Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 05:45:22
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 22 23 25 26 ... 30
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Mitovi i legende  (Pročitano 316103 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.2
106 SEDMORICA PROTIV TEBE

Mnogi su prinčevi pohodili Arg u nadi da se ožene bilo Ajgejom, bilo Dejpilom, kćerkama kralja Adrasta, koji, u strahu da ne stvori moćne neprijatelje ako izdvoji samo dvojicu za zetove, reši da u Delfijskom proročištu potraži savet. Apolonov odgovor beše: »Ujarmi u dvoprežne kočije vepra i lava koji se bore u tvome dvorcu«.

b) Polinejk i Tidej su bili prosci koji su imali najmanje izgleda na uspeh. Polinejk i njegov brat blizanac Eteokle bili su izabrani kao suvladari-kraljevi Tebe posle progonstva njihova oca Ojdipa. Oni su se dogovorili da vladaju naizmenično, ali Eteokle, na koga je prvo došao red, nije hteo da napusti presto na kraju godine. To odbijanje je opravdavao nepovoljnim predskazanjima Polinejkove sudbine i prognao ga iz grada. Tidej, sin Ojneja iz Kalidona, ubio je u lovu svoga brata Melanipa. Pošto je bilo prorečeno da će Melanip ubiti Tideja, uprkos tome što je Tidej tvrdio da se slučajno desilo suprotno, Kalidonjani su podozrevali da je on pokušao da se suprotstavi svojoj sudbini pa su ga prognali.
c) Amblem grada Tebe bio je lav, a amblem Kalidona vepar; oba prosioca pokazaše svoje zaštitne znake na štitovima. Te noći oni se u Adrastovom dvoru počeše raspravljati oko bogatstva i slave svojih gradova, i moglo je doći do smrtnog obračuna da ih Adrast nije razdvojio i izmirio. Zatim, imajući u vidu proročanstvo, Adrast udade Ajgeju za Polinejka, a Dejpilu za Tideja, i obeća da će obojici prinčeva povratiti presto i odluči da krene prvo na Tebu, jer je bliža.1
d) Adrast natera svoje argivske vojskovođe Kapaneja i Hipomedona, svoga zeta, proroka Amfijaraja i svoga saveznika iz Arkadije Partenopaja, sina Meleagara i Atalante, da se naoružaju i krenu prema Istoku. Od svih njih jedino je jedan oklevao da posluša: naime Amfijaraj je, znajući da će svi osim Adrasta poginuti u borbi protiv Tebe, u početku odbio da pođe.
e) Dogodilo se da se Adrast pre toga sukobio sa Amfijarajem oko nekih državnih poslova u Argu, i dva svađom razjarena čoveka mogla su ubiti jedan drugoga da nije bilo Adrastove sestre Erifile, udate za Amfijaraja. Ona je dohvatila svoju preslicu i bacila je među njih, oborila im mačeve i naterala ih da se zakunu da će se ubuduće uvek njoj obraćati kad dođe do raspre. Obavešten o ovoj zakletvi, Tidej pozva Polinejka i reče: »Erifila se boji da je počela da gubi svoju lepotu: kad bi joj ti obećao čarobnu ogrlicu koju je Afrodita kao venčani dar poklonila tvojoj pretkinji Harmoniji, Kadmovoj ženi. ona bi vrlo brzo smirila duhove i privolela Amfijaraja i Adrasta da krenu sa nama.«
f) Tako se i desilo, i sedmorica vojskovođa krenuše u pohod: to behu Polinejk, Tidej i petorica iz Arga.2 Neki kažu da se Polinejk ne računa kao jedan od sedmorice, već dodaju ime Eteokla, sina Ifitova.3
g) Pohod ih je vodio preko Nemeje, gde kralj beše Likurg. Kad zatražiše da napoje vodom svoje trupe u ovoj zemlji, Likurg pristade, a njegova plavokosa žena Hipsipila povede ih do najbližeg izvora. Hipsipila je bila lemnjanska princeza, ali kad se žene sa Lemna zakleše da će poubijati sve svoje muškarce iz osvete za nanetu im uvredu, ona poštede život svom ocu Toantu; zato je Lemnjanke dadoše u ropstvo, i tako se ona zateče kao dadilja Likurgovog sina Ofelta. Ona spusti dete za trenutak dok je argivskoj vojsci pokazivala put do pijaće vode, a zmija se utom uvi oko detetovih nogu i usmrti ga ujedom. Adrast i njegovi ljudi su se vratili sa izvora isuviše kasno da bi mogli da učine išta drugo do da ubiju zmiju i sahrane dečaka.
h) Tada ih Amfijaraj obavesti da je to rđav znak, na šta oni osnovaše nemejske igre u dečakovu čast, nazivajući ga Arhemor, što znači »začetnik prokletstva«; i svaki ratnik imao je zadovoljstvo da bude pobednik u jednom od sedam oprobavanja. Sudije u nemejskim igrama, koje su održavane svake četvrte godine, nosile su uvek crnu odeću u znak žalosti za Ofeltom, a pobednički venac je opleten od peršuna koji je donosio nesreću.4
i) Stigavši u Kitajron, Adrast posla Tideja kao svoga glasnika Tebancima, zahtevajući da Eteokle ustupi presto Polinejku. Kad na ovo u Tebi nisu pristali, Tidej je izazvao njihove vođe, jednog za drugim, na pojedinačni dvoboj, i iz svakog obračuna izlazio kao pobednik; i uskoro Tebanci ne smedoše da prihvate izazivanje. Argivci se tada približiše gradskim zidinama, i svaki od sedmorice zauze položaj prema jednoj od sedam gradskih kapija.
j) Tejresije, prorok s kojim se Eteokle savetovao, prorekao je da će Tebanci pobediti jedino ako kraljević iz kraljevske kuće dobrovoljno ponudi sebe za žrtvu Areju; na to se Menojkej, Kreontov sin, ubi pred gradskim kapijama baš kao što se njegov imenjak i ujak strmoglavio sa gradskih zidina jednom ranijom prilikom. Tejresijino predskazanje obistinilo se; Tebanci su, doduše, bili potučeni u prvim čarkama i povukli se iza zidina; ali tek što je Kapanej prislonio lestve uza zid i počeo da se penje, kad ga Zeus usmrti gromom. Ovo je ohrabrilo Tebance, te u besnom jurišu ubiše još trojicu ratnika; i jedan od njih, kome beše ime Melanip, rani Tideja u stomak. Atena je bila naklonjena Tideju, i sažalivši se na njega dok je ležao polumrtav, pohita da od svog oca Zeusa izmoli isceljujući eliksir koji bi ga ubrzo opet postavio na noge, ali Amfijaraj je mrzeo Tideja što je privoleo Argivce na rat i, kako je bio prek, on dotrča do Melanipa i odrubi mu glavu. »Evo osvete« — kliknuo je pružajući glavu Tideju — »razbij mu lobanju i popij mu mozak!« Tidej to učini, a Atena, stigavši u tom trenutku sa eliksirom, prosu ga na zemlju i povuče se s gnušanjem.
k) Samo Polinejk, Amfijaraj i Adrast ostadoše živi od sedmorice ratnika; i Polinejk, da bi sprečio dalja krvoprolića, ponudi da se odluka o nasledstvu prestola prepusti ishodu dvoboja između njega i Eteokla. Eteokle prihvati izazov i u žestokoj borbi oni smrtno raniše jedan drugog. Njihov ujak Kreont preuze zatim komandu nad tebanskom vojskom i protera argivsku vojsku. Amfijaraj pobeže u kočijama obalom reke Ismen, I u trenutku kad je jedan Tebanac koji ga je gonio trebalo da mu zabode koplje među pleća, Zeus zatrese zemlju gromom i Amfijaraj iščeze zajedno sa kočijama i sada živ vlada mrtvima. Njegov kočijaš Baton pošao je s njim.5
l) Videvši da je sve pobijeno, Adrast sede na svog krilatog konja Ariona i pobeže; ali kasnije, kad je čuo da Kreont nije hteo da dozvoli da se neprijatelji pokopaju, ode u Atenu i preklinjanjem nagovori Teseja da krene na Tebu i kazni Kreonta zbog nepoštovanja bogova. Tesej osvoji grad iznenadnim napadom, zarobi Kreonta i vrati mrtve ratnike njihovim zemljacima i rođacima koji načiniše ogromne lomače. Ali Elijadna, Kapnejeva kći, videvši da je Zeus svojim gromom načinio njenog muža herojem, ne htede da se odvoji od njega. Kako je bio običaj da se čovek udaren gromom sahranjuje odvojeno od ostalih i njegov grob ograđuje, ona se baci na veliku, zajedničku lomaču, i sagori.6
m) Ali pre nego što je Tesej stigao u Tebu, Antigona, Eteoklova i Polinejkova sestra, nije poslušala Kreontovo naređenje i tajno je naložila lomaču i postavila na nju telo svoga brata Polinejka. Gledajući s prozora svoje palate Kreont, uoči u daljini slab odsjaj vatre, koji kao da je dolazio sa lomače, i pođe da vidi šta se događa, pa tako iznenadi Antigonu u činu nepokornosti. On pozva svoga sina Hajmona, kome je Antigona bila obećana, i naredi mu da je živu sahrani u Polinejkov grob. Hajmon se načini spreman da učini kako je naređeno, ali umesto toga on se tajno oženi Antigonom i posla je da živi među pastirima. Ona mu rodi sina, koji mnogo godina kasnije dođe u Tebu da učestvuje u nekim pogrebnim igrama; ali Kreont, koji je jos uvek bio kralj Tebe, prepozna ga po zmijinom ožiljku na telu, koji su nosili svi Kadmovi potomci i osudi ga na smrt. Herakle je posredovao da mu poštedi život, ali Kreont ostade neumoljiv, pa Hajmon ubije i sebe i Antigonu.7

1. Higin: Fabula 69; Euripid: Feničanke 408, uz sholijast za 489; Pribeglice 132; Apolodor: III, 6, 1;
2. Ajshil: Sedmoriea protiv Tebe 375; Homer: Odiseja XI, 326 i XV, 247: Sofokle: Elektra 836 i fragmenti iz Erifila; Higin: Fabula 73: Pausanija: V, 17, 7 i IX, 41, 2; Diodor sa Sicilije: IV, 65, 5; Apolodor: III, 6, 2—3;
3. Ajshil: Sedmorica protiv Tebe 458; Sofokle: Ojdip u Kolonu 1316: Pausanija: X, 10, 3;
4. Apolodor: I, 9, 17 i III, 6, 4; Higin: Fabula 74 i 273; Sholijast na Argument uz Pindarove Nemejske ode;
5. Ajshil: Sedmorica protiv Tebe 375; Euripid: Feničanke 105 i 1090; Diodor sa Sicilije: IV, 65, 7—9; Apolodor; III, 6, 8; Higin: Fabule 69 i 70; Sholijast uz Pindarove Nemejske ode X, 7; Pausanija: IX, 18, 1: Ovidije: Ibis 427 i 515;
6. Higin: Fabula 273; Apolodor: loc. cit.; Euripid: Pribeglice; Plutarh: Tesej 29; Isokrat: Panegirik 54—8; Pausanija: I, 39, 2;
7. Sofokle: Antigona, passim; Higin: Fabula 72; Fragmenti uz Euripidovu Antigonu; Ajshil: Sedmorica protiv Tebe 1005: Apolodor: III, 7. 1.
*
1. Apolonov proročki savet o lavu i vepru trebalo je prvenstveno da predstavi mudro rešenje uspostavljanja vladvine dva kralja čime bi se predupredile političke borbe između svetog kralja i njegovog vojskovođe, kao što je bila borba koja je dovela do propasti Tebe (vidi 69, 1). Ali amblem Tebe bio je lav zato što je Sfinga s lavljim telom bila ranije tebanska boginja; a amblem Kalidona bio je vepar, verovatno zato što je Arej, koji je tamo imao svoje svetilište, voleo da se preruši u vepra (vidi 18, j). Prema tome, proročanstvo se moglo primeniti na različlte situacije. Štitovi sa oznakama životinja su se redovno upotrebljavali u klasično doba (vidi 98, 3 i 160, n).

2. Mitografi su često tumačili da slog ''eri'' u imenima znači eris, »razdor«, a ne »obilje«. Odatle mitovi o Erihtoniju (vidi 25, 1) i Erigoni (vidi 79, 3). Erifila bi pre značilo ''mnogo lišća'' nego ''plemenska borba''. Hesiod (Poslovi i dani 161) kaže da je Zeus zbrisao dva naraštaja heroja, prvi u Tebi, u ratu za »Ojdipove ovce«, drugi u Troji, u ratu koji je izazvala plavokosa Helena. ''Ojdipove ovce'' nisu objašnjene, ali mora biti da Hesiod misli na rat između Eteokla i Polinejka, u kome su Argivci podržavali manje uspešnog kandidata na prestolu Tebe. Razlog jedne slične rasprave među braćom bilo je i zlatno runo za koje su se borili Atrej i Tijest (vidi 111, c—d), jer je vlasniku osiguravalo mikenski presto. A i Zeus je imao zlatorune ovnove na Gori Lafistiji, koji su, izgleda, bili kraljevsko obeležje susednog Orhomena i izazvali mnoga krvoprolića (vidi 70, 6).

3. Hipsipila (»visoke vratnice«) verovatno je bio naziv za »Mesečevu Boginju«, a njen se ophod obeležava kao visoki luk na nebu; a nemejske igre, kao i olimpijske, morale su se slaviti na kraju vladavine svetog kralja, pošto je vladao pedest mesečevih meseci kao muž glavne sveštenice. Mit je sačuvao običaj da se dečaci jednom godišnje žrtvuju boginji kao zamenici kralja; reč Opheltes, koja znači samo »dobrotvor«, ovde ima pojačano značenje: »ranjen zmijom«, kao da je nastala od ophis, »zmija«, i eilein, »prignječiti«. Ni Archemorus ne znači »početak zle kobi«, već pre »prastar maslinov rod«, što se odnosi na sečenje atenske svete masline (vidi 16, c), verovatno za vence koji su upotrebljavani za krunisanje pobednika na raznim takmičenjima. Posle pustoši koju je izazvao persijski rat nisu se više upotrebljavale maslinove grane na nemejskim igrama, već su ih zamenili peršunom, znakom žalosti (sholijast uz Pindarovu Raspravu o nemejskim igrama). Peršun je smatran za nesreću možda i zato što je bio poznat kao sredstvo za pobačaj — engleska poslovica kaže. »Peršun raste bujno u vrtu rogonje». Peršun je bujno rastao na ostrvu smrti Ogigiji (vidi 170, w).

4. Tidej pije Melanipov mozak — to je moralna pouka. Ovaj davno ustanovljeni postupak da se povrati borbena veština, koji su Heleni uveli, a primenjivali ga i Skiti još u klasično doba (Herodot: IV, 64), smatrao se varvarstvom. Ali ikona sa koje su mitografi izveli ovaj događaj verovatno prikazuje Atenu kako prosipa žrtvu livenicu Melanipovom duhu u znak odobravanja Tidejevog čina. Izgubljeni ep Sedmorica protiv Tebe mora da je bio veoma sličan induskom epu Mahabharata, koji veliča Marijanu — vojničku kastu: pojavljuje se ista tema o borbi rođaka, držanje boraca je otmenije i sa više tragike nego u Ilijadi, bogovi ne igraju ulogu štetnu po ljude, poštuje se Suti, a Bišma, kao Tidej, pije krv svog neprijatelja (vidi 81, Smile.

5. Amfijarajev kraj još jedan je primer kako sveti kralj gubi život u kočijama koje se lome (vidi 71, a; 101, g; 105, d; 109, j, i tako dalje). Silazak Batona (»kupina«) u Tartar zajedno sa gospodarem. izgleda da se odnosi na širom Evrope rasprostranjen tabu kupine, koji se vezuje za smrt.

6. Dragovoljna smrt Euadne podseća na mit o Alkestidi (vidi 69, d). Ostaci kraljevske lomače nađeni su u grobnicama Dendra, u blizini Mikene, i svedoče da su u tom izuzetnom slučaju kralj i kraljica bili sahranjeni u isto vreme; A. V. Person veruje da je kraljica umrla dobrovoljno. Ali oni su oboje mogli biti i ubijeni. ili su umrli od iste bolesti, jer nijedan sličan slučaj takvog pogreba u Mikeni nije zabeležen. Suti je, izgleda, nekada bio običaj i kod Helena, ali se nije dugo održao (vidi 74, Smile. Munja je bila znak Zeusovog prisustva, i pošto »sveto« i »nečisto« u primitivnom verovanju znači manje-više isto — tabu životinje u V knjizi Mojsijevoj bile su nečiste, zato što su bile svete — grob čoveka koji je poginuo od groma bio je ograđen baš kao mesto na kome je zakopano telo koje bi uginulo od crvenog prišta na modernoj farmi i odavana mu je počast kao heroju. Groblje u blizini Eleusine, gde Pausanija kaže da su, verovatno, zatočenici bili sahranjeni, sad je pronađeno i otvorio ga je profesor Milonas. On je našao jednu dvostruku humku, okruženu kamenim postoljem, i pet posebnih grobova; kosturi do kojih su se nalazile vaze, kao što je to bio običaj u trinaestom veku pre naše ere, ne pokazuju tragove spaljivanja. Raniji pljačkaši grobova su svakako pokrali bronzano oružje i ostale metalne predmete koji su bili zakopani zajedno sa telima; i možda je to što su našli dva kostura u kamenom krugu, i neobičnost samoga kruga, navelo ljude iz Eleusine da smatraju da je to bio grob Kapaneja, koga je ubio grom, i njegove verne žene Euadne.

7. Mit o Antigoni, Hajmonu i pastirima izgleda da je proistekao sa iste ikone kao i oni mitovi o Arni (vidi 43, d) i Alopi (vidi 49, a). Nismo dobili očekivani kraj priče: da je on ubio svoga dedu Kreonta diskom (vidi 73, p).
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.2
107 EPIGONI

