Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 19. Mar 2024, 11:37:58
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4 ... 13
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Najlepse bajke sveta  (Pročitano 277788 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
ZAŠTO U GRADU PAGANU IMA TOLIKO PAGODA


Nekada davno, davno, kad je narod Pagana, jednog od najstarijih gradova Burme, bio siromašan, živeo je u njemu kaluder-alhemicar koji je pokušavao da pronade kamen mudrosti. Njegovi ogledi stajali su skupo i on ih ne bi mogao izvoditi da ne beše pokroviteljstva samog cara.
Dane i noci provodio je kaluder nad epruvetama i starim svitkom pergamenta, izvršujuci sve ono što je na njemu bilo napisano. Prolazili su nedelje i meseci. Carska blagajna se iscrpe a narod odbi da placa porez, smatrajuci da car rasipa zlato na varalicu.
Kaluder, koji je najzad stigao do poslednjeg uputstva: "Zatim spusti taj metal u kiselinu i on ce se pretvoriti u kamen mudrosti", umiri narod izjavivši da mu je ostalo da izvrši još jedan jedini ogled pa da pronade kamen mudrosti. I ljudi platiše porez.
Komadic metala - rezultat mnogih traženja - bi spušten u kiselinu. Prošlo je sedam dana, a metal je ostao metal. I tada se kaluder uputi caru da ga obavesti o neuspehu. Ali narod, kad cu da ogled opet nije uspeo, pomisli da je kaluder pošao caru da mu izmami zlato, okruži dvorac i zatraži kaznu zbog obmane i prevare.
Car nije znao šta da radi. On nije sumnjao u kaluderovu cestitost, ali je trebalo utišati gomilu.
Tad kaluder izvadi sebi oci, izade pred narod i rece:
- Pogledajte moje prazne ocne duplje. Zar nisam dovoljno kažnjen? Zar je to mala naknada za vaše zlato?
Videci da je pravda zadovoljena, ljudi se razidoše.
Mnogo dana i noci provede kaluder u svojoj celiji, ali, razocaran u svoju nauku i klonuo duhom, prestade da radi. Na kraju krajeva razocaranje prede u mržnju; on porazbija sve epruvete i spali rukopise, a zatim naredi decaku, svom uceniku, da baci nesrecni metal u nužnik. Mladi ucenik tako i ucini. A kad se smrklo, vide da iz nužnika izbija svetlost. On potrca iz sve snage kaluderu, vicuci:
- Ucitelju, ucitelju, pogledaj brže! U nužniku su sigurno bogovi!
- Nemoj zaboraviti da sam slep - odgovori ovaj. - Ispricaj lepo šta si tamo video.
Kad sasluša decaka, kaluder shvati da se komadic njegovog metala najzad pretvorio u kamen mudrosti. "Eto u cemu je stvar!" pomisli on. "Prilikom prepisivanja, u rukopisu se potkrala greška! Ne ,kiselina' vec ,necistoca'!". . .
Ucenik izvuce iz nužnika kamen mudrosti. A tada ga kaluder zamoli da otrci kasapinu i kupi par ociju bika ili koze. Ali se u kasapnici nadoše samo dva razlicita oka: jedno od bika a drugo kozje. Kaluder ih stavi u svoje prazne ocne duplje, dotace ih kamenom mudrosti i vid mu se povrati. Ali mu je sad jedno oko bilo malo, a drugo veliko.
- Svi ce me od danas zvati Jarac-Bik - našali se kaluder i pode ka carskom dvorcu.
Stigavši tamo, isprica caru da su mu se želje ispunile, a zatim i o svojoj nameri da u svanuce ode u svet.
Na njegovu molbu, postaviše ogromne kazane a iz celog dvorca doneše olovo i bakar.
- Gospodaru ! - rece kaluder caru pre nego što se vrati u manastir. - Zapovedi da to isto urade i svi tvoji podanici.
I mada je bilo vec prošlo pola noci, car naredi da se probude svi stanovnici grada. Udarajuci u gong telali su obaveštavali narod o carevoj naredbi da pred izlazak sunca svi iznesu pred svoje kuce velike kazane i da u njima rastope sve olovo i bakar.
Tek što je svanulo, kaluder i njegov mladi ucenik napustiše manastirske zidove i krenuše ka dvoru. Zatim obidoše sve kuce. U svaki kotao kaluder je bacao kamen mudrosti. Od dodira sa njim olovo se pretvaralo u srebro, a bakar je postajao zlato. A sam kamen mudrosti svaki put bi iskako iz kotla pravo kaluderu u ruke.
Eto, od toga vremena Pagan se obogati i pošto su njegovi stanovnici sada imali mnogo zlata i srebra, podigoše mnogo pagoda, koje su se sacuvale i do danas.
Kaluder Jarac-Bik i njegov ucenik obidoše ceo grad i podoše ka planini Poupa. Kad dodoše u podnožje planine, niz njenu padinu spustiše se lijane, nežno obaviše ucitelja i ucenika i digoše ih na sam vrh. Kaluder iskopa tamo nekoliko cudotvornih korenova i istuca ih kamenom mudrosti. Istucano korenje samo se pretvori u šest kuglica, od kojih on proguta tri. Ostale tri kaluder ponudi uceniku, ali ovaj oklevaše zato što je korenje licilo na covecje telo a njegov sok na krv.
- Šta te buni, ucenice? - zapita kaluder.
- Ali to su telo i krv! - progovori jecajuci decak.
- Ne - rece kaluder. - Zar sam ja ikada lagao? Ucenik pokuša da proguta kuglice, ali ne uspe, pripade mu muka.
- Sad je jasno da ti nije sudeno da podeliš moj uspeh u nauci - tužno progovori kaluder. - Ovde se moramo rastati.
Suznih ociju, decak se poslušno pokloni ucitelju. Kaluder mu dade oproštajni dar - zlatni grumencic. Zatim lijane spustiše ucenika u podnožje planine. Osecajuci se usamljenim, on ne pode u manastir, nego se uputi svojoj majci, siromašnoj udovici.
- Majko, daj mi da jedem - zamoli on.
- Eh, sine - odgovori ona sa uzdahom - pirinca nema više... A nema cime ni da se kupi...
Tada se ucenik seti zlatnog grumencica koji mu je pri oproštaju dao kaluder Jarac-Bik, izvadi ga iz džepa i rece majci:
- Evo, majko! Daj ga za pirinac. Kada je majka vec izlazila iz kuce, on oseti u svom džepu drugi zlatni grumencic!...
- Majcice! Majcice!... - viknu ucenik. - Pa nisi uzela zlato!
- Ta evo ga, sine - odgovori ova pokazujuci zlato.
Ucenik izvadi zlatni grumencic i pokaza ga majci, a u njegovom džepu se opet stvori zlato. Tako se u majcinoj ruci nade deset zlatnih grumencica. I tada ucenik shvati da mu je njegov voljeni ucitelj, kaluder Jarac-Bik, dao poklon koji ce vecito trajati.


(Burma)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
ZAŠTO JE MORE SLANO


Bili jednom muž i žena i živeli u velikoj slozi i ljubavi, ali ih je nemaština pritisla sa svih strana. Kad im dode na svet i dete, rece covek jednom bogatom prijatelju:
- Hajde da mi budeš kum.
- Dobro - odgovori bogataš. I krsti dete, pa mu zatim rece:
- Dodi do mene svakog dana i dobiceš nešto milostinje.
Siromašak beše bez posla i svakog dana je dolazio da nešto odradi kod kuma i da dobije nešto milostinje. Dete je raslo i vec je napunilo dve godine a siromašak je još uvek išao po milostinju. To vec dosadi kumu jer se bojao da ce i sam osiromašiti deleci stalno milostinju. Jednog dana je morao i kravu da zakolje. Uto mu dode kum.
- Dobar dan, kume.
- Dobar dan - odgovori ovaj.
- Došao sam da mi nešto daš, kume.
- Dobro - rece mu on, pa se okrenu mesaru i naredi mu:
- Odreži s krave jednu plecku.
Mesar odreza plecku. Tada kum rece siromahu:
- Uzmi je, kume. - Pa ga s pleckom snažno udari po grudima i ledima i kaza mu:
- Idi do sto davola! Odnesi je pa je daj i samom davolu, samo da te moje oci više ne vide.
Siromašak uze plecku i krene kuci. Uz put srete jednog starca.
- Kuda ceš, sinko?
- Idem do samog davola - odgovori siromašak. - Bio sam kod kuma da tražim milostinju, pa je bacio plecku na mene, udario me njome po grudima i odvalio mi leda. Zato je nosim davolu.
- Odnesi je, ali nemoj proci kroz mala vrata, nego kroz velika. Kad stigneš, zakucaj i on ce izaci. A ti mu reci: "Donosim ti ovu plecku mesa". On ce ti biti veoma zahvalan i pitace te: "Koliko novaca tražiš za nju?" Ti ga nemoj primiti, vec mu traži da ti da onaj stari mlinac koji drži na ulazu, u vratima.
Siromašak se zahvali starcu na savetu i krene na put.
Kad covek stiže, zakuca na vrata.
- Šta hoceš? - upita davo.
- Evo doneo sam ti plecku.
- Dobro, koliko novaca tražiš?
- Necu novac, vec mi daj stari mlinac koji stoji na ulazu kod vrata.
- E - rece mu davo - to ti necu dati. Imam dve sobe pune mlinova, dacu ti jedan novi.
- Ne, ja baš taj stari mlinac želim.
I davo, šta ce, zaželeo se mesa, te mu dade stari mlinac.
- Evo ti ga, nosi ga. To ti je naknada za meso.
- Daj mi i dva kljucica sa mlincem.
Dade mu i dva kljucica, pa covek uze mlinac i ode. Stiže kuci i zatece ženu iznemoglu od gladi. Stavi mlinac na sto i rece:
- Mlincicu, mlincicu, davo te ucinio svemocnim, daj mi hrane i najboljeg vina.
Pa pomisli onda zašto bi išao da radi! Stavi i drugi kljuc u mlinac i rece da mu sada da novca. Mlin poce da izbacuje novac. I siromašak kupi mnogo zemlje, lepih kuca i dobavi puno slugu.
Jednog dana se bogati kum upita:
- Zašto moj kum više ne dolazi da mi traži milostinju?
- Kako ce doci kad si ga onako odalamio pleckom - odgovori mu žena.
- Avaj, daj mi taj komadic mesa i hleba što nismo mogli da pojedemo, pa cu poci da ga obidem i vidim kako živi.
I krenu na put da potraži kuma. Nije nikako mogao da ga nade. Ugleda neke kuce, poslugu i upita ih:
- Kod koga vi to radite?
- Kod gospodina kuma tvog - odgovoriše mu oni.
- Kako se on tako obogatio?
- Idi pa vidi, kuca mu je obeležena zelenim slovima.
On pode u selo i ugleda prekrasan dvorac. Pride i zakuca na vrata. Izade njegov kum, sad pravi gospodin, bogatiji od njega, pa mu rece:
- O, kume, pa kako si mi? Zašto si bacio pogacu koju si mi poneo? Zašto je kumu bilo sramota da mi pošalje ostatke od mesa što niste pojeli?
- Vidi, vidi, ti to sve znaš! Aj, kume, kako si se tako obogatio?
- Obogatio sam se od onog dana kad sam bio kod tebe, kad si mi dao plecku i uputio me davolu. Bio sam kod njega pa mi je dao mlinac da mi izbacuje hranu i novac.
- Pa, kume, zašto mi ne prodaš mlinac?
- Dobro kume, dacu ti ga. Hajde, udi unutra. I stavi kljucic u mlinac:
- Mlincicu, mlincicu, davo te je ucinio svemocnim, daj mi najbolja vina na svetu - rece mu.
Kad mu mlincic dade najbolje vino na svetu, ponudi kuma da ga proba i ovaj, uzdahnuvši od zavisti, upita ga:
- Hoceš li mi ga prodati?
- Dobro, kume, ponesi ga. Stavi drugi kljucic i zategni ga dobro.
- A koliko treba da ti platim za njega?
- Necu ti tražiti ništa, poklonicu ti ga.
- Onda u redu, kume.
Kako je bio polupijan, jer se napio dobrog vina kod kuma, uze mlinac i ode teturajuci se svojoj kuci. Kada stiže uze bic i istera sluškinje na ulicu pa ih išiba. Rece mu žena:
- Šta to radiš covece, šta ti je?
- Kad imam mlinac, nisu mi potrebne sluškinje.
I sluškinje odoše. Onda on postavi mlinac da radi. Kum mu je dao kljuc da mlinac može da izbacuje jelo. I on mu rece:
- Đavo te je ucinio svemocnim, izbaci mi hranu.
I mlinac poce da izbacuje hranu. Najedoše se domacini i sto slugu i mlinac je i dalje izbacivao hranu. Napuni se cela trpezarija hranom pa i sve druge sobe i odaje, tako da se nije moglo po kuci kretati. Onda on rece:
- To su davolska posla, to su budalaštine. Uze mlin i pode ulicom, a mlin je i dalje uz put izbacivao hranu, te on povika siromašnima:
- Donesite tanjire, evo vam nosim hranu.
Siromasi se zabezeknuše ugledavši toliku hranu. I on stiže opet do kuma.
- Kume - rece mu - ti si mi dao samog davola.
- Kako to, znaci nisi znao da mu kažeš? Iskoristi trenutak nepažnje kuma, pa stavi drugi kljucic u mlinac i rece:
- Mlincicu, mlincicu, nemoj više da izbacuješ hranu.
I ostade sa svojim mlincem. Kum je morao da traži ponovo sluškinje da mu ociste i operu kucu od tolike hrane.
I covek poce opet da radi sa svojim mlincem i radio je mnogo godina.
U nekom stranom gradu nije bilo soli, nisu je mogli nigde pronaci. I on im poruci da im može napuniti ako treba i deset brodova solju. Odgovoriše mu da je bolje da im napuni sto brodova i da ce mu ih sve poslati.
Stigoše brodovi. Tada mu rekoše:
- Zar nije bolje da prodaš mlinac?
- Pa dobro, prodacu vam ga, sacekajte me osam dana.
Sacekaše osam dana. On zatraži da mu mlinac izbacuje pare i napuni deset podruma novcem. Zatim proda mlinac. Kad ga je prodao, brodovi krenuše. Tada najstariji na brodovima rece:
- Je li sigurno da ce ovaj mlinac davati so?
Poneli su mlinac samo sa jednim kljucem. Tada on rece:
- Mlincicu, mlincicu, davo te je ucinio svemocnim, izbaci nam so.
Mlinac poce da izbacuje so. Napuni se jedan brod solju, pa drugi i svi ostali. Tada mu rekoše:
- Mlincicu, mlincicu, nemoj više izbacivati so.
Ali što su mu više govorili, on je izbacivao sve više soli. Vec napuniše sto brodova a mlincic je i dalje izbacivao so. Tada rece najstariji na brodovima:
- Ovaj mlinac je davolov!
I baci ga u more. I zato je more i danas slano, jer mlinac još uvek izbacuje so.


(Čileanska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
DVA BRATA BLIZANCA


