Dvadeset i četvrto poglavlje


I opet Tom postade slavan junak – miljenik starijih, a predmet zavisti mlađih ljudi. Ime mu je čak ovjekovječio i tisak jer su ga seoske novine nahvalile na sva usta. Bilo je i takvih koji su vjerovali da će on možda postati i Predsjednik, samo ako prije toga ne završi na vješalima.
Kao što je i uobičajeno, prevrtljiv i nerazuman svijet privinu Muffa Pottera na svoje grudi i uze ga isto toliko velikodušno tetošiti koliko ga je prije ružio. No, takvo ponašanje samo ide svijetu u prilog pa zato u njemu ne valja vidjeti ništa pogrešno.
Tomovi su dani bili puni slave i likovanja, ali mu je zato noći ispunjavao užas. U svakom mu se snu javljao Crvenokožac Joe, a u oku mu je uvijek vrebala smrt. Teško da je išta dječaka moglo dovesti u iskušenje da, kada padne mrak, izađe iz kuće. Jadni je Huck također živio na mukama i u stravi jer je Tom cijelu priču odvjetniku bio ispričao u noći prije glavne rasprave pa je Huck umirao od straha da bi i njegov udio u toj stvari još mogao izaći na vidjelo, unatoč tome što ga je bijeg Crvenokošca Joea spasio od tegobnoga svjedočenja na sudu. Jadni je momak izvukao od odvjetnika obećanje da će čuvati tajnu, ali što s tim? Otkako je nemirna savjest uspjela Toma natjerati da noću ode do odvjetnikove kuće i ondje strahovitu priču iščupala s usana koje su bile zapečaćene najstrašnijom i najgroznijom prisegom, Huckovo je povjerenje u ljudski rod bilo gotovo potpuno poljuljano.
Danju je Tomu zbog zahvalnosti Muffa Pottera bilo drago što je odlučio progovoriti, ali je noću žalio što mu usta nisu ostala zapečaćena.
Polovicu je vremena Tom provodio u strahu da Crvenokošca Joea nikada neće uhvatiti, a drugu polovicu u strahu da se to ne dogodi. Pouzdano je osjećao da više nikada neće moći slobodno disati, sve dok taj čovjek ne bude mrtav i dok mu on ne vidi leš.
Raspisaše nagrade, pretražiše cijeli kraj, no Crvenokošca Joea ne nađoše. Iz St. Louisa stiže jedno od onih ljudskih čuda koja sve znaju i svima ulijevaju strahopoštovanje, neki detektiv koji je sve ispregledao, tresao glavom, mudro se držao i postigao onako sjajan uspjeh do kakva se obično vinu pripadnici toga zanata. To će reći da je »našao ključ zagonetke«. No, »ključ zagonetke« ne može se objesiti umjesto ubojice pa je detektiv poslije tog postignuća otišao kući, a Tom se osjećao jednako nesigurnim kao i ranije.
Dani su polako odmicali i nakon svakoga mu je od njih teret strepnje bivao nešto lakši.

Dvadeset i peto poglavlje


U životu svakoga dječaka, ako se taj život pravilno oblikuje, jednom dođe vrijeme kada ga uhvati silna želja da pođe nekamo u potragu za skrivenim blagom. Jednoga dana ta želja iznenada spopade i Toma. On naglo izjuri iz kuće da nađe Joea Harpera, ali bezuspješno. Zatim potraži Bena Rogersa – on je pak bio otišao na pecanje. Malo kasnije slučajno naiđe na Krvavorukoga Hucka Finna. Huck mu je baš odgovarao. Tom ga povede na neko osamljeno mjesto i u povjerenju mu otkri u čemu je stvar. Huck se bio voljan upustiti u to. Huck se uvijek bio voljan upustiti u svaki pothvat koji je nudio zabavu, a nije zahtijevao nikakvo novčano ulaganje, jer je na raspolaganju imao na pretek one nezgodne vrste vremena koje nije novac. »Di ćemo kopat’?« upita Huck.
»O, svagdje pomalo.«
»Pa je l’ toga ima svugdi?«
»Ne, nije to baš tako. Blago se skriva na krajnje neobičnim mjestima, Huck, nekad na nekom otoku, nekad u truloj škrinji ispod vrha glavne grane na starom, usahlom drvetu, baš tamo gdje u ponoć pada sjena, ali najčešće ispod poda u kući u kojoj se javljaju duhovi.«
»Ki ga skriva?«
»Pa, razbojnici, naravno – a što misliš tko? Ravnatelj nedjeljne škole?«
»Ne znaden. Da je moje, ja ga ne bi skriva’, nego bi ga potrošija i dobro se proveja.«
»I ja. Ali razbojnici tako ne rade. Uvijek ga samo sakriju i ostave.«
»I više nikad po njeg ne dođu?«
»Ne. Misle da će se vratiti po blago, ali uglavnom zaborave znakove koje su za sobom ostavili ili umru. U svakom slučaju ono ti tamo leži dugo vremena i zahrđa, a onda netko nađe neki stari žuti papir na kojem se objašnjava kako ćeš naći pojedine znakove – taj se papir mora odgonetati oko tjedan dana jer se većinom sastoji od samih znakova i hijeroglifa.«
»Od ‘ije… od čega?«
»Od hijeroglifa – slike i slične stvari, znaš, koje izgledaju kao da ništa ne znače.«
»Imadeš li ti taki papir, Tome?«
»Nemam.«
»Pa kako ćeš unda pronać’ znakove?«
»Ne trebaju mi znakovi. Razbojnici blago uvijek zakopaju u ukletoj kući ili na nekom otoku ili ispod suhog drveta na kojemu strši glavna grana. Dakle, Jacksonov otok smo već malo pregledali, a možemo ga jednom opet pregledati. Iznad Pecarinog rukavca nalazi se stara ukleta kuća, a suhih grana i suhog drveća ima koliko voliš – brdo svega i svačega.«
»I na svakon ton mistu ima blaga?«
»Ma što pričaš! Nema!«
»Kako ćeš onda znat di ćeš tražit’?«
»Tražit ću svugdje!«
»Pa, Tome, cilo lito će nam na to otić’.«
»I što s tim? Zamisli da nađeš mjedeni lonac sa sto dolara u njemu, svi potamnjeli i zveketavi, ili truli sanduk pun dijamanata. Kako ti se to čini?«
Hucku sinuše oči.
»To je ka’ nika bajka. Za me i previše. Daj ti meni samo sto dolari pa mi dijamanti i ne tribaju.«
»Dobro, ali tek toliko da znaš – ja neću samo tako odbaciti dijamante. Neki vrijede i dvadeset dolara po komadu. Nema skoro nijednog, tek tu i tamo poneki, da vrijedi tri četvrt dolara ili dolar.«
»Ne ćeraš šegu sa mnon? Zbiljam?«
»Naravno. Svatko će ti to reći. Huck, jesi li ti ikad vidio dijamant?«
»Kol’ko pamtin, baš i ne.«
»Kraljevi ih imaju na gomile.«
»Al’ ja ti, Tome, ne poznan nijednog kralja.«
»I meni izgleda da ne poznaješ, ali da odeš u Evropu, vidio bi ih svu silu prilikom obilaska.«
»Je l’ to oni nešta obilazu?«
»Obilaze? Ma, što je tebi? Ne!«
»Pa zašto si onda reka’ da nešto obilazu?«
»Koješta, mislio sam samo da bi ih ti vidio – ne obilaze ništa, naravno? Zašto bi nešto obilazili? Samo hoću reći da bi ih naprosto vidio – raštrkane na sve strane, znaš, onako općenito. Kao onaj stari grbavi Richard.«
»Richard? Kako mu je prezime?«
»Nema on prezime. Kraljevi imaju samo krsno ime.«
»Samo to?«
»Da, samo to.«
»Ha, ako se njizin tako sviđa, u redu stvar. Ja ti ne bi tija bit kralj i imat samo ime, ko kaki crnjo. Nego recider ti meni – di ‘oćeš najprvo kopat?«
»Pa, ne znam. Da krenemo, na primjer, od onog starog osušenog stabla na brežuljku s druge strane Pecarinog rukavca?«
»Važi.«
I tako njih dvojica uzeše trnokop slomljena vrha i lopatu pa se pješice dadoše na put dug tri milje. Na cilj stigoše vrući i zadihani pa se baciše u hlad ispod obližnjeg brijesta da se odmore i popuše po jednu.
»Sviđa mi se ovo«, reče Tom.
»I meni.«
»Čuj, Huck, ako ovdje nađemo blago, što ćeš ti napraviti sa svojim dijelom?«
»Pa, svaki ću dan jist’ paštetu i popit’ po čašu limunade i ić’ u svaki cirkus koji dođe ‘vamo. Ne beri brigu, fino ću se provodit’.«
»A ne namjeravaš ništa ostaviti za kasnije?«
»Za kašnje? Zašto?«
»Pa, tako da i poslije imaš od čega živjeti.«
»Eh, kake vajde od toga. Tata bi jedared već doša’ u ovo misto i sve bi ščepa’ u svoje šape ako se ja ne požurin, a viru ti dajen, on bi to čas posla profućka’. A što ćeš ti sa svojin dilon, Tome?«
»Kupit ću novi bubanj, pravu pravcatu sablju, crvenu kravatu, mladog buldoga i oženiti se.«
»Oženit’ se!«
»Tako je.«
»Tome, ti – ti si skrenija pameću.«
»Samo polako pa ćeš vidjeti.«
»Nu, to je najluđa stvar koju bi moga’ učinit’. Vidi mog tatu i majku. Svade se i svade! Ma, ranije su se cijelo vrime svadili. Još kako se sićan.«
»To nema veze. Djevojka kojom ću se ja oženiti, neće se sa mnom svađati.«
»Tome, meni izgleda da su ti one sve iste. Sve ti one čouka gnjave. Bolje ti je na vrime promislit’ o tom. Bolje ti je, velin ti. Kako ti se zove to ženskinje?«
»Ona nije nikakvo ženskinje, nego djevojka.«
»Sve ti to izađe na isto, izgleda mi. Neki kažu ženskinje, neki kažu divojka – i jedno i drugo ti isto vridi. Nu, bez obzira, Tome, rec’ ti meni kako se ona zove?«
»Reći ću ti jednom – ne sada.«
»A, nek’ ti bude. Samo, ako ćeš se ti oženit’, ja ću bit’ sam-samcit – više nego ikad prije.«
»Nećeš, doselit ćeš se k meni. Sad prestani o tome, nego daj da počnemo kopati.«
Radili su i znojili se pola sata. Bez uspjeha. Mučili su se još pola sata. I opet bez uspjeha. Huck reče:
»Je l’ blago uvik zakopaju na ‘vaku dubinu?«
»Katkad, ne uvijek. Uglavnom, ne. Izgleda mi da nismo pogodili pravo mjesto.«
Odabraše stoga novo mjesto pa otpočeše iznova. Kopanje im je sada išlo malo sporije, ali su još uvijek napredovali. Neko su vrijeme šutke i ustrajno kopali. Konačno se Huck nasloni na lopatu, obrisa rukavom kapljice znoja s čela i reče:
»A di ćemo kopat’ kad ovdi završimo?«
»Pa da možda krenemo od onog starog stabla iza udovičine kuće, tamo prijeko na Cardiff Hillu.«
»I ja bi reka’ da će to bit dobro drvo. Al’ što ako nam udov’ca otme blago, Tome? Drvo raste na njez’nom imanju.«
»Ona da nam ga otme! Samo neka se usudi! Skriveno blago pripada onom tko ga nađe. Bez obzira na to na čijoj je zemlji.«
To zadovolji Hucka pa se posao nastavi. Uskoro Huck reče:
»Đava’ ga odnija, mora bit’ da smo jope’ na krivom mistu. Šta ti misliš?«
»Ovo je zbilja jako čudno, Huck. Ne razumijem. Ponekad se i vještice znaju umiješati u to. Izgleda mi da je vjerojatno i sada u tome nevolja.«
»Koješta, vištice po danu nemaju nikake moći.«
»Pa da, tako je. Toga se nisam sjetio.Ma, znam u čemu je stvar! Mi smo dva prokleta blesana! Moramo vidjeti kamo će sjenka glavne grane pasti u ponoć pa tamo kopati.«
»Dobisa! Badava radimo cilo ovo vrime ka’ dvi budale. A, đava’ ga lipi odnija, moramo se noćas vratit’, a to je strašno dugačak put. ‘Oćeš moć’ izać’ iz kuće?«
»Naravno da hoću. Osim toga, moramo to svakako noćas napraviti, jer ako netko vidi ove jame, shvatit će isti čas o čemu se radi i sam potražiti blago.«
»Pa, unda ću ti ja noćas opet mijaukat’ pred kućon.«
»Važi. Pijuk i lopatu ćemo sakriti u grmlju.«
Te se noći, otprilike u dogovoreno vrijeme, dječaci ponovno nađoše na istom mjestu. Sjedoše u sjenu da pričekaju. Mjesto je bilo osamljeno, a po staroj se predaji ovaj sat smatrao strahotnim. Duhovi su šaptali u šuštavu lišću, utvare se skrivale u tamnim zakucima, duboki lavež lovačkog psa negdje je daleko lebdio u zraku, a sova mu odgovarala sablasnim zovom. Sve su se ove strahote obrušile na dječake pa su malo govorili. Uskoro procijeniše da je odbilo dvanaest. Obilježiše mjesto na koje je padala sjenka pa počeše kopati. Nade im stadoše rasti, zanimanje postade jače, a marljivost išla u korak s to dvoje. Jama je bivala sve dubljom i dubljom, no svaki put kada bi im srce poskočilo zbog toga što su čuli da trnokop o nešto udara, samo bi doživjeli još jedno novo razočaranje. Bio bi to samo kamen ili komad tvrda drva. Konačno Tom reče:
»Nema koristi od ovoga, Huck, opet krivo kopamo.«
»Ma, to ne mere bit’. Na dlaku smo označili misto di je pala sinka.«
»Znam, ali ima tu i nešto drugo.«
»Šta to?«
»Pa, samo smo nagađali vrijeme. Lako je moguće da smo došli prekasno ili prerano.«
Huck ispusti lopatu.
»Vala, jes’«, reče on. »Tu smo pogrišili. Triba odustat i ovaj put. Ne možemo nikako znat’ točno vrime, a osim toga, sve je ovo previše strašno, tu u ovo doba noći uz vištice i avetinje koje obliću oko nas. Osićan ka’ da je cilo vrime nešto iza mene i stra’ me se okrenit’ jerbo možda oni isprid mene baš na to i čekaju. Ježuri me prolaze otkako san doša’ ‘vamo.«
»Pa, i sa mnom je skoro isto tako, Huck. Kad zakopaju blago ispod drveta, najčešće tamo stave i mrtvaca da ga čuva.«
»Bogo!«
»Da, baš tako. Stoput sam o tom slušao.«
»Tome, meni ti se puno ne sviđa bavit’ ovdi s mrcima. Čouk s njizin sigurno može samo nastradat’.«
»Ni ja im baš ne bih rado smetao. Zamisli da ovaj tu pomoli lubanju i progovori!«
»Tome, nemoj! To je jezivo.«
»Baš tako, Huck. Ni ja se ugodno ne osjećam.«
»Čuj, Tome, ‘ajmo mi odavlen pa da probamo negdi drugo.«
»Važi, i meni izgleda da će tako biti bolje.«
»A kamo ćemo poć’?«
Tom časak razmisli, a onda reče:
»Ukleta kuća. Tamo idemo!«
»Đava’ ga lipi odnija, Tome, ne volin ti ja te uklete kuće. Ma, to ti je ‘iljadu put’ gore nego mrci. Mrci možda mogu govorit’, al’ ti se ne mogu došuljat’ iza leđa zamotani u ponjavu i provirit’ ti najedared preko ramena i zaškrgutat’ zub’ma ka’ šta to rade dusi. Ne bi t’ ja moga’ tako nešto podnit’, Tome, niki to ne bi moga’.«
»Da, Huck, ali duhovi lutaju okolo samo noću. Neće nas ometati ako budemo ondje kopali danju.«
»Vala, jes’. Al’ jako dobro znadeš da ljudi u take uklete kuće ne iđu ni po danu ni po noći.«
»Pa, većinom zato što nitko ne voli ići tamo gdje je netko ubijen, ali oko te kuće nikad nitko nije ništa vidio – osim noću, i to samo neko treptavo plavkasto svjetlo kraj prozora, a ne prave duhove.«
»Pa, Tome, di god vidiš neko tako plavo svitlo da miga, možeš se kladit da ni dusi nisu daleko. Jasna stvar. Znaš da se takim svitlom niki i ne služi osim duhova.«
»Bome, jest. Ali svejedno ih nema tamo danju pa čega da se onda plašimo?«
»Pa, dobro, ako ti tako veliš, pregledat ćemo i tu ukletu kuću – al’ mi se vidi da je to isto ka’ i đavla izazivat’.«
Dotle već bijahu krenuli niz brežuljak. Odmah ispod njih, nasred doline obasjane mjesečinom, na pustoj je osami stajala ukleta kuća, ograda joj bila odavno propala, bujni korov prekrio stepenice pred ulaznim vratima, dimnjak se bio survao, otvori za prozore zjapili prazni, a jedan se ugao krova urušio. Dječaci su časak zurili onamo, napola očekujući da mimo prozora prolebdi plavičasto svjetlo, a onda, razgovarajući tihim glasom kakav je pristajao dobu noći i okolnostima, udariše sasvim nadesno ne bi li obišli ukletu kuću i krenuli kući putem kroz šumu koja je krasila stražnje obronke Cardiff Hilla.

