Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 19. Mar 2024, 10:13:15
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 11 12
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Najlepse bajke sveta  (Pročitano 277780 puta)
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.15
mob
Nokia 
Da nije u pitanju ova...

Jovan Subotic - Bajka

Odem ja jedared sa mojim otcem i materom na dedin salaš na Sajlovu. Tu na salašu ima sila božija voća svakojaka, jabuka, krušaka, kajsija, bresaka, trešanja, višanja, i još drugog od svake struke. Ali na sred bašte stoji jedan veliki granat orah, pun oraja.

Ja sam mislio da ćemo se mi kao i drugi put u veče vratiti kući, ali otac kaže: "Nećemo danas ići kući, nego ćemo ovde spavati".

Veče lepo, mesečina kao dan, a nebo puno zvezda. Otac i mati sede u sobi za stolom pa se razgovaraju posle večere, a ja izišao pred kuću, pa seo na klupu, i gledam u mesec kako lepo sija. Preda mnom stoji okrug, drvima ograđen, pa se iz njega na sve strane putovi, sitnim žutim peskom posuti, otvaraju. A oko putova svuda su zidovi od ribizli i ogrozda.

Kad ja pogledam a na sred okruga na pesku miče se nešto malo crnkasto. Ja se uplašim pa skočim da pobegnem u sobu kod otca i matere, ali se i ono od mene poplaši, pa odtrči malo dalje na jedan put, pa tamo stane.

Sad ja vidim da je to mala lepa veverica. Onda ti ja stanem, pa gledam na nju; a ona sela na dve stražnje noge, pa drži nešto sjajno u prednjim nogama, i gricka, a ne može da pregrize.

Kad ja malo bolje pogledim, a to grize ona zlatan orah, ali se badava muči, orah tvrd pa se ne da progristi.

Ja volim vevericu, a volim orah zlatan; pa mislim da je poplašim, izpustiće orah, pa eto meni oraha. Ali tako setim se da može ona zajedno sa orahom pobeći, pa onda nemam ni veverice ni zlatnoga oraha.

Ajd' da zađem za drva i ribizle, pa onda da se polagano privučem do nje blizu, pa onda najedared da skočim, i da je uhvatim -- to će biti najbolje.

Odem ja polako do prvog drveta, pa onda sve puzeći do ribizli, pa zatim brzo skočim veverici, i već pružim ruke da je zgrabim, ali ona skoči pa zajedno sa zlatnim orahom pobeže, a ja stojim pa gledim, kako ona beži.

Ali veverica odtrči samo na jedno deset koračaji, pak opet sedne na putu na stražnje noge i stane se sa orahom mučiti. Kad ja vidim da ona dalje ne beži, a ja korak po korak sve polagano njoj bliže, i već tako blizu dođem, da sam mislio: "Ha, sad sam je uhvatio" -- ali ona skoči, pa upravo k mom velikom orahu pobeže.

Ja pođem opet za njom, a kad blizu dođem, a ona skoči na orah pa se popne na njega. Ja pogledim za njom na orah, ali imam šta i videti: pun orah zlatnih oraja, pa se sjaju spram meseca, da ih je milina gledati.

Kad ja dođem kod drveta, a ono drvo malo, i čini se da s lakom lašću može na njega popeti. Hajd' da pokušam sreću popeti se, pa će biti oraha. Uhvatim se za drvo nogama i rukama i počnem se uz njega pužati. Pužam se, pužam se, a nikako da se do prve grane dopužam; kad ja pogledim dole, a ja ti se već na dva hvata uspužao. Sad ja opažim, da se drvo sve više u visinu pruži, što se ja više pužam. Upnem se iz sve snage, i stanem se jače pužati; ali što ja brže gore, to orah više u vis. Kad ja po drugi put dole pogledim, a ja vidim da sam se na pet-šest hvati visoko popeo.

