Trideset i četvrto poglavlje


Huck reče: »Tome, mogli bi mi kidnit’ da nađemo kaki konop. Prozor i nije baš visoko od tla.«
»Koješta, zašto bismo trebali kidnuti?«
»Pa, nisan ti ja naučit na ovol’ko svijeta. Ne merem ti ja to podnit’. Tome, ne iđen ja doli.«
»Daj ne gnjavi! Nije to ništa. Meni to nimalo ne smeta. Samo se ti na mene osloni.«
Uto se pojavi Sid.
»Tome«, reče on, »tetica te čeka već cijelo poslijepodne. Mary ti je pripremila nedjeljno odijelo i svi se pitaju što je s tobom. Čuj, imaš li ti to loja i ilovače po odjeći?«
»Vi, gospodine Siddy, gledajte svoja posla. Nego, kakva je to proslava?«
»To udovica priređuje jednu od onih svojih zabava. Ovaj put u čast Velšanina i njegovih sinova zbog toga što su joj one noći pomogli u nevolji. A čuj – ako te zanima, ima još nešto.«
»Što to?«
»Pa, stari gospodin Jones namjerava večeras ljudima tamo prirediti neko iznenađenje, ali je to tajna, tako sam danas čuo da je rekao tetici, ali mi izgleda da to sada više i nije baš tako velika tajna. Svi već znaju za to – pa i udovica, koliko god se pravi da ne zna. Gospodin Jones pošto-poto hoće da i Huck bude tamo – jer bez Hucka ne može otkriti tu svoju veliku tajnu, tako da znate!«
»Kakvu tajnu, Side?«
»O tome kako je Huck slijedio razbojnike do udovičine kuće. Izgleda mi da je gospodin Jones namjeravao sve zblenuti tim svojim velikim iznenađenjem, ali se kladim da će mu to pasti u vodu.«
Sid se sretno i zadovoljno zasmijucka.
»Side, jesi li se to ti izbrbljao?«
»Ma, nema veze tko se izbrbljao. Netko jest, što ćeš više!«
»Side, u našem mjestu postoji samo jedan stvor koji je dovoljno pokvaren da to napravi, a to si ti. Da si ti bio na Huckovom mjestu, zbrisao bi niz brdo i nikom nikad ne bi ništa ni zucnuo o razbojnicima. Sposoban si samo za pokvarenost i ne možeš podnijeti kad se nekog hvali zato što je nešto napravio kako treba. Evo ti zato… i ne trebaš mi zahvaljivati, kako kaže udovica«, pri ovim riječima Tom opali Sidu jednu-dvije za uho i s nekoliko ga udaraca nogom isprati do vrata. »A sad idi i tuži me tetici ako se usuđuješ pa ćeš sutra dobiti svoje!«
Nekoliko su časaka kasnije, prilikom večere, udovičini gosti sjedili za velikim stolom, a tuce se djece, po običaju koji je u ono doba vladao u tom kraju, posadilo za manje pomoćne stolove u istoj prostoriji. U danom trenutku gospodin Jones održa svoj govorčić u kojem zahvali udovici na časti što ju je ukazala njemu i njegovim sinovima, ali reče i da tu ima još netko čija skromnost…
I tako redom, i tako redom. Tajnu o Huckovu udjelu u cijeloj pustolovini otkri na najljepši i najuzbudljiviji način kojemu je bio i inače vičan, no iznenađenje koje je time izazvao uglavnom je bilo hinjeno te ni izdaleka onako bučno i neobuzdano kakvo je moglo biti u sretnijim okolnostima. Udovica, međutim, prilično dobro odglumi zaprepaštenje te obasu Hucka tolikim pohvalama i tolikom zahvalnošću da on, zbog potpuno nepodnošljive nelagode što je postao metom svih pogleda i svačijih hvalospjeva, gotovo i zaboravi na maltene nepodnošljivu nelagodu koju mu je pričinjalo novo odijelo.
Udovica reče kako joj je namjera da Hucka primi pod svoj krov i dadne ga u školu, a ako se za to nađe novaca, pomoći će mu da pokrene kakav skroman posao. Sada je kucnuo Tomov čas. On reče:
»Hucku to nije potrebno! Huck je bogat!«
Samo je zahvaljujući snažnom osloncu što ga je našlo u svojem dobrom odgoju prisutno društvo uspjelo zatomiti opravdan i umjestan smijeh kojim bi inače dočekalo ovu zabavnu šalu. No, šutnja je bila pomalo neugodna. Tom je prekinu:
»Huck ima novaca. Vi možda ne vjerujete u to, ali Huck ima gomilu para. Oh, nemojte se smješkati – sad ću vam pokazati. Samo časak pričekajte.«
Tom izjuri kroz vrata. Uzvanici se sa smetenom znatiželjom zagledaše jedan u drugoga, a potom ispitivački u Hucka koji je šutio kao zaliven.
»Što je Tomu, Side?« reče tetka Polly. »Taj dečko… ma, s njim nikad ne znaš na čemu si. No, tako nešto…
Uto uđe Tom tegleći teške vreće pa tetka Polly ne dovrši rečenicu. Dječak istrese na stol gomilu žutih kovanica i reče:
»Eto, što sam vam govorio? Pola je od ovoga Huckovo, a pola moje!«
Od ovoga prizora svim prisutnima zastade dah. Svi se zabezeknuše i na tren nitko i ne zucnu, a onda svi kao jedan zatražiše razjašnjenje. Tom reče da će im ga dati pa tako i učini. Priča je bila duga, no više nego zanimljiva. Jedva da je itko prekidao njezinu čaroliju. Kada Tom završi, reče gospodin Jones:
»Mislio sam da ću vas ovom prilikom uspjeti malčice iznenaditi, ali se moje iznenađenje ne može ni usporediti s ovim. Rado priznajem da ga je ovo novo iznenađenje posve zasjenilo.«
Izbrojaše novac. Svota je nešto malo prelazila dvanaest tisuća dolara. Bilo je to više novaca no što ga je itko od prisutnih ikada vidio na hrpi, premda su neki od njih u nekretninama imali znatno veći imutak.