Dvadeset i šesto poglavlje


Sutradan oko podneva dječaci se opet nađoše kraj osušenoga stabla: bili su došli po oruđe. Tom je jedva čekao da krenu do uklete kuće, a i s Huckom je u priličnoj mjeri bilo tako, no on ipak najednom reče:
»Gle ‘vamo, Tome, je l’ ti znaš koji je danas dan?«
Tom u mislima preleti dane u tjednu, a onda brzo podiže oči iz kojih je izbijala prepast:
»Ojoj! Nisam se toga ni sjetio, Huck!«
»Pa ni ja, al’ mi je najedared došlo u pamet da je danas petak.«
»Prokletstvo, Huck, nikad ne možeš biti dovoljno oprezan. Vjerojatno bismo se gadno usosili da se ovakvog posla prihvatimo u petak.«
»Vjerojatno! Radije reci da bi se sigurno usos’li! More bit da ima i neki’ sretni’ dana, al’ petak ti sigurno nije taki.«
»Pa to već i vrapci znaju! Nisi ti to prvi otkrio, Huck.«
»Pa, nisam ni reka’ da jesan. A i nije samo petak u pitanju. Noćas sam sanja’ gnusno loš san – sanja’ san štakore.«
»Nisi valjda! To znači sigurnu nevolju. Jesu li se tukli međusobno?«
»Nisu.«
»E, Huck, to je dobro.Kad se ne tuku, to samo znači da se općenito sprema neka nevolja. Moramo jedino dobro gledati oko sebe i paziti da ne upadnemo u nju. Danas ćemo to ostaviti na miru i igrati se. Jesi li čuo za Robina Hooda, Huck?«
»Ne. Ki ti je taj Robin Hood?«
»Pa, on ti je jedan od najvećih ljudi što su ikad živjeli u Engleskoj – i najbolji. Pljačkaš.«
»Prvorazredna stvar, i ja bi to volija bit’. A koga je robija?«
»Samo šerife i biskupe i bogataše i kraljeve i njima slične. Ali siromahe nikad nije gnjavio. Njih je volio. S njima je uvijek sve dijelio najpoštenije što može biti.«
»E, pa, mora da je bija duša od čouka.«
»Nego što, Huck. Ma, bio ti je on najplemenitiji čovjek što ga se ikad moglo naći. Danas više nema takvih, mogu ti reći. Mogao je izmlatiti bilo koga u Engleskoj, i to s jednom rukom vezanom na leđima, a iz tisovog luka mogao je svaki put pogoditi novčić od deset centi, i to na daljinu od milju i pol.«
»A šta ti to dođe tisov luk?«
»Ne znam. Nekakav luk, jasno. A ako ne bi novčić pogodio u sredinu, spustio bi luk i rasplakao se – i počeo psovati. Igrat ćemo se Robina Hooda – to ti je prava zabava. Objasnit ću ti.«
»Važi.«
I tako su se cijelo poslijepodne igrali Robina Hooda, tu i tamo bacajući čeznutljive poglede prema ukletoj kući i izmjenjujući napomene o sutrašnjim izgledima i mogućnostima što ih ondje očekuju. Kada je sunce stalo tonuti prema zapadu, kroz duge se sjenke drveća zaputiše kući te ih doskora šuma na Cardiff Hillu sakri od svačijeg pogleda.
U subotu, malo nakon podneva, dječaci se opet nađoše kod suhoga stabla. U hladu popušiše po jednu i malo probrbljaše, a potom mrvicu pročeprkaše po posljednjoj jami, bez velike nade, već naprosto zato što je Tom rekao kako su u mnogo slučajeva ljudi digli ruke od blaga, a samo im je još šest palaca trebalo do njega, pa je onda tuda prošao netko drugi i iskopao ga jedan jedini put zabivši lopatu u zemlju. Ovom prilikom, međutim, nije bilo tako pa dječaci podigoše oruđe na rame i odoše odande s osjećajem da nisu tek kušali sreću, nego su udovoljili svim zahtjevima što ih pred čovjeka postavlja potraga za skrivenim blagom.
Kada stigoše do uklete kuće, u mrtvoj se tišini što je ondje vladala pod žarkim suncem, krilo nešto tako sablasno i sumorno, a u vezi se s osamljenošću i pustoši toga mjesta osjećalo nešto tako tjeskobno da se u prvi tren nisu usuđivali prići. Onda se prikradoše vratima i dršćući proviriše u kuću. Unutra ugledaše prostoriju zaraslu u korov, bez poda i sa zidovima s kojih bijaše otpala žbuka, a u njoj stari kamin, prozori bez stakala i ruševno stepenište. Napuštena je paučina u krpama visjela na sve strane. Malo potom i uđoše, tiho, dok im je bilo ubrzano tuklo, govor se bio spustio do šapta, uši naćulile da uhvate ma i najmanji šum, a mišići napeli, spremni na brzi uzmak.
Domalo se naviknuše pa im se strah ublaži i krenuše u pomno i radoznalo razgledanje cijeloga mjesta, zapravo se diveći, a isto tako i čudeći vlastitoj smjelosti. Zatim smisliše da bi mogli pogledati što ima na katu. To je doduše značilo da će sami sebi odsjeći odstupnicu, no njih se dvojica stadoše uzajamno izazivati pa je to moglo, dakako, dovesti samo do jednoga – obojica baciše oruđe u kut i krenuše na kat. I gore naiđoše na iste znakove oronulosti kao i dolje. U jednom je kutu stajao ormar koji je slutio na tajanstvenost, ali je ta slutnja bila lažna – ormar je bio prazan. Sada su se već bili potpuno pribrali i ohrabrili pa su se upravo spremili da pođu dolje i prihvate se posla kadli…
»Pst!« reče Tom.
»Šta biva?« šapnu Huck problijedjevši od straha.
»Pst!… Slušaj! Čuješ ih?«
»Čujen!… Ojooooj! Kidajmo otale!«
»Miruj! Ne miči se! Idu ravno prema vratima.«
Dječaci se ispruže na pod prislonivši svaki oko na rupu nastalu od čvora u dasci pa ostadoše tako ležati u smrtnome strahu.
»Stali su… Ne… dolaze… Evo ih. Da nisi više ni pisnuo, Huck. Nebesa, da bar nisam ni nosa pomolio ovamo!«
Uđoše dvojica muškaraca. Dječaci rekoše u sebi: »To je onaj stari i gluhonijemi Španjolac koji se u zadnje vrijeme u jedan ili dva navrata motao po mjestu, a drugog još nikad nisam vidio.«
»Drugi« je bio odrpan, zapušten stvor na čijem licu nije bilo ama baš ničeg prijaznog. Španjolac se bio zaogrnuo serapom,  nosio je čupave bijele zaliske, dugačka mu je bijela kosa visjela ispod sombrera, a na nosu je imao zelene naočale. Dok su ulazili, onaj je »drugi« tihim glasom nešto govorio, a kada sjedoše na pod, licem okrenuti prema vratima, a leđima prema zidu, on nastavi ono što je ranije bio započeo. Što je dulje govorio, ponašanje mu je bivalo manje oprezno, a riječi razgovjetnije:
»Ne«, reče, »razmislio sam o tome i stvar mi se ne sviđa. Opasno je.«
»Opasno!« progunđa »gluhonijemi« Španjolac na silno iznenađenje dvojice dječaka. »Baš si mekušac!«
Od ovoga glasa dječaci ostadoše bez daha i uhvati ih drhtavica. Bio je to glas Crvenokošca Joea! Neko je vrijeme vladala tišina.Onda Joe reče:
»Što je moglo biti opasnije od onog posla tamo gore pa se ništa nije dogodilo.«
»To je nešto drugo. Visoko gore uz rijeku, a u blizini nijedne kuće. Uostalom, tko će i znati da smo nešto pokušavali sve dok u tome ne uspijemo?«
»Pa, što je opasnije nego po danu dolaziti ovamo? Bit ćemo sumnjivi svakome tko nas vidi.«
»Znam ja to. Ali poslije one ludorije nije bilo zgodnijeg mjesta. Najradije bih da odemo iz ove straćare. Htio sam da to napravimo već jučer, samo uz ona dva mala prokletnika i njihovu igru na brdu odakle su nas mogli jasno vidjeti, tko bi se mogao maknuti odavde?«
Na ove riječi »dva mala prokletnika« ponovno uhvati drhtavica te pomisliše kako su se na svu sreću bili sjetili da je petak i zaključili da će pričekati naredni dan. U srcu požališe što nisu pričekali i cijelu godinu!
Ona dva čovjeka izvadiše pak nešto hrane i prihvatiše se jela. Crvenokožac Joe najprije je dugo i zamišljeno šutio, a onda reče:
»Slušaj me sad, momče – ti pođi uzvodno, onamo odakle si i došao. Čekaj dok ti se nekako ne javim. Ja ću se još jednom odvažiti na to da odem do mjesta i malo vidim što se zbiva. ‘Opasni’ posao ćemo obaviti tek kad ja malo pronjuškam okolo i zaključim da je trenutak povoljan. A onda u Teksas! Zajedno ćemo dati nogama maha!«
Ovo zadovolji obojicu. Ubrzo i jedan i drugi stadoše zijevati pa Crvenokožac Joe reče:
»Umirem od pospanosti! Na tebi je red da čuvaš stražu.« Sklupča se među korovom i uskoro zahrka. Njegov ga drug jedanput-dvaput prodrma pa hrkanje prestade. Domalo i stražar zakunja: glava mu je sve niže padala pa tako obojica zahrkaše.