Sinovi sedmorice koji su pali kod Tebe zakleli su se da će osvetiti svoje očeve. Oni su poznati kao Epigoni. Delfisko proročište im je obećalo pobedu ako Alkmajon, sin Amfijarajev, preuzme vođstvo. Ali on nije bio sklon da napadne Tebu i žestoko se raspravljao sa svojim bratom Amfilohom da li je taj pothvat opravdan. Pošto se nisu mogli složiti da li da krenu u rat ili ne, odluku je trebalo da donese njihova mati Erifila. Shvativši da se, u stvari, radi o porodičnim odnosima,Tersandar, Polinejkov sin, pođe za primerom svoga oca: on podmiti Erifilu čarobnom odorom koju je Atena dala njegovoj rođaci Harmoniji u isto vreme kad joj je Afrodita poklonila čarobnu ogrlicu. Erifila se odluči za rat i Alkmajon preko volje pristade da se stavi na čelo pohoda.
b) Epigoni u borbi pred zidinama Tebe izgubiše Ajgijaleja, Adrastovog sina, a prorok Tejresije opomenu tada Tebance da će im grad biti razoren. On je prorekao da je zidovima suđeno da odolevaju sve dotle dok živi i jedan od sedmorice što su prvi put napali Tebu, a da će Adrast, jedini živi od sedmorice umreti od bola čim bude čuo za Ajgijalejevu smrt. Prema tome, za Tebance bi najbolje bilo da pobegnu u toku noći. Tejresija je još dodao da je njemu sasvim svejedno hoće li ga Tebanci poslušati ili ne, jer mu je samom bilo suđeno da umre čim Teba padne u ruke Argivaca. Tako su Tebanci, koristeći se mrakom, pobegli put severa zajedno sa svojim ženama, decom i oružjem i sa malo stvari koje su mogli da ponesu. I kad su se dovoljno udaljili, oni se zaustaviše i osnovaše grad Hestiju. U zoru se Tejresija, koji je pošao s njima, zaustavi da se napije vode na izvoru Tilpus i iznenada izdahnu.
c) Tog istog dana, kad je i Adrast čuo za smrt Ajgijaleja i umro od bola, Argivci su, shvativši da je Teba napuštena, provalili u grad, razrušili zidove i opljačkali sve. Najbolje od svakojakog plena poslali su Apolonu u Delfe, pa čak i Tejresijinu kćerku Mantu ili Dafnu, koja je ostala u Tebi: ona je postala Pitonka.1
d) Ali stvar se nije na ovome završila. Tersandar je počeo da se hvali u prisustvu Alkmajona kako je najzaslužniji za argivsku pobedu nad Tebom; on je podmitio Erifilu baš kao što je i njegov otac Polinejk učinio pre njega, pa su tako dobili zapovest za pokret. Tada je Alkmajon odjedanput shvatio da je taština njegove majke bila uzrok smrti njegovog oca, a da je lako mogla biti i uzrok njegove smrti. On se obrati Delfima i Apolon odgovori da Erifila zaslužuje smrt. Alkmajon pogrešno shvati da mu se ovim dopušta materoubistvo, i on ubije Erifilu, neki kažu uz pomoć brata mu Amfiokla. Ali Erifila ležeći na samrti, prokle Alkmajona vičući: »Zemlje Grčke i Azije i celog sveta, ne dajte zaklona mojim ubicama«! Na ovo, osvetoljubive Erinije počeše da ga progone dok ga nisu oterale u ludilo.
e) Alkmajon pobeže prvo u Tesprotiju, gde mu zabraniše ulazak, a zatim u Psofidu, gde ga je kralj Fegej, u ime Apolona, očistio od greha. Fegej ga je oženio svojom kćerkom Arsinojom, kojoj Alkmajon podari ogrlicu i odoru, koje beše doneo sa svojim stvarima. Ali Erinije nisu prihvatile ovo očišćenje grehova i nastavile su da ga kuže, a zemlja u Psofidi zbog njega postade neplodna. Delifsko proročište naloži tada Alkmajonu da priđe rečnom bogu Aheloju, koji ga je još jednom očistio; on se oženi Ahelojevom kćerkom Kalirojom i nastani se na zemljištu koje je nedavno nanela reka i koje nije bilo uvršćeno u Erifilinu zabranu. Tamo je živeo izvesno vreme na miru.
f) Godinu dana kasnije, Kaliroja, bojeći se da ne izgubi svoju lepotu, odbi Alkmajona od svoje postelje dok joj ne donese čuvenu ogrlicu. Za ljubav Kaliroji, on se drzne da ponovo ode u Psofidu, gde prevari Fegeja; ne pominjući svoju ženidbu sa Kalirojom, on izmisli kako se, po jednom predskazanju proročišta u Delfima, neće otresti Erinija dokle god ne posveti Apolonovom svetilištu i odeždu i ogrlicu. Na ovo Fegej predloži Arsinoji da vrati darove, što ona rado učini, verujući da će joj se Alkmajon vratiti čim se otrese Erinija, koje su mu već uveliko bile na tragu. Ali jedan od Alkmajonovih slugu izbrblja istinu o Kaliroji, a Fegej se toliko razgnevi da naredi svojim sinovima da ubiju Alkmajona čim ode iz dvora. Arsinoja je posmatrala ubistvo s prozora i, ne znajući za Alkmajonovu dvoličnost, glasno optuži oca i braću za nasilje nad gostom koji uživa pravo zaštite i pogruži se kao udovica. Fegej ju je molio da se smiri i da saluša opravdanje; ali Arsinoja začepi uši i požele nasilnu smrt pre idućeg mladog meseca i njemu i svojoj braći. Zauzvrat Fegej je zatvori u kovčeg i pokloni kao robinju kralju od Nemeje, a svojim sinovima reče: »Odnesite ovu odoru i ogrlicu Apolonu Delfijskom. On će se postarati da više ne budu uzroci sve samih nesreća«.
g) Fegejevi sinovi poslušaše oca, ali Kaliroja, pošto je u međuvremenu saznala šta se dogodilo u Psofidi, poče da se moli da joj nejaki sinovi koje je rodila sa Alkmajonom odrastu i jednog dana osvete svoga oca. Zeus je čuo njenu molbu i deca naglo sazreše i postadoše odrasli ljudi, uzeše oružje i odoše u Nemeju, jer su znali da su tu Fegejevi sinovi zastali na povratku iz Delfa, nadajući se da će nagovoriti Arsinoju da povuče kletvu. Braća su pokušala da kažu sestri istinu o Alkmajonu, ali ona ne hte ni njih da sasluša; i Kalirojini sinovi nisu samo njih zarobili i pobili, već žureći prema Psotidi ubiše i Fegeja pre nego što se mladi mesec pojavio na nebu. Pošto nijedan kralj, ni rečni bog nisu hteli da pristanu da ih očiste od zločina, oni se uputiše prema zapadu u Epir, i tamo naseliše Akarnaniju, koja je dobila ime po Akarnanu, starijem od dvojice braće.
h) Odoru i ogrlicu pokazivali su u Delfima sve do Svetoga rata (četvrti vek pre nove ere), kada ih je neki Fail, razbojnik iz Fokide, odneo i ne zna se da li je ogrlica od ćilibara i zlata, za koju narod u Amati tvrdi da je Erifilina, prava ili lažna.2
i) A neki kažu da je Tejresija imao dve kćeri, Dafnu i Mantu. Dafna je ostala devica i postala Sibila, a Alkmajon je oplodio Mantu, koja je začela Amfilofa i Tisifonu pre nego što ju je poslao Apolonu u Delfe; oboje dece Alkmajon je poverio Kreontu, kralju u Korintu. Mnogo godina kasnije, Kreontova žena ljubomorna na Tisifoninu neobičnu lepotu, prodade je kao robinju; a Alkmajon, ne znajući ko je ona, kupi je sebi za sluškinju, ali se srećom uzdrža od nasilja. Mantu je, međutim, Apolon poslao, u Joniju, gde se udala za Rakija, kralja Karije; njihov sin je bio Mops, čuveni prorok.3

1. Diodor sa Sicilije: IV, 66; Pausanija: IX. 5. 13; IX, 8, 6; i IX, 9, 4: Higin; Fabula 70; Fragmenti Ajshilovih i Sofoklovih Epigona;
2. Apolodor: III, 7, 5—7; Atenaj: VI, 22; Ovidije: Metamorfoze IX, 413- Pausanija: VIII, 24, 8—10 1 IX, 41, 2; Partenije: Naracije 25;
3. Apolodor: III, 7, 7, navodi Euripidovog Alkmajona; Pausanija- VII 3, 1 1 IX, 33, 1; Diodor sa Sicilije: IV, 66.
*
1. Ovo je omiljena minstrelska priča koja sadrži malo mitskih elemenata; ona se mogla pričati bez uvrede bilo u Tebi, bilo u Argu; mogla je da nađe slušaoce kako u Psofidi tako i u Nemeji i Ahelojskoj dolini; mogla je da posluži kao priča o osnivanju Hestije, i koloniziranju Akarnanije; sadržala je i strogo moralan stav. Ona poučava da je ženin sud nestabilan, govori o ludostima koje muškarci čine da bi udovoljili ženskoj taštini i pohlepi, o tome kako je mudro poslušati proroke, u koje nikada ne treba sumnjati, kako je opasno pogrešno protumačiti predskazanje iz proročišta i, najzad, o neizbežnom prokletstvu koje pada na sina što ubije majku čak i kada na taj način osvećuje ubijenog oca (vidi 114,a).

2. Stalna Erifilina moć da odlučuje o ratu i miru je najinteresantniji momenat ove priče. Pravo značenje Erifilinog imena — ''vrlo lisnata'', navodi na to da je ona bila Herina argivska sveštenica u službi proročišta drveta, kao sveštenica u Dodoni (vidi 51, 1). Ako je tako, onda je to drvo najverovatnije bila kruška posvećena Heri (vidi 74, 6). Rat sedmorice protiv Tebe, koji Hesiod naziva ''Rat Ojdipovih ovaca''. i nastavak tih događaja koji je ovde ispričan, izgleda da su prethodili pohodu Argonauta i trojanskom ratu, te se mogu sa rezervom staviti u četrnaesti vek pre naše ere.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.2
108 TANTAL

O poreklu i roditeljima Tantalovim još se raspravlja. Majka mu je bila Pluta, kćerka Krona i Ree, ili, neki kažu, Okeana i Tetije;1 a otac — Zeus, ili Tmol, božanstvo sa planine Tmol, ovenčano hrastovim lišćem, koji je sa svojom ženom Omfalom vladao kraljevstvom u Likiji i sudio u takmičenju između Pana i Apolona.2 Neki, međutim, zovu Tantala kraljem Arga ili Korinta; a drugi kažu da je zavladao Patlagonijom severno od Sipila u Lidiji. Odatle ga je, kad je na sebe navukao mržnju bogova, izgnao Frigijac Il, čijeg je mlađeg brata Ganimeda Tantal oteo i zaveo.3
b) Sa svojom ženom, ili Eurijanasom, kćerkom rečnog boga Paktola, ili sa Euritamistom, kćerkom rečnog boga Ksanta, ili Klitijom, kćerkom Amfidamanta, ili Plejadom Dionom, Tantal je bio rodio Pelopa, Niobu i Broteja.4 Ali neki smatraju Pelopa Tantalovim vanbračnim sinom, a drugi sinom Atlanta i nimfe Line.5
c) Tantal je bio blizak Zeusov prijatelj i on mu je dopuštao da prisustvuje olimpijskim večerama sa nektarom i ambrozijom, dok mu tolika božja milost nije zavrtela glavu te on oda Zeusove tajne i ukrade božansku hranu kako bi je podelio sa svojim prijateljima smrtnicima. Još ovaj zločin nije bio ni otkriven, a Tantal učini veći. Pozvavši Olimpljane na večeru na Gori Sipil, a možda je to bilo i u Korintu, Tantal shvati da je nedovoljno hrane u njegovim ostavama za sve zvanice, pa bilo da je hteo da okuša Zeusovu sveopštu moć, bilo samo da bi pokazao svoju dobru volju, on iskasapi svoga sina Pelopa i njegovo meso dodade komadima koje je bio spremio za večeru, postupivši kao što su postupili Likaonovi sinovi sa svojim bratom Niktimom kad su gostili Zeusa u Arkadiji.6 Nikome od božanstava nije promakla podvala i svi su se zgnušali od užasa, osim Demetre, koja, potpuno pometena bolom zbog izgubljene Persefone, pojede meso sa leve plećke.7
d) Za ova dva zločina Tantal je bio kažnjen time što mu je uništena kraljevina, a Zeus ga je lično posle smrti osudio na večne muke, zajedno sa Iksionom, Sisifom, Titijem, Danaidima i ostalima. Sad Tantal visi, stalno moren glađu i žeđi sa grane jedne voćke koja se nadnosi nad jezerom. Talasi i jezera dopiru mu do struka, ali sagne li se da pije, talasi se povlače i ostavljaju samo crno blato oko njegovih nogu; ili, ako ipak uspe da sačuva malo vode u šaci, ona mu procuri kroz prste pre nego što dosegne do svojih ispucalih usana te bude žedniji nego ranije. Drvo se savija pod teretom plodova — krušaka, rumenih jabuka, slatkih smokava, zrelih malina i narova koji ga lupkaju po ramenima, ali samo što bi posegnuo za sočnom voćkom, nadao bi se vihor i sprečio ga da je dohvati.8
e) Osim toga jedan ogroman kamen, stena sa Gore Sipil nadvila se iznad drveta i večno preti da mu razbije lobanju.9 Ovo mu je bila kazna za treći zločin: nasilnu krađu otežanu krivokletsvom. Jednog dana, dok je Zeus bio još nejako dete na Kreti i sisao kozu Amalteju, Hefajst je Rei da bi imala nekog ko bi joj čuvao dete, načinio zlatnog buldoga, kasnijeg čuvara Zeusovog hrama na Dikti. Međutim, Pandareja, sin Meropa, rodom iz Lidije, a možda i iz kretskog Mileta, a možda je to bio i sam Efes, — usudio se da ukrade tog buldoga i odneo ga Tantalu da ga dobro sakrije na Gori Sipil. Pošto se stišala buka, Pandareja je zatražio od Tantala da mu vrati životinju, ali se Tantal zakle u Zeusa da nikad nije video ni čuo za zlatnog psa. Ovo krivokletstvo dospe Zeusu do uha, pa naredi Hermesu da ispita stvar; iako se Tantal i dalje lažno zaklinjao, Hermes pomoću lukavstva otkrije psa i Zeus smrska Tantala stenom sa planine Sipil. Mesto se još uvek pokazuje u blizini Tantalovog jezera, gde je boravište belih labudova. Posle su Pandareja i njegova žena Harmotoja pobegli u Atenu, a odatle na Siciliju, gde su bedno okončali.10
f) Po drugima je, opet, Tantal ukrao zlatnog psa i poverio ga na čuvanje Pandareji, koji je odbio da prizna da ga je ikad primio, pa su onda njega i njegovu ženu ljutiti bogovi uništili ili pretvorili u stene. Ali Pandarejine siročiće, dve kćerke, Meropu i Kleoteru, koje neki nazivaju Kameira i Klitija, primi Afrodita i odnegova ih grušalinom, medom i slatkim vinom. Hera ih obdari lepotom i mudrošću većom od ljudske. Artemida učini da porastu visoke i snažne; Atena ih nauči zanatima. Teško je razumeti zašto su boginje pokazale toliko brige i naložile Afroditi da smekša Zeusovo srce prema sirotama i udesi da se dobro udaju, osim ako nisu same nagovorile Pandareju da ukrade psa. Mora biti da je i sam Zeus nešto podozrevao, jer su, dok je Afrodita na Olimpu vodila s njim poverljive razgovore, Harpije s njegovim dopuštenjem otele obe devojke i predale ih Erinijama, koje su ih dobro izmučile zbog grehova njihovog oca.11
g) Ovaj Pandareja bio je Ajdonin otac, a ona je, kao Zetova žena, rodila Itila. Ajdonu je rastrzala ljubomora prema njenoj sestri Niobi, koja je blagovala sa svojih šest sinova i šest kćeri, i, kada je Ajdona htela da joj ubije najstarijeg sina Sipila, greškom ubi svoga sina Itala; zbog toga je Zeus pretvori u slavuja koji u rano leto noću pesmom oplakuje ubijeno dete.12
h) Pošto je kaznio Tantala, Zeus je bio voljan da oživi Pelopa; zato je odredio Hermesa da pokupi njegove udove i da ih skuva u kazanu nad kojim je bacio čini Suđaja, zatim Pelopove udove uzglobi i telu dade celinu. Demetra mu dade plećku od slonovače, umesto one koju je glodala; a Rea mu udahnu život; za to vreme Kozji Pan igrao je od radosti.13
i) Pelop se pojavio iz kazana zračeći takvom lepotom da se Posejdon odmah u njega zaljubi i smesta ga povede na Olimp u kočijama koje su vukli zlatni konji. Tamo ga uze sebi za vinotoču i sadruga u postelji; isto je kasnije učinio i Zeus sa Ganimedom i hranio ga je ambrozijom. Pelop je primetio da mu je leva plećka od slonovače tek kad je ogoleo grudi od žalosti za svojom sestrom Niobom. Svi pravi Pelopovi potomci obeleženi su na taj način, a u Pisi se od njegove smrti čuva plećka od slonovace.14
j) U međuvremenu je Pelopova mati Eurijanasa najbrižljivije tragala za njim, ne znajući za njegovo uznesenje na Olimp. Saznala je od služinčadi da su ga skuvali i da je bio poslužen bogovima, koji su ga, izgledalo je, pojeli do poslednjeg parčeta mesa. Ova verzija raširila se Lidijom i mnogi i danas na osnovu toga ne priznaju da je Pelop koga je Tantal skuvao u kazanu, onaj isti Pelop koji ga je nasledio.15
k) Tantalov ružni sin Brotej isklesao je najstariji kip Majke svih bogova, koji se još uvek nalazi na Kodinskom grebenu, na severnoj strani planine Sipil. On je bio čuveni lovac, ali nije hteo da poštuje Artemidu, zbog čega ga ona kazni ludilom: vičući na sav glas da ga nijedan plamen ne može uništiti, on se sjuri u razbuktalu lomaču i tako ga plamen proguta. Ali neki tvrde da je on izvršio samoubistvo od očajanja što ga svi mrze zbog ružnoće. Brotejev sin i naslednik dobio je ime Tantal po svom dedu.16

1. Pausanija: II, 22, 4; Sholijast uz Pindarovo Olimpijske ode III, 41; Hesiod: Teogonija 355, uz sholijast;
2. Pausanija: loc. cit.: Sholijast uz Euripidovog Oresta 5; Plinije: Istorija prirode V, 30; Ovidije: Metamorfoze II, 156; Apolodor: II, 6, 3;
3. Higin: Fabula 124; Servije uz Vergilijevu Ajneidu VI, 603; Diodor sa Sicilije: IV, 74; Ceces: O Likofronu 355;
4. Plutarh: Uporedne priče 33; Ceces: O Likofronu 25; Ferekid, naveden u sholijastu uz Euripidovog Oresta 11; Higin: Fabula 83; Pausanija: III, 22, 4;
5. Laktantije: Priče iz Ovidijevih Metamorfoza VI, 6; Servije uz Vergilijevu Ajneidu. VIII, 130;
6. Higin: Fabula 82; Pindar: Olimpijske ode I, 38 i 60, Servije uz Vergilijevu Ajneidu VI, 603; Laktantije: loc. cit.; Servije uz Vergilijeve Georgike III, 7; Ceces: O Likofronu 152;
7. Higin: Fabula 83; Ceces: loc. cit.; Ovidije: Metamorfoze VI, 406:
8. Diodor sa Sicilije: IV, 74; Platon: Kratil 28: Lukijan: Razgovor: mrtvih 17; Homer: Odiseja XI, 582—S2; Ovidije: Metamorfoze IV, 456; Pindar: Olimpijske ode I, 60; Apolodor: Epitome 11, 1: Higin: Fabula 82;
9. Pausanija: X, 31, 4; Arhiloh, navodi ga Plutarh: Politički precepti 6: Euripid: Orest 7;
10. Antonije Liberal: Preobraženja 36 1 11; Eustatije i sholijast uz Homerovu Odiseju XIX, 518; Pausanija: X, 30, 1 i VIII, 7, 3;
11. Pausanija: X, 30, 1; Sholijast uz Homera: loc. cit., Homer: Odiseju XX, 66; Antonije Liberal: Preobraženja 36;
12. Homer: Odiseja XIX, 518; Apolodor: III, 5, 6; Ferekid: Fragmenat, str. 138, izd. Sturz;
13. Servije uz Vergilijevu Ajneidu VI, 6(13; Pindar: Olimpijske ode 1. 26; Higin: Fabula 83; Sholijast uz Aristida: str. 216, izd. Frommel;
14. Apolodor: Epitome II, 3; Pindar: Olimpijske ode I, 37; Lukijan: Charidemus 7; Ovidije: Metamorfoze IV, 406; Ceces: O Likofronu 152: Pausanija: V, 13, 3;
15. Pindar: loc. cit.; Euripid: Ifigeneja među Tauriđanima 387;
16. Pausanija: III, 22, 4; Apolodor: Epitome II, 2; Ovidije: Ibis 517, uz sholijast.
*
l. Prema Strabonu (XII, 8, 21), Tantal, Pelop i Nioba behu Frigijci; on navodi Demetrija iz Skepide i Kalistena XIV, 28) kad govori da porodično bogatstvo potiče iz rudnika Frigije i planine Sipil. Staviše, u Ajshilovoj Niobi (Strabon: XII, 8, 21) za Tantalide se kaže da su imali »oltar posvećen Zeusu kao svom domaćem bogu na planini Ida«, i da se Sipil nalazi »u zemlji Ida«. Demokle, koga Strabon navodi iz druge ruke, pokušava racionalno da objasni mit o Tantalu, govoreći da je njegova vladavina obeležena žestokim zemljotresima u Lidiji i Joniji, koji su dopirali čak do Troade; čitavi gradovi su iščezavali, planina Sipil bila je prevrnuta, baruštine su pretvorene u jezera, a Troja je propala u zemlju (Strabon: I, 3, 17). Po Pausaniji, takođe, grad na Gori Sipil iščezao je u provaliju, koja se zatim postepeno punila vodom i postala jezero Saloe ili Tantalida. Ruševine grada mogle su se videti na dnu jezera dok ga nije zamutio planinski potok (Pausanija: VII, 24, 7). Plinije se slaže da je Tantalida uništena zemljotresom (Istorija prirode II, 93), ali beleži da su jedan za drugim tri grada bila građena na tom zemljištu, pre nego što je najzad poplavljeno (Istorija prirode V, 31).

2. Ipak, Strabonov istorijski sud, čak i ako je arheološki na izgled prihvatljiv, ne objašnjava Tantalove veze sa Argom, Korintom i kretskim Miletom. Stena u Tartaru, koja samo što se ne sruši nad glavom, poistovećuje Tantala sa korintskim Sisifom, a Sisifova slična kazna izvedena je iz jedne ikone koja prikazuje sunčanog Titana kako sa naporom gura sunčani disk uz padine Neba ka zenitu (vidi 67, 2). U sholijastu uz Pindara, jedva se naslućuje ova istovetnost, ali je Tantalova kazna objašnjena racionalistički; zabeležena je ovako: »Neki shvataju da stena predstavlja sunce, a Tantal, fizičar, plaća kaznu, jer je dokazao da je sunce masa metala u belom usijanju« (sholijast uz Pindarove Olimpijske ode I, 97). Ikonu koja predstavlja sunčanog Titana mnogi su zamenjivali sa drugom, na kojoj je prikazan čovek u agoniji, u vodi do brade, kako viri kroz splet granja sa voćem — kazna koju su istoričari tumačili kao alegoriju na sudbinu bogatih i pohlepnih (Servije uz Vergilijevu Ajneidu VI, 603; Fulgentije: Mitološki priručnik II, 18). Jabuke, kruške, smokve i ostalo voće koje je dodirivalo Tantalova ramena Fulgentije naziva »voćem Mrtvog mora«, a o tom voću Tertulijan piše »da se jabuka pretvara u pepeo čim se dodirne prstom«.

3. Da bi ova scena imala smisla, mora se imati na umu da Tantalova oca Tmola opisuju ovenčanog hrastovim lišćem i da mu sin Pelop, od koga mu se jedan od unuka takođe zvao Tantal (vidi 112, c), uživa u Olimpiji počasti heroja; u tim obredima je učestvovao »Zeus Šumski«. Uopšte se sada smatra da su zločinci u Tartaru bili ili bogovi ili heroji preolimpijske epohe. Tantal bi morao da predstavlja svetog kralja, koji se birao svake godine i koji je odeven u voćem i grančicama iskićenu odeždu, sličnu onima što su se nosile u Oshoforiji (vidi 98, w). Svetog kralja su bacili u reku kao pharmacosa — a taj se običaj zadržao na Balkanu kao ritual Zelenog Đorđa (Đurđevdan) koji opisuje Frezer. Glagol tantalize*, koji potiče iz ovog mita, sprečio je naučnike da shvate da Tantalove muke ne prouzrokuju žeđ, već strah da se ne udavi ili izgori na lomači, što je bila sudbina njegovog ružnog sina Broteja.
* Engleski izraz koji bi odgovarao našem izrazu ''mučiti Tantalovim mukama''.