Već mi se sve šake užirile, i stale me boleti. Šta ćeš sad bolan? Gore nije vredilo, jer prokleto drvo sve dalje bega; a dole je teže ići nego gore, jer orah nije glatak, pa da se čovek tek spusti uz njega, nego je hrapav; a teško se držati.

Uhvatim se dobro koleni o drvo, pa pljunem u šaku, da se novo pužam. U taj par čujem gdi se dve veverice gore na drvetu kolju, pa ciče. Pogledim gore, da vidim šta rade, a jedna od njih sklizne s grane, pa padne upravo na mene. Ja je brže s jednom rukom uhvatim, a ona pođe uz drvo gore begati, pa i mene za sobom povuče. Kako sam počeo sa vevericom pužati se, odmah sam vidio da bliže grani dolazim, i tako pružim ruke da se uhvatim za granu. I srećno se grane dočepam ali mi veverica iz ruke uteče.

Stanem na granu i stanem malo, da se odmorim: pak onda se popnem na granu i pođem orase brati. Ali kako do oraha rukom dođem, a on pukne kao puška, pa ga u dimu nestane. Trgnem se da malo nisam s drveta pao; ali kad sve na miru vidim, a ja onda pružim ruku za drugim orahom. No čim ga rukom dodirnem, a on pukne kao puška, pa se sav u dim razpe. Tako i treći i četvrti.

"Šta ću sad", pomislim u sebi, "zalud tolika muka. Šteta što sam žuljio ruke." Orasi oko mene sve se sjaju kao zvezde, a ja ne smem da maknem rukom već sam stojim, pa gledim u njih.

Već i stanem misliti kako ću dole silaziti, kad moja veverica cikati stane. Pogledam odmah tamo odkud sam cikanje čuo: kad al' jedna velika veverica zgrabila moju malu za vrat pa je čerupa. Kad ja to vidim, a ja odkinem jednu podebelu granu od drveta pa se polagano približim, i udarim onu veliku vevericu po glavi tako da je odmah mrtva na zemlju pala.

Kako ona velika veverica padne, a to se drvo spusti, pa bude opet onoliko, koliko u početku. Mala moja veverica popne se gore na jednu grančicu, pa onda sedne na nju, i stane gledati šta ću ja da radim.

A ja opet pomislim: "Hajde, da pokušam sreću nanovo." Pružim ruku da uzberem jedan zlatni orah, ali i ovaj pukne kao puška, pa se u dimu razape.

Na to moja veverica progovori: "Ne beru se ti orasi tako."

Ja se čisto uplašim, kad čujem, da veverica govori. Ali se taki zatim okuražim, pa je zapitam: "A da kako?"

Na to ona odgovori: "Ti si mene od moga dušmanina oslobodio zato ću ti biti prijatelj, gde god mogu. Ti se orasi beru samo usnama. Pa onda dobro slušaj, šta ću ti kazati. Od drugih oraha naberi koliko hoćeš; ali najbolje ćeš proći ako ne uzbereš više od pet. No na svaki način gledaj da onaj veliki, što se na vrhu tamo blista, uzbereš."

Mislim se hoću li, neću li, vevericu poslušati. Bojim se da mi orah pred usti ne pukne i sve zube ne izbije. Ali najposle znajući, da mi rukama ništa bilo nije, odvažim se i približim usta orahu, koji mi se najbliže desio. I zaista orah se da uzabrati, i ja nisam znao od radosti šta da radim, kad ti lep zlatan orah u ruke dobijem, i u džep spremim.

Zatim uzberem jošt četiri druga, pa onda stanem gledati, kako ću onaj veliki na vrhu da dobijem. Mučio sam se dugo, ali najposle mi iziđe za rukom, te ti i njega dobavim.

Sad pogledim, hoću li moju vevericu viditi, ali ona nekud oladila. A ja na to sve s grane na granu, dok ne dođem na najdoljnju; pa se onda za nju rukama uhvatim, i na zemlju skočim.