Na malom imanju na obali otvorena mora prebivali sami muž i žena. Vec su bili zašli u godine, a nisu imali dece. Nije im bilo bog zna kako dobro; zemlja im je bila posna i prinos s nje slab, tako da su uglavnom živeli od mora: sve vreme pogodno za ribolov muž je provodio u pecanju.
Ali se jednom dogodi da cele godine ne bude ni jedan jedini dan pogodan za to. Stalno su duvali bura i vetrovi s kopna, i niko nije mogao izici na more, na pecanje, sve do Duhova, kad se, naposletku, sve promenilo: i vetar i nebo i more, i vec tog jutra nastade pravo vreme za ribolov.
Covek htede odmah poci na more, dok žena nije bila za to. Rece da na tako velik praznik ne valja ici u ribolov, niti raditi ma kakav drugi posao, jer to ne donosi srecu. Ali joj muž odgovori da vec jedva sastavljaju kraj s krajem, te se povoljna prilika da poprave svoje stanje ne sme olako propustiti. A cele godine nije bilo ovako pogodna vremena za ribolov kakvo je danas.
I tako sedne u camac i zavesla, ponevši sa sobom mrež. prutilo i udice.
Ali ma koliko da je bacao prutilo s udicama cas na jednu, cas na drugu stranu, ne uhvati baš ništa. Tek kad je sunce bilo vec dobro odskocilo, izvuce naposletku na jednoj udici tako neobicnu, veliku i ružnu ribu kakvu još nikad dotad nije video. Ne znajuci šta ce s njom, baci je u more.
Nastavi da peca, ali ni posle jednog casa ne uhvati ništa drugo doli Opet tu istu ribu, koju odmah baci u more.
Pecao je i dalje i ništa nije ulovio, dok naposletku ne izvuce i treci put tu neobicnu, veliku i gadnu ribu. U camcu je skine s udice i htede je opet baciti u more, i zatim dici tog dana ruke od pecanja. Seti se kako mu je žena rekla da rad na tako velik praznik ne donosi srecu i pomisli da je možda pravo kazala. Ali u istom trenutku pocne riba govoriti:
- Ne bi me smeo tako prezreti, jer ja sam bolja no što misliš. Uzmi me i odnesi kuci, iz mene ceš moci izvuci mnogo šta.
- Kako? Na koji nacin? - zapita je.
- Cuceš. Pazi samo dobro šta cu ti reci - rece riba. - Kad budeš bio kod kuce, raspori me. Izvadi mi drob i baci ga na dubre. Zatim mi ostruži krljušt, ali se dobro postaraj da ti se ni jedna ljušcica ne izgubi. Onda mi odseci glavu i pokopaj je pod kamen ispod oluka svoje kuce. Moj gornji deo leda skuvaceš i daceš ženi da ga pojede, ali ti od toga ne smeš darnuti ni najmanji komadic. Devet meseci posle toga žena ce ti roditi dva sina.
Ono što od mog tela još preostane, skloniceš dobro i sacuvati dok ti sinovi ne budu navršili sedam godina, a onda ceš ga iseci na tri dela: prednji trbušni deo daceš svojoj mladoj kobili, koja se još nije ždrebila, srednji deo svojoj kujici, a zadnji, repni, obesiceš na visoko drvo kraj svoje kuce, na kojem ce biti gnezdo kobaca. Kobila ce ti oždrebiti dva ždrebeta, kujica ce ti ošteniti dva šteneta, a kopceva ženka izleci ce dva kopca. Ti ceš ih sve uzeti, držati i odnegovati.
Kad ti sinovi budu navršili petnaest godina, kopaj ispod kamena pod strehom gde bude ležala moja glava i naci ceš dva maca i dva noža, koji ce postati od mojih vilicnih i ušnih kostiju. I jednom i drugom sinu daceš po mac i nož, a isto tako obojici po konja, psa i sokola koje budeš odnegovao. Od mojih krljušti, što ceš ih dobro skloniti i sacuvati, postace zlatan novac, koji ceš na jednake delove podeliti sinovima.
Tako ce ti sinovi biti dobro snabdeveni svim što im bude bilo potrebno: životinje ce im biti od velike koristi, macevi ce imati svojstvo da poseku svakog ko njima bude udaren, a nož u rukama jednog od njih dvojice zardace kad onog drugog zadesi kakva nesreca ili kad se nade u životnoj opasnosti, tako da ce mu drugi na vreme moci priteci u pomoc; noževi ce inace uvek biti sjajni.
Ti pak od današnjeg dana neceš više morati živeti u bedi i oskudici i neceš morati odlaziti na pecanje ribe, jer ce ti zemlja odsad biti tako rodna da ceš od njezina prinosa postati imucan covek, te ceš lako, na najbrižljiviji nacin, moci othraniti i odnegovati najpre svoje sinove a potom i životinje. Samo utuvi dobro sve što sam ti rekla i postupi najtacnije po mojim recima i preporukama. Ne budeš li tako uradio, proci ceš veoma rdavo.
Više riba nije ništa rekla i odmah je uginula.
Covek se tada lati vesala i snažno zavesla da se što pre dokopa obale; kad je dospeo na zemlju, pohita pravo kuci, i ucini sve do sitnica tacno onako kako mu je riba rekla. Raspori je i drob baci na dubre, ostruže joj svu krljušt i skloni je na skrovito mesto, odsece joj glavu i zakopa je pod kamen na koji se iz oluka slivala voda, skuva gornji deo i da ženi da ga pojede, a ono što je još od ribe bilo ostalo, nasoli pa i to skloni na skrovito mesto.
Devet meseci posle toga rodi mu žena dva sina. Blizanci su se brzo razvijali i tako odlicno napredovali da su bili najbrži i najjaci, najokretniji i najlepši medu svom decom svoje dobi; vlasi su im se sijale kao suvo zlato, a licili su jedan na drugog kao što su slicne izmedu sebe dve kapi vode. Svagda su bili zajedno, i kad su ucili i kad su se igrali, a voleli su se uzajamno tako silno da nikad izmedu njih nije dolazilo ni do najbezazlenije svade. Bili su samo na radost svojim roditeljima, koji doista ubrzo postadoše imucni.
Kad je decacima bilo sedam godina, seti se covek šta mu je riba bila naredila: uzme ono što je od nje ostalo, a što je dobro sacuvao, i isece na tri dela. Prednji deo trbušne strane dade svojoj vranoj kobili, srednji deo mladoj žutoj kuji, a repni deo obesi na veliko drvo pred kucom, na kojem je bilo kopcevo gnezdo. Cim ga je obesio, slete kopceva ženka i odnese ga u gnezdo.
Posle odredenog vremena mlada vrana kobila oždrebi dva ždrebeta, mužjaka, a velika žuta kuja ošteni dva šteneta-kucova; ubrzo se i u gnezdu na visoku drvetu pred njegovom kucom izlegu dva mala ptica kopca, koje covek uhvati, pripitomi i obuci, jer su u staro vreme obuceni kopci služili lovcima u lovu na ptice. Oba ždrebeta bila su izmedu sebe tako slicna da ih nije bilo mogucno razlikovati, a isto tako bila su slicna dva šteneta, kao i dva mala ptica-kopca.
Kad je braci-blizancima bilo petnaest godina, uzme covek kopati ispod kamena pod strehom i zaista nade tamo dva sjajna maca i dva oštra noža. A kad otkri mesto gde je bio sklonio ljuske ostrugane s ribe, vide da su od njih postali sve sami zlatnici. Sav taj novac podeli covek na dva ravna dela i da blizancima po deo, a isto tako da, i jednom i drugom, po mac i nož i objasni im svojstva ovog oružja.
Da im zatim po konja, psa i kopca; te životinje, svaka sa svojim parnjakom, behu isto tako slicne kao što su mladici licili jedan na drugog. Uzde i sedla za vrance behu sasvim jednaki, a isto tako jednaka su bila i odela i sva oprema za sinove blizance. A onda im rece da su sad punoletni i sami svoji gospodari i da mogu ciniti šta hoce: ili da srecu.
Obojica behu voljna da podu u svet, i to odmah. Obojica su gorela od želje da odu, vide svet i ogledaju svoju snagu i mladicko cojstvo i junaštvo. Pozdrave se s ocem i majkom, pripašu maceve, zadenu noževe za pojaseve i usednu na konje. Duga im je kosa padala na ramena i sijala se kao suvo zlato. I jedan i drugi držali su svoje kopce na ruci, a pred konjima i oko njih trcala su njihova dva velika žuta psa. Tako dva brata blizanca odoše zajedno u svet.
Nekoliko dana išli su zajedno i svugde gde god su prolazili, zastajali su ljudi i posmatrali dva mlada viteza s njihovim životinjama, jer su bili tako lepi i tako licili jedan na drugog. Ovo potonje, slicnost izmedu njih dvojice i slicnost izmedu njihova svakog para životinja, narocito je privlacilo pažnju ljudi i pobudivalo najvecu radoznalost.
Ali ta radoznalost ljudi postade braci blizancima s vremenom dosadna. A najdosadnije i najneprijatnije bilo im je to što im se na putu nigde dosad nije ukazala prilika da pokažu hrabrost i snagu. I stoga, kad u šumi dodoše do mesta od kojeg su dalje vodila dva puta, sporazumeju se da ne idu stalno zajedno, nego da se rastanu, te jedan pode jednim, a drugi drugim putem.
Pre nego što su se rastali, povadiše noževe, zabodoše ih u jednu obližnju lipu i dogovoriše se da svake godine u koje bilo vreme dodu ovamo, i pogledaju nije li jedan od noževa zardao. Ko nade zardali nož, znace da mu je brat u opasnosti. Onda se oprostiše na najnežniji nacin. Stariji, onaj izmedu dvojice blizanaca koji je prvi došao na svet, rece:
- Ja cu desnim, a ti udari levim putem.
Tako pojahaše konje i podoše; životinje su poznavale svoje gospodare i pridružiše se svaka svome.
Podimo za starijim bratom.
Putovao je od grada do grada, iz jedne zemlje u drugu, dok jedne pozne veceri nije došao u jedan prestolni grad i tamo zanocio. Gostionica u kojoj je odseo nalazila se preko puta kraljevskog dvora, i kad je mladi vitez izjutra ustao i pogledao kroz prozor, vide dvor, ali vide i to da je sav, odozgo do dole, zastrt crninom. Pozva gostionicara i zapita ga šta to treba da znaci.
Gostionicar mu odgovori:
- Ti, gospodaru, mora da dolaziš iz daleke tudine, kad ništa ne znaš o velikoj žalosti koja vlada ovde zbog jedine kraljeve kceri. Kralj je svoju ljupku kcer, šesnaestogodišnju princezu, morao obecati jednom gnusnom morskom cudovištu, koje bi, inace, opustošilo celu zemlju. Baš danas je dan kad treba da je dobije. Za jedan cas izvešce je na morsku obalu i zbog toga je ne samo dvor nego i sav grad zavijen u crno, i svi ljudi žale i oplakuju nežnu, mladu princezu.
Kralj je obecao da ce kcer dati za ženu onom ko je bude mogao spasti od cudovišta, a ostavice mu posle smrti i i državu i nasledstvo, jer osim te jedinice nema druge dece. U dvoru se nalazi jedan dvorjanin, koji se zove vitez Red, i koji je, istina, rekao da ce ili spasti princezu ili ce žrtvovati život za nju; ali u gradu nema coveka koji se pouzdava u ovog viteza. I tako ce morsko cudovište ipak dobiti i odneti princezu.
Zaista nije potrajalo duže od jednog casa kad kroz dvorsku kapiju prodoše zatvorena, crninom zastrta kola, u koja je bilo upregnuto šest vranaca; vozar i sve sluge bili su u crnim odelima. U kolima je sedela princeza u beloj kao sneg haljini, a s desne strane kola pratio ju je na konju vitez Red u oklopu i sa šlemom, sa štitom, macem i kopljem. Ljudi i žene stajali su u ulicama gde su kola s princezom prolazila, plakali su i lelekali, jer niko nije verovao da ce vitez Red biti kadar da pomogne princezi.
Put do morske obale vodio je kroz veliku šumu, a na obronku se nalazilo mesto gde je, po odredbi cudovišta, trebalo da ga ceka princeza. Kad tamo stigoše i kad je kraljevska kci izvedena iz kola, ošine vozar konja i sa svim
slugama pohita da se što pre udalji od tog mesta: svi su se strašno bojali da, pored princeze, ne postanu i sami žrtve cudovišta.
Cim oni odoše, postara se i vitez Red, koji je bio strašljiv kao zec, da ne bude blizu princeze i odjaše u šumu. Tamo priveza konja za jedno drvo, a sam se pope na njega da, tako zaklonjen, posmatra šta se bude dogadalo.
U sebi je mislio: kad cudovište odnese princezu, vratice se u grad i pricace kako se junacki borio za nju, ali da je nije mogao spasti. Nikoga u blizini nema ko bi kao svedok-ocevidac mogao osporiti ono što on bude ispricao; za pokazanu dobru volju i hrabro zalaganje da spase princezu, steci ce, dabogme, naklonost naroda i kralja, a s tim i bolje izglede da sam, posle kraljeve smrti, primi državu u nasledstvo.
Mladi vitez gledao je s prozora kako odvoze princezu, a kad je mislio da je vec van grada, pojaše svoga vranca i pode s kopcem na ramenu, psom ispred konja a macem o pojasu. Izišavši iz grada, udari prvo zaobilaznim putem, ali ubrzo izbije na pravi, a onda pojezdi trkom i ocas se nade pred princezom, koja je sedela sama na zelenu obronku i cekala morsko cudovište. Skoci s konja, pride joj i pozdravi je; pa praveci se kao da ništa ne zna, zapita je zašto sedi ovde tako sama, zašto se tako rastužila i place?
Ona mu na to isprica sve što je u vezi s njom i njezinim udesom i još na kraju doda:
- A vitez Red, koji je obecao da ce me, ako bude mogao, spasti, kidnuo je kao i svi drugi, i, i... evo dolazi cudovište! - krikne odjednom, i to rekavši, padne u nesvest.

U istom trenutku zacuje mladi vitez hucanje mora: ogroman taman talas valjao se, penušajuci se, k obali i u njemu se nalazilo morsko cudovište s devet glava, koje sve u isti mah staše rukati:
- Gdeje moja najmšgaja princeza?
- Ona je moja, a ne tvoja! - odgovori mu mladi vitez i vec se stvori na konju u sedlu.
- Onda cemo se biti za nju - ruknu cudovište.
- Onda cemo se boriti za nju - odgovori mu vitez. Potegne mac iz korica, i uzviknuvši: "Juriš na njega, konju, kopce i psu!" - navali sa svojim životinjama na morsks cudovište. Kobac ga je udarao kljunom u oci, pas ga ujedao, a konj grizao zubima i udarao kopitima koliko god je mogao, dok mu vitez s tri udarca odsece tri glave, koje pas odnese dalje od obale.
- Cekaj do sutra! Moram malo kuci da sakupim novu snagu! - urlalo je cudovište i sa svojih šest glava ponovo zaronilo u morske dubine; toliko je krvi isteklo iz cudovišta da je sva pena talasa bila crvena.
Mladic pride glavama cudovišta, odsece sva tri jezika, zamota ih u princezin rubac i metne u bisage. Zatim otare o travu krvav mac, usedne na svoga dobrog vranca i s kopcem i psom vrati se putem kojim je došao i ude u grad kroz drugu kapiju, a ne onu odakle je vodio glavni put k moru i pred kojom je bio okupljen silan svet. Tako neprimecen stigne u gostionicu.
Dok se on borio s cudovištem, princeza je ležala u nesvesti, a vitez Red sedeo na drvetu i drhtao. Dobro je video cudovište kad je izronilo iz mora, ali mesto gde se borba vodila nije mogao videti. Cuo je samo huku i buku, rzanje i rukanje, urlanje i vikanje, cuo je i reci cudovišta kad je reklo da ce sutra u isto vreme i na istu mestu biti nastavak borbe. Video je, zatim, kako se cudovište srucilo u more i raskrvavljeno zaronilo ponovo u dubine, tako da je pena od talasa iza njega bila crvena.

