu? Ko zna, možda ce ti dati ruku koju nama nije pružila! - I nastaviše da se smeju.
Ali Unakaženo Lice se ne nasmeja, vec odgovori:
- Uradicu kako kažete, prijatelji moji; otici cu do nje i zaprosicu je.
Na njegove reci, mladi ratnici prsnuše u još glasniji smeh, jer im se nešto tako zabavno nije još nikada u životu dogodilo.
Unakaženo Lice ih ostavi da se smeju i uputi se reci. Kad stiže do mesta gde su žene dolazile po vodu, stade da saceka onu devojku. Ona dode malo posle, noseci u ruci sud od bizonove kože, a mladic joj se približi i rece:
- Devojko, pricekaj, želim da govorim s tobom. I to ne krišom, vec otvoreno, pod vedrim nebom i Suncem, gde nas svi mogu videti.
- Govori onda - rece devojka.
- Video sam sve što se dogodilo. Ti si odbila ruku najbogatijih i najmocnijih ratnika iz moga plemena. Ja sam siromašan, vrlo siromašan, nemam kolibu, ni hrane, ni odece, ni toplog krzna, a nemam ni rodbine koja bi mogla da mi pomogne, pogotovu danas, ovde na obali reke, kada te molim da mi budeš žena.
Devojka pokri lice ogrtacem i zamisli se, tapkajuci vrhom mokasinke o zemlju, pa onda rece:
- Tako je, odbila sam sve one bogate ratnike; ali sada, kad siromah traži moju ruku, rado cu mu je dati. Bicu tvoja žena, Unakaženo Lice, i moje pleme bice srecno. Zar je važno to što si siromašan? Moj otac ce ti dati sve, moja majka napravice ti kolibu, moje pleme poklonice ti kože i ostale stvari, pa neceš više biti siromašan.
Slušajuci je kako to govori, Unakaženo Lice oseti da mu se srce puni radošcu i htede da zagrli svoju verenicu. Ali ona ga odgurnu od sebe i rece:
- Cekaj, Unakaženo Lice. Pre mnogo, mnogo meseci Sunce mi je reklo da se ne udajem, jer cu s njim imati srecan i dug život. Ali sada tebi kažem - idi Suncu i reci mu: "Ona kojoj si govorio ocekuje tvoje reci. Ona se uvek lepo ponašala i slušala te je, ali sada želi da se uda. Ja je hocu za ženu." I reci mu, naposletku, da ti skine taj ožiljak s lica; to ce biti dokaz, i ja cu znati da li je Sunce zadovoljno ili nije.
Ali ako ono odbije ili ako ne budeš našao njegovu kolibu, onda mi se, Unakaženo Lice, više ne vracaj!
- Oh! - uzviknu mladic. - Iz pocetka su tvoje reci bile lepe, i bio sam zadovoljan. Ali sada su moja moc i moje srce mrtvi. Gde li je Suncev dom? Gde li je taj put kojim niko nije išao?
- Budi hrabar - rece devojka i vrati se u svoju kolibu.
Unakaženo Lice se veoma rastuži. Sede, i pokrivši lice odrpanim ogrtacem, poce da razmišlja šta treba da radi. Onda ustade i uputi se kolibi neke starice, koja je bila uvek ljubazna prema njemu.
- Imaj sažaljenja prema meni - rece joj. - Kao što znaš, vrlo sam siromašan i sada moram da krenem na dug put. Molim te, napravi mi par mokasinki.
- Kuda ideš? - upita ga starica. - Sada nema ratova i svi živimo u miru.
- Ne znam kuda treba da idem, bako - odgovori Unakaženo Lice. - Ne znam šta treba da radim, ali ne mogu ti ništa reci.
Tada mu dobra žena napravi nekoliko pari mokasinki sa donovima od cvrste kože, i napuni mu vrecicu jelom spravljenim od testa umešenog sa ukusnim jagodama, tucanog mesa i masti. U stvari, ona je mnogo volela siroto Unakaženo Lice.
Potpuno sam i tužna srca, mladic se pope na brežuljak i tu zastade da baci poslednji pogled na svoje rodno naselje. Gledao je ne bi li negde video svoju verenicu, i zaplaka kad se u naselju, u daljini, zapališe nocne vatre.
- Haj-ju, imaj milosti prema meni, o, Sunce! - zamoli on.
A zatim pode da traži put do Sunceve kuce.
Mnogo je dana pešacio duž divljih recnih obala i preko beskrajnih planina, i iz dana u dan njegova vrecica sa hranom bivala je sve lakša.
Jedne noci Unakaženo Lice se zaustavi blizu vucje jazbine.
- Haj-jah! - rece Vuk. - Šta traži moj crveni brat tako daleko od svog plemena ?
- Ah - odgovori Unakaženo Lice - tražim mesto gde živi Sunce: treba da govorim s njim.
- Ja sam mnogo putovao - rece Vuk. - Poznajem sve doline i planine, ali nikada nisam video Suncevu kucu. Nego, cekaj! Poznajem jedno vrlo mudro stvorenje - Medveda. Zapitaj njega, možda ce on znati.
Sutradan Unakaženo Lice ponovo krenu na put, zaustavljajuci se, s vremena na vreme, da ubere malo jagoda; kad je pao mrak, stiže on do medvede jazbine.
- Gde ti je kuca? - upita ga životinja. - Zašto moj crveni brat putuje sam?
- Pomozi mi! Imaj milosti prema meni! - odgovori Unakaženo Lice. - Zbog devojke tražim Sunce. Treba da ga zamolim za njenu ruku.
- Ne znam gde Sunce spava - odgovori Medved. - Ja sam pregazio mnoge reke i poznajem mnoge planine, pa ipak nikada nisam video njegov stan. Ali nedaleko odavde nalazi se jedna vrlo lukava životinja sa prugastom njuškom. Pokušaj da saznaš nešto od nje.
Jazavac je bio u svojoj rupi. Kada ga Unakaženo Lice vide, povika:
- O, lukava Prugasta Njuško! O, plemenita životinjo! Želeo bih da govorim s tobom.
- Šta hoceš? - upita ga Jazavac, pojavljujuci se iz rupe.
- Želim da pronadem Suncevu kucu. Hocu da razgovaram sa Suncem.
- Ne znam gde bi ono moglo da živi - odgovori Jazavac. - Ja se ne udaljavam mnogo od svoje kuce. Ali nedaleko odavde, u šumi, živi Sova. Ona stalno putuje i zna mnoge stvari. Možda ce moci da ti pomogne.
Unakaženo Lice ode u šumu i stade da se osvrce unaokolo tražeci Sovu, ali bez uspeha. Onda sede da se odmori.
- Haj-ju, haj-ju! - povika on. - Moja hrana je pri kraju, a mokasinke su mi se pocepale. Ostaje mi jedino da umrem.
- Šta ti se desilo, brate moj ? - zacu on neki glas i, podižuci oci, vide na grani Sovu.
- Devojka kojom želim da se oženim - rece Unakaženo Lice - pripada Suncu. Evo sada tražim njegov stan da je od njega zatražim za ženu.
- Ah! - rece Sova. - Ja znam gde ono živi. Ali sada je skoro noc. Sutra cu ti pokazati stazu koja vodi Velikim Vodama. Sunce živi s one strane Velikih Voda.
Cim se razdanilo, Sova pokaza Unakaženom Licu stazu, i on njom nastavi put dok nije stigao do obale Velikih Voda.
Srce mu side u pete kad je tamo stigao. Suprotna obala je bila tako daleko da se jedva nazirala, a Velike Vode se prostirahu unedogled. Svu hranu beše pojeo, a mokasinke su mu bile sasvim pocepane. Srce mu se rastuži.
"Nikada necu moci da predem preko ove vode", rece u sebi. "A ne mogu da se vratim svom narodu. Umrecu ovde, pokraj Velikih Voda!"
Ali to se nije dogodilo. Dva velika Labuda doplivaše do obale.
- Zašto si došao ovamo? - upitaše oni Unakaženo Lice. - Šta ceš da radiš ovde, tako daleko od zemlje gde živi narod Crnih Stopala?
- Na izdisaju sam - odgovori tužno Unakaženo Lice. - Daleko, vrlo daleko, u mojoj zemlji, živi jedna lepa devojka. Hteo sam da se oženim njome, ali ona pripada Suncu. Zato sam krenuo na put, da ga potražim i zamolim za njenu ruku. Dugo sam pešacio, hrane mi je nestalo, i ne mogu više da se vratim. A ove Velike Vode ne mogu da predem, i zato umirem.
- Ne - rekoše Labudovi - nece biti tako. S one strane Voda nalazi se stan Sunca, Velikog Duha. Popni se na nas i mi cemo te odneti donde.
Unakaženo Lice nije cekalo da mu se dvaput kaže. Labudovi raširiše velika bela krila i uzleteše.
Lako su leteli iznad crnih i dubokih voda; gledajuci sa visine, Unakaženo Lice vide da u vodi žive neobicna cudovišta užasnog izgleda, koja podizahu glave i rikahu na njega, besna i gladna. Srce Unakaženog Lica ispuni se stravom.
Ali Labudovi ga živog i zdravog preneše na suprotnu obalu. Odatle se pružila široka i strma staza i probijala dalje kroz šumu.
- Evo - rekoše Labudovi - sada si blizu Sunceve kuce. Idi ovim putem i ubrzo ceš je ugledati.
Unakaženo Lice krenu, i uskoro ugleda gde na stazi leže neke cudne i vrlo lepe stvari. Bilo je tu jedno ratnicko odelo, štit, luk i strele.
Unakaženo Lice nije nikada video tako lepe stvari; nije se usudio ni da ih dodirne, vec ih obide i produži dalje. Posle nekoliko koraka srete jednog mladica, najlepšeg koga je ikada video. Kosa mu je bila vrlo dugacka, a na sebi je imao blistavo odelo skrojeno od cudesne kože. Mokasinke su mu bile napravljene od divno obojenih vrpca.
Mladic upita Unakaženo Lice:
- Jesi li našao neko oružje na sredini staze?
- Jesam - odgovori Unakaženo Lice. - Video sam ga.
- Zar ga nisi dodirnuo? - upita ga mladic.
- Ne, mislio sam da ga je neko tamo ostavio i zato ga nisam ni dirnuo.
- Ti nisi lopov - rece mladic. - Kako se zoveš?
- Unakaženo Lice.
- Kuda ideš?
- Idem Suncu.
- Moje je ime - rece tada mladic - Jutarnja Zvezda. Sunce je moj otac. Dodi, odvešcu te do naše kolibe. Sada otac nije kod kuce, ali se vraca veceras.
Uskoro stigoše do prostrane i lepe kolibe: spolja je bila išarana cudnim, carobnim životinjama, a unutra su ležala naslagana divna odela i oružje.
Unakaženo Lice se plašilo da ude, ali mu Jutarnja Zvezda rece:
- Ne boj se, brate moj; mi smo veoma zadovoljni što si došao.
I tako udoše zajedno.
U uglu kolibe sedela je neka žena; to je bila Luna, žena Sunceva, a majka Jutarnje Zvezde. Ona se ljubazno porazgovarala sa Unakaženim Licem i iznese mu nešto da pojede.
- Zašto si došao iz tolike daljine? - upita ga kasnije.
Unakaženo Lice joj sve isprica.
Kad je došao cas da se Sunce, kao obicno, vrati kuci, Luna sakri Unakaženo Lice ispod gomile koža. Ali cim je prekoracio kucni prag, Sunce rece:
- Osecam miris coveka.
- Da, oce - rece Jutarnja Zvezda. - Jedan mladic je došao da te traži. Ja znam da je dobar, jer je našao neke moje stvari i nije ih dirao.
Tada Unakaženo Lice izide ispod gomile koža, a Sunce ude u kolibu i, pošto je selo, obrati mu se ovim recima:
- Zadovoljan sam što si došao u naš dom. Ostani kod nas koliko hoceš, jer se moj sin cesto oseca usamljenim. Molim te, budi njegov prijatelj.