Dječaci duboko i zahvalno odahnuše. Tom prošapta:
»Ovo nam je prilika – dođi!«
Huck reče:
»Ne smin –umrit ću ako se niki od nji’ dvoj’ce probudi.«
Tom ga je požurivao, a Huck se opirao. Naposljetku Tom polagano i tihano ustade pa krenu sam. No, već pri prvom koraku što ga je napravio, trošni pod tako grozno zaškripa da on klonu, jedva živ od straha. Na ponovni pokušaj nije ni pomišljao. Dječaci su mirno ležali brojeći beskrajne trenutke, sve dok im se ne učini da je vrijeme stalo, a i sama beskonačnost ostarjela: bili su presretni primijetivši da barem sunce zalazi.
Jedan od one dvojice prestade hrkati. Crvenokožac Joe sjede i ogleda se pa se zlobno podsmjehnu svojem drugu kojem je glava padala na koljena, udari ga nogom i reče:
»Ej! Krasno ti to stražariš! Ipak, svejedno, ništa se nije dogodilo.«
»Ojoj! Zaspao sam?«
»Malčice jesi. Skoro nam je i vrijeme da krenemo, ortače. Što ćemo s onom sitnicom od plijena što nam je još ostala?«
»Ne znam – da to ostavimo ovdje kao što smo uvijek i radili? Nema to smisla nositi odavde prije nego krenemo prema jugu. Šest stotina i pedeset u srebru treba bome i nositi.«
»Pa… dobro… ništa se neće desiti ako još jednom i dođemo ovamo.«
»Ne, ali bih rekao da je bolje dolaziti ovamo noću kako smo to ranije radili.«
»Da, ali gledaj: može proći dosta vremena prije nego se meni pruži prava prilika za taj posao. Svašta se može desiti, a ovdje nije na dovoljno sigurnom mjestu. Najbolje da ga zakopamo kako se to već i radi – i to duboko.«
»Dobar prijedlog«, reče njegov drug, prijeđe preko sobe, kleknu, podiže jedan kamen sa stražnje strane ognjišta pa izvadi vrećicu koja veselo zazveketa. Izvadi iz nje dvadeset-trideset dolara za sebe i isto toliko za Crvenokošca Joea pa dodade vrećicu polutanu koji je već klečao u jednom kutu kopajući zemlju velikim lovačkim nožem.
Dječaci u času zaboraviše na sav strah i na sve jade. Pohlepnim su pogledom pratili svaki pokret. Kakve li sreće! Na ovako sjajnu priliku ni u snu nisu pomišljali! Šest stotina dolara dovoljno je novaca da se od toga obogati pola tuceta dječaka! Njihova se potraga za blagom odvija u najsretnijim mogućim okolnostima – bez one mučne neizvjesnosti o tome gdje treba kopati! Svaki su čas laktom gurkali jedan drugoga – a to je gurkanje bilo rječito i lako se razumijevalo jer mu je značenje naprosto bilo: ‘A, je l’ ti sad drago što smo ovdje?’
Joeov nož udari o nešto tvrdo.
»Hej!« reče on.
»Što je sad?« reče njegov drug.
»Napola trula daska… ne, nekakav sanduk, izgleda. Daj, prihvati pa da vidimo što će on ovdje. Ne treba, probio sam rupu.«
Gurnu ruku unutra, a onda je izvuče…
»Čovječe, pa to su pare!«
Njih dvojica pregledaše šaku kovanica. Bile su zlatne. I dječaci iznad njih bijahu jednako uzbuđeni kao i oni, a i jednako tako ushićeni.
Joeov drug reče:
»Brzo ćemo to srediti. Tamo u kutu među korovom, s druge strane ognjišta, ima jedan stari zahrđali pijuk – maločas sam ga vidio.«
On potrča onamo pa donese trnokop i lopatu koje su dječaci bili ondje ostavili. Crvenokožac Joe uze trnokop, ispitivački ga pogleda, odmahnu glavom, promrmlja nešto sebi u bradu, a onda zamahnu. Brzo iskopaše sanduk. Nije bio naročito velik, ali je bio okovan željezom, a mora da je bio veoma jak prije no što su ga načele duge godine. Zamuknuvši od blaženstva, dva su čovjeka neko vrijeme promatrala blago.
»Ortače, ovdje ima na tisuće dolara«, reče Crvenokožac Joe.
»Uvijek se pričalo da se Murrelova banda motala ovuda jednog ljeta«, primijeti neznanac.
»Znam«, reče Crvenokožac Joe, »a po ovome bih rekao da je tako i bilo.«
»Sad se nećeš morati gnjaviti s onim drugim poslom.«
Polutan se namršti pa reče:
»Ne razumiješ ti mene. Ili bar ne razumiješ što je tu na stvari. Nije meni u tome važna pljačka, nego osveta!« I zlokobno mu svjetlo bljesnu u očima. »U tome ću trebati tvoju pomoć A kad to bude gotovo, onda u Teksas. Idi sad kući, svojoj Nance i djeci, i ostani tamo dok ti se ne javim.«
»Pa, ako ti tako kažeš. A što ćemo s ovim – da ga opet zakopamo?«
»Da. (Neizmjerna ushićenost na katu iznad njih.) Ne! Tako mi velikog poglavice, ne! (Na katu iznad njih gorka ojađenost.) Skoro sam zaboravio. Na ovom pijuku ima vlažne zemlje! (Dječaci na čas premriješe od užasa.) Što pijuk i lopata uopće ovdje rade? Otkud svježa zemlja na njima? Tko ih je donio ovamo i kamo je taj netko nestao? Jesi li nekoga čuo? Nekoga vidio? Ma, da! Da ove pare opet zakopamo pa da drugi dođu i nađu raskopano prizemlje? Nikako, nipošto. Odnijet ćemo ga u moje skrovište.«
»Pa jasno! Trebao sam se i sâm toga sjetiti! Misliš na broj jedan?«
»Ne… broj dva… ispod križa. Ono drugo mjesto nije dobro, previše je izloženo.«
»Dobro. Već se skoro dovoljno smračilo pa možemo krenuti.«
Crvenokožac se Joe uspravi i pođe od prozora do prozora oprezno izvirujući. Malo potom reče:
»Tko je mogao ovamo donijeti taj pijuk i lopatu? Misliš da ima nekoga gore?«
Dječaci ostadoše bez daha. Crvenokožac Joe položi ruku na nož, na tren neodlučno zastade, a onda krenu prema stepenicama. Dječacima pade na pamet ormar, ali ih snaga bijaše ostavila. Koraci su škripali uza stepenice, a nepodnošljivost strašnoga položaja probudi u dječacima pokolebanu odlučnost pa su već htjeli jurnuti prema ormaru, kadli se začu prasak trule slomljene daske i Crvenokožac se Joe nađe na zemlji usred ostataka srušenog stepeništa. On psujući ustade, a drug mu reče:
»Čemu sve to? Ako nekog i ima i ako se nalazi ondje gore, neka gore i ostane – što nas briga? Ako baš i želi skočiti ovamo dolje i upasti u nevolje, tko mu brani? Za petnaest minuta će se spustiti mrak pa neka ide za nama ako baš hoće. Nemam ništa protiv. Kako ja mislim, tko god da je dovukao ovamo taj pijuk i lopatu, već nas je opazio i pomislio da smo duhovi, đavoli ili nešto slično. Kladim se da se od straha još nije zaustavio.«
Joe je još neko vrijeme gunđao, a onda se složi s prijateljem da ostatak danjega svjetla treba iskoristiti i sve pripremiti za polazak. Brzo nakon toga njih se dvojica išuljaše iz kuće u sumrak koji se sve jače spuštao i sa svojim se dragocjenim sandukom uputiše prema rijeci.
Tom i Huck ustadoše, s osjećajem slabosti, ali i silnoga olakšanja, pa se kroz pukotine između brvana na zidovima zagledaše za njima. Da ih slijede? Ni u ludilu. Bili su zadovoljni što su se domogli prizemlja ne slomivši pri tome vrat i što su mogli preko brda krenuti natrag u mjesto. Nisu mnogo razgovarali. Iz dubine su duše proklinjali sami sebe – proklinjali zlu sreću koja ih je navela da ponesu sa sobom u kuću lopatu i trnokop. Da toga nije bilo, Crvenokožac Joe nikada ne bi ništa posumnjao. Sakrio bi srebro pored zlata i ostavio sve ondje dok on ne izvrši onu »osvetu«, a onda bi na svoj veliki jad otkrio da je novca nekim čudom nestalo. Gorke li, gorke sudbine što su ponijeli oruđe sa sobom!
Odluče da će budno motriti na Španjolca kada opet dođe u mjesto da izvidi priliku za onu svoju osvetničku rabotu i slijediti ga do »broja dva«, ma gdje to bilo. Onda Tomu na pamet dođe jeziva pomisao:
»Osveta? A što, Huck, ako misli na nas?«
»Joj, ne!« reče Huck gotovo se onesvijestivši.
Podrobno to pretresoše pa su na ulasku u mjesto bili skloni uvjerenju da je vjerojatno mislio na nekoga drugog – odnosno da je u najmanju ruku mislio samo na Toma jer je samo Tom i svjedočio protiv njega.
Slaba je, vrlo slaba utjeha Tomu bila što je u opasnosti ostao sam! U društvu bi mu, mislio je, bilo daleko lakše.