Tada vitez Red side brzo s drveta, pride princezi i uzme je prskati vodom dok nije došla svesti. Onda joj rece kako se borio s cudovištem i odsekao mu tri glave. Princeza mu odgovori da to nije bilo tako. Pre nego što se pojavilo cudovište, prišao joj je jedan drugi vitez, i po njezinu dubokom uverenju, on je bio taj koji se borio s cudovištem. Ali joj vitez Red na to rece da ce je smesta ubiti ako mu ne bude obecala i zaklela se da ce potvrditi sve što on kaže. Tako joj ne ostade drugo nego da mu obeca ono što je od nje tražio.
Onda je popne na konja, priveže jednu glavu cudovišta konju za rep, a dve za grive, i s princezom ispred sebe odjaše u grad i projaše ulicama koje su vodile k dvoru. Sav svet je bio na ulici i, kao pomahnitao od radosti, klicao oduševljeno njemu i princezi i pratio ih. Kralj je izišao iz dvora i peške im pošao u susret.
Vitez Red rasprica se tada nadugacko i naširoko kako se borio s cudovištem i odsekao mu tri glave. Cudovište ce doci i sutra, i zbog toga princeza mora još jedanput otici na obalu i tamo ga docekati, ali ce joj on, vitez Red, vec spasti život. Princeza ne rece ništa što bi bilo osporavanje. Rekla je samo istinu, a to je: da je ležala u nesvesti dok je vodena borba sa cudovištem. O jednom drugom vitezu ne rece ništa, jer to nije smela zbog zakletve što ju je morala položiti.
U sebi je vitez Red mislio ovako:
Smeli borac, ma ko on bio, doci ce, verovatno, i sutra da stavi svoj život na kocku boreci se sa cudovištem. Pode li mu sutra za rukom da dotuce cudovište, utoliko bolje, jer onda ce on, vitez Red, pouzdano dobiti princezu za ženu a kraljevstvo kao nasledstvo. A ako pobedi morsko cudovište i odvuce sa sobom princezu, on ce zbog dokazane licne hrabrosti imati još uvek najbolje izglede na presto. Medutim, mislio je, mora se pre svega postarati za to da dobro cuva svoju kožu i nipošto ne izlaže život ma kakvoj opasnosti.
Sutradan izjutra morala se princeza opet izvesti na obalu, ali su se sad svi nadali najboljem i pouzdavali se u viteza Reda, koji se juce držao onako junacki. Tog dana izvezu princezu u srebrnim kolima, u koja je bilo upregnuto šest cilaša. Vozar i sve sluge bili su obuceni u odela svetle boje, a ona, princeza, kao i juce, u kao sneg belu haljinu.
Pored kola jahao je, kao i jucerašnjeg dana, vitez Red u oklopu, pod šlemom i sa štitom, macem i kopljem. I svi stanovnici grada bili su na ulicama, ali sad nisu više plakali ni lelekali, nego klicali princezi "Živela!", a vitezu Redu "Živeo!", i poželeli im mnogo srece na putu.
Kad povorka stiže do jucerašnjeg mesta, okrene vozar kola i odveze se sa slugama. Bilo mu je naredeno da se ne vraca odmah u grad, kao juce, nego da samo skloni kola u šumu nedaleko od obale. Ali su se vozar i sluge još uvek strašno bojali morskog cudovišta i odvezoše kola na drugi kraj šume.
Cim oni nestadoše s vidika, postara se i vitez Red da se izgubi s ovog opasnog mesta, "da se skloni u zasedu", kako rece princezi, a, u stvari, da priveže konja za isto ono drvo i, kao juce, što je brže mogao na njega se uspuza.
Videvši da su princezu odvezli, usedne mladi vitez na konja i, istim putem kao i juce, odjaše do mesta na šumskom obronku, gde nade princezu kako i sad, kao juce, sedi sama. Skoci s konja, pride joj i porazgovara s njom.
Kada ga je ugledala, princeza se neobicno obradova. Sad je bila potpuno uverena da je jedino on, a ne vitez Red, mogao biti onaj koji se juce borio s morskim cudovištem. Stidela se do dna srca što se od viteza Reda dala primorati da precuti i zataji junacko delo ovog mladica i što ga se na taj nacin odrekla. Samo nikako nije mogla shvatiti zašto ju je posle ostavio na cedilu i u vlasti viteza Reda.
Nisu mogli mnogo razgovarati, kad se opet, kao i jucerašnjeg dana, zacu od mora huka, dok se jedan velik, taman talas, penušeci se belom penom, valjao k obali, a iz mnogih grla zacu se besno rukanje:
- Ko je to kod moje najmilije princeze?
To je bilo morsko cudovište, koje je od juce došlo ponovo do snage, jer su mu umesto tri prethodnog dana odsecene glave - izrasle tri nove. Ali mu mladic neustrašivo odgovori:
- Ona je moja, a ne tvoja! - i u istom trenutku vec je bio u sedlu.
- Onda cemo se biti za nju - rukalo je cudovište.
- Jest, bicemo se za nju - odgovori vitez isukavši mac iz korica. Kliknuvši: "Kopce, konju i psu, juriš na njega!" - nasrne na cudovište i sukobi se s njim na granici mora i zemlje. Nastade ozbiljna i strašna borba, kobac ulete cudovištu u oci i kopaše ih kljunom i kandžama, pas ga ujedaše, a udarcem za udarcem vitez mu poodseca šest glava, koje odleteše daleko u more, a pas ih izvuce iz vode i sve donese na zemlju.
Cudovištu bude tog dana dosta, ali se još ne htede smatrati pobedenim.
- Cekaj samo do sutra! Sad moram kuci da sakupim novu snagu! - rukao je i zaronio u morsku dubinu, ostavljajuci za sobom krvavo-crvenu penu na talasima.
Mladic poodseca jezike iz svih šest glava cudovišta i metne ih uz ostale što ih je juce bio zavio u princezin rubac, a zatim otare o travu mac, zvizne kopcu i psu i okrete se za konjem.
Ali princeza nije danas pala u nesvest, nego je držala oci dobro otvorene i strašnu borbu posmatrala od pocetka do kraja. Pre nego što vitez usede na konja, ona mu priskoci, obisnu mu se o vrat, poljubi ga i zahvali mu sa suzama u lepim ocima. I mladic poljubi nju, a onda skoci na konja i mahnuvši joj rukom u znak pozdrava, ubrzo ga sa kopcem i psom nestane s vidika. Vratio se u svoje konacište isto onako neprimecen kao i dan ranije.
Kad vitez Red vide da je cudovište, s pretnjom da ce sutra opet doci, uteklo natrag u dubinu mora, side s drveta, pode pravo k princezi i, stavivši joj vrh noža na grudi, zapita je:
- Hoceš li precutati sve i potvrditi samo ono što ja budem rekao ili hoceš da se vec sad rastaneš sa životom?
Njoj u takvom položaju ne ostade drugo no da mu obeca da ce uciniti sve što bude tražio. Ali se u sebi oslanjala na uzdanje da ce mladi vitez sutra opet doci i onda ce ipak istina konacno izici na videlo.
Vitez Red pokupi poodsecane glave cudovišta, odjaše žurno kroz šumu po srebrna kola, povede princezu u kola i potom povorka krenu put grada.
Svih šest glava cudovišta bile su obešene o vozarevo sedište, tri s jedne, a tri s druge strane. Ispred kola jahao je vitez Red u oklopu. Kocoperio se i šepurio što je više mogao, dok ga je svetina klicuci pratila sve do dvora, gde mu kralj izide u susret, poljubi i kcer i njega i - zaplaka od radosti.
Kraljeva radost bila je malo pomucena izveštajem da princeza mora i treci put izici pred morsko cudovište. Ali pošto se vitez Red vec dva dana tako hrabro poneo bez ikakvih tragova borbe ili pobede, jedino što je nos podizao više no ranije, ni kralj niti iko drugi nije sumnjao u to da ce mu i treci i poslednji put poci za rukom da spase princezu, a potom je dobije za ženu i postane naslednik prestola.
Tako još to vece bude poskidana crnina kojom behu zastrti dvor i druge kuce u gradu, i odasvud se razlegahu radosna klicanja, kako iz dvora tako i sa svih strana prestonice.
Iduceg jutra odvezu princezu opet na morsku obalu, ali sad to više nije bila žalosna pratnja, nego je pre licila na kakav pobednicki pohod. Vozili su je u zlatnim kolima, u koja je bilo upregnuto šest konja pokrivenih skerletnim pokrovcima; sad je pratnja bila povecana jahacima ispred i iza kola, a svi: i vozar i sluge i jahaci bili su obuceni u svecane skerletne odore dvorske posluge sa zlatnim pervazima i rojtama. Princeza je, kao i prethodna dva dna, bila u belom: nije htela drukcije. Narod je klicao princezi i klicao vitezu Redu, želeci mu mnogo srece na putu.
Sve je i sad bilo onako kao juce: princezu su izveli iz kola i ostavili na odredenom mestu kraj obale, a vozar, sluge i jahaci povukli se u šumu, samo sad ne tako daleko od obale kao jucerašnjeg dana. Vitez Red postupio je isto onako kao juce i prekjuce. Znao je da pred princezom ne može više izigravati junaka i zato joj je rekao samo toliko da ce paziti na nju. Posle toga požurio je da se što pre nade u istom zaklonu na istom drvetu.
"Ako i danas bude dobro", govorio je vitez Red sam sebi, "te strani borac pobedi i po treci put, kazacu da je on prispeo na poprište tek pošto sam ja ubio cudovište. Meni ce verovati i kralj i svi drugi.
Bude li princeza rekla da je on, a ne ja, bio borac koji se bio s cudovištem sva tri dana i pobedio ga, njezinim recima nece se verovati, jer bi to znacilo kako je juce i prekjuce lagala potvrdujuci moje reci da sam se ja borio s cudovištem i ostao na megdanu. Njen današnji iskaz objasnio bi se tako da je ili zaljubljena u stranca ili da ju je on omadijao, kad ga tek sad prikazuje kao junaka i spasioca. A onda ce strani vitez biti obešen ili proteran iz zemlje.
Dogodi li se pak da danas i cudovište i strani vitez zaglave u medusobnoj borbi, a princeza bude spasena, onda ce mi biti obezbedena puna nagrada za njezino spasenje. A ako cudovište savlada stranca i odnese princezu, ja cu biti jedini koji ce o tome znati i moci nešto da prica, tako da cu i u tom slucaju biti jedini mogucni naslednik prestola i države."
Dok je vitez Red sam sebi tako govorio, istim putem kao i juce i prekjuce, sa kopcem i psom, jezdio je strani vitez k princezi na morskoj obali.
Ali je danas stigao malo docnije no inace, ili je morsko cudovište bilo poranilo. Jer u istom trenutku kad je on prispeo do obale gde je, ispod obronka šume, sedela princeza i cim ga je ugledala, ustala i mahnula mu velom - s hukom se iz dubine zavalja tamni talas i pojavi se morsko cudovište, danas bešnje no prethodna dva dana. Bilo je obnovilo snagu i imalo opet na svojoj trupini svih devet glava.
Mladi vitez potece odmah preda nj i sukobi se s njim na ivici obale. Borba je bila strašna, uporna i dugotrajna, ali danas je mladi vitez potpuno savladao cudovište i odrubio mu svih devet glava. Sad je morska neman bila mrtva i nije više mogla pobeci; njezina trupina ležala je i u vodi i na zemlji, da bi bila hrana i morskim ribama i nebeskim pticama i šumskim divljim životinjama.
Kad je borba okoncana i neman ubijena, pritrci princeza svome od prevelika napora zamorenu i iznurenu spasiocu i povede ga do mesta na kojem je dotad sama sedela, pa se spusti s njim na zelenu travu. Cim je mladic seo, klone mu glava u njezino krilo i on zaspa dubokim snom. Njegov vranac mirno je pasao travu po obronku, a kobac odleteo na vrh obližnja drveta, podvukao kljun pod krilo i dremao, dok se veliki žuti pas rastrcao malo po šumi a zatim legao na meku mahovinu, upravo pod ono drvo na koje se bio uspuzao i na kojem je sedeo vitez Red.
Vitez Red je video cudovište kako s hukom izlazi iz mora, ali mesto na kojem je sedela princeza nije mogao videti. Do ušiju mu je samo dopirala strašna buka od rukanja i rzanja, urlikanja i arlaukanja, od siktanja i šuštanja, najstrašnija u trenucima kad je cudovištu odsecana koja glava.
Naposletku se sve bilo stišalo, ali nije video da se cudovište vratilo u more ni zaronilo u dubinu. Zbog toga je dršcuci sedeo i dalje na grani, jer lako je moglo biti da je neman savladala viteza i da je sada zabavljena proždiranjem princeze. A moglo joj je pasti na um da zade u šumu i potraži njega, viteza Reda.
Upravo u casu kad je mislio kako bi još najbolje za njega bilo da tiho side s drveta i, krijuci se, kidne nekud dalje od ovog opasnog mesta, zacuje nekakvo lomljenje i pucketanje u džbunju. Pomisli da mu je kucnuo poslednji cas i dode mu da krikne od straha. Ipak se savlada, da se time ne oda, nego se sav skupi, da bude što sicušniji i tako manje uocljiv, i zadrža dah, dok mu je sve telo bilo obliveno hladnim znojem.
Izazivac onog lomljenja i puckanja u džbunju pojavi se ubrzo: to nije bilo cudovište nego jedan velik, žut pas koji se provlacio krOz džbunje, došao i legao upravo pod drvo na kojem je jadni vitez sedeo i drhtao. "Aha", pomislio je, "to je morski pas strašnog cudovišta, ali on ipak nije pronašao gde sam se sakrio". I još se više stiša, preznojavajuci se od straha.
Položivši glavu u princezino krilo, mladi vitez je za to vreme spavao. Ona nije imala srca da ga budi, jer je smatrala da mu je, posle tako teške, ljute borbe, potreban odmor. Nego skine s prsta zlatan prsten i uplete mu ga u zlatnu kosu. Sedela je mirno i oci joj stalno pocivahu na lepom mladom coveku, sve dok se nije probudio. Ona je mislila kako sad ne može više biti drukcije nego da je mladi vitez povede kuci, u dvor, gde ce se obelodaniti sve lažne pobede viteza Reda. Ali cim je otvorio oci, mladic joj rece da sad to ne može uciniti. On mora vec ovog casa pohitati k mestu na kojem se rastao s bratom, jer sad je upravo godina dana otkako su se rastali. Ona neka se smatra njegovom verenicom i neka ga ceka godinu dana, a on ce se dotad vratiti i sve razjasniti.
Potom isece iz glava svih devet jezika i metne ih u bisage, zajedno s drugih devet od juce i prekjuce, zovne zviždukom kopca i psa, usedne na konja i odjezdi.
Kad je psa nestalo i svud unaokolo zavladala tišina, obrisa vitez Red znoj s cela i osmeli se naposletku da side. Oprezno se zaklanjajuci iza drveta, prišunja se k mestu odakle je s obronka mogao posmatrati obalu. Vide morsko cudovište gde leži potrbuške, trupinom na zemlji a nogama u vodi, s glavama poodsecanim i rasutim oko nje na zemlji.
Zatim mu padne u oci princeza, vedra i cila kako samo može biti, i k tome još i sasvim sama. Ko bio da bio onaj što se borio sa cudovištem i ubio ga - ovde ga više nije bilo.
Kad se vitez Red u sve ovo dovoljno uverio, vratila mu se opet hrabrost te pohita da, kao i prethodna dva dana, primora princezu na bezuslovno cutanje i na zakletvu da ce potvrditi kako je on taj koji je cudovište ubio i nju time spasao. Ona na sve to odmah i pristane, jer je njen spasilac otišao, te joj ne bi ništa koristilo da prica nešto drugo nego što je vitez Red hteo. A nepokolebljivo je verovala u to da ce pravi spasilac opet doci i da ce tada izici delo na videlo.
Potom vitez Red ode po zlatna kola i vrati se s vozarem, slugama i jahacima, pokupi svih devet glava morske nemani i njima kao vencem okiti kola. Princeza ude u kola, a vctez Red jahaše sa strane gordo i kocoperno. Tako ude u grad, gde se vec pocelo pomalo strahovati što ih tako zadugo nema da se vrate, i svi stanovnici u gradu bili su se slegli pred gradsku kapiju.
Kad je povorka stigla u grad i ljudi videli princezu gde nepovredena sedi u kolima i mahanjem glave pozdravlja svet desno i levo, ushicenje ljudi dode do vrhunca. Klicalo se besprekidno princezi i vitezu Redu, princezu zasipahu cvecem a viteza Reda od glave do pete zakitiše vencima zimzelena i cveca.
Stigavši u dvor, isprica vitez Red svoju pripovest o tome kako je danas dotukao grozno morsko cudovište, ubio ga, i time spasao princezu i celu zemlju. Još to vece izvrši se svecani cin njegove veridbe s princezom a u isto vreme i proglašenje viteza Reda za naslednika prestola. Pilo se u zdravlje verenika, a u gradu, kao i u svoj kraljevini, palile se vatre radosti i veselja. Princeza je pristajala na sve; postavila je samo jedan uslov: da se cin vencanja obavi tek iduce godine, o godišnjici njezina spasenja. Kralj odmah odobri da bude tako kako mu kci želi, te i vitez Red morade na to pristati.
Mladi vitez, pobednik cudovišta, sa kopcem i psom jezdio je u to vreme na svome vrancu k mestu u šumi gde se pre godinu dana rastao s mladim bratom-blizancem. Nade na lipi oba noža i vide da je bratov isto tako sjajan kao i njegov, što je znacilo da je živ i da mu je dobro. Vide i to da brat mora biti da je tek nedavno bio i sam ovde, da pogleda kako je s njegovim nožem; to se lako moglo poznati po useku ispod noža u kori drveta.
Toga radi krene dalje onim putem kojim mu je pošao brat kad su se bili rastali, i tako je išao od grada do grada i iz jedne zemlje u drugu, ali nigde ni da ga vidi, niti da šta cuje o svome bratu-blizancu. Tako je protekla cela godina. Sad je morao pohitati da ugovorena s princezom dana bude u prestonici njena oca; zaista i stigne tamo upravo na dan svoje pobede nad morskim cudovištem.
Ušavši u grad i prolazeci ulicama, vide da su sve kuce ukrašena cilimima i vencima, gostionica spram dvora u kojoj je lane proveo tri dana isto tako kao i sve druge, sam pak dvor kao da je sav bio zastrt skerletom opšivenim zlatnim nitima i ukrašenim zlatnim rojtama.
Ude u svoje staro konacište, gde dobije istu sobu koju je lane imao, i zapita gostionicara šta li se to dogada u gradu te je ovako okicen.
- Video sam mnoge vitezove i zemlje - rece mu - ali još nigde nisam bio gde se uvek dešava nešto tako osobito važno. Kad sam pre godinu dana boravio ovde, sve su kuce bile zastrte crninom i trebalo je boriti se s morskim cudovištem. Ove godine sve je zastrto crvenom cohom i ukrašeno zlatom i cvecem. Šta je to sad?
Gostionicar mu na to isprica nadugacko i naširoko šta se sve dogadalo u gradu otkako je on otišao. Danas se, rece, vitez Red vencava s kraljevom jedinicom cerkom, koju je spasao iz kandža cudovišta.
- E, onda da popijemo bocu vina u zdravlje mladenaca! - rece strani vitez.
Gostionicar donese iz podruma bocu vina i natoci vitezu i sebi.
- Ne prija mi ovo vino - rece vitez okusivši ga. - Za kraljevom trpezom pije se danas jamacno bolje vino.
- Verujem da se tamo pije mnogo bolje vino - rece gostionicar. - Ali kako da ga covek pije kad nije tamo?
- O, moci cemo ga ubrzo piti i ovde! - odgovori vitez i zvizne svome kopcu. Kobac mu odmah sleti na rame i vitez mu tiho nešto prošapce, na što ptica izleti kroz prozor, odleti u dvor i uleti u dvoranu vitezova, u kojoj su sve zvanice sedele za trpezom mladenaca. Tamo sleti princezi na rame; ona ga odmah poznade, jer ga je pre godinu dana videla dole na morskoj obali, i uzme ga milovati i tepati mu.
Odjedanput dohvati kobac kljunom pehar vina koji je bio pred princezom, izleti s njim kroz prozor pa preko u gostionicu, gde je vitez sedeo s gostionicarem. Vitez natoci odmah obadve caše i oni iskape kraljevo vlastito vino u zdravlje mladenaca. Gostionicar morade priznati da tako dobra vina još nikad u svome veku nije pio.
I jako vino udari gostionicaru u glavu te rece:
- Eh, kad bi nam dopalo i malo slatkih kolaca s kraljevske trpeze ovog svecanog dana! To bi se odlicno slagalo s ovako sjajnim vinom.
- Imacemo ih ubrzo - rece vitez, prizove psa i tiho mu nešto šapne.
Pas odmah potekne pa pravo preko u dvor. Pred dvorskom kapijom htedoše ga zadržati stražari, na stepenicama dvorski služitelji, a vratari pred dvoranama, ali on odgura od sebe i stražare i služitelje i vratare kao da ih uopšte nema i utrca pravo u dvoranu vitezova, pride trpezi mladenaca i tamo položi glavu u krilo princeze.
Mladoženja skoci sa stolice kao da ga je ujeo otrovan pauk i krikne:
- Hu, pa to je morski pas!
Ali mu se princeza nasmeja podrugljivo, pomilova psa, koga je isto tako kao kopca dobro poznavala, i rece:
- Njega zoveš morski pas? A on je, vidiš, sasvim dobar, pitomi danski pas. Pa zar ti da se plašiš takva psa, ti koji si savladao morsko cudovište s devet glava?
Svi koji su bili za trpezom stadoše se na to smejati i vitez Red sedne opet za sto, ali se sav tresao od straha. Jer i on je odmah poznao psa koji je tada, pre godinu dana, ležao pod istim onim drvetom gde je on sedeo.
Odjednom šcapi pas zubima srebrnu kotaricu sa slatkim kolacima što su stajali pred mladencima, istrci iz dvorane, pa s kotaricom niz stepenice i kroz dvorsku kapiju pravo preko u gostionicu, gde mu je gospodar sedeo s gostionicarem i pijuckao.
Sad je princeza znala da je njen istinski, pravi spasilac negde u blizini, ali je prošlo još neko vreme pre nego što ga je mogla videti.
Bilo je tako udešeno da po podne, posle rucka, svi gradani smeju i, ako budu hteli, mogu doci u dvor da pozdrave mladence, cestitaju im vencanje i požele srecu. U jednoj dvorani, kroz koju se moralo proci da bi se došlo do mladenaca, poredano je, kao na izložbi, na osamnaest kopalja osamnaest nataknutih glava morskog cudovišta što ih je vitez Red na obali pokupio.
Tako posle podne prede preko u dvor i mladi vitez s gostionicarem, i kad su prolazili kroz dvoranu u kojoj su glave morskog cudovišta bile izložene, pride im i, razjapljujuci jedno za drugim ždrela na glavama morske nemani, zapita glasno da su svi mogli cuti:
- A gde su im jezici?
Ljudi koji su culi šta pita mladi vitez, pridu bliže glavama morskog cudovišta i poceše zagledati u celjusti: doista, u njima nije bilo jezika.
U tom trenutku nade se tamo i vitez Red te rece:
- U tim glavama nikad nije ni bilo jezika, jer cudovišta nemaju jezike.
- Zanimljivo je da u celjustima postoje koreni jezika - uzvikne strani vitez - a evo i jezika koji upravo tu pristaju.
I to rekavši, izvadi princezinu maramicu u koju su jezici bili zamotani.
- Neka sad svako sam sudi - rece - ko je cudovištu odrubio glave: da li onaj ko im je isekao jezike, ili onaj ko im je doneo ovamo glave bez jezika i tvrdi da ih u glavama cudovišta nikad nije ni bilo.
Na to nastane velika uzbuna i svi ljudi u dvorani pridoše glavama nemani i cudeci se utvrdiše da jezici potpuno tacno pristaju svaki onoj glavi iz koje je isecen. Naposletku dode u ovu dvoranu i kralj sa kceri, nevestom. Cim princeza ugleda stranog viteza, pritrci mu i zagrli ga uzviknuvši:
- Ovde je onaj koji mi je spasao život i koji se sva tri dana borio s morskim cudovištem!
I onda isprica do sitnica kako ju je vitez Red svagda ostavljao samu kad se opasnost približavala, a vracao se tek tada kad je minula; kako joj je onda pretio da ce je ubiti, ako ne bude htela da precuti istinu i ne potvrdi sve njegove laži.
- Ovaj strani vitez - rekla je dalje princeza - sa svojim kopcem, konjem i psom tri dana se borio sa cudovištem i treci ga dan ubio; moja je maramica u kojoj su bili zavijeni jezici, iseceni iz glava nemani; evo na njoj izvezeno moje ime s krunom! I kad je treceg dana odrubio cudovištu svih devet glava, ja sam mladicu uplela u kosu svoj prsten od zlata - evo ga, ovde je! - i pokaza kralju prsten u viticama viteževim.
Nije više bilo nikog ko bi posumnjao u istinitost njezinih reci, i vitez Red, hteo-ne hteo, morade i sam sve priznati. Kralj naredi da ga odmah okuju i pošalje nekoliko slugu s njim u šumu da im pokaže drvo na kojem je sedeo za vreme borbe s morskim cudovištem. Slugama je potajno naredeno da ga odmah o to drvo i obese, što oni najsavesnije i izvršiše još te veceri, tako da u ovoj pripoveci nece više biti reci o vitezu Redu.
Tada se izvrši na dvoru istinski cin vencanja, jer je došao pravi mladoženja, i svecano se proslavi svadba. Stari kralj, vec umoran od vladanja, odrekne se prestola i proglasi mladog viteza za kralja zemlje, pozivajuci gradane da mu budu verni podanici. Sve je ovo primljeno u zemlji s najvecom radošcu i veseljem, a najradosniji i najsrecniji od svih bili su mladi supružnici.
Ali to još nije kraj pripovetke.
Odmah posle vencanja krenu kraljevski mladenci na put po zemlji od grada do grada, jer je trebalo da se novi kralj što podrobnije obavesti o prilikama u državi ciji je vladalac postao, primi izjave odanosti svojih podanika i sasluša njihove želje i molbe. Potrajalo je duže vreme dok se kralj s kraljicom nije vratio u prestonicu.
Tad se vec prve noci dogodi da jedan petao dode upravo pod prozor njihove ložnice i pocne kukurekati, i to neprekidno, tako da ni kralj ni kraljica nisu mogli oka sklopiti. Mladi kralj je ustajao nekoliko puta da bi ga oterao dalje od prozora, da ne cuje kukurekanje, ali cim bi se vratio u ložnicu, evo odmah i petla pod prozor. I tako je bilo cele noci.
Iduce noci isto tako: petao se smestio pod prozor i samo kukurece, ne dajuci se oterati. To se ponovilo i trece noci: petao se raskukurekao upravo pred prozorom, sad mnogo gore i bucnije no prve dve noci.
Tad mladi kralj rece kraljici:
- Ovo ne može biti obican petao; iza njega mora da se krije nešto drugo. Možda mi je brat u opasnosti, i na ovaj me nacin poziva u pomoc. Moram poci za petlom da vidim šta je to.
Pozdravi se sa ženom, opaše mac, pozove kopca i psa, usedne na vranca i odjaše. Stalno je cuo pred sobom petla, koji je, kukurecuci, trcao pred njim, od džbuna do džbuna, od stabla do stabla. Tako je došao u šumu što se protezala do morske obale; iduci za petlovim kukurekanjem, prošao je šumu i izbio na obalu, i to baš na ono mesto gde se borio s morskom nemani.
Ali on nit je poznao to mesto nit je uopšte video da je na obali, mada je iz dvora pošao kad je vec pocelo svitati. Jer svud oko njega bila je pala tako gusta magla da nije mogao videti kud ide, niti je znao da li je pred njim zemlja ili voda.
Cim kralj dospe do ovog mesta, nestade petla i ni sa koje strane nije se culo njegovo kukurekanje. Zbog toga je smatrao za najbolje da vidi kako bi se vratio kuci. Odjednom cu u blizini nekakav tihi šum, potera konja u tom pravcu i naide na nekakvu ružnu staru ženu sa vrecom na ledima: nešto je štapom ceprkala po pesku.
Kralj je zapita ko je ona i šta radi ovde tako rano.
- Ah, ja sam ti jedna sirota, stara žena, napuštena i bez dece-odgovori mu ona-i dolazim ovamo da pomalo prikupljam kosti. Ali jedva da mogu vuci samu sebe, a još manje nositi teret u vreci. Ako si pravi vitez, pomoci ceš staroj ženi i pristati da mi tvoj konj ponese vrecu do mojeg stana.
- A gde ti je stan? - upita je kralj.
- O, odmah tu blizu - odgovori žena. - Ja cu poci napred i pokazacu ti put, ako mi zaista dopustiš da mi tvoj konj ponese vrecu do kuce.
Kralj skoci s konja i baci mu na leda vrecu, koju baš nije bilo lako podici i iz koje je bio zadah trulih kostiju. Žena pode napred i pravo u more. Udari štapom po vodi i promrmlja:
- Staza pred nama, more za nama!
I odmah bude staza po suvoj zemlji, ali samo tuda kud su prolazili ona i kralj, koji je vodio konja za uzdu, i psa, koji je išao ustopce za konjem. Iza njih, kao i sa obe njihove strane, bilo je duboko more. Magla se nije dizala: bila je tako gusta da se ni prst pred okom nije mogao videti. Kralj sa životinjama išao je za ženom, ne znajuci kamo ide, ni kud vodi ovaj put.
Išli su sve dalje, a nikako da stignu do staricine kuce.
- Kuca ti nije baš tako blizu - rece kralj.
- Evo, evo, tek što nismo stigli - odgovori žena.
I doista nije dugo potrajalo kad stigoše do jednog velikog brda usred mora. Žena udari štapom po njemu, brdo se otvori i oni udoše u veliku, kamenitu sobu; nasred sobe goreo je na podu grdno velik panj.
Kralj skine vrecu s konja, ogleda se po sobi i rece:
- No, to je strašna vatra. Da ne peceš na njoj ljude?
- Ah, ne, nipošto - odgovori žena. - Nego tako staroj ženi kao što sam ja uvek dobro dolazi malo toplote. Zatim išcupa vlas s glave i rece kralju:
-Metni ovu vlas na konja, pa ce se smiriti. Inace ce mi razvaliti sobu stalnim udaranjem nogu o pod.
On joj ispuni želju i konj se zaista smiri. Kralj je sasvim precuo kako je žena pri tom promrmljala:
- Ostani tako prikovan, ovo ti bili okovi! Zatim pruži kralju drugu vlas s glave i zamoli ga:
- Uzmi ovo i metni na psa. Gleda me tako zlo; bojim se da ce me ujesti.
Kralj joj ispuni i tu molbu; pas odmah leže i ostane tako ležeci mirno. Ni sad kralj nije cuo kako je žena promrmljala iste reci kao i za konja.
Potom žena išcupa trecu vlas s glave, pruži je kralju i rece:
- Budi dobar pa baci ovu vlas na svoga kopca. Stalno lece po sobi i plaši mi pilice.
Kralj ucini tako, dok je ona i sad promrmljala iste one reci, a kobac seo i smirio se.
Onda mu rece:
- Pokrij ovom vlasi balcak svojeg maca. Blešti, te me od njegova bleska bole moje stare oci.
I to rekavši, baci mu vlas s glave na zlatan balcak i promrmlja kao i dotad one iste reci.
Kralj pomisli da ova žena nije pri zdravoj pameti, ali se nije bojao ni nje, niti bilo koga drugog. Htede da malo razgleda ovo cudnovato mesto na kojem se našao.
Žena se tada uspravi: bila je velika kao kuca i užasna na pogled. Stade da vice:
- Sad cu da ti platim za to što si mi ubio moga krasnog sina. Svake noci moram odlaziti tamo na obalu da sakupljam njegove kosti i mucim se kako da ih sve nadem i donesem, da bih ga mogla oživeti.
Tada kralj uvide kome je došao u goste. Maši se maca i vikne svoj stari ratnicki poklic: "Kopce, konju i psu, juriš na nju!"
- Oho, viteže! Vlasi su se pretvorile u okove i zato ti tvoje životinje ne mogu više pomoci! - cikaše veštica podrugljivo.
Mac se nije dao izvuci iz korica, a životinje ostadoše nepomicno na svojim mestima. Onda žena udari kralja štapom: on pade i bio je mrtav kao kamen. Ona ga odgura u duboku pecinu ispod poda, a životinje ostavi tamo gde su bile prikovane.
Za to vreme mlada kraljica je cekala iz dana u dan da joj se vrati muž i kralj, ali se on ne vracaše. Tako su prolazile sedmice, prolazili meseci, a njega nema te nema. Poslani su ljudi na sve strane, ali svuda isti odgovor: niko ga nije video. Tako je ona u žalosti sedela u dvoru, ali i sa nadom da ce se njen junak i kralj iznenada vratiti jednom kuci.
Dok su dogadaji ovako tekli, mladi brat-blizanac, koji je bio otišao na drugi kraj sveta i mnogo šta doživeo, pode po drugi put u onu šumu da, po utvrdenu dogovoru, vidi u kakvu se stanju nalazi bratov nož. Još nije bila protekla godina dana otkako je tamo bio poslednji put i na kori lipe zasekao znak ispod bratova noža, koji je tada sijao isto onako cistim sjajem kao kad je u lipu prvi put bio zaboden. Ali kad ga je sad izvukao, vide da je skoro sasvim zardao. Cinilo se kao da je bib zamocen u krv i tako ostavljen, a samo jedan delic na njemu bleštao je negdašnjim sjajem.
On tada pode istim putem kojim mu je išao brat kad su se bili rastali. Jezdio je što je brže mogao od grada do grada, iz jedne zemlje u drugu, dok nije stigao u prestolni grad, gde mu je brat bio kralj.
Kad jednog dana pred vece ujaha u taj grad na svom vrancu, otkrivenih zlatnih uvojaka, sa kopcem na ramenu i velikim žutim psom za konjem, primeti odmah kako ljudi na ulici zastaju da ga pozdrave i gledaju za njim, a drugi, koji su se nalazili kod kuce, prilaze prozorima, otvaraju ih i mašu mu na pozdrav.
Znao je da on i brat mu blizanac lice jedan na drugog kao dve kapi vode jedna na drugu i da su im i životinje tako potpuno nalik jedna na drugu, te po ovim pozdravima gradana oceni da mu brat u gradu mora biti da je ne samo dobro znan nego i veoma omiljen, jer sam u ovom kraju još nikad nije bio.
Otpozdravljao je svima redom i s pažnjom dojahao do kraljevskog dvora. Cim ga ugledaše pred sobom, vojnici--stražari pred dvorskom kapijom uzbune stražu, priskoci, šepureci se, Švajcarac sa zlatom optocenom palicom i žurno otvori kapiju.
Bilo mu je jasno da mora biti da mu je brat ovde kod kuce, i tako ujaše u dvorsko dvorište. U tren oka priskoce konjušar i dvorske sluge, prihvate mu konja i odvedu u staju; lakeji na stepenicama klanjahu se pred njim, hitajuci da mu pootvaraju vrata jedna za drugim, dok nije dospeo do dvorane mlade, lepe kraljice.
Cim ga je kraljica ugledala, priskoci mu s krikom radosti, obisnu mu se o vrat i zasu ga pitanjima: gde je bio tako zadugo? - ta vec je puna tri meseca dana otkako je one noci odjahao, goneci petla koji im je kukurekao pred prozorom. Da li ga je uhvatio? Da li je doznao štogod o svome bratu-blizancu, i je li ga zatekao srecna, zdrava i u životu? I tako još mnogo drugih pitanja što su joj izletala iz usta kao u jednom dahu. Onda uzme milovati njegova kopca, gladiti mu psa i pitati za konja, rekavši mu da posle njega najviše voli njegove životinje, koje su mu pomagale prilikom njezina spasavanja iz kandža morskog cudovišta s devet glava.
Tako je iz njezinih usta doznao onoliko koliko mu je bilo potrebno da zna. Ali joj se ipak nije otkrio ni rekao da joj nije muž, nego dever. Kaza joj samo toliko da je mrtav umoran i želi da se odmori; sutra ce joj odgovoriti na sva njezina pitanja, jer bi to bilo premnogo da joj sve ispripoveda ove veceri i noci. Brat mu je, rece, zdrav i cio, a on sam da je radostan što vidi da je i ona zdrava.
Onda ona navali da se necim kao vecerom založi i potom ga odvede u kraljevsku ložnicu; on odmah pride postelji i leže, izvukavši pre toga iz korica svoj blistavi, oštri mac i položivši ga nasred postelje. Zatim se obrte i ucini kao da je od umora i iznurenosti utonuo u dubok san.
Legne i kraljica pored njega, ali ne zaspa. Osecala se srecnom i presrecnom što joj se vratio voljeni gospodar i muž posle duga i jamacno opasna puta na koji je pošao. Radovala se njegovoj sreci, a radovala se vec sada i tome što ce joj sutra, kad se bude sasvim odmorio, ispricati do sitnica sve što je doživeo i ucinio za ovo dugo vreme u kojem ona samo što nije umrla od silne cežnje za njim.
U neko doba zacuje petlovo kukurekanje pod prozorom. To je, pomisli, onaj isti petao koji ju je mucio pre cetvrt godine i izmamio joj muža iz postelje i iz kuce. Bila je zadovoljna što je on sad utonuo u tako dubok san te ga ne cuje.
Ali onaj koga je ona držala za muža nije uopšte spavao. On je samo ležao osluškujuci. I kad je posle u besanici zacuo petlovo kukurekanje, skocio je iz postelje, brzo se obukao, metnuo mac u korice i opasao ga.
- Ah! - uzviknu kraljica - valjda neceš opet juriti za petlom? Zar ti nije vec rekao što je imao da ti kaže?
Ali joj on odgovori da po svaku cenu mora izici i poteci za petlom. Ona ne treba da strahuje, jer ce se on uskoro vratiti. Zatim istrci iz sobe, pa u staju, usedne na svoga vranca, pa s kopcem i psom pojuri za petlom u noc.
Petao nije prestajao kukurekati i trcao je stalno pred vitezom, a on jurio za njim. Projahao je istim putem kojim i brat mu pre cetvrt godine i u svitanje prešao šumu i dospeo na obalu. Tamo petla nestane i on u gustoj magli naide na onu istu staru ženu, koja je nosila vrecu i ceprkala po pesku.
Ukratko receno, s njim je sve bilo onako isto kao ranije s njegovim bratom: žena ga je zamolila da joj konj ponese vrecu do njezina stana i on joj ucini po molbi. Ona pode napred pravo u more promrmljavši:
- Staza pred nama, more za nama!
Tako dodu do brda u moru i udu u kamenitu sobu u kojoj je, u sredini, na podu goreo grdno veliki panj.
Tada i on rece kao što je rekao njegov brat:
- To je užasna vatra; peceš li na njoj ljude?
- Ah, ne, nipošto! - odgovori mu žena. - Ali ovako staroj ženi kao što sam ja uvek treba malo toplote.
Zatim išcupa cetiri vlasi iz kose i da mu ih moleci ga da ih metne na konja, na psa, na kopca i na sjajni balcak svojeg maca. On prihvati njezine vlasi i pobaca ih u vatru jednu za drugom.
Tada se žena uspravi, da se moglo videti kako je to bila opaka veštica. Uzme se keziti i vikati promuklo:
- Sad sam te uhvatila pa ceš se i ti sruciti u pecinu za svojim bratom, koji je ubio moga lepog sina. Svake noci moram odlaziti na obalu da tražim i sakupljam njegove kosti dok ih ne budem pokupila sve da ga onda opet oživim.
Na te njezine reci potegne vitez mac i vikne svojim životinjama: "Kopce, konju i psu, juriš na nju!"
- Oho - uzviknu stara veštica podrugljivo - vlasi su se pretvorile u okove i zato ti tvoje životinje ne mogu više pomoci!
- O, mogu, mogu - odvrati joj vitez -jer su vlasi sagorele! - I to rekavši, nasrne na nju sa životinjama, i njegov blistavi mac pocne joj zviždati oko ušiju.
Tada stara veštica postade odjednom smerna i pokorna i uzme ga moliti i preklinjati da joj poštedi život.
- Odmah da mi dovedeš brata živa, zdrava i cila kao što je pre bio! - naredi joj vitez.
I žena mu smesta donese iz pecine kralja, njegova brata, i poškropi ga sa nekoliko kapi vode života što ju je držala u jednoj maloj boci. U istom trenu kralj oživi, pozna i pozdravi brata.
-Ukloni okove s njegovih životinja i maca! - naredi joj vitez dalje, i ona odmah tako i ucini.
- A sad nas prevedi preko mora donde odakle smo pošli! - zapovedi joj, dodavši:
- Podi napred!
Tada braca videše kako se pred njom stvara staza kao most preko mora. Išla je napred, kako joj je naredeno, udarala štapom po vodi i mrmljala:
- Staza pred nama, morezanama!
I braca na konjima i sa svojim životinjama predu preko mora. Mladi brat jahao je ustopce za vešticom. I kad svi srecno stigoše na obalu odakle su bili pošli za njom, potegne mladi brat mac iz korica i jednim udarcem odrubi
veštici glavu i ostavi je da bude hrana morskim ribama, pticama i divljim šumskim životinjama.
Sad dva brata-blizanca pojašu konje i krenu dalje kroz šumu. Mnogo su imali da pricaju jedan drugom o svemu onom što su doživeli za vreme dugih godina otkako su se rastali. Mladi vitez isprica tada kralju i to kako ga je našao, kako je primljen u njegovu dvoru, gde su svi u njemu gledali svoga gospodara i kralja - koji im je, na njihovu tugu i žalost, bio odjednom nestao - kako je proveo noc u kraljevoj postelji pored njegove žene, kraljice.
Ali kad mu je to ispricao, bukne u mladog kralja takav bes ljubomore da potegne mac i probode njim brata tako da mrtav padne s konja.
I onda obode svog konja i pojuri preko drvlja i kamenja, ne znajuci kud ide, dok mu je pas trcao za njim zavijajuci. Odjednom kobac, koji mu je sedeo na ramenu, pocne govoriti:
- Idi kuci, idi kuci!
Na to kralj opusti konju uzde i ubrzo se nade u dvoru. Tamo sjaše, ostavi slugama da mu odvedu konja u staju, a sam se polako popne uz stepenice i ude u kraljicine odaje.
Kraljica mu veselo pohita u susret, ali je on ni ne pogleda nit išta odgovori na njezina mnoga pitanja. To nije slutilo ni na kakvo dobro i ona lako uvide da mu se ili dogodila kakva nesreca ili mora biti da je bolestan, i zato ga povede u ložnicu, gde se kralj, ne izrekavši ni jednu rec, baci odmah na postelju.
Kraljica mu tada rece:
- Ipak mi na jedno pitanje moraš odgovoriti: zašto si onomad u noci položio izmedu nas usred postelje svoj blistavi oštri mac? Jesi li hteo da me njim ubiješ? O, da si bar tako i ucinio, ne bih te danas mogla videti ovakvog kakav si mi sad!
Tada kralju sevne pred ocima kako mu se divno i verno poneo brat i još mu posle i život spasao - a on, kralj, onako mu se za sve to odužio! Skoci, zagrli kraljicu, ne izustivši nijedne reci, potekne k vratima, pa u staju, usedne na konja i odjuri s kopcem i psom.
Potera konja pravo u šumu do mesta na kojem je izvršio grozno delo: tamo mu je u krvi ležao na zemlji brat, hladan i mrtav. Njegov pas cucao mu je celo glave, konj stajao kraj nogu, a njegova kopca je nestalo.
Kralj skoci s konja, baci se na bratov leš i zarida. Posle opet skoci, izvadi mac: htede se nabosti na mac da pode za bratom u smrt. Tad najednom zacuje nekakvo zujanje u vazduhu: to je bratov kobac sletao s malom bocom u kljunu a vodom života u njoj, što ju je doneo iz onog carobnog brda u moru. Još slecuci, uzvikivao je kobac:
"Poškropi ga ovom vodom,
poškropi ga!"
Kralj mu uzme iz kljuna bocicu, poprska svom vodom iz nje bratov leš i oživi ga: ustao je cio i vedar i življi no ikad.
Sad kralj zagrli brata i skrušeno ga zamoli da mu oprosti što je imao tako malo vere u njega i što nije savladao u sebi nastup srdžbe, i brat mu oprosti.
Potom braca-blizanci odu zajedno u dvor; kraljica dozna tada sve pojedinosti prošlih dogadaja i postane opet vedra i vesela kao što je bila. I kako je država bila, u stvari, njezino nasledstvo, predloži da mladi kralj deli vlast s bratom, pa ce tako zauvek ostati zajedno. Kralj na to rado pristane.
Ubrzo se mladi brat oženi princezom iz jedne druge kraljevine, a onda braca-blizanci dovedu k sebi stare roditelje, te ovi provedu ostatak života kod svojih sinova blizanaca u roditeljskoj sreci, u sjaju i gospodstvu.
Kao kraljevi, braca-blizanci vladali su zemljom u istinski bratskoj slozi, a njihove žene, kraljice, odlicno su se slagale. Njihova deca volela su se kao da su od jedne majke i od jednog oca.
I to je kraj pripovetke.