Sutradan Luna pozva Unakaženo Lice iz kolibe i rece mu krišom, da ne cuje njen sin:
- Idi sa Jutarnjom Zvezdom kud god vam je volja, ali ne lovite nikada blizu Velikih Voda! Ne dopuštaj mom sinu da odlazi tamo, jer tamo žive velike ptice, jaka i oštra kljuna, kojim sve odreda ubijaju. Imala sam mnoge sinove, ali one, te strašne ptice, pobile su ih sve. Jutarnja Zvezda je jedini koji mi je ostao.
Unakaženo Lice se dugo zadržao u Suncevoj kuci, i svakog dana je išao u lov sa Jutarnjom Zvezdom. Jednoga dana približiše se oni Velikim Vodama i videše velike ptice.
- Slušaj - rece Jutarnja Zvezda - hajde da gadamo one velike ptice.
- Ne, ne - rece Unakaženo Lice - ne smemo tamo ici, brate moj. One su strašne: pobice nas ako im se približimo.
Ali Jutarnja Zvezda nije hteo da posluša savet svog prijatelja, vec potrca ka vodi. Unakaženo Lice pode za njim.
Znao je da mora braniti Jutarnju Zvezdu i pobiti ptice, jer ce se inace Sunce naljutiti na njega i spalice ga.
Zato jurnu prema pticama, koje se sa jezivim kricima sunovratiše na njega iz visine. Ali sve popadaše na zemlju, probodene njegovim strelama, i on ih na kraju pobi kopljem. Nijedna nije ostala u životu. Njihova crna krv oticala je niz grebene i obojila vodu.
Mladici im posekoše glave, okaciše ih o pojas i vratiše se kuci. Majka Jutarnje Zvezde bila je zadovoljna kad joj rekoše šta su uradili i pokazali glave onih pticurina. Plakala je od radosti i nazivala Unakaženo Lice svojim sinom.
A kad se Sunce vratilo, ona mu isprica sve, pa i ono zaplaka od radosti. Zatim, zagrlivši Unakaženo Lice, rece mu:
- Sine moj, nikad necu zaboraviti ono što si ucinio za Jutarnju Zvezdu. Reci mi sad šta mogu da uradim za tebe?
-Haj-ju! - odgovori Unakaženo Lice. - Haj-ju, imaj sažaljenja prema meni! Došao sam ovamo za dozvolu da prosim jednu devojku. Hteo bih da se sa njome oženim; zatražio sam njenu ruku, i ona je bila zadovoljna. Ali mi je kazala da pripada tebi, i da si joj ti rekao da se ne udaje.
- Istina je to što kažeš - rece Sunce. - Video sam sve što se dogodilo, i zato znam sve. Sada sam odlucio da ti dam devojku: tvoja je. I mnogo sam zadovoljan što je bila tako pametna i nikada nije grešila. Sunce štiti pametne žene. One ce živeti dugo godina, a tako isto i njihovi muževi i deca. A sada treba da se vratiš svom narodu. Ali najpre moram da ti nešto kažem; budi dobar i saslušaj me: ja sam stvorio Zemlju - planine, prerije, reke i šume. Stvorio sam plemena i sve životinje. Zbog toga sam jedini Poglavica i sve je moje. Ja nikada necu umreti; zime me stare i slabe, ali leta mi uvek vracaju mladost i snagu.
Zatim mu Sunce rece još ovo:
- Koja je ptica najlukavija na svetu ? Ne znaš? To je Gavran, jer nalazi uvek hranu i nikada nije gladan. A koja je životinja najsvetija od svih? Ne znaš? To je Bizon; on mi je najdraži od svih životinja zato što mom narodu daje hranu i odecu. A koji je najsvetiji deo bizona? Njegov jezik, jer je on moj. I jagode su moje, i zato su svete. A sada, Unakaženo Lice, dodi da vidiš svet.
Rekavši to, Sunce odvede Unakaženo Lice na vrh neba da bi mogao bolje da vidi Zemlju. Vrh neba je ravan, a sve unaokolo je praznina.
Dok je Unakaženo Lice gledao Zemlju, Sunce opet progovori:
- Kada je neki covek bolestan ili mu je žena u opasnosti, on mora obecati da ce pripremiti Igru Sunca, i zbog toga treba da napravi Odaju slicnu svetu. Odaja mora biti nacinjena od svetog drveca; polovinu njenih zidova obojice crnom bojom: to je Noc; a drugu polovinu obojice crvenom bojom: to sam Ja.
Malo docnije Sunce opet progovori:
- Reci mi, Unakaženo Lice, šta je bolje: pamet ili srce?
Unakaženo Lice malo promisli, pa rece:
- Bolja je pamet. Srce cesto greši, a pamet nikada. Sunce se nasmeja zadovoljno, stavi mu na lice lek, i ožiljak išceze. Zatim mu dade sedam gavranovih pera i rece:
- Ovo su znaci za devojku. Ova pera morace uvek da nosi covek koji gradi Odaju za Igru Suncu.
Mladic je bio spreman da krene natrag kuci. Jutarnja Zvezda i Sunce dadoše mu mnogo lepih poklona. Luna se zaplaka i poljubi ga, nazivajuci ga poslednji put svojim sinom. Zatim mu Sunce pokaza najkraci put. Mladic krenu tuda i ubrzo stiže na Zemlju.
Toga dana bilo je vrlo sparno. Celo pleme se odmaralo u kolibama, u hladovini. Tu je bio i Poglavica, krupan covek i hrabar ratnik, i ljudi preko celog dana odlažahu u njegovu kolibu da mu se poklone i zatraže saveta.
Toga dana spazi Poglavica nekog coveka kako sedi blizu njegove kolibe, na oborenom starom stablu. Covek je bio potpuno skriven ogrtacem. Poglavicini prijatelji su dolazili i odlazili. U podne Sunce dostiže najvecu visinu i polagano poce da se spušta iza planine.
Covek se još nije micao. Kada je vec bila skoro noc, Poglavica rece:
- Zašto onaj covek sedi tamo tako dugo? Vrucina je bila nepodnošljiva, a on se nije pokrenuo, niti je pio i jeo. Mora biti da je stranac; idite i zapitajte ga.
Na to se neki mladici digoše i, približivši se coveku koji je sedeo sam, upitaše ga:
- Zašto se nisi pomakao s mesta po ovoj vrucini? Dodi ovamo u hlad. Poglavica želi da govori s tobom.
Covek ustade, zbaci ogrtac i približi se Poglavicinoj kolibi. Svi se zaprepastiše: imao je na sebi neobicno odelo, a njegov luk, strele i štit behu cudnog oblika.
Ipak ga svi odmah poznadoše, iako mu ožiljak beše išcezao s obraza, pa izjuriše napolje vicuci:
- Unakaženo Lice se vratio. Ali sada više nije jadan niti unakažen!
Sav narod dojuri da ga vidi.
- Gde si bio? - upitaše ga. - Gde si uzeo te divne stvari?
On nije odgovarao. U gomili je bila i ona devojka. Tada Unakaženo Lice skide sedam pera sa glave, pruži ih devojci i rece:
- Put je bio dug, i bio sam vec iznemogao od umora, ali sam naposletku našao Suncev dom. Sunce je zadovoljno i šalje ti ova pera kao znak!
Devojka beše presrecna. Ubrzo se vencaše i sagradiše prvu Ložu za Igru Suncu. Sunce je bilo zadovoljno i podarilo im dug život: nikada nije bilo bolesti u njihovoj kuci.
Kad su vec sasvim ostareli, jednog jutra deca im rekoše:
- Ustanite! Idemo na obed. Dan je poodmakao. Ali oni se ne pomakoše. Nocu u snu, njihove su senke bez bola otišle na Pešcani Brežuljak.


(Indijanska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
BRAVIDŽIJA TIJUNG VANARA


Pre nekoliko vekova,u jednoj od država na ostrvu Javi, vladao je radža Mundang Vangi, sin Prabua Mundanga Vangija. On se isticao neobicnom surovošcu.
Jednom ode radža Mundang Vangi u planine da lovi. Tamo srete pustinjaka, koji predskaza. da ce mu žena roditi tri sina i da ce ga najstariji sin ubiti.
Cuvši prorocanstvo pustinjaka, radža se razbesni. Glasom isprekidanim od gneva, on naredi svojim pratiocima da ubiju pustinjaka. Ali medu njima se ne nade ni jedan koji bi se usudio da izvrši to naredenje. Pa i sam radža nije imao hrabrosti da ubije svetog starca. Zato rece, obracajuci se pustinjaku:
- Kad vec niko nema smelosti da te ubije, naredujem ti da se odmah cistiš odavde. Svejedno mi je na koju ceš stranu krenuti, samo ovde da nisi ostao. A ja se zaklinjem da cu ubiti svog sina cim se rodi.
I danju i nocu razmišljao je radža o pustinjakovom prorocanstvu. A kad mu se rodio sin, radža naredi jednoj od dojilja da uzme bebu od majke cim ova zaspi i da je donese k njemu. Kad dojilja predade dete radži, ovaj zapovedi vernom robu da ubije dete na morskoj obali i da ga baci u vodu.
Rob nije imao hrabrosti da se ogluši o radžinu zapovest. On donese dete na morsku obalu, a kad prispe tamo, poce dozivati Kjaja Belorongu, boga mora:
- O, Kjaje Beloronga, svemocni bože mora! Moj gospodar, radža Mundang Vangi, naredio je da ubijem njegovog novorodenog sina. Ja nemam srca da izvršim ubistvo. Molim te, šta da radim s detetom?...
Iz dubine mora, koje je valjalo visoke talase, razleže se gromovit glas Kjaja Beloronge.
- Radžin robe! Vidim da nemaš tako svirepo srce kao tvoj gospodar. Ostavi to novorodence u prvoj pecini na koju naideš. Zatim se vrati radži i reci mu ovako: "Gospodaru moj, tvoja volja je ispunjena! Sin ti je sada pod vlašcu Kjaja Beloronge." Radža ce se obradovati i nece se više raspitivati šta si uradio sa detetom. Ne boj se, ja cu uzeti dete pod svoju zaštitu.
Rob ostavi dete u prvoj pecini na koju naide, a zatim se vrati svome gospodaru.
Kada radža Mundang Vangi poce da ispituje roba, ovaj odgovori:
- Gospodaru moj, ispunio sam tvoju volju. Sin ti je sada u vlasti Kjaja Beloronge.
- Vrlo dobro. Idi! - progovori radža.
Sledeceg dana u dvorcu svi tugovahu. Radžina žena uplašeno se probudi izjutra i vide da su joj ukrali sina. Nemavši snage da izdrži gubitak, ona se teško razbole i te iste noci umre.
Posle nekoliko meseci, radža Mundang Vangi zaboravi na svoju pokojnu ženu i uze sebi novu - princezu iz države Pedžadžaran. Ona mu rodi dva sina. Starijem dadoše ime Raden Tanduran, a mladem Arja Babangan. Radža je veoma voleo te sinove i radovao se što njegov prvi sin nije medu živima. Više ga se nije ni secao. Medutim, kad je rob ostavio novorodence u pecini, Kjaj Beloronga posla tamo ribara koji nije imao dece. On je vec odavno molio boga Bramu da mu pošalje dete. Prišavši pecini, ribar cu plac novorodenceta. Lazeci se zaustavi kod ulaza da bi odredio otkuda dolazi plac. Zatim ude u pecinu i u mracnom uglu, na gomili suvog vodenog bilja, ugleda dete. Videvši ga, ribar se silno zacudi i obradova. Podiže ga i zavi u parce tkanine. "Vidi se da mi ga je poklonio sam bog Brama", pomisli ribar, "svemocni milostivi Brama!"
I on ponese dete svojoj kuci. Žena, koja je sedela pored ribarske kolibe, zacudi se primetivši da joj muž ide vrlo lagano, sa nekakvim zavežljajem u rukama. Ona potrca u susret da mu pomogne i još iz daleka povika:
- Šta ti to nosšc, Kajmane?
- Malog decaka! - doviknu muž. - Malog decaka koga nam je poklonio Brama.