Dvadeset i sedmo poglavlje


Pustolovina koju je doživio u toku dana, cijele je noći u snovima silno uznemiravala Toma. Četiri je puta već bio položio ruke na ono pregolemo blago i četiri mu se puta pod prstima sve rasplinulo u ništavilo kada ga je san izdao, a java ga suočila s krutom stvarnošću i vlastitim jadom. Dok je tako rano ujutro ležao prisjećajući se pojedinosti svoje velike pustolovine, shvati da mu se one čine čudno nejasne i daleke – kao da su se zbile u nekom drugom svijetu ili u davno minulom vremenu. Tada mu pade na um kako mora da je cijela ta velika pustolovina bila tek san! U prilog je toj njegovoj pomisli govorio vrlo čvrst dokaz – naime, količina novca što ga bijaše vidio, bila je prevelika da bi bila stvarna. Do tada nikada nije na hrpi vidio više od pedeset dolara pa je, kao i svi dječaci njegove dobi i životnih prilika, svaki spomen na »stotine« i »tisuće« shvaćao kao kićeni govorni ukras te mislio da takve svote uistinu ne postoje na ovom svijetu. Ni na trenutak nije pretpostavljao da se tako golema svota kao što je stotinu dolara u gotovu novcu može naći u ma čijem vlasništvu. Da je tko pobliže zagledao njegove pojmove o skrivenom blagu, otkrio bi kako to blago sačinjavaju pregršt stvarnih kovanica od deset centi i cijeli vagan sjajnih, neuhvatljivih dolara.
No, zgode doživljene u toku ove pustolovine pod pritiskom su se stalnog razmišljanja o njima ocrtavale sve oštrije i jasnije tako da Tom doskora stade naginjati uvjerenju kako, na kraju krajeva, sve skupa možda i nije bilo tek san. Tu je neizvjesnost trebalo odagnati. Na brzinu će pojesti nešto za doručak, a onda potražiti Hucka.
Huck je sjedio na rubu teglenice, ravnodušno brčkajući nogama po vodi i doimajući se veoma turobno. Tom odluči kako će Hucka pustiti da sam načne razgovor o blagu. Ako to ne učini, time će se dokazati da je cijela pustolovina zapravo bila samo san.
»Zdravo, Huck!«
»Zdravo i tebi!«
Šutnja, no samo na čas.
»Tome, da smo oni prokleti pijuk i lopatu pust’li kod onog suvog drveta, sad bi pare bile naše! Ma, je l’ to nije grozno?«
»Znači, nije san, nije! Nekako mi je i krivo da nije. Vrag me odnio ako nije tako, Huck.«
»Šta nije san?«
»Ma, ono jučer. Napola sam povjerovao da jest.«
»San! Da se one stepen’ce nisu survale, vidija bi ti svoj san! Ja san dosta cilu noć sanja, i to sve neke snove u kojizin me progonija oni Španac s povezom na oku, đava’ ga lipi odnija!«
»Ma, ne! Ako ga odnese, nikad ga više nećemo naći! Ni ući novcu u trag!«
»Tome, nikad mi njega nećemo nać’! Čouku se samo jednon može posrećit’ da se dočepa take ‘rpe para, a nama je ta srića pobigla. A i jako bi mi gadno bilo da ga moran opet vidit’.«
»Pa, i meni, ali bih ga ipak rado vidio i slijedio do onog broja dva.«
»Do broja dva, da, ta ti piva. Razmišlja san o tom, ali se ničem nemogu dositit’. Šta tebi izgleda da bi to moglo bit’?«
»Ne znam. Tako tajanstveno zvuči. Čuj, Huck, možda je to broj neke kuće!«
»Sjajno!… Ne, Tome, neće to bit’. A ako i jest, onda to neće bit’ u ovoj selendri. Ovdi nema brojova.«
»Pa, bome je tako. Čekaj čas da razmislim. Evo – to je sigurno broj sobe – znaš, kao u svratištu!«
»A, to će bit’ to! Samo su dva svratišta. Brzo se to more otkrit’.«
»Huck, ostani ovdje dok se ne vratim.«
I Tom brzo otrča. Na javnim mu je mjestima bilo draže da ne bude u Huckovu društvu. Nije ga bilo natrag pola sata. Otkrio je da se u sobi broj dva u boljem od dva svratišta već odavno nastanio neki mladi odvjetnik i da još uvijek ondje stanuje. U manje otmjenoj gostionici u vezi je sa sobom broj dva postojala neka tajna. Gostioničarov mu sinčić reče kako je ta soba cijelo vrijeme zaključana, a da on nikada nije nikoga vidio da ulazi onamo ili odande izlazi, osim noću: ne zna koji je tome razlog, malo ga mori radoznalost, ali ne previše, a najviše čemu se mogao domisliti u vezi s tom tajnom bilo je da se zabavlja predodžbom o tome kako je soba broj dva »ukleta«, pa je čak prethodne noći primijetio u njoj i svjetlo.
»Toliko sam uspio saznati, Huck. Izgleda mi da je to baš onaj broj dva koji tražimo.«
»I ja bi to reka’, Tome. Šta ćeš sad?«
»Čekaj da razmislim.«
Tom je dugo razmišljao, a onda reče:
»Ovako ćemo. Stražnja vrata sobe broj dva, to su ti ona vrata koja vode u uski prolaz između krčme i ostataka srušenog starog dućana. Ti se sada domogni svih ključeva koji ti dođu pod ruku, a ja ću maznuti sve tetine, pa ćemo, čim dođe prva noć bez mjesečine, otići onamo i iskušati ih. I ne zaboravi pripaziti na Crvenokošca Joea jer znaš da će, sam je to rekao, navratiti u mjesto i možda uvrebati priliku za osvetu. Ako ga vidiš, samo pođi za njim pa ako ne ode do sobe broj dva, onda to nije pravo mjesto.«
»Bogo, ne bi’ ja njega sam slidija!«
»Pa to će ti sigurno biti noću. Možda te čak neće ni vidjeti, a da te i vidi, možda neće ništa posumnjati.«
»Pa, ako bude dosti velik mrak, reka’ bi da ću poć za njin. Ne znaden – ne znaden. Provat ću.«
»Tako da znaš, Huck, ja bih ga po mraku slijedio. Možda neće imati prilike za osvetu pa će odmah otići po novac.«
»Imaš pravo, Tome, imaš pravo. Poć’ ću za njin, bokca mu, ‘oću!«
»Tako se govori! Drži se toga, Huck, a bome ću i ja!«

Dvadeset i osmo poglavlje


Te se noći Tom i Huck spremiše za novu pustolovinu. Sve do iza devet sati motali su se u blizini svratišta, jedan izdaleka motreći na prolaz, a drugi na ulaz u svratište. Nitko nije ušao u prolaz niti izašao iz njega, nitko nalik na Španjolca nije prošao kroz ulaz svratišta. Činilo se da će noć biti obasjana mjesečinom pa Tom ode kući dogovorivši se s Huckom da, zađe li mjesec dovoljno za oblake, dođe po njega i »zamijauče«, a Tom će se tada iskrasti i poći s njime da iskuša ključeve. No, noć je i dalje bila vedra pa Huck oko dvanaest sati napusti stražu i povuče se na počinak u neku praznu bačvu u kojoj se ranije držao šećer.
U utorak je dječake pratila jednako zla sreća. Isto tako i u srijedu. No, u četvrtak se učini da stvari kreću na bolje. Tom se u pravi čas iskrade iz kuće noseći tetkinu staru limenu svjetiljku i veliki ručnik kojim će je zakloniti. Svjetiljku sakri u Huckovu bačvu za šećer i njihovo stražarenje otpoče. Sat vremena prije ponoći zatvori se gostionica i svjetla se u njoj (jedina u okolici) pogasiše. Nikakva Španjolca nisu vidjeli. Nitko nije ulazio u prolaz ni izlazio iz njega. Sve im je išlo na ruku. Posvuda vladaše mrkli mrak, a gluhu tišinu prekidao tek povremeni mrmor daleke grmljavine.
Tom pođe po svjetiljku, zapali je u bačvi, čvrsto je omota ručnikom pa se dvojica pustolova kroz tamu odšuljaše prema svratištu. Huck ostade na straži, a Tom oprezno krenu niz prolaz. Nastade razdoblje tjeskobna iščekivanja koje je poput kakve planine nalijegalo Hucku na dušu. Poželi čak ugledati i blijesak svjetiljke – zbog toga bi se doduše prepao, ali bi barem znao da je Tom još živ. Činilo mu se da su već prošli i sati od Tomova odlaska. Sigurno će biti da se onesvijestio, a možda je čak i mrtav: možda mu srce nije izdržalo sve to uzbuđenje i stravu. U svojem se nemiru Huck sve više primicao prolazu, strahujući od svakojakih grozota i svaki čas očekujući da se dogodi neka užasna nesreća od koje će mu se presjeći dah. I nije bilo baš mnogo toga što bi se moglo presjeći jer je ionako jedva uspijevao tu i tamo usrknuti ponešto zraka, a sudeći po načinu kako je tuklo, i srce mu se spremalo uskoro smalaksati. Odjednom ugleda blijesak svjetla i Tom kao vihor prohuja pored njega:
»Bježi!« reče. »Bježi koliko te noge nose!«
Hucku nije trebalo dvaput reći – dosta je bilo i jednom: prije no što je drugi put čuo upozorenje, već je bio postigao brzinu od trideset-četrdeset milja na sat. Dječaci se ni na čas nisu zaustavljali, sve dok ne stigoše do šupe kraj napuštene klaonice na drugom kraju sela. Tek što se skloniše u njezin zaklon, izbi oluja i spusti se pljusak. Čim mu se vratio dah, Tom reče:
»Huck, bilo je grozno! Iskušao sam dva ključa što sam tiše mogao, ali se od toga čulo tako glasno škljocanje da sam od straha jedva dolazio do daha. A nijedan se nije htio ni okrenuti u bravi. I onda, ma nisam ni primjetio što radim, nego sam uhvatio za kvaku i vrata su se otvorila! Uopće nisu bila zaključana! Uletio sam unutra, maknuo ručnik i… tako mi duše moje!
»Što, Tome, što si vidio?«
»Huck, skoro sam stao na ruku Crvenokošcu Joeu!«
»Nisi valjda!«
»Jesam! Ležao je na podu i spavao kao zaklan, s onim povezom preko oka, a ruke je bio raširio u stranu.«
»Bogo! I šta s’ unda? Je l’ se probudija?«
»Ne, ni maknuo se nije. Bio je pijan, izgleda mi. A ja sam zgrabio ručnik i zbrisao!«
»Bome se ja ručnika ne bi ni sitija!«
»Pa, ja sam se toga morao sjetiti. Tetka bi mi uši izvukla da ga izgubim.«
»Čuj, Tome, a je l’ si vidija oni sanduk?«
»Huck, nije mi uopće bilo do razgledavanja. Nisam vidio sanduk. Nisam vidio križ. Nisam vidio ništa osim boce i limenog lončića na podu kraj Crvenokošca Joea. Da, vidio sam u sobi i dvije bačve i još gomilu boca. Sad shvaćaš što je zapravo s tom ‘ukletom’ sobom?«
»Šta?«
»Ma, od viskija je ukleta! Možda u svim trezvenjačkim krčmama postoji po jedna takva ukleta soba, a, Huck?«
»Pa, reka’ bi da more bit i jes’ tako. Ki bi to mislija? Nego, čuj, Tome, ako se Crvenokožac Joe napija, sad bi baš bilo pravo vrime da uzmemo oni sanduk.«
»Kako da ne! Izvoli, idi po njega!«
Huck se strese.
»Pa, ne… izgleda mi da baš i ne bi’.«
»I meni tako izgleda, Huck. Samo jedna boca kraj Crvenokošca Joea nije dosta. Da ih ima tri, tek bi onda bio dosta pijan pa bih i ja uzeo sanduk.«
Zastadoše pa su dugo šutke razmišljali, a potom Tom reče:
»Pazi ovamo, Huck, bolje da više ništa ne pokušavamo sve dok ne budemo sigurni da Crvenokošca Joea nema u sobi. Ovo je da umreš od straha. Nego, ako budemo svaku noć stražarili, sasvim sigurno ćemo ga prije ili kasnije vidjeti kad bude izlazio, a onda ćemo brzom brzinom maznuti sanduk.«
»Pa, važi što se mene tiče. Ja ću stražarit’ cilu noć, i to svake noći, samo ako ti ‘oćeš obavit’ oni drugi dio posla.«
»Može. Ti onda samo protrči kroz Hooperovu ulicu do prvog ugla i zamijauči, a ako ja budem spavao, baci mi kamenčić u prozor da me probudiš.«
»Važi. Dogovorito!«
»Čuj, Huck, oluja je prestala pa ja idem kući. Za sat-dva će i svanuti. Ti se vrati i stražari do jutra, može?«
»Reka’ san ti da ‘oću, Tome, pa unda i ‘oću. Neću se maknit’ od te krčme, makar i cilu godinu! Po danu ću spavat’, a noću stražarit’.«
»Izvrsno. A gdje ćeš spavati?«
»Na sinu kod Bena Rogersa. On mi je dopustija, a pustit će me i čiča Jake, onaj crnjo šta pripada njegovom tati. Ja čiči Jakeu uvik donesen vode kad god mu triba, a on mi, svaki put kad ga pitan, da nešto za jist’ ako mu štagod ostane. To ti je strašno dobar crnjo, Tome. Mene voli jer se nikad ne držin ka’ da nešto više vridin neg’ on. Nekad čak i sidnemo zajedno pa i jeden s njim. Al’ nemoj to dalje govorit’. Kad si grozno gladan, moraš radit’ i nike stvari koje inače ne bi radija.«
»Znači, ako te po danu ne budem trebao, pustit ću te da spavaš. Neću te gnjaviti. A ti, čim noću vidiš da se nešto dešava, odmah skoči do mene i zamijauči.«