4. Platon (Kratil 28) je možda u pravu kad zaključuje da je reč Tantalus došla od Talantatos, »najjadniji«, a nastala od istog korena, ''tla'', »patnja« ili »izdržavanje«, koji se nalazi i u imenima dva druga heroja hrastovog drveta — Atlanta i Telamona. Ali talanteuein znači »meriti novac», što može da se odnosi i na Tantalovo bogatstvo; a talanteuesthai može da znači »provoditi se u hodu«, što bi se odnosilo na svete kraljeve koji su hramali zbog ranjenog bedra (vidi 23, 1). Po svemu izgleda da je Tantal bio i Titan-Sunce i šumski kralj, čiji je kult presao iz Grčke u Malu Aziju preko Krete. Pandareja je opisan kao Krećanin iz sredine drugog milenijuma pre nove ere, i ponovo se pojavio u Grčkoj pred kraj veka, kad je propast Hetitske Imperije primorala bogate koloniste u Maloj Aziji koji su govorili grčki da napuste svoje gradove.

5. Kad mitografi beleže da je Tantal bio čest gost Olimpljana, oni priznaju da je njegov kult nekada preovladavao na Peloponezu; iako se brižljivo pravila razlika između gozbi na koje su bogovi pozivali Tantala i onih na koje je on pozivao bogove, u oba slučaja, kao glavno jelo spravljala se čorba od iznutrice koju su i ljudožderi hrastovog kulta, pastiri iz Arkadije, pripremali Zeusu Vučjem (vidi 38, b). Možda i nije slučajnost što se u Normandiji žrtva prinošena Zelenom Đorđu zove »Zeleni vuk«, i što je u početku vuk živ spaljivan na buktinjama usred leta. Jedenje Pelopove plećke ipak nije neposredno vezano za vučji kult. Pelopov položaj Posejdonovog ljubimca, njegovo ime, »blatnjavo lice«, i legenda o njegovoj plećki od slonovače ukazuju pre na kult morskog praseta na Prevlaci (vidi 8, 3 i 70, 5) — reč »delfin« u grčkom označava i delfina i morsko prase — i navode na misao da je Paladijum, koji je prema predanju napravljen od Pelopovih kostiju (vidi 159, 3 i 166, h), u stvari bila relikvija kosti morskog praseta. Ovo je objasnilo zašto je, prema sholijastu uz Pindarove Olimpijske ode 1, 37, Pepolovu plećku. pojela Tetida, morska boginja, a ne Demetra. Međutim drevna statua u Figaliji predstavlja Demetru s kobiljom glavom kako sedi i drži u jednoj ruci goluba, a u drugoj delfina, odnosno morsko prase i stoga Pausanija doslovno kaže: ''Zašto je kip tako napravljen jasno je svakom čoveku prosečne pameti koji se bavi mitologijom'' (VIII, 43, 3). On, naime, smatra da je Demetra bila na čelu kulta konja, hrastovog kulta i kulta morskog praseta.

6. Ovaj stari mit uzbudio je poznije mitografe. Oni su bili nezadovoljni  nedovoljnom  opravdanošću  Demetrinog  nesvesnog ljudožderstva i sa gnušanjem su odbijali mogućnost da su i ostali bogovi jeli sve što je stavljeno pred njih, pa su pokušali da isuviše uprošćeno protumače mit. Pisali su da je Tantal bio Zeusov sveštenik koji je odavao Zeusove tajne neposvećenima. Zbog toga su ga bogovi obnažili, unakazili i zarazili mu sina sramnom bolešću. Međutim, sina su mu spasli vidari. Oni su Pelopu isecali obolela mesta i ponovo spajali kosti, od čega su mu ostale brazgotine i ožiljci, tako da je izgledao kao iskasapljen pa ponovo sastavljen (Ceces: O Likofronu 152).

7. Pandarejeva krađa zlatnog mastifa isto je što i Heraklova krađa Kerbera, a to pokazuje da su Ahajci želeli da obesnaže tajnu smrti, čiji je simbol bio pas; to su učinili dočepavši se i prisvojivši relikvije boginje zemlje Ree (Tantalove babe). Olimpijske boginje su nedvosmisleno podržavale Pandarejevu krađu, i pas je, iako je bio svojina boginje Ree, čuvan u svetilištu kretskog Zeusa, koji je umirao svake godine; i tako mit u stvari ne priča o prvobitnom ahajskom osvajanju svetilišta boginje Ree, već da su boginjini vernici povremeno obnavljali relikvije.

8. Priroda ukradene relikvije je neizvesna. Možda je to bilo zlatno jagnje, simbol vlasti Pelopida; a možda skiptar sa utisnutom kukavicom, za koga se zna da ga je Zeus ukrao od Here; može biti i Paladijum od kosti morskog praseta, a i torba na Ajgisu u kojoj su se nalazile svete tajne. Nije verovatno da je to bio baš pas od zlata, jer pas nije bio relikvija, već čuvar kultnih predmeta, osim ako to nije verzija velškog mita o Amataonu Donu, koji je ukrao psa od Arana, kralja što je vladao Tartarom, i tako stekao moć da pogodi tajno ime boga Brana (Bela Boginja, str. 30. i 48—53).

9. Tri Pandarejeve kćeri, od kojih jedna, Kameira, nosi ime najmlađe od tri Suđaje (vidi 60, 2), jeste Trojna Boginja, koju je Zeus ponizio zbog pobune njenih vernika. Tantalova odanost Boginji prikazana je u pričama o Broteju, koji je isklesao njen lik na Gori Sipil, i njegovoj kćeri Niobi, sveštenici Bele Boginje, koja je ismejala Olimpljane i čija je ptica bila beli labud —orao sa jezera Tantalide. Ime Tantalove majke, Omfala, podseća na proročki pupčasti ćivot nalik na onog u Delfima.

10. Za pharmacosa svake godine biran je čovek izuzetne ružnoće, kakav je slučaj bio i sa Brotejem. Zabeleženo je da su u Maloj Aziji pharmacosa najpre tukli kozorepcem po genitalnim organima (vidi 26, 3), uz zvuke lidijskih frula — i Tantal (Pausanija: IX, 5, 4) i njegov otac Tmol (Ovidije: Metamorfoze 11, 156) pominju se u legendi uz lidijske frule — a zatim ga spaljivali na lomači potpaljenoj  drvetom, a pepeo potom prosipali u more (Ceces: Istorija XXIII, 726—56, navodi Hiponaka — šesti vek pre nove ere). U Evropi red je izgleda bio obrnut. Zeleni Đorđe pharmacos je prvo zarobljavan, zatim mučen i naposletku spaljivan.

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.2
109 PELOP I OJNOMAJ

Pelop je nasledio presto u Paflagoniji od svoga oca Tantala, izvesno vreme boravio je u Eneti, na obali Crnoga mora, i odatle vladao i Lidijcima i Frigijcima. Ali varvari su ga izgnali iz Paflagonije, te se on povukao na lidijsku planinu Sipil, koja je bila boravište njegovih predaka. Kad mu trojanski kralj Il ni tamo nije davao mira i zapovedio mu da se ukloni, Pelop prenese svoje nadaleko čuveno blago preko Egejskog mora. Odlučio je da sebi i velikoj hordi svojih pratilaca nađe nov dom,1 ali da prvo isprosi ruku Hipodameje, kćeri kralja Ojnomaja iz Arkadije, koji je vladao u Pisi i Eleidi.2
b) Neki kažu da je Ojnomaja rodio Arej ili sa Harpinom, kćerkom rečnog boga Asopa, ili sa Plejadom Asterijom, ili Asteropom, ili sa Euritojom, Danajevom kćerkom, dok drugi smatraju da je on sin Alksiona ili Hiperona.3
c) Ojnomaj je sa svojom ženom Steropom ili Euaretom, Akrisijevom kćerkom, izrodio sinove Leukipa, Hipodama i Disponteja, osnivača Dispontijuma i jednu kćer, Hipodameju.4 Ojnomaj je bio poznat po svojoj ljubavi prema konjima i zabranio je svojim podanicima, pod pretnjom prokletstva, da ukrštaju konje i magarce. Ovo se održalo do današnjeg dana i kad Eliđani žele mazgu, odvode kobile van zemlje da se opasuju i ždrebe.5
d) Da li je Ojnomaja upozorilo neko proročište da će ga ubiti zet, ili je bio zaljubljen u svoju kćer, nije razjašnjeno; ali Ojnomaj je odlagao i uspevao da spreči Hipodamejinu udaju. On je pozivao svakog Hipodamejinog prosioca na utrkivanje kočijama dugačkom stazom, od Pise, koja leži pokraj reke Alfeja nasuprot Olimpiji, do Posejdonovog oltara na Korintskoj prevlaci. Neki kažu da su u kočije bila uprezana četiri konja,6 a neki dva. Ojnomaj je zahtevao da Hipodameja prati svakog prosca ne bi li mu skrenula pažnju sa zaprege — ali ih je puštao da krenu nešto oko pola časa pre njega, a za to vreme on bi prinosio ovna na žrtvu Zeusu-Ratniku u Olimpiji. Obe kočije bi imale da se utrkuju vozeći prema Prevlaci. Ako Ojnomaj stigne prvi, prosac bi morao da umre; ali ako bi prosac dobio trku, Hipodameja bi pripala njemu, a Ojnomaj bi morao umreti.7 Međutim, pošto su dve kobile, Psila i Harpina, koje je Ojnomaj dobio od Pelopovog oca Areja, bile rođene od vetra i brže od Severnog vetra,8 pa zato bez premca najbolje u Grčkoj, i pošto su njegove kočije, koje je vešto vozio Mirtil, bile naročito podešene za trku, još se nije desilo da Ojnomaj ne pobedi svoga suparnika i da ga ne probode mačem, koji mu je takođe poklonio Arej.9
e) Na ovaj način Ojnomaj je uništio dvanaest, a neki kažu i trinaest prinčeva, čije su glave i udovi bili prikovani na kapijama njegovog dvorca, dok su im nesahranjena tela, nabacana na gomilu, ležala na zemlji. Kad je Ojnomaj ubio Marmaka, prvog prosca, iskasapio je i njegove kobile Parteniju i Erifu i zakopao ih pored reke Partenije, gde se grob još nalazi. Neki kažu da je drugi prosac, Alkatoj, bio sahranjen u blizini strašila za konje na hipodromu u Olimpiji i da njegov zloban duh smeta takmičarima.10
f) Ojnomajev kočijaš Mirtil bio je sin Hermesa i Teobule ili Kleobule, po jednima, a po drugima Danaide Fojtuse; neki tvrde da je bio sin Zeusa i Klimene. Mirtil je takođe bio zaljubljen u Hipodameju, ali nije imao hrabrosti da se prijavi za takmičenje.11 Međutim, Olimpljani odlučiše da se umešaju i da stanu na put tom pokolju, jer se Ojnomaj hvalisao kako će jednog dana načiniti hram od samih lobanja, kao što su to učinili Euen, Diomed i Antaj.12 I kad se Pelop iskrcao u Elidi i zamolio svog voljenog Posejdona, koga je prizivao prinošenjem žrtve na obali, da mu podari najbrže kočije na svetu da bi mogao da isprosi Hipodameju, ili da odstrani Ojnomajev brzi džilit, Posejdon bi srećan što može da se umeša. Pred Pelopom se uskoro stvoriše krilate zlatne kočije koje su mogle da lete preko mora, a da im se osovina ne ukvasi, u koje su bili upregnuti neumorni, krilati, besmrtni konji.13
g) Pošto je otišao na Goru Sipil i posvetio Afroditi Temniskoj kip od zelenog mirtinog drveta, Pelop je isprobao svoje kočije poteravši ih preko Egejskog mora. Samo što je okom trepnuo, on stiže na Lezb, gde mu je kočijaš, po imenu Kil ili Kel, umro ne mogavši da izdrži toliku brzinu. Pelop je proveo noć na Lezbu i u snu video Kilov duh kako žali svoju sudbinu i moli za herojske počasti. U zoru, on spali njegovo telo, napravi humku nad pepelom i tu osnova svetilište Kilskog Apolona. Zatim pođe sam vozeći svoje kočije.14
h) Stigavši u Pisu, Pelop se uplaši kad ugleda glave prikovane iznad gradskih kapija i zažali što se, gonjen željom, upustio u tako opasan pothvat. On zatim obeća Mirtilu polovinu kraljevine i pravo na prvu bračnu noć sa Hipodamejom ako izda svoga gospodara.15
i) Pre početka trke — prizor je uklesan na prednjem zabatnom zidu Zeusovog hrama u Olimpiji — Pelop prinese žrtvu Kidonskoj Ateni. Neki kažu da je Kilov duh došao da mu pomogne; drugi kažu da mu je Sajfro bio kočijaš; ali najviše se veruje da je sam vozio kočije, a da je Hipodameja stajala pored njega.16
j) Međutim Hipodameja se zaljubila u Pelopa i ne samo što ga nije ometala već je i sama obećala Mirtilu izdašnu nagradu ako se desi da njen otac na bilo koji način bude pobeđen. Zato je Mirtil sa osovina Ojnomajovih kočija poskidao paoke i zamenio ih voštanim. Kad su kočije stigle na ulaz u Prevlaku i Ojnomaj u besomučnom trku zamahnuo da s leđa udari Pelopa, točkovi se na njegovim kolima raspadoše, on pade, a konji su ga upletenog u uzde vukli putem dok nije izdahnuo. Njegov duh još uvek boravi oko strašila za konje u Olimpiji.17 Ima nekih koji, međutim, tvrde da je brzina Posejdonovih krilatih kočija i konja s lakoćom omogućila Pelopu da pretekne Ojnomaja i da stigne prvi na Prevlaku; Ojnomaj se ili ubio od očajanja ili ga je Pelop ubio stigavši na cilj kao pobednik. Po drugima se takmičenje održalo na hipodromu u Olimpiji, a Amfion je dao Pelopu čaroliju koju je on zakopao kod konjskog strašila, tako da su se Ojnomajovi konji spotakli i razbili kočije. Svi se, ipak, slažu da je Ojnomaj, pre nego što je umro, prokleo Mirtila, moleći se da i njega snađe smrt od Pelopovih ruku.18
k) Pelop, Hipodameja i Mirtil spremiše se za noćnu vožnju preko mora. »Avaj« — uzviknu Hipodameja — »celog dana nisam ništa pila, davi me žeđ.« Sunce je zalazilo i Pelop se zaustavi na pustom ostrvu Helena, koje leži nedaleko od ostrva Euboje, i pođe da potraži vodu. Kad se vratio sa šlemom punim vode, pritrča mu Hipodameja, plačući i žaleći se da je Mirtil pokušao da je siluje. Pelop se grubo izdera na Mirtila i udari ga po licu, ali mu ovaj prezrivo poče prebacivati: »Je li to ta prva bračna noć za koju si se zakleo da ću je provesti sa Hipodamejom? Hoćeš li da pogaziš zakletvu?« Pelop ne odgovori ništa već uze vođice iz Mirtilovih ruku i produži.19 Kad su se približili rtu Gerajstu — najjužnija izbočina Euboje, sad ukrašena izvanrednim hramom Posejdonu — Pelop iznenada udari Mirtila i ovaj se strmoglavi u more; dok je tonuo, Mirtil prokle Pelopa i ceo njegov dom.20
l) Hermes je postavio lik Mirtilov među zvezde u sazvežđe kočija; njegovo telo more je izbacilo na obale Euboje, a Fenej iz Arkadije sahranio ga je pored Hermesovog hrama; jedanput godišnje noću mu se prinose žrtve kao heroju. Mirtonsko more, koje se prostire od Euboje, pored ostrva Helene, do Egejskog mora, smatra se, obično, da je nazvano po Mirtilu, a ne, kao što Eubojci misle po nimfi Mirti.21
m) Pelop je vozio dalje dok nije došao do zapadne struje Okeana, gde ga je Hefajst očistio od krvavog greha; posle toga se vratio u Pisu i nasledio Ojnomaja na prestolu, a uskoro je pokorio celu oblast koja je do tada bila poznata kao Apija ili Pelasgiotija, dao joj novo ime Peloponez, što znači »Pelopovo ostrvo«. Njegova hrabrost, mudrost, bogatstvo, i mnogobrojna deca izazivali su zavist i divljenje cele Grčke.22
n) Od kralja Epeja Pelop je oteo Olimpiju i pripojio je svome kraljevstvu, ali nije mogao da pobedi kralja Stimfala iz Arkadije vojnom silom. Stoga ga pozove na prijateljski razgovor, saseče u komade i razbaca njegove udove na sve strane, a ovaj zločin izazva opštu glad u celoj Grčkoj. Ali proslava Olimpijskih igara u čast Zeusa, koju je Pelop priredio jednu generaciju posle Endimionove, bila je lepša i sjajnija od ijedne ranije.
o) Da bi okajao ubistvo Mirtila, koji je bio Hermesov sin, Pelop je sagradio prvi Hermesov hram na Peloponezu; on je takođe pokušao da smiri Mirtilov duh podigavši mu spomen--grobnicu na hipodromu u Olimpiji i odajući mu herojske počasti. Neki kažu da pravo strašilo za konje nije bio ni Ojnomaj, ni zlobni Alkatoj, ni čarobna stvar koju je Pelop tu zakopao, već Mirtilov duh.23
p) Preko grobova stradalih Hipodamejinih prosaca, na gornjoj strani reke Alfej, Pelop je podigao visoku humku i odao im herojske počasti, a oko osminu milje odatle leži svetilište Artemide Kordake, nazvane tako jer su Pelopovi sledbenici tu proslavljali njegove pobede igrajući igru na konopcu, koju su naučili u Lidiji.24
q) Pelopovo svetilište, gde mu se u bronzanom sanduku čuvaju kosti, osnovao je njegov unuk Herakle iz Tirinta, kad je došao na proslavu Olimpijskih igara, a sudije iz Elide još uvek Pelopu jedanput godišnje prinose na žrtvu crnog ovna, koga peku na vatri od topolinog drveta. Učesnicima u ovom obredu zabranjeno je da uđu u Zeusov hram dok se ne okupaju. Vrat žrtvene životinje je po tradiciji pripadao šumaru hrama. U svetilište svake godine nagrne mnogo posetilaca i tada mladi ljudi sami sebe stavljaju na muke šibajući se kod Pelopovog oltara, prinoseći mu žrtvu livenicu u krvi. Njegove kočije mogu da se vide na krovu Anaktorija u Fliasidi, a Sikionci čuvaju njegov mač sa zlatnom ručicom u riznici u Olimpiji. Pelopov oštar skiptar u Hajroneji možda je jedino originalno Hefajstovo delo koje se očuvalo. Zeus ga je poslao Pelopu po Hermesu, a Pelop ga je zaveštao kralju Atreju.25
r) Pelopa nazivaju i »Pobednik konja«, a Ahajci ga smatraju svojim pretkom.26

1. Apolonije sa Roda: Argonautica II, 358 i 790; Sofokle: Ajant 1292- Pausanija: II, 22, 4 i VI, 22, 1; Pindar: Olimpijske ode I, 24-
2. Servije uz Vergilijeve Georgike III, 7; Lukijan: Charidemus 19- Apolodor: Epitome: II, 4;
3. Diodor sa Sicilije IV. 73; Higin: Fabula 250; Pesnička astronomija II, 21; Sholijast uz Apolonija sa Roda: I, 752; Pausanija: V, I, 5- Ceces- O Likofronu 149;                                                   
4. Higin: Pesnička astronomija II, 21; Fabula 84; Pausanija- VIII 20 2 i VI, 22, 2; Laktantije o Statijevoj Tebaidi VI, 336; Diodor sa Sicilije loc. cit.;
5. Plutarh: Grčka pitanja 52; Pausanija: V. 5, 2 i 9 2-
6. Apolodor: Epitome II, 4; Lukijan: Charidemus 19; Pausanija  V 10 2; V, 17, 4 1 VI, 21. 6; Diodor sa Sicilije: IV, 73;    .
7. Apolodor: Epitome II, 5; Lukijan: loc. cit.: Pausanija- V  14  5-Diodor sa Sicliije: loc. cit.
8. Servije uz Vergilijeve Georgike III, 7; Ceces: O Likofonu 166- Lukijan loc. cit.; Higin: Fabula 84; Apolodor: loc. cit
9. Pausanija: VIII, 14, 7; Apolonije sa Roda: I, 756: Apolodor: loc cit
10. Apolodor: loc. cit.; Pindar: Olimpijske ode I, 79; Ovidije: Ibis 365: Higin: Fabula 84; Pausanija: VI, 21, 6—7 i 20 8-
11. Higin: Fabula 224; Ceces: O Likofronu 156 i 162 Sholijast uz Apolonija sa Roda I 752; Sholijast uz Euripidovog Oresta 1002; Pausanija:
12. Lukijan: Charidemus 19; Ceces: O Likofronu 159-
13. Pindar: Olimpijske ode I, 65 i I, 79; Apolodor: Epitome II, 3;
14. Pausanija: V, 13, 4 i 10, 2; Teon: Komentar za Arata str 21 Sholijast uz Homerovu Ilijadu I, 38;
15. Higin: Fabula 84; Sholijast uz Horatijeve Ode I, 1; Pausanija: VIII, 14, 7;
16. Pausanija: VI, 21, 5 i V. 10, 2; Sholijast uz Homerovu Ilijadu: loc. cit.; Apolonije sa Roda: I, 753;
17. Apolodor: Epitome II, 7; Ceces: O Likofronu 156; Apolonije sa Roda-1, 752; Pausanija VI, 20, E;
18. Pindar: Olimpijske ode I, 87; Lukijan: Charidemus 19; Diodor sa Sicilije: IV, 73; Apolodor: loc. cit.:
19. Apolodor: Epitome II, 8; Sholijast uz Homerovu Ilijadu II  104-Pausanija: VIII, 14, 8; Higin: Fabula 84;
20. Strabon: X, 1, 7; Sofokle: Elektra 508; Apolodor: loc. cit.; Pausanija:
21. Higin: Pesnička astronomija II, 13; Pausanija- loc cit  i VIII 14 8; Apolodor: loc. cit.;
22. Apolodor: Epitome II, 9; Diodor sa Sicilije: IV, 73: Tukidid 1 9-Plutarh: Tesej 3;
23. Pausanija: V, 1, 5; V, 8, l i VI, 20, 8; Apolodor: III, 12, 6;
24. Pausanija: VI. 21, 7 i 22, l:
25. Pausanija: V, 13, 1—2; VI, 22, 1; II, 14, 3: VI, 19, 3 i IX, 41, 1-Apolodor: II, 7, 2; Pindar: Olimpijske ode I. 90; Sholijast uz Pindarove Olimpijske ode I, 146; Homer: Ilijada II, 100;
28. Pindar: Olimpijske ode III, 23; Homer: Ilijada II. 104; Pausanija:
*
1. Prema Pausaniji i Apolodoru, Tantal nikada nije napuštao Malu Aziju, ali drugi mitografi govore o njemu i Pelopu kao domaćim grčkim kraljevima. Ovo svedoči da su njihova imena bila dinastičke titule koje su rani grčki kolonisti doneli sa sobom u Malu Aziju, gde su bile potvrđene na herojskim oltarima u svetilištima. Te titule su ponovo vratile u Grčku izbeglice iz grčkih kolonija, i to pre nadiranja Ahajaca na Peloponez, u trinaestom veku pre nove ere. Zna se sa hetitskih napisa da su helenski kraljevi vladali u Pamfiliji i na Lezbu davno, još u četrnaestom veku pre nove ere. Izgleda da su Pelopo-Tantalidi nadživeli kretsku dinastiju »Ojnomaja« u peloponeskom  visokom kraljevstvu.