Trideset i peto poglavlje


Čitalac i sam može zamisliti kako je dobitak koji je Tomu i Hucku ovako pao s neba, podigao popriličnu prašinu u jadnom i bijednom seocetu St. Petersburg. Da može postojati tako velika svota, i to u čistoj gotovini, bilo je teško i povjerovati. O tome se govorilo, naklapalo i hvalilo na sva usta, sve dok se mnogima nije i pamet pomutila od nezdrava uzbuđenja. Svaka je »ukleta« kuća u St. Petersburgu i obližnjim selima rastavljena na dijelove, dasku po dasku, a temelji joj prekopani i isprevrtani u potrazi za skrivenim blagom – i nisu to učinili dječaci, već odrasli muškarci, među kojima je bilo i podosta ozbiljnih, neromantičnih muževa. Gdje god bi se Tom i Huck pojavili, svi su im laskali, divili im se i zurili u njih. Dječaci nisu pamtili da su njihove primjedbe ranije imale kakvu težinu, no sada im je svaka riječ bila na visokoj cijeni i dalje se ponavljala. Što god bi učinili, na to se nekako gledalo kao na nešto značajno: očevidno su bili izgubili sposobnost da naprave i kažu sasvim obične stvari. Štoviše, nakon prekapanja po njihovoj prošlosti, otkriše se ondje mnoga obilježja izrazite osebujnosti. U vezi s obojicom dječaka, seoske novine objaviše prikaze njihova životopisa.
Udovica Douglas uloži Huckov novac uz kamatu od šest posto, a na molbu tetke Polly sudac Thatcher isto tako postupi s Tomovim novcem. Svaki je od dvojice dječaka sada raspolagao prihodom koji je bio naprosto raskošan – po jedan dolar tokom cijele godine za svaki radni dan, a pola dolara po nedjelji. Točno je toliko dobivao i svećenik – ne, toliko mu je bilo obećano, ali nikada nije uspio toliko i utjerati. U ta je pak stara i skromna vremena dolar i četvrt tjedno svakom dječaku bilo dovoljno za stan, hranu i školovanje, a od toga se još mogao i oblačiti i plaćati pranje rublja.
Sudac je Thatcher stekao o Tomu visoko mišljenje. Govorio je da neki običan dečko nikada ne bi uspio njegovu kćer izbaviti iz špilje. Kada je Becky ocu, u strogom povjerenju, ispričala kako je Tom u školi na sebe primio batine namijenjene njoj, suca je to vidljivo ganulo, a kada se zauzela za to da se Tomu oprosti ta krupna laž zahvaljujući kojoj je Tom šibe s njezinih pleća prebacio na svoja, sudac u pravoj provali krasnorječivosti izjavi kako je to bila plemenita, velikodušna, širokogrudna laž – laž koja zavređuje da kroz povijest korača uzdignute glave i rame uz rame s Georgeom Washingtonom i njegovom toliko hvaljenom istinom o sjekiri.  Becky se učini da joj otac još nikad nije djelovao tako veličanstveno i uzvišeno kao u času dok je, hodajući po sobi i udarajući nogom, izgovarao ove riječi. Odmah pođe do Toma i sve mu ispriča.
Sudac se Thatcher nadao da će jednoga dana Toma vidjeti kao velikog odvjetnika ili slavnog vojskovođu. Rekao je da će se zauzeti za to da Toma prime u Državnu vojnu akademiju te da kasnije pohađa najbolje pravničke škole u zemlji tako da bude spreman za jedno ili drugo od ta dva zvanja odnosno za oba.
Hucka Finna njegovo bogatstvo i činjenica da je sada živio pod krovom udovice Douglas uvedoše u društvo – ne, uvukoše ga, gurnuše ga u nj – a muke mu postadoše veće no što je mogao podnijeti. Udovičina ga je služinčad umivala i uređivala, češljala i četkala, a uvečer ga otpremala u postelju, među odbojne plahte koje na sebi nisu imale ni jedne jedine mrljice ili traga nečistoće što bi ga mogao privinuti na srce i nazvati prijateljem. Morao je jesti vilicom i nožem, morao se služiti ubrusom, čašom i tanjurom, morao učiti molitve i ići u crkvu, morao govoriti tako ispravno da su mu riječi postajale bljutave u ustima. Kamo go da se okrenuo, posvuda su ga rešetke i okovi civilizacije zasužnjivali i sputavali mu ruke i noge.
Tri je tjedna hrabro podnosio svoj jad, a onda jednoga dana nestade. Četrdeset ga je osam sati udovica, u silnu očaju, posvuda tražila. I svi su se mještani duboko zabrinuli: tražili su ga uzduž i poprijeko, pretražili čak i dno rijeke. Trećega dana rano ujutro Tom Sawyer promućurno pronjuška među praznim starim bačvama kraj napuštene klaonice i ondje pronađe bjegunca. Huck bijaše ovdje prespavao i upravo je bio završio s doručkom koji se sastojao od nekih ukradenih ostataka hrane pa se sada udobno izvalio s lulom u ruci. Bio je neuredan i nepočešljan, obučen u iste stare dronjke u kojima se doimao tako slikovito u danima dok je još bio slobodan i sretan. Tom ga izvuče iz bačve, objasni mu kakvu je zbrku izazvao i uze ga nagovarati da se vrati kući. Huckovo lice izgubi smirenost i dobi utučen izraz. On reče:
»Nemoj mi to ni spominjat’, Tome. Pokuša’ san i ne iđe pa ne iđe. Nije to za me, Tome, nisam ja na to naučit. Udov’ca lipo postupa sa mnon, sušta dobrota, al’ ja ti ne meren to podnit’. Ujutru me ćera da ustanen svaki dan u isto vrime, ćera me da se umivan, a onda me još i češljaju sve u šesnaes’. Ne da mi spavat’ u šupi i moran nosit’ ono đavolje odilo koje mi samo smeta. Tome, kroz njeg kan’da ni mrva zraka ne mere proć’ i tako, a prokletinja je tako krasna da mereš u njoj ni sist’, ni leć’, a bome se ni neđere izvalit’. Nisan se već spušć’o po podrumskin’ vratin’ – ma, ka’ da su otad’ godine prošle, al’ zato moran ić’ u crikvu đe se samo znojin i preznojavan, a one nesnosne propovidi ti ja ne podnosin! Ne smin vatat’ muve ni žvakat’ duvan i cile nedilje moran u postolan’ ‘odat’. Udov’ca ti ide jist’ sve po zvonu, po zvonu ide u posteju i ustaje kad zvono zazvoni – sve ti je kod nje tako stra’otno po propisu da to živ čouk podnit’ ne mere.«
»Ali, Huck, svi tako rade.«
»Tome, mene ti to ni mrvu ne dira. Nisan ja svaki i ne meren to podnit’. Stra’otno mi je bit’ tako vezan. A za klopu ne moraš brinit’ pa meni onda više i nije do njupe. Kad bi’ da oden na pecanje, moran je pitat’, kad bi da oden na kupanje, moran je pitat’ – đava’ ga izija, za sve je moran pitat’. A moran još i govorit’ tako pristojno da je to grozno – ja ti svaki dan oden na tavan i malo se ondi izvičen, tek tol’ko, Tome, da ositin kako je od tog u ustin’, inače bi krepa’. Udov’ca mi ne da pušit’, ne da mi vikat’, ne da mi zivat’, ne da mi se protezat’ ni češat’ se pred drugizin…« A onda iz njega provališe ogorčenost i jad: »I Bog te maz’o, cilo vrime se moli! Take ženskinje ja ti nikad nisan vidija! Mora san kidnit’ Tome, naprosto san mora’. A sad će počet’ i škola pa ću još i to morat’ – e, pa, Tome, to neću podnit’.Vid’ ‘vamo, Tome, bit’ bogat nije baš tako sjajno kako se priča. Samo ti se vaja brinit’ i brinit’, potit’ i potit’, a cilo vrime bi volija umrit’. U ovoj robi je meni lipo ‘odat’, u ovomu buretu je meni lipo spavat’i više i’ neću napuštat’. Tome, ništo se od tog ne bi dogod’lo da nisan ima’ oni novac. Evo, uzmi ti moj dio skupan s tvojin pa mi moreš samo tu i tamo dat desetaka – ne prečesto jer se meni živo fućka za ono za što se ne treba ni mrvu pomučit’, a ti samo nagovori udov’cu da me pusti.«
»Oh, Huck, pa znaš da to ne mogu napraviti. Ne bi bilo pošteno, a osim toga, ako još malo pokušaš, s vremenom će ti se takav život i svidjeti.«
»Svidit! Da, isto kako mi se sviđa predugo sidit na užaritoj peći. Ne, Tome, ne želin bit’ bogat i ne želin živit’ u onim vražjin zagušljivin kućan’. Meni se sviđaju šuma, rika i bačve pa ću se nji’ i držat’. Vrag ti sriću odnija! Baš kad smo nabavili livorvere i pećinu i sve pripravili da možemo poć’ robit’, dođe ti ovaka prokleta glupost i sve ti pokvari!«
Tom uluči zgodu…
»Pazi ovamo, Huck, to što sam bogat, meni ništa neće smetati da odem u razbojnike.«
»Ma nemoj mi reć’! Oh, kamo lipe sriće… ti to zbiljam i ozbiljno govoriš, Tome?«
»Ozbiljno kao što ovdje sjedim. Ali, Huck, znaš, ne možemo te primiti u družinu ako ne budeš pristojan i ugledan.«
Huckova radost splasnu.
»Ne morete me primit’ u druž’nu, Tome? A u gusare si me primija?«
»Da, ali to nije isto. Razbojnik ti je nešto mnogo više od gusara – onako općenito gledano. U većini zemalja razbojnici pripadaju strašno visokom plemstvu – vojvodama i njima sličnim.«
»Tome, pa uvik smo bili prijateji? Ne’š me valjda isključit’, a, Tome? Pa ne’š mi to uradit’, Tome, je l’ da ne’š?«
»Huck, ne bih želio i ne želim to učiniti, ali što će ljudi reći? Pa svi će reći: ‘Hm! Razbojnička družina Toma Sawyera! Svakakvih mamlaza ima u njoj!’ A mislit će na tebe Huck. Tebi to ne bi bilo drago, a bome ni meni.«
Huck je neko vrijeme šutio boreći se sam sa sobom. Napokon reče:
»U redu stvar, Tome, vrat’t ću se udov’ci na cili misec i primit se posla da vidin ‘oću l’ to moć’ podnit’ – samo ako mi ti dopustiš da uđem u družinu.«
»Dobro, Huck, važi! Hajde sa mnom, stari, pa ću ja zamoliti udovicu da malo popusti.«
»Zbiljam ‘oćeš, Tome, zbiljam? Baš krasno. Ako ‘oće samo mrvu popustit’ u najgorin stra’otan’, ja ću pušit’ i psovat’ di me ni’ko ne vidi i ne čuje pa ću već to nekako progurat’ il’ ću svisnit’. Kad ćeš ti počet’ sazivat’ druž’nu i dat’ se u razbojnike?«
»Oh, smjesta. Možda ćemo još noćas skupiti dečke i obaviti posvećenje.«
»Što ć’mo to obavit’?«
»Posvećenje.«
»A što ti je to na priliku?«
»To ti je kad se zakuneš da ćemo se držati jedan uz drugog i da nikad nećemo odati tajne naše družine, pa da nas sjeckaju na sitne komadiće, a ako tko naudi nekom iz družine, ubit ćemo i njega i cijelu njegovu obitelj.«
»Predivno – ma, baš predivno, Tome, šta da t’ pripovidan.«
»Bome jest. A zakletvu moramo obaviti u ponoć, na najusamljenijem i najstrašnijem mjestu što ga igdje možeš naći – najbolje u nekoj ‘ukletoj’ kući, ali su one sada sve porušene.«
»Pa, ponoć svejedno vridi, Tome.«
»E, to da. A moraš se i zakleti na lijes i krvlju se potpisati.«
»Ma, to t’ je prava stvar! Mil’jun puta bolje neg’ bit’ gusar. Od udov’ce neću ni mrdnit’ pa makar i crk’o, a ako jedared ispanen razbojnik nad razbojnic’ma pa izađen na glas, izgleda mi da će se i ona ponosit’ što me sad izvukla iz blata.«

Zaključak


Ovako se završava ova pripovijest. Kako je to samo priča o dječaku, ovdje se i mora zaustaviti: pripovijedanje se ne bi moglo nastaviti, a da ne prijeđe u priču o odraslu čovjeku. Kada netko piše roman o odraslim ljudima, točno zna gdje mora prekinuti – to jest, kada dođe do vjenčanja, no kada piše o mladeži, mora stati tamo gdje mu se to učini najbolje.
Likovi koji se u ovoj knjizi pojavljuju, većinom i danas žive, i to kao uspješni i sretni ljudi. Jednoga će se dana možda pokazati kako bi se isplatilo opet prihvatiti pripovijedanja o tim dječacima i djevojčicama te pokazati u kakve su muškarce i žene izrasli: najmudrije će, prema tome, biti da za sada ne odajemo ništa o tom razdoblju u njihovu životu.

KRAJ

Kraljević i prosjak


Milosrđe…

blagoslov je dvostruk;
blagoslovljen je tko ga da i tko ga primi;
najmoćnije je u najmoćnijeg, vladaru
ustoličenu bolje priliči od krune.

Mletački trgovac*


Zapisat ću ovu pripovijest onako kako ju je meni ispričao netko tko ju je čuo od svojeg oca, njegov ju je otac pak bio čuo od svojeg oca, a ovaj od svojega – i tako redom, sve dalje u prošlost, tokom tri stotine i više godina, prenosila se ona od oca na sina te se tako sačuvala od zaborava. Možda je u pitanju stvarna zgoda, a možda samo priča, predaja. Možda se desila, a možda i nije: no, mogla se dogoditi. Možda su u stara vremena u nju vjerovali mudri i učeni ljudi, a možda ju je volio i u nju bio uvjeren samo neuk i priprost svijet.

Prvo poglavlje

Kraljevićevo i prosjakovo rođenje


U drevnome gradu Londonu, jednoga jesenjeg dana u drugoj četvrtini šesnaestog stoljeća, u siromašnoj se obitelji po imenu Canty rodio dječak kojega roditelji nisu željeli. Istoga se dana u bogatoj obitelji Tudor rodilo još jedno englesko dijete koje su roditelji itekako željeli. I cijela ga je Engleska željela. Engleska je toliko čeznula za njim, toliko mu se nadala i za nj se molila Bogu da je sada, kada je dječak zaista došao na svijet, narod gotovo pomahnitao od radosti. Ljudi koji su se jedva poznavali, grlili su se, ljubili i plakali. Bio je to opći praznik: i plemenitaši i prost puk, i bogati i siromašni, svi su svetkovali, plesali i pjevali, a to im je veselje i u glavu udaralo. Trajalo je to danima i noćima. Danju je bilo krasno vidjeti kako sa svakoga balkona i krova u Londonu lepršaju zastave, a ulicama prolaze sjajne povorke. Noću je pak bilo isto toliko krasno gledati kako na svakom uglu gore golemi kresovi, a oko njih se zabavljaju gomile veseljaka. U cijeloj se Engleskoj ni o čemu drugome nije govorilo doli o novorođenčetu Edwardu Tudoru, kraljeviću od Walesa, koji ležaše uvijen u svilu i kadifu, ne primjećujući sav taj metež i ne znajući da nad njim bdiju i dvore ga plemeniti velikaši i otmjene gospe – a nije puno za to ni hajao. O drugome se novorođenčetu, Tomu Cantyju, uvijenom u sirotinjske dronjke, nigdje nije govorilo osim u bijednoj obitelji za koju je njegovo rođenje značilo samo muku i jad.