Dvadeset i deveto poglavlje


Prvo što je Tom čuo u petak ujutro bila je radosna vijest – obitelj se suca Thatchera sinoć bila vratila u mjesto. I Crvenokožac Joe i blago na čas padoše u zaborav i najzanimljivija mu ponovno postade Becky. Sastade se s njom pa se dobro zabaviše, do mile se volje igrajući »skrivača« i »lovice«, zajedno s gomilom druge djece iz škole. Na sveopće zadovoljstvo, dan na kraju bi okrunjen posebnim obećanjem. Becky je od majke bila izmolila pristanak da se sutradan priredi onaj dugo obećavani i dugo odgađani izlet. Njezinoj radosti nije bilo kraja, a ni Tomova nije bila umjerenija. Još prije sumraka razaslaše pozive pa svu mladež u selu namah uhvati grozničavo uzbuđenje što ga izazvaše pripreme i radosno iščekivanje. Tom od uzbuđenja nije prilično dugo mogao zaspati te se nadao da će dočekati i Huckovo »mijau« pa će sutradan moći tim blagom zapanjiti Becky i ostale izletnike, no razočarao se. Nikakva znaka te noći nije bilo.
Napokon stiže i jutro pa se oko deset-jedanaest sati nestašna i obijesna družba okupi u kući suca Thatchera i tako sve bi spremno za polazak. Nije bio običaj da stariji svojom prisutnošću kvare izlet, a smatralo se da će djeca biti dovoljno sigurna pod paskom nekoliko mlađahnih osamnaestogodišnjih gospođica i nekolicine mlade gospode u dobi od nekih dvadeset i tri godine. Za ovu je prigodu unajmljena stara parna skela i domalo je veseli čopor, natovaren košarama punim hrane, hrlio uz glavnu ulicu. Sid se bio razbolio pa je morao propustiti ovu zabavu, a Mary bijaše ostala kod kuće da ga zabavlja. Posljednje što je gospođa Thatcher rekla Becky, bilo je:
»Nećete se vratiti sve dokasna, mila. Možda bi bilo bolje da prenoćiš kod neke od djevojčica koje stanuju blizu pristaništa.«
»Onda ću ostati kod Susy Harper, mama.«
»Izvrsno. Pazi da se lijepo vladaš i ne upuštaš se u nestašluke.«
Malo kasnije, dok su išli putem jedno uz drugo, Tom reče Becky:
»Čuj – znaš što ćemo napraviti? Umjesto da pođemo do Joea Harpera, popet ćemo se na brežuljak i otići do udovice Douglas. Kod nje će sigurno biti sladoleda! Ima ga u nje gotovo svaki dan – na vagone. A njoj će biti strašno drago da dođemo.«
»O, to će biti zabavno!«
Potom Becky na tren razmisli pa reče:
»Ali, što će mi mama reći?«
»Pa ona neće ni znati!«
Djevojčica promisli o prijedlogu pa nevoljko reče:
»Izgleda mi da ne bih smjela… ali…«
»Ma, koješta! Tvoja majka neće znati za to, pa što je onda u tome loše? Njoj je najvažnije da se tebi ništa ne dogodi, a kladim se da bi te i sama poslala udovici da se toga sjetila. Siguran sam da bi!«
Sjajna gostoljubivost udovice Douglas bila je zamamna meka. Ta meka i Tomovo uvjeravanje uskoro odniješe pobjedu. Stoga pade odluka da nikome ništa ne govore o svojem naumu za tu noć. Tomu doskora pade na um i to da bi možda Huck baš noćas mogao doći po njega i javiti se ugovorenim znakom. Ta mu pomisao djelomično pomuti iščekivanje. Ipak se ne bi bio rado odrekao veselja da ode u posjet udovici Douglas. A zašto da ga se i odrekne, razmišljao je – sinoć nije bilo znaka, pa zašto bi bilo vjerojatnije da će ga biti baš noćas? Sigurna večerašnja zabava prevagnu nad neizvjesnim blagom pa se Tom, kao pravi dječak, opredijeli za ono što ga je jače privlačilo i odluči da se toga dana ni u jednom trenutku neće prepustiti mislima o sanduku s novcem.
Tri milje nizvodno od mjesta parna se skela zaustavi kraj ulaza u šumovitu dolinu i ondje pristade. Družba poput roja pčela pohrli na obalu pa doskora udaljeni šumski zakuci i krševiti visovi nadaleko i naširoko odzvanjahu povicima i smijehom. Iskušavši najrazličitije načine na koje čovjeku može postati vruće i na koje se može umoriti, lutalice se, poprilično ogladnjele, malo-pomalo vratiše u logor i stadoše tamaniti ukusne zalihe koje bijahu ponijeli sa sobom. Nakon gozbe osvježiše se odmorom i čavrljanjem u hladovini krošnjatih hrastova, a malo potom netko povika:
»Tko je za to da se ide u špilju?«
Svi su bili za to. Odnekuda se pojaviše svežnjići svijeća i nastade opća trka uzbrdo. Ulaz u špilju nalazio se visoko na obronku brijega, a otvor mu je bio u obliku slova A. Teška ulazna vrata nisu bila osigurana poprečnom šipkom. Iza njih je bila uska komorica, studena kao ledenica, od prirode ozidana čvrstim vapnencem što se rosio hladnim kapljicama. Bilo je romantično i tajanstveno stajati ondje u mrkloj tami i gledati van na zelenu dolinu, svu blistavu od sunca. No, uzbudljivost ovoga položaja brzo izblijedje i ponovno se razliježe vesela graja. Čim bi se upalila neka svijeća, svi bi nasrnuli na njezina vlasnika, nakon čega bi uslijedila borba i junačka obrana, ali bi svijeća uskoro poletjela na tlo ili se ugasila, a potom bi se prosuo radostan smijeh i započela nova jurnjava. No, svemu dođe kraj pa se uskoro svrstaše jedan iza drugoga i tako se stadoše spuštati niz oštru strminu glavnoga hodnika, a treptavi im niz svijeća nejasno otkrivao uznosite stjenovite zidove gotovo sve do mjesta gdje su se na visini od šezdeset stopa međusobno spajali. Sam glavni hodnik nije bio širi od osam do deset stopa. Svakih nekoliko koraka na obje su se strane od njega odvajali visoki i još uži prosjeci jer McDougalova špilja i nije bila ništa drugo do golem splet krivudavih prolaza koji su se sastajali jedan s drugim i onda opet razdvajali, a da pri tome nikamo nisu vodili. Govorilo se da bi čovjek dane i noći mogao lutati kroz tu zakučastu zavrzlamu raspuklina i bezdana, a da nikada ne dođe do kraja špilje. Mogao bi se spuštati sve niže i niže, pa još niže u utrobu zemljinu, no sve bi bilo isto – splet hodnika ispod spleta hodnika i nigdje kraja nijednome od njih. Špilju nitko nije »upoznao«. To je bilo nemoguće. Većina je mladih ljudi upoznala jedan njezin dio, a nije bilo uobičajeno odvažiti se mnogo dalje od toga poznatog dijela. Tom Sawyer bio je upoznao špilju isto toliko koliko i bilo tko drugi.
Povorka prevali glavnim hodnikom nekih tri četvrt milje, a potom se skupine i parovi počeše osipati po pokrajnjim ograncima, hitati kroz zloslutne galerije te nenadano iskrsavati na mjestima gdje su se galerije ponovno spajale. Pojedine su skupine mogle jedna drugu izbjegavati i po pola sata, a da ne izađu izvan »poznatog« područja.
Malo-pomalo jedna skupina za drugom dovrluda natrag do ulaza u špilju, svi zadihani, razdragani, od glave do pete umrljani lojem nakapalim sa svijeća, olijepljeni ilovačom i ushićeni uspješnim danom. Zapanjiše se otkrivši kako im je vrijeme brzo prošlo i da je već blizu noć. Prodorno ih je zvono dozivalo već pola sata. Ovakav je završetak pustolovnoga dana bio, međutim, romantičan pa su njime svi bili zadovoljni. Kada se parna skela sa svojim nestašnim teretom otisnula uz struju, nitko osim njezina kapetana nije ni najmanje žalio za izgubljenim vremenom.
Huck je već stajao na straži kada odsjev svjetala s parne skele kliznu mimo pristaništa. Sa skele nije čuo ni glaska jer je mlađarija bila tako mirna i tiha kako to biva s ljudima kad su nasmrt umorni. Zapitao se kakva je to brodica i zašto se nije zaustavila na pristaništu, a potom ju je smetnuo s uma i obratio pažnju na svoju zadaću. Sve je dalje odmicala noć, oblačna i tamna. Dođe i deset sati, prestade tandrkanje kola, raštrkana se svjetla stala trnuti, nestadoše zakašnjeli pješaci, selo se prepustilo snu, a maloga stražara ostavilo nasamo u tišini i društvu duhova. Izbi i jedanaest pa se ugasiše i svjetla u svratištu te sada posvuda zavlada mrak. Huck je čekao nesnosno dugo, kako mu se činilo, no desilo se nije ništa. Osjećao je sve manje pouzdanja. Ima li ovo smisla? Ima li ovo uopće smisla? Zašto da ne odustane i ode spavati?
Do uha mu doprije neki šum. U tren se oka sav pretvori u uho. Vrata što su vodila u prolaz, bila su se tiho zatvorila. On jurnu do ugla staroga dućana. U narednom trenutku dvojica muškaraca strugnuše pored njega, a jedan od njih kao da je nosio nešto pod miškom.Mora da je to onaj sanduk! Znači, blago namjeravaju nekamo prenijeti. Kako da sad pođe po Toma? Bila bi to besmislica – ova dvojica bi nestala zajedno sa sandukom i više ih nitko nikada ne bi pronašao. Ne, zalijepit će se za njih i slijediti ih kao sjena: pouzdat će se u to da će ga tama zaštititi pa ga ljudi ispred njega neće otkriti. Razglabajući ovako sam sa sobom, Huck izađe iz zaklona te se stade poput mačke i bosonog šuljati za dvojicom muškaraca, dopuštajući im da odmaknu samo toliko da ih ne izgubi iz vida.
Prođoše tako mimo tri skupine kuća u ulici uz rijeku, a potom skrenuše nalijevo u jednu poprečnu ulicu. Zatim produžiše ravno, sve dok ne stigoše do puta koji je vodio na Cardiff Hill, a onda pođoše njime. Bez krzmanja ostaviše za sobom kuću staroga Velšanina, na pola puta uz brijeg, te se nastaviše uspinjati. Dobro je, pomisli Huck, zakopat će ga u starom kamenolomu. No, ona se dvojica ne zaustaviše ni kod kamenoloma. Produžiše dalje, sve do vrha. Zađoše na usku stazicu među visokom rujevinom i najednom ih proguta tmina. Huck se primače smanjujući razmak, uvjeren da ga sada nikako neće moći vidjeti. Neko je vrijeme kaskao za njima, a onda uspori korak, u strahu da ih prebrzo sustiže. Krenu još malo, a onda se zaustavi. Osluhnu – nigdje ni glaska, osim što mu se činilo da čuje udarce vlastitog srca. Iza brda dopre huk sove – zloslutna li zvuka! No, koraci se nisu čuli. Nebesa, zar je sve propalo? I baš je htio odjuriti kao na krilima, kada se ni četiri stope daleko od njega netko nakašlja! Hucku srce skoči u grlo, ali proguta strah, pa ostade stajati drhteći kao da se najedanput na njega sručilo tuce vrućica i osjećajući se tako slabačak da je mislio kako će sigurno svaki čas pasti na zemlju. Znao je gdje se nalazi. Znao je da se nalazi na pet stopa od nogostupa koji je preko ograde vodio na zemljište udovice Douglas. Odlično, pomisli, neka ga samo ovdje zakopaju: tu ga neće biti teško pronaći.«
A onda se začu glas… veoma tih glas… glas Crvenokošca Joea:
»Prokleta bila, vjerojatno je neko društvo kod nje – svjetlo još gori, a već je kasno.«
»Ja ne vidim nikakvo svjetlo.«
Bio je to glas onoga nepoznatog čovjeka iz uklete kuće. Od smrtnog se straha Hucku sledi srce u grudima – to je, znači, bila ona »osvetnička« rabota! Prva mu je pomisao bila da pobjegne. Potom se sjeti kako je udovica Douglas više nego jednom bila ljubazna prema njemu, a ovi su je ljudi možda nakanili ubiti. Volio bi da se može odvažiti na to da je sam upozori, no znao je da se to neće usuditi – ova bi ga dvojica mogla u tome uloviti. Sve mu ovo, a i više od toga, prođe glavom u trenutku što je protekao između neznančevih riječi i Crvenokoščeva odgovora koji je glasio:
»Zato što ti smeta grm. Gle.. ovako… vidiš li sada?«
»Da. Pa, izgleda mi da je zbilja neko društvo kod nje. Bolje da odustanemo.«
»Da odustanemo, a ja se baš spremam zauvijek otići iz ovog kraja! Da odustanemo i da nam se možda više nikad ne pruži prilika za to! Ponovno ću ti reći, kao što sam ti već ranije rekao, nije mi stalo do njezinih para – neka budu tebi. Ali je njezin muž okrutno postupio sa mnom… mnogo puta je okrutno postupio sa mnom… a najglavnije od svega, kao mirovni sudac osudio me zbog skitnje. I to nije sve. To nije ni milijunti dio svega! Dao me bičevati! – bičevati ispred zatvora, kao crnčugu! I cijelo mjesto je to gledalo! Dao me BIČEVATI! Razumiješ? Gadno me sredio, ali je umro. Zato ću sada ja nju srediti.«
»Oh, nećeš je valjda ubiti! Nemoj je ubiti!«
»Ubiti? Tko je spomenuo ubojstvo? Njega bih ubio da je živ, ali nju neću. Kad se hoćeš osvetiti na ženi, nećeš je ubiti – ni govora! Moraš je unakaziti. Rasporiti joj nosnice i razrezati uši kao krmači!«
»Bože, pa to je…«
»Svoje mišljenje zadrži za sebe! Bolje će ti biti. Zavezat ću je za krevet. Ako nasmrt iskrvari, jesam li ja za to kriv? Neću plakati ako se to i dogodi. Pajdo moj, ti ćeš mi u tome pomoći… radi mene… zato i jesi ovdje… sam možda ne bih uspio. Ako se predomisliš, ubit ću te. Razumiješ? A ako budem morao ubiti tebe, ubit ću i nju pa tako nitko nikad neće doznati tko je to učinio.«
»Pa, ako se mora, daj da to obavimo. Što brže, to bolje – mene već jeza hvata.«
»Sada? A društvo u kući? Slušaj ti – još ću u tebe i posumnjati, da znaš. Ne, pričekat ćemo dok se svjetla ne pogase, nikamo nam se ne žuri.«
Huck nasluti da će sada nastupiti šutnja – nešto mnogo gore od bilo kakva, pa i najdužega razgovora o umorstvu, te suspregnu dah i oprezno zakorači unatrag. Pažljivo i čvrsto spusti stopalo na zemlju, zanjihavši se prije toga na jednoj nozi, nesigurno, tako da se gotovo prevrnuo, te naginjući se prvo na jednu, pa onda na drugu stranu. Načini još jedan korak unatrag, uz isti složeni postupak i istu opasnost, a potom još jedan, pa još jedan, a onda mu pod nogom – krcnu grančica! Zaustavi dah i osluhnu. Nikakva zvuka. Potpuna tišina. Huckovoj sreći nije bilo kraja. Vrati se sada putem kojim je i došao, prolazeći između zidova od rujevine, okrenu se pažljivo poput kakva broda, a onda brzo, no oprezno krenu dalje. Kada izbi kraj kamenoloma, osjeti se sigurnim pa podbrusi pete i poletje. Brzao je, brzao sve niže, dok ne stiže do Velšaninove kuće. Zalupa na vrata i začas se kroz prozor pomoli starčeva glava i glave dvojice njegovih snažnih sinova.
»Kakva je to strka? Tko lupa? Što hoćete?«
»Puštite me brzo unutri! Sve ću van ispričat’.«
»Ma nemoj, a koji si ti?«
»Huckleberry Finn… brže, otvor’te mi!«
»Huckleberry Finn, još i to! To baš i nije ime pred kojim se vrata otvaraju, rekao bih! Ali pustite ga unutra, momci, da vidimo o kakvoj se nevolji radi.«
»Molin vas, nemojte nipošto odat’ da san vam ovo ja reka’«, bile su prve Huckove riječi kada se našao u kući. »Nemojte, molin vas… inače ću ja sigurno poginit’… al’ je udovica znala bit’ dobra prema meni, pa bi’ van tija reć’… a i oću van reć’, samo ako obećate da nikad nećete odat’ da san van to ja javija.«
»Svetoga mi Jurja, on nam zaista ima nešto reći, inače se ne bi ovako držao!« uzviknu starac. »Na sunce s tim, momče, a nitko od nas ovdje nikad te neće odati.«
Tri su se minute kasnije starac i njegovi sinovi, dobro naoružani, već bili uspeli uz brijeg i na prstima kročili stazicom između grmova rujevine, s oružjem u ruci. Huck ih nije dalje pratio. Sakrio se iza velikoga kamena i napeto slušao. Troma, tjeskobna tišina, a onda najednom prasnu hitac i začu se nečiji krik.
Huck nije čekao da dozna pojedinosti. Skoči na noge i što su ga noge nosile odbrza niz brijeg.