2. Konj, koji je bio sveta životinja kod Pelazga u Grčkoj daleko pre kulta sunčanih kočija, bio je domaći evropski poni posvećen Mesecu, a ne Suncu (vidi 75, 3). Veći transkaspijski konji dospeli su u Egipat sa Hiksima, osvajačima, 1850. pre nove ere — konjska zaprega zamenila je magareću u egipatskim oružanim snagama oko 1500. pre nove ere i dospela na Kretu čitav vek pre pada Knosa. Ojnomajovu versku zabranu  gajenja mazgi treba vezivati za smrt Kile: u Grčkoj je, kao i u Rimu. kult magaraca bio potisnut (vidi 83, 2) kad su sunčane kočije postale simbol kraljevstva. Vrlo slična verska reforma dogodila se u Jerusalimu (II knjiga kraljeva XXIII, 11), gde se tradicionalno održavao kult magaraca u Josifovo vreme (Josif: Protiv Apiona 11, 7 i 10). Helije, sunčani kočijaš, božanstvo Ahajaca, izjednačio se u to vreme u raznim gradovima sa sunčanim Zeusom ili sunčanim Posejdonom. Magarac je postao životinja posvećena Kronu, koga su Zeus i Posejdon svrgnuli s vlasti, a ponegde je posvećivan i Panu ili Silenu ili nekom drugom od drevnijih bogova Pelazga. Postojao je i sunčani Apolon; a pošto Pindar pominje njegovu mržnju prema magarcima, to mora da je bio Apolon Kilajski, kome su Hiperborejci prinosili hekatombu magaraca (Pindar: Pitijske ode X, 30).

3. Ojnomaj, koji je predstavljao Zeusa kao inkarnaciju Sunca, prema tome, nazivao je sebe sinom Asterije, koja je vladala nebom (vidi 88, l), a ne sinom slično nazvane Plejade; a kraljica Hipodameja, svojom udajom za onoga koji  je zakraljen, predstavljala je Heru kao inkarnaciju Meseca. Nasledstvo je ostalo po ženskoj lozi na Peloponezu, što je pogodovalo i konzervativno naklonjenom seljaštvu. Isto tako, vladavina kralja nije mogla da se održi duže od Velike godine, što je iznosilo stotinu velikih meseci, i njega je, kada bi se poklopili sunčani i mesečev kalendar, čekala sudbina da ga unište konji. Ojnomaj je pristao na još jedan ustupak starijem kultu u Pisi, gde je Zeusovog predstavnika ubijao njegov vojskovođa sredinom leta (vidi 53, 5). To je običaj da kralj lažno umire u toku od sedam zima redom i svakom prilikom bi naimenovao zamenika koji je preuzimao njegovo mesto za dvadeset i četiri časa i vozio se u sunčanim kočijama pored kraljice. Na isteku tog dana zamenik je bivao ubijen u sudaru kočija, a kralj bi se pojavljivao iz groba, gde je bio sklonjen (vidi 41, 1 i 123, 4) i preuzimao vlast. Ovim se objašnjava mit o Ojnomaju i proscima, a drugi oblik istog mita pojavljuje se u predanju o Euenu (vidi 74, e). Mitografi su se svakako varali kad su  pominjali ili dvanaest ili trinaest prosaca. Ove se brojke verovatno odnose ili na mesečeve mene — naizmenično dvanaest ili trinaest — ili na polarnu godinu, a ne na kraljeve zamenike; zato je u trkama kočija na stadionu u Olimpiji prevaljivano dvanaest krugova u čast Mesečeve Boginje. Pelop je imao sreću da bude osmi po redu kraljević (vidi 81, Smile koga mimoilazi smrt u lomljavi kočija i koji uspeva da se mačem obračuna sa starim kraljem.

4. Ova lomljava kočija održavala se svake godine na Hipodromu. Zamenik je mogao da goni svoje konje, koji su, izgleda, prema mitu o Glauku (vidi 71, a), bili razdraženi drogama, niza stranu bez opasnosti, ali na zaviljutku kod bele mermerne statue koja se zove Marmaranakt (»mramorni kralj«) ili konjsko strašilo, spoljni bi točak odleteo, zbog toga što je nedostajao jedan palac, kola bi se srušila, a konji bi vukli kraljevog zamenika putem. Mirta je bila drvo smrti trinaestog meseca, na čijem se isteku i događao lom kočija (vidi 101, 1). Kaže se da je Mirtil zamenio metalne paoce voštanim jer je otapanje voska izazvalo i smrt Ikara, zamenika Sunčanog kralja — i zbog toga je i pala kletva na Pelopov dom.

5. U drugoj polovini mita Mirtil je pobrkan sa interreksom, zamenikom. Kao interrex, on je imao pravo da se vozi pored kraljice u sunčanim kolima i da spava s njom one jedine noći svoje vladavine, a sledećeg dana u zoru stari kralj bi ga uništio i metaforički se svojim sunčanim kolima odvezao do krajnjeg zapada, gde bi na okeanskoj struji dobio očišćenje od greha. Mirtilov pad iz kočija u more je uprošćavanje mitova; nekoliko milja istočno od Hipodroma, na mestu gde su se održavale igre na Prevlaci (vidi 71, b), zamenik »Melikert«, u čiju su čast igre i osnovane, bačen je sa stene (vidi 96, 3), a isto se, verovatno, zbilo i u Gerajtu, gde je umro Mirtil. Strašila za konje su poznata i u Tebi i u Jolku (vidi 71, b), što navodi da su se i tamo lomile kočije na hipodromima. Ali kako je Hipodrom u Olimpiji posvećen Sunčanom Zeusu, a istamski Hipodrom sunčanom Posejdonu, a pošto su oba vezivana za legendu o Pelopu, mitografi su zaključili da se trka održavala na stazi od Pise do Olimpije. Lezb ulazi u priču verovatno zbog toga što je »Ojnomaj« bila lezbotska dinastička titula.

6. Pojavljivanje Amfiona u ovom mitu, iako je on Tebanac, objašnjava se time što je rodom iz Sikiona na Prevlaci (vidi 76, a). »Mirta« je bila titula za morsku boginju uništiteljku; ako se uzme da prvi slog znači »More«, kao u Mytrea, »boginja mora«, Mytroessa, duži oblik od Myrto, postaje jasna ova Afroditina titula. Tako je Mirtil možda prvobitno značio ''Falus mora'': »myrtylos«.

7. Pelop je isekao Stimfala na komade baš kao što je, po predanju, s njim učinio Tantal; ovaj stariji oblik kraljevske žrtve došao je iz Arkadije. Izgleda da su Pelopidi doista prihvatili, pored kulta sunčanih kola, i neke lokalne kultove; to su, naime, pastirski kultovi hrasta i ovna iz Arkadije, sudeći po povezivanju Pelopa sa Tantalom i opisu prinošenja crnoga ovna na žrtvu u Olimpiji; zatim kult jarebica uz igru cordax, poznat na Kreti, u Troji i u Palestini; onda kult Titana, o čemu svedoči Pelopova titula »Kronov«, kao i kult morskog praseta (vidi 108, 5) i kult magarećeg boga u liku Kilovog duha, koji Pelopu pomaže u trci.

8. Kasapljenje Marmakovih kobila možda se odnosi na Ojnomajove krunidbene svečanosti (vidi 81, 4), koje su zahtevale žrtvovanje kobila. »Kidonsku jabuku« ili dunju morala je držati u ruci Atena, boginja smrti, kojoj je Pelop prineo žrtvu da bi ga sprovela do Jelisejskih polja (vidi 32, 1, 53, 5 i 133, 4), a bela topola, koja se upotrebljava za ovenčavanje heroja u Olimpiji, bila je simbol nade u reinkarnaciju (vidi 31, 5 i 134, f), jer je onima što su silazili u Jelisej bilo garantovano ponovno rođenje ma bili i na komade iskasapljeni (vidi 31, c). Šibanje do krvi na Pelopovom oltaru u Olimpiji može se porediti sa šibanjem mladih Spartanaca pred likom. Artemide Pravedne (vidi 116, 4). Pelop je, u stvari, bio žrtva i stradao je u čast boginje Hipodameje (vidi 110, 3).

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.2
110 PELOPOVA DECA

Iz zahvalnosti Heri što joj je omogućila udaju za Pelopa, Hipodameja je skupila šesnaest matrona, iz svakog grada Elide po jednu, da joj pomognu da ustanovi Herine igre. Svake četvrte godine od tada, šesnaest matrona, njene naslednice, tkale su odeždu za Heru i proslavljale igre koje su se sastojale od jedne jedine trke devojaka različitog uzrasta, postrojenih prema svojim godinama, sa najmlađom učesnicom na čelu. One su trčale odevene u tunike što su im dopirale iznad kolena, sa ogoljenom desnom dojkom i sa slobodno razvijenom kosom. Hlorida, jedina preživela Niobina kćerka, bila je prva pobednica na ovim trkama; dužina staze iznosila je pet šestina olimpijskog kruga. Nagrada je bila maslinov venac i udeo u žrtvi prinetoj Heri; pobednica je mogla da joj posveti statuu u svoje ime.1
b) Jedanput se dogodilo da je šesnaest matrona učestvovalo u sklapanju mira između građana Pise i Elide. One su organizovale dve grupe igračica — jednu u čast Hipodameje, a drugu u čast Fiskoje iz Elide. Fiskoja je Dionisu rodila Narkaja, ratnika na glasu, prvog Eliđanina koji je slavio Dionisa. Pošto su neki od šesnaest gradova prestali da postoje, matrone su se birale iz osam plemena Eliđana, po dve iz svakog plemena. Kao sudije na trkama, pre početka igara one su se čistile od greha krvlju izabrane svinje i vodom donesenom sa izvora na koji se naiđe kad se ide putem od Olimpije ka Elidi.2
c) Po kazivanju, Pelopova i Hipodamejina deca su bili: Pitej iz Trojzena; Atrej i Tijest; Alkatoj, ali ne onaj koga je ubio Ojnomaj; Hipal, Hipalkimo ili Hipalk; glasonoša Koprej; Skir-bandit; Epidaur iz Argolide koga ponekad zovu Apolonovim sinom;3 Pleisten; Dijant; Kibosur; Korint; Hipas; Kleon;  Argej; Ajlin; Astidameja, koju neki nazivaju majkom Amfitrionovom; Lisijadika, čiju je kćer Hipoteju Posejdon odveo na Ehinade, gde je rodila Tafija; Euridika, koju neki nazivaju majkom Alkmene; Nikipa; Antibija;4 i, najzad, Arhipa, mati Euristeja i Alkione.5
d) Megarani su pokusali da izbrišu sećanja da je Minoj osvojio njihov grad. Oni su tvrdili kako je kralja Nisu, bez nasilja, nasledio njegov zet Megarej, a ovog opet njegov zet Alkatoj, Pelopov sin. Pošto je Megarej imao dva sina, kažu da su starijeg Timalka ubili u Afidni, u vreme kad su Dioskuri osvajali Atiku; a mlađeg Euipa ubio je kitajronski lav. Megarej je obećao kćer Euajhmenu i svoj presto onome ko bude osvetio Euipovu smrt. Alkatoj je bez oklevanja ubio lava i, postavši kralj Megare, sagradio hram Apolonu Lovcu i Artemidi Lovici. Istina je, međutim, da je Alkatoj došao iz Elide u Megaru odmah posle Nisove smrti i opljačkao grad; zatim da Megarej nikad nije vladao u Megari; i da je Alkatoj najpre prineo žrtvu Apolonu i Posejdonu kao »ranijim graditeljima«, a zatim iz osnove obnovio gradske zidine, jer su stare Krećani sasvim bili upropastili.6
e) Alkatoj je bio otac Ishepolisa; Kalipolisa; Ifinoje, koja je umrla kao devica i na čiji grob, koji se nalazi između većnice i Alkatojevog svetilišta, udavače iz Megare prinose žrtvu livenicu baš kao što i devojke sa Dela posvećuju svoju kosu Hekaergi i Opidi; zatim Automeduse, koja je rodila Jolaja i Ifikla; i Periboje, koja se udala za Telamona i čiji je sin Ajak nasledio Alkatoja na prestolu Megare. Alkatojev stariji sin Ishepolis iščezao je za vreme kalidonskog lova; a Kalipolis, koji je prvi od Megarana čuo tužnu vest, dojurio je na Akropolj, gde je Alkatoj prinosio žrtvu paljenicu Apolonu i rasturio, u znak žalosti, ugarke sa oltara. Ne znajući šta je uzrok, Alkatoj ga, ljut zbog nepoštovanja bogova, ubi jednim ugarkom.7
f) Ishepolis i Eupije su sahranjeni u sudnici; Megarej sa desne strane, gde se silazi za drugi Akropolj u Megari. Alkatojeva grobnica heroja je sada gradska arhiva, a Timalkova gradska većnica.8
g) Hrisipa takođe smatraju sinom Pelopa i Hipodameje, ali je on, u stvari, bio Pelopov vanbračni sin sa nimfom Astiohom,9 danaidom. Desilo se da je Laja, kad je bio prognan iz Tebe, Pelop gostoljubivo primio u Pisi, a ovaj se prvo zaljubio u Hrisipa, koga je učio veštini upravljanja kočijama i čim je istekla presuda na progonstvo, on odmah posle Nemejskih igara svojim kočijama odvede dečaka u Tebu radi svoje naslade.10 Neki kažu da se Hrisip ubio zbog sramote, drugi da je Hipodameja, strahujući da će Pelop učiniti Hrisipa svojim naslednikom i tako zaobići njene sinove, došla u Tebu, gde je pokušala da nagovori Atreja i Tijesta da dečaka bace u bunar. Kad su obojica odbili da ubiju gosta svoga oca, Hipodameja se u gluvo doba noći prikrade u Lajovu sobu i, našavši ga na spavanju, skine njegov mač sa zida i zari ga u stomak Lajevog miljenika. Za ubistvo bi optužen Laj, ali je Hrisip video Hipodameju kad je bežala, i stiže da je optuži na izdisaju.11
h) U međuvremenu Pelop je krenuo za Tebu da oslobodi Hrisipa, ali stigavši tamo, već je zatekao Laja u zatvoru, gde ga behu stavili Atrej i Tijest. Shvativši da je samo prevelika ljubav prema dečaku nagnala Laja da prekorači granicu i zaboravi na obavezu prema gostoprimstvu koje je uživao — Pelop Laju dostojanstveno oprosti. Neki kažu da je prvi homoseksualac bio Laj, a ne ni Tamir ni Mihoj, i otuda Tebanci ni izbliza ne zabranjuju pederastiju već, naprotiv, imaju četu koju zovu »sveta veza«, a koja je sastavljena isključivo od dečaka i njihovih ljubavnika.12
i) Hipodameja je pobegla u Argolidu i tamo se ubila, ali su kasnije, prema proročanstvu, njene kosti vraćene u Olimpiju i u njeno zidom ograđeno svetilište žene ulaze jedanput godišnje i prinose joj žrtvu. Na jednom od zaokreta na Hipodromu stoji Hipodamejina bronzana statua sa trakom kojom se Pelop ukrasio'u vreme svoje pobede.13

1. Pausanija: V, 16, 2—3;
2. Pausanija: V, 16, 3—5;
3. Apolodor: III, 12, 7; II, 5, 1 i II, 26, 3; Epitome II, 10 i I, 1; Higin: Fabula 84 i 14; Sholijast uz Pindarove Olimpijske ode I, 144;
4. Sholijast uz Euripidovog Oresta 5; Apolodor: II, 4, 5; Plutarh: Tesej 6; Diodor sa Sicilije: IV, 9, 1; Sholijast uz Homerovu Ilijadu XIX, 119;
5. Ceces: Hilijade II, 172 i 192; Sholijast uz Tukidida: I, 9: Apolodor: loc. cit.;
6. Pausanija: I, 43, 4; I, 41, 4—5 i I, 42, 2;
7. Pausanija: I, 42, 2 i 7 i I, 43, 4; Apolodor: II, 4, 11:
8. Pausanija: I, 43, 2 i 4; I, 42, 1 i 3;
9. Sholijast uz Pindarove Olimpljske ode I, 144; Higin: Fabula 85; Plutarh: Uporedne priče 33;
10. Apolodor: III, 5, 5; Higin: Fabule 85 i 271; Atenaj: XIII, 79;
11. Sholijast uz Euripidove Feničanke 1760; Plutarh: Uporedne priče 33; Higin: Fabula 85; Sholijast uz Euripidovog Oresta 813;
12. Hlgin: loc. cit.; Plutarh: loc. cit.; Ajlijan: Šarena istorija XIII, 5:
13. Higin: loc. cit.; Pausanija: VI, 20, 4 i 10.
*
1. Herine igre održavane su dan uoči Olimpijskih igara. One su se sastojale u takmičenju devojaka; one su trčale za zvanje »visoke« Herine sveštenice (vidi 60, 4) i pobednica, koja je nosila maslinu kao simbol mira i plodnosti, sjedinjavala se sa boginjom, prisustvovala žrtvovanju svete krave. Na dužnosti pomoćnice visoke sveštenice  smenjivalo se šesnaest  matrona i  svaka je vršila dužnost u toku jednog od četiri godišnja doba, tako da se svih  šesnaest  izređalo  u četvorogodišnjem  razdoblju  između Olimpijskih igara. Tako je i svaki točak na kraljevskoj  kočiji označavao jednu sunčanu godinu i imao je četiri palca kao vatreni točak kukastog krsta ili svastike. Narkaj — Narcaeus — reč je izvedena od »Atena Narkaja« — boginja smrti. Matrone koje su organizovale Herine igre, a nekada je njihov ritual zahtevao i prinosenje ljudske žrtve, umilostivljavale su boginju svinjskom krvlju, a potom se prale u tekućoj vodi. Hipodamejina mnoga deca treba da prikazuju snagu saveza na čijem je čelu bila dinastija Pelopida — sva su njihova imena u vezi sa Peloponezom ili Prevlakom.

2. Da je Alkatoj ubio sina Kalipolida kod Apolonovog oltara zna se, verovatno, preko ikone koja prikazuje Alkatoja kako prinosi kao žrtvu paljenicu svoga sina »ranijem graditelju«:, gradskom bogu Melikertu ili Molohu. Sina na žrtvu je prineo kad je obnovio Megaru, kao što je u sličnoj prilici učinio i kralj Mob (Isus Navin VI, 26). Štaviše, on je, slično Samsonu i Davidu, ubio lava u ritualnoj borbi. Korintska mitologija dosta je bliska palestinskoj (vidi 67, 1).

3. Mit o Hrisipu sačuvao se samo delimično, u tragovima. To što je on bio izvanredno lep dečak iz Pise, što je vozio kočije, bio ukraden kao Ganimed, ili i sam Pelop doduše, i što ga je ubila Hipodameja, navodi na misao da je Hrisip prvobitno morao biti jedan od kraljevih zamenika poginuo u lomljenju kola; međutim, mit o njemu je pobrkan sa predanjem koje je trebalo da opravda homoseksualnost kod Tebanaca, i sa legendom o raspravi o nemejskim igrama, koja se vodila između Tebe i Pise. Hipodameja, »ukrotiteljka konja«, bila je titula boginje Mesec, čija je statua sa kobiljom glavom u Figalidi držala morsko prase u ruci. Četvoro od Pelopovih sinova i kćeri nose imena konja.