Drugo poglavlje

Tomovo djetinjstvo


Preskočimo sada nekoliko godina.
London je postojao već tisuću i pol godina i bio je velik grad – barem za ono vrijeme. Brojio je stotinu tisuća stanovnika, a neki misle – i dvaput više od toga. Ulice mu bijahu veoma uske, krivudave i prljave, posebno u kraju gdje je živio Tom Canty, a to je bilo nedaleko od Londonskog mosta. Kuće bijahu drvene, gornji im je kat stršao iznad prizemlja, a drugi se kat nadvijao nad prvim. Što su kuće bile više, utoliko su bile i šire. Kostur im bijaše od jakih ukrštenih greda, a između njih čvrsta građa, premazana žbukom. Same su grede bile obojene u crveno, plavo ili crno, već prema vlasnikovu ukusu, pa su se kuće zbog toga doimale veoma slikovito. Prozori bijahu maleni, s ostakljenim četvrtastim okancima, a otvarali su se prema ulici, okrećući se na šarkama poput vrata.
Kuća u kojoj je stanovao Tomov otac nalazila se pored malene smrdljive rupe koju su nazivali Smetlištem, na kraju Kobasičje ulice. Bila je to ruševna i klimava kućica, no prepuna strahovito siromašnih obitelji. Cantyjeva je družina obitavala u jednoj prostoriji na trećem katu. Mati i otac imali su u jednom kutu nekakav ležaj, no Tom, njegova baka i dvije sestre, Bet i Nan, nisu bili toliko skučeni – cijeli im je pod bio na raspolaganju i mogli su spavati gdje god odaberu. Bilo je tu ostataka jednoga ili dvaju pokrivača, pa čak i nekoliko pregršti stare i prljave slame, ali se to teško moglo nazvati posteljama jer nije imalo stalnog mjesta. Ujutro bi sve to nogama zgurali na jednu zajedničku gomilu, a uvečer bi iz nje svatko izvukao onoliko koliko mu je bilo potrebno.
Bet i Nan bijahu petnaestogodišnje blizanke. Bile su to dobrodušne i prljave djevojke, odjevene u dronjke i potpuno neobrazovane. Mati je bila nalik na njih, no otac i baka bijahu pravi zlodusi. Opijali bi se kad god bi mogli, a potom bi se potukli jedno s drugim ili s ma kim tko bi im se našao na putu. Vječito su psovali i kleli, bili pijani ili trijezni. John Canty bijaše kradljivac, a mati mu je bila prosjakinja. I djecu su naučili prosjačenju, ali im nije uspjelo od njih načiniti lopove. Među groznom ruljom koja je stanovala u njihovoj zgradi, no ne miješajući se s njom, našao se i neki dobri stari svećenik kojega je kralj bio ostavio bez kuće i kućišta udijelivši mu mirovinu od nekoliko novčića, pa je znao okupiti djecu oko sebe i potajice ih učiti čestitosti. Toma je otac Andrew naučio i nešto malo latinskoga, a isto tako i čitati i pisati. Rado bi tome bio podučio i djevojčice, ali su se one plašile da će im se prijateljice zbog toga izrugivati, jer im se neće svidjeti njihova smiješna naobraženost.
Smetlište je bilo isto takvo osinje gnijezdo kao i Cantyjeva kuća. Tu se redovito svake noći, i to sve do zore, pijančevalo, galamilo i svađalo, a razbijene su glave bile isto tako uobičajena pojava kao i glad. Pa ipak, mali Tom nije bio nesretan. Imao je i on teških trenutaka, no toga nije bio ni svjestan. I drugi su dječaci sa Smetlišta imali takvih trenutaka pa je pretpostavljao da je to u redu te da tako treba i biti. Kada bi se uvečer vratio kući praznih ruku, znao je da će ga najprije otac ispsovati i prebiti, a kada on završi, morat će sve to iznova podnijeti i od grozne bake, pa i gore od toga. Noću će mu se prikrasti izgladnjela mati s kakvim bijednim ostatkom ili komadićem suhoga kruha što ga je za nj uspjela sačuvati odrekavši se jela, i pored toga što ju je muž često znao uhvatiti u takvu izdajstvu pa bi je onda pošteno premlatio.
Ne, Tomov je život bio prilično dobar, naročito ljeti. Prosjačio je tek koliko mu je bilo potrebno da preživi jer su zakoni protiv prosjačenja bili strogi, a kazne teške, pa je dobar dio vremena provodio slušajući oca Andrewa i njegove zanosne bajke i priče o divovima i vilama, patuljcima i duhovima, začaranim zamcima te veličanstvenim kraljevima i knezovima. Glava mu se sve više punila svim tim čudesima te je mnogu noć proveo ležeći u mraku na ono malo bodljikave slame, umoran, gladan i obamro od batina pa je davao maha mašti i ubrzo zaboravljavao sve bolove i muke predočavajući sebi zanosne slike o bajnom životu kakva razmaženog kraljevića u nekom kraljevskom dvorcu. S vremenom ga i danju i noću stade opsjedati jedna jedina želja: da vlastitim očima vidi pravoga kraljevića. Jednom je nešto o tome natuknuo nekolicini prijatelja sa Smetlišta, ali mu se oni narugaše i tako ga nemilosrdno ismijaše da je poslije toga odlučio taj san zadržati samo za sebe.
Često je čitao svećenikove stare knjige i molio ga da mu ih protumači i objasni. Malo-pomalo pod utjecajem se sanjarenja i čitanja znatno promijenio. Ljudi iz njegovih snova bijahu tako otmjeni da on stade jadikovati što je dronjav i prljav želeći i sam biti čist i bolje odjeven. I dalje se igrao u blatu i uživao u tome, baš kao i ranije, ali umjesto da se brčka po Temzi samo iz zabave, sada poče otkrivati da je to dobro i zato što se tako može oprati i očistiti.
Tom bi uvijek pronašao štogod zanimljivo kraj svibanjskog drveta u Cheapsideu i na sajmištima, a od vremena do vremena zajedno bi s ostalim stanovnicima Londona imao prilike vidjeti kakvu vojnu smotru kada bi kakva glasovita nesretnika kopnenim ili vodenim putem odvodili u zatočeništvo u Tower. Jednoga ljetnog dana vidio je na Smithfieldu kako na lomači spaljuju sirotu Annu Askew i trojicu muškaraca i čuo nekakva bivšeg biskupa kako im drži propovijed koja ga nije zanimala. Doista, Tomov je život, sve u svemu, bio raznolik i prilično zabavan.
Malo-pomalo knjige i snovi o kneževskom životu počeše tako snažno djelovati na Toma da je i nesvjesno počeo izigravati kraljevića. govor i ponašanje postadoše mu silno svečani i velikaški, na opće udivljenje i zabavu njegovih drugova. No, iz dana je u dan rastao i Tomov utjecaj na tu mlađariju pa s vremenom svi počeše na njega gledati sa začuđenim strahopoštovanjem, kao na kakvo više biće. Toliko je toga znao! Znao je učiniti i kazati tako predivne stvari! A usto je bio tako dubokouman i mudar! O svemu što bi Tom rekao ili učinio dječaci su pripovijedali svojim roditeljima pa su i oni počeli raspravljati o Tomu Cantyju i smatrati ga neobično darovitim i izuzetnim stvorenjem. Potpuno odrasli ljudi iznosili su preda nj svoje nedoumice i pitali ga za savjet te bi se često iznenadili nad dovitljivošću i mudrošću njegovih rješenja. Postao je junak u očima svih koji su ga poznavali, osim u očima svoje obitelji – jedino ona nije u njemu vidjela ništa posebno.
Uskoro Tom potajno osnova vlastiti kraljevski dvor! Kraljević bijaše on, a najbliži mu prijatelji postadoše čuvari, komornici, konjušari, dvorani i dvoranke te članovi kraljevske obitelji. Svakoga su dana lažnoga kraljevića dočekivali sa složenim izrazima poštovanja koje je Tom bio preuzeo iz svojega romantičnog štiva, svakoga se dana u kraljevskom vijeću raspravljalo o državnim poslovima tobožnjega kraljevstva, a njegovo je tobožnje visočanstvo izdavalo zapovijedi izmišljenoj vojsci, mornarici i potkraljevima.
Poslije toga bi onako dronjav otišao i isprosio koji novčić, pojeo bijedni komadić suhoga kruha, otrpio uobičajene batine i psovke, a potom se ispružio na pregršti prljave slame i vraćao se pustim snovima o vlastitoj veličini.
Želja da barem jednom vidi pravoga kraljevića, od krvi i mesa, rasla je u njemu iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve dok nije upila u sebe sve ostale želje i postala jedina strast njegova života.
Jednoga siječanjskog dana, dok je, kao i obično, prosjačeći obilazio gradom, satima je malodušno lutao gore-dolje, bosonog i promrzao, ulicama oko Mincing Lanea i Little East Cheapa, zagledajući u izloge pečenjarnica i čeznući za groznim svinjskim paštetama i drugim smrtonosnim izmišljotinama što su ondje bile izložene – za njega su to bile poslastice namijenjene anđelima, to jest, barem su to bile sudeći po mirisu jer se njemu nikada nije posrećilo da se koje od njih dočepa i pojede je. Sipila je ledena kiša, a nebo se bijaše natmurilo: bio je to sjetan dan. Uvečer se Tom vrati kući tako mokar, umoran i gladan da se zbog njegova kukavna stanja čak i otac i baka sažališe nad njim – dakako, na svoj način, pa ga samo na brzu ruku išćuškaše i odmah poslaše u postelju. Zbog bola i gladi, kao i psovki i tučnjave što su se odnekuda razlijegale po kući, dugo nije mogao usnuti, ali ga najzad misli poniješe u daleke, čudesne zemlje pa utonu u san okružen kneževićima koji bijahu urešeni zlatom i dragim kamenjem i koji stanovahu u prostranim dvorcima, a sluge se ponizno klanjale pred njima ili hitale da izvrše njihove zapovijedi. Potom je, kao i obično, sanjao da je i sam kraljević.
Cijelu je noć živio u sjaju svojega kraljevskog položaja: kretao se među velikašima i otmjenim gospama, obasjan svjetlošću, udišući miomirise, opijajući se predivnom glazbom i odgovarajući na ponizne naklone blistava mnoštva što se razmicalo da ga propusti te bi se ovome nasmiješio, a onome kneževski kimnuo glavom.
Kada se ujutro probudio i ugledao sav jad oko sebe, oćutje se kao i obično nakon ovakva sna – sve što ga okruživaše, učini mu se još tisuću puta odvratnijim. Potom ga shrvaše gorčina, tuga i suze.