Njegova žena Rasula isprva nije razumela o cemu to on govori. Ali kad joj muž pokaza dete, ona uzviknu van sebe od radosti:
- Ah, mali decak! Svemocni Brama je uslišio naše molitve.
Tako ribar Kajman i njegova dobra i plemenita žena Rasula poceše da podižu i vaspitavaju najstarijeg sina radže Mundanga Vangija.
Prošlo je mnogo godina. Radža Mundang Vangi je dosta ostareo, ali je ostao isto onako svirep. Oba njegova sina, Raden Tanduran i Arja Babangan, takode bejahu veoma surovi.
Ali je zato najstariji radžin sin, ribarevo posvojce, imao dobro srce i dobru narav. Bio je uz to i naocit decak.
- On je sigurno potomak radža - šaputao je ponekad Kajman svojoj ženi. - Pogledaj kako ima zlatastu kožu, kako je stasit i lep. Sigurno su ga ukrali neprijatelji njegovog oca i sakrili u pecinu. Pricekaj, saznacemo s vremenom ko je on.
- Samo da nam ga niko ne otme - odgovarala je Rasula.
- Svejedno, ja hocu da saznam da li je on odista radžin sin - govorio je ribar.
Radoznalost ga je toliko mucila da krete u šumu da porazgovara s pustinjakom. Ali pustinjak ne htede ništa da mu isprica o decakovom poreklu, vec samo rece:
- Odvezi ga u Pedžadžaran, neka tamo izuci kovacki zanat. Zasad ti ništa više ne mogu reci.
Kajman odveze svoje posvojce u Pedžadžaran i dade ga na kovacki zanat. Posle nekoliko meseci svi uvideše da decak vrlo lako savladuje zanat, i tada se ribar uveri da je njegov posinak odista potomak radža.
Nekoliko godina kasnije decak se vec procuo po celoj zemlji svojom veštinom, a ljudi su visoko cenili predmete koje bi on izradio. Glasovi o mladom kovacu stigoše do radže Mundanga Vangija; on zažele da ga poseti i da pogleda njegov rad.
Došavši u kovacnicu, radža zatece cuvenog kovaca kako stoji pored nakovnja i beše zapanjen spazivši mladicevo lice jarko osvetljeno plamenom. Radža htede da kaže nešto, ali zamucnu i ne progovori ni reci. Mladi kovac je licio na pokojnu ženu Mundanga Vangija, kao jaje jajetu. Veoma uznemiren, radža postoja neko vreme cuteci, a zatim progovori:
- Kako se zoveš, kovacu? Tvoji roditelji su, verovatno? ljudi otmenog roda?
Mladic odgovori s poštovanjem:
- To ne znam, gospodaru moj. Cika Kajman me je našao u pecini kad sam bio još sasvim mali. Uzeo me je k sebi u kucu, podigao i vaspitao sa svojom suprugom Rasulom, dobrom i plemenitom ženom. Ja ih smatram svojim roditeljima.
Radžu duboko uzbudiše mladiceve reci. Ne govoreci ništa, on izade iz kovacnice, žurno se zavuce u svoju nosiljku i naredi robovima da požure koliko igda mogu. Radža se nadao da prispe u dvorac još pre zalaska sunca i stiže tamo u poznu noc. Odmah zapovedi da mu pozovu roba kome je, pre mnogo godina, bilo naredeno da novorodence baci u more.
Cim se stari rob pojavi pred radžom, ovaj uzviknu gnevno:
- Dede, priznaj kako si onda izvršio moje naredenje? Da li si bacio u more dete koje sam ti naredio da ubiješ?
Glasom drhtavim od straha, stari rob progovori:
- Tvog najstarijeg sina odneo sam na morsku obalu, ali nisam imao srca da ga ubijem. Tada sam dozvao Kjaja Belorongu, a on je...
- A on je poslao ribara da spase mališana! - strašno zaurla radža. Glas mu na trenutak postade kreštav od besa. Mundang Vangi naredi svojim zarobljenicima da ubiju starsi roba.
- Gledajte da izvršite kako treba moju naredbu - dodade radža. - A ako postupite kao on, svima cu vam poskidati glave!
Stari rob pade nicice pred radžu, kao da zahvaljuje za smrtnu presudu. On je vec odavno želeo da umre, jer mu je postao nepodnošljiv život sa toliko lišavanja i patnji. Sada je radosno ocekivao smrt - ona je znacila radžinu zahvalnost za verno služenje, za život proveden u ropstvu. Bez pogovora je pošao za mladim zarobljenicima, kojima je bilo naredeno da ga ubiju.
Posle ubistva starog roba, Mundang Vangi zapovedi da mu dovedu Kajmana. Ratnici i robovi krenuše po ribara sa nosiljkom, da bi ga što pre dopremili u dvorac. Ocekujuci Kajmana, radža uznemireno šetaše po sobi.
Cim ribar izide pred njega, radža ga upita bez uvijanja:
- Reci mi, ribaru, gde si našao decaka koga si vaspitavao kao princa? Šta znaš o njegovom poreklu?
- Gospodaru moj - odgovori ribar s poštovanjem - decaka sam našao u pecini kad je bio još sasvim mali. Ležao je tamo i zacenjujuci se plakao od gladi. Odakle se obreo, ne znam. On je jak, stasit mladic, dobrog srca i ciste duše. Koža mu je zlataste boje, a to znaci da je potomak radža. Zato sam ga vaspitavao, gospodaru moj, kao da je princ.
- Tako, dakle! Ispada da si ga ti, prost ribar, ne znajuci ništa sigurno o tom detetu, dao na kovacki zanat, kao što se obicno cini sa princevima - progovori radža ljutito. - I to samo zato što ima kožu svetliju od tvoje? To uopšte nije dokaz da je iz roda radža. Mnogi ljudi imaju tako svetlu kožu.
- Veoma moguce, gospodaru moj - odgovori ribar. - Ali ne kazuje samo to o njegovom otmenom poreklu. Njegov glas, držanje, pokreti, sve to jasno svedoci da je on sin radže.
Mundang Vangi progovori podsmešljivo:
- Kovac koga sam video jutros ne lici nimalo na princa. A sad se vrati u svoje selo!
Kajman se s poštovanjem pokloni i oprostivši se od radže, napusti dvorac. Ponašanje Mundanga Vangija veoma ga je zbunilo. Otkud sad, najednom, da se radža interesuje za vaspitanje njegovog posinka? Ribar nije ništa razumeo. A kad o svemu tome isprica supruzi, glupa žena, takode, ne shvati ništa.
- Ti, najbolje, pitaj o tome pustinjaka koji živi u zemlji Kedu - rece ona mužu. - On ce, naravno, umeti da ti objasni zašto se radža zainteresovao za našeg posinka.
Sledeceg dana ribar se uputi u zemlju Kedu. Pustinjaka je našao u jednom od hramova. Razume se da Kajmanu nije moglo pasti ni na kraj pameti da je sveti starac onaj isti pustinjak koji je pre mnogo godina prorekao radži Mundangu Vangiju da ce ga ubiti njegov najstariji sin. Otada se starac nalazio u izgnanstvu i živeo u hramu. Ali Kajman, razume se, o tome nije ništa znao. On isprica pustinjaku svoju pricu i upita ga zašto je radža Mundang Vangi poslao po njega, obicnog ribara, robove sa nosiljkom.
- Otkuda odjedanput tolike pocasti meni? - upita on.
- Zašto se radža tako uporno raspitivao za poreklo našeg posinka? Ja i žena jednostavno ništa ne razumemo. Zato sam i došao ovamo da mi objasniš u cemu je stvar. Uz to sam primetio da naš posinak glasom i pokretima mnogo podseca na Mundangu Vangija. Može biti da je sin robinje, radžine naložnice, i zato su ga bacili u pecinu. Reci mi, sveti starce, šta je to? Jesu li tacne moje slutnje?
- Najpre se ovde dobro odmori - odgovori pustinjak.
- Vidim da si se mnogo umorio od puta. A ja cu se potruditi da za to vreme dokucim zašto radža Mundang Vangi toliko želi da sazna kako se kod tebe obreo tvoj posinak.
Dva dana i dve noci proveo je Kajman u hramu kod pustinjaka. Druge noci starac rece:
- Ribaru, ja sam našao odgovor na tvoje pitanje. Vetar mi je pomogao da odgonetnem tu tajnu. Sova i ptica-
-celan-džang obavestile su me svojim kricima. Golubica mi je šapnula o tome na uvo, a kolutovi pare iz zacaranog kotla ispricali su mi da je radža Mundang Vangi naredio da se njegov najstariji sin ubije na obali mora, jer sam ja prorekao da ce radža pasti od njegove ruke. Radžin rob kome je bilo naredeno da izvrši ubistvo nije imao hrabrosti da to ucini i ostavio je novorodence u pecini. Nemoj misliti da je tvoj posinak rob po rodenju. Ne, on je sin Sudarne Andini, prve žene radže Mundanga Vangija. Predstoji mu da zauzme mesto svog oca i upravlja zemljom. Ali ni u kom slucaju mu ne govori ni reci o tome, jer još nije došlo vreme za to; njegov brat Raden Tanduran još uvek je jak i uživa ljubav naroda. Cuvaj svog posinka kao oci u glavi. To je sve što ti mogu reci. U selo se ne vracaj odmah. Idi najpre u Pedžadžaran da se vidiš sa svojim posinkom.
Ribar se uputi u Pedžadžaran, i to ispade kao poruceno, pošto je tamo dospeo i radža Mundang Vangi. Radža je vec znao da je kovac, Kajmanov posinak, niko drugi do najstariji princ. Mundang Vangi dode na pomisao da ga ubije i zato odluci da se posluži lukavstvom.
Spazivši mladica, radža mu se obrati nežno:
- Dobro jutro, kovacu!
- Dobro došao, gospodaru moj - odgovori kovac.
- Došao sam da te pitam hoceš li pristati da mi prodaš taj kavez za tigrove - rece radža Mundang Vangi. - Hteo bih da znam da li je dovoljno cvrst da smestim dva tigra.
- Deset tigrova ne bi moglo da slomi šipke tog kaveza - odgovori kovac.
- Ali pre nego što ga kupim, hteo bih da te zamolim da ga još jedanput pogledaš iznutra. Da li su dovoljno cvrste šipke i zadnji zid? Šta ga znaš - tigrovi su jake životinje, još može i nesreca da se dogodi. Tako, dakle, zavuci se ti u kavez i još jedanput ga pažljivo pregledaj.
Kovacu ne beše ni na kraj pameti da Mundang Vangi smišlja prevaru. On se nije bunio i pode u kavez. Baš tada se pojavi Kajman. Kad vide kakva opasnost preti njegovom posinku, on mu brzo pride i šapnu na uvo:
- Ne idi sam u kavez! Radža je veoma ljut na tebe! Reci mu da i on ude zajedno s tobom...
- Hej, starce, šta se to došaptavaš? - povika radža s mržnjom u glasu. - Zar ne znaš da te mogu ubiti zato što si došao nepozvan tamo gde se nalazi tvoj radža. Hajde, gubi se odavde i da te više nisam video. - Zatim se on ponovo obrati kovacu:
- A ti izvršavaj moju naredbu i ulazi u kavez! Kovac se osmehnu i odgovori:
- Nego ti, gospodaru moj, nisi još video kakav sam veliki i cvrst katanac napravio za taj kavez. Hoceš li da ga pogledaš? - A gde je taj katanac? - upita radža Mundang Vangi.
- U kavezu - odgovori kovac. - Evo, pogledaj, kako se lako i prosto zakljucava.
- Unesite me u kavez - naredi radža svojim robovima. - Hocu da ga razgledam iznutra.
Cim se radža našao u kavezu, Kajman priskoci, zalupi vratašca i zakljuca ih. A zatim se obrati robovima:
- Odnesite vašeg radžu zajedno s kavezom na obalu mora. Uradite ono o cemu mašta ceo narod. Sami se izbavite od ropskih okova, a ljudi ce vas dobro nagraditi.