Na ovo čujem gde me otac i mati po imenu viču. Ja hoću da im se odzovem, ali kako se uplašim, kad vidim da ne mogu glasa dati, ma se kako napinjao. "Šta naopako?!", pomislim u sebi. "Ja nabrah zlatnih oraha, ali izgubih svoj glas. Šta ću sad?"

Probije me znoj po čelu, zaboravim i na vevericu i na oraje, i stanem trčati kući. Ali pomislite samo kako se uzverim kad najedared opazim da preda mnom širok i dubok jarak stoji, koga niti mogu preskočiti ni preći. Potrčim na drugu stranu, ali jarak i tu, i svuda unakrug oko oraha. Šta ću sad, majko moja? Noć tu, a ja ne mogu kući. Hoćeš zlatnih oraja? Eto ti ih. Dovraga s orasima; ta mogao sam jošt odavno viditi, da s njima nije čist posao. Turim ruku u džep, da ih sve pobacam. Uzmem jedan, izvadim ga iz džepa, i lupim ga o zemlju.

Orah se razbije, al' da vidite sad čuda. Najedanput nesta oraha, drva i dedine bašte, nego se stvori prekrasni dvor od samoga kristala, pa u sobama svuda sveće sjaju u zlatnim polijelejima, a po sobama sede, stoje, idu, i igraju ljudi i gospođe, a sve male kao moja pedalj. Muzika im pak svira, da je milina slušati.

Oko dvora prekrasna bašta. Putovi sve sitnim biserom posuti, a pokraj putova svakojako cveće. I svuda goru veliki plameni, pa jedan je crven, drugi zelen, treći plavetan, četvrti žut. Pođem malo putom, da se kako prekrijem, da me odmah ne vide, dok se ne promislim šta da radim; al' nisam dugo išao, na jedno jezero dođem, koje se spram Meseca kao ogledalo blistalo.

U kraju jezera stojao je srebrn lak čun, a kad ja to vidim a ja ga odrešim, pa onda sednem na njega, pa vozi se po jezeru ide čun, kud ja hoću, pa kad ja lagano veslom povezem, a on ide kao strela.

Kad ja tako na sred jezera dođem, a moj čun najedared stane, pa ni da se makne. Veslam i veslam, ali on stoji, kao da je na suvoj zemlji. Pružam veslo u vodu, da vidim, da nije naseo, ali se dno dohvatiti ne dade; vidim, dakle, da nije naseo, nego da je što drugo.

Šta ću da radim? Metnem veslo u čun, sednem na srebrnu dasku, i metem ruke u krilo, pa se mislim, šta da radim. Kad ujedared, a ono posukti u vazduh jedna raketla. Oho! To je lepo! Kako se povukao mlaz vatren od zemlje, tako se pružio čak daleko u visinu. Najedared raketla u vazduhu pukne, pa iz nje izleti jedno malo lepo devojče, u belu svilu obučeno, na zlatni krili i s vencem u rukama.

Ja gledim, a ona stane letiti, pa upravo k meni u čun dole, i sedne naspram mene.

U taj par sune i druga raketla, i odleti visoko, pukne; pa onda iz nje izleti druga mala devojčica sa zlatni krili, u crvenoj svilenoj haljinici, sa vencem u rukama. I ova se spusti k meni u čun i stane kod one prve.

I treća raketla ode u visinu, i pukne, pa onda iz nje izleti mala devojčica, u plavetnu svilu obučena, sa vencem u ruci. I ova se spusti na moj čun, i sedne iza mene na drugi kraj.

Najposle odleti i četvrta raketla, pa iz nje izleti četvrta mala devojka u žutoj svili kao zlato, i spusti se do one treće u moj čun a u ruci drži i ona venac. Ove četiri devojčice odviju svoje vence, pa prebace krajeve unakrst preko moje glave i tako se stvori prekrasan krov od samoga cveća nada mnom.