Treće poglavlje

Tomov susret s kraljevićem


Tom ustade gladan, a i od kuće ode gladan, no misli mu bijahu zabavljene maglovitim sjajem zaostalim od noćnih snova. Lutao je amo-tamo po gradu, jedva i primjećujući kuda ide ili što se oko njega zbiva. Ljudi su ga gurali, a neki i grubo grdili, ali dječaka, onako obuzeta mislima, sve to kao da je mimoilazilo. Uskoro se našao u Temple Baru: nikada još ne bijaše u ovom smjeru stigao tako daleko od kuće. Zastade i zamisli se na trenutak, a potom opet zapade u maštanje i izađe izvan londonskih zidina. Strand u to doba više nije bio seoski put, već se dičio da je ulica, premda je to bila malo presmiona tvrdnja. Naime, iako mu se s jedne strane pružao prilično zbijen niz kuća, na drugoj se tek tu i tamo dizala pokoja velika zgrada – mahom dvorci bogatih plemenitaša, a iza njih se sve do rijeke pružali prostrani i krasni vrtovi – vrtovi na čijem se mjestu danas sumorno uzdižu jutra i jutra zbijenih kuća od opeke i kamena.
Tom ubrzo stiže u selo Charing gdje otpočinu kraj krasnoga križa što ga ondje bijaše podigao neki ožalošćeni kralj iz davnih vremena, a potom dokono krenu niz mirnu, ugodnu cestu što se mimo velebnoga kardinalskog dvorca spuštala do daleko većeg i veličanstvenijeg dvorca – Westminstera. Radosno i začuđeno Tom se zablenu u nepreglednu gomilu zidina, u prostrana krila zgrade, u namrgođene tvrđave i tornjiće, u golem kameni ulaz zatvoren pozlaćenim rešetkama i s veličajnim nizom divovskih granitnih lavova te u ostale znake i znamenja engleskoga kraljevskog dostojanstva. Hoće li mu se napokon ostvariti ono za čime svim srcem žudi? Ovo pred njim doista je kraljevska palača. Ne bi li se onda mogao nadati i da će vidjeti kakva kraljevića – kraljevića od krvi i mesa, samo ako nebesa tako ushtjednu.
Sa svake je strane pozlaćenih vrata stajao po jedan živi kip, što će reći – uspravan, dostojanstven i nepomičan stražar, od glave do pete odjeven u sjajan čelični oklop. Na pristojnoj udaljenosti stajahu brojni seljaci i ljudi iz grada vrebajući priliku da makar na čas bace pogled na nekog člana kraljevske obitelji. Blistave kočije u kojima su se vozila blistava gospoda, u pratnji isto tako blistave posluge, pristizale su i odlazile kroz nekoliko drugih velebnih ulaza nanizanih duž kraljevske ograde.
Jadni se mali Tom, sav u dronjcima, primače te se stade polagano i plašljivo provlačiti pored stražara, dok mu je srce udaralo, a nada sve više rasla, kadli najednom kroz zlatne rešetke ugleda nešto zbog čega umalo ne vrisnu od radosti. S one se strane ograde nalazio ljubak dječak, lica opaljena suncem i preplanula od stalnih igara i vježbi na čistom zraku, a ruho mu bijaše načinjeno od same svile i kadife te se blistalo od dragulja: o boku mu malen mač i bodež, oba ukrašena draguljima, na nogama krasne čizmice s crvenom petom, a na glavi dražesna zatvorenocrvena kapa s koje se viju pera pričvršćena velikim svjetlucavim dragim kamenom. U blizini pak stoje neka dostojanstvena gospoda – nedvojbeno, njegove sluge. Oh, to je kraljević, pravi i živi kraljević – nema u to ni trunke sumnje. Molitva siromaškova srca najzad bijaše uslišana.
Od uzbuđenja se Tomu ubrza dah i postade isprekidan, a oči mu se raširile od čuda i ushićenja. Sve druge misli u njegovoj glavi uzmakoše pred jednom jedinom željom: da se potpuno približi kraljeviću i dobro ga se i do mile volje nagleda. Prije negoli je i shvatio što radi, a već je priljubio lice uz rešetke na ulaznim vratima. U idućem ga trenutku jedan od vojnika grubo ščepa i zavitla u radoznalu gomilu seoskih klipana i londonskih besposličara. Vojnik mu dobaci:
– Pazi što radiš, mali prosjače!
Svjetina se stade rugati i smijati, ali kraljević, sav crven u licu i gnjevno sijevajući očima, priskoči vratima i uzviknu:
– Kako se usuđuješ ovako postupati s tim sirotim dječakom! Kako se usuđuješ tako postupati i s najbjednijim podanikom mojega kraljevskog oca! Otvori vrata i pusti ga unutra!
Trebalo je vidjeti kako prevrtljiva svjetina na to brže-bolje skida kape. Trebalo ju je čuti kako s odobravanjem kliče i uzvikuje:
– Živio kraljević od Walesa!
Vojnici privukoše helebarde preda se u znak pozdrava, otvoriše vrata pa ponovno pozdraviše dok je mali Kraljević Bijede, sav u dronjcima što su lepršali oko njega, prolazio mimo njih da bi pružio ruku Kraljeviću Neizmjerna Obilja.
Edward Tudor reče Tomu:
– Izgledaš umoran i gladan: mora da teško živiš. Hajde sa mnom!
Pola tuceta pratilaca poletje prema njemu, tko zna s kojom namjerom: valjda zato da ih rastavi. No, on ih zaustavi odmahnuvši rukom baš kao pravi kraljević te se oni na mjestu ukočiše kao kakvi kipovi. Edward povede Toma u dvorac, u jednu raskošnu odaju za koju mu reče da je njegova radna soba. Naredi da se donese zakuska kakvu Tom nikada prije nije vidio, osim što je u knjigama o tome čitao. Kneževski obzirno i pažljivo, kraljević naredi slugama da se udalje kako neuglednoga gosta ne bi smetali njihovi ispitivački pogledi, a potom sjede pored Toma te ga, dok je jeo, stade o koječemu zapitkivati.
– Kako se zoveš, dječače?
– Tom Canty, molit ću lijepo, gospodaru.
– Čudna li imena!  A gdje stanuješ?
– U gradu, na priliku, gospodaru. Na Smetlištu, odmah kraj Kobasičjeg prolaza.
– Smetlište! Ovo je ime još čudnije. Imaš li roditelje?
– Imam, gospodaru, a i baku do koje mi nije baš previše stalo, oprosti mi Bože ako je grijeh ovo što sam rekao – i još dvije sestre blizanke, Nan i Bet.
– Sve mi se čini da baka ne postupa s tobom baš najnježnije.
– Ni bilo s kim drugim, ako je tako po volji vašoj svjetlosti. Zla je srca i cijelog života samo zlo čini.
– Zlostavlja li te?
– Tu i tamo joj ruka na čas i otpočine, ali samo kada zaspi ili se opije na mrtvo ime, a kada opet dođe k sebi, sve nadoknadi i pošteno me istuče.
Srdžba sijevnu u kraljevićevu oku i on uzviknu:
– Kako? Tuče te?
– Oh, pa da, na priliku, gospodaru.
– Tuče te, a ti si tako nježan i malen! Čuj me: prije no što se smrkne, bit će ona na putu u Tower. Moj otac, kralj…
– Vi, gospodaru, ne zamjerite mi, zaboravljate da je ona niska roda. Tower je samo za velikaše.
– Doista, u pravu si. Nisam na to mislio. Razmislit ću o kazni za nju. Je li otac dobar prema tebi?
– Nimalo bolji od bake, gospodaru.
– Bit će da su svi očevi isti. Ni moj baš nije med i šećer. Ruka mu je teška kao malj, ali mene štedi: mada moram priznati da me baš uvijek ne štedi njegov jezik. Kakva je majka prema tebi?
– Dobra, gospodaru, nikada mi nikakva jada ni boli nije zadala. A i Nan i Bet u tome nalikuju na nju.
– Koliko im je godina?
– Petnaest, molit ću lijepo, gospodaru.
– Lady Elizabethi, mojoj sestri, četrnaest je godina, a lady Jane Grey, moja rođakinja, moje je dobi, a usto je mila i ljupka. No, lady Mary, moja druga sestra, uvijek se mrgodi… Čuj, zabranjuju li tvoje sestre svojim sluškinjama da se smiješe jer će im inače porok iskvariti dušu?
– Sluškinjama? Oh, zar ti, gospodaru, misliš da one imaju sluškinje?
Kraljević za trenutak promatraše siromaška pa upita:
– A zašto ih, molim te, ne bi imale? Tko im uvečer pomaže da se svuku? Tko ih odijeva kada ustanu?
– Nitko, gospodaru. Zar misliš da one skidaju haljinu i spavaju bez nje – kao životinje?
– Haljinu! Zar imaju samo jednu haljinu?
– Ah, presvijetli moj gospodaru, a što bi radile s više haljina? Ta* svaka od njih ima samo jedno tijelo.
– Kakva neobična i nevjerojatna misao! Oprosti, nisam ti se mislio rugati. Tvoje će Nan i Bet dobiti dovoljno ruha i posluge, i to uskoro. Moj će se rizničar za to pobrinuti. Ne, ne zahvaljuj mi, nije to ništa. Lijepo govoriš: glatko i s nekom lakoćom. Imaš li kakvu naobrazbu?
– Ni sam ne znam, gospodaru. Dobri svećenik po imenu otac Andrew dobrovoljno me poučavao iz svojih knjiga.
– Znaš li latinski?
– Vrlo slabo, bojim se, gospodaru.
– Uči ga, dječače: težak je samo u početku. Grčki je teži, ali mislim da za lady Elizabethu i moju rođakinju nije težak nijedan jezik, pa ni ova dva. Da samo čuješ kako te gospođice njime vladaju! Pričaj mi sada o svom Smetlištu. Je li ti lijepo tamo?
– Uistinu, jest, na priliku, gospodaru, osim kad sam gladan. Ima tamo lutkarskih predstava, pa majmuna – o, kako su to smiješna stvorenja. I tako divno odjevena! Ima i komada u kojima oni što u njima igraju, toliko viču i toliko se tuku dok svi ne poginu. Tako ih je lijepo gledati, a ne stoji više od novčića… mada ni do novčića nije lako doći, ako je po volji vašoj svjetlosti.
– Pričaj dalje.
– Pa, mi, dječaci sa Smetlišta, ponekad se između sebe tučemo motkama, kao što to čine šegrti.
Kraljeviću bljesnuše oči pa će na to:
– E, to bih i ja volio. Pričaj dalje.
– Utrkujemo se, gospodaru, da vidimo tko je najbrži.
– I to bih volio. Nastavi.
– Ljeti, gospodaru, gacamo i plivamo po kanalima i u rijeci, i svatko od nas zagnjuri onoga tko mu se prvi nađe pod rukom, i prskamo se vodom, i ronimo, i vičemo, i padamo u vodu i…
– Dao bih očevo kraljevstvo da mogu jedanput u tome uživati! Produži, molim te.
– Plešemo i pjevamo oko Svibanjskog drveta u Cheapsideu. Igramo se u pijesku i zatrpavamo jedni druge, a često pravimo i kolače od blata – oh, blato je sjajna stvar, takve divote nema nigdje na svijetu! Uistinu se valjamo u njemu, gospodaru, ne zamjerite mi na izrazu, vaša svjetlosti.
– Oh, molim te, nemoj dalje, to je prekrasno! Kad bih se samo mogao odjenuti u ruho kao što je tvoje pa se izuti i jedanput se uvaliti u blato, samo jedanput, a da mi nitko to ne zamjera i ne brani, čini mi se da bih se i krune odrekao!
– A kad bih se ja, mili gospodaru, jednom mogao odjenuti u haljine kao što su tvoje – samo jedanput…
– Oho, to bi ti volio? Neka onda bude tako. Svuci svoje dronjke i navuci ovu sjajnu odjeću, dječače! Ova će sreća biti kratka vijeka, ali je to neće nimalo umanjiti. Uživat ćemo dok možemo, a prije nego netko naiđe i počne nam dodijavati, ponovno ćemo se preodjenuti.
Već nekoliko časaka potom, mali se kraljević od Walesa okiti Tomovim lepršavim ritama, a mali se kraljević od Siromaštva ukrasi sjajnim kraljevskim perjem. Onda obojica stadoše pred veliko ogledalo, jedan kraj drugoga, i – gle čuda: kao da se nikakva promjena nije desila! Njih se dvojica zgledaše, potom pogledaše u zrcalo, pa opet jedan u drugoga. Napokon će zbunjeni kraljević:
– Što kažeš na ovo?
– Ah, presvijetli moj gospodaru, ne tražite da vam na to odgovorim. Ne priliči nekome od moga roda da izusti takvu tvrdnju.
– Onda ću je ja izustiti. Kosa ti je ista kao i moja, iste su ti i oči, glas i držanje, isto tijelo i stas, isto lice i lik kao i u mene. Da krenemo goli po svijetu, nema toga tko bi mogao pogoditi tko si od nas dvojice ti, a tko je kraljević od Walesa. A sada, kad sam odjeven kao ti maločas, zacijelo ću moći mnogo bolje shvatiti kako je tebi bilo kada te onaj neotesani vojnik… Čekaj malo, nije li ti to modrica na ruci?
– Da, ali to je sitnica, a vaša svjetlost zna da je onaj siroti stražar…
– Tiho! To je bilo sramno i okrutno! – uzviknu mali kraljević i udari bosom nogom o pod. – Kad bi kralj… ne miči se ni koraka odavde dok se ne vratim! Zapovijedam ti!
Odmah zatim zgrabi sa stola neki predmet od državne važnosti i skloni ga, a onda, usplamtjela lica i sjajnih očiju, izletje kroz vrata i proletje dvorcem tako da su se dronjci za njim vijorili. Stigavši do velikih ulaznih vrata, smjesta pograbi rešetke i pokuša ih zatresti vičući:
– Otvaraj! Otvaraj vrata!
Vojnik koji je bio onako grubo postupio s Tomom, namah posluša, a kada kraljević jurnu kroz dveri, gotovo se gušeći od kraljevskog bijesa, vojnik mu prilijepi tako zvučnu zaušnicu da se kraljević otkotura na cestu.
– Ovo ti je, izrode prosjački – dodade vojnik – za ono što si me udesio kod njegova visočanstva!
Svjetina se grohotom nasmija. Kraljević se nekako izvuče iz blata i bijesno jurnu na stražara vičući:
– Ja sam kraljević od Walesa i moja je osoba sveta, a ti ćeš visjeti zbog toga što si digao ruku na mene!
Vojnik privuče helebardu k sebi u znak pozdrava i podrugljivo reče:
– Pozdravljam vaše milostivo visočanstvo.
A onda opet ljutito viknu:
– Čisti se odavde, smeće blesavo!
Na to se podrugljiva svjetina okupi oko jadnoga kraljevića i stade ga tjerati niz cestu vičući i dobacujući za njim:
– S puta njegovu kraljevskom visočanstvu! Mjesta za kraljevića od Walesa!