(Danska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
VELIKI SEKEN


Živeli jednom starac i starica pa nisu imali dece. Jedina njihova imovina behu dva irvasa koja su pasla privezana dugackim užetom odmah pokraj jarange, da ne bi pobegla u tundru. Susedi su imali mnogo dece, te su im starac i starica zavideli. Jednom se susedi odseliše iz toga kraja, i starcu i starici sasvim opuste život.
Onda ce starac reci svojoj ženi:
- Udri u bubanj!
- Ne mogu da držim bubanj u rukama!
- Ja cu ga držati, a ti samo udaraj! - rece starac. - Mada više nismo kadri da udaramo onako kako smo to mogli u mladosti.
Tako i uciniše, te starica poce da udara u bubanj. Na njenu lupu pojaviše se davoli.
- Šta tražiš od nas, stara? - upitaše oni.
- Stari i ja bismo hteli da imamo sina.
- Napravite dva tuljana od drveta pa ih bacite na put kada bude prolazio karavan davola. Ujutru stara kuva caj, a starac pravi tuljane.
Napravio starac tuljane, stavio ih pod jastuk i nije stigao ni da popije caj, kad cuje kako se približava karavan. Prolazi pokraj jarange karavan davola. Bacila starica na put drvenog tuljana i zaustavio se ceo karavan. Onda keli povikaše:
- Uklonite tuljana s puta!
- Ne, necemo ga ukloniti!
- Uklonite ga, pa cete opet biti hitri kao u mladosti!
- Ne, nije nam potrebno da budemo hitri kada smo ostareli.
- Onda cu vas naciniti bogatim! - rece predvodnik karavana.
- Ne, ne treba nam ni to, i za to smo vec ostareli!
- Pa šta onda hocete?
- Sina!
- Dobro! Samo ja imam velike sinove, ako vam ih dam, pobeci ce od vas. Bolje ih zatražite od kelija Sekena, njegovi su maleni.
Uklonili starac i starica tuljana te odjezdio karavan davola. Uskoro se približi karavan kelija Sekena. Bacila starica tuljana na put, zaustavio se ceo karavan i irvasi sa cela poceli da guraju Sekena.
- Uklonite s puta tuljana - vice Seken - bicete opet hitri kao u mladosti!
- Ne treba nam to!
- Nacinicu vas bogatim!
- Ne treba nam ni to!
- Pa šta onda hocete?
- Sina!
Poveo ih Seken prema saonicama u kojima su se vozila deca. Hteo on da im da onoga što je tek prohodao.
- Ne - rekoše starac i starica - taj ce pobeci od nas.
Seken htede da im da dete koje ume da sedi.
- Ne, uzecemo samo onoga kome još ni pupak nije otpao! - i starica ponese mališana u svoju jarangu, starac ukloni tuljana i Sekenov karavan ode.
Mališan rastao naglo kao u bajci, pa kada mu je bilo dve godine, otide da spava sa irvasima, tako da je u jarangu dolazio samo preko dana.
Jedne noci, došao mališanu keli pa ce mu reci:
- Ustaj, Sekene, vreme je da podeš Tanairginu po mladu!
- A kako cu naci put?
- Ja cu ti reci: doci ceš na Mesec, pa na Sunce, zatim na sazvežde Nauskatemkin, te ceš se naci u jarangi Tanairginoj. On ce baciti kamen, ti ceš ga docekati ustima, i kamen ce se raspasti u paramparcad. Kada dodeš u jarangu, on ce te ponuditi svakojakim dakonijama. Ko pojede više od Tanairgina, tome ce i pripasti njegova kci-jedinica. Kada podeš u gornju tundru, nemoj zaboraviti da rasporiš sebi trbuh, kako bi hrana koju budeš jeo propadala kroz tebe, Sunce i Zemlju. Kada te Tanairgin pošalje da cuvaš stado, ti napuni ogrtac-kamlejku puhacevim repovima pa ih prospi nasred stada. Kada na tebe nasrne divlji irvas, ti mu slomi rogove. Kada podeš u gornju tundru, reci ceš materi da se ne brine, moci ce da te vidi kao maleni oblacak. Samo je zamoli da ništa ne govori starome!
Pošao Seken kuci i rekao materi kako ide Tanairginu da se oženi njegovom kceri.
- Nemoj ici - odgovarala ga je mati - tamo ce te ubiti!
- Ne, nece me ubiti. Vraticu se kroz dva dana kao maleni oblacak.
- Dobro - pristade mati, i Seken pode ka Suncu.
Polete Seken na Mesec, zatim na Sunce, na sazvežde Nauskatemkin, i tada mu Tanairgin baci kamen. Seken ga doceka ustima i polete na zvezdu. Prilazi on jarangi Tanairginovoj, kuca na vrata.
- Ko si? - pita domacin.
- Ja sam Seken!
- Iz donje tundre?
- Da!
Ušao Seken u jarangu, starica Tanairginova raspalila vatru i pocela da kuva caj.
- Dok se caj kuva, daj nam, ženo, nešto da pojedemo! - rece Tanairgin.
Donela im starica kita na velikoj drvenoj ciniji. Pojeli njih dvojica kita, pa ce domacin zapitati gosta:
- Hoceš li još da jedeš?
- Hocu! - odgovara gost.
Donela starica morskog konja. Pojeli i njega.
- Još? - pita Tanairgin Sekena.
- Dajjoš!
Sekenu pak sva hrana propada u rupu kroz Sunce i Zemlju.
Donela domacica tuljana. Pojeli i njega. Donela drugog, pojeli i njega.
- Još? - upita starac.
- Još! - rece Seken.
- E, tebe covek bogme ne može nahraniti! - I oni poceše da piju caj. Tada domacin rece:
- Sutra izjutra ceš doterati celo moje stado pred jarangu.
Tanairgin je znao da je njegovo stado ogromno i da ga valja podeliti u grupe - tek tada je moguce doterati ga, pa i to ne može da ucini jedan covek.
Ujutru pošao Seken, napunio kamlejku puhacevim repovima. Primetio predvodnik stada Sekena pa se stuštio prema njemu kao vihor da ga smoždi. Zgrabio Seken irvasa za rogove, zavrnuo mu glavu i rogovi ostali u Sekenovim rukama a irvas šmugnu u stado. Onda Seken prosu na zemlju puhaceve repove iz kamlejke, a repovi se pretvoriše u nevidljive cobane te poteraše celo stado.
Izašao Tanairgin iz jarange pa upitao gde je divlji irvas.
Pokazao mu Seken rogove i rekao:
- Evo gde je!
Okrenuo se Tanairgin ne obelivši zuba. Posle nekog vremena bi priredena svetkovina. Razmišlja Seken kako bi došao do svoje mlade. "Stari keli mi je govorio da je drže u sanduku!" Onda ce Seken reci Tanairginu:
- Daj mi vode!
- Idi u jarangu.
Ušao Seken u jarangu, pretvorio se u bubu sa svetlom mrljom na glavi pa poceo da mili po svim uglovima. Zavukao se u sanduk gde mu je mlada bila sakrivena, i opet se pretvorio u Sekena. Kad dode vece, Tanairgin se seti Sekena pa pojuri u jarangu. Naculji uši, kad ima šta da cuje - njegova kci i Seken smeju se od srece. Otvori otac sanduk, a kci vec rodila dete.
Podelio stari Tanairgin stado na dva dela -jednu polovinu ostavio sebi, a drugu dao kceri. Pošao karavan - na celu Seken s kopljem u rukama, za njime - stado irvasa, a na zacelju žena s detetom u toplim saonicama. Dugo je stajao stari Tanairgin i pratio pogledom svoju kcer, dok se karavan nije izgubio iz vida.
. . . Sedi Sekenova mati na rogovima irvasa i gleda u nebo. Vidi ona majušni-majušni oblacak. Stao oblak da se približava zemlji, kad vidi stara da neko stoji na oblacku pa zapeva od radosti:
- Treba skuvati caj, žuri mi sin moj u goste.
Cuo starac ženu gde peva, pa ce je upitati:
- S kim to, ženo, razgovaraš?
- Tako, sama sa sobom.
Oblacak se vec sasvim približio. Mati raspalila vatru, stavila cajnik i pošla da doceka sina.
Seken skoci sa oblacka, zagrli mater pa pode u susret ženi, a irvasi samo nailaze li nailaze, silaze sa oblaka u citavim stadima. Najposle i tople saonice dodirnuše zemlju i zaustaviše se, te Seken izvede iz njih svoju ženu i dete. Uto citavu okolinu obasja neka narocita svetlost.
Stoje starac i starica, samo zinuli od cuda. Mahnula rukom žena Sekenova - a pred njom se pojavila jaranga bela kao sneg i velika kao cuka. Ušla ona u jarangu, mahnula drugom rukom - kad svud unaokolo zablista bakarno posude. Sela ona nasred jarange - a pred njom se pojavilo belo ognjište, razbuktala se vatra u njemu i stao da kipi veliki kotao s citavim irvasima.
Žena Sekenova podigla beli polog i pozvala stare. A onda Seken rece ocu:
- Otidi, oce, u susednu naseobinu, pa reci da je sutra kod nas praznik.
- Šta cu ja tamo, samo ce mi se smejati i niko nece hteti da dode?
- A ti ih pozovi, pa ako podu - dobro jest, a ako ne podu - nije važno!
Pošao starac da zove susede. Dolazi on u naseobinu, poziva u goste, a susedi mu se podsmevaju:
- Ta idi, molim te, stari, a gde su ti irvasi? Cime misliš da nas ugostiš?
- Moj sin je doterao citavo stado. Nasmejaše se susedi:
- Mora da je vašljivac neki taj tvoj sin!
- Nije, nije, hajdete vi samo! Najposle bogati susedi iz radoznalosti podoše smejuci se:
- Dela, stari, vodi nas što pre!
Došli oni sasvim blizu, vec se vidi jaranga.
- A gde ti je jaranga?
- Eto je!
- Ma jesi li ti pri cistoj svesti? Pa to je obicna snežna cuka!
Pridu oni bliže, kad ono - odista jaranga! Udoše, osvrcu se, a pred njih izlazi Seken. Pozdravi ih i ponudi da sednu. Izašla iz pologa žena pa stala da poslužuje goste. A oni ni caj da piju ni mesa da okuse, nego samo pilje u domacicu. Vratili se susedi, skupili se u jedan polog pa rekli:
- Moramo ubiti Sekena.
A Seken leži kod kuce u pologu i veli ženi:
- Cuj, ženo, šta to oni zbore - hoce da me ubiju!
Ujutru došli bogati susedi, pa zovu Sekena u lov.
Pošao Seken s njima. Odveli oni njega daleko u tundru pa posedali da se odmore. Jedan od njih iskresao vatru iz kamena. Seken se nagnu da pripali, a drugi ga udari nožem u leda. Pade na zemlju Seken. Bogataši skociše sa svojih mesta, pa potrcaše prema njegovoj jarangi. Onaj sa cela povika:
- Ko prvi stigne, tome neka pripadne žena! Drugipovika:
- Ko drugi stigne, tome neka pripadne jaranga!
Trce oni, zadihali se. Onaj sa cela dotrcao pred jarangu pa seo na zemlju. Dotrcao drugi, pa i on seo ne ušavši u jarangu. Okupili se svi, kad imaju šta da vide - sedi Seken u jarangi i pije caj. Ustali bogataši i pošli kuci. Došli oni, pa ce upitati najstarijeg medu njima:
- Kaži nam, stari, ti koji si najviše živeo medu nama, ubili smo coveka, a on oživeo. Šta to treba da bude? Promislio starac, pa rekao:
- Niste vi ubili coveka nego njegovu senku.
Sutradan ujutru bogataši opet došli u jarangu Sekenovu. Ugledao ih Seken pa ce im reci:
- Vidim, krenuli ste u lov. Povedite i mene!
- Mi smo po tebe i došli!
Pošli oni. Samo što se jaranga Sekenova izgubila iz vida, nasrnuli bogati susedi na Sekena, isekli ga na komade pa ove razbacali po tundri. Uto dolete gavrani pa sve iskljuju. Onda se bogati susedi nasmejaše pa rekoše:
- Cik sad pokušaj da oživiš!
Opet oni pojurili jarangi Sekenovoj sa uzvicima "Ko prvi stigne, tome neka pripadne žena, a ko drugi - tome neka pripadne jaranga".
Dotrcali pred jarangu, kad tamo - sedi Seken u pologu, pije caj pa ce im reci:
- Došli ste!
Okrenuše se bez reci i odoše. Kad su se malo udaljili, stadoše pitati jedan drugog: "Šta je ovo sad? Šta je ovo sad?" Rešiše da pozovu Sekena na svetkovinu, pa da ga bace u duboku jamu i zatrpaju zemljom.
Pozvali oni Sekena na svetkovinu. Došao Seken sa ženom i detetom. Za vreme igre domacin mu dao bubanj i zamolio ga da nešto odsvira. Uzeo Seken bubanj pa tiho rekao ženi:
- Stavi dete na kolena! Cim ja padnem u jamu, a ti odmah podi za mnom!
Pošao Seken da svira i pao u jamu. Žena - za njim. Padali oni, padali, pa najposle dospeli u donju tundru. A tamo sedi stari davo pa ce ih upitati:
- Šta tražite ovde?
- Nismo došli po svojoj volji, bacili su nas ovamo! Na to stari davo rece svojim malim davolcicima.
- Odvedite ih nazad na zemlju! A uz saonice odostrag privežite besnog irvasa!
Sede bogati susedi u jarangi, raduju se što su se otarasili Sekena. Stoji ispred njih najstariji medu njima. Oni mu rekoše šta su ucinili sa Sekenom. Zavrteo starac glavom, pa ce im reci:
- Niste dobro ucinili. Zato cete se i sami loše provesti!
Oterali bogati susedi starca. Najednom - iz zemlje izmili bubica, a za njom irvasov rog. Sede susedi i posmatraju. Onda se pojavi drugi rog, za njime irvasova glava, vrat i najposle citav irvas, saonice, na saonicama Seken sa ženom i detetom, a iza saonica na užetu - besni irvas. Onda besni irvas poce da se bacaka tamo-amo, te sve susede izgazi i zatrpa u zemlju. A Seken pode s porodicom kuci.