U taj par zapevaju na bregu jezera osobito prijatni glasovi, muzika sa sviju strana stane svirati, a moj čun stane se sa mnom i sa onim devojčicama dizati gore u vis.

Za jedan čas nestane jezera iz mojih očiju, i izgubiše se glasovi od pesme i muzike; a čun sve dalje i dalje u visinu ide, i upravo me k Mesecu nosi.

Kad dođemo blizu Meseca, a on sija kao živa vatra, a ja ruke na oči, da ne oslepim. Sad osetim da čun stane: uklonim ruke s očiju i polagano prožmirim e da vidim mogu li gledati, a to mogu. Otvorim sasvim oči, i vidim da je čun stao baš kod Meseca, da se može iz njega na Mesec iskočiti.

Lepa livada puna svakojakoga cveća pružila se pokraj čuna preda mnom. Hajde da skočim malo napolje iz čuna, da naberem cveća sa Meseca, pa kad se spustim na Zemlju da pokažem otcu i materi, da se čude i krste. Tako pomislim, pa onda iziđem iz čuna, i skočim na Mesec.

No tek što ja napolje izađem iz čuna, a ovaj se otisne, i stane dole spuštati.

"Stante! Stante!", počnem se derati. "Kako ću ja dole sići?!" Tako sam vikao devojčicama u čunu; ali one ćute, pa se samo rukom sa mnom praštaju, a čun se kao strela spušta dole, pa za tili časak nestane mi ga iz očiju.

Sad ja stanem plakati, bacim se na zemlju, i stanem glavom o zemlju udarati. Ali osetim da zemlja na Mesecu nije tako mekana kao na našoj Zemlji, nego tvrda kao gvožđe. Progledim, i pipam rukama, ali ona tvrda kao mermer, i glatka kao mermer. Pružim ruku da vidim kakvo je cveće, a to cveće nije kao naše, nego stablo mu je od zlata, a cvetovi sve iz kamenja, koje se sija kao kod nas drago kamenje, pa ima ga svakojake boje.

Malo dalje vidim nekoliko drva. Odem tamo da vidim, kakva su drva na Mesecu; a kad ja tamo, ima šta i viditi. Debla od srebra, a lišće od zlata; na jedno puno krupnih jabuka, drugo puno dgunja. Pružim ruku da uzberem jednu jabuku; a kad je pogledam izbliže, a ono nije jabuka, nego veliki prekrasan rubin pa izgleda kao naša jabuka. Metnem tu jabuku u džep, pa uzberem dgunju, a ta dgunja od suvoga zlata. Strpam i dgunju u džep, pa hajd dalje. Naiđem na jedno drvo, a na njem zelene šljive, ali kao moja pesnica velike. Uzberem jednu da vidim, ali ima šta viditi; nema tu od šljive ništa, nego je to veliki jedan smaragd. Najposle dođem pod jedno visoko drvo, i na njemu neko voće, što spram svetlosti čisto gori. Dohvatim jednu granu, uzberem voće, kad tamo, ali to brilijant, da mu nema na svetu para. Metnem ja i smaragd i brilijant u moj džep, pa onda otrčim odkud sam došao, da sednem na čun pa da brže idem na Zemlju, da se pohvalim, šta sam našao. Ali ja zaboravio da mi je čun otišao; kad uđem tamo, gde sam iz čuna izišao, a ja se tek onda setim moje žalosti.

Presedne mi odmah i Mesec i sve drago kamenje, i stanem novo plakati. Sednem na zemlju. Plačem, plačem, pa najposle tako u plaču i zaspim. Kad se ja probudim, i oči otvorim, imam šta i viditi. Skupilo se oko mene sila božija svakojakih stvorenja.

Jedni imaju glavu kao ljudi, pa onda dolazi vrat, a iz vrata im izrasla krila, pa više ništa nemaju.