Četvrto poglavlje

Počinju kraljevićeve nevolje


Pošto ga je satima progonila i mučila, rulja se napokon okani maloga kraljevića i prepusti ga samome sebi. Dok je još bio u stanju da bjesni na gomilu, da joj kraljevski prijeti i kraljevski izdaje zapovijedi kojima su se njegovi mučitelji s užitkom cerekali, bio im je vrlo zabavan, no, kada je od umora najzad zašutio, prestadoše se zanimati za nj i potražiše novu razonodu. Kraljević se sada ogleda oko sebe, ali ne mogaše razabrati gdje se nalazi. Znao je jedino da se nalazi negdje usred Londona. Krenu besciljno dalje pa se kuće uskoro prorijediše, a prolaznika bivaše sve manje. Opra raskrvavljene noge u potoku koji je tekao onuda kuda danas prolazi ulica Farringdon, otpočinu nekoliko trenutaka, a potom nastavi put te domalo izbi na otvoren prostor s nekoliko rijetkih kuća i velebnom crkvom. Crkvu smjesta prepoznade. Svuda oko nje bijahu skele i rojevi radnika jer se zgrada iz temelja popravljala. Kraljević se najednom osokoli povjerovavši da se njegove patnje primiču kraju. »Ovo je«, reče sam sebi, »bivša franjevačka crkva koju je moj otac oduzeo redovnicima i pretvorio je u sklonište za siromašnu i napuštenu djecu pa se sada naziva Kristovom crkvom. Zacijelo će im biti drago da učine uslugu sinu onoga koji je prema njima bio tako velikodušan – i to tim prije što je taj sin i sam jadan i napušten kao i ma koji nevoljnik koji bi se ovamo sklonio ili će se ikada skloniti«
Ubrzo se nađe usred skupine dječaka koji trčahu, skakahu, igrahu se loptom, preskakivahu jedan drugoga i zabavljahu se na sve moguće načine, a sve to uz popriličnu galamu. Svi bijahu jednako odjeveni, i to onako kako su se u to vrijeme nosile sluge i šegrti – što će reći da je svaki na vrh glave imao plitku crnu kapu veliku kao tanjurić pa zbog svojih oskudnih razmjera nije bila prikladno pokrivalo za glavu, a nije služila ni kao ukras. Ispod nje im do sredine čela padala kosa bez razdjeljka, a uokrug bila pravilno podrezana. Oko vrata su nosili svećeničku vrpcu, a na sebi modar tijesan haljetak što im dopiraše do koljena, pa i ispod njih. Uz to su išli i nabrani rukavi, širok crveni pojas, svijetložute čarape koje su se vezivale iznad koljena i niske cipele sa širokim kopčama od kovine. Bijaše to prilično ružno odijelo.
Dječaci prekinuše igru i okupiše se oko kraljevića, a on im se obrati s prirođenom dostojanstvenošću:
– Dobri mladići, recite svojem upravitelju da Edward, kraljević od Walesa, želi razgovarati s njime.
Na te se njegove riječi podiže velika graja, a jedan neotesanac pridometnu:
– Ma nemoj, a ti si, prosjače, valjda izaslanik njegove milosti?
Kraljević porumenje od gnjeva i ruka mu spremno poletje prema bedru, no ondje nije bilo ničega. Uslijedi salva smijeha, jedan od dječaka reče:
– Vidi ovo! Uobrazio je sebi da ima mač… možda to i jest pravi kraljević?
Ova dosjetka izazva još više smijeha. Jadni se Edward ponosno uspravi i reče:
– Ja i jesam kraljević, a vama koji živite od dobrote mojega oca ne priliči da me ovako dočekujete.
Ovo izazva opće veselje, kako se moglo prosuditi po smijehu. Momak koji bijaše prvi progovorio, dreknu na svoje drugove:
– O, vi, svinje, robovi, pitomci kraljevskoga oca njegove milosti, kako se to ponašate? Na koljena, svi na koljena i poklonite se njegovoj kneževskoj pojavi i kraljevskim prnjama!
S veselim povicima svi kao jedan popadaše na koljena i uzeše se podrugljivo klanjati svojoj žrtvi. Kraljević prezirno nogom udari najbližeg dječaka i srdito kaza:
– Evo ti za sada ovo, dok ne stigne sutrašnji dan i dok ne dadnem podići vješala za tebe.
E, ovo više nije bilo zabavno – šala bijaše prevršila mjeru. Smijeh u hipu zamuknu i zamijeni ga bijes. Tuce njih povika:
– Pograbite ga! U pojilo za konje s njim, u pojilo za konje! Gdje su psi? Drž’ga, Lave! Drž’ga. Koljaču!
I tada se zbi nešto što Engleska do tada nije vidjela – kako posvećenu osobu nasljednika prijestolja divljačkim bubocima obasipaju ruke prostih pučana i rastržu nahuckani psi.
Kada se stade bližiti noć, kraljević se nađe u nekom udaljenom dijelu grada gusto načičkanom kućama. Tijelo mu bijaše puno modrica, ruke mu krvarile, a dronjci bili potpuno umrljani blatom. Tumarao je tako bez cilja, sve se manje snalazeći, a od umora i malaksalosti jedva je vukao noge. Bio je odustao od ma kakvih pitanja jer mu ona nisu donosila nikakva obavještenja već samo porugu. Stalno je u sebi mrmljao: »Smetlište, tako se zove to mjesto. Kad bih ga samo uspio pronaći naći prije no što me snaga potpuno izda i prije no što klonem, bio bih spašen – njegovi će me odvesti u dvorac i posvjedočiti da nisam njihov, već da sam pravi kraljević pa ću opet biti ono što sam i bio.« Kadšto bi mu se misli vratile na neotesance iz Kristova sirotišta i njihovo ponašanje prema njemu pa bi rekao: »Kad postanem kralj, pobrinut ću se da ne dobivaju samo hranu i krov nad glavom, već i znanje iz knjiga, jer pun želudac malo vrijedi ako su nam um i srce prazni. Potrudit ću se da ovo dobro upamtim kako ne bih zaboravio današnju pouku i moji podanici zbog toga trpjeli jer znanje oplemenjuje srce i uči nas blagosti i milosrđu.«
Stadoše se paliti treptava svjetla, a poče i kišiti, podiže se vjetar i na zemlju se spusti studena i olujna noć. Kraljević bez kuće i kućišta, nasljednik engleskog prijestolja bez krova nad glavom išao je dalje, sve dublje zalazeći u splet prljavih uličica gdje su se u ljudskim košnicama rojile neimaština i bijeda.
Odjednom ga neka krupna, pijana protuha ščepa za vrat i i viknu:
– I opet do kasna ostaješ vani, a kući ne nosiš ni novčića, kladim se! Ako je tako, ne zvao se ja John Canty ne prebijem li ti sve kosti u tom žgoljavom tijelu.
Kraljević se nekako izvuče iz njegova stiska, nesvjesno otre oskvrnuto rame pa željno upita:
– Jesi li ti zbilja njegov otac? Dao dobri Bog da je tako jer ćeš ti onda poći po njega, a mene vratiti kući!
– Njegov otac? Ne znam što pod time misliš, ali znam da sam ja tvoj otac, u što ćeš se ubrzo imati prilike…
– Oh, ne šali se, ne poigravaj se sa mnom, ne gubi vrijeme!… Iscrpljen sam, izranjen, ne mogu više. Povedi me kralju, mojem ocu, i on će te nagraditi bogatije no što bi i u snu mogao zamisliti. Vjeruj mi, čovječe, vjeruj mi!… Ne lažem ti, govorim ti čistu istinu!… Pruži mi ruku i spasi me! Ja sam doista kraljević od Walesa!
Čovjek je preneraženo zurio u dječaka, a zatim kimnu glavom i promrmlja:
– Lud je da luđi ne može biti! – a onda ga ponovno ščepa za vrat pa dodade uz promukao cerek i psovke: – Bio ti lud ili ne, bakica Canty i ja već ćemo ti namjestiti kosti, ne bio ja ono što jesam!
S tim riječima odvuče za sobom izbezumljenog kraljevića koji mu se nastojaše oduprijeti te nestade s njim u dvorištu pred nekom kućom, a razdragana i bučna gomila ljudskog ološa pođe za njima.