Robovi poceše isprva da se kolebaju, bojeci se ostalih radžinih pratilaca. Ali kad im ribar zajamci da im radžini doglavnici nece ništa uciniti, robovi podigoše kavez u kome je besneo radža i ponesoše ga tamo gde im ribar beše naredao. Došavši do morske obale, oni krenuše prema pecini u kojoj je pre mnogo godina ribar našao novorodence.
Mundang Vangi je bio besan i istovremeno je drhtao od straha pri pomisli na to šta može Kajman da ucini s njim. Vikao je izgubljenim glasom:
- Pustite me! Robovi moji, ne slušajte toga coveka! Ja, vaš radža, obecavam da cu vas obasuti dragocenostima! Pusticu vas sve na slobodu. Moci cete da odete kud god želite!
Ali robovi nisu obracali pažnju na radžu. Oni su cinili samo ono što im je nalagao ribar.
Kad uneše kavez u pecinu, Kajman se obrati radži Mundangu Vangiju i rece:
- Postoji li na svetu tako svirep otac koji je naredio da se ubije njegov novorodeni sin i baci u more? Jesi li cuo za takvog?
Radža Mundang Vangi se razbesne još više i ništa ne odgovori ribaru.
Jedan od robova, sin starog roba koga je radža pogubio, progovori:
- Svirepi otac o kome ti govoriš je glavom i bradom Mundang Vangi! Radža je predao svog sina mom ocu i rekao mu: "Karno, odnesi novorodenog princa na morsku obalu. Tamo ga ubij, a leš baci u vodu". Moj otac je odneo novorodence, ali nije imao srca da ga ubije. Rastrzavan strahom i sumnjama, obratio se Kjaju Belorongi. Bog mora mu je odgovorio: "Radžin robe, ti nemaš tako svirepo srce kao tvoj gospodar. Ostavi dete u prvoj pecini na koju naideš". I moj otac je poslušao Kjaja Belorongu...
- A ja sam našao mališana u pecini, poneo ga kuci i vaspitavao kao rodenog sina - nastavi ribar pricu roba. Zatim se opet obrati radži Mundangu Vangiju: - A ko je hteo da baci u kavez svog ponovo pronadenog sina da bi ga tigrovi rastrgli ?
- Upravo radža Mundang Vangi! - uzviknu mladi rob.
Radža je vec bio van sebe od besa. Usta mu se pokriše penom, a oci izgledahu kao da ce svakog casa iskociti iz duplji. Zavijao je i urlao poput tigra. Najzad se opruži na pod kaveza i izdahnu.
Ribar svom posinku dade ime Bravidžija Tijung Vanara. Sada je on vec mogao da vlada državom umesto Mundanga Vangija. Radžine sinove iz drugog braka - Raden Tandurana i Arju Babangana - izgna van granice zemlje. Zbog toga izbi bratoubilacki rat, ali Bravidžija Tijung Vanara uspe da savlada svoje neprijatelje.
Bravidžija ne vladaše dugo, jer se Raden Tanduran vrati s ogromnom armijom i ponovo osvoji zemlju.
Sa svim robovima svog oca, Bravidžija Tijung Vanara ode u šumu. U toj šumi ne beše nikakvog voca osim madža-drveca, koje radaše gorke plodove. Dok življahu u šumi, hraniše se samo tim plodovima. Tamo Bravidžija Tijung Vanara osnova državu, kojoj dade ime Madžapahit, jer u tim šumama beše mnogo madža-drveta sa gorkim plodovima.
Tako postade velika država Madžapahit.


(Indonežanska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
SVETI SMARAGD


Prica se da je nekada na Ostrvu sunca živela lepa mlada indijanska princeza po imenu Vinjaj-Kusi.
To je bila devojcica od petnaestak godina. Pripadala je jednoj od najplemenitijih porodica grada Kusko. Huaskar, vladar Inka, odredio je da ude u red manastira Ahljahuasi za odabrane device, koje su se imale zauvek udaljiti od sveta i postati verne sveštenice najcuvenijeg hrama, posvecenog Ocu Suncu.
Devojka, ponosita i vesela zbog izuzetne casti koja joj je bila ukazana, oprosti se od svojih roditelja i drugarica. Odmah potom, pod strogim nadzorom pratilaca koje je u tu svrhu naimenovao vladar, bi odvedena na ostrvo usred jezera Titikaka.
Prodoše mnoge godine a da se na ostrvu nije ništa narocito dogodilo. Stotine devica, koje su sacinjavale Ahljahuasi, pod strogom upravom Prvosveštenice, savesno je obavljalo svoje dužnosti. Jutrom, pre izlaska sunca iza snežnih vrhova Kordiljera, pele su se na najviši vrh ostrva i palile vatru od mirisnih ruzmarinovih grancica. Opojni dim uzdizao se u obliku belog stuba, dok se ne bi izgubio u nebu. Zatim bi žrtvovale mladu lamu, uz zvuke pesama i pobožne muzike u slavu boga Sunca. Preko dana zatvarale bi se u kameni manastir, podignut na jednoj padini, da pletu i predu najfiniju vunu od vikunje i alpake za izradu odece Inka. Pošto bi obavile sve te dužnosti, pred vece bi izlazile da se malo odmore. Neke su se pele na šumoviti breg da odatle posmatraju plavo jezero, po kome je ponekad daleko plovio poneki cun nacinjen od svežnjeva trske totore; druge su silazile na obalu da skupljaju sedefaste školjke ili šetaju u grupama po peskovitom žalu, ili da pricaju dogadaje i price iz života i osvajanja njihovih vladara.
Jednoga dana, kada devojke završiše svakodnevno prinašanje žrtve, ugledaše kako jezerom sa severa dolazi nekoliko barki od totore, na cijim se katarkama razaznavao amblem izaslanika Inka. To izazva veliku radost medu devojkama. Prepoznale su glasnike iz Kuska, koji su im svakog meseca donosili pozdrav od vladara i njima vec znane poklone i hranu.
Sveštenice pohitaše da o ovom obaveste Prvosveštenicu. Zatim trceci sidoše do pristaništa divnim kamenim stepeništem od tri stotine stepenika, od kojih neki još i sada tamo stoje.
Ubrzo male barke pristadoše uz obalu. Prvi koji je iskocio na zemlju bio je Pumajo, najneustrašiviji i najveštiji krmanoš u carstvu. Zatim se iskrcaše i ostali pratioci, dok, kao poslednji, ne iskoci na zemlju stari Paulu Tupak, prvi carski peharnik i covek najveceg poverenja Huaskara.
Radost mladih sveštenica ubrzo se rasprši cim ugledaše mracni izraz izaslanikovog lica. Neke pohitaše da pitaju za uzrok te tuge. Ali voda Paulu Tupak, ne odgovarajuci na pitanja, samo zatraži da ga hitno odvedu Prvosveštenici.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Zaveštanje nesrecnog Inke

Kada je stari stigao pred Mamakunu, ovako rece:
- Cenjena sveštenice Sunca, našega Oca. Dolazim da te obavestim da je naš vladar, slavni Huaskar, zbacen sa prestola i zatocen u tamnicu od strane svoga brata Atahualjpa, kralja grada Kito, nezakonitog sina Huaskarevog oca. Atahualjpa je sada gospodar i vladar carstva Inka! Bivakuje pobednicki i drsko u gradu Kusko. Naš nesrecni vladar Huaskar zatvoren je u tvrdavi Hauha, odakle sam nekim cudom uspeo da pobegnem kako bih ti preneo amanet našega gospodara i kralja.
Govoreci to, svecanim pokretom izvadi iz nedara jedan mali zamotuljak, koji je nosio brižljivo skriven.
- Ovo je - nastavi - sveti smaragd, koji je moj slavni gospodar nasledio od svoje vrle majke, prve žene Huajna Kapaha. Tebi je dobro poznato da Atahualjpa neutoljivo žudi za ovom relikvijom. Taj je smaragd veci od svih za koje se zna, a sem toga ima magicnu moc za kraljeve moje zemlje. Huaskar mi je rekao da bi radije podneo sve drugo, svrgavanje sa prestola, zatocenje, cak i mucenje i smrt samu, no što bi dao taj dragulj u ruke svome neprijatelju. Zato se obraca tebi, najpoštovanijoj i najdostojnijoj od svih sveštenica, da ga surevnjivo cuvaš i da nikad ne dozvoliš da padne u ruke bogohulnog Atahualjpe. Poštovana majko, zakuni se svojim uzvišenim pozivom pred božanskom zvezdom Boga da ceš ovaj amanet svoga gospodara i kralja ispuniti.
Rekavši to, Paulu Tupak odvi mali zavežljaj i predade starici najskupoceniji i najlepši smaragd za koji su ljudi ikad znali. Na jednoj njegovoj strani bili su urezani neki tajanstveni znaci.
Prvosveštenica, vrlo uzbudena, primi ovu relikviju, zamota je ponovo i, pošto ju je sa poštovanjem celivala, skloni je u nedra.
- Vrati se spokojno svome gospodaru - odgovori starica - i reci mu da ce njegova verna službenica do smrti izvršavati njegov zavet. Kunem se u to našim Bogom i najuzvišenijim tradicijama.
Pošto obaviše svoju misiju, poslenici napustiše ostrvo i udaljiše se prema severu. Ostrvo kao i pre potonu u mir, jer do njega nisu bile doprle krvave posledice gradanskog rata izmedu dvojice sinova Huajna Kapaha. Ipak, prvih dana, sve stanovnice Svetog ostrva behu uznemirene, ocekujuci svakog trenutka da ugledaju ljude novog gospodara Kuska. Ali prolažahu dani i dani a da se ništa od cega su strepele nije dogodilo.
Opet se život vestalki povrati u svoj predašnji mir. Opet one obavljahu ista zanimanja i iste poslove. Ali intimno u sebi osecahu duboku žalost zbog zle sudbine vladara, želele su da mogu otici u Kusko da se same uvere o tome šta se dogada i da, ako bi to bilo moguce, brane Huaskara. No njihova vecita svecana verska zakletva zabranjivala im je da napuštaju ostrvo. Cak i sam pokušaj da to ucine smatrao bi se najgroznijim bogohuljenjem. Tako prode nekoliko meseci. Što je vreme dalje odmicalo, Prvosveštenica se sve više oslobadala straha zbog skupocenog dragog kamena koji je cuvala. Ali se zaista nikada nije odvajala od njega. Znala je da je njena licnost neprikosnovena i sveta za svakoga ko bi se usudio da joj se približi. Zato nijedno drugo mesto nije bilo prikladnije za cuvanje svetog smaragda.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Svecanost Inti-Rajmi

Približavala se proslava Inti-Rajmi. To je bio najsvecaniji praznik carstva, kada su se širom zemlje obavljali obredi u slavu Sunca, kojima po raskoši ne beše ravnih. I na Svetom ostrvu su upravo bile pocele pripreme, kad iznenada stigoše glasnici Atahualjpe da jave vestalkama kako vladar želi o prazniku posetiti svetilište i tu prisustvovati svecanostima.Toga radi dolazila su, jedna za drugim, izaslanstva: neki su donosili sve što je potrebno za smeštaj Inke; drugi su donosili bogate darove za prinošenje žrtvi. Po obimnosti priprema moglo se zakljuciti da novi monarh namerava da nadmaši sve svoje prethodnike u proslavljanju ovog izuzetno važnog praznika.
Najzad, kad je ostalo samo još nekoliko dana do pocetka prvih obreda, a pošto obaviše post, što je po obicaju spadalo u pripreme, pocev od Inke do poslednjeg sluge - jednog jutra na vidiku se pojavi flota sastavljena od hiljada barki od totore. To su Inka Atahualjpa i njegova velika pratnja dolazili na ostrvo.
Vestalke, a narocito Prvosveštenica, zabrinuše se opet za sigurnost Huaskarevog smaragda. Sve su device proisticale iz porodica odanih predašnjem kralju, zakonitom sinu Huajna Kapaha i jedne princeze iz Kuska, zbog cega su bile verne pristalice svrgnutog kralja. One su, naprotiv, mrzele Atahualjpu, koji je bio tudinac po majci, pripadnici omrznutog plemena iz Kita, što je za vlade Huajna Kapaha zadavalo toliko briga Peruancima, pre no što ih ovaj slavni vladar nije pokorio. Zato su vestalke bile rešene da verno cuvaju tajnu dragulja.