Trideseto poglavlje


U nedjelju ujutro, s prvim zracima zore, Huck se pope uz brijeg i tiho pokuca na vrata staroga Velšanina. Ukućani su još spavali, no zbog noćašnjih su događaja spavali tek napola uha. Kroz prozor se začu:
»Tko je?«
Huckov plašljivi glas tiho odvrati:
»Otvor’te mi, molin vas! To san ja, Huck Finn!«
»Pred tim se imenom, momče, naša vrata otvaraju i danju i noću! Dobro nam došao!«
Neobično su zvučale ove riječi u ušima maloga skitnice, a ugodnijih nikada nije čuo. Zadnjom ga pak rečenicom, koliko se sjećao, nikada nitko nije dočekao. Na vratima škljocnu brava i on uđe. Ponudiše mu da sjedne, a starac i dvojica njegovih visokih sinova na brzinu se odjenuše.
»E, pa, mladiću, nadam se da možeš dobro pojesti jer će doručak biti gotov čim izađe sunce, a da će biti vreo tako da će se sve pušiti, o tome ne moraš brinuti! Ja i moji dečki noćas smo se nadali da ćeš se vratiti ovamo i kod nas prenoćiti.«
»Stra’otno san se uplašija«, reče Huck, »pa san uteka’. Sta’ san bižat’ kad su puknili oni pištolji i tri se milje nisan zaustavlja’.Sad san doša’ zato što, znate, ‘oću čut’ što je bilo, a doša’ san prije zore jer nisan ‘tija naletit’ na one đavle, pa da su i mrtvi.«
»E, jadni moj dečko, bome se vidi na tebi da si proveo tešku noć, ali će se ovdje za tebe naći krevet čim završiš s doručkom. Ne, dečko moj, nisu mrtvi, i silno nam je krivo zbog toga. Znaš, prema tvojem opisu točno smo znali gdje ih možemo zgrabiti pa smo im se prišuljali na prstima, sve dok se nismo našli na petnaest stopa od njih – na onom puteljku kroz rujevinu bilo je mračno kao u rogu – a meni ti je baš onda došlo da kihnem. Pasja sreća! Pokušao sam se suzdržati, ali od toga nikakve vajde – morao sam kihnuti i kihnuo sam! Ja sam išao prvi i držao spreman pištolj pa, kad sam počeo kihati, a oni lupeži sa staze skočili u grmlje, zavikao sam: ‘Pucajte, dečki!’ i opalio onamo odakle se čulo šuštanje grmlja. Isto su napravili i moji dečki, ali su gadovi klisnuli u tren oka, a mi za njima, sve kroz šumu. Bojim se da im nismo došli ni blizu. Kad su počeli bježati, ispalili su svaki po jedan hitac, ali su meci samo prozujali kraj nas i nisu nas ni okrznuli. Kad im više nismo čuli korake, odustali smo od progona, vratili se u mjesto i probudili redarstvenike. Oni su skupili četu i pošli na rijeku da stražare, a čim svane, šerif će skupiti ljude i pretražiti šumu. I moji dečki će im se odmah pridružiti. Šteta što nemamo njihov opis – to bi nam poprilično pomoglo. Ali pretpostavljam, mladiću, da ni ti u mraku nisi vidio kako ti zlikovci izgledaju, je li?
»O, jesan, vidija san ih u mistu i poša’ za njima.«
»Sjajno! Opiši nam ih, dečko, opiši ih!«
»Jedan je onaj stari Španac šta ne mere ni čut ni govorit, a koji se ovud’ već jednom il’ dvaput mota’, a drugi neki podmukli klipan, sav odrpan…«
»To će biti dosta, mladiću, poznajemo mi njih! Naletio sam na njih u šumi iza udovičine kuće pa su samo brisnuli. Hitro na noge, dečki, pa ispričajte ovo šerifu – doručkovat ćete sutra!«
Velšaninovi sinovi smjesta krenuše, a Huck im na izlasku iz prostorije pritrča i povika:
»Al’ molin vas, nemojte nikom reć’ da san i’ ja cinka’! ‘Vako vas molin!«
»U redu, Huck, ako ti tako kažeš, ali tebi to što si učinio može služiti samo na čast.«
»O, ne, ne! Molin vas, nemojte!«
Kada su mladići otišli, stari Velšanin reče:
»Njih dvojica će šutjeti, a isto tako i ja. Ali zašto ne želiš da se to zna?«
Huck nije htio ništa dalje objašnjavati, osim što reče da o jednom od tih ljudi već i previše zna pa ni zašto na svijetu ne bi htio da taj čovjek dozna kako on o njemu zna nešto što bi ga moglo teretiti… jer će ga inače sigurno ubiti.
Starac mu još jednom obeća da neće nikome ništa reći pa kaza:
»Kako si došao na to da pođeš za tim prijanima, momče? Izgledali su ti sumnjivo?«
Huck je šutio smišljajući što je moguće oprezniji odgovor. Potom reče:
»Pa, vid’te, ja san van zločest dečko – bar tako svaki kaže, a ja protivu toga neman šta reć’ – pa kadikad ne meren puno spavat’ zato što mislin o tom i pokušavan smislit’ kako bi se tu moglo nešto učinit’ da to prominin. Tako van je bilo i prošlu noć. Nisan moga’ spavat’ pa san oko ponoća izaša’ van na ulicu i malo se mota’ i livo i desno, pa kad san doša’ do one stare ruševne zgrade od cigle u kojoj je bija dućan kraj Trezvenjačke krčme, naslonija san se na zid da još malo razmislin. I baš van onda naiđu ova dva prijaška i prođu kraj mene, a nešto su nos’li pod rukon pa san odma’ pomislija da su to sigurno neđere zdipili. Jedan je pušija cigaru, a drugi je od njeg zatražija vatre. Tako su stali baš ispreda me pa su in cigare bacale svitlo na lice i tako san ja vidija da je jedan od nji’ taj gluvonimi Španac – pozna’ san ga po biloj bradi i povezu priko oka, a drugi nekakva đavolja rđa od čouka, sav u prnjan’.«
»Kako si pri svjetlu cigare uspio vidjeti da je u prnjama?«
Hucka ovo načas osupnu, a onda reče:
»Pa, ne znan – čini mi se ka’ da san vidija.«
»I onda su oni pošli dalje, a ti si…«
»… poša’ za njizin. Da, to san napravija. ‘Tija san vidit’ šta se dešava – kad su se oni uzeli tako šuljat’. Iša’ san za njizin sve do mista di se može prić’ priko udovič’nog plota pa san staja’ u mraku i čuja odrpanca di moli za udovičin život, a Španca di se kune da će joj isić’ lice ka’ šta san jučer reka’ vama i vašim deč…«
»Što kažeš? Da je gluhonijemi čovjek sve to izgovorio?«
Huck je i opet strahovito pogriješio! Svim se silama trudio da starcu ne pruži ni najmanji nagovještaj o tome tko bi mogao biti onaj »Španac«, no jezik kao da je bio čvrsto odlučio da mu, što god on učinio, navuče nevolju na glavu. Pokušavao se na sve mile načine izvući iz škripca, ali je pod starčevim budnim okom samo upadao iz pogreške u pogrešku. Nakon nekog vremena Velšanin reče:
»Dečko moj, mene se nemoj bojati. Zbog mene ti neće ni za što na svijetu ni vlas s glave pasti. Ne, ja ću te zaštititi, zaštitit ću te. Taj tvoj Španac uopće nije gluhonijem – to ti je nehotice izletjelo i ne možeš to više povući. Ti o tom Španjolcu nešto znaš za što bi htio da se ne sazna. Imaj povjerenja u mene – reci mi o čemu je riječ, a vjeruj mi – neću te izdati.«
Huck se načas zagleda u čestite starčeve oči, a onda se naže k njemu i prošapta mu u uho:
»Nije to nikaki Španac – to je Crvenokožac Joe!«
Velšanin umalo skoči sa stolice. Domalo reče:
»Sad mi je sve jasno. Kad si ono pričao da se prijete kako će joj razrezati uši i rasporiti nosnice, mislio sam da si to sve sam iskitio jer se bijelci tako ne osvećuju. Ali on je Crvenokožac! To je već nešto sasvim drugo.«
Za vrijeme doručka razgovor se nastavi pa starac između ostaloga ispriča kako su on i njegovi sinovi, prije nego će se prošle noći vratiti u postelju, bili uzeli svjetiljku i pregledali prijelaz preko ograde i sve uokolo tražeći tragove krvi. Nisu našli nikakav krvavi trag, nego pozamašan svežanj, au njemu…
»ŠTA JE BILO U NJEM’?«
Da su te riječi bile munja, ne bi Hucku mogle izletjeti s problijedjelih usana takvom nevjerojatnom brzinom. Oči mu se razrogačile, a dah zastao u očekivanju odgovora. Velšanin se trže pa se i on zagleda u Hucka... na tri… pet… deset sekundi, a onda odvrati:
»Provalnički alat. Ama što je tebi?«
Neizrecivo sretan, Huck klonu natrag u stolicu, tiho, ali duboko odahnuvši. Velšanin ga ozbiljno i radoznalo promotri pa doskora reče:
»Da, provalnički alat. Kao da ti je zbog toga silno laknulo. Ma što si se ti zbog toga toliko preplašio? Što si očekivao da ćemo naći?«
Huck je bio na sto muka – ispitivačko je starčevo oko počivalo na njemu… bio bi dao ne znam što da se može sjetiti nekakva vjerodostojna odgovora… ništa mu nije dolazilo na um… ispitivačko je oko sve dublje pronicalo u nj… nametnu mu se besmislen odgovor… a nije bilo vremena da ga odvagne pa bubnu slabašnim glasom:
»Možda knjige za vjeronauk.«
Jadni je Huck bio previše prestravljen da bi se pri tome još i nasmiješio, no zato se starac glasno i veselo nasmija, tresući se od glave do pete tako da mu je na tijelu svaka koščica podrhtavala, te na kraju reče kako ovakav smijeh zlata vrijedi jer čovjeku prištedi izdatak za liječnika. Onda dodade:
»Jadna moja momčino, sav si mi blijed i iscrpljen – loše izgledaš. Nikakvo čudo da si malo rastresen i smućen. Ma, doći ćeš ti k sebi. Vjerujem da će te odmor i san oporaviti.«