Peto poglavlje

Tom kao plemić


Ostavši sam u kraljevićevoj sobi, Tom Canty dobro iskoristi priliku što mu se bijaše pružila. Pred velikim se zrcalom okretao čas na jednu, čas na drugu stranu, diveći se vlastitoj otmjenosti. Zatim uze šetati gore-dolje oponašajući kraljevićevo uznosito držanje i stalno se pritom promatrajući u ogledalu. Nakon toga izvuče iz korica krasan mač pa se nakloni poljubivši sječivo i položivši ga na grudi, baš onako kako je bio vidio da postupa neki plemeniti vitez pozdravljajući zapovjednika Towera u času dok je, prije pet-šest tjedana, u njegove ruke predavao lordove Norfolka i Surreya da ih zatoči. Tom se igrao bodežom optočenim draguljima što mu je visio o bedru, razgledao skupocjene i probrane ukrase u sobi, iskušao redom svaku pojedinu raskošnu stolicu i razmišljao o tome kako bi se ponosio da društvo sa Smetlišta može samo proviriti ovamo i vidjeti ga u svem ovom sjaju. Pitao se hoće li mu drugovi vjerovati kada im po povratku kući ispriča ovu čudesnu bajku ili će odmahnuti glavom i reći da su mu pretjerane maštarije naposljetku pomutile pamet.
Kada je prošlo pola sata, najednom mu pade na um da se kraljević već dugo ne vraća pa se poče osjećati usamljenim. Uskoro poče osluškivati nadajući se njegovu povratku i prestade se igrati lijepim predmetima oko sebe: obuzeše ga nelagoda, nemir i utučenost. Pretpostavimo da tkogod naiđe i zatekne ga u kraljevićevu odijelu, a kraljevića ne bude tu da to objasni. Možda će ga odmah objesiti, a tek se poslije raspitivati o njegovu slučaju? Čuo je on već da su velikaši prijeki u sitnicama. Strah je u njemu sve jače rastao pa dršćući tiho otvori vrata što su vodila u predsoblje, odlučivši pobjeći i potražiti kraljevića te od njega izmoliti zaštitu i izbavljenje. No, šestorica sjajnih slugu i dva mlada paža visoka roda, svi napirlitani poput leptira, skoče na noge i do zemlje se poklone pred njim. On brzo ustuknu i zatvori vrata.
– Oh, kako mi se samo rugaju! – pomisli Tom. – Sad će otići i sve dojaviti. Oh, zašto sam došao ovamo da izgubim glavu?
Ispunjen neiskazivim strahom, ushoda se po sobi osluškujući i trzajući se na najmanji šum. Doskora se vrata otvoriše i paž sav u svili najavi:
– Lady Jane Grey.
Vrata se zatvore, a neka se ljupka djevojčica, bogato odjevena, uputi prema njemu. No, najednom zastade i upita pretužnim glasom:
– Oh, što je to s tobom, moj gospodaru?
Tomu se gotovo presiječe dah, ali ipak, premda teškom mukom, nekako uspje promucati:
– Ah, smiluj mi se! Nisam ja nikakav gospodar, već siroti Tom Canty s londonskog Smetlišta. Molim te, odvedi me do kraljevića, a on će biti toliko dobar pa će mi vratiti moje dronjke i pustiti me da zdrav i čitav odem odavde. Oh, smiluj mi se i spasi me!
I pade na koljena te je, pružajući ruke prema njoj, stade preklinjati koliko jezikom, toliko i očima. Djevojčica kao da se skamenila od užasa pa povika:
– Oh, gospodaru moj, ti na koljenima? I to preda mnom!
Sva prestravljena, ona pobježe, a Toma svlada očaj te on klonu na tlo i prošapta:
– Nema mi spasa, nema nikakve nade. Sad će doći po mene da me odvedu.
Dok je on tako ležao na tlu obamro od straha, strašna se vijest širila dvorcem. Od sluge do sluge, od plemenitih velikaša do otmjenih gospi, niz duge hodnike, od kata do kata, od dvorane do dvorane išao je šapat – jer se tako nešto uvijek prenosilo šaptom: »Kraljević je poludio, kraljević je poludio!« Uskoro se u svakoj dvorani, na svakom mramornom trijemu stadoše okupljati blistava gospoda i gospe, ali i manje važni dvorani, ozbiljno se došaptavajući između sebe, a svakome se od njih na licu ocrtavao užas. Ne prođe dugo, a jedan blistavi dvorski službenik stade obilaziti ove skupine svečano objavljujući:
– U IME KRALJEVO! Pod prijetnjom smrtne kazne, neka nitko ne obraća pozornost na ove lažne i besmislene glasine niti o njima raspravlja ili ih dalje širi. U ime kraljevo!
Šapat namah prestade kao da su prisutni najednom onijemjeli.
Ubrzo hodnicima prostruja žamor: »Kraljević! Gledajte, kraljević dolazi!«
Jadni je Tom polagano prolazio mimo dvorana koji mu se duboko klanjahu, pokušavajući se i sam nakloniti te smjerno promatrajući čudnu okolinu zbunjenim i tužnim pogledom. Dvojica visokih plemića koračahu uz njega, pridržavajući ga svaki s jedne strane i tako mu pomažući u hodu, a za njim su išli dvorski liječnici i nekoliko slugu.
Ubrzo se Tom obre u jednoj raskošnoj odaji negdje u dvorcu i ču kako se za njim zatvaraju vrata. Njegovi pratioci stajahu oko njega.
Pred njim, malo podalje, ležaše na počivaljci krupan, tust čovjek, široka i mesnata lica i mračna izgleda. Golema mu glava bila sva sijeda, a isto tako i brada koja mu, kao kakav okvir obrubljivaše lice. Ruho mu bijaše od skupocjene tkanine, no staro i mjestimice pohabano, a jedna mu noga, otečena i omotana zavojima, počivala na jastuku. Zavlada tajac i sve se glave ponizno pognuše pred glavom ovoga čovjeka. Taj bolesnik mrka lica bijaše strašni Henrik VIII. On sada progovori, a lice mu odmah postade blago:
– Što je to, lorde Edvarde, moj kraljeviću? Zar si doista odlučio tu tužnu šalu prirediti meni, svojemu dobrom kralju i ocu koji te ljubi i nježno pazi?
Jadni je Tom saslušao, koliko mu je to dopuštalo njegovo smućeno stanje, početak ovoga govora, no kada mu do uha dopriješe riječi »meni, svojemu dobrom kralju«, lice mu problijedje i on se namah sruši na koljena kao da ga je hitac pogodio. Podigavši ruke uvis, zavapi:
– Ti si kralj? Onda mi nema spasa!
Ovaj uzvik kao da ošamuti kralja. Pogled mu stade izgubljeno lutati od lica do lica, a potom se zbunjeno zaustavi na dječaku koji klečaše pred njim. Zatim progovori glasom punim duboka razočaranja:
– Jao, vjerovao sam da glasine ne odgovaraju istini, no plašim se da nije tako. – Uzdahnu teškim uzdahom pa reče blago: – Dođi k svojemu ocu, dijete moje, tebi nije dobro.
Tomu pomogoše da ustane pa on polako i dršćući priđe engleskom veličanstvu. Kralj obuhvati rukama njegovo prestravljeno lice pa se ozbiljno i s ljubavlju zagleda u nj, kao da traži neki povoljan znak o tome da se dječaku vraća razum, a potom pritisnu sinovljevu kovrčastu glavu sebi na grudi i nježno je potapša. Zatim upita:
– Zar ne poznaješ svojeg oca, dijete moje? Ne kidaj mi staro srce. Reci da me poznaješ. Pa ti me poznaješ, je li?
– Da, ti si moj uzvišeni gospodar i kralj, Bog neka te čuva!
– Tako je, tako je…sve je u redu…smiri se, ne dršći tako. Nema ovdje nikoga tko bi ti naudio. Ovdje te svi vole. Sada ti je bolje: bio je to samo ružan san, je li tako? I opet znaš tko si, je li tako? Nećeš više govoriti da nisi kraljević, kao što su mi rekli da si maločas učinio?
– Preklinjem te da mi premilostivo povjeruješ, najuzvišeniji moj gospodaru, ali govorio sam samo istinu. Ja sam najneznatniji od tvojih podanika, rođen sam u bijedi, a ovamo su me doveli tek zao udes i nesretan slučaj te me se teško za to može kriviti. Premlad sam da umrem, a ti me jednom jedinom riječju možeš spasiti. Oh, izreci tu riječ, gospodaru!
– Da umreš? Ne govori tako, mili kraljeviću. Umiri svoje izmučeno srce – ti nećeš umrijeti!
Tom pade na koljena i veselo uskliknu:
– Neka te Bog nagradi za tvoju dobrotu, kralju moj, i neka te dugo poživi na sreću tvoje zemlje! – Zatim, skočivši na noge, okrenu radosno lice prema dvojici plemića koji ga bijahu dopratili i uzviknu: – Čuli ste? Ja neću umrijeti: kralj je tako rekao! – Nitko se i ne pomače: samo se svi ozbiljno i s poštovanjem pokloniše, no nitko ništa ne reče. Tom na tren zastade, malo zbunjen, a potom se bojažljivo okrenu prema kralju i upita ga: – Mogu li sada otići?
– Otići? Svakako, ako to želiš. No, zašto još malo ne ostaneš sa mnom? Kamo bi želio poći?
Tom obori oči i ponizno odgovori:
– Zacijelo te nisam dobro razumio. Shvatio sam da sam slobodan pa sam se mislio vratiti u straćaru gdje sam se rodio i odrastao u neimaštini, ali gdje mi žive majka i sestre pa je to i moj dom. Na ovaj sjaj i raskoš nisam navikao… oh, molim vas, gospodaru, pustite me da odem!
Kralj je neko vrijeme zamišljeno šutio, a lice mu odavaše sve veću patnju i jad. Zatim će s nešto nade u glasu:
– Možda mu se um pomutio samo u ovom pogledu, a u svakom je drugom sasvim zdrav. Dao Bog da je tako! Iskušat ćemo ga.
Potom zapita Toma nešto na latinskom, a Tom mu, premda nesigurno, odgovori na istom jeziku. Kralj nije skrivao ushita, a i plemići i liječnici pokazaše jednako zadovoljstvo. Kralj reče:
– Ovo baš ne odgovara njegovu obrazovanju i sposobnostima, ali pokazuje da mu je um samo obolio, a nije potpuno poremećen. Što vi na to kažete, gospodine?
Liječnik kojemu se kralj obratio, duboko se nakloni i odvrati:
– To što ste rekli, veličanstvo, potpuno se slaže s mojim uvjerenjem!
Kralj, očevidno zadovoljan ovim ohrabrenjem koje je dolazilo od takva vrsna stručnjaka, raspoloženo dodade:
– Pripazite sad svi: nastavit ćemo s iskušavanjem.
Postavi Tomu pitanje na francuskome. Tom je trenutak šutio, zbunjen zbog tolikih pogleda što se upirahu u njega, a onda plašljivo reče:
– S vašim oproštenjem, veličanstvo, ja pojma nemam o tom jeziku.
Kralj nauznak pade na ležaj. Prisutni pritrčaše da mu pomognu, no on ih odbi i reče:
– Ostavite me, to je samo neznatna slabost. Podignite me! Tako, sad je dobro.Priđi bliže, dijete moje, hajde, stavi, sirotu smućenu glavicu na očeve grudi i smiri se. Ubrzo će ti biti dobro: ovo je samo prolazna sanjarija. Ne boj se, uskoro ćeš ozdraviti. – Onda se obrati ostalima: blagosti nestade i iz očiju mu stadoše sijevati opake munje. – Dobro me čujte! Mojem se sinu pomutio um, ali to neće dugo potrajati. Uzrok je tomu prekomjerno učenje i predug boravak u zatvorenom prostoru. Zato – dosta knjiga i učitelja! Zabavljajte ga igrama i neka što više boravi na zraku kako bi mu se zdravlje povratilo. – Još se više uspravi pa odlučno nastavi: – Lud je, ali on je moj sin i nasljednik engleskog prijestolja. Bio on lud ili ne bio, ipak će biti kralj! A čujte i ovo i prenesite to drugima: tko god govori o ovoj njegovoj boljetici, radi protiv mira i sigurnosti u ovom kraljevstvu pa će završiti na vješalima!… Dajte mi piti – sav gorim: ova mi je nesreća iscrpla svu snagu… Tako, odmaknite pehar… Pridržite me. Tako, dobro je. Lud, kažete? Pa da je i sto puta lud, ipak je kraljević od Walesa i ja ću, kao kralj, to potvrditi. Još će danas po starome običaju i na doličan način biti ustoličen u kraljevskoj časti. Odmah izdajte zapovijed u tom smislu, lorde Hertforde.
Jedan od plemića kleknu pokraj kraljeva ležaja i reče:
– Njegovo veličanstvo zna da je nasljedni veliki maršal Engleske zatočen u Toweru zbog veleizdaje: Ne priliči da jedan veleizdajnik…
– Šuti! Ne vrijeđaj mi uši tim mrskim imenom? Zar će taj čovjek vječno živjeti? Zar se ustoličenje neće obaviti zato što u ovom kraljevstvu nema maršala na kojem ne leži ljaga zbog veleizdaje i koji bi kraljevića uveo u njegovo dostojanstvo? Ne, slave mi Božje! Prenesi Parlamentu da od njega očekujem Norfolkovu smrtnu osudu prije nego sunce ponovno grane, inače će mi to skupo platiti.
Lord Hertford reče:
– Kraljeva je volja zakon – pa ustade i vrati se na mjesto gdje je ranije stajao.
Gnjev polagano iščeznu sa staračkog kraljeva lica i on prozbori:
– Poljubi me, kraljeviću. Hajde… čega se bojiš? Zar ja nisam tvoj dragi otac?
– Ti si dobar prema meni nedostojnome, o moćni i milostivi gospodaru: to zasigurno znam. Ali… ali…zadaje mi bol pomisao na to da on mora umrijeti i…
– Ah, ovo već nalikuje na tebe! Vidim da ti je srce isto kao i prije premda ti se um pomutio, jer si uvijek bio meka srca. No, taj se vojvoda ispriječio između tebe i počasti koje ti pripadaju: postavit ću na njegovo mjesto drugoga koji ničim neće okaljati tu uzvišenu dužnost. Umiri se, kraljeviću, ne muči time svoju jadnu glavu.
– Ali zar neće upravo zbog mene tako brzo otići s ovoga svijeta, gospodaru? Ta*, da nije mene, koliko bi samo dulje živio?
– Ne misli na njega, kraljeviću: nije toga vrijedan. Poljubi me još jednom pa se vrati svojim igrama i zabavama. Ova me bolest iscrpljuje: umoran sam i htio bih otpočinuti. Pođi sad s ujakom Hertfordom i svojim pratiocima pa opet dođi kad mi se tijelo malo odmori.
Tako Tom ode od njega, no bijaše mu teško pri duši jer je ova posljednja rečenica kraljeva zadala smrtni udarac nadi koju je potajno gajio – da će ga sada pustiti na slobodu. I opet začu žamor i prigušene povike: »Kraljević! Kraljević dolazi!«
Malodušnost mu je sve više rasla što je duže koračao između sjajnih redova duboko pognutih dvorana: uviđao je da je uistinu zarobljenik i da će možda zauvijek ostati zatvoren u ovoj zlatnoj krletki kao napušteni i usamljeni kraljević, osim ako se Bog u svojoj dobroti ne smiluje na nj i ne izbavi ga odavde.
A na koju god bi se stranu okrenuo, posvuda mu se priviđahu odrubljena glava i poznato lice velikoga vojvode od Norfolka kako lebde pred njim u zraku, a njegove ga oči prijekorno promatraju.
Kako su ugodni bili njegovi negdašnji snovi, a kako je ova stvarnost turobna!