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.2
111 ATREJ I TIJEST

Neki kažu da je Atrej iz Elide pobegao u Mikenu posle Hrisipove smrti, u koju je, verovatno, bio mnogo dublje upleten nego što je to Pelop znao. Tamo mu je sreća bila naklonjena. Njegov nećak Euristej, koji se spremao u pohod na Heraklove sinove, postavio ga je za svoga zamenika za vreme svoga odsustva. Kad je ubrzo potom stigla vest o Euristejevom porazu i smrti, viđeni ljudi u Mikeni izabraše Atreja za kralja, jer im se činilo da je on vojskovođa koji bi bio u stanju da ih brani od Heraklida, a uz to bio je već zadobio i naklonost naroda. Tako Pelopova kraljevska kuća postade slavnija i od Persejeve.1
b) Ali drugi kažu, sa više prava, da je Euristejev otac Stenel, pošto je prognao Amfitriona i dočepao se prestola u Mikeni, poslao svoje zetove po Atreja i Tijesta i ustoličio ih u obližnjoj Mideji. Nekoliko godina kasnije, kad su već obojica, i Stenel i Euristej, bili mrtvi, Mikenci dobiše savet iz proročišta da izaberu kraljevića iz kuće Pelopida. Oni tada dovedoše Atreja i Tijesta iz Mideje i počeše da raspravljaju koji od njih dvojice (a njihova je sudbina bila da se u neobičnim prilikama uvek nađu) treba da postane krunisani kralj.2
c) Atrej se jednom prilikom zarekao da će žrtvovati Artemidi najlepše grlo koje je imao u svojim stadima; a Hermes, kome je bilo stalo da osveti Mirtilovu smrt na Pelopovim naslednicima, dogovori se tada sa svojim starim prijateljem, kozjim Panom, da se rogato jagnje sa zlatnim runom pojavi u akarnanijskom stadu, koje je Pelop ostavio svojim sinovima, Atreju i Tijestu. Hermes je znao da će Atrej tvrditi da jagnje pripada njemu i da će, želeći da izbegne odavanje dužnog poštovanja Artemidi, uvući sebe u bratoubilački rat sa Tijestom. Neki, međutim, kažu da je sama Artemida poslala ovo jagnje da iskuša Atreja.3 Atrej je bar delimično ispunio svoju zakletvu žrtvujući meso, dok je runo uštavio i sačuvao ga za sebe zabravivši ga u sanduk. On se toliko ponosio svojim blagom koje je bilo kao živo jagnje, da nije mogao da se uzdrži od javnog hvalisanja na pijaci, a ljubomorni Tijest, prema kome je Atrejeva tek udata žena osećala skrivenu strast, pristade da joj postane ljubavnik ako mu dobavi runo; on joj je ispričao da su jagnje Atrejevi pastiri ukrali iz njegove polovine stada. U stvari, Artemida je proklela jagnje, i sve su ovo bila njena posla.4
d) Na raspravi u gradskoj većnici Atrej je dokazivao pravo na mikenski presto po pravu prvorođenoga, a i zbog toga što je posedovao runo. Tijest ga je pitao: »Da li ti javno tvrdiš da sopstvenik runa treba da postane kralj?« »Tako je«, reče Atrej. »Ja se slažem«, odgovori Tijest, osmehujući se zajedljivo. Glasnik tada objavi neka se svi ljudi u Mikeni sakupe da bi proglasili novoga kralja; hramove ukrasiše zlatom, a vrata širom otvoriše; vatre su buktale na svim oltarima u gradu, a pesme su se pevale u čast jagnjeta sa zlatnim runom. Iznenada Tijest optuži Atreja da je nedostojni hvalisavac i pozove većnike svome domu, gde im pokaza runo i tako dokaza da je on vlasnik, i bi proglašen za dostojnog kralja Mikene.5
e) Zeus je ipak bio naklonjen Atreju i poslao mu je Hermesa s porukom: »Pozovi Tijesta i pitaj ga da li će, ako vidi da se sunce kreće suprotnim putem, hteti da se povuče sa prestola u tvoju korist?« Atrej učini što mu je bilo naloženo i Tijest pristane da abdicira u slučaju da se to dogodi. Na ovo Zeus, uz pomoć Eride, preokrenu zakon prirode, što se do tada nikad nije dogodilo. Helije, koji je već prevalio pola svoga puta, zaustavi kočije i okrenu glave konja prema istoku. Sedam Plejada i sve ostale zvezde povedoše se za njima, i te je večeri, prvi i poslednji put, sunce zašlo na istoku. Pošto je na ovaj način Tijestova prevara i pohlepa bila javno potvrđena, Atrej je stupio na mikenski presto i prognao Tijesta.6 Kada je kasnije Atrej otkrio da je Tijest izvršio preljubu sa Ajropom, jedva je mogao da se uzdrži od besa. Ipak, za izvesno vreme on se ponašao kao da joj je oprostio.7
f) Ta Ajropa, koju neki zovu Europa, bila je Krećanka, kći kralja Katreja. Nju je otac jednog dana iznenadio kad je puštala ljubavnika k sebi u dvor, i zamalo je nije bacio ribama. Međutim, promenio je odluku na Nauplijevu molbu i prodao mu je kao robinju, po uobičajenoj ceni, i Ajropu i drugu kćer Klimenu, za koju je smatrao da mu sprema zaveru, pod uslovom da se nijedna od njih nikada više ne vrati na Kretu. Nauplije tada uze Klimenu sebi za ženu, a ona mu rodi Ojaka i pronalazača Palameda.8 Atrej, čija je žena Kleoba umrla rodivši mu slabašnog sina, Pleistena — što je, u stvari, Artemidina osveta zbog neodržane reči — oženio se Ajropom i s njom izrodio Agamemnona, Menelaja i Anaksibija. Pleisten je takođe umro. Koljači koje je Atrej poslao da ubiju Tijestovog istoimenog vanbračnog sina sa Ajropom, greškom ubiše njegovog, za to se postarao Tijest.9
g) Atrej tada posla glasnike da domame Tijesta nazad u Mikenu, ponudivši mu izmirenje i udeo u vlasti nad kraljevinom; ali čim Tijest pristade, Atrej pogubi Aglaja, Orhomena i Kalileonta, trojicu Tijestovih sinova, koje je imao sa jednom od Najada, i to u samom Zeusovom oltaru, gde su se sklonili. Zatim je pronašao i ubio blizance maloga Pleistena Drugog i Tantala Drugog. On im je odrubio udove i izneo u loncu skuvane odabrane delove tela pred Tijesta, da ga počasti o njegovom povratku. Pošto se Tijest najeo, Atrej posla po dečje krvave glave, stopala i šake, stavi ih na činiju i pokaza Tijestu šta je jeo. Tijest, povraćajući, pobeže i prokle strašnom kletvom seme Atrejevo.10
h) Još jednom prognan, Tijest pobeže najpre kralju Tesprotu u Sikion, gde mu je kćerka Pelopija, ili Pelopeja, bila sveštenica. Želeći da se osveti po svaku cenu, on potraži savet u Delfijskom proročištu i tamo mu rekoše da rodi sina sa sopstvenom kćeri.11 Tijest nađe  Pelopiju kako  prinosi noćnu žrtvu Ateni Kolokasiji, i, strahujući da će profanisati obred, sakri se u obližnje grmlje. Uskoro se Pelopija, koja je povela obrednu igru, okliznu na lokvu krvi, isteklu iz grla žrtvenog crnog jagnjeta, i okrvavi svoju tuniku. Odmah otrča do ribnjaka koji je pripadao hramu, skide tuniku i poče da spira krv, kad Tijest skoči iza grma i napadne je. Pelopija ga nije poznala jer je nosio masku, ali je uspela da mu ukrade mač iz korica i da ga odnese nazad u hram, gde ga je sakrila ispod postolja Ateninog lika; a Tijest, našavši prazne korice, i bojeći se potrage, pobeže u Lidiju, zemlju svojih predaka.12
i) U međuvremenu je Atrej, bojeći se posledica svoga zločina, potražio savet u Delfima i odatle dobio odgovor: ''Pozovi Tijesta iz Sikiona''. Atrej stiže prekasno u Sikion i ne zateče Tijesta, ali se zaljubi u Pelopiju, za koju je mislio da je kći kralja Tesprota, i zatraži dozvolu da mu ona bude treća žena, pošto je u međuvremenu kaznio Ajropu. Željan da stekne tako moćnog saveznika, a i da učini uslugu Pelopiji, Tesprot pristade i svadba se održa odmah. Kad je došlo vreme, Pelopija rodi sina koga je začela sa Tijestom i odnese u goru. Dete nađoše pastiri, uzeše ga k sebi i dadoše mu jednu kozu da ga hrani — otud mu ime Ajgist ili »kozja snaga«. Atrej je verovao da je Tijest pobegao iz Sikiona na vest da on dolazi i da je dete njegovo, a da je Pelopija obolela od privremenog ludila koje ponekad snalazi žene posle porođaja. Zbog toga je preuzeo Ajgista od pastira i odgajio ga kao svoga naslednika.
j) Nastadoše rđave žetve i kuga poče da hara Mikenom i Atrej posla Agamemnona i Menelaja u Delfe da saznaju gde je Tijest. Oni ga slučajno sretnu kad se vraćao iz proročišta. Silom ga odvuku u Mikenu, gde ga Atrej strpa u tamnicu, a zatim naredi Ajgistu, kome tada beše sedam godina, da ga ubije na spavanju.
k) Tijest se iznenada probudi i zateče Ajgista kako mu s mačem u ruci stoji iznad glave; on se brzo okrenu u stranu i tako izbeže smrt. Zatim se podiže, razoruža dečaka naglim udarcem u ručni zglob i skoči da se dočepa mača. Utom prepoznade svoj mač, onaj isti koga je pre nekoliko godina izgubio u Sikionu! On ščepa Ajgista za ramena i uzviknu: »Odmah mi kaži kako je ovo došlo u tvoje ruke?« Ajgist promuca: ''Avaj, dala mi ga je moja mati Pelopija.'' ''Pokloniću ti život dečače«, reče Tijest, »ako izvršiš tri naređenja koja ti sada budem naložio.'' ''Biću tvoj sluga u svemu'', plakao je Ajgist, koji se nije nadao milosti. ''Moja prva naredba je da dovedeš ovamo svoju majku'', reče mu Tijest.
l) Ajgist posluša i dovede Pelopiju u tamnicu, a ona se, prepoznavši ga, rasplaka na njegovom ramenu, nazivajući ga dragim ocem sa puno razumevanja za njegova stradanja. ''Kako si došla do ovoga mača, kćeri?'' pitao je Tijest. ''Uzela sam ga od nepoznatog stranca koji me je silovao jedne noći u Sikionu'', odgovorila je ona. ''To je moj mač'', reče Tijest. Pelopija, užasnuta, dočepa mač i sjuri ga sebi u grudi. Ajgist je stajao zaprepašćen, ne razumevajući značaj izgovorenih reči. ''Sad odnesi ovaj mač Atreju'', beše druga Tijestova zapovest Ajgistu, ''i reci da si izvršio svoj zadatak. Zatim se vrati ovamo!'' Slepo poslušan, Ajgist odnese krvavi mač Atreju, koji pođe na obalu da zahvali Zeusu, radostan i ubeđen da se najzad otresao Tijesta.
m) Kad se Ajgist ponovo vratio u tamnicu, Tijest mu otkrije da mu je otac i izdade mu treće naređenje: ''Ubij Atreja sine moj Ajgiste, i ovoga puta nemoj da promašiš!'' Ajgist učini kako mu je rečeno i tako Tijest ponovo zavlada Mikenom.13
n) U Tijestovom stadu pojavi se tada još jedno rogato jagnje sa zlatnim runom i doraste do ovna. Posle toga su na taj način bogovi potvrđivali zlatan skiptar svakom kralju iz loze Pelopa; ovnovi su pasli na miru u dolini koja je bila ograđena nepremostivim zidom. Ali neki kažu da kraljevski znak nije bio živo biće, već srebrna posuda u koju je zlatno jagnje stavljeno, a drugi, opet, da Ajgist nije mogao ubiti Atreja, jer je još bio u pelenama kad je Agamemnon isterao njegovog oca Tijesta iz Mikene, otevši mu skiptar.14
o) Tijest leži sahranjen pored puta koji vodi od Mikene za Arg, nedaleko od Persejevog ćivota. Iznad njegovog groba stoji kamena figura ovna. Grob Atrejev i njegovu podzemnu riznicu još pokazuju među ruševinama grada Mikene.15
p) Tijest nije bio poslednji nesrećnik kome je za trpezom posluženo sopstveno dete. Nekoliko godina kasnije to se dogodilo Klimenu iz Arkadije, Shojnovom sinu, koji je osećao nedozvoljenu strast prema Harpaliki, svojoj kćeri koju je izrodio sa Epikastom. Pošto joj je uzeo nevinost, Klimen ju je udao za Alastora, ali je posle ponovo doveo k sebi. Harpalika, da bi mu se osvetila, ubije sina koga je rodila s ocem a koji joj je bio i sin i brat u isto vreme — skuva ga i iznese pred Klimena. Ona se pretvori u pticu grabljivicu, a Klimen se obesi.16

1. Sholijast uz Euripidovog Oresta 813; Tukidid: I, 9;
2. Apolodor: II, 4, 6 1 Epitome II, 11; Euripid: Orest 12;
3. Apolodor: Epitome II, 10; Euripid: Orest 995, uz sholijast; Seneka: Elektra 699; Sholijast uz Euripidovog Oresta 812, 890 i 998: Ceces: Hilijade I, 433; Ferekid, navodi ga sholijast uz Euripidovog Oresta 997;
4. Apolodor: Epitome II, 11; Sholijast uz Euripidovog Oresta 812; Sholijast uz Homerovu Ilijadu II, 106;
5. Ceces: Hilijade I, 426; Apolodor: loc. cit.; Sholijast uz Homerovu Ilijadu, II, 106; Euripid: Etektra 706;
6. Apolodor: Epitome II. 12; Sholijast uz Homera: loc. cit.; Euripid: Orest 1001; Ovidije: Umetnost ljubavi 327; Sholijast uz Euripidovog Oresta 312;
7. Higin: Fabula 86; Apolodor: Epitome II, 13;
8. Laktantije uz Statijevu Tebaidu VI, 306; Apolodor: III, 2, 2 i Epitome II, 10; Sofokle: Ajant 1295; Sholijast uz Euripidovog Oresta 432;
9. Higin: Fabule 97 1 86; Euripid: Helena 392; Homer: Ilijada II, 131, itd.;
10. Ceces: Hilijade 1, 18; Apolodor: Epitome II, 13; Higin: Fabule 88, 246 i 258; Sholijast uz Horatijevu Umetnost pesništva; Ajshil: Agamemnon 1590;
11. Apolodor: Epitome II, 13—14; Higin: Fabule 87—8; Servije uz Vergilijevu Ajneidu II, 262;
12. Atenaj: III, 1; Higin: loc. cit. Fragmenti iz Sofoklovog Tijesta; Apolodor: Epitome II, 14;
13. Higin: loc. cit.; Apolodor: loc. cit.;
14. Seneka: Tijest 224; Kikeron: O prirodi Bogova III, 26 t 68; Herodot iz Herakleje, navodi ga Atenaj: 231 c; Eustatije uz Homerovu Ilijadu, str. 268 i 1139; Ajshil: Agamemnon 1603;
15. Pausanija: II, 16, 5 i II, 18, 2—3;
16. Partenije: Erotika; Higin: Fabule 242, 246 i 255.
*
1. Mit o Atreju i Tijestu sačuvan je samo u visoko dramskim verzijama i izgleda da je zasnovan na rivalstvu sukraljeva za prevlast u Argolidi, kao u mitu o Akrisiju i Proitu (vidi 73, a). To je mnogo starija priča od priče o Heraklovim sinovima (vidi 146, k). Najezda Dorana na Peloponez oko 1050. godine pre nove ere, za koju Tukidid vezuje Atrejevo zlatno jagnje koje nije žrtvovano, podseća na Posejdonovog belog bika, koga je Minoj  na sličan način sačuvao (vidi 88, c), ali je od iste pasmine kao i zlatoruni ovnovi posvećeni Zeusu na Gori Lafistiji, i Posejdonu na ostrvu Krumisi (vidi 70, 1). Posedovati ovakvo runo značilo je kraljevsko dostojanstvo, jer ga je kralj  upotrebljavao o svečanostima posvećenim kiši (vidi 70, 2 i 6). Jagnje je metaforički zlatno: u Grčkoj se kaže: »Voda je zlato«, a runo je čarolijom izazivalo kišu. Ova metafora je, možda, proizašla i iz običaja da se runo upotrebljava pri ispiranju zlatnog praha iz reka u Maloj Aziji;
retka jagnjad sa pozlaćenim zubima koja su se pojavljivala u istočnom Sredozemlju bila su, kažu, potomci ovaca koje je mladi Zeus čuvao na planini Ida. (U osamnaestom veku ledi Meri Vortli Montagju raspitivala se za ovu iščezlu retkost, ali nije mogla da joj utvrdi poreklo.) Može lako biti da je kraljevski agrolidski skiptar na vrhu imao zlatnog ovna. Apolodor je nejasan kad govori o pravnoj strani rasprave. Međutim, Tijestovo tvrđenje da mu je jagnje ukradeno iz stada čim se ojagnjilo, verovatno je isto kao i tvrđenje Majvea u raspravi o biku u irskom bratoubilačkom ratu bikova.

2. Euripid je u priču upleo Eridu na pogrešnom mestu: pre će biti da je ona izazvala svađu među braćom nego da je pomogla Zeusu da obrne sunčev tok — pošto to nije spadalo u delokrug njenih moći. Klasični gramatičari i fllozofi su ovaj događaj objašnjavali na bezbroj netačnih načina, u koje se ubraja i pokušaj protestanata dvadesetog stoleća da ga objasne naučno  prema podacima o kretanju sunčeve slike (2 Knjiga kraljeva XX, 1—11). Lukijan i Polibije pišu da su Argoliđani u vreme Atrejeve i Tijestove svađe oko prestola već imali zvezdoznance i složili se da za kralja izaberu najboljeg astronoma. U nadmudrivanju koje je nastalo, Tijest je isticao da sunce u doba Prolećnog festivala uvek izlazi u znaku Ovna — otuda i priča o zlatnom jagnjetu. Prorok Atrej, medutim, beše bolji: on je dokazao da sunce i zemlja putuju različitim pravcima i da je ono što izgleda kao suncev zalazak u stvari zemljin zalazak. Na ovo ga Argoliđani izaberu za kralja. (Lukijan: O astrologiji 12; Polibije, navodi ga Strabon: I, 2, 15). Higin i Servije se takođe slažu da je Atrej bio astronom, ali mu pripisuju da je prvi matematički predvideo pomračenje sunca, pa je — pošto se račun pokazao tačan, njegov ljubomorni ojađeni brat Tijest napustio grad (Higin: Fabula 258; Servije uz Vergilijevu Ajneidu 1, 572). Sokrat je shvatio mit mnogo bukvalnije; smatrao je da ide u prilog njegovoj teoriji da se vasiona navija i odvija u naizmeničnim kruženjima koja traju veoma dugo i da izmenu pravca kretanja prate velika razaranja života na zemlji (Platon: Državnik 12—14).

3. Ipak, da bi se priča razumela, čovek ne sme da je shvati ni kao mitologiju ni kao filozofiju, već mitološki, naime u granicama starodrevnih sukoba svetih kraljeva i njihovih vojskovođa. Kralj je vladao do sunčane dugodnevnice kada sunce doseže svoju najseverniju tačku; tada kralja ubija njegov vojskovođa, koji vlada dok se sunce svakodnevno povlači prema jugu, ka položaju koji će zauzeti o zimskoj kratkodnevici. Ova uzajamna mržnja, pojačana seksualnom ljubomorom, zbog toga što se vojskovođa ženi udovicom svoga suparnika, obnovljena je u Argolidi kod sukraljeva čija je vladavina trajala jednu veliku godinu; i sukraljevi su se svađali zbog Ajrope, kao što su činili Akrisije i Proit zbog Danaje. Mit o Jezekiji, kome je na smrtnom času, u znak Jehovine posebne milosti, prorok Isaija dodao deset godina vladavine vrativši sunce unazad za deset oznaka na časovniku Ahazanovu (2 Knjiga kraljeva XX, 8—11 i Jsaija XXXVII, 7—8), govori da je i jevrejska, a možda i palestinska tradicija dozvoljavala kralju da, posle izmenjenog kalendara, produži svoju vladavinu na devetnaest godina, umesto da umre posle devete. Možda je Atrej u Mikeni dobio sličnu dozvolu.

4. Ljudožderska gozba u Zeusovu čast, koja se javlja u mitu o Tantalu (vidi 108, c), ovde je pobrkana sa godišnjom žrtvom dečaka zamenika, kao i sa mitom o Kronu, koji je izbljuvao svoju i Reinu decu, (vidi 7, d). Tijestova otmica Pelopije podseća na mit o Kiniri i Smirni (vidi 17, h), i najbolje se objašnjava kraljevim pokušajem da produži vladavinu preko uobičajenog trajanja ženidbom sa svojom poćerkom naslednicom. Ajropino izbavljenje od kretskih riba poistovećuje je sa Diktinom — Britomartis, koju je njen deda Minoj bacio u more (vidi 89, b). Ajgist, koga je hranila koza, poznato je novogodišnje dete u Misterijama (vidi 24, 6; 44, 1; 76, a; 105, 1 itd.).