(Eskimska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
ZMIJSKA NEVESTA


Bili jednom covek i žena i imali tri kceri. Kad devojke porastoše, poce mati razmišljati o njihovoj udaji pa ode vracari da je upita kad i kako ce se kceri udomiti. Vracara joj odgovori: "Starije ce ti se docnije udati, ali ce najmlada poci uskoro za zmiju." Mati se zbog tih reci naljuti na vracaru tako da joj ne dade srebrni talir, a bila je besna i na samu sebe što je i otišla takvoj vracari.
Kad jednog dana devojke odoše da se kupaju u jezeru, smota se na haljinama najmlade zmija, pa rece: "Necu sici sa tvoje odece sve dok mi ne obecaš da ceš se udati za mene". Šta je umela da uradi jadna devojka? Gola nije mogla poci kuci i zato obeca zmiji da ce joj biti žena. Starije sestre se obukoše i podoše, a ona postaja još malo u vodi, a onda vide kako se zmija odmotava i otpuza s njenih haljina. Treceg dana posle toga, kad nikog starijeg ne beše kod kuce, dode zmija, uze devojku za ruku i odvede je.
Pošto je jednu godinu živela sa njom, rodi devojka kcer koja je bila lepša i od majke - prave lepotice. Zmija-muž imadaše pod zemljom lepu kucu, a sama je postajala naocit mlad covek cim bi svukla zmijsku kožu sa sebe. Prode i druga godina i mlada žena rodi još jednu kcer, opet neobicno lepu. Tokom trece, odnosno cetvrte godine rodi se i treca kcer, možda najlepša. Sem toga, sve su devojcice bile i neobicno umiljate i pametne.
Kada malo porastoše, upitaše jednom majku: "Majcice, svako obilazi baku i dedu a mi ne znamo da li ih imamo!" Majka im odgovori: "Imate ih, decice, ali ih ne možete posetiti, jer ni sama necu nikad moci da odem tamo odakle me je vaš otac odveo".
Dok je to govorila, obliše je suze tako da i kceri poceše plakati. Eto, takav razgovor se vodio još nekoliko puta izmedu majke i njenih kceri i tada bi mati deci onog dugonje od zmije pricala i o tome da na zemlji, gore, postoji svet u kom žive njihova baka i ded. Posle toga poceše deca neprekidno saletati majku da zamoli oca za dopuštenje da posete deda i baku. Jedne veceri, tek što se otac vratio kuci, izloži mu žena decju molbu pa je i sama podupre govoreci: "Dopusti mi, dragi mužu, da samo jednom posetim roditelje, ostareli su sad vec pa zašto da odu u grob sa tugom u srcu, a sem toga i ja cu presvisnuti od cežnje da ih vidim!" Zmija pristade i ispuni ženi i kcerima molbu. One se brzo spremiše, a otac rece da ce ih ispratiti preko mora pa ih odmah postavi sve cetiri sebi na leda i zapliva, izvijajuci se kao što zmija i radi kad pliva. Kad ih iznese na obalu, pouci on ženu: "Kad se budeš vracala i stigneš na morsku obalu, zapevaj:
Vitka zmijo, šištava, Spremi ladu, razvij jedro I povezi mile svoje Sinjim morem, kuci njinoj!
Tada cu ja doci i preneti vas kuci, kao što sam sad ucinio."
Putem opomenu mati kceri da na pitanje dede i bake ne odgovaraju ništa o tome gde žive niti ko je njihov otac: "Ako bi stari ili ma ko drugi pitao, recite: Živimo kao i ostali svet i imamo oca baš kao i svi drugi na zemlji."
Otac i mati se silno obradovaše kad posle tolikih godina videše kcer živu i zdravu. Kad je roditelji upitaše gde je i kako je dosad živela, kci im kratko odgovori: "Živela sam sa svojim covekom, ali tamo gde sam živela, vi ne možete stici." Ded uze najstariju unuku u ruke, izide iz kuce, i umiljavajuci joj se, upita je:
- Dušice, reci mi kako živite i kakav je vaš otac?
- Dedice, živimo kao i svi drugi i imamo oca kao i ovaj ovde svet - odgovori devojcica.
Ded uze drugu unuku u krilo, umiljavaše joj se, pa ce joj reci:
- Cercice, kaži mi kako živite i kakav je vaš otac? Dete odgovori:
- Pa, živimo i imamo oca kao i svi drugi ovde. Onda ded uze najmladu unuku, dakle najgluplju, iznese je napolje, umiljavašejoj se, pa je upita:
- Cercice, reci dedi kako živite i kakav je vaš otac? Dete obavi svoje rucice dedu oko vrata pa poce pricati:
- O, dedice, kod nas se lepo živi, jela i pica imamo dovoljno, ali naš otac nije kao drugi ocevi. Naš otac je jedna velika zmija - kad ode pa se kuci vrati, puzi preko stola uvijajuci se da sve posude i kašike zvone. Kuca nam je duboko ispod zemlje; iz nje nas je otac izneo na more, a mi smo se sve posadile na njegova leda, pa nas je dugo, vrlo dugo nosio preko mora dok nas nije doveo na zemlju. Tu nas je ostavio, a majci je rekao da zapeva, kad se vratimo, ovakvu pesmicu:


Vitka zmijo, šištava,
Spremi ladu, razvij jedro
I povezi mile svoje
Sinjim morem, kuci njinoj!

U starcu uzavre krv kad saznade da je prokleta zmija prevarom uzela njegovu kcer za ženu. Napuni pušku srebrnom sacmom i odjuri na obalu mora, pa zapeva:
Vitka zmijo, šištava, Spremi ladu, razvij jedro I povezi mile svoje Sinjim morem, kuci njinoj!
Sakri se iza žbuna i cekaše. Ne prode mnogo vremena a na vodi se pojavi velika zmija, koja je, uspravljene glave, plivala prema obali. Stari nanišani pravo u glavu - bum! opali puška, a od velike zmije ne ostade ništa sem kože koja se njihala na talasima.
Kad kci provede nedelju-dve u poseti kod roditelja, spremi se jednog dana i pode sa decom kuci. Stigavši na morsku obalu, zaustavi se ona i zapeva:
Vitka zmijo, šištava, Spremi ladu, razvij jedro I povezi mile svoje Sinjim morem, kuci njinoj!

Žena dugo cekaše, pa kad primeti da je ceo vidik tih i bez žive duše, zapeva još jednom, ali opet se ništa ne pojavi, sve bejaše muklo, a more mirno kao ogledalo. Sad mati shvati da se nešto moralo desiti, pa poce pitati cercice: "Možda ste nekom govorile o svom ocu?" Najstarija odmah spremno odgovori: "Nisam nikom ništa rekla. Deda me je uzeo u narucje, odveo iz kuce i zaista me mnogo ispitivao". I srednja odbi da je ikom išta rekla, ali najmlada priznade: "Ded je i mene uzeo u narucje, izneo me napolje, umiljavao se i o svemu se raspitivao, a ja sam sve i ispricala i rekla gde živimo, kako živimo i ko je naš otac."
Ucveljena žena stade plakati i naricati dok se na kraju ne pretvori u brezu trepetljiku na moru. Najstarija kci se obavi kao kora oko nje, srednja postade spoljna bela koruba, a najmlada, ona što je bila glavni krivac, pretvori se u treperavo lišce na beloj kori.
Tako ostadoše do dana današnjeg.


(Estonska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
VATRA NA PLANINI


Pricaju ljudi da je u stara vremena živeo u Adis Abebi neki mladic po imenu Arha. Još kao decak došao je iz oblasti Guragej i stupio u službu kod bogatog trgovca Haptuma Haseja.
Haptum Hasej je bio tako bogat da je imao sve što se može kupiti za novac, i cesto ga je mucila dosada jer se vec beše umorio od svega, i ništa novo nije postojalo cega bi se mogao latiti.
Jedne hladne noci, dok je vlažni vetar brisao preko zaravni, Haptum pozva Arhu da donese drva za vatru. Kad Arha izvrši naredbu, Haptum zapoce razgovor.
- Koliku hladnocu može da izdrži covek? - rece on, isprva govoreci više kao za sebe. - Da mi je znati može li neko da provede celu noc na najvišem vrhu planinskom, Maunt Sululti, gde duvaju najhladniji vetrovi, i da sve to izdrži bez cebadi ili ma kakve odece na sebi, pa da opet ostane živ?
- Ne znam - odgovori Arha. - Uostalom, zar to ne bi bila prava glupost?
- Pa, ako time ništa ne bi dobio, zaista bi bilo glupo da tako provede noc - rece Haptum. - Ali ja bih se kladio u sve na svetu da nijedan covek to ionako ne može da ucini.
- E, ja sam baš uveren da pravi junak može prestojati potpuno nag celu noc na Maunt Sululti, pa da opet ostane živ - rece Arha. - Samo, to me se ništa ne tice jer nemam u šta da se kladim.
- Znaš šta - rece Haptum. - Pošto si tako siguran da se to može izvesti, ja cu se opkladiti s tobom. Ako budeš prestojao celu noc na stenju Maunt Sululte, bez hrane i vode, bez odece, cebadi ili vatre, i ako preživiš, dacu ti na poklon deset jutara dobre oranice, i kucu, i nekoliko goveda pride.
Arha nije mogao da veruje svojim ušima.
- Govorite li to ozbiljno? - upita on.
- Ja sam covek od reci - odgovori Haptum.
- Onda cu ja to izvesti sutra uvece - rece Arha - pa cu posle toga, dokle god budem živ, obradivati sopstvenu zemlju.
Ali je ipak zebao pri pomisli na tu noc, jer je na planinskom vrhu vetar sekao kao brijac. Zato se sutra ujutru Arha uputi jednom mudrom starcu iz plemena Guragej i isprica mu kakvu je opkladu sklopio. Starac ga je slušao bez reci, zamislivši se, a kad je Arha završio, on rece:
- Pomoci cu ti. Na onoj strani doline preko puta Sululte uzdiže se jedna visoka stena, koja se odande danju lepo vidi. Sutra uvece, kad sunce zade, ja cu na toj steni zapaliti vatru, pa ceš moci da je vidiš sa vrha na kome budeš stajao. Cele noci moraš gledati u svetlost moje vatre; ne smeš sklopiti oci i dozvoliti da se na tebe spusti tama. Dok tako budeš posmatrao moju vatru, secaj se toplote i toga kako ja, tvoj prijatelj, sedim kraj vatre i podsticem je misleci na tebe. Ako to budeš uradio, preživeceš noc uprkos najoštrijem vetru.
Arha toplo zahvali starcu, pa se laka srca vrati Haptumovoj kuci. Rece mu da je spreman, i tako ga gazda to popodne posla na vrh Maunt Sululte, i sa njim još dvojicu slugu, koji su imali budno da paze na njega. Kad pade noc, Arha skide odecu, i tako stajaše na vlažnom i hladnom vetru koji poce da briše nad zaravni cim sunce zade. Na drugoj strani doline ugleda svetlost starceve vatre, koja, udaljena nekoliko milja, sijaše u tami kao zvezda.
Vetar postajaše sve hladniji; probijaše se Arhi kroz meso i smrzavaše mu srž u kostima. Stena na kojoj je stajao bejaše hladna kao led. Sa svakim casom koji je proticao on je sve više trnuo od zime, i na kraju poce verovati da se nikada više nece ugrejati; ali ipak ne skidaše oka sa treperave svetlosti daleko u dolini, misleci stalno na svog starog prijatelja koji tamo sedi i podstice vatru njega radi. Pokatkad bi pramenje magle zaklonilo svetlost, ali se on
naprezaše da je nekako nazre dok magla ne prode. Kijao je, kašljao, cvokotao, i bivaše mu sve teže i teže. Ali ipak stajaše tako celu noc, i tek kad svanu zora, obuce se i side s planine u Adis Abebu.
Haptum se veoma iznenadi kad ugleda Arhu, i podrobno ispita sluge o svemu što se dogodilo.
- Je li celu noc izdržao bez hrane i pica, bez cebadi i odece?
- Jeste - rekoše mu sluge. - Izdržao je bez svega toga.
- Bogme, ti si junacina! - rece Haptum Arhi. - Kako si to uspeo?
- Sasvim prosto. Posmatrao sam svetlost vatre na jednom brežuljku u daljini - odgovori Arha.
- Šta kažeš? Posmatrao si vatru? E, onda si izgubio opkladu, još si moj sluga i nemaš nikakve zemlje!
- Ali ta vatra nije bila tako blizu da bi me ugrejala; gorela je daleko, cak na drugom kraju doline!
- Diži ruke od one zemlje! - rece Haptum. - Nisi ispunio pogodbu. Ta ti je vatra spasla život.
Arha se veoma ražalosti, pa se opet uputi svom starom prijatelju iz plemena Guragej i isprica mu šta se dogodilo.
- Iznesi tu stvar pred sudiju - posavetova ga starac.
Arha izade pred sudiju i izloži mu svoju žalbu, a sudija posla po Haptuma. Kad Haptum isprica svoju pricu, i kad sluge još jednom potvrdiše da je Arha gledao u onu vatru na drugom kraju doline, sudija rece:
- Ne, ti si izgubio opkladu, jer je Haptum Hasej postavio uslov da ne bude nikakve vatre.
Još jednom ode Arha svome starom prijatelju, sa tužnom vešcu da mu je sudeno da završi život kao sluga, iako je preživeo sve one patnje na planinskom vrhu.
- Ne gubi nadu - rece mu starac. - Više se mudrosti može paci u divljim brdima nego u ma kome gradskom sudiji. Pa se iz onih stopa diže i ode jednom coveku po imenu Hajlu, u cijem je domu služio još kao mladic. Objasni tom dobrom coveku kakva je opklada sklopljena izmedu Haptuma i Arhe, i upita ga da li se tu može nešto uciniti.
- Ne brini - rece Hajlu starcu, pošto je malo promislio. - Postaracu se da ucinim nešto tebi za ljubav.
Nekoliko dana docnije Hajlu posla poziv mnogim ljudima u gradu da dodu k njemu na gozbu. Medu pozvanima bio je i Haptum, a pored njega i onaj sudija što je presudio da je Arha izgubio opkladu.
Kad dode dan gozbe, pojaviše se gosti, jašuci na mazgama sa skupocenim amovima, dok su mnogobrojne sluge išle pešice za njima. Haptum stiže sa dvadesetoricom slugu; jedan od njih držaše mu nad glavom svileni suncobran, da ga zaštiti od sunca, a cetvorica dobošara, udarajuci u doboše, objavljivahu svima da je stigao slavni Haptum.
Zvanice se posadiše na meke prostirke i poceše da caskaju. Iz kuhinje dopiraše miris izvrsnih jela: kozjeg pecenja, pecenog kukuruza i dure*, palacinki koje domoroci zovu "indžera" i raznih primamljivih umaka. Zbog toga mirisa hrane gosti su postajali sve gladniji, a vreme je prolazilo. Vec je davno trebalo da budu posluženi, ali od jela nije bilo ni traga, samo je mirišljava para dopirala iz kuhinje. Spusti se i vece, a gostima niko ne donese ništa za jelo. Oni vec poceše da se sašaptavaju, cudeci se zašto uvaženi Hajlu ne naredi slugama da ih necim posluže. A iz kuhinje su se i dalje širili divni mirisi. Najzad jedan od pozvanih rece u ime svih:
- Hajlu, zašto se tako ponašaš prema nama? Zašto si nas pozvao na gozbu, a sad nas nicim ne služiš?
- Pa zar ne osecate miris hrane? - zacudeno ih upita Hajlu.
- Osecamo i te kako, ali mirisati nije isto što i jesti, od toga covek ne postaje sit!
- Ali se zato greje na vatri koja gori tako daleko da se jedva može okom sagledati? - upita Hajlu. - Ako se Arha ogrejao na vatri koju je posmatrao dok je stajao na Maunt Sululti, onda ste se i vi zasitili mirisima iz moje kuhinje!
Svi se složiše s njim; sudija uvide da nije bio u pravu, a Haptum se postide, pa zahvali Hajluu na savetu i izjavi da ce Arha smesta dobiti zemlju, kucu i stoku.
Onda Hajlu naredi da se donese jelo, i gozba otpoce.