Šesto poglavlje

Tom dobiva upute


Toma odvedoše u glavnu odaju u nizu svečanih dvorana i ondje posjedoše – što se njemu ne svidje jer je oko njega stajalo više starijih ljudi, kao i ljudi visoka roda. Zamoli ih da sjednu, no oni se samo nakloniše ili nešto promrmljaše u znak zahvalnosti i ostadoše stajati. Već je htio ponoviti svoju molbu, kadli mu »ujak«, grof od Hertforda, šapnu na uho:
– Molim te, ne navaljuj, gospodaru. Ne dolikuje im da sjede u tvojoj prisutnosti.
Uto najaviše lorda St. Johna koji se pokloni pred Tomom i reče:
– Dolazim po kraljevu nalogu, povodom stvari koja zahtijeva potpunu tajnost. Je li vašem visočanstvu po volji otpustiti sve prisutne, osim gospodina grofa od Hertforda?
Primijetivši da Tom očito ne zna kako će to učiniti, Hertford mu došapnu da dadne znak rukom i ne zamara se govorenjem, osim ako to baš ne želi. Kada se gospoda iz pratnje povukoše, lord St. John reče:
– Njegovo veličanstvo naređuje da, iz razumljivih i važnih državnih razloga, milostivi kraljević prikriva svoju bolest na sve načine koji su njegovoj moći, sve dok ona ne prođe i kraljević ne ozdravi. To znači da ni pred kime neće poricati da je pravi kraljević i nasljednik engleske krune, čuvat će svoje kneževsko dostojanstvo te će bez riječi ili znaka negodovanja primati izraze poštovanja i pokornosti koji mu po pravu i drevnim običajima pripadaju. Prestat će pred bilo kime govoriti o svojem niskom rodu i podrijetlu jer je tu riječ tek o nezdravim tlapnjama i pretjeranim maštarijama što ih je kod njega izazvala bolest. Usrdno će se uznastojati ponovno sjetiti svih onih lica koja je ranije poznavao – a ako mu se desi da ih se ne sjeti, sačuvat će mir i nikakvim izrazom čuđenja ili kojim drugim znakom neće odati da ih je zaboravio. U javnim prigodama, kad god dođe u zabunu zbog onoga što treba učiniti ili zbog onoga što treba reći, neće znatiželjnicima dopustiti da na njemu primijete nemir, već će u takvu slučaju zatražiti savjet od lorda Herforda ili od moje malenkosti jer je nas dvojicu kralj odredio da budemo u kraljevićevoj službi i njegovoj blizini, sve dok se ova zapovijed ne opozove. Tako određuje njegovo veličanstvo, pozdravlja vašu kraljevsku visost i moli Boga da vas u svojemu milosrđu brzo izliječi te vas sada i ubuduće drži pod svojim svetim okriljem.
Naklonivši se, lord St. John stade u stranu, a Tom, mireći se sa sudbinom, odvrati:
– Kralj je tako naredio, a s njegovim se zapovijedima nije šaliti ili ih, ma koliko čovjeka inače žuljale, spretnim izgovorima po svojoj volji preinačavati. Kraljeva će volja biti izvršena.
Na to će lord Hertford:
– U pogledu naloga njegova veličanstva koji se tiče knjiga i sličnih ozbiljnih pitanja, možda će vašem visočanstvu biti po volji da vrijeme prekrati kakvom lakšom razbibrigom kako ne biste na gozbu otišli premoreni i tako naškodili svojemu zdravlju.
Upitan i iznenađen izraz pojavi se na Tomovu licu, a za njim uslijedi i rumenilo kada dječak opazi kako se pogled lorda St. Johna s tugom spušta na nj. Njegovo mu lordstvo kaza:
– Pamćenje te još uvijek izdaje pa si se stoga iznenadio… no, neka te to ne uznemiruje jer neće dugo potrajati i tvoja će bolest minuti pa ćeš ozdraviti. Lord od Hertforda govorio je o gozbi koju priređuje grad, a kojoj bi trebala prisustvovati i vaša visost, kako je to njegovo veličanstvo obećalo još prije dva mjeseca. Sjećaš li se sada?
– Žao mi je, ali moram priznati da sam to posve smetnuo s uma – reče Tom nesigurnim glasom i ponovno pocrvenje.
U taj čas najaviše dolazak lady Elizabethe i lady Jane Grey. Oba se lorda značajno zgledaše i Hertford brzim koracima priđe vratima. Dok su djevojčice prolazile pored njega, on im došapnu:
– Molim vas, gospođice, pretvarajte se da ne primjećujete njegovo raspoloženje i ne pokazujte iznenađenje kada ga pamćenje izda – bit će vam teško kada primijetite kako zapinje pri svakoj sitnici.
U međuvremenu je lord St. John govorio Tomu na uho:
– Molim te, gospodaru, ljubazno imaj na umu kraljevu želju. Sjeti se svega čega se možeš sjetiti… pretvaraj se da se sjećaš svega ostalog. Ne dopusti da primijete koliko si se promijenio jer znaš koliko si prirastao srcu svojim starim drugaricama u igri i koliko bi ih to ražalostilo. Želiš li, gospodaru, da ja i tvoj ujak ostanemo?
Tom mahnu rukom u znak pristanka i nešto promrmlja jer je već bio pomalo počeo učiti, a u svojem je prostodušnom srcu bio odlučio da se, što bolje može, podvrgava kraljevoj zapovijedi.
Unatoč svem oprezu, razgovor između ove mladeži nije baš cijelo vrijeme tekao posve glatko. Tomu je, istini za volju, više puta malo nedostajalo da se slomi i prizna kako nije dorastao ovako uzvišenoj ulozi, no spasila bi ga obazrivost kraljevne Elizabethe ili bi pak budni lordovi ubacili, prividno sasvim slučajno, poneku riječ koja je imala podjednako sretan učinak. Odjednom se mala lady Jane okrenu k Tomu i zbuni ga ovakvim pitanjem:
– Jesi li se danas, gospodaru, već poklonio njezinom veličanstvu kraljici?
Tom je u očaju oklijevao i već se spremao nešto nasumce izmucati, kadli lord St. Joh uze riječ te odgovori umjesto njega s dostojanstvenom lakoćom dvoranina svikla na to da se susreće sa škakljivim prigodama i spremno ih dočekuje:
– Svakako, gospo, i kraljica ga je silno utješila u pogledu zdravlja njegova veličanstva, nije li tako, vaše visočanstvo?
Tom progunđa nešto u znak odobravanja, no osjećaše da bi tu mogao naići na sklisko tlo. Nešto kasnije bi spomenuto kako Tom za sada više neće učiti, na što njezino malo gospodstvo uskliknu:
– To je šteta, to je takva šteta! Tako si sjajno napredovao. No, samo strpljivo čekaj svoj čas, neće to dugo trajati. I ti ćeš biti obdaren znanjem poput svojega oca, a usta će ti, dobri moj kraljeviću, govoriti isto toliko mnogo raznih jezika kao i njegova.
– Poput mojega oca! – uzviknu Tom na trenutak se zaboravivši. – Pa on i vlastiti jezik govori tako da ga razumiju jedino svinje koje se po svinjcima valjaju u blatu, a što se tiče bilo kakva znanja…
Podiže oči i susretne se s pogledom lorda St. Johna punim ozbiljne opomene.
Zastade, pocrvenje, a potom nastavi tihim i tužnim glasom:
– Ah, opet me spopada bolest i duh mi bludi. Nisam mislio vrijeđati njegovu kraljevsku milost.
– Znamo mi to, gospodaru – reče kraljevna Elizabeth, s poštovanjem, ali nježno uzimajući »bratovu« ruku u svoje – neka te to ne uznemiruje. Nisi ti zato kriv, već tvoja boljetica.
– Ti si divna tješiteljica, mila gospođice – odvrati Tom – i srce me goni da ti na tome zahvalim, ako smijem biti toliko smion.
Drugom pak prilikom brzopleta mala lady Janedobaci Tomu neki jednostavan izraz na grčkom. Hitro oko kraljevne Elizabethe primijeti, međutim, po vedroj bezizražajnosti žrtvina čela da je strijela promašila cilj pa stoga u Tomovo ime smireno uzvrati zvučnom paljbom grčkih riječi, a potom naglo svrnu razgovor na druge stvari.
Sve u svemu, vrijeme im proteče ugodno, moglo bi se čak reći – bez zapinjanja. Spoticanja i zapletanja bijaše sve manje pa se Tom sve više opuštao, videći kako se svi s ljubavlju trude da mu pomognu i da mu sve pogreške progledaju kroz prste. Kada saznade i to da će ga gospođice te večeri pratiti na gozbu koju priređuje gradonačelnik, srce mu poskoči od olakšanja i zadovoljstva jer je znao da usred mnoštva nepoznatih lica neće biti bez prijatelja, premda bi se jedva sat vremena ranije naprosto užasnuo na pomisao da će njih dvije poći s njim.