Zacas je ostrvo, tako usamljeno i mirno do tada, bilo zakrceno hiljadama podanika, koji su dolazili i odlazili do obale, prolazili stazama ili se peli na brda; neki radi šetnje, drugi obavljajuci savesno i žurno naredbe koje su dobijali da bi se pripreme završile što pre.
Ostrvo sunca, na kome se sada nalaze samo ostaci ruševina, bilo je u vreme svoga sjaja uredeno i ukrašeno zaista velicanstveno. Od prostranog pristaništa, nacinjenog od ogromnih blokova tesanog kamena, vodilo je prema planinskom vrhu velikolepno stepenište sa više od tri stotine stepenika. Sa obeju strana ukrasno drvece nadnosilo je nad njim svoje zeleno granje, pružajuci preko dana hlad, dok ga je preko noci štitilo od ledenih jezerskih vetrova. Na visini sto osamdesete stepenice nalazio se divan kladenac, koji još i sada izbacuje tri široka mlaza sveže bistre vode. Ispred njega bila je neka vrsta odmorišta, sa kojeg su vodile desno i levo dve široke staze, uklesane po strani brda, da bi se postigao blagi uspon. Jedna, ona desno, vodila je do velike i divne palate, namenjene smeštaju Inka vladara prilikom posete svetilištu. Staza sa leve strane služila je za pratnju i velikodostojnike. Pri vrhu, gde se završavalo stepenište, bio je manastir vestalki. Najzad, na samom vrhu, gospodareci nad celim jezerom i ostrvom, uzdizala se ogromna pozlacena metalna kupola hrama Sunca, sva prekrivena plocama od zlata sa bezbroj inkrustacija od dragog kamenja.
Samo je Prvosveštenica mogla dati dopuštenje za ulazak u svetilište. Kad Inka Atahualjpa sa svojom pratnjom stiže pred zlatna vrata hrama, ona ga upita, kako je bio obicaj pri toj ceremoniji, da li se dostojno pripremio da ude u hram. Na to Inka odgovori da je ispunio sve dužnosti koje je nalagala religija; da je razdelio mnoge milostinje sirocadi i udovicama; da je oslobodio na stotine neprijateljskih zatocenika, da je obavio post i da zato moli Prvosveštenicu da mu otvori vrata da ude u najobožavanije i najstarije svetilište velikoga boga.
Posle tih ritualnih reci Prvosveštenica otvori prekrasna vrata i kroz njih udoše Inka i njegova svita. Unutra, ukrašen raskošnim dragim kamenjem, skupocenim perjem i granama biljke khantute, uzdizao se u sredini presto, odreden za vladara. Na njega sede Atahualjpa, a dvorani ga okružiše. Skoro istovremeno zapoce ceremonija. Kroz jedna sporedna vrata ude grupa devojaka pevajuci himnu, što se ubrzo pretvori u svecani ples, uz zvuke retkog i neobicnog orkestra frula i doboša.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Izdaja Pumaje

Prvosveštenica se nalazila na svom pocasnom mestu naspram Inke i posmatrala svog novog vladara, odevenog za ovu priliku u najraskošnije odelo, kad odjednom uzdrhta od straha. Uz Atahualjpu prepoznade Pumaju, krmanoša, koji je bio došao sa carskim peharnikom onom prilikom kada je ovaj bio doneo Huaskarev smaragd da ga preda Prvosveštenici. Nehotice, uzbudena starica prinese ruku ka grudima, gde je bio skriven skupoceni dragulj.
Izgleda da se Pumaja dosetio šta znaci taj pokret Mamakune, jer se približi Inki i šapatom mu rece nešto na uho. Na to Inka upre pogled na grudi Prvosveštenice. Ova, pogadajuci namere monarha, sva preblede i ucini se da ce izdahnuti od užasa. Bila je sigurna da je Pumaja izdao svoga suverena Huaskara i da je došao sa Atahualjpom da mu pokaže gde i ko cuva skupoceni nakit.
Od tog trenutka Prvosveštenica stade pogledom tražiti medu svojim vestalkama neku od najveceg poverenja, da je zamoli za pomoc. Najzad zadrža pogled na Vinjaj-Kusi, koja beše njena ljubimica, i dade joj neprimetno znak da pride. Devojka razumede i iskoristi trenutak da se približi kad su igracice bile izmedu njih dve i monarha. Princeza primi i hitro sakri omot koji joj stara dade. U isto vreme cu kako joj ova govori sa uzbudenjem da cuva smaragd jer su ga pronicljivi pogledi izdajnika vec otkrili u njenim nedrima.
Vestalka, pošto primi i sakri u nedra smaragd, odgovori:
- Imaj poverenja u mene. Niko mi ga nece oduzeti dok traju svecani obredi i sav ovaj velicanstveni ceremonijal.
Jedva se svecanost završila, a Inka naredi svojoj pratnji da izade iz hrama i da ga napolju ceka na donjem trgu, izjavivši da želi ostati sam da se moli svojim bogovima i precima. Svi pratioci poslušaše. Jedini koji je na njegov znak ostao u hramu bio je Pumaja. Kad se hram isprazni, Prvosveštenica shvati da sada za nju nailazi strašni sud. Ali, skrivajuci koliko je mogla svoje nespokojstvo, cekaše, okružena svojim pratiljama, razvoj dogadaja.
Ubrzo Atahualjpa prekide cutanje:
- Poštovana Prvosveštenice - rece joj - na ovaj svecani dan dolazim da mi predaš sveti smaragd moga oca, slavnog Huajne Kapaha, a koji ti je poslao moj brat Huaskar.
- Ja ga nemam, niti išta znam o njemu, oh, mocni vladaru - odgovori drhtavim glasom starica.
- Pumajo - rece strogim glasom Inka - cuješ li šta kaže?
- Slavni gospodaru i Sine Sunca - požuri pokorno da kaže izdajnik - ja sam svedok da ga je ona licno primila od peharnika Huaskarevog i da je obecala da ce ga verno cuvati.
- Vidiš li, stara - dodade Inka - nekorisno je da poriceš. Gde je smaragd? Daj mi ga. Ja sam sada jedini i zakoniti njegov vlasnik. Moj brat, nesposobni i hvalisavi Huaskar, sada je samo bedni zatvorenik, koji nikada nije ni imao vladalacku dušu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Stradanja Mamakune

Od pocetka ispitivanja, Vinjaj-Kusi krišom uzmicaše natrag ka izlazu. Cim ugrabi priliku, brzo izade na vrata. Stiže napolje i potrca uzbrdo, prema suprotnom kraju ostrva, na drugoj strani od mesta gde su se nalazili palata i pristanište. U strahu da su njeno bekstvo primetili ljudi Inke, svaki cas se osvrtala. Pošto je neko vreme trcala kroz obradena polja, pode jednom uzanom stazicom i njome stiže do usamljene uzvišice. Potraži podesno mesto i, kleknuvši, poce užurbano kopati zemlju, dok ne nacini rupu dovoljno duboku. U nju spusti zamotuljak koji joj je dala Prvosveštenica. Zatrpa zatim rupu i poravna površinu da ne ostane ni traga od onoga što je ucinila. Kad vec htede da se digne, primeti sa divljenjem da je zelena trava koju je bila pocupala kadje pocela kopati, ponovo iznikla jednako kao i ostalo zelenilo, tako da se taj deo nije razlikovao ni po cemu, niti se moglo primetiti da je tu kopano. Taj izvanredni dogadaj tumacila je tako da su joj duhovi zemlje pomagali u njenoj misiji i, veoma zadovoljna, vrati se polako u hram da vidi šta se tamo dogada.
Kad ude u svetilište, zastade užasnuta groznim prizorom. Inka, razljucen upornim poricanjem Prvosveštenice, bio je naredio da je podvrgnu mucenju, kako bi joj izvukao priznanje.
Sirota starica, vezanih ruku i nogu, bila je bacena na pod, dok je izdajnik prinosio njenim golim tabanima užarene ugarke. Nesrecnica je urlala od bola ali s retkom cvrstinom i dalje je poricala sve cime je izdajnik teretio.
Nisu bila potrebna duga mucenja da u
osamdesetogodišnje starice izazovu samrtni ropac. No ona je željno tražila pogledom devojku pre no što je izdahnula. Devojka shvati želju samrtnice, te joj se približi i uspe da joj tiho kaže kako je smaragd na sigurnom mestu, gde ga niko ne može pronaci. Još dodade kako je i sama rešena da umre ne otkrivajuci tajnu.
Izgledalo je da se Prvosveštenica, umiruci, osmehnula zadovoljno i, blagosiljajuci hrabru vestalku, zatvori zauvek svoje oci.
Tako je umrla starica a da slavoljubivi Atahualjpa nije postigao svoj cilj. Ali, rešen da nastavi još surovije, naredi da se zatvore vrata hrama i nastavi mucenje. Jedna za drugom podvrgavane su mucenju sve vestalke. Jadna nežna devojacka tela nisu mogla izdržati dodir vatre. I pored plemenitih nastojanja, devojke nisu imale dovoljno snage da i dalje odricu i govorile su sve što su znale. Ali, sve je bilo uzalud. Inka nije mogao doci ni do kakvog tacnijeg podatka.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Zenice Vinjaj-Kusi

Kada to vide Vinjaj-Kusi, pomisli da ce ona još manje moci da precuti o onome što je znala, jer je bila i mlada od ostalih, i da nece moci odoleti svirepom Inki. Zato brzo donese odluku, dostojnu najsamopregornijih heroja. Svojom zlatnom iglom u obliku lopatice izvadi sebi oci. Na taj nacin, cak i ako bi govorila, ne bi mogla, pa i kad bi htela, da pokaže mesto gde je sakrila dragulj.
Doista, kada nju poceše da muce, pošto je priznala da je sakrila smaragd, i kad zatražiše da im pokaže mesto, ona to nije mogla uciniti. Vodila je monarha sa jednog kraja velikog ostrva na drugi, ali nije znala da tacno oznaci gde je to mesto. Sa svoje strane kralj naredi slugama da svuda kopaju, ali uzalud. Huaskarov smaragd je tajanstveno išcezao.
Atahualjpa, zaslepljen besom, naredi da se poubijaju sve vestalke. Istovremeno naredi svojoj pratnji da sve pripreme za povratak u Kusko, Jedino je bila poštedena smrti Vinjaj-Kusi, ali samo zato da bi je poveli sobom u prestonicu i tamo držali zatocenu u hladnoj tamnici, dok joj vraci, , svojim vradžbinama i molitvama, ne povrate vid. Nameravao je potom da je vrati na ostrvo kako bi pronašla smaragd.
Nekoliko nedelja putovahu na sever dok najzad Inka i njegova pratnja ne stigoše u glavni grad.
Odmah behu pozvani svi vraci i carobnjaci carstva. Oni, posle dugih madija i cini, uspeše da povrate vid devojci. Ali oci koje su joj povratili nisu više služile da gledaju ovozemaljske stvari sveta. To su bile natprirodne oci, koje su videle buducnost i sve ono što se dogadalo daleko od njih.
Cuvši da je devojka progledala, Inka se ozari velikim zadovoljstvom i naredi da je najhitnije dovedu preda nj, kako bi je naterao da otkrije veliku tajnu. Vinjaj-Kusi izade pred gospodara, ali je njen pogled bludeo i gubio se negde u daljini. Licila je na bice s drugoga sveta. Njene zenice nisu gledale stvari oko sebe, vec nekuda dalje, otkuda dolazi buducnost. I što je bilo najcudnije, njene zenice, koje su ranije bile crne, postadoše zelene, svetlo zelene, i licile su na najlepše smaragde, iz kojih se širio tajanstveni sjaj.