Huck se ljutio na sebe što je bio tako blesav i pokazao tako sumnjivu uzbuđenost kad je, čim je čuo razgovor kraj prijelaza preko udovičine ograde, već ionako bio odbacio pomisao da se u svežnju što su ga razbojnici donijeli iz svratišta nalazi blago. On je, međutim, samo mislio da nije riječ o blagu, a nije to zasigurno znao pa je spomen o pronađenom zavežljaju bio previše za njegovo samosvladavanje. No, sve u svemu, bilo mu je drago što je došlo do ove zgode jer je sada bez ikakve dvojbe znao da ovaj zavežljaj nije onaj pravi zavežljaj pa mu pri duši postade lijepo i lagodno. Zapravo, činilo se da sada sve ide baš onako kako i treba: blago mora da je još uvijek u broju dva, onu će dvojicu još istoga dana uhvatiti i strpati u zatvor, a on i Tom noćas će se domoći zlata bez ikakvih neprilika i straha da će ih tkogod pri tome zateći.
Netom podoručkovaše, a na vratima se začu kucanje. Huck skoči i pohita da se sakrije jer mu nipošto nije bilo stalo do toga da ga netko, makar i izdaleka, dovede u vezu s noćašnjim događajima. Velšanin pusti u kuću nekoliko gospođa i gospode, među ostalima i udovicu Douglas, a primijeti i skupine mještana koji su se penjali uzbrdo i dolazili da pogledaju prijelaz preko udovičine ograde. Vijest se, znači, već bila proširila.
Posjetioci zatražiše od Velšanina da im ispriča sve što se protekle noći događalo. Udovica mu nije mogla dovoljno zahvaliti što joj je spasio život.
»Nemojte to ni spominjati, gospođo. Ima još netko kome možda dugujete još veću zahvalnost nego meni i mojim dečkima, ali mi je ta osoba zabranila da joj odam ime. Da te osobe nije bilo, ne bismo se mi uopće našli kraj vaše kuće.«
Ovo, dakako, potače tako golemu radoznalost da posjetioci gotovo zapostaviše glavni događaj, no Velšanin ne htjede udovoljiti znatiželji koja ih je izjedala, a kasnije zahvatila i cijelo mjesto i odbi odati tajnu. Kada se sve ostalo saznalo, udovica reče:
»Ja sam čitala u krevetu i tako zaspala pa sam prespavala svu tu gužvu. Zašto niste pokucali i probudili me?«
»Mislili smo da to nije nužno. Bilo je jasno da se oni prijani neće vratiti, a osim toga više nisu imali ni otpirača, pa kakvog bi smisla imalo da vas probudimo i na smrt preplašimo? Moja su tri crnca sve do jutra pazila na vašu kuću. Eto, baš su se vratili.
Stiže još posjetitelja pa se sve ovo pričalo i prepričavalo još nekoliko sati.
Za vrijeme školskog raspusta nije bilo nedjeljne škole, ali zato svi poraniše u crkvu. O uzbudljivom se događaju preklapalo i crno i bijelo. Stiže i vijest da se zlikovcima još nije ušlo u trag. Nakon završetka propovijedi žena suca Thatchera priđe gospođi Harper koja se, zajedno sa svima ostalima, prolazom između klupa kretala prema crkvenim vratima pa joj reče:
»Hoće li to moja Becky prespavati cijeli dan? I mislila sam da će biti mrtva umorna.«
»Vaša Becky?«
»Da«, uz prestravljen će pogled gospođa Thatcher, »pa zar nije kod vas prenoćila?«
»Ma, nije.«
Gospođa Thatcher problijedje i sruši se na klupu baš u trenutku kad je onuda prolazila tetka Polly u živahnu razgovoru s nekom prijateljicom. Tetka Polly reče:
»Dobro jutro, gospođo Thatcher. Dobro jutro, gospođo Harper. Mog dečka opet nigdje nema. Sve mi izgleda da je prenoćio kod vas – kod jedne od vas dvije. A sad ga je strah doći u crkvu. Morat ću to s njim raščistiti.«
Gospođa Thatcher slabašno odmahnu glavom i problijedje jače no ranije.
»Kod nas nije bio«, reče gospođa Harper i na njoj se poče opažati uznemirenost. Na licu se tetke Polly jasno odražavala tjeskoba.
»Joe Harperu, jesi li jutros vidio mojeg Toma?«
»Nisam, gospođo.«
»Kad si ga zadnji put vidio?«
Joe se pokuša sjetiti, ali nije mogao ništa sigurno tvrditi. Svijet zastade na izlasku iz crkve. Prostruja šapat i na svakom se licu pojavi zloslutna uznemirenost. Stadoše zabrinuto ispitivati djecu, kao i mlade učitelje i učiteljice. Svi rekoše da nisu primijetili jesu li Tom i Becky bili na skeli prilikom povratka kući: bio je mrak, a niko nije ni pomišljao na to da provjerava jesu li svi na broju. Neki mladić napokon izlanu kako se boji da su njih dvoje možda ostali u špilji! Gospođa se Thatcher onesvijesti, a tetka Polly briznu u plač i stade kršiti ruke.
Uzbuna se pronese od usta do usta, od skupine do skupine, od ulice do ulice pa su za pet minuta već zvonila sva zvona i cijelo mjesto bilo na nogama! Događaj na Cardiff Hillu začas izgubi svaku važnost i razbojnici padoše u zaborav: ljudi osedlaše konje, ukrcaše se u čamce, pokrenuše parnu skelu pa je, još i prije no što je prošlo pola sata otkako se pročula užasna vijest, dvije stotine ljudi cestom i rijekom hrlilo prema špilji.
Cijelo je beskrajno poslijepodne selo bilo pusto i kao izumrlo. Brojne su žene dolazile u posjet tetki Polly i gospođi Thatcher u želji da ih utješe. Plakale su zajedno s njima, a to je pomagalo više od riječi. Cijelu je beskonačnu noć mjesto iščekivalo vijesti, no kada konačno osvanu jutro, stiže samo poruka: »Pošaljite još svijeća – i hrane.« Gospođa je Tatsher skoro izludjela, a isto tako i tetka Polly. Sudac Thatcher iz špilje im je poručivao da se nadaju i da budu hrabre, no te im poruke ne donesoše mnogo utjehe.
Stari se Velšanin vrati kući u svitanje, ulijepljen lojem od svijeća i umrljan ilovačom te gotovo posve iznuren. Hucka zateče kako još uvijek leži u postelji koju mu je bio pripremio, i to u grozničavu bunilu. Svi su liječnici bili otišli u špilju, pa se stoga udovica Douglas prihvati brige o bolesniku. Udovica reče da će ga njegovati kako najbolje bude znala i umjela jer je on, bio dobar, zao ili nešto treće, ipak Božje stvorenje, a što god je Božje, ne smije se zapustiti. Velšanin pak reče da u Hucku ima i dobrih osobina, a udovica će na to:
»Pouzdano je tako. To je biljeg Božji. On ga uvijek utisne na nas. Uvijek. Bar donekle njime obilježi svako stvorenje koje izađe iz ruku njegovih.«
Rano prijepodne stadoše u selo pristizati raštrkane skupine iscrpljenih ljudi, no najizdržljiviji mještani nastaviše s potragom. Jedine vijesti do kojih se moglo doći glasile su da su pretraženi i najudaljeniji dijelovi pećine u koje još nikad nitko nije zašao, da će se temeljito pregledati svaki zakutak i svaka pukotina te da, kamo god netko odlutao spletom prolaza, svakako će vidjeti titranje i treperenje svjetala u daljini, a odjek povika i hitaca iz pištolja potmulo odzvanja kroz mračne hodnike. Na jednom mjestu, daleko od dijela kamo obično zalaze posjetioci, nađoše na stijeni imena BECKY & TOM, ispisana čađavim plamenom svijeće, a u blizini lojem umrljan komadić vrpce. Gospođa Thatcher prepoznade vrpcu i rasplaka se nad njom. Reče da će joj ta vrpca ostati kao posljednja uspomena na njezinu djevojčicu i da joj nijedan drugi spomen ne bi mogao biti toliko dragocjen jer se ova vrpca posljednja oprostila od njezina živog tijela prije no što ga je odnijela strašna smrt. Govorilo se da bi u pećini tu i tamo zasjalo neko daleko svjetlašce pa bi se tada razlegli oduševljeni poklici i gomila bi ljudi uz glasan bat koraka žurno potrčala niz prolaz, a onda bi redovito uslijedilo gorko razočaranje: bila bi to samo svijeća nekoga od tragača.
Tri su se užasna dana i noći sati beskonačno vukli, a selo zapalo u beznadnu čamu. Nitko nije imao volje ni za što. Baš se tada slučajno otkri da vlasnik Trezvenjačke krčme toči žestoka pića, no to jedva da i uzbudi općinstvo, ma koliko činjenica sama po sebi izazivala zaprepaštenost. Došavši na čas k svijesti, Huck slabašnim glasom svrnu razgovor na krčmu te na kraju zapita – nejasno strahujući od najgorega – jesu li, otkako se on razbolio, u Trezvenjačkoj krčmi išta pronašli.
»Jesu«, reče udovica.
Divlja pogleda, Huck se uspravi u postelji:
»Što? Što su pronašli?«
»Viski! I krčma je sad zatvorena. Lezi, dijete, kako si me prestrašio!
»Recite mi samo jedno – samo jedno, molim vas! Je li ga pronašao Tom Sawyer?«
Udovicu obliše suze. »Pst, pst! Pst, maleni! Već sam ti rekla da ne smiješ govoriti. Teško si, teško bolestan!«
Znači, pronašli su samo viski. Da je u pitanju bilo zlato, već bi bilo buke i strke. Blago je, dakle, zauvijek nestalo – zauvijek! No, zbog čega udovica plače? Čudno da je kadra za to.
Ove su se misli Hucku mutno motale po glavi i tako ga izmučile da je od iscrpljenosti zaspao. Udovica reče u sebi:
»Zaspao je, siroče moje malo. Je li ga Tom Sawyer našao! Dao Bog da netko nađe Toma Sawyera! Ah, malo ih je ostalo u kojima još ima dovoljno nade ili snage da nastave s potragom.!«