Tomova su dva anđela čuvara, dvojica lordova, manje uživala u ovom razgovoru od ostalih sudionika. Osjećali su se kao kormilari koji golemu lađu vode kroz opasan tjesnac: bijahu neprestano na oprezu, otkrivajući da ovaj posao nipošto nije dječja igra. Zbog toga naposljetku, kada se posjet mladih gospođica već bližio kraju i bio najavljen dolazak lorda Guilforda Dudleya zaključiše da će današnja kušnja za sada biti dovoljna za njihova štićenika, kao i to da ni sami više nisu kadri okrenuti brod i ponovno poći na ovo tjeskobno putovanje. S toga s mnogo poštovanja savjetovaše Tomu da se ispriča, što on s radošću prihvati, premda lagana sjenka razočaranja prođe licem lady Jane kada je čula da se mladome dostojanstveniku uskraćuje prijem.
Nastade tajac, neka tišina puna iščekivanja koju Tom nije uspijevao razumjeti. Pogleda u lorda od Hertforda, a on mu dade znak – no Tom ni to ne shvati. Dovitljiva Elizabeth priskoči mu u pomoć, ljupko i snalažljivo kao i uvijek. Pokloni se i upita:
– Brate moj, dopušta li nam tvoja kraljevska milost da se udaljimo?
Tom uzvrati:
– Vašim ću gospodstvima svakako ispuniti što god požele, samo ako to od mene zatražite, ali bih vam radije ispunio bilo što drugo što se nalazi u mojoj skromnoj moći negoli vam dopustio da me lišite svjetlosti i blagoslova svojega društva. Želim vam laku noć i Bog neka je s vama! – Tu se nasmiješi u sebi i pomisli: »Nisam se u svojem čitanju uzalud kretao među kraljevićima pa mi se jezik svikao na poneku sitnu doskočicu iz njihova kitnjastog i otmjenog govora!«
Kada uzvišene gospođice odoše, Tom se umorno okrenu svojim čuvarima i kaza:
– Bi li vašim lordstvima bilo po volji da mi dopuste povući se u kakav kutak i malo otpočinuti?
Lord od Hertforda odgovori:
– Kako god vaše visočanstvo izvoli: vaše je da zapovijedate, a naše da se pokoravamo. Zbilja je prijeko potrebno da se odmoriš jer ćeš uskoro morati krenuti u grad.
On povuče zvonce i pojavi se paž kojemu narediše da pozove sir Williama Herberta. Ovaj gospodin smjesta stiže i povede Toma u neku odaju u unutrašnjosti dvorca. Tomu je ondje prvo bilo da posegne za čašom vode, ali je sluga odjeven u svilu i kadifu dohvati prije njega, kleknu na jedno koljeno i prinese mu je na zlatnom pladnju.
Umorni zatočenik tada sjede i htjede skinuti čizmice, očima plašljivo tražeći dozvolu za to, no drugi nametljivac, isto tako u svili i kadifi, kleknu preda nj i obavi to umjesto njega. Još dva-tri puta pokuša sam nešto učiniti, no netko bi ga svaki put u tome preduhitrio pa napokon odustade i s uzdahom se pomiri sa sudbinom mrmljajući: »Vrag neka me nosi, čudim se što i ne dišu umjesto mene!« S papučama na nogama i umotan u raskošan kućni ogrtač, najzad leže da se odmori, ali ne i da spava jer mu glava bijaše prepuna misli, a soba prepuna ljudi. Misli nije mogao odagnati pa one ostadoše, a nije znao ni kako da otpravi ljude pa i oni ostadoše, na njegovu veliku žalost – baš kao i na njihovu.
Nakon Tomova odlaska njegovi plemeniti čuvari ostadoše sami. Neko su vrijeme razmišljali često odmahujući glavom i hodajući gore-dolje po sobi, a potom reče lord St. John:
– Govoreći po duši, kako se tebi ovo čini?
– Po duši govoreći, mislim ovako. Kralju se bliži kraj, moj je nećak lud i kao luđak će se uspeti na prijestolje, a kao takav će i ostati na njemu. Neka Bog čuva Englesku jer će joj to biti potrebno!
– Uistinu, zbilja nam se to sprema. No… ne gajiš li ti neke sumnje o tome da… o… tome da…
Govornik se pokoleba, a onda se prekide. Očevidno je osjetio da se nalazi na skliskom tlu. Lord od Hertforda stade pred njega, bistrim, otvorenim pogledom zagleda mu se u lice i reče:
– Govori… nitko te ne može čuti osim mene. Sumnje o čemu?
– Mrsko mi je izreći ono što mi je na umu, a ti si, gospodine, i u krvnom srodstvu s njim. No, zar ti se ne čini, a preklinjem te da mi oprostiš ako griješim, da su mu se držanje i ponašanje mogli u ludilu toliko izmijeniti? Držanje i ponašanje još su mu uvijek kraljevski, ali se po ovoj ili onoj neprimjetnoj sitnici razlikuju od nekadašnjih njegovih navada. Ne izgleda li ti čudno da mu se uslijed ludila iz sjećanja izbrisalo i obličje vlastitog oca, kao i dvorski običaji i počasti koje mu po pravu pripadaju, te da se još uvijek umije služiti latinskim, a ne zna ni reči grčkog i francuskog jezika? Ne srdi se, gospodine, nego mi oslobodi um od ove napasti i primi za to moju najdublju zahvalnost. Proganja me i to što kaže da nije kraljević pa…
– Šuti, gospodine, ti zboriš kao izdajnik. Zar si smetnuo s uma kraljeve zapovijedi? Ne zaboravi da sam i ja sudionik u tvom zločinu, već i samo zato što te slušam.
St. John problijedje i užurbano reče:
– Pogriješio sam, priznajem. Ne izdaj me, udijeli mi velikodušno tu milost, a ja o ovome neću više ni misliti ni govoriti. Budi blag prema meni, gospodine, inače sam propao.
– Ne brini, gospodine. No, ne griješi više, ni ovdje ni pred drugima, pa će biti kao da nisi ništa rekao. Ne smiješ gajiti nikakvih sumnji. On je sin moje sestre – ta* još iz kolijevke pamtim njegov glas, lice i obličje. Ludilo može izazvati sve te čudne i proturječne pojave koje ti kod njega zamjećuješ, pa još i gore od toga. Zar se ne sjećaš kako je stari baron Marley u ludilu zaboravio crte vlastitog lica koje je šezdeset godina poznavao i držao da ono pripada nekom drugom? Čak nas je štoviše uvjeravao i u to da je sin Marije Magdalene i da mu je glava načinjena od španjolskog stakla pa nikome, ako ćemo kazati cijelu istinu, nije dopuštao da ga dodirne iz straha da je neka nepažljiva ruka ne bi kakvim nesretnim slučajem razbila. Odagnaj svaku sumnju, dobri moj gospodine. Ovo je pravi kraljević i ja ga dobro poznajem, a uskoro će nam biti i kralj: korisnije će ti biti da to držiš na umu i o tome misliš negoli o drugim stvarima.
Još malo porazgovaraše, a tokom je tog razgovora lord St. John, više puta ponovivši kako je sada potpuno učvršćen u svojoj vjeri i da ga sada nikakve sumnje više neće salijetati, nastojao zataškati svoju maloprijašnju pogrešku što je bolje mogao. Potom lord od Hertforda otpusti svojega pomoćnika i sjede da sam čuva stražu. Ubrzo duboko utonu u misli. No, što je duže mislio, postajao je i sve nemirniji pa se doskora ushoda po sobi mrmljajući:
– Ma, koješta, on je sigurno kraljević! Ta* neće netko valjda tvrditi da dvojica dječaka, različita po krvi i rodu, mogu tako čudesno nalikovati jedan na drugoga! Pa čak da je i tako, bilo bi još veće čudo kad bi njih ta dvojica nekim slučajem zamijenila mjesta. Ne, to je ludo, ludo, ludo!
Malo zatim dodade:
– Da je varalica i da sebe naziva kraljevićem, to bi još i bilo prirodno, bilo bi shvatljivo. No, je li ikada bilo varalice kojeg kraljevićem nazivaju i kralj, i dvor, i svi oko njega, a on poriče svoje dostojanstvo i odbija svako veličanje? Ne! Tako mi duše svetoga Swithina, ne! Ovo je pravi pravcati kraljević, samo je poludio!