*Dura - vrsta žitarice koja se gaji u Etiopiji


(Etiopska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
BAJKA O ORLU


Miš i senica rešili jednom da zaseju njivu. Posejali raž i ona je odlicno ponela. Kad stiže jesen, požnjeli raž srpovima, povezali je u snoplje i složili u krstine.
Kad se raž osušila, odneše snoplje na guvno. Sutradan podeliše zrna, sve zrno po zrno, jedno jednom, drugo drugom.
Ali kad podeliše svu raž, jedno zrno pretece. Sucuci brkove, miš ce senici:
- Ti si pojela jedno zrno, inace ne bi jedno preteklo. Senica se na to naljuti i zacvrkuta:
- Sam si pojeo to zrno.
Ali miš ne htede da primi krivicu na sebe, nego i dalje optuživaše senicu.
Senica se još više razljuti te zacici:
- Ako sam ga ja pojela, onda da zaratimo! Neka dodu sve ptice da ratuju na mojoj strani.
I tako se zbog jednog jedinog zrna raži izrodi rat izmedu ptica i cetvoronožaca.
Skupiše se velike i male životinje i divlje zveri, a od jata raznih ptica nije se videlo sunce.
Nastade tada strašno urlanje i zavijanje, a perje je letelo na sve strane. Tukli se,tukli, tukli dugo, ali ni jedna strana ne mogade da pobedi.
Na kraju dolete ogroman orao te se i on umeša u bitku. Uz njegovu pomoc pobediše ptice, a zveri, razderana i pocupana krzna, podvivši repove, pobegoše u svoje šume glavom bez obzira.
Za vreme bitke jedan medved ipak nekako uspe da ujede orla za krilo, te se on, ranjen, spusti na veliku brezu kraj neke kolibe.
Covek koji je živeo u ovoj kolibi, u svitanje zore krenu u lov pa spazi na brezi ogromnu pticu. Pomisli da to davo sedi na drvetu, te opali iz puške. Orao ništa ne oseti, vec samo okrenu glavu i ljutito pogleda coveka.
Covek pride bliže i opali još jednom, a orao opet samo pokrenu glavom: sacma mu nije naškodila.
Covek sasvim pride brezi i puška puce po treci put.
Tada progovori orao:
- Zašto pucaš na mene? Kakvo sam ti zlo ucinio? Ako si valjan covek, ti me skini sa ove breze, odnesi me kuci pa me leci dok ne ozdravim. Tvoj cu trud stostruko nagraditi.
Covek malo razmisli, pa pomože ptici da side i odnese je u svoju kolibu.
Ali njegova se žena razljuti i odmah poce da ga grdi što je doneo u kucu takvu neman.
- Ona ce nam pojesti sve živo u kuci - gundala je stara - a kakve koristi od toga što ceš hraniti ovaj gadan kukasti kljun?
- Ptica je obecala da ce platiti za negu - odgovori covek. - Ona ce nas stostruko nagraditi ako je izlecimo.
I covek nije obracao pažnju na ženine reci, vec je negovao i hranio orla, sve dok nije poceo da se oporavlja.
Posle mesec dana, orao zamoli coveka da ga pusti da pokuša može li vec da leti.
Izidoše na poljanu. Orao raširi krila i pokuša da leti, ali uzalud: krila mu behu još veoma slaba.
Zato on zamoli:
- Hrani me i neguj još mesec dana, pa cu ti platiti što sam obecao.
Covek je i drugih mesec dana hranio i negovao orla, iako je svaki dan slušao grdnje svoje žene.
Najzad orao potpuno ozdravi, rane mu prezdraviše i krila ocvrsnuše pa se poce spremati za povratak u svoju zemlju.
- Kuca mi je daleko - rece orao coveku. - Zakolji još jednu kravu iz tvoje staje i daj brašna iz ambara. Ja se moram dobro najesti da bih mogao leteti do svoje kuce.
Covek uradi sve po njegovoj želji. Kad ptica pojede polovinu mesa i brašna (polovinu je ostavila za put), ona rece:
- Sada cemo poci na dalek put, sedaj mi na leda i drži se dobro.
Covek posluša, uhvati se cvrsto za perje, pa ogromna ptica uzlete.
Leteli su, leteli, tek orao zapita coveka:
- Šta vidiš ispod nas? Covek pogleda dole i odgovori:
- Vidim kako nešto sija kao srebrni novcic.
- To je more - odgovori orao i u isti mah zbaci coveka sa svoga vrata.
Covek polete kao strela naniže; ali orao ga nije napustio, vec je strmoglavo leteo pored njega i prihvatio svog spasioca baš kada je upao u more do kolena.
- Jesi li se uplašio? - zapita orao coveka.
- Toliko sam se uplašio da mi je srce stalo - odgovori covek. - Zašto tako surovo postupaš sa svojim spasiocem? Zamalo nisam umro od straha.
A orao rece:
- I ja sam se uplašio kada sam, onako jadan i ranjen, stajao na drvetu, a ti pucao tri puta u mene, ali nisam zbog toga izdahnuo.
Na to orao opet polete u visine, tako da more ponovo izgledaše kao srebrni novcic. Tri puta je tako zbacivao coveka sa svojih leda u more, ali bi ga svaki put zgrabio pre no što bi ovaj potonuo. To beše osveta za ono što je covek tri puta pucao u bespomocnu ranjenu pticu.
Leteli su sve dalje i dalje, pa orao rece coveku:
- Pogledaj dole i reci vidiš li što? Covek pogleda i rece:
- Vidim neke dvore od bakra kako se presijavaju na suncu.
- To su dvori moje mlade sestre - objasni orao pa polete dole i spusti se na zemlju.
Ptica rece coveku da ode u bakarne dvore i zapovedi:
- Kada udeš i kada te zapitaju odakle dolaziš, odgovori da dolaziš iz zemlje Finske. A kada te moja sestra zapita da li si joj video brata orla koji je odleteo u Finsku da ratuje zbog senice, nemoj ništa odgovoriti dok ti ne obeca veliki bakrac iz podruma.
Covek ucini sve kako mu je orao naredio. I zaista, gospodarica bakarnih dvora zapita:
- Znaš li nešto o mom bratu koji je pošao u rat zbog senice?
Covek joj odgovori:
- Ja znam, ali ti necu reci dok mi ne daš veliki bakrac iz podruma.
- Necu ti ga dati, to je najskupocenija stvar u celom dvoru - odgovori gospodarica bakarnog dvora.
Covek se vrati praznih ruku orlu i isprica sve kako je bilo.
- Ne mari - rece orao. - Produžicemo put do moje srednje sestre, koja živi u srebrnim dvorima.
I tako letahu dok ne doleteše do srebrnih dvora.
Orao naredi coveku da ude u dvor i zatraži srebrni kotao, ali se on i otuda vrati praznih ruku, kao i iz bakarnih dvora.
I tako oni produžiše put dok ne doleteše do zlatnih dvora, u kojima je živela najstarija orlova sestra.
Tu covek najzad dobi ono što je tražio. Gospodarica zlatnih dvora donese iz podruma zlatni kotao i predade ga coveku, a ovaj pozove orla da ude.
Orao isprica kako ga je covek lepo negovao kada je bio ranjen u krilo. Drugovi, covek i orao, ostadoše tu da se posle dugog i teškog puta dobro odmore. Da bi se odužila spasiocu svoga brata, gospodarica zlatnih dvora gostila je i nudila coveka što je bolje mogla.
Medutim, u dalekoj finskoj zemlji, senica i miš ponovo zajedno iskrciše njivu i zasejaše raž. Opet izbi medu njima svada zbog jednog jedinog zrna koje je preteklo posle deobe. I oni opet objaviše rat, i opet doleteše sve ptice nebeske i dotrcaše sve zveri šumske.
Kada ptice poceše da gube bitku, dolete soko i pozva orla u pomoc.
- Ja nikako ne mogu da podem u taj rat - odgovori orao. - Prvo moram da vratim svoga spasioca njegovoj kuci.
- Zar da vodimo racuna o coveku kad je u pitanju sreca citavog pticijeg roda! - nagovarao ga je soko.
Na to orao ostavi coveka u zlatnim dvorima i opet pode u rat.
Dugo je živeo covek u dvorima, ali ga želja za kucom
nije napuštala, te se poce spremati za put. Orlova sestra
dade mu dosta hrane i, pokazavši rukom na zapad, rece:
- Ako budeš deset godina išao u tom pravcu, možda
ceš stici svojoj kuci.
Covek pode na zapad noseci punu torbu hrane na ledima i zlatni kotao pod miškom.
Put je bio težak i postajaše sve teži, jer je bilo velikih jezera, zaliva i mocvara koje je morao da zaobilazi.
Išao je tako dugo, dugo, dok ne poce da sustaje pod teretom, te u nemocnom besu lupi zlatnim kotlom o smreku. ,
U taj tren stvoriše se pred njim zlatni dvori i mnoge sluge.
Tako covek poce da živi u zlatnim dvorima. Zapovedao je slugama i razmišljao: "I ovde je dobro, samo da mi je još žena tu pored mene".
Ali vec prve noci coveka probudi neka lupa i zacu promukao glas:
- Smesta skloni tu svoju kucu sa moje staze, ja necu da obilazim oko nje.
Covek ustade i izide u dvorište da vidi ko to diže toliku graju. To beše glavom veliki zao duh.
Covek se ne uplaši, vec ga zapita:
- Kako da premestim svoje dvore sa tvoje staze? Bili su u zlatnom kotlu, a ja ne znam i ne umem da ih stavim natrag.
- Ali ja umem - odgovori zao duh.
- Kakvu nagradu tražiš za to? - upita covek.
- Sada necu nikakve nagrade - odgovori zao duh - ali obecaj mi da ceš mi dati on" što je bilo sakriveno od žene kada si krenuo na put sa orlom.
Covek razmisli trenutak, ali se ne mogade setiti nicega što je ostalo sakriveno od žene, pa zato pristade na pogodbu. Osim toga, bi ugovoreno i to da ga zao duh vrati u rodni kraj.
Zao duh pristade da vrati zlatne dvore u kotao, a covek morade da okrene leda da ne bi video kako on to radi. Cuo je samo neku lupu i zveku zlata, i dok bi lupio dlanom o dlan, zlatni dvori bili su opet u kotlu.
Tada zao duh sa strahovitom brzinom odnese coveka u finsku zemlju. Postavi ga na samu medu njegove njive, okrenu se i rece:
- Ja sad idem, a ti ceš vec ispuniti ono što si mi obecao.
Kad covek ude u kucu, vide da mu je žena rodila lepog sincica. Sad se preplaši misleci: "Ala je zao duh bio lukav, eto šta je bilo sakriveno od žene, obecao sam rodeno dete zlom duhu! Ali tu se ništa više ne može popraviti", pravdao se covek pred samim sobom. "Sad imam zlatne dvore, a izgubio sam sina".
Covek opet udari iz sve snage kotlom o smreku, i opet se, kao i pre, stvoriše zlatni dvori. Tako su on, njegova žena i njihov sincic vodili bezbrižan i veseo život.
Decak je rastao i s vremenom se razvio u lepog i zdravog mladica.
Jednog dana, kada je decko napunio šesnaest godina, ode slucajno pod prozore babe vracare i udari iz šale nekoliko puta štapom u staklo.
Baba vracara se razljuti i poce da vice:
- Idi svojim putem, ti što pripadaš zlom duhu! Razbiceš mi prozor! Idi zlom duhu, njemu si i obecan! Na to decak ode kuci i upita oca:
- Da li je istina to što kaže baba vracara, da si me obecao zlom duhu?
Nemajuci kud, otac isprica kako se to desilo. Tada decak stade razmišljati:
- Bolje da sam odem zlom duhu, i tako moram kad-tad k njemu.
Zatim poce da se sprema na put. Oprosti se od roditelja i krene.
Kad decak stiže u zamak zlog duha, domacina ne beše kod kuce. U zamku ga doceka lepota devojka.
Kada devojka ugleda mladica, uzviknu u cudu:
- O, mladicu, lepi mladicu, zašto si dobrovoljno došao? Kada zao duh stigne, on ce te ispeci i pojesti.
- Neka me pojede - odgovori mladic - jednom se mora umreti.
- Videcemo - rece devojka - pokušacu što mogu da se odavde izbavimo.
Uto vrata strahovito zalupiše i zao duh ude u kucu. Pogleda ispod oka mladica i rece:
- Dobro je što si sam došao. Ako uradiš ono što ti kažem, možda te necu pojesti.
Zatim odvede mladica na obalu reke i naredi mu:
- Do sutra ceš podici most preko reke, bez ijednog stuba, da mogu konji i kola prelaziti preko njega.
Mladic se ne uplaši od zadatka, vec ode devojci pa joj isprica šta mu je zao duh naredio.
- Idi spavaj, ja cu se vec postarati - odvrati mu devojka.
Kad mladic zaspa, devojka uze iz knjižnice zlog duha knjigu u kojoj je pisalo kako se može sagraditi takav most. Pomocu carolija iz knjige, devojka sagradi preko reke most bez stubova, pa u svitanje probudi mladica i rece:
- Most je gotov, uzmi metlu i idi pa ga pometi da daske budu ciste. Kad zao duh dode, mislice da si baš sad posao završio.
Mladic uze metlu i ode da pomete most. Kada zao duh dode da pogleda šta je uradio, rece mladicu:
- Bice da si pametan momak, kad si uspeo za jednu noc da sagradiš most. Necu te još pojesti, ali moraš i drugi posao da uradiš, a on je teži od prvog. Ne uradiš li, poješcu te. Zatim zao duh pruži mladicu pregršt raži u zrnu i rece:

- Zasej ovo zrnevlje tamo na onoj njivi, ali tako uradi da vec sutra od mlade raži bude ispecen hleb.
Mladic primi seme pa ode devojci i isprica šta mu je zao duh naredio.
- Ne brini - hrabrila ga je devojka - idi mirno spavaj, valjda cemo se i ovaj put snaci.
Mladic se pokri preko ušiju i zaspa, a devojka uze zrnevlje u šaku, pa ode na njivu i pozva u pomoc ljude iz podzemlja.
Pritekao narod podzemlja u pomoc; jedan je orao, drugi drljao, a treci sejao. Posao je brzo odmicao, i kad su petli zakukurekali, raž je vec bila zrela za vršidbu, a u zoru je devojka vec mesila hleb od nove raži.
Žvacuci i mljackajuci svež hleb, zao duh postavi mladicu i treci zadatak.
- Napravi cun - rece on - koji ce ici i po zemlji i po vodi i biti brži od mog najboljeg ždrepca.
Pomocu carolija iz knjige devojka sagradi cun koji je išao i po suvu i po vodi.
Zao duh dode da vidi cun i rece mladicu:
- Pametan si ti, cak i pametniji no što sam mislio. Dovedi sada mog najboljeg ždrepca iz konjušnice pa da vidimo može li ga camac prestici.
Mladic ode u konjušnicu i osedla najboljeg ždrepca što ga je imao zao duh. Ali ga ne izvede onamo gde je bio cun, vec pred kapiju dvora i pozva devojku:
- Dodi brzo da bežimo!
Devojka dotrca, a mladic je posadi ispred sebe na konja, pa kao vihor poleteše iz zamka zlog duha.
Kad poodmakoše, mladic rece devojci:
- Pogledaj unazad i reci vidiš li što? Devojka pogleda pa rece:
- Cini mi se da vidim ogroman ognjeni stub kako juri za nama.
Od silne trke, konj beše sav u peni i poce da posustaje, te mladic progovori:
- Sprema nam se veliko zlo, necemo još dugo izdržati. Behu stigli na obalu jednog jezera, kad devojka rece:
- Zaustavi ždrepca ovde, ja znam šta cemo.
Mladic zaustavi konja i spusti devojku na zemlju, a ona mahnu maramom po vazduhu, te se oboje pretvoriše u dve velike štuke i skociše u jezero.
Odmah zatim stiže na jezero zao duh. On stade njušiti vazduh pa povice:
- Uhvaticu ja vas, makar popio celo ovo jezero.
I zaista: leže potrbuške na obalu jezera i poce da ispija vodu.
Pio je tako, pio, pio, pio, pa se od vode toliko naduo da je na kraju pukao i izdahnuo.
U meduvremenu, devojka i mladic opet se pretvoriše u ljude i ponovo uzjahaše ždrepca.
Mladic odvede devojku svome ocu u zlatne dvore, gde verovatno i danas žive srecno i veselo.


(Finska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
MORSKI ZMAJ I LEPA JOVANCICA