Kobno prorocanstvo
Kada Inka od nje zatraži da mu ispuni želju, nudeci joj zamamne nagrade ako pokaže mesto gde se nalazi nestali smaragd, devojka mu svecanim glasom i neobicnim držanjem, kao da je u zanosu, odgovori:
- Nesrecnice! Smaragdi koje tražiš uskocili su u moje oci,. ali samo zato da bi kroz njihov magicni sjaj videla i predskazala tvoju buducnost i sudbinu.
- Pa kakva je moja sudbina, drska devojko - upita je uplašen i zabrinut Atahualjpa - osecajuci se kao opcinjen zenicama svoje sagovornice.
- Umreceš uskoro. Ljudi neobicni i lakomi doci ce u ove zemlje i otece ti blago i vlast. Prevarice te kao dete, a posle ce te ubiti. Eto, to ja vidim svojim zenicama.
Takvo je bilo predskazanje i najavljivanje dolaska španskih osvajaca.
Od toga trenutka Atahualjpa, malodušan i mucen sopstvenom savešcu, ocekivaše svoj kraj. Ali pre toga, da ne bi ostavio svoga suparnika i brata na slobodi, te da ovaj ne bi nasledio njegov presto, naredi da ga ubiju u tvrdavi Hauha.
Ostalo ceš vec saznati, dragi citaoce, uceci povest Otkrica Amerike i osvajanja ovih zemalja od strane Španaca.


(Inke)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
GRAŠCIC


Živeo jednom jedan siromašni drvoseca. Danju je sakupljao drva po šumi, odvozio ih u grad i prodavao. Od zaradenog novca živeo je sa ženom. Dece nisu imali.
Jedne zimske noci dok je sedeo pored mangale, duboko uzdahnu i obrati se ženi koja je sedela s druge strane mangale i prela:
- Pogledaj ženo, tako ti boga, koliko smo samo nesrecni što nemamo deteta koje bi nam se sada pelo na vrat i glavu i tako nas zabavljalo svojim vragoljastim igrama u ovim dugim zimskim nocima. U kucama svih komšija se galami, razgovara i cuje se vesela decija igra. Samo je u našoj kuci gluvo i nemo.
I žena duboko uzdahnu i potvrdi:
- Jeste, pravo veliš. Bila bih srecna i zadovoljna kad bih imala dete makar i koliko zrno graška. Sigurna sam da bismo ga obadvoje voleli. U tom trenutku drvoseca kinu, a žena ce:
- Na strpljenje, gospodaru! Kažu,treba se strpiti.
I prode nekoliko meseci posle ovog razgovora. Jednog dana žena oseti porodajne bolove. Ode i spusti se na pod u kuci, na deo od opeke, i rodi muško dete velicine palca na ruci. Dete je imalo sve što ima pravi covek: noge, ruke, oci, uši i ostalo. Samo što mu je lice bilo koliko zrno graška. Žena i muž se mnogo obradovaše i posle šest dana dadoše mu ime Grašcic.
Žena podseti muža:
-- To je upravo dete koje smo od boga iskali. Nema druge, moramo ga srcu prihvatiti i voleti.
I zaista su mu otac i mati posvecivali mnogo pažnje. Ali dete nije raslo. Ostalo je majušno kao što se i rodilo. Medutim, po njegovim sjajnim ocima i vedrom licu videlo se da je razborito i pronicljivo.
Jednoga dana drvoseca se spremao da sa dva-tri svoja druga krene u šumu da nasece i donese drva. Više sam za sebe, glasno rece:
- Eh, ženo, kad bismo i mi imali nekoga kao drugi ko bi nam mogao doterati u šumu kola na kojima bih dovukao drva!
Grašcic to cu i rece:
- Ne tuguj, dragi oce, ja cu ti ih doterati! Drvoseca se nasmeja i upita:
- Ti da ih doteraš? Zar ti možeš upravljati konjem? Smokve kljuje ptica koja ima kriv kljun, zar ne?
- Dragi oce, ako mi mama spremi kola i upregne u njih konja, ja cu se popeti konju iza uha i doterati kola tamo gde ti budeš sekao drva - odgovori Grašcic.
- Vrlo dobro, hajde pa cemo videti - složi se otac.
Kada je bilo vreme mama mu upregnu konja u kola, a njega uze i stavi konju na vrat. Grašcic kao da je sedamdeset godina radio sa konjima poce da vice na konja "hija, hija" i kola krenuše. U samoj blizini mesta gde mu je bio otac, iza jedne ograde, prolazila su dva putnika i kada videše da konj sa kolima juri punim kasom pracen povicima kocijaša koji se nigde ne vidi, jedan od njih rece drugome:
- Zaista je ovo nešto neobicno, daj da pogledamo dokle ce ova kola ovako juriti i gde ce se zaustaviti. Kakvo je ovo cudo?
Kola usporiše i zaustaviše se na mestu gde su secena drva. Odjednom se zacu glas:
- Tatice, eto vidiš da doterah kola. Zašto ne dodeš da me skineš ?
Onda drvoseca pride konju i uhvati ga jednom rukom, a drugom rukom uze malog kocijaša i spusti na zemlju. Zatim se malo odmace i sede na gomilu grancica. Kada ona dvojica videše tako malog coveka, silno se zacudiše:
- Bilo bi mnogo dobro kad bi ovaj maleni covek bio naš - zakljuciše oni. Zato pridoše bliže drvoseci i obratiše mu se:
- Striko, da li bi nam prodao ovog mališana?
- Ne - odgovori drvoseca - ovo je moje dete i ne bih vam ga dao kad bi ste mi bacili pod noge svo blago ovoga sveta.
Kada Grašcic cu ovaj razgovor, neprimetno se uspuza uz šav oceva ogrtaca i pope mu se na rame. Zatim se prišunja do ocevog uha i šapnu mu:
- Tatice, prodaj me i uzmi pare, a ja cu se vec nekako opet tebi vratiti.
Cuvši ovo, drvoseca upita onu dvojicu:
- Dobro, da vidimo koliko dajete za mališana?
- Pet zlatnika - odgovoriše oni.
- Malo je, ne dam malog - odvrati otac. Malo su se cenkali i drvoseca im na kraju dade Grašcica za deset zlatnika.
Oni ga uzeše i upitaše:
- Gde želiš da sediš dok te nosimo ?
- Na ramenu jednog od vas - odgovori Grašcic - jer bih tako mogao da razgledam na sve strane i da sacuvam raspoloženje.
Onda se Grašcic oprosti od oca i poljubi ga. Zatim ode i sede jednom od njih na rame i krenuše na put. Dugo su putovali, sve dok se ne poce smrkavati. Tada Grašcic zamoli:
- Sada me spustite na zemlju, jer sam se mnogo umorio od sedenja na ramenu pa bih se rado malo odmorio i prohodao.
Kod jednog napuštenog sela oni ga spustiše na zemlju. Cim stade na zemlju, Grašcic poce trckarati izmedu kamenja i stvrdnutih gromuljica zemlje. Odjednom se sakri u mišiju rupu odakle povika:
- Drugovi, neka vam je bog na pomoci, ja ostajem ovde, a vi idite kud god želite!
Oni pritrcaše da ga izvuku iz rupe, ali Grašcic se povuce u samo njeno dno. Ma koliko da su pokušavali da ga štapom izgrebu iz rupe, nisu uspeli. Zatim su ga dozivali i molili da izade, ali ni to nije koristilo. Vec se bilo sasvim smrklo. Pošto više ništa nisu mogli videti oni odoše za svojim poslom.
Kada se sasvim udaljiše, Grašcic izade iz rupe i poce tražiti skrovito mesto gde bi mogao mirno prespavati noc. Pronade komad crepa i odluci da na njemu prenoci. Još se na njemu ne beše ni smestio kako treba, a kamoli mesto zagrejao, kad primeti da dolaze i razgovaraju nekakva dva coveka. Grašcic se pritaji i razabra kako jedan od njih veli drugome:
- Ama ostavi to, sada treba da smislimo kakvu varku i da pokrademo sveštenikove pare. Samo da znaš koliko je taj novca sakupio! Prica se da u jednoj ostavi u kuci ima cup pun zlatnika.
U tome se Grašcic pridiže i upade u razgovor:
- Ja cu vam pokazati i pomoci da mu pokrademo pare. Lopovi se iznenadiše i jedan viknu:
- Ciji je to glas? Ko je to? Grašcic odgovori:
- Nema nikoga, osim mene! Želim da me povedete sa sobom da vam pomognem.
- A gde si to ti?
- Na zemlji - odgovori Grašcic - upravo tamo odakle dolazi glas. Predite rukom po zemlji pa cete me napipati.
Lopovi ga potražiše i nadoše. Kada videše koliki je, ne mogoše se suzdržati od smeha:
- Pa ti si koliko prst, i kako da nam ti pomogneš?!
- Podimo, pa cu vam pokazati - odgovori Grašcic. I oni pristadoše:
- Pa dobro, da podemo i da vidimo šta to ti možeš uciniti.
I oni se uputiše pravo sveštenikovoj kuci. Kada stigoše, Grašcic se provuce kroz otvor ispod dvorišnih vrata, otkljuca vrata iznutra i lopovi udoše u dvorište. Tada Grašcic povika:
- Dobro, pa gde je taj sveštenikov cup sa zlatom? Hocete li samo taj cup ili želite još nešto?
- Tiše govori, dobra ne video! - upozoriše ga lopovi. Ali on produži još glasnije:
- O bože, pa recite vec jednom šta sve želite, ja cu vam doneti. Ne gubite vreme!
Lopovi se ozbiljno uplašiše i opet upozoriše Grašcica:
- Slušaj ti, prekini s tim! Šta je s tobom? Kao da ti je neko stao na rep pa se dereš, ili želiš da nas pohvataju. Tiše! Zar hoceš da nas otkriješ!? Upropasticeš nas!
U meduvremenu se sluga koji je spavao u jednoj sobici odmah do vrata probudi od Grašciceve vike. Malo posluša i opet leže da spava. Lopovi tiho narediše Grašcicu:
- Idi u ostavu i uzmi iz niše nešto lakše ali vrednije, i to donesi ovamo!
Medutim, Grašcic ponovo, sada još glasnije, povika:
- Dobro, dodite malo bliže i recite mi šta želite, ja cu vam dodati.
Ovoga puta sluga se sasvim probudi i skoci iz kreveta. Lopovi se dadoše u beg, izleteše na vrata i nestadoše u mraku. Sluga poce tamo-amo da traži kresivo i trud da upali svecu i obide kucu i dvorište. Grašcic iskoristi priliku. Prvo ode i zatvori vrata, a zatim ude u spremište za detelinu i zavuce se u seno. Sluga upali svecu, obide kucu i pošto vide da nema nikoga i da su vrata zatvorena, pomisli da mu se nešto u snu pricinilo. Zato se ponovo vrati u svoju sobicu i leže. Grašcic se lepo namesti u suhoj detelini i donese odluku:
- Kako god bilo noc cu provesti ovde, a sutra idem svome ocu i mami. Medutim nije ni pretpostavljao koliko u životu ima prepreka, zavoja i padova.
I dode jutro. Sluga se probudi, ode u spremište deteline, uze narucje deteline, donese i položi pred kravu u štali. Slucajno zagrabi deo deteline u kojem je ležao i spavao Grašcic. Grašcic se odmah ne probudi, a sluga ga zajedno sa detelinom baci pred kravu. Krava zinu i strpa u usta deo deteline u kojem je spavao Grašcic. Tek u kravljim ustima on se probudi i nade u cudu:
- O bože, gospode, gde li sam ja ovo!? Možda sam pao u rucni mlin?
Malo bolje razgleda cas na jednu cas na drugu stranu i shvati da je dospeo u kravlja usta. Sada je dobro pazio da se ne nade medu kravljim zubima. Ali, ubrzo skliznu niz kravlje grlo i nade se u "gostinskoj sobi" koja nije bila ništa drugo nego kravlji želudac. Unutra je bilo tamno i ništa nije video. A drugo, krava je i dalje jela detelinu i oko njega je postajalo sve tešnje i tešnje. To ga je zabrinulo pa poce da vice iz kravljeg želuca:
- Ciko dragi, ne dajte mi više deteline, necu više deteline, sita sam!