Drugi imaju noge, trbuh i prsa kao ljudi, ali glavu imaju kao ptice, a mesto ruku narasla im krila.

Opet kod drugih vide se noge i telo kao kod ptica, pa mesto krila imaju ruke, pa onda jedan ima glavu kao lav drugi kao slon treći kao konj, itd.

Najposle vidim neke što imaju noge kao ljudi, a posle se pružaše kao zmije, pa onda opet imaju glavu kao ljudi.

Bilo je tu još drugih svakojakih; ali ja nisam imao kad sve razgledati. Svi se skupili oko mene, pa nakrivili vratove na mene kao ćurkovi, pa glede i čude se.

Kad ja njih vidim, a ja skočim. A da vidiš sad komešanja. Prenuše svi kud koje, pa onda izdaleka koji stoji, koji sedi, koji leti, i glede, kakvo je to čudo. Gaču, kakoću, sikću, dreče, meče, riču, viču, da ogluvim. A sve ih se više kupi.

Ako ja tu dugo budem stojao, dok se okuraže. "Biće iz mene večere", pomislim u sebi. "Šta da radim?"

Na to se setim, da je mene zlatan orah ovamo doveo. Turim ruku u džep, izvadim drugi orah, i udarim ga o zemlju.

Orah pukne, i to stane jedan krilat lep konj, beo kao mleko pred mene.

"Kuda tako gospodaru?" zapita me konj.

"Hvala Bogu, kad čujem poštenu reč!" reknem ja. "Sa ovim se mogu barem razgovarati; a oni tamo gagoću kao guske na dedinom salašu." "Leti dole na Zemlju", reknem konju, da sednem na njega.

Kako ja sednem na konja, a on razširi krila, pa skoči s Meseca, i stane kao strela letiti. Vidim pred sobom jednu svetlu loptu, deset puti veću od Meseca, kad je pun, i zapitam konja: "Šta to? Kakva je to sjajna lopta?"

"To je Zemlja", rekne mi konj. Što mi bliže toj sjajnoj lopti, to ona sve veća, dok najposle nema kraja. Uto osetim ja nekakav prijatan miris, i poznam da sam već u onom vazduhu, u kom sam se rodio.

Gledim svuda, na sve strane, a ne gledim pod sebe, kuda idemo. Kad u jedan mah, bacim oči i tamo, ali mal' nisam od stra' umro. Pod nama se pružilo more, ne vidim mu kraja ni konca a moj konj tera upravo u more.

"Ne u more, ne u more!" vičem ja, ali to je već dockan bilo. Moj konj pljusne sa mnom zajedno u vodu, i ja pomislim, tu mi je i lutilo. Ali ujedanput stvorim se u jednom dvoru na dnu mora i tu nas dočeka jedna riba-devojka. Glava joj je i prsi i ruke kao u najlepše devojke, a dalje dole izgleda kao riba. Kako vidi moga konja a ona se obraduje, pa brže k njemu, i stane ga u oči ljubiti. Moj konj njoj nešto rekne, a ona brže ode u dvor i donese jednu čašicu.

"Uzmi tu čašicu i popi to, što je u njoj", rekne meni moj konj, pa onda možeš slobodno s mene sići, neće ti voda ništa činiti."

Poslušam ga, popijem, i tako osetim neku slast u vodi, i mogao sam po njoj ići i u njoj disati, i ništa mi nije bilo.


 Smile
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

Zodijak Capricorn
Pol Žena
Poruke 3
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.15
Nije to ta bajka, u njoj je veverica bila blago nekog grada i baš je ona vadila smaragd iz ljuske oraha. . .
Ali svakako hvala na trudu!  :D
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

Zodijak Capricorn
Pol Žena
Poruke 3
OS
Windows XP
Browser
Chrome 9.0.597.107
Uzgred, saznala sam. To je Puškinova bajka o caru Saltanu...  Smile
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 11 12
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 19. Mar 2024, 10:13:15
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.098 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.