Bila jednom cerka jednog ratara. Kuca njenog oca beše blizu morske obale. Bašta se stepenasto pružaše do ivice mora, tik uz vodu, veoma blizu lada. Devojku su zvali lepa Jovancica, lepa i sveža kao zora!
Kada se jednog dana kupala, zbog velike vrucine koja je vladala, zmaj, kralj mora, iskrsne pred njom.
- Jovancice, lepa Jovancice, video sam te jedne prolecne veceri na ovoj obali; od tog dana sam se zaljubio u tebe. Treba da podeš sa mnom do mog dvorca. Onde ceš biti moja jedina kraljica.
- Zmaju - rece Jovancica -ja sam kci seljaka, ne mogu da budem tvoja kraljica.
- Jovancice, lepa Jovancice, imam moc nad svim vodama, pa sad, znaci, imam vlast i nad tobom, jer si u vodi! Ali podi dobrovoljno u moj dvorac, dacu ti gomile zlata i brda srebra.
- Ni za srebro ni za zlato neceš me nikad imati. Ja sam seljacka kci, kako hoceš da budem kraljica?
- Mada si seljacka kci, ti si rodaka duge na nebu! Treba da budeš kraljica. I budi to dobrovoljno, pošto ja raspolažem silom da te na to primoram.
- Zmaju, nemaš moci nad mojim srcem. Ja sam seoska devojka i krštena duša. Nikad, nikad necu biti zmajeva žena.
Zmaj odnese Jovancicu, lepu Jovancicu. Odvede je u svoj dvorac na samome dnu mora.
Dvorac beše veoma lep, od crvenog korala i glatkog biljura: da je glavom kralj prošao pored njega, poželeo bi da ude. A da ga je kraljica samo izdaleka videla, poželela bi da u njemu zauvek stanuje.
Ali zmaj ne mogade ništa srcu Jovancicinom.
- Zmaju, mi nismo od iste vrste. Ti nisi krštena duša. Tvoje zlato nece ništa promeniti, dvorac ti nece ništa pomoci! Pusti me da se vratim ocu!
- Neceš se vratiti ocu! Ali moci ceš preko talasa da juriš.
Zmaj uze zlatnu alku i navuce je na stopalo lepe Jovancice, na lepi clanak leve joj noge. Snažnim zamasima zakova alku.
Zatim uze zlatan lanac i prikaci ga za alku. I evo lepe Jovancice na lancu.
Jak kao celicna poluga,
tanak kao jedna tvoja vlas
i dug, dug sedam stotina milja!
Pošto je to obavio, zmaj pljunu na zemlju i razgazi nogom. Smejao se, kako to zmaj vec ume i zna, a zatim rece devojci:
- Moj dvorac nije tamnica. Idi i juri morskim talasima, celom kraljevinom kojom vladam. Kad budeš umorna od trcanja, samo reci:
Zmaju, zmaju, lanac vuci,
kroz more me ti dovuci! Naci ceš se u dvorcu.
I bilo je tako kako je zmaj rekao. Ali kao što se Jovancica zaklela, srce joj je ostalo kao i pre.
Svakogjutra izlazila je na morske talase. Trcala je daleko, sedam stotina milja daleko. I još dalje bi jurila da je
lanac samo bio duži. No sveceri je morala da se vrati u dvorac.
Najviše je volela da ode i gleda ocevu baštu: breskvino stablo u vinogradu, kako se nadvija nad lejama zelene salate, i slavuja koji mu s granja peva, kamen na bunaru što ga je konopac izlizao, grm šimširov, na Cveti uvek rascvetao, i gusto žbunje orlovih noktiju.
"Ah, kad bih ikad mogla ponovo da dotaknem zemlju! Kad bi neki smeli mladic uspeo da me oslobodi, a potom da mi bude saputnik u životu! Kada bih jedne veceri, oslobodena lanca, mogla da krenem kuci svog oca, i pcelama, vocnjaku našem. . ."
I jedne veceri, baš kao što je sanjarila trceci povrh prelepog mora, vide kako joj se u susret krece neka barka.
Kakva li lepa barka, sva od grabovog drveta, zlatom optocena! Užad joj beše od crvene svile, a jedra od belog atlasa. Njom upravljaše sin kralja Francuske, najveceg kralja na celome svetu.
Izdaleka se Jovancica i kraljevic ugledaše. Izbliza se pozdraviše.
Tada je kraljevic oslovi, prozbori jezikom umilnim kao blagi zvuk violine. Zapita je ko je ona, kako to koraca vodom.
- Otac mi je - rekla je Jovancica - ratar i ima samo mene. Ali zmaj me je oteo sa morskog žala, sa obale ovih vala, i drži me u svojoj vlasti, vezanu zlatnim lancem za stopalo.
Na to ju je glas izdao. Nije mogla više da govori. Nije ni znala ono što su joj oci vec rekle kraljevicu. A pre nego što je utonula, ni on nije umeo da joj se zakune da ce živeti jedino za njeno oslobodenje. Ali oci im sve iskazaše. U tom pogledu od jednog jedinog trenutka oni su se zauvek razumeli.
"Znam da cu je voleti cak i kad budem mrtav, ako je to dato preminulima", govorio je u sebi kraljev sin. "Ona, i nijedna druga, može biti moja kraljica. A kakva li me cežnja mori da je ponovo vidim!"
"Moje srce", pomislila je Jovancica, "moje srce dobro zna da me on voli. Naša sudbina je na nebu zapisana. Stvoreni smo da budemo muž i žena. Ali da li ce to biti na zemlji? Ja sam u zmajevoj vlasti! . . . Ako me ikad, svetlim svojim macem, moj blagi prijatelj oslobodi, ako me sa talasa odvede do bašte mog oca, ja još uvek ostajem seljacka kci. Može li me uzeti za ženu?"
Sedam nedelja su se tražili. Sedam meseci su ocajavali.
Sedeci na palubi, na pramcu barke, kraljevic je puštao da mu oci daleko blude, izmedu vala i oblaka:
"Možda je nikad više necu na ovom svetu videti. . . Kad to pomislim, umro bih od žalosti".
A ona, kad je noc prošla, uplicuci kosu: "Može da se desi da ga nikad više ne vidim. Njegovu ljubav, njegovo društvo necu nikad na zemlji imati. Bože moj, bože moj, kako je to okrutno!"
Dani, godišnja doba prolazili su, sve teži od jada. Zmaj je stalno držao lepoticu okovanu onim zlatnim lancem za svoj dvorac.
- Jovancice, lepa Jovancice, neceš li se najzad odluciti? Nema ti drugog udesa, moraš postati zmajeva žena.
- Ne znam šta mi udes sprema, ali znam šta mi je na srcu. Zmaj i ja necemo nikad biti jedna ista plot, nikada necu biti zmajeva žena.
- Ah, Jovancice, odvec dugo sam te puštao na lancu. Misliš li da me još zadugo izazivaš? Ako hoceš još jednom da vidiš baštu svog oca, veceras, veceras otidi da je vidiš. Idi da vidiš svoje poslednje sunce.
Lepotica krenu onamo, roneci suze na oba oka.
A na morskom žalu, ah, odjednom ugleda kraljevica.
Galopirao je na svom velikom belcu, tako gorda držanja.
Ugleda svoju draganu. Potera konja u talase, polete do lepotice. Da bi presekao zmajev lanac, podiže svoj mac od svetlog celika.
- Ako ga jednim zamahom ne presecete - viknu Jovancica - svršeno je sa mnom, svršeno je s nama! Zmaj ce me odvuci u svoj dvorac i nikad se više necemo videti.
Tada kraljev sin zadade takav silan udarac da lanac odskoci kroz vazduh. Brže od munje, zgrabi on oko pasa svoju draganu, podiže je uza se, uze u narucje. Za tren ih belac iznese na žalo.
Evo ih na zemlji, ispod velikih borova tamnih kao jezera, ali kroz koje prolazi zrak crvenog zlata, zrak slave sa neba. A onde na zemlji, zmaj nema više moci, Izvan mora, prestaje sila morskog kralja.
Ostaviše žalo i velike borove, krenuše ka bašti lepoticinog oca.
A potom iz male bašte konj polete ka dvorcu u Parizu. Onamo, kralj Francuske imadaše svoj dvor.
Kad kralj ugleda lepoticu, on je pozdravi. A kad mu se ona približi, poljubi je.
- Oglasite svadbu - rece kralj svojim ljudima - i neka bude što velelepnija! Ljubavi treba odati poštovanje!


(Francuska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
ŠEĆERKO


Jednom pre mnogo vremena živeo jedan kralj i imao cerku. Mnogi su je iskali za ženu, ali ona nije htela nijednog, jer joj se niko nije svideo. Najzad se doseti da sama sebi nacini coveka.
Uze tri kile badema, tri kile šecera i tri kile mrvica, razbi bademe i sve to smeša ujedno, šecer, bademe i mrvice, lati se posla i nacini od toga coveka. Postavi ga pred kucnu ikonu i poce da se moli i klanja. Cetrdeset je dana i cetrdeset noci zazivala gospoda i on ga posle cetrdeset dana oživi i nazvaše ga Šecerko Šecerkovic.
Bio je jako lep i ime mu se proculo po celom svetu.
Za njega je i cula kraljica iz jednog jako udaljenog kraljevstva i zaželela da pode da ga uzme. Nacini tako zlatnu galiju sa zlatnim veslima i uputi se onamo gde je bio Šecerko.
Cim je stigla, rece mornarima:
- Onoga, što se od cela sveta izdvaja lepotom i gledom, ugrabite i dovedite ovamo na galiju.
Kad je svet saznao da je prispela zlatna galija, svi podoše da je vide, pode i Šecerko.
Kad ga mornari opaziše, namah ga poznadoše i smesta ga zgrabiše - pa pravo sa njim na galiju.
Ceka uvece princeza da dode Šecerko, ceka, ali - uzalud. Pita ovde, pita onde, i sazna kako ga je jedna kraljica ugrabila i pobegla.
Šta ce sad, šta sad da radi?
Ode i nacini tri para gvozdenih cipela i dade se na put ne bi li ga našla.
Od jednog mesta do drugog, i udalji se veoma od ovog sveta, pa se nade kod meseceve majke.
- Dobar dan, -majcice.
- U dobar cas, devojcice. Kako si mi ti, devojcice, stigla ovamo?
- E, udes me doneo. Da nisi gdegod videla mog Šecerka, mog Šecerkovica?
- Kako, kceri? To ime prvi put cujem. Nego sedi dok se uvece ne vrati moj sin, on se krece po celom svetu, možda ga je negde video.
Kad uvece stiže mesec, ona mu rece:
- Dete moje, ova te devojka moli da joj kažeš da nisi gdegod video njenog Šecerka, njenog Šecerkovica.
- Kako? Ne, nisam ga video, kceri moja. Prvi put cujem to ime. Nego podi do sunca. Možda ga je ono negde videlo, zato što se još više krece po svetu.
Prespava ona to vece kod njih, a ujutru joj dadoše jedan badem s recima:
- Razbij ga ako dospeš u nevolju. Uze princeza badem i ode.
Od jednog mesta do drugog, istrošila je jedan par cipela dok nije stigla do sunceve majke.
- Dobar dan, majcice.
- U dobar cas, devojcice. Otkuda ti ovde?
- E, udes me doneo. Da nisi videla mog Šecerka, mog Šecerkovica?
- Kako, kceri moja? Nisam ga videla. Nego sedi samo dok se uvece ne vrati moj sin, možda ga je on video, jer on ide po velikom svetu.
Dode sunce uvece, klekne pred njega princeza i rece:
- O, sunce, gospodaru moj i svetski putnice, da nisi video mog Šecerka, mog Šecerkovica?
- Kako? Ne, nisam ga video. Jedino da odeš do zvezda, njih ima mnogo. Možda su ga one videle.
Prespava ona to vece, kod njih, a ujutro joj dadoše jedan orahs recima:
- Razbij ga ako dospeš u nevolju.
Zatim joj pokazaše put, a ona se pozdravi s njima i ode. Od jednog mesta do drugog, istrošila je i drugi par cipela dok nije stigla kod majke sviju zvezda.
- Dobar dan, majcice.
- U dobar cas, devojcice. Otkuda ti ovde?
- E, udes me doneo. Da nisi videla mog Šecerka, mog Šecerkovica?
- Koga, kceri? Ne, nisam ga videla. Ali sedi dok se uvece ne vrate moja deca, možda ga je neko od njih videlo.
Dodu uvece njena deca i ona ih upita:
- Da niste videle Šecerka Šecerkovica?
- Ne, nismo ga videle - odgovoriše zvezde. Tada su umeša jedna majušna zvezda i rece:
- Ja sam ga videla.
- Gde si ga videla?
- U onim tamo belim dvorima. Tamo ga, ždralovica, drži kraljica i pazi da kogod ne dode da joj ga uzme.
Prespava ona to vece kod njih. Ujutru joj pokažu put, dadoše joj jedan lešnik s recima:
- Razbij ga ako dospeš u nevolju. Od jednog mesta do drugog, i stiže tamo gde je bio Šecerko.
Ude u dvorac kao prosjakinja, vide Šecerka, ali ne rece ni reci.
U dvorcu je bilo mnogo gusaka. Ode ona do sluškinja i rece im:
- Mogu li da se smestim tamo kod gusaka? Sluškinje odu do kraljice i kažu joj:
- Gospodo kraljice, eno napolju neke prosjakinje koja pita može li da se smesti tamo kod gusaka. Šta da cinimo?
- Pustite je - rece kraljica.
I pustiše je. Prespava ona tamo to vece.
Ujutru, cim se probudila, razbije badem i pojavi se zlatno motovilo sa zlatnim stalkom,a mota zlatne kaleme.
Ugledaše ovo sluškinje i potrce kraljici da joj to kažu. Kad je kraljica to cula, reci ce:
- Što ne podete da joj kažete da to dade nama? Šta bi ona s tim?
Odu sluškinje i kažu joj:
- Veli gospoda kraljica, što ti ne bi nama dala zlatno motovilo sa postoljem? Šta bi ti s njim?
- Dacu vam, ali da mi date Šecerka jednu noc. Odu sluškinje i reknu to kraljici.
- A što da joj ga ne damo - rece kraljica. - Šta ce mu pa biti!
Uvece, dakle, odmah posle vecere, dade kraljica Šecerku nekakvo pice, a u tom je picu bilo nešto da ga uspava. Tek što ga je ispio, on zaspi, a sluškinje ga ponesu na rukama i odnesu kod prosjakinje i uzmu zlatno motovilo i stalak.
Kad sluškinje odoše, poce princeza da besedi Šecerku:
- Zašto se ne probudiš? Pa zar te nisam ja nacinila? Ja što sam istucala badem, pomešala ga sa šecerom i mrvicama? Ja što sam istrošila tri para gvozdenih cipela da dodem da te nadem, a ti mi sada ne kažeš ni reci? Svetlosti moja i oci moje. Zar ti nije mene žao?
Celu je noc tako princeza besedila, ali kako da se Šecerko probudi!
Ujutro dodoše sluškinje, uzeše Šecerka, kraljica mu dade neko drugo pice i on se probudi.
Kad su sluškinje otišle, razbije princeza orah i odmah se pojavi zlatna koka sa zlatnim pilicima.
Videše sluškinje zlatnu koku sa zlatnim pilicima i otrcaše kraljici da joj to kažu:
- Trcite odmah - rece kraljica - i kažite joj da to dade nama. Šta bi ona s tim! A ako zatraži da joj damo Šecerka, dobice ga. Šta ce mu biti? Šta mu je bilo sinoc kad smo joj ga dale?
Dodu sluškinje i kažu joj:
- Da nam daš zlatnu koku sa zlatnim pilicima? Šta bitistim?
- Da mi date Šecerka još jednu noc.
- Dacemo ti ga - rekoše sluškinje. Kraljica ponovo dade nešto Šecerku te ga uspava, a cim je zaspao, uzmu ga sluškinje na ruke i ponesu do prosjakinje, uzeše zlatnu koku sa zlatnim pilicima i odoše.
Cim one odu, poce princeza ponovo besediti sve kao i prošle noci, ali kako da se Šecerko probudi! A ujutru ponovo dodu sluškinje, uzmu Šecerka i odu.
Prosjakinja taDa razbije lešnik, i otud se pojave strukovi karanfila sa zlatnim cvetovima. Cim sluškinje spaziše zlatne strukove sa zlatnim cvetovima, otrce kraljici da joj to kažu:
- Idite, recite joj da to da nama, šta bi ona s tim? A ako ponovo ushtedne Šecerka, dobice ga - rece kraljica.
Odu sluškinje i kažu joj tako.
Ali nedaleko od mesta gde je boravila prosjakinja živeo je jedan krojac koji je šio nocu i cuo sve reci koje je besedila prosjakinja. Sretne on tako Šecerka i kaže mu:
- Dozvoli, kralju moj, da te nešto upitam.
- Samo izvoli - rece Šecerko.
- Gde ti s veceri spavaš?
- A što me to pitaš? Kod kuce. Gde bih spavao?
- Gospodaru Šecerko, vec dve noci ne mogu oka da sklopim od one prosjakinje što živi tamo kod gusaka. Po celu noc presedi govoreci: "Šecerko, što se ne budiš? Tri sam para gvozdenih cipela istrošila da dodem i da te nadem, a ti mi sada ne kažeš ni reci?"
Šecerko je ovo shvatio, ali ne rece ništa.
Ode i osedla svog konja i preko njega prebaci s obe strane vrece sa zlatnim florinima.
Uvece mu kraljica ponovo da pice, ali ga on ne ispi, vec se ucini kao da je zaspao.
Smesta ga sluškinje uzmu i odnesu prosjakinji, a uzmu zlatne strukove karanfila sa zlatnim cvetovima.
Cim sluškinje odu, a princeza ponovo poce da besedi svoje jade, diže se Šecerko, zagrli je i u casu uzjahaše na konja i krenuše na put.
Dodu ujutru sluškinje da uzmu Šecerka ali gde da ga nadu! Otrce placuci kraljici da joj to kažu. Poce tada i ona da kuka, ali šta da radi? Onda ona rece:
- Nacinicu i ja jednog coveka, i istog trenutka dade sluškinjama da razbijaju bademe, pomeša ih sa šecerom i mrvicama, nacini od toga coveka i pocne da se klanja. Ali je umesto molitvi kazivala kletve, pa se posle cetrdeset dana taj covek ubudavio i baciše ga.
Princeza i Šecerko dodoše u svoje kraljevstvo i poživeše dobro da ne može biti bolje. Bio sam i ja tamo i sve video.


(Grčka)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
CARSKA KCI PET CVETOVA