Sluga koji je u tom trenutku muzao kravu, silno se preplaši i izbezumljeno skoci i poleti prema vratima. U tom udari nogom u vedro sa mlekom i mleko se svo proli. Zadihan doleti svešteniku i rece:
- Gospodaru, krava pocela da govori!
- Neznalico jedna, gde ce krava pricati? - ne poverova mu sveštenik.
- Dodi, pa se sam uveri - opet ce sluga. Sveštenik se podiže i ode u štalu. I slucajno u tom trenutku zacu setlas Grašcica:
- Necu više trave, sita sam! Sveštenik se uplaši i zakljuci:
- To se šejtan zavukao u kravu.
Odmah pozva ulicnog kasapa i on odsece kravi glavu. Kravlji želudac u kome se nalazio Grašcic zajedno sa ostalom unutricom odnesoše i baciše na smetlište.
Grašcic primeti da je u "sobi" postalo nešto svetlije. Ali on nikako nije mogao da pronade vrata i izade napolje. Dok je tako pokušavao i razmišljao o tome, spremala mu se nova nevolja. Naišao je tuda gladan vuk i kada spazi kravlji želudac, dojuri i halapljivo ga proguta.
Grašcic, isprva, malo se uplaši, ali se ne zbuni i ne izgubi.
- Svakako cu ga na neki nacin odvesti do oceve kuce - zakljuci Grašcic i povika:
- Ej, strice vuce, kravlji stomak nije nešto vredno, a ti ga proguta. Ni pas ga nece kad mu ga ponude!
- Pa šta onda da jedem? - upita vuk.
- Meso od ovaca, koza, masla, meda i kavurme - odgovori Grašcic.
- A gde da to nadem? - opet upita vuk.
- Podi tamo kud ti ja budem pokazivao pa ceš sve to naci - odvrati Grašcic.
Zatim uputi i dovede vuka do oceve kuce. Iza kuhinjskog zida se zaustaviše i Grašcic mu objasni:
- Gore na tavanu ima jedan otvor. Ti skoci i provuci se kroz otvor u kuhinju.
Vuk nekako skoci gore i zavuce se u otvor kroz koji se provuce i spusti u kuhinju. Tu nade dosta mesa, kavurme, masla i druge ukusne hrane. Ne gubeci vreme poce halapljivo da jede. Grašcic sebi nade pogodno mesto u jednom vukovom crevu i tu se primiri. Kad se vukov trbuh od silnog jela dobro naduo, Grašcic poce da vice, doziva, urla i zavija.
- Šta je s tobom, zašto se dereš? - upita vuk.
- Radujem se u tvoje zdravlje. Radostan sam što si se dobro najeo - odgovori Grašcic. Vuk ga upozori:
- Ne treba da se tako raduješ, probudiceš ljude pa ce me pronaci. A ja sam se toliko prejeo da ne mogu nicim da maknem.
- Ti to ne možeš da shvatiš. Ja moram da vicem - odvrati Grašcic i opet poce da uzvikuje i vrišti. U tom se probudiše ukucani, to jest Grašcicevi otac i mati. Oni dodoše i proviriše kroz pukotinu na kuhinjskim vratima i
spaziše vuka koji se bio toliko prejeo da mu se stomak silno naduo.
- Tiho! - obrati se drvoseca ženi. - Ja idem po sekiru, a ti uzmi srp!
Grašcic prepoznavši ocev glas povika:
- Selamdatice, evo me u vukovom stomaku.
- Hvala Alahu, kad se opet s tobom sastasmo - veselo ce otac - a onda se obrati ženi i upozori je:
- Treba da budemo pažljivi i da vuka tako ubijemo kako ne bismo povredili Grašcica.
Zatim otvori vrata i ude u kuhinju. Vuk pokuša da skoci i pobegne kroz otvor na tavanu, ali mu to ne pode za rukom. Onda se ustremi na drvosecu, ali ga doceka sekira po glavi i on se zatetura i na mestu osta mrtav.
Drvoseca i njegova žena vrlo oprezno rasporiše vukov trbuh i oslobodiše Grašcica.
- Danima i nocima smo mislili na tebe i pitali se: gde li je sada naš Grašcic? - poce otac.
- Ne znaš koliko sam dugo putovao - odvrati Grašcic. - Ali, hvala Alahu, sada smo zajedno i opet mogu da se slobodno nadišem svežeg vazduha.
Otac ga upita:
- Pa gde si sve bio?
- Da znaš samo gde sam sve bio! Bio sam u mišijoj rupi, u kravljem stomaku i u vucjem crevu. Sada mislim da posle svega toga više nikud ne idem od kuce.
Ocu i majki mnogo se dopadoše ove Grašciceve reci. Majka ga uze, poljubi u lice i rece:
- Alah mi je svedok, za tebe bih sve žrtvovala! A otac dodade:
- Tako mi života moga i života tvoje mame, više te ne bih dao ni kad bi mi ponudili ceo svet. Moje oci su radosne kada te gledam!
Nadam se, kao što su oci drvosece bile radosne kada je gledao Grašcica, da ce i oci svih onih koji imaju decu biti radosne i vesele dok gledaju svoju decu.


(Iranska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
DIJERDRI


Jednom Konor Mak Nesa, kralj Alstera, dode sa ratnicima Crvene Grane u kucu svog barda, pesnika Filimija. Velika gozba im bi priredena, tako da su jeli i pili i slušali price i pesme i muziku sve dok se nisu umorili i zasitili i zaželeli sna. A, za sve vreme gozbe, dvorila ih je žena njihovog domacina Filimija, iako je bila bremenita i ocekivala skori porodaj. I kad zbog toga kralj i njegovi ratnici ranije odoše na spavanje, ona, pošto obavi svoje dužnosti domacice, pode kroz tihi hodnik koji je vodio u njenu sobu i odjednom u njenoj utrobi zaplaka dete. Plac razbudi sve goste. Ustavši iz svojih postelja, svi se mašiše oružja i okupiše, a da niko nije znao ko je to zaplakao.
Ali Filimi je znao i rekao im. I Sena, Elilov sin, zapovedi mu da im dovede ženu. Filimi je dovede i rece joj:
- Taj plac je vapaj straha od zle kobi. Ako možeš, objasni nam bolje njegovo znacenje.
Ali ona, zbunjena i uznemirena velikim bolovima i umorom, ne mogade ništa da im kaže, vec se okrenu druidu Katadu, ucenom coveku i proroku, i nemo ga preklinjaše za pomoc. On ju je sa saucešcem gledao i, okrenuvši se kralju Konoru i ratnicima, rece:
- Dete koje ce Filimijeva žena uskoro roditi razvice se u ženu neizrecive lepote; plave kovrdžave kose i bistrih, prodornih, plavih ociju, rumenih obraza i bele puti kao tek napadali sneg, bisernih zuba i koralnih usana. Ona ce biti kobna za kraljeve, junake i ratnike. Zbog nje ce jedna grupa dobrih i hrabrih muškaraca napustiti Alster i otici na zapad, u izgnanstvo.
Tada druid stavi ruku na ženu i dete opet zaplaka, on ponovo rece:
- To, zaista,.ženino dete place. Zvace se Dijerdri, i donece nesrecu.
Nekoliko dana docnije, dete se rodi i Katad mu ponovo prorece beskrajnu slavu i jad. Cuvši ovo, ratnici zahtevahu smrt novorodene devojcice. Ali kralj rece:
- Ne. Sutra ce je doneti meni. Ja cu je podici odvojeno od ljudi. A s vremenom ce ona postati moja žena i životni saputnik.
Ovu odluku ratnici primiše uz tiho negodovanje, ali se niko ne usudi da glasno protivreci. I tako Konoru donesoše dete. On postavi othranitelje i pesnikinju Liram da se o Dijerdri staraju dok ne poraste za udaju. Sagradi im kucu na usamljenom mestu, daleko od ostalog sveta, i nikome ne beše dozvoljeno da joj se približi ili da u nju ude, osim ovima koji su se o Dijerdri starali.
I tako je Dijerdri rasla. Njena blistava lepota prevazide druidove reci. A Liram, starajuci se o njoj s puno ljubavi i nežnosti, strahovaše od dana kada ce se morati rastati. Kada bi kralj upitao da li je Dijerdri spremna da mu dode, Liram bi uvek pronašla neki izgovor da to odloži. Tako Dijerdri beše u cvetu svoje devojacke depote, i cesto razmišljaše za kakvog bi se muškarca udala ako bi sama mogla da bira. Jednog snežnog zimskog dana desi se da njen poocim ubije tele izvan kuce. Sneg se zacrvene od krvi, a jedan gavran slete dole da je pije. Gledajuci taj prizor, Dijerdri uzviknu:
- Vidi, Liram, tri boje. One pripadaju coveku kome cu dati svoju ljubav. Njemu i nijednom drugom. Kosa mu je crna kao gavranovo krilo, obrazi rumeni kao krv, telo belo kao sneg.
Na ove njene reci Liram se rastuži, jer u njima prepoznade jedan deo prorocanstva koje je druid po njenom rodenju predskazao. Ipak devojci požele srecu i rece joj da je covek o kome govori jedan od najhrabrijih Konorovih ratnika u Eman Mahi. On je jedan od trojice Asninih sinova. Ime mu je Niši.
- Nikada necu znati za srecu i mir - rece Dijerdri - sve dok ga ne vidim i ne poklonim mu svoju ljubav.
Ne prode otada mnogo vremena, a Dijerdri umaknu svojim cuvarima i ode u Eman Mahu. Svojim neprestanim zapitkivanjem saznade od Liram mnogo o trojici Asninih sinova: Nišiju, Ardanu i Enliju; o njihovoj hrabrosti, koja je bila takva da kad bi se oni udružili, muškarci Alstera nisu mogli da ih nadvladaju; o brzini njihovih nogu, koja je bila takva da su mogli divljac u lovu da prestignu; o melodicnosti njihovih glasova, koja je bila takva da su svi njome bili ushiceni, cak su i krave, slušajuci ih, davale dve trecine više mleka nego obicno; o njihovoj uzajamnoj ljubavi, koja je bila takva da bi svaki od njih dao svoj život za drugog.
Kada stiže u Eman Mahu, desi se da je Niši stajao sam na bedemu, i dok se ona približavala, on poce da peva svoj melodicni bojni poklic. Vazduh se od njega prolamao dok je ona pretrcavala cistinu na kojoj ju je mogao opaziti. Kada je ugleda, pesma mu zamre u grlu. Opcinjen njenom lepotom, groznicavo je razmišljao, nagadajuci ko bi ona mogla biti, i doseti se da je to Dijerdri iz prorocanstva, inace se takva lepota ne bi mogla dotada sakriti od pogleda muškaraca Alstera.
Dijerdri ga je, mada crveneci od stida, odvažno gledala, i on oseti kako njena ljubav prelazi na njega. Zabrinu se, jer je znao da je verena za kralja. Za to vreme njegova braca, cuvši kako bojni poklic pri samom pocetku iznenadno zamire, dotrcaše do njega i cuše Dijerdri gde mu govori da osim njega nikoga drugog ne može voleti. Oni ga upozoriše na Konorov gnev. Ali snaga njene ljubavi pobedi njihovo trenutno oklevanje i zadobi Nišijevu ljubav. On je uze u narucje i rece:
- Pošto ovde ne možemo ostati, moramo pobeci. Hajdemo.
Sa njima podu Ardan i Enli. Najpre putovahu kroz Irsku. Neprestano proganjani Konorovom srdžbom i lukavstvom, oni mnogim kraljevima stavljahu u službu svoje ratnicke sposobnosti. Najzad bejahu primorani da napuste zemlju i odu u Škotsku, gde življahu u divljim krajevima, loveci divljac i iznenadno napadajuca naselja u okolini, sve dok ih škotski kralj ne najmi u svoju službu, jer su mu tako hrabri ratnici bili potrebni.