Trideset i prvo poglavlje


Vratimo se sada k Tomu i Becky i onome što se s njima dvoma zbivalo na izletu. S ostalim su društvom tumarali kroz mrkle prolaze obilazeći poznate ljepote McDougalove špilje – ljepote koje su se dičile ponešto pretjerano zvučnim imenima, kao što su »Salon«, »Katedrala«, »Aladinov dvorac« i tako redom. Doskora započe vesela igra skrivača pa se Tom i Becky gorljivo uključiše u nju, a onda ih od trčanja uhvati lagani umor pa odvrludaše krivudavim hodnikom, visoko podižući svijeće i iščitavajući pravu zamršenu paukovu mrežu imena, datuma, poštanskih adresa i izreka kojima su kamene stijene (s pomoću plamena svijeće) bile oslikane kao kakvim freskama. Neprestano idući naprijed u međusobnom razgovoru, jedva su i primjećivali da su dospjeli do dijela pećine gdje po stijenama nije bilo nikakvih natpisa. Čađavim plamenom svijeće ispisaše svoja imena ispod jedne kamene izbočine pa krenuše dalje. Doskora stigoše do mjesta gdje je slab mlaz vode, kapajući preko nekog izbojka i noseći sa sobom vapnenački talog, u sporom protoku vječnosti od svjetlucava i neuništiva kamena stvorio pravi pravcati slap od nabora i čipke. Tom je bio dovoljno malen da se zavuče ispod njega pa ga osvijetli da Becky može uživati u tom prizoru. Usput otkri da slap poput zavjese zakriva strmo prirodno stepenište stisnuto između dvije uske stijene pa ga najednom obuze silna želja da postane istraživač. Becky se odazva njegovu pozivu pa svijećom zajedno načiniše oznaku koja će im kasnije poslužiti kao putokaz i dadoše se na istraživanje. Skretali su i lijevo i desno, spustili se sve do tajanstvenih dubina špilje, ondje načinili još jednu oznaku pa otkrivudali dalje u potrazi za novinama o kojima će pričati svijetu na površini zemlje. Na jednom mjestu nađoše prostranu dvoranu s čijega je stropa visjelo mnoštvo blistavih stalaktita dugačkih i debelih poput čovječje noge. Obiđoše cijelu dvoranu, čudeći se i diveći, pa uskoro odande izađoše kroz jedan od brojnih prolaza što su vodili u nju i iz nje. Taj ih put domalo dovede do čarobnog vrela čije je korito bilo obloženo sjajnim kristalnim injem, a nalazilo se usred dvorane čiji su zidovi počivali na svoj sili čudesnih stupova nastalih spajanjem stalaktita i stalagmita, što je pak bio plod neprestanoga kapanja vode tokom brojnih stoljeća. O svod se u velikim grozdovima bili objesili šišmiši, na tisuće njih u jednoj takvoj gomili: svjetlost uznemiri te stvorove pa se na stotine njih u jatima obruši prema njima dvoma, cičeći i bijesno se zalijećući u svijeće. Tom im je poznavao ćud i znao kakva opasnost prijeti od ovakva njihova ponašanja. Zgrabi Becky za ruku i hitro je povuče u prvu galeriju na koju se namjeriše: i ni trenutka prerano jer jedan šišmiš krilom ugasi Beckynu svijeću baš u času kada je zakoračila da izađe iz dvorane. Šišmiši su ih još dosta daleko progonili, no mali bi bjegunci uvijek zamakli u svaki novi prolaz koji bi se pojavio pred njima te se naposljetku otarasiše tih opasnih stvorova. Malo zatim Tom otkri podzemno jezero koje se u svoj svojoj veličini mutno protezalo u daljinu, sve do mjesta gdje su mu se obrisi gubili u sjenkama. Poželje mu istražiti obale, no zaključi da će biti najbolje najprije sjesti i malo otpočinuti. I tada duboka tišina ovoga mjesta prvi put spusti vlažnu i ljepljivu ruku na njihovu dušu. Becky reče:
»Gle, nisam dosad na to ni mislila, ali mi se čini da već dugo nisam nikoga čula.«
»Nemoj zaboraviti, Becky, da smo mi ovdje duboko ispod njih, a ne znam ni sam koliko smo daleko od njih otišli prema sjeveru, jugu, istoku ili već nekamo. Ne možemo ih ovdje čuti.«
Becky se zabrinu.
»Tko zna, Tome, koliko smo već dugo ovdje dolje. Bolje da se vratimo.«
»Da, i meni tako izgleda. Možda će tako biti bolje.«
»Tome, znaš li ti kuda moramo krenuti? Meni je sve to tako spetljano i zbrkano.«
»Izgleda mi da ću naći put, ali tamo ima šišmiša. Ako nam ugase obje svijeće, bit će nam gadno. Daj da krenemo nekim drugim putem tako da ne moramo proći kraj njih.«
»Dobro, samo se nadam da se nećemo izgubiti. To bi bilo grozno!« – i djevojčica protrnu na tu užasnu pomisao.
Krenuše jednom galerijom i dugo su šutke njome hodali, zagledajući u svaki novi otvor da vide ima li ondje čega što bi im se učinilo poznatim, ali im je sve bilo strano. Svaki put kada bi se Tom dao u istraživanje, Becky bi mu promotrila lice tražeći na njemu znak ohrabrenja, a on bi raspoloženo rekao:
»Ma, sve je u redu. Ovo nije pravi prolaz, ali ćemo ga svaki čas naći!«
No, nakon svakoga je razočaranja i sam sve više gubio nadu pa uskoro stade nasumce zaokretati u kojekakve prolaze koji su vodili raznoraznim smjerovima, u očajničkoj nadi da će pronaći traženi put. Još je uvijek govorio da je sve »u redu«, ali