Imao jedan car sina koga nije voleo. Jedanput dode sin k majci, pa ce joj reci:
- Bolje je da odem odavde. Otac me ne voli.
Carica upita cara da li se slaže s tim da pusti carevica.
Car odgovori da ne zadržava svoga sina, ali da sumnja da sin može sam sebe da prehrani, a on nema namere da na ludosti daje novac; ako sin želi da ide, neka ide i neka živi kako zna.
Tada carica opremi sina: dade mu zavežljaj sa haljinama i nekoliko hlebova, a u svaki hleb stavi po jedan zlatnik, da putnik ne bi ostao bez novca. Carevic se oprosti s majkom i krenu na put. Dugo je išao. Najzad stiže na kraj velikog grada. Tu zamoli nekog stolara da kod njega prenoci. Stolar je baš tada pravio drvene cipele, pa ce reci carevicu:
- Zdravo, mladicu! Kao što vidiš, ja sam sad zauzet poslom. Otidi u kucu i tamo ce te nahraniti.
Mladic zamoli stolarevu ženu i kcer da ga nahrane.
- Rado cemo te nahraniti - rece kci - ali šta da se radi? Nemam drva da založim pec, a do šume je daleko.
Carevic se osvrte, vide u sobi drvene cipele, iscepa ih, dade devojci i rece:
- Založi pec ovim cipelama. Ja cu s tvojim ocem sve da uredim.
Ona ga posluša.
Ujutro carevic krenu u šumu, nade podesno drvo, odsece ga i napravi drvene cipele. Treba reci da je on bio vešt covek i da su mu cipele ispale mnogo bolje nego stolaru. Carevic stavi svoje cipele tamo gde su stajale stolareve.
Slucajno toga jutra carev sluga pode da kupi za cara drvene cipele - u toj su zemlji svi ljudi, pa i sam car, nosili drvene cipele. Vide sluga cipele koje je napravio carevic i one mu se veoma dopadoše.
- Ove su mnogo bolje od ostalih - rece. - Uzecu ih za cara.
Baci deset zlatnika i uze cipele.
Stolar se obradova. On ni cetvrt zlatnika nije dobijao za par cipela, a sad odjednom deset! "Samo, kakve su to cipele?" - mišljaše. - "Ko ih to napravi?" Jer njegove nisu. Upita kcer i ona odgovori:
- To su sigurno one koje je napravio naš novi ukucanin.
Zatim isprica ocu kako je novi ukucanin naložio pec njegovim cipelama, a zatim sam napravio druge. Stolaru to beše drago i on odluci da oženi mladica svojom kceri. Nije ni slutio da je taj mladic carevic. Stolareva kci beše dobra i pametna devojka a uz to i lepotica. Kada stolar predloži da devojka bude carevicu žena, ovaj rece: "Dobro", i oženi se njome. Carevic je imao zlatne ruke, i kao što je vešto napravio drvene cipele, isto tako vešto poce da pravi drvene igracke. Jedanput se on tako zanese u posao da napravi hiljadu drvenih papagaja: svaki je ima dva oka, dve noge, dva krila i
jedan oštar krivi kljun - slika i prilika pravih papagaja. Oboji carevic svoje ptice i stavi ih kraj kuce da se osuše.
Pade noc, upališe se na nebu zvezde, izide srebrni mesec, i veliki bog Mahadeo sa svojom suprugom Parvati polete nebom u nocni obilazak - da vidi šta rade ljudi na Zemlji. Morali su da lete iznad onoga mesta na Zemlji gde se nalazila stolareva kuca i gde se sušilo hiljadu papagaja obasjanih mesecinom.
- Gle - rece Parvati - papagaji kao da su živi. Treba samo da im se udahne život. Hajde da ih oživimo.
- Zašto? - upita Mahadeo. - Šta s njima da radimo?
- Pa tako, prosto da se zabavimo - odgovori Parvati. - Radoznala sam kako ce to izgledati kada odjednom poleti hiljadu drvenih papagaja.
- Ti hoceš da oni polete? Dobro! - I Mahadeo dade rukom znak.
Drveni papagaji oživeše i poceše da kruže u vazduhu oko Mahadea i Parvati. Boginja ih sa uživanjem gledaše, a zatim rece:
- Hajdemo dalje.
I bogovi odleteše, a papagaji ostadoše.
Ujutro se carevic rano probudi da vidi jesu li se osušili njegovi papagaji. I imade šta da vidi! Papagaji lete oko kuce, kruže oko carevica i uopšte ga se ne boje. Na šum krila svi istrcaše iz kuce: i stolar, i njegova žena, i kci. Stolareva žena prozbori:
- Dobro, ali cime cemo ih hraniti? Ti napravi hiljadu papagaja, i to još onih koji lete, a ko ce ih hraniti?
- Ne brini se - rece carevic - ako vam je to teško, odelicemo se, živecemo u svojoj kuci i naci cemo cime cemo hraniti moje papagaje.
Tako i uradiše: carevic i njegova žena poceše odvojeno da žive, i ne samo da im nije bilo teško da nahrane papagaje vec su im sami papagaji pomagali u tome. Papagaji citav dan lete, a predvece se vracaju: jedan drži u kljunu klasove žita, drugi pirinca, treci boba - i tako je svaki ponešto donosio. Papagaja beše mnogo, i zato njihovi domacini ne samo da uvek behu siti vec su mnogo hrane i prodavali. Tako življaše carevic srecno, ni za kakvu brigu i nemaštinu nije znao.
Jedanput carevic usnu cudan san. Evo kakav to beše san. Sanjao carevic da daleko iza Purpurnog mora postoji divno carstvo, okruženo sa sedam mora. Car i carica te zemlje imaju kcer koja se zove Carska Kci Pet Cvetova. Po njenom imenu i zemlja se zove Carstvo CarskeKceri Pet Cvetova. Carska kci živi u samoj sredini carstva, u maloj kuci okruženoj sa sedam dubokih rovova i sedam visokih ograda od oštrih, preoštrih kopalja. Ona se zove Pet Cvetova zato što je tanka i vitka pa teži svega onoliko koliko teži pet belih lotosa. Carska kci je odlucila da se uda samo za onog ko prede preko sedam velikih mora, i preskoci sedam dubokih rovova i sedam visokih ograda od celicnih kopalja...
Probudi se carevic iz tog sna i ne znadaše da li je to video na javi ili u snu.
On isprica ženi svoj neobican san i ona ga posavetova da razgovara sa starešinom hiljade papagaja.
- On je mudra ptica - rece žena - možda ce ti protumaciti san.
Car posluša ženu, i papagaj mu rece:
- Sve što si sanjao, to i postoji: ima na svetu i Purpurno more, i sedam velikih mora, i carska kci, i sedam rovova, i sedam ograda od kopalja. A Carska Kci Pet Cvetova je toliko lepa da je beskrajno velik broj ljudi vec pokušao da preskoci rovove i ograde od kopalja, ali još nijedan ne preskoci - svi ti ljudi pogiboše. Car i carica silno vole svoju kcer, svaki dan je posecuju i mere na zlatnoj vazi, i svaki dan ona teži koliko pet cvetova, pet belih lotosa.
- Hocu - rece carevic - da krenem u tu zemlju i da vidim carsku kcer, ali kako da predem preko Purpurnog mora i preko sedam velikih mora?
- Ja cu te nauciti - odgovori papagaj. - Nas dvojica cemo poleteti s tobom. Ukrsticemo krila, ti ceš sesti na njih te cemo te tako preneti preko sedam mora. Dok bude mogucno, mi cemo na putu svaku noc provoditi na nekom visokom drvetu, odmoricemo se i leteti dalje.
- Dobro - rece carevic - pokušajmo. Zatim pode ženi i rece joj:
- Ženo, hocu da odem u Carstvo Carske Kceri Pet Cvetova i da okušam srecu. Pokušacu da preskocim sedam rovova i sedam ograda od kopalja. Šta ti o tome misliš?
- Idi svakako - odgovori mu žena. - Pokušaj da dospeš do Carske Kceri Pet Cvetova i da se njome oženiš. Pazi samo da se ne razbiješ i neizostavno se vrati.
Ona mu spremi jelo za put, sakupi tople stvari da se ne bi smrzavao, skide svoje zlatne i srebrne grivne i zavi ih u zavežljaj sa odecom da bi imao svega za put: i jela, i odela, i novca. A carevic poveri ostalim papagajima - njih je bilo devet stotina devedeset osam na broju - svoju ženu na cuvanje i brigu o hrani za nju. Pod zaštitom papagaja odvede svoju mladu ženu njenom ocu, stolaru, zatim se nežno s njom pozdravi i rece:
- Ne boj se, ja cu ti se sigurno vratiti, cak i ako steknem Carsku Kcer Pet Cvetova. Ti ceš uvek biti moja najmilija žena, iako si stolareva kci.
U toj zemlji zakon je dozvoljavao ljudima da imaju dve žene.
Papagaji ukrstiše krila, jedan desno, a drugi levo. Carevic sede na njihova ukrštena krila, oni se vinuše u vazduh i poleteše. Dugo, dugo oni letahu, i to tako brzo kako samo papagaji umeju da lete. Letahu oni preko gora, reka i dolina, sat za satom, dan za danom, nedelju za nedeljom, sve napred i napred, samo se nocu kratko odmarahu na drvecu. Stigoše najzad do sedam mora koja su okružavala Carstvo Carske Kceri Pet Cvetova. Sada je vec trebalo leteti bez predaha, zato što na sedam mora ne beše ni ostrva ni stene, te ne beše mesta za odmor. Leteše papagaji dan i noc i najzad stigoše na obalu. Posle dugog puta papagaji se silno umoriše i ne mogadoše odmah da odlete u prestonicu cara, oca Carske Kceri Pet Cvetova.
Oni ostadoše na drvetu da se odmore, a carevic pode dalje. Papagajima naloži da ga cekaju; kod njih ostavi zavežljaj sa odecom i novcem, a sam krenu u grad.
U gradu se zaustavi kraj baštovanove kuce, gde zamoli za prenocište. Zatim dade baštovanovoj ženi zlatnik i zamoli je da mu kupi hrane. Ujutro rano on ustade i rece baštovanovoj ženi:
- Ja sam stranac i uopšte ne znam vašu zemlju. Reci mi šta ovde ima dobro i kako se zove vaša zemlja?
- Naša zemlja se zove Carstvo Carske Kceri Pet Cvetova. Samo ovde dobrog ima malo - odgovori ona.
- A zašto? - upita carevic.
- Evo šta je - rece baštovanova žena. - Naš car ima samo jednu kcer, koja se zove Carska Kci Pet Cvetova, zato što je tako vitka i laka da nije teža od pet cvetova. Ona živi u samom središtu grada, visoko, visoko u maloj kuli, okruženoj sa sedam rovova i sedam ograda od visokih kopalja. Ona se zaklela da ce se udati samo za coveka koji jednim skokom preskoci sedam strašnih ograda i sedam rovova. A to niko ne može, sine moj. Vec je mnogo stotina i hiljada carevica pokušalo da to ucini, i svi su izginuli. A carica se zaklela i hoce pošto-poto da održi zakletvu. I tako mnogi još uvek pokušavaju da preskoce ove ograde i rovove i sve više naroda gine. A svrtice se tako što se naša carska kci ni za koga nece udati; a pošto car nema druge dece, nastace nered u citavom carstvu.
- Majcice - rece carevic - ako ti govoriš istinu, onda cu ja okušati srecu. Umem dobro da skacem.
- Šta ti je, rodeni? Jesi li poludeo? Otkud ti da uciniš ono što ne uspeše stotine i hiljade! Poginuceš i ništa neceš postici.
- Idem ipak da se posavetujem s prijateljima - rece carevic i pode svojim papagajima.
- Gde si bio? - upita stari papagaj. - Dva dana te nije bilo.
Isprica mu carevic sve što je cuo o Carskoj Kceri Pet Cvetova iza sedam rovova i iza sedam ograda, i zamoli papagaja da ga prenese do carske kceri.
- Cudan si ti covek! - rece papagaj. - Mi te možemo tamo odneti, ali kakva ti je korist od toga? Sam si cuo šta je rekla carska kci: udace se samo za onoga ko preskoci rovove i ograde. A ako te mi prenesemo, ti neceš ispuniti njene uslove. Zar si zaboravio kako su te, još dok si bio decak, ucili da skaceš i kako si to dobro naucio ? E, pa, sad sam okušaj srecu, a mi ti ne možemo pomoci.
- U pravu si - rece carevic. - Ucinicu što budem mogao, a vi me ovde sacekajte.
Ujutro on pode ka kuli carske kceri. On beše vešt i jak: preskoci sedam rovova, preskoci i šest ograda, ali najednom mu noga zape i on se nabode na koplja sedme ograde. Koplja ga probodoše i carevic umre.
Otac i majka Carske Kceri Pet Cvetova svako jutro prilažahu prozoru i gledahu je li opet neko poginuo na ogradi. I toga jutra oni izidoše na prozor i ugledaše nešto na sedmoj ogradi, a šta to beše - nisu mogli da razaberu: zaslepljuje im oci. Poslaše po vezira, carskog savetnika, da ga upitaju šta je ono tamo na sedmoj ogradi.
- To još jedan carevic nije uspeo da preskoci.
- Ali zašto je sjaj tako zaslepljujuci? - upita car.
- To je zbog njegove nevidene lepote; takvog lepotana kao šgo je on još nije bilo. Car se razljuti, pa ce reci:
- Više ne mogu da podnesem nerazumnost i bezdušnost moje kceri. Toliko stotina i hiljada ljudi vec je poginulo zbog nje. Neka se skine taj mrtvi carevic, neka se venca sa mojom cerkom i neka se zajedno odnesu u šumu. Neka se zaspe svih sedam rovova, neka se išcupaju sva koplja iz sedam ograda. Dosta je te krvave zabave!
Tako i uradiše. Carsku kcer staviše u raskošnu nosiljku, a carevica u drugu i odnesoše ih u šumu. Majka carske kceri pokuša da zamoli cara da se sažali na kcer, ali car beše neumoljiv.
- Dosta je ljudi vec pogubila! Neka se odnesu ona i njen mrtvi muž u šumu, na tako zabaceno i neprohodno mesto gde ni ptica ne može da doleti.
Odnesoše nosiljke u šumu i staviše ih kraj mocvare, gde su samo zmije otrovnice dolazile da traže žabe i tamo ostaviše živu ženu i mrtvog muža. Nosaci odoše i carska kci ostade sama. Spuštala se noc i carska kci htede da vidi onoga koga je ubila svojom bezdušnošcu i okrutnošcu. On ležaše pred njom, zatvorenih ociju, bled i nem. Kosa crna kao ugalj pokrila je kopljem probodene slepoocnice, duge, kao od svile trepavice pokrivahu obraze, skrivajuci strogost zatvorenih ociju. Carska kci stajaše i divljaše se toj cudesnoj lepoti, uništenoj zbog njenih cudi. I oseti carska kci da voli svog muža, iako je umro, nestao za nju zauvek - poginuo njenom krivicom. I jecaše ona, nesrecnica, nad mrtvim mužem usred mrtve šume i ne mogade da se umiri.
Nasta noc i izidoše u lov zveri: tigrovi, slonovi, lavovi, bivoli; mnoge prilažahu nosiljkama, ali nijedna zver ne dotaknu ni carevica ni carsku kcer - oboje behu tako lepi da ih cak i zveri poštedeše. Pred zoru zveri poceše da se razilaze, a u blizini ostadoše samo šakal i njegova ženka. Cu carska kci kako oni izmedu sebe razgovaraju, a ona je znala jezik zveri i ptica. Šakalova ženka rece šakalu:
- Ispricaj mi nešto.
- Opet ti! - rece šakal. - Što vi žene toliko volite da vam se prica? Ispricaj pa ispricaj! Vidiš li ovo dvoje - carsku kcer i carevica? Eto, to je Carska Kci Pet Cvetova.
- A ko je on?
- To je jadni carevic. Otac ga nije voleo, pa je morao da ode iz kuce. Tako je došao u daleku zemlju i usnuo Carsku Kcer Pet Cvetova. Zbog toga je stigao ovamo da bi se njom oženio, pao na koplja i umro. I tako nije stigao da se oženi carskom kceri.
- Jadan li je, nesrecnik! - rece šakalova ženka. - A zar mu se ne može povratiti život?
- Naravno da može, samo treba znati kako.
- A kako se to može uciniti? - upita šakalova ženka. Carska kci slušaše njihove reci, cak i disanje pritaji, i cekaše odgovor.
- Vidiš li ono drvo sa velikim tamnim lišcem? - odgovori šakal. - Ako se sa njega nabere lišce, pa se isitni i izgnjeci tako da pode sok, pa se tim sokom namažu oba uha, usne i rane - carevic ce oživeti i ucinice mu se da je samo spavao i da se probudio.
Uto naide sunce i šakali pobegoše, a carska kci ugleda drvo o kome su šakali govorili, potrca mu i nabra lišca.
Lišce beše tvrdo i nije ga bilo lako izmrviti i satrti. Carska kci izranjavi sebi ruke dok ne iscedi sok. Ali kako se obradova tome soku! Natrlja tim sokom usne, uši i rane careviceve i - kakva radost - on otvori oci, zacudeno je pogleda i ne mogade da skine ociju s nje - tako beše lepa. I ona ne mogade da skine pogled s njega - bio je tako lep. Najzad, carska kci rece:
- Ti se cudiš tome što vidiš. Ne poznaješ me. Ja sam Carska Kci Pet Cvetova i tvoja žena.
- Carska kceri, zar si to doista ti? - odazva se carevic. - Ti si bila okrutna, veoma okrutna prema meni.
- Znam, znam, ja sam kriva za tvoju smrt. Ali ja sam ti sada vratila život. Zaboravimo ono što je bilo i podimo mojim roditeljima. Oni ce ti se veoma obradovati.
- Ne - rece carevic - ja treba najpre da se za kratko vreme vratim kuci. Bolje je da sada podeš sa mnom, a onda cemo se vratiti u carstvo tvoga oca.
Podoše oni kroz šumu i uskoro stigoše do onoga mesta gde carevica cekahu papagaji.
- Ti se najzad vrati! - doviknu carevicu stari papagaj. - A mi te cekasmo i cekasmo. Kako si to poginuo? Zaboravio si kako se skace, šta li?
- U pravu si; kriv sam pred vama što ste me morali tako dugo cekati. Ali nadam se da ceš sada mene i moju ženu odneti kuci.
- Dobro - rece stari papagaj - odnecemo vas, samo najpre se dobro najedite, jer je put preko sedam mora dalek.
Tako i uciniše. Carevic nabavi hrane, pa rece ženi:
- Ne bi li bilo bolje da ja sam poletim? Ti ceš se mnogo umoriti.
Ali mlada carica ne htede da se rastaje s mužem. Oni poleteše zajedno i ona izmoli od njega obecanje da je nikad nece ostaviti.
Kad doleteše u zemlju u kojoj je vladao carevicev otac, pokaza se da je tamo došlo do velikih promena. Carevic ne poznade svoju rodnu zemlju. Odluci da se najpre odmori nekoliko dana, a zatim da pode da sve razgleda. Tada se carevicu i njegovoj ženi rodi sin - lep, zdrav decak, isti otac. Carevic nade prebivalište za svoju ženu, zatim pode po hranu, obecavši da ce se vratiti što je moguce pre.
U blizini beše selo, gde su živeli putujuci sviraci, glumci i ukrotitelji. Tamo su gorele vatre, i carevic krenu onamo po vatru i hranu. Sviraci ugledaše carevica, zadiviše se njegovoj lepoti i odluciše da ga privuku k sebi, da ih prati kada budu išli iz grada u grad i lupa u doboš. "Tako lep mladic", mišljahu, "privuci ce mnogo gledalaca."
Ali carevic nije znao za njihove namere, te ude u jednu kucicu. Tu je neka žena mlela pirinac.
- Sestro, daj mi malo pirinca - rece carevic - i daj mi upaljenu lucu.
Žena mu dade pirinca i upaljenu lucu, ali krišom baci u vatru malo carobnog praha. Kad udahnu taj dim, carevic sve zaboravi - i ženu, i dete, i put, i sve što se s njim u životu zbilo. Tako on ostade u tome selu kod sviraca i glumaca i nauci da lupa u doboš.
Carska Kci Pet Cvetova je cekala i cekala muža i nije mogla da razume šta mu se desilo. Predvece ona od gladi izgubi snagu i pade u duboku nesvesticu.
Istoga dana carica, careviceva majka, izgubi svoje novorodence, i po obicaju te zemlje sluge ga odnesoše u šumu da ga sahrane. Najednom ugledaše u šumi prelepu mladu ženu, reklo bi se mrtvu, i lepog živog decacica. Decacica uzeše, odnesoše carici i rekoše joj da je njen sin usput oživeo. Ali carica poznade da taj decacic nije njen sin; neobicno joj se dopade, tako da ga ona ostavi na dvoru i ne sluteci da je prihvatila svrg rodenog unuka.
Nekako u to vreme žena dvorskog baštovana pode ujutro po cvece i nade u šumi divnu mladu ženu u dubokoj nesvesti i kraj nje mrtvo dete. S mukom dovede ona do svesti mladu ženu. Kad dode k sebi, mlada žena je upita:
- Gde sam ja? Zašto se ne vrati moj muž? Ko si ti?
- Ja ne znam ko je tvoj muž - odgovori žena. - Ja sam baštovanova žena i dodoh ovamo po cvece; nadoh tebe i tvoje mrtvo dete. Hajde sa mnom, ja cu se pobrinuti za tebe.
- Dobra ženo, ovo dete nije moje - uzvrati carska kci. - Moje dete nije umrlo. Ono beše isti otac, kudikamo lepše od deteta. Moj decacic beše živ i zdrav, znaci da ga je neko ugrabio. Povedi mene sa sobom, rado cu poci.
Baštovanova žena sahrani dete i povede carsku kcer u svoju kucu. Tu carska kcer prožive cetrnaest godina i za svih tih cetrnaest godina nije uspela da sazna ništa ni o mužu ni o detetu.
Za to vreme decak je rastao u dvoru i postao veoma lep i snažan mladic. Jedanput, prolazeci pored baštovanove kuce, ugleda Carsku Kcer Pet Cvetova. Decak upita baštovanovu ženu ko je ta prekrasna žena, ali baštovanova žena se napravi da ne razume o cemu on govori. Ona rece da nikakva tuda žena kod nje ne živi, pa izgrdi decaka zato što govori takvu glupost: jadna žena se bojala da joj neko ne otme carsku kcer.
A carska kci cu citav razgovor, skrivena iza vrata, kradimice pogleda decaka i zacudi se njegovoj slicnosti sa carevicem, njenim mužem. "Da nije to moj sin?", pomisli. "Pa moj sin je vršnjak ovoga decaka". Izide ona iz sobe i isprica decaku o svemu što je s njom bilo, a on je sasluša i obeca da ce joj pomoci da pronade muža i sina, pa dodade:
- Ko zna, možda sam ja tvoj sin. On zatim polete carici i upita je:
- Reci mi, preklinjem te, da li je istina da sam ja tvoj sin?
- Šta ti pade na pamet da me najednom pitaš o tome - odgovori carica. - Zar se nisam ophodila prema tebi kao prema sinu?
Ali decak i dalje ostade uporan, pa cak i zapreti da ce se ubiti ako ne dobije odgovor. Tada mu carica isprica sve kao što je bilo. A onda joj on isprica šta je cuo od Carske Kceri Pet Cvetova i da je sigurno ona njegova majka. Tada carica posla nosiljku po carsku kcer; svecano je donesoše u dvore i docekaše sa svim pocastima. Posle toga poceše da traže carevica. Tražili su ga i na jugu, i na severu, i na istoku, i na zapadu, ali ga nigde ne nadoše.
Jedanput decak poce da moli carsku kcer da mu isprica do tancina šta se desilo onoga dana kada je nestao otac i kuda se on spremao da pode. Carska kci se seti da je carevic pošao u selo putujucih glumaca i sviraca. Decak naumi da razgleda to selo i njegove žitelje, pa upita carsku kcer da li bi ona poznala svoga muža -jer je prošlo vec osamnaest godina otkako je carevic nestao, a vreme i bolesti mogle su ga promeniti tako da ga je teško poznati. Ali ona rece da ce ga svakako poznati, jer je svaka njegova crta duboko urezana u njenom srcu.
Odmah poslaše po žitelje toga sela da dadu predstavu, a medu igracima i sviracima beše i carevic - on je lupao u doboš. Cim ga ugleda, carska kci rece sinu:
- Sine moj, to je tvoj otac!
- Nije moguce, majcice, da je taj divlji covek sa nakostrešenom grivom od kose - taj što udara u doboš - moj otac.
- Niko drugi nego on, sine moj.
Dovedoše carevica, ali ga niko osim žene ne poznade: u licu beše mršav i sav u borama, brada i kosa behu divlje nakostrešene, kroz nos i uši behu mu prodenuti veliki prstenovi kao u igraca, a na sebi imadaše samo prost, grub vuneni ogrtac. Upitaše ga seca li se oca, majke, žene, sina, ali on se nicega ne secaše, tvrdeci da je citavog života lupao u doboš - tam-tam, tam-tam.
Mladi carevic naredi da se odmah svi žitelji sela bace u tamnicu, kako bi od njih saznao pravu istinu o ocu, a ocu dovede vraceve i oni rekoše:
- Ovoga coveka su sigurno opcinili nekim volšebnim biljnim otrovom, koji je pomutio njegov um. Pocecemo odmah da ga lecimo.
Oni su ga sa takvim uspehom lecili da mu se vratilo secanje, i on poznade sve. Narocito se obradova što njegova žena, Carska Kci Pet Cvetova, i sin žive u kuci njegovih roditelja. Car se tako obradova ozdravljenju svoga sina, ljubazno i srdacno ga primi, a majka mu rece:
- Opet si s nama, a s tobom su tvoja žena i sin. Ne odlazi više nikuda! Zašto moraš lutati? Ali on odgovori:
- Ja neizostavno moram da odem i dovedem ovamo svoju prvu ženu, stolarevu kcer. Ona me je prva prihvatila u tudini i zahvaljujuci njoj dobio sam Carsku Kcer Pet Cvetova; sem toga, u toj zemlji ostade i mojih devet stotina devedeset osam dragih papagaja i moram sve da ih dovedem ovamo.
I on sede na svoja dva papagaja i ubrzo se vrati sa stolarevom cerkom i svim papagajima.
Car tada podeli carstvo izmedu starijeg sina i njegovog brata, mladeg carevica, i zakle ih da se ne svadaju. Za to vreme Carska Kci Pet Cvetova se zažele svojih roditelja te htede da ih vidi, i nagovori muža da pode s njom. Sedoše oni kao i pre na svoje papagaje i poleteše.
Zacudi se car, otac carske kceri, kad vide da su mu neki ljudi doleteli na papagajima, a još više se zacudi kad saznade da su to njegov zet i kci. On je mislio da je njegov zet vec odavno umro i da je kci odavno napustila zemaljski život. Velika je bila njihova radost zbog susreta i stari car nagovori zeta da preuzme presto. Carevic pristade, a bratu poruci da mu ustupa svoje carstvo.
I tako, posle tolikih iskušenja i muka, poceše oni najzad da žive srecno i mirno, ocekujuci smrt i pamteci da je svaki susret pocetak rastanka, a svaki rastanak - obecanje mogucnog susreta.


(Indijska)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4 ... 13
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 19. Mar 2024, 11:37:58
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.117 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.