Iz straha da muškarci ne vide Dijerdri, zbog cije bi se lepote prolila krv, oni sagradiše sebi kuce odvojeno, u zelenilu ispred tvrdave škotskog kralja. Ali jednoga dana upravnik kraljevskog imanja, poranivši, slucajno proviri u Nišijevu kucu i ugleda Nišija i Dijerdri kako spavaju. On odmah pohita kralju.
- Do sada smo bili nemocni da ti pronademo dostojnu ženu - rekao je on. - Ali jutros sam ugledao ženu dostojnu da postane žena vladara zapadnog sveta.
Zatim stade da prica kralju o zanosnoj lepoti Dijerdri dok je ležala spavajuci kraj Nišija, i nagovaraše ga da Nišija pogubi a Dijerdri uzme za ženu.
- Ne - rece kralj - ali idi svakoga dana njenoj kuci i potajno je isprosi za mene.
I tako je svakoga dana upravitelj dolazio k Dijerdri dok je Niši bio odsutan, a svake veceri, kada se Niši vracao, ona mu je pricala sve što je u toku dana bilo receno ili ucinjeno. Kralj postade nestrpljiv jer se udvaranje pokazalo bezuspešno. Zato kralj poce da šalje Asnine sinove u susret svakoj mogucoj opasnosti i da im pronalazi opasna zaduženja - sve u nadi da ce poginuti. Ali oni su se posle svakog takvog zaduženja pobedonosno vracali.
S vremenom su i kraljevi ratnici postali svesni kraljevog plana, pa su i sami pronalazili sva moguca sredstva da unište bracu. Život je pod takvim opasnim uslovima postao nesnosan i Dijerdri je molila Nišija da pobegnu. I jedne noci pobegoše na pusto i stenovito ostrvo. Tu nisu morali da strahuju od neprijatelja, ali zato bejahu usamljeni i lišeni udobnosti.
Za to vreme vesti o njihovom mukotrpnom životu dospeše do Irske, i muškarci Alstera zamoliše kralja Konora da ih, pod svojom sopstvenom zaštitom, pozove natrag u Alster. Oni više nisu mogli da dozvole da se tri hrabra Asnina sina i dalje zlopate zbog prevelike ljubavi prema jednoj ženi.
Konor nije mogao da im ne usliši molbu, mada nije zaboravio Dijerdrin gubitak, niti je oprostio Asninim sinovima. I zato rece muškarcima Alstera:
- Asnini sinovi nece hteti da se vrate dok im neki ratnik ne da rec da ce biti bezbedni. A postoje samo trojica njih ciju ce datu rec prihvatiti. To su: Konal Kirnak, Kuhulin i Fergas Mak Roj. Ja cu se sa ovom trojicom posavetovati i obezbedicu sigurnu pratnju izgnanicima.
Prvo je poslao po Konala i rekao:
- Ne nameravam nikakvo zlo da nanesem Asninim sinovima. Ali ipak mi odgovori na ovo pitanje. Kada bih te ja poslao da ih dovedeš kuci i ako bi se desilo da zbog mene budu ubijeni, šta bi ti uradio ?
Konal odgovori:
- Ja ne želim da idem po njih, ali ako bih se vec toga prihvatio, da im se desi bilo koje zlo od bilo kojeg coveka, taj covek ne bi dugo živeo.
Konoru se odgovor nije dopao i otpusti Konala, a pošalje po Kuhulina. Ali na njegovo pitanje Kuhulin dade isti odgovor, te on i njega otpusti. Onda posla po Fergasa i postavi mu isto pitanje, a njegov odgovor je glasio:
- Konore, nikakvo zlo te nece zadesiti od mene, jer osim tebe nijedan covek ne bi Asninim sinovima naneo zlo, i zato nece moci da sagleda svoju smrt u mojim rukama.
Ovaj odgovor dopade se Konoru, i naredi Fergasu da odmah pode na ostrvo da bi doveo natrag Dijerdri i Asnine sinove. I dade mu uputstvo da ih dovede obalom pored Boraove tvrdave kod Danseverika na severu, i zahtevaše da mu se Fergas zakune da ce, kad u bilo koje doba dana ili noci pristanu, morati pravo, bez ikakvog zadržavanja, da dodu do Konora, u Eman Mahu.
Fergas položi zakletvu i camcem se otisnu na pucinu. Kada pristade na ostrvo, Niši i Dijerdri su bili zaneti partijom šaha. Upravo je bio Nišijev potez, a Dijerdri je sedela razmišljajuci o snu koji ju je prošle noci uznemirio i koji je predskazao izdaju i sudnji cas onima koji su joj dragi. Iznenada se, sa žala, razleže glasni povik. To je Fergas dozivao.
Dijerdri zacu Fergasov glas, i osecaše da njen san pocinje da se ispunjava. Niši je pogleda.
- To kao da je neki irski povik - rece. Ali ona mu naredi da nastavi igru.
- To je povik nekog Škotlandanina - rekla je. Povik se ponovo zacu.
- Siguran sam da je to glas nekog Irca - rece Niši.
Ali Dijerdri ga je, obuzeta strahom i zlom slutnjom, uporno razuveravala.
Kad se povik zacu i po treci put, približavajuci se, Ardan i Enli skociše na noge, i niko od njih trojice nije više sumnjao da to nije Fergasov glas. Niši posla Ardana da mu pode u susret i dovede ga.
Bio je to srecan i veseo susret kada je Fergas došao. Dok su oni medusobno izmenjivali novosti i željna pitanja, Dijerdri obuzimaše tuga. I što braca postajahu veselija, ona sve više zapadaše u tugu. Pokuša da ih odvrati da prihvate Konorov poziv da se vrate u Irsku, ali oni su se samo smejali njenim strahovanjima i predskazanjima, jer su poverovali u Fergasovo ubedivanje da ih od Alsteraca nece zadesiti nikakvo zlo. I tako napustiše ostrvo, a Dijerdri oplakivaše prošlost i buducnost; plakala je za srecnim danima koje je provela sa Nišijem i njegovom bracom, za Škotskom i njenim dolinama i ostrvima, koje je tako mnogo zavolela, i zbog zlog predskazanja i svoje sudbine. Za to vreme Konor posla po Boraa i naredi mu da izgnanicima i Fergasu priredi gozbu dobrodošlice, u svojoj tvrdavi na severu. On je znao da Fergas, po svom obicaju, ne može da odbije gozbu pripremljenu u njegovu cast. I tako Bora izade u susret Asninim sinovima, Dijerdri i Fergasu, kad pristadoše, i pozva ih na gozbu. Fergas se oneraspoloži, jer je Konoru obecao da ce izgnanike dovesti pravo u Eman Mahu. Ali, ipak, ne mogade odoleti pozivu.
Posle dužeg dogovaranja, braca i Dijerdri nastaviše put sa dvojicom Fergasovih sinova, kao oružanom pratnjom. Dijerdri ponovo pokuša da se odupre kobi sudbine preklinjuci ih da idu u Kuhulinovu tvrdavu Dangelgen; ali oni bejahu uvereni u svoju bezbednost uzdajuci se u svoju hrabrost i zadanu rec Ilana Fina i Bina, Fergasovih sinova. I tako stigoše u Eman Mahu.
Dijerdri ponovo pokuša da im govori o svojim snovima i predskazanjima:
- U ovom našem povratku ima izdaje, i ja imam neko predosecanje po kome možete to da znate. Ako vam Konor ne želi nikakvo zlo, on ce vas sada pozvati u svoju kucu, gde cete videti njegove junake i ratnike; ali, ako vam snuje izdaju, udesice da budete primljeni u Crvenoj Grani.
Kada Konoru najaviše njihov dolazak, on upita svog upravitelja imanja da li je Crvena Grana pripremljena za goste, i, dobivši potvrdan odgovor, naredi mu da Asnine sinove i Dijerdri tamo odvede.
Lepo su docekani, najbolja jela i pica iznesena su pred njih, i svi na gozbi behu veseli sem njih. Dijerdrine reci su ih uznemirile i, mada su dugo putovali, jeli su samo malo. Niši zatraži šahovski sto i sede da igra sa Dijerdri.
Za sve to vreme Konor je mislio na Dijerdri. Najzad pozva k sebi Liram i rece joj da ide i vidi Dijerdri i da mu kaže kako izgleda, da se nije izmenila. Jer, ako se promenila, pustio bi je da ostane sa Nišijem, ali ako nije, otece je pa makar se zbog toga i krv prolila.
Ali Liram je Dijerdri volela, i, kada ugleda njenu velicanstvenu lepotu, sazrelu, oplemenjenu i setnu, zaplaka. I rece Asninim sinovima da su u smrtnoj opasnosti, jer ako Konor sazna da je Dijerdri mnogo lepša nego što je bila kad je napustila Irsku, on nece ni od cega prezati u svojoj bezumnoj strasti. Ona ih posavetova da kucu drže zabravljenu i zatvorenu ne bi li neko ugledao Dijerdri i odao ih. A Dijerdri zaplaka zbog svoje sudbine, što se celog svog života, još od rodenja, mora kriti od pogleda muškaraca, jer bi njena pojava donela nesrecu onima koje voli.
Kada Liram rece Konoru da je sva Dijerdrina lepota sa godinama išcezla, ali da su Asnini sinovi snažni i odvažni, kao i uvek, i da su spremni da mu odano služe, on jedno izvesno vreme beše zadovoljan i miran. Ali stara strast ga je iznutra nagrizala, i posle izvesnog vremena pozva Trendorna, Nišijevog neprijatelja, i naredi mu da ide i vidi da li mu je Liram rekla istinu. On ode u Crvenu Granu, i, uprkos svim njihovim predostrožnim merama da obezbede kucu od ljubopitljivih pogleda, pronade mesto sa kojeg je mogao da vidi Dijerdri. Tada on pohita natrag Konoru, da mu saopšti šta je video.
Sakupivši sve svoje ratnike, Konor pode na Crvenu Granu. Ali ona je hrabro branjena. Onda prvo poce da nagovara Fergasovog sina Bina da primi mito i napusti Asnine sinove. Bin se pokoleba i primi mito. A Binov brat Ilan Fin, razbešnjen takvom izdajom, napravi užasan pokolj Konorovih ljudi, dok i sam ne beše ubijen.
Tada tri brata preuzeše naizmenicno stražarenje i odmaranje, i svaki put kada jurišahu, potukoše i poubijaše
Konorove ljude. I zato Konor posla po svog druida i rece mu da ce svi muškarci Alstera biti pobijeni ako se Asnini sinovi ne savladaju, i naredi mu da Asnine sinove tako omadija da nenaoružani izadu iz Crvene Grane. Konor dade svoju kraljevsku i ratnicku rec da im nece nikakvo zlo naneti. Druid mu poverova i posluša ga, i Asnini sinovi izadoše.
Konor tada naredi da ih vežu i pred njega dovedu, pa upita ko bi hteo da ih pogubi. Ali ni jedan muškarac iz Alstera nije želeo da im nanese zlo. Najzad neki Norvežanin Mein istupi i ponudi se da izvrši Konorovo naredenje, jer mu je Niši pobio bracu. Kad im se približi, Ardan uzviknu:
- Ako moramo da budemo ubijeni, ubij prvo mene, da ne bih gledao kako mi braca umiru.
Enli je isto molio. Ali Niši rece:
- Svi cemo zajedno umreti ako Mein upotrebi mac koji mi je poklonio Menenon Mak Lir. Jednim udarcem pogubice nas trojicu.
I tako Asnini sinovi umreše.
Kada Fergas stiže i vide šta je ucinjeno, spali i razori Eman Mahu, a zatim ode u Konat, u Meivin i Elilov dvor. I zato Fergas beše na strani konatske kraljice kada je pripremala veliki napad na Kuli.
A Eman Mahu i Konora i njegovo potomstvo prokleo je druid.
I sudbina lepe Dijerdri se obistinila. Onog istog trenutka kada je mac Menenona Mak Lira pobio Asnine sinove, i ona je umrla.


(Irska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 4 5 ... 13
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 19. Mar 2024, 03:43:10
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.104 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.