5. Priča o Klimenu i Harpaliki — postojala je i tračanska Harpalika, neka vrsta Atalante — spaja mitove o Kiniri i Smirni (vidi 18, h) i o Tereju i Prokni (vidi 46, a). Ako to nije neka prerada za pozorište, na šta navodi Klimenovo nimalo mitsko samoubistvo vešanjem, Klimen mora biti da je pokušao da obnovi pravo na presto udajom naslednice, u ovom slučaju svoje kćeri, za interreksa, da bi, pošto ga je ubio, naslednicu ponovo uzeo k sebi i tako obezbedio još jedan period vladavine. Alastor znači »osvetnik«, ali njegova osveta se ne vidi u mitu; možda je po ranijoj verziji Alastor bio žrtvovan.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.2
112 AGAMEMNON I KLITAJMNESTRA

Neki kažu da su Agamemnon i Menelaj već bili dorasli da zarobe Tijesta u Delfima; po drugima su, kad je Ajgist ubio Atreja, još bili deca, koju je dadilja uspela da spase zahvaljujući prisustvu duha. Dohvatila ih je, jednog na jednu, a drugog na drugu ruku, i pobegla Polifeidu, dvadesetčetvrtom kralju Sikiona, gde su odmah bili povereni Ojneju iz Ajtolije. Svi se ipak slažu da im je, pošto su proveli nekoliko godina na Ojnejevu dvoru, kralj Tindarej od Sparte povratio imanje. U pohodu na Mikenu, Tindarej dobi od Tijesta, koji se beše sklonio u Herin oltar, obećanje da će predati skiptar Agamemnonu, Atrejevom nasledniku, i otići u progonstvo da se više nikada ne vrati. Na ovo Tijest ode Kiteru, dok Ajgist, bojeći se Agamemnonove osvete, pobegao kralju Kilirabu, sinu kralja Stenela.1
b) Govorilo se da je Zeus darivao moć domu Ajaka, mudrost domu Amitaona, a bogatstvo domu Atrejevu. Oni su zaista bili bogati: Agamemnonu su plaćali danak, kako na kopnu, tako i na moru, kraljevi Mikene, Korinta, Kleone, Orneje, Aratire, Sikiona, Hiperesije, Gonose, Pelene, Ajgije, Ajgijale i Helike.2
c) Agamemnon je prvo objavio rat Tantalu, kralju Pise, sinu svog ružnog ujaka Broteja, ubio ga u borbi i nasilno se oženio njegovom udovicom Klitajmnestrom, koju je Leda rodila kralju Tindareju iz Sparte. Klitajmnestrina braća, Dioskuri, krenuše zbog toga u pohod na Mikenu, ali je u međuvremenu Agamemnon, već otišao na poklonjenje svome dobrotvoru Tindareju, koji mu oprosti i dozvoli da zadrži Klitajmnestru. Posle smrti Dioskura, Menelaj se oženi njihovom sestrom Helenom, a Tindarej mu ustupi presto.3
d) Klitajmnestra rodi Agamemnonu sina Oresta i tri kćeri: Elektru ili Laodiku, Ifigeneju ili Ifijanasu i Hrisotemidu; neki pak kažu da je Ifigeneja bila Klitajmnestrina nećaka, kći Teseja i Helene, koju je ona iz sažaljenja usvojila.4
e) Kad je Parid, sin trojanskog kralja Prijama, zaveo Helenu i tako prouzrokovao trojanski rat, obojica, i Agamemnon i Menelaj, behu deset godina odsutni od kuće; Ajgist im se, međutim, nije pridružio, jer je više voleo da ostane u Argu smišljajući osvetu domu Atrejevu.5
f) Pošto nije dobio zadovoljenje od Agamemnona i ostalih grčkih vođa zbog toga što mu je sin Palamed kamenovan, Nauplije, Klimenin muž, napusti Troju i, ploveći obalom Atike i Peloponeza, stade da nasrće na nezaštićene i osamljene žene svojih neprijatelja, nagoneći ih na preljubu. Kad je čuo da je Klitajmnestra jedna od najvoljnijih da popusti Naupliju, Ajgist odluči da postane njen ljubavnik i da, uz njenu pomoć, ubije Agamemnona čim se završi rat u Troji 6.
g) Hermes, koga je poslao sveznajući Zeus, opomenuo je Ajgista da se ostavi tog posla, upozoravajući ga da će Orest, kad odraste, biti primoran da osveti oca. I pored svoje rečitosti, Hermes nije uspeo da odvrati Ajgista, koji ode u Mikenu noseći bogate darove a u srcu mržnju. U početku je Klitajmnestra odbijala njegova udvaranja, jer je Agamemnon, saznavši da Nauplije boravi u Mikeni, naredio svojim stražarima na dvoru da dobro čuvaju prilaze, da paze na nju i da mu pošalju pismeni izveštaj na najmanji znak nevernosti. Ali Ajgist se dokopa starog pevača i otpremi ga na pusto ostrvo, ne ostavivši mu ništa za hranu, te mu ptice grabljivice raznesoše kosti. Klitajmnestra malo zatim popusti Ajgistovim zagrljajima, a on tada proslavi svoj uspeh, u koji se malo nadao prinevši žrtve paljenice Afroditi i darove u tkaninama i zlatu Artemidi koja je pothranjivala mržnju prema Atrejevom domu.7
h) Klitajmnestra nije imala radi čega da voli Agamemnona: prvo joj je ubio prvog muža Tantala i prvorođeno dete i nasilno se oženio njome, a potom je otišao u rat, koji se, izgledalo je, nikad neće okončati; on je takođe odobrio žrtvovanje Ifigeneje u Aulidi — a što joj je naročito teško padalo, govorilo se da će dovesti Prijamovu kćer Kasandru, proročicu, kao svoju ženu u svemu osim po zvanju. Uistinu Kasandra je rodila Agamemnonu sinove blizance Teledama i Pelopa, ali izgleda da on nije nameravao bilo čime da povredi Klitajmnestru. Nju je o svemu obavestio Nauplijev preživeli sin Ojak, koji je, da bi osvetio ubijenog brata, Klitajmnestru namerno navodio na ubistvo.8
i) Klitajmnestra se, zajedno sa Ajgistom, u potaji odluči da ubije i Agamemnona i Kasandru. Bojeći se ipak da se oni iznenada ne pojave, ona napisa pismo Agamemnonu da upali vatrecna planini Idi čim padne Troja, a sama se pobrinu da niz vatri na planinama lančano prenose njegov signal i stignu do Argolide preko rta Hermaja na ostrvu Lemno, i planina Atosa, Makiste, Mesapije, Kitajrona, Ajgiplankta i Arahne. I na krovu dvorca u Mikeni bio je postavljen stražar, veran Agamemnonov sluga, koji je proveo čitavu godinu dana oslonjen na laktove i pogleda uprtog u pravcu planine Arahne, sluteći nesreću kao verno pseto. Najzad, jedne tamne noći, on spazi sjaj udaljene buktinje i otrča da javi Klitajmnestri. Ona proslavi novost žrtvama zahvalnosti, mada je, u stvari, želela da se opsada Troje nikad ne završi. Ajgist tada postavi jednog od svojih ljudi da stražari na obali, obećavši mu dva zlatna talanta za prve vesti o Agamemnonovom iskrcavanju.
j) Hera je spasla Agamemnona iz strahovite bure koja je uništila mnoge grčke lađe u povratku, a Menelaja odvukla u Egipat. Agamemnona najzad povoljan vetar dovede do Nauplije. Čim se iskrcao, on se saže da poljubi tlo, plačući od radosti. U međuvremenu, stražar pohita Mikeni po svoja dva talanta, a Ajgist odabra dvadeset svojih najhrabrijih ratnika, posakriva ih u dvoru i zapovedi da se pripremi sjajna večera, pa, popevši se u svoje kočije, ode da dočeka Agamemnona.9
k) Klitajmnestra pozdravi svoga od puta umornog muža na izgled ushićena, razvi purpurni ćilim pred njegove noge i povede ga ka kupatilu, gde su mu robinje pripremile toplo kupanje; ali Kasandra ostade van dvora jer je bila pala u proročki trans, odbijajući da uđe i vičući na sav glas kako miriše krv, i kako je Tijestovo prokletstvo svom snagom prisutno u velikoj trpezariji. Kad se Agamemnon okupao, samo što je kročio spreman da se prihvati odlične večere koja je bila postavljena u trpezariji, Klitajmnestra mu priđe da bi mu tobož stavila ubrus, ali umesto toga mu nataknu na glavu mrežu, bez otvora za glavu i ruke, koju je sama otkala. Uhvaćen ovako kao riba, Agamemnon pogibe od Ajgistove ruke dva puta udaren njegovim dvogubim mačem.10 On poče da klizi srebrnom ivicom kade, a Klitajmnestra mu priđe i odrubi mu glavu sekirom, da bi se osvetila za nepravdu koju joj je naneo.11 Ona zatim istrča da istim oružjem ubije Kasandru, ne zaustaviviši se čak ni toliko da sklopi oči i usta svome mužu; samo je njegovom kosom obrisala krv koja ju je poprskala. dajući time na znanje da je sam kriv za svoju smrt.12
l) U dvoru se tad razbuktala žestoka bitka između Agamemnonovih telohranitelja i Ajgistovih pomagača. Ratnici su ubijani kao svinje za gozbu kakvog bogataša, a mnogi su ležali unaokolo ječeći, ranjeni, u lokvama krvi. Toga dana Ajgistu pripade pobeda. Napolju se Kasandrina glava kotrljala po zemlji, a Ajgist iskoristi priliku i sa zadovoljstvom ubi i njena dva sina koja je rodila Agamemnonu; ali ipak nije uspeo da se dokopa jednog drugog Agamemnonovog vanbračnog sina, po imenu Halesa ili Haliska. Heles je uspeo da pobegne i, posle mnogo lutanja u progonstvu, osnovao je grad Faleru u Španiji i svoje sugrađane uputio u Herine misterije, koje se još obavljaju na argolidski način.13
m) Ovo krvoproliće dogodilo se trinaestog dana meseca gameliona (januara) i Klitajmnestra, bez straha od božanskog gneva, odredi da taj trinaesti dan bude praznik; proslavljala ga je priređujući igre i prinoseći ovce na žrtvu svojim naklonjenim bogovima. Neki su odobravali njenu odluku, ali drugi su smatrali da je nanela večnu ljagu svim ženama, čak i onima koje su poštene i pune vrlina. I Ajgist je zahvalio boginji koja mu je pomogla.14
n) Spartanci tvrde da je Agamemnon sahranjen u Amikli, koja je danas omanje selo, gde se mogu videti i Klitajmnestrini grob i statua, a takođe i Kasandrino svetilište i statua; stanovnici čak veruju da je i Agamemnon tamo ubijen.. Istina je, međutim, da Agamemnonov grob leži pod ruševinama Mikene, sasvim blizu groba njegovog kočijaša, njegovih drugova koje je pobio Ajgist, i Kasandrinih blizanaca.15
o) Menelaja je kasnije o zločinu obavestio Protej, prorok sa Fara, i pošto je on prineo na žrtvu duhu svoga brata hekatombu, u njegovu čast sagradio je senotaf pored Egipatske reke. Kad se osam godina docnije vratio u Spartu, podigao je hram Zeusu Agamemnonu, a ima i drugih takvih hramova u Klazomeni u Joniji i Lapersi na Atici, iako se zna da Agamemnon nikada nije vladao u tim mestima.16

1. Higin: Fabula 88; Eusebije: Hronike I, 175—6, izd. Schoene; Homer: Ilijada II, 107—8 1 Odiseja III, 863; Ajshil: Agamemnon 529; Pausanija: II, 18. 4; Ceces: Hilijade I, 433;
2. Hesiod, navodi ga Suida sub alce; Homer: Ilijada 108 1 569—80;
3. Apolodor: 111, 10, 6 1 Epitome II, 16; Eurtpid: Ifigenija u Aulidi 1148:
4. Apolodor: loc. cit.; Homer: Ilijada IX, 145; Durid, navodi ga Ceces: O Likofronu 183;
5. Homer: Odiseja III, 263;
6. Apolodor: Epitome VI, 8—9:
7. Homer: Odiseja I, 35, 1 III, 263—75;
8. Euripid: Ifigenija u Aulidi 1148; Sofokle: Elektra 531; Pausanija: III, 19. 5 i II, 16, 5; Higin: Fabula 117;
9. Higin: loc. cit.; Ajshil: Agamemnon 1 i 282; Euripid: Elektra 1076; Homer: Odiseja IV, 524—37; Pausanija: II, 16, 5;
10. Ajshil: Agamemnon 1220—1391, 1521 i Eumenide 631—5: Euripid: Elektra 157 i Orest 26; Ceces: O Likofronu 1375; Servije uz Vergilijevu Ajneidu XI, 267; Triklin uz Sofoklovu Elektru 195; Homer: Odiseja III, 193 i 303—5; XI. 529—37;
11. Sofokle: Elektra 99; Ajshil: Agamemnon 1372 i 1535:
12. Ajshil: loc. cit.; Sofokle: Elektra 445—6;
13. Homer: Odiseja XI, 400 i 442; Pausanija: II, 16. 5; Vergilije: Ajneida VII, 723; Servije uz Vergilijevu Ajneidu VII, 695; Ovidije: Umetnost ljubavi III, 13, 31;
14. Sofokle: Elektra 278—81; Homer: Odiseja III, 263; XI, 405 i VI, 512;
15. Pausanija: II, 16, 5 i III, 19, 5; Pindar: Pitijske ode I, 32; Homer:  Ilijada IV, 228;
16. Homer: Odiseja IV, 512 i 581; Ceces: O Likofronu 112—114 i 1369; Pausanija: VII, 5, 5.
*
1. Mit o Agamemnonu, Ajgistu, Klitajmnestri i Orestu sačuvao se u već toliko stilizovanom dramskom obliku da su prvobitni oblici gotovo pali u zaborav. Nit istine u ovakvim tragedijama obično treba tražiti u načinu na koji kralj gubi život: da li ga bacaju sa stene kao Teseja, živog spaljuju kao Herakla, rastržu kočijama kao Ojnomaja, a proždiru ga divlji konji kao Diomeda, davi li se u vodi kao Tantal, ili biva ubijen gromom kao Kapanej. Agamemnon umire na neobičan način: glave umotane u mrežu, jednom nogom još u kadi a drugom na podu u prostoriji za kupanje — što znači »ni obučen, ni svučen, ni na suvoj zemlji ni u vodi, ni u svojoj palati, niti van nje« — prilike koje umnogome podsećaju na smrt svetog kralja Lju-Laja, koga su usred letnje dugodnevnice u Mabinogionu ubili žena nevernica Bladuved i njen ljubavnik Gron. Slična priča koju priča Saks Gramatik u svojoj Istoriji Danske s kraja dvanaestog veka, navodi na pomisao da je Klitajmnestra možda pružila Agamemnonu jabuku i ubila ga u trenutku kad ju je prineo ustima, tako da nije ni jeo ni postio (Bela Boginja, str. 308. i 4D1). To je onda u osnovi poznati mit o svetom kralju koji umire o dugodnevici, o boginji koja ga izdaje, vojskovođi koji ga nasleđuje i sinu koji ga sveti. Klitajmnestrina sekira je kretski simbol suverene vlasti, a mit ima dodirnih tačaka sa mitom o ubistvu Minoja, koje je takođe izvršeno u kupatilu. Ajgistove vatre na planinama — o jednoj je Ajshil zabeležio da je od vresa (vidi 18, 3), jesu vatre radosnice koje su paljene u vreme prinošenja žrtava o dugodnevnicama. Boginja u čiju je čast Agamemnon žrtvovan, pojavljuje se u trojstvu kao njegove ''kćeri'': Elektra  (''ćilibar''). Ifigeneja  (''majka  snažne  rase'') i Hrisotemida (''zlatni poredak'').

2. Ova drevna priča bila je pomešana sa legendarnom svađom suparničkih dinastija na Peloponezu. Klitajmnestra je bila spartanska naslednica kraljevske kuće; Spartanci su tvrdili da je njihov predak Tindarej ustoličio Agamemnona na prestolu u Mikeni, po čemu bi se moglo zaključiti da su Spartanci pobedili Mikence u boju za Amiklu, grad u kome su Agamemnon i Klitajnmestra bili poštovani.

3. »Zeus Agamemnon», »vrlo odlučan Zeus«, bila je božanska titula koju nisu nosili samo mikenski kraljevi, već i kraljevi u Laperi i Klazomeni, a po svemu i kraljevi danajskih i ahajskih naseobina pored Egipatske reke, koja se ne sme pobrkati sa rekom Nil. Egipatska reka se pominje kod Isusa Navina XV, 4 kao granična reka Palestine i Egipta; osim toga, uz obalu kod Askalona i blizu Tira bilo je i drugih danajskih i ahajskih naseobina (vidi 169, f).

4. Trinaesti dan, datum koji se praznovao i u Rimu pod nazivom Ide, odgovarao je dobu punog meseca u vreme kad se kalendar računao isključivo po mesečevim menama. Po predanju, grčku flotu je na povratku iz Troje zahvatila zimska bura; prema tome, Agamemnon nije umro u junu, nego u januaru.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.2
113 ORESTOVA OSVETA

Orest, koji je rastao kod svoga dede Tindareja i babe Lede, koji su ga mnogo voleli, išao je sa Klitajmnestrom i Ifigenejom u Aulidu.1 Ali neki kažu da ga je Klitajmnestra poslala u Fokidu pred sam povratak Agamemnona, a drugi da je one večeri kad je ubijen Agamemnon, Orest imao tek deset godina i da ga je spasla njegova dadilja Arsinoja ili Leodameja, ili Gejlisa, koja je poslala svoga sina u prinčevu sobu da spava, tako da je Ajgist ubio njega umesto Oresta.2 Po nekima, opet, Oresta je iz grada izvela njegova sestra Elektra uz pomoć starog očevog učitelja, i uvila dečaka u odeću ukrašenu krznom divljih zveri koju je sama tkala.3
b) Pošto su se izvesno vreme krili kod pastira na reci Tan, koja deli Argolidu od Lakonije, učitelj je sa Orestom uspeo da stigne na dvor pouzdanog saveznika doma Atrejeva Strofija, koji je vladao u Krisi, u predgorju Parnasa.4 Ovaj Strofije oženio se Agamemnovom sestrom Astihijom, ili Anaksabijom ili Kindragorom. U Krisi, Orest nađe sebi divnog druga u igri — Strofijevog sina Pilada, koji je bio nešto mlađi od njega, i njihovo prijateljstvo uđe u poslovicu.5 Od starog učitelja je Orest sa bolom saznao da je Agamemnonovo telo, bačeno sa vrha kuće, Klitajmnestra sahranila na brzinu, bez žrtve livenice, pa čak i bez mirtinog drveta, a da je Mikencima bilo zabranjeno da prisustvuju pogrebu.6
c) Ajgist je vladao Mikenom sedam godina; on se vozio u Agamemnonovim kočijama, sedao na njegov presto, nosio Agamemnonov skiptar i oblačio njegove odore, spavao u njegovoj postelji i trošio njegovo bogatstvo. I pored svega toga što je uživao u blagodetima kraljevanja, jedva da je bio nešto više od Klitajmnestrinog roba, dok je ona bila pravi vladar Mikene.7 Kad bi se napio, on bi skakao po Agamemnonovom grobu i bacao se kamenjem vičući: »Dođi, Oreste, dođi i odbrani svoje!« Uistinu on je živeo u senci straha od osvete, pa mada je imao telesnu gardu sastavljenu od poverljivih stranaca, nijednu noć nije proveo u zdravom snu. Onome ko bi pogubio Oresta obećao je veliku nagradu u zlatu.8
d) Elektru je isprosio njen rođak Kastor iz Sparte, ali on je umro i proglašen je za polubožanstvo. Iako je potom Elektru prosio vodeći grčki princ, Ajgist se bojao da će ona roditi sina koji bi mogao osvetiti Agamemnona, pa je objavio da nijedan prosac neće biti prihvaćen. Elektra je prema Ajgistu pokazivala neskrivenu mržnju, a on je bio sklon da je ubije, jer se bojao da ona potajno ne legne sa nekim od vojskovođa u dvoru i rodi kopile; ali svaki takav pokušaj zabranila mu je Klitajmnestra, koju nije mučila savest zbog njenog udela u ubistvu Agamemnona, ali se bojala da ne povredi bogove. Ona mu je, ipak, dozvolila da Elektru uda za jednog mikenskog seljaka koji, pošto se plašio Oresta, a budući častan i po prirodi, nikad nije iskoristio priliku koje nije bio dostojan.9
e) I tako, zanemarena od Klitajmnestre, koja je Ajgistu rodila troje dece — Ertona, Aleta i drugu Helenu — Elektra je živela u nedostojnom siromaštvu i pod stalnim nadzorom. Najzad su odlučili da je, ako se na izmiri sa sudbinom kao njena sestra Hrisotemida, i ako ne prestane da javno naziva Ajgista i Klitajmnestru ubicama i preljubnicima, prognaju u neki daleki grad i tamo zatvore u tamnicu gde sunčev zrak nikad ne dopire. Međutim Elektra je prezirala Hrisotemidu zbog njene pokornosti i nelojalnosti prema mrtvom ocu i potajno slala Orestu poruke, podsećajući ga na osvetu koja se od njega očekivala.10
f) Orest je sad već bio mladić u punoj snazi i otišao je u Delfe da se u proročištu raspita treba li ili ne da uništi ubice svoga oca. Apolonov odgovor, potvrđen Zeusovom vlašću, beše da će ga, ako prenebregne da osveti Agamemnona, ljudi odbaciti, da će mu biti zabranjeno da uđe u bilo koje svetilište ili hram, i da će se zaraziti leprom, koja će mu nagrizati telo i pretvarati ga u kašu.11 Preporučeno mu je da prospe žrtvu livenicu na Agamemnonov grob i spusti pramen svoje kose na njega, i da hrabro, bez pomoći oružanih ljudi, izvrši kaznu nad ubicama. U isto vreme ga je Pitonka opomenula da Erinije neće biti voljne da mu oproste materoubistvo, i zato, u Apolonovo ime, ona Orestu dade luk i rog pomoću kojih će se braniti od njihovih napada ako postanu neizdržljivi. Pošto izvrši ono što mu se nalaže, trebalo je da se vrati u Delfe i stavi pod Apolonovu zaštitu.12
g) Posle osam, a po nekima posle dvadeset godina, Orest se tajno vrati u Mikenu preko Atene, rešen da ubije Ajgista i svoju majku.13 Jednog jutra zajedno sa Piladom, on dođe na Agamemnonov grob, i tamo, odsekavši pramen svoje kose, prizva podzemnog Hermesa, zaštitnika očinstva. Utom priđe grobu jedna grupa prljavih i čupavih robinja i poče da oplakuje pokojnika. Orest se beše sakrio u obližnji grm da ih posmatra. Te noći je, naime, Klitajmnestra usnila kako je rodila zmiju koju je povila u pelene i podojila. Odjednom je u snu počela da zapomaže i uznemirila je čitav dvor, plačući i govoreći kako zmija iz nje ne isisava samo mleko već i krv. Proroci, sa kojima se posavetovala, smatrali su da je izazvala gnev mrtvog; tako su robinje po njenom naređenju naricale. One su prosule žrtvu livenicu na Agamemnonov grob u nadi da smire njegov duh. Elektra, koja beše jedna od njih, prosula je livenicu u svoje ime, a ne u ime svoje matere, molila je za Agamemnonovu osvetu umesto za oproštaj i preklinjala Hermesa, Majku Zemlju i ceo podzemni svet da čuju njenu molbu. Primetivši pramen plave kose na grobu, ona odmah shvati da to može biti samo Orestov pramen, jer je ličiio na njenu kosu, a i zbog toga što se niko drugi osim njega ne bi usudio da ga tu ostavi.14
h) Mučena nadom i sumnjom, ona poče da meri otiske svojih i Orestovih stopala u ilovači pored groba i taman poče da uočava porodične odlike, kad se Orest pojavi iz zaklona i potvrdi ko je on, pokazujući joj odoru u kojoj beše pobegao iz Mikene. Elektra ga dočeka s radošću i usihićenjem, te zajedno prizvaše svoga pretka, oca Zeusa, koga je Agamemnon uvek poštovao, podsećajući ga da mu, ako izumre dom Atrejev, niko više u Mikeni neće prinositi uobičajenu hekatombu, pošto Ajgist poštuje druga božanstva.15
i) Kad Orest saznade od robinja za Klitajnmestrin san, on poznade sebe u zmiji i zakle se da će doista biti lukav kao zmija i prosuti krv iz njenog nečasnog tela. Potom se dogovori sa Elektrom da se ona vrati u dvor i da ništa ne govori Klitajmnestri o sastanku s bratom. On i Pilad krenuće za njom na određenom odstojanju i zatražiće gostoprimstvo na kapiji, pretvarajući se da su iz Fokide, a govoriće narečjem ljudi sa Parnasa. Ako vratar odbije da ih primi, Ajgistovo negosto-primstvo izazvaće veliki gnev u gradu, a ako ih primi, oni neće propustiti da se osvete. Uskoro Orest zakuca na dvorsku kapiju, tražeći da vidi gospodara ili gospodaricu kuće. Izađe sama Klitajmnestra, ali ne prepoznade Oresta. On se pretvarao da je Ajtoljanin iz Daulide i da donosi tužne vesti od Strofija, koga je slučajno sreo na putu za Arg; reče joj da je njen sin Orest mrtav i da mu se pepeo čuva u bronzanoj urni. Strofije je želeo da zna da li pepeo da pošalje u Mikenu ili da ga sahrani u Krisi.16
j) Klitajmnestra primi Oresta dobrodošlicom. i sakrivši radost od posluge, posla svoju staru dadilju Gejlisu da dozove Ajgista iz obližnjeg hrama. Ali Gejlisa je prepoznala prerušenog Oresta i izmenila poruku; saopštila je Ajgistu neka se raduje, jer će sada moći slobodno ići nenaoružan i sam pozdraviti glasnika koji mu donese dobre vesti: njegov neprijatelj je mrtav.17 Ne podozrevajući ništa, Ajgist uđe u dvor, a da bi stvar bila uverljivija, u tom trenutku stiže Pilad noseći bronzanu urnu. On saopšti Klitajmnestri da je u urni Orestov pepeo, koji je Strofije odlučio da pošalje u Mikenu. Ovo je izgledalo samo kao potvrda prethodne poruke, te Ajgist prestade da se čuva; Orestu tako ne beše teško da izvuče mač i da ga pogubi. Klitajmnestra namah poznade svoga sina i pokuša da mu smekša srce ogolevši grudi, pozivajući ga na sinovsku dužnost; Orest je poseče jednim udarcem mača i ona pade pored svoga ljubavnika. Stojeći pored mrtvih tela, on se obrati slugama držeći u ruci još uvek krvavu mrežu u kojoj je izdahnuo Agamemnon i rečito se opravda što je ubio Klitajmnestru, podsećajući ih na njenu izdaju i dodajući da je Ajgist pred zakonom kriv zbog preljube.18
k) Orest se nije zadovoljio samo Klitajmnestrinom i Ajgistovom smrću, već pogubi i njihovu kćer, drugu Helenu, a Pilad pobedi Nauplijeve sinove koji su priskočili u pomoć Ajgistu.19
l) Neki, međutim, kažu da se sve ovo desilo u Argu, trećega dana Herine proslave, baš pred početak devojačke trke. Ajgist beše pripremio gozbu za nimfe u blizini konjskih livada i pre nego što će Heri prineti na žrtvu bika, skupljao je mirtine grančice da mu ukrasi glavu. Dodaju još da Elektra, kad je srela Oresta na Agamemnonovom grobu, nije htela u početku da veruje da je on njen davno izgubljeni brat, bez obzira na sličnost njihove kose i odeće koju joj je pokazao. Najzad ju je ubedio ožiljak na čelu; taj ožiljak je Orest zadobio još u detinjstvu, kad su on i Elektra jurili za jelenom pa se on okliznuo i u padu posekao glavu o oštru stenu.
m) Pokoravajući se uputstvima koja mu je Elektra šaputala u uho, Orest smesta ode u oltar, gde su upravo klali bika i kad se Ajgist sagnu da razgleda iznutricu, Orest ga udari svetom sekirom po glavi. U međuvremenu Elektra izmami Klitajmnestru iz dvora, pretvarajući se kako je pre deset dana rodila sina svome mužu seljaku; i kad je Klitajmnestra, radoznala da vidi svoje prvo unuče, ušla u seosku kolibu, Orest koji je čekao skriven iza vrata, ubi je bez milosti.20
n) Drugi kažu, iako se slažu da se ubistvo desilo u Argu, da je Klitajmnestra poslala Hrisotemidu na Agamemnonov grob sa livenicom, pošto je usnila kako je Agamemnon oživeo, istrgao skiptar iz Ajgistovih ruku i zabo ga tako čvrsto u zemlju da je počeo da pupi i pušta grančice i grane koje najzad baciše senku na svu mikensku zemlju. Prema ovoj priči, Ajgista i Klitajmnestru dovela je u zabludu vest da je Orest slučajno ubijen u trci kočijama o Pitijskim igrama. Orest, kao dokaz Elektri, nije pokazao ni pramen svoje kose, ni obrubljenu odoru, ni ožiljak, već Agamemnonov lični pečat, koji beše usečen na komandu Pelopove plećke od slonovače.21
o) Neki opet odbijaju da je Orest ubio Klitajmnestru svojim rukama, već tvrde da ju je predao sudijama koji su je osudili na smrt; i tako je njegov jedini greh bio što nije svebeše usečen na komadu Pelopove plećke od slonovače.21

1. Euripid: Orest 482; Ifigenija u Aulidi 622;
2. Ajshil: Agamemnon 877 i Hoefore 732; Euripid: Elektra 11; Pindar: Pitijske ode XI, 17, uz sholijast;
3. Apolodor: Epitome VI, 24. Euripid: loc. cit. i 542; Ajshil: Hoefore 232:
4. Euripid: Elektra 409—12; Sofokle: Elektra 11; Pindar: Pitijske ode XI, 34—8:
5. Higin: Fabula 117; Sholijast uz Euripidovog Oresta 33, 764 i 1235: Euripid: Ifigeneja na Tauridi 921; Apolodor: Epitome VI, 24; Ovidije: Poslanice sa Ponta III, 2, 95—8;
6, Euripid: Elektra 289 i 323—5; Ajshil: Hoefore 431;
7 Homer: Odiseja III, 305; Euripid: Elektra 320 i 931; Sofokle: Elektra 267 i 651:
8. Euripid: Elektra 33, 320 i 617; Higin: Fabula 119;
9. Euripid: Elelctra 19, 253 l 312;
10. Higin: Fabula 122; Ptolemaj Hefajstionov: IV, navodi ga Fotije. str. 479; Euripid: Elektra 60—4; Ajshil: Hoefore 130; Sofokle: Elektra 341, 379 1 516;
11. Apolodor: Epitome VI, 24; Ajshil: Eumenide 662 i Hoefore 269;
12. Sofokle: Elehtra 36—7 i 51—2; Euripld: Orest 268—70; Ajshil: Hoefore 1038;
13. Honier; Odiseja III, 306; Hipoteze o Sofoklovoj Etektri: Apolodor: Epitome VII 25;
14. Ajshil Hoefore;
18. Ajshil ibid.;
16. Ajshil ibid.;
17. Ajshil  ibid.;
18. Higin: Fabula 119; Ajshil: Eumenide 592 i Hoefore 973;
19. Ptolemaj Hetajstionov: IV, navodi ga Potije, str. 479; Pausanija: I, 22, 6;
20. Euripid: Elektra;
11. Sofokle: Elektra 326 t 417; 47—50 i 1223, sa sholijastom;
22. Servije o Vergilijevoj Ajneidi XI, 268.
*
1. I ovo je mit izukrštan sa mnoštvom varijanata. Religija Olimpa stvorena je kao religlja kompromisa između prehelenskog principa matrijarhata i helenskog principa patrijarhata, a božanska porodica saatojala se od šest boginja. Izvesna ravnoteža se održavala, iako ne lako, sve dok Atena nije bila ponovo rođena iz Zeusove glave, i dok Dionis, ponovo rođen iz Zeusovih bedara, nije zauzeo Hestijino mesto u božanskom savetu (vidi 27, k): posle toga muška prevlast u svim božanskim rasprama beše osigurana — a to stanje se odražavalo na zemlji — i drevne boginjine prerogative bivale su od tada sve češće osporavane i krnjene.

2. Nasleđe po majčinoj liniji bio je aksiom preuzet iz prehelenske religije. Pošto je svaki kralj, obavezno, morao biti stranac koji je vladao zato što se oženio naslednicom, kraljevski sinovi su naučili da svoju majku smatraju za najglavniju pomoć u kraljevstvu, a materoubistvo je bio nezamišljiv zločin. Prinčevi su vaspitavani na mitovima ranije religije, po kojoj je kralja uvek izdavala njegova supruga boginja, ubijao ga njegov vojskovođa, a osvećivao sin; oni su znali da sin nikada ne kažnjava svoju majku preljubnicu, koja se u svemu vladala prema zahtevima boginje kojoj služi.

3. Drevnost mita o Orestu vidi se iz njegovog prijateljstva prema Piladu, sa kojim je on u istom odnosu kao i Tesej sa Pejritojem. U staroj verziji on je, svakako, bio princ iz Fokide, koji je, prema običaju, ubio Ajgista pri kraju osme godine njegove vladavine i postao novi kralj oženivši se Hrisotemidom, Klitajmnestrinom kćerkom.

4. Ostali tragovi stare verzije zadržali su se kod Ajshila, Sofokla i Euripida. Ajgist je ubijen za vreme proslave u čast Here — boginje smrti, dok je sekao mirtine grančice i sasečen je kao Minojev bik, žrtvenom sekirom. Gejlisino spasavanje Oresta (»brđanina») u »odeždi obrubljenoj kožom divljih zveri« i učiteljevo zadržavanje kod pastira na reci Tan, sve zajedno podseća na poznatu priču o kraljeviću koji je uvijen, ostavljen na ''planini'' na milost divljim zverima i koga čuvaju pastiri — zatim se odora prepozna, kao što je slučaj u mitu o Hipotoju (vidi 49, a). Gejlisino podmetanje sopstvenog sina, umesto kraljevske žrtve, odnosi se, verovatno, na onaj stepen istorije religije kad dete koje će umreti kao kraljev zamenik nije moralo više biti član kraljevskog klana.

5. Koliko se onda može prihvatiti od priče onako kako ih daju antički dramatičari? Iako ne izgleda verovatno da su Erinije proizvoljno i namerno upletene u mit — što, kao u onom mitu o Alkmajonu i Erifili (vidi 107, d), izgleda da je bilo moralno upozorenje protiv i najmanje neposlušnosti, povrede ili napada koje bi sin mogao da učini svojoj materi — ipak je neverovatno da je Orest ubio Klitajmnestru. Da je on to učinio, Homer bi to svakako pomenuo i ne bi ga nazivao »bogolikim«; on beleži samo da je Orest ubio Ajgista, čiji je pogreb objavljen istoga dana kad i pogreb Orestove omrznute matere (Odiseja, III, 306). Parska hronika takođe ne pominje materoubistvo kao Orestovo delo. Pre će biti, međutim, da je Servije sačuvao pravu priču: kako je Orest, pošto je ubio Ajgista, samo predao Klitajmnestru narodnom sudu — u Euripidovom Orestu (496) taj postupak je Tindarej preporučio pridajući mu veliki značaj. Ipak, po starinskim shvatanjima, Erinijama je bilo dovoljno i to što se kao sin nije prihvatio da pred sudom brani majku, ma kako se ona nedostojno ponašala.

6. Izgleda, znači, da je ovaj mit, koji je bio veoma rasprostranjen, u porodičnom životu stavljao majku u neprikosnoven položaj, ma o kakvom se sukobu radilo, da je sveštenstvo Apolonovo i Atenino (one Atene koja je rođena od Zeusa i bila izdajnica stare religije) odlučilo da je potisne. Zato su oni udesili da se priča kako Orest nije Klitajmnestru samo predao sudu, već ju je svojom rukom i ubio, a za to je dobio podršku od najvažnijeg suda u Grčkoj; Alkmajon je, takođe, uz Zeusovu pomoć i na lično zauzimanje Apolona, ubio svoju nevaljalu izdajničku majku Erifilu. Sveštenici su time nameravali da uzdrmaju dotadašnje neprikosnoveno religiozno uverenje da je materinstvo svetlije od očinstva.

7. Pošto su u mitovima izvršene ovakve izmene, prihvaćen je patrijarhalni brak i potomstvo se računalo po ocu, a Erinije su uspešno savladane. Elektra, čije ime znači »ćilibar« i vodi poreklo iz kulta očinstva hiperborejskog Apolona, suprotstavlja se Hrisotemidi, čije ime podseća na drevna shvatanja kad je matrijarhalni zakon vladao u većem delu Grčke, i čije »povlađivanje« materi beše dotle smatrano kao bogougodno i otmeno. Elektra je »sva uz oca«, kao i od Zeusa rođena Atena. Štaviše, Erinije su bile samo u službi majke; a Ajshil je netačan kad govori o Erinijama u službi osvete očeve krvi. Apolonova pretnja Orestu leprom, ako ne ubije majku, bila je veoma smela: zaraziti ili izlečiti lepru bila je veoma dugo isključiva prerogativa Bele Boginje Lepreje ili Alfite (Bela Boginja. glava 24). Kako se steklo nisu sve Erinije prihvatile vladavinu Apolona Delfijskog, i Euripid smiruje svoju žensku publiku time što dozvoljava Dioskurima da izraze mišljenje kako Apolonova naređenja nisu bila nimalo mudra (Elektra 1246).

8. Više vidova scene raspoznavanja i različiti načini na koje Orest ubija Ajgista i Klitajmnestru interesantni su samo kao dokaz da klasične dramatičare nije sputavala tradicija. Oni su davali nove vidove starim mitovima, a Sofokle i Euripid su pokušali da prerade Ajshilove drame. Ajshil je prvi uobličavao mitove povezujući ih u logičnu celinu.

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.2
114 SUĐENJE ORESTU

Mikenci koji su pomagali Orestu da izvrši svoje nečuveno delo, nisu hteli da dozvole da tela Klitajmnestre i Ajgista leže u gradu, već su ih sahranili na izvesnoj udaljenosti od gradskih zidina.1 Jedne noći su Orest i Pilad čuvali straži pored Klitajmnestrinog groba da ga niko ne bi opljačkao, kad se pojaviše zmijokose, psetoglave, krilate Erinije vitlajući svojim bičevima. Svirepim napadima, pred kojima su Apolonov luk i rog bili od male koristi, dovedoše Oresta do potpune iscpljenosti i on pade izmučen u postelju, glave uvijene u ogrtač, u kojoj je ležao šest dana odbijajući da jede i da se pere.
b) Tada stari Tindarej dođe iz Sparte, podnese optužnicu protiv Oresta i skupi sve mikenske vojskovođe da mu sude. On je objavio da niko ne sme da govori ni sa Orestom ni sa Elektrom dok suđenje traje i da oboma treba uskratiti i sklonište, i vatru i vodu. Tako je Orestu bilo onemogućeno da opere čak i skorenu krv sa svojih ruku. Ulice u Mikeni behu pune naoružanih građana, a Ojak, Nauplijev sin, presrećan što mu se dala prilika da progoni Agamemnonovu decu.2
c) U međuvremenu se Menelaj, natovaren blagom, iskrcao u Naupliju, gde su mu ribari ispričali da su Klitajmnestra i Ajgist ubijeni. On posla Helenu napred da izvidi. stvar u Mikeni; ali posla je noću, da je rođaci onih koji izginuše u Troji ne bi kamenovali. Helena, stideći se da javno žali za svojom sestrom Klitajinnestrom, pošto je i sama zbog nevernosti postala uzrok krvoprolića, zamoli Elektru, koja je negovala obolelog Oresta: »Molim te, nećako, uzmi pramen moje kose i stavi je na Klitajmnestrin. grob pošto prospeš livenicu za njenu dušu«. Kad Elektra vide kako se Helena od puste taštine usteže da žrtvuje više od jedne kovrdže svoje kose, ona odbi da je posluša. »Pošalji svoju kćer Hermionu«, reče suvo. Posle toga Helena izvede Hermionu iz dvora. Ona beše tek dete od 9 godina kad joj je majka pobegla sa Paridom, te je Menelaj poverio na čuvanje Klitajmnestri — uoči izbijanja trojanskog rata; ipak Hermiona odmah poznade Helenu i posluša je bez pogovora.3
d) Menelaj uđe tada u dvor, gde ga pozdravi njegov očuh Tindarej, obučen u odoru koja je odavala duboku žalost, i opomenu ga da ne stupa nogom na spartansku zemlju dok ne kazni svoga bratanca zločinca i njegovu sestru. Tindarej je smatrao da se Orest morao zadovoljiti time što bi njegovi sugrađani proterali Klitajmnestru. Da su oni ipak zahtevali njenu smrt, on je morao da je brani. Kako je stvar sada stajala, građani, hteli to ili ne, moraju kamenovati Oresta i Elektru, koja ga je podržavala, za materoubistvo.
e) Bojeći se da ne uvredi Tindareja, Menelaj se složi sa zahtevima optužnice. Ali posle rečite Orestove odbrane koju je na sudu pomogao Pilad (koga se Strofije u međuvremenu odrekao zbog učešća u ubistvu), sudije preinačiše optužbu i osudiše ih na samoubistvo. Pilad tada izvede Oresta, hrabro odbivši da napusti. njega i Elektru, koju beše zaprosio, i predloži da, pošto svi moraju umreti, najpre kazne Menelajev kukavičluk i nelojalnost time što će ubiti Helenu, koja je i bila povod za sve nesreće što su ih zadesile. Dok je, dakle, Elektra čekala izvan zidova da izvrši svoju zamisao i otme Hermionu kada se bude vraćala sa Klitajmnestrinog groba, kako bi je zadržala kao taoca i time prisilila Menelaja da se dobro vlada — Orest i Pilad uđoše u dvor sa mačevima sakrivenim pod ogrtače i skloniše se u glavni oltar, načinivši se da se mole. Helenu, koja je sedela u blizini i prela vunu za purpurnu odoru, da je položi na Klitajmnestrin grob, prevariše njihove jadikovke i ona priđe da ih pozdravi. Na ovo, obojica potegoše mačeve i dok je Pilad jurio za njenom robinjom iz Frigije, Orest pokuša da je ubije. Ali Apolon, na Zeusov zahtev, zavi Helenu u oblak i odnese je na Olimp, gde ona postade besmrtna, pridruživši se svojoj braći Dioskurima. Oni sada čuvaju mornare od očajanja i štite od propasti.4
f) U isto vreme Elektra je ugrabila Hermionu, povela je u dvor i zabravila vratnice. Menelaj, videći da njegovoj kćeri preti smrt, zapovedi da je odmah oslobode. Njegovi ljudi navališe na kapije dok se Orest spremi da zapali dvor, ubije Hermionu i sam umre bilo od mača, bilo od vatre, ali se utom proročki pojavi Apolon, istrže Orestu baklju iz ruku i odvrati Menelajeve ratnike. Koristeći se strahom koji je izazvalo njegovo iznenadno prisustvo, Apolon naredi Menelaju da uzme drugu ženu, Orestu da uzme Hermionu, pa da se zatim Menelaj vrati u Spartu i nastavi da vlada. Ubistvo Klitajmnestre više ne mora da ga brine pošto su se bogovi umešali.5
g) Sa vencem od lovora obavijenm vunom, da bi pokazao da je pod zaštitom Apolona, Orest krenu ponovo u Delfe, još uvek gonjen Erinijama. Pitijska proročica se uplašila kad ga je ugledala onako umornog, sa još neopranom skorenom krvlju na rukama, kako se kao pribegar zgurio pod mermernu ploču, dok mu uz skut spava stravično klupko crnih Erinija. Međutim Apolon je povrati od straha, obećavši da će se zauzeti za Oresta, kome je sam naredio da hrabro prihvati pokoru. Posle izvesnog vremena provedenog u progonstvu, ori mora krenuti u Atenu, i tamo treba da zagrli Atenin kip, koji će ga, kako su to Dioskuri već prorekli, zaštititi svojim štitom sa Gorgoninom maskom i poništi kletvu.6 Dok su Erinije još čvrsto spavale, Orestu pomože Hermes da pobegne, ali ubrzo Klitajmnestrin duh poče da ih goni na posao, podsećajući ih da su iz njene ruke često primale livenicu vina prilikom mračnih noćnih gozbi. Na ovo se Erinije ponovo pokrenuše, rugajući se Apolonovoj pretnji da će ih ustreliti.7
h) Orestovo progonstvo trajalo je godinu dana — to je vreme koje mora da protekne pre nego što ubica može da se vrati među svoje sugrađane. On je lutao po kopnu i moru, a neumorne Erinije su ga progonile; iako se stalno prao svinjskom krvlju i vodom, ovaj obred nikada nije ublažavao njegove muke duže od sat-dva i najzad mu se um sasvim pomračio. Za početak, Hermes ga je odveo u Trojzen, u takozvano Orestovo sklonište, koje se nalazi naspram Apolonovog svetilišta; ubrzo devet građana Trojzena preuzmu da ga očiste od greha kod Svete Stene, u blizini hrama Artemide Vučije, vodom sa izvora Hipokrene i krvlju osvećenih žrtava. Jedno staro lovorovo drvo obeležava mesto gde su se žrtve posle toga pokopavale, a potomci ovih devet građana još uvek jedanput godišnje, određenog dana, obeduju zajedno u ovom skloništu.8
i) Prekoputa ostrva Kranaje, manje od pola milje udaljenog od Gitijuma, stoji neobrađen kamen koji zovu Kamen Zeusa Oslobodioca, gde je Orest seo i, osetivši se lakše, došao k sebi za izvesno vreme. Kažu da se očistio od greha  na sedam izvora u blizini Regije, gde je podigao i hram na trima pritokama tračkog Hebra; očistio se i na Oronti, koja protiče kroz Antiohiju.9
j) Nešto manje od jedne milje nizbrdo, putem od Megalopolja do Mesene, na levoj strani može se videti svetilište Ludih Boginja, što je naziv za Erinije koje su prouzrokovale napade ludila kod Oresta, a takođe je i mala humka koja se zove Prstov grob. On obeležava mesto gde je Orest u očajanju odgrizao sebi prst kako bi umilostivio ove Crne Boginje. Na to neke od Erinija najzad pobeleše, tako da se Orestu vrati um. On potom obrija glavu u obližnjem svetilištu, koje se zvalo Ake, i prenese žrtvu pokajnicu Crnim Boginjama i žrtvu zahvalnicu belim. Ostao je običaj da se Belim Boginjama prinose žrtve kad i Gracijama.10
k) Zatim Orest ode da živi kod Azanjana i Arkađana iz Parske ravnice. Najbliži grad u okolini zvao se najpre Orestesij, po svome osnivaču Oresteju, Likaonovom sinu, a kasnije Orestej. Neki kažu, međutim, da se Orestej najpre zvao Azanija, i da je Orest otišao tamo da živi tek pošto je bio u Ateni. Drugi, opet, pričaju da je izgnanstvo proveo u Epiru, gde je osnovao grad Orestov Arg i svoje ime Oreste Paroraji dao Epircima koji su nastanjivali strma podnožja Ilirskih planina.11
l) Kad je prošla godina dana, Orest ode u Atenu, gde je vladao njegov rođak Pandion, ili, po drugima, Demofont. On odmah ode u Atenin hram na Akropolju, sede i zagrli njen lik. Uskoro stigoše Crne Erinije, kao bez daha, jer su mu izgubile trag kad je prelazio Istam. Pošto stiže, niko nije želeo da ga prihvati; bogovi su ga mrzeli, ali ubrzo se neki ohrabriše i pozvaše svojim kućama, gde su mu postavljali za zasebnim stolom i davali mu da pije iz zasebne čaše.12
m) Erinijama, koje su već bile počele da ga optužuju Atenjanima, uskoro se pridruži Tindarej sa unukom Erigonom, te ćerkom Ajgista i Klitajmnestre; a neki kažu da je s njima bio i Klitajmnestrin rođak Perilaj, Ikarijev sin. Ali Atena, koja je čula Orestove molbe sa Skamandara, svoje novoosvojene trojanske zemlje, požuri se u Atenu i, zaklinjući najviđenije građane da budu sudije, sazove Areopag i pokuša da obnovi suđenje na kome bi Orest bio optužen za drugostepeno ubistvo.13
n) U zakazano vreme suđenje je otpočelo i Apolon se pojavi kao branilac, a najstarija Erinija kao javni tužitelj. U dobro pripremljenom govoru, Apolon je poricao značaj materinstva, tvrdeći da žena nije ništa više od brazde u koju njen muž baca seme i da je Orest imao puno pravo na svoje delo jer je otac jedini roditelj i nosilac imena. Pošto je broj glasova za i protiv bio jednak, Atena tad pređe sasvim na stranu očeva i glasa u korist Oresta. I tako, povoljno rešivši svoj slučaj, Orest se, radostan, vrati u Argolidu, zaklinjući se da će do kraja života biti veran saveznik Ateni. Erinije su ipak na sav glas oplakivale izigravanje starog zakona zbog novih bogova; Erigona se obesila iz očajanja.14
o) O Heleni su ostale tri kontradiktorne verzije. Prvo: da je, kao što je predviđalo Protejevo proročanstvo, došla u Spartu i živela u Mikeni sa Menelajem u miru, zadovoljstvu i napretku, dok nisu, držeći se za ruke, ušli u Jelisejska polja. Druga: da su njih dvoje dospeli u Tauridu i da ih je Ifigeneja oboje žrtvovala Artemidi. Treća: da je Poliksa, udovica kralja Tlepomela sa Roda, sveteći se za njegovu smrt, poslala neke od svojih sluškinja, prerušenih u Erinije, da obese Helenu.15

1. Pausanija: II, 16, S;
2. Euripid: Orest;
3. Homer: Odiseja III, 306; Apolodor: Epitome III, 3; Euripid: ibid.;
4. Euripid: ibid.;
5. Euripid: ibid.;
6. Higin: Fabula 120; Ajshil: Hoefore 1034 i Eumenide 34, 64 i 166—7; Euripid: Elektra 1254—7;
7. Ajshil: Eumenide 94, 106—9 i 179;
8. Asklepijad, naveden u Sholijastu uz Euripidovog Oresta 1645; Ajshil: Eumenide 235 i 445; Pausanija: II, 31, 7 1 11;
9. Pausanija: III, 22, 1; Varon, navodi ga Probije uz Vergilijeve Ekloge 1, 4, Izd. Keil; Lampridije: Život Heliogabula VII, str. 809; Libanije: XI. 386 d;
10. Pausanija: VIII, 34, 1—2;
11 Euripid: Orest 1645—7 i Elektra 1254; Pausanija: VIII, 3, 1; Stefan Vizantijski sub Azanija; Strabon: VII, 7, 8;
12. Sholijast uz Aristolanove Knezove 95; Aharnjani 960; Parska hronika 40; Ceses: O Likofronu 1374; Ajshil: Eumenide 235; Euripid: Ifigeneja na Tauridi 947;
13. Apolodor: Epitome VI, 25; Pausanija: VIII, 34, 2: Ajshil: Eumenide 397, 470 i 681;
14. Euripid: Ifigeneja na Tauridi 961; Ajshil: Eumenide 574, 734 i 778; Etimologicum Magnum, str. 42; sub. Aiora;
15. Homer: Odiseja IV, 581; Ptolomej Hefajstionov: IV; Pausanija: III. 19, 10.
*
1. Predanje da su Klitajmnestrine Erinije učinile da Orest poludi ne sme se smatrati izmišljotinom antičkih dramatičara; to je bilo odavno utvrđeno, ne samo u užoj Grčkoj nego i u široj. Sudeći po istoj kazni koja je sustigla Odiseja, koga su Erinije progonile do smrti, ne zato što je ubio majku, već zbog toga što je izazvao samoubistvo (vidi 105, k); tako ipak izgleda da je i Orestovo ubistvo bilo drugostepeno i da on nije izvršio sinovlju dužnost kad se nije suprotstavio presudi Mikenaca kojom je osuđena na smrt. Sud je bilo lako obrlatiti, što su ubrzo dokazali Menelaj i Tindarej, kad su zahtevali smrtnu kaznu za Oresta.

2. Erinije su bile personifikacija griže savesti, a Furije slične njima; kod neznabožaca u Maleziji i danas su u stanju da ubiju čoveka koji slučajno ili namerno povredi tabu. On će ili poludeti i skočiti sa palmovog drveta, ili će uviti glavu u ogrtač, kao što je to učinio Orest, i odbiti da jede i pije dok ne umre od gladi,  čak i ako niko ne zna za njegovu krivicu. Pavla je trebalo da snađe ista sudbina u Damasku da Ananije nije stigao na vreme (Djela apostola IX, 9). Najčešći grčki način očišćenja od krvi zbog ubistva bio je žrtvovanje svinje, i dok duh žrtve požudno pije njenu krv, krivac se pere u tekućoj vodi i ošiša glavu menjajući tako svoj izgled, pa odlazi u izgnanstvo na godinu dana i na taj način osvetoljubivom duhu zavarava trag. Dok se ovako ne očisti, bližnji ga se klone, smatrajući da donosi nesreću, i ne dozvoljavaju mu da uđe u njihove domove i jede njihovu hranu. bojeći se da preko njega ne navuku nesreću na sebe; krivac može još uvek da računa na osvetu porodice, ako duh ubijenoga zahteva osvetu. Prolivanje majčine krvi povlačilo je za sobom takvu kletvu da obična sredstva za očišćenje nisu bila dovoljna, a čin najbliži samoubistvu bio je odgristi sebi prst. To ispaštanje izgleda da je bilo bar delimično dovoljno za Oresta; tako će i Herakle, da bi umilostivio uvređenu Heru, odgristi sebi prst, a pričaće se da ga je izgubio boreći se sa nemejskim lavom (vidi 123, e). U nekim krajevima južnih mora jedan zglavak sa prsta mrtvaca. čak i ako je ovaj umro prirodnom smrću, uzimaju rođaci. U Eumenidama (397) Ajshil, izgleda, prikriva predanje da je Orest pobegao u Troadu i pod zaštitom Atene živeo neuznemiravan od Erinija na zemlji koju je nanela reka Skamandar, i tako bio oslobođen prokletstva (vidi 107, e). Zašto bi se inače Troada pominjala?

3. U klasično doba već je bilo zaboravljeno značenje obreda radi umirivanja duhova, pa je krv u žrtvi livnici zamenjena vinom, a odsecani su samo pramenovi umesto sva kosa. Isto tako se i za današnji običaj nošenja crnine u znak žalosti smatra da je potekao od zavaravanja duha umrlog prerušavanjem.

4. Euripidova maštovita priča o tome šta se desilo sa Menelajem i Helenom po povratku u Mikenu nema u sebi mitskih elemenata osim dramske apoteoze Heleni; Helena je kao Boginja Mesec bila zaštitnica mornara mnogo pre nego što su nebeski blizanci priznati kao sazvežđe. Kao Ajshil, i Euripid je pisao religioznu propagandu; oproštaj koji je dobio Orest predstavlja apsolutnu pobedu patrijarhata, a to je u Ateni simbolisano time što Atena — pređašnja libijska Boginja Neit, ili palestinska Anata vrhunska Boginja matrijarhata, sad ponovo rođena iz Zeusove glave pa, dakle, kako to i Ajshil naglašava, bez božanske matere — iskupljuje Orestov greh, čak i kad je u pitanju prvostepeni zločin materoubistva. Atenski dramatičari su znali da ovakva revolucionarna tema ne bi mogla da se prihvati nigde osim u Grčkoj; i zato Euripid stavlja u usta Tindareju, kao predstavniku Sparte, strasnu izjavu da Orest mora umreti, a Dioskuri uspevaju da prokunu Apolona što je pomagao zločin.

5. Orestovo ime »planinar« dovodi ga u vezu sa divljim planinskim predelima Arkadije, koje nijedan mikenski kralj verovatno nije obišao.

6. Razumljive su i različite verzije o Heleninoj smrti. Prva pokušava da objasni kult Helene i Menelaja u Terapni; druga je pozorišna verzija priče o Orestovom boravku kod Tauriđana (vidi 116, a—g); treća objašnjava kult Helene Dendrite, »Helene od drveta«, koja je ista ličnost kao i Arijadna i druga Erigona (vidi 79 2 i 88, 10). Ta Erigona je takođe bila obešena.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.2
115 UMIRIVANJE ERINIJA

Iz zahvalnosti što ga je sud oslobodio krivice, Orest posveti oltar Ateni Ratnici; ali Erinije su pretile da će, ako se presuda ne poništi, pustiti da kap krvi iz njihovih srca padne na atensku zemlju, što bi izazvalo pustoš na poljima, neplodnost zemlje, uništilo žetvu i zatrlo sve što buja u Ateni. Boginja Atena laskanjem uspe ipak da ublaži bes Erinija; priznavši im da su daleko pametnije od nje, ona im predloži da se nastane u atenskim pećinama i tako steknu svoje poštovaoce. Još im reče da će u Ateni steći više poštovalaca no ma gde drugde. One bi tako dobile oltar kakav odgovara božanstvima iz Donjeg sveta, prinosile bi im se svečane žrtve, noćna livenica sa buktinjama posle svadbe ili po rođenju deteta, prvo voće bilo bi njima nuđeno, pa čak bi dobile i sedišta na Erehteumu. Ako se s tim slože, Atena će narediti da ni u jednoj kući koja njih ne poštuje ne bude napretka. One, opet, zauzvrat moraju da preuzmu na sebe prizivanje povoljnih vetrova njenim lađama, obezbeđivanje plodnosti njenoj zemlji, uticanje na sklapanje brakova u njenom narodu i otkrivanje bogohulnika, tako da bi Atena bila uvek spremna da iz rata izađe kao pobednik. Erinije se posle kratkog ustezanja blagonaklono složiše sa predlozima.
b) Sa izrazima zahvalnosti i dobrih želja, dobivši čarobnu moć nad nepovoljnim vetrovima, Erinije, kojima su se od tada obraćali kao Svečanima — pozdraviše se sa Atenom, i povorka naroda, omladine, žena i staraca, obučena u purpur, sa bakljama i Ateninom slikom, doprati ih do duboke pećine, čiji je ulaz na jugoistočnoj strani od Areopaga. Podmićene žrtvama koje su im nudili, one siđoše u pećinu, koja je danas i proročko svetilište, slično Tesejevom, a i sklonište za pribegare.1
c) Ali Ateninu ponudu prihvatile su samo tri Erinije, ostale produžiše da gone Oresta, a neki idu toliko daleko da ne priznaju da su Svečane ikada ranije i bile Erinije. Ime ''Eumenide'' je sam Orest, kako izgleda, dao Erinijama, pošto je godinu posle podviga u Hersonesu na Tauridi najzad uspeo da smiri njihov bes spaljivanjem crne ovce na Karneji. One se zovu Eumenide i u Kolonu, gde niko ne sme da uđe u njihov stari gaj, i u ahajskoj Kerini, gde je, pred kraj života, Orest osnovao za njih svetilište.2
d) U pećini Svečanih u Ateni, koja je zatvorena samo prerano ožaljenima, tj. ljudima koji su slučajno bili živi oplakani i ožaljeni kao da su umrli — tri lika Erinija nisu ništa strašnija od likova ostalih božanstava podzemlja koja stoje pored njih, Hada, Hermesa i Majke Zemlje. U toj pećini prinose crnu žrtvu oni koje je Areopag optužio za ubistvo. Svečane dobijaju i mnogo drugih ponuda, prema Ateninom obećanju, a svaka od njih po mesec dana sedi u Areopagu, pošto im je svima trima dozvoljeno da prisustvuju suđenju za ubistvo.3
e) Obred za Svečane obavlja se u tišini; zbog toga je njihovo sveštenstvo nasledno u Klanu Hesihida, koji prinose ovna na prethodnu žrtvu svome pretku Hesihu i svetilištu izvan Devet kapija.4
i) Svečane su dobile i oltar na ognjištu u malom atičkom naselju Flija, a u blizini Titane, na obali reke Asop, posvećen im je gaj zimzelenog hrastovog drveta. Na svečanosti u Fliji, koja se jedanput godišnje slavila u njihovu čast, žrtvovane su bremenite ovce i prosipala se medovina, a umesto uobičajenog venca od mirte nosilo se cveće. Slični obredi su priređivani i pred oltarom Suđaja, koji stoji u jednom hrastovom gaju, izložen vremenskim nepogodama.5

1. Pausanija: I, 28, 5—s; Porfirije: O pećinama Nimfa 3; Euripid: Etektra 1272; Aristofan: Knezovi 1312; Ajshil: Eumenide 778—1047;
2. Euripid: Ifigeneja na Tauridi 968; Filemon komediograf, navodi ga sholijast uz Sotoklovog Ojdipa u Kolonu 42; Hipoteze Ajshilovih Eumenida: Pausanija: VII, 25, 4; Sofokle: Ojdip u Kolonu 37 1 42—3;
3. Hesihije sub Deuteropotmoi; Polemon, navodi ga sholijast uz Sofokla: loc. cit. 1 89; Pausanija: I, 28, 6; Sholijast uz Ajshilovog Protiv Timaha I, 188 c; Lukijan: O kući 18; Ajshil: Eumenide 705;
4. Hesihije sub Hesychidae;
5. Pausanija: I, 31, 2 i II, 11, 4.
*
1. »Krv iz srca« Erinija, kojom su one pretile Atiki, bio je, izgleda, eufemizam za menstrualnu krv. Kad bi veštice htele da na neku kuću, polje ili štalu navuku neotklonjivu kaznu ili prokletstvo, onda bi u vreme ženskog pranja trebalo nage da trče devet puta oko tog mesta. Ova kletva mogla je da bude još teža po žetvu, stoku i decu ako bi se izrekla u vreme mladog meseca; a potpuno je neotklonjiva ako je veštica devica i ako je tada prvi put dobila mesečno pranje.

2. Filemon Komediograf imao je pravo kad se pitao da li Atenjani poistovećuju ili ne poistovećuju Erinije sa Svečanima. Prema najverodostojnijim izvorima, postojale su samo tri Erinije: Tisifona, Alekta i Megara (vidi 31, g), koje su stalno živele na Erebu, a ne u Ateni. One su imale pseće glave, plamene jezike i zmije umesto kose; međutim, kako Pausanija ističe, Svečane su predstavljane kao dostojanstvene matrone. Atena, u stvari, nije ponudila ono što je Ajshil zabeležio, već je u ime sveštenstva od Zeusa rođene Atene stavila ultimatum sveštenstvu Svečanih — drevnoj Trojnoj  Boginji Atene. Ultimatum je glasio: ako sveštenstvo Svečanih ne prihvati novi stav da je očinstvo važnije od materinstva i ne pristane da dele pećinu sa muškim podzemnim božanstvima kao što su Had i Hermes, stari kult će, zajedno sa tradicionalnim ubiranjem prvoga voća i ploda, biti potpuno zabranjen.

3. Prevremeno ožaljenima zabranjivan je ulazak u grote Boginje Podzemlja jer se smatralo da bi se mogla naći uvređena što podanik koji je njoj određen još tumara po gornjem svetu. Slična situacija nastaje kad se u Indiji nabeđeni mrtvac, pošto je sprovod krenuo ka lomači, iznenada probudi iz transa za koji se mislio da je smrt; u prošlom veku, prema R. Kiplingu, takvim ljudima se zvanično nije priziiavalo da su živi i zatvarali su ih u koloniju umrlih. Zimzeleni hrast koji se još zove krmezni hrast, jer daje krmežne bobice od kojih Grci prave rujnu boju, bilo je drvo vojskovođe koji je ubio svetog kralja i prema tome podesan za gaj Svečanih. Žrtvovanje bremenitih ovaca, meda i cveća trebalo je da umilostivi Svečane da poštede ostatak stada u vreme kad se ovce jagnje, da budu naklonjene pčelama i obogate pašnjake.

4. To što su Erinije neprestano gonile Oresta, uprkos zalaganju Atene i Apolona, navodi na to da je Orest u prvobitnom mitu išao u Atenu i Fokidu radi očišćenja, ali bez uspeha; slično je u mitu o Erifilu, Alkmajon obišao bez uspeha Psofidu i Tesprotiju. Pošto nije zabeleženo da je Orest našao mir na obali ijedne reke (vidi 107, e) — osim možda na Skamandaru (vidi 114, 2) — on je morao umreti ili u Hersonesu na Tauridi. ili u Brauronu (vidi 116, 1).
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 22 23 25 26 ... 30
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 05:45:22
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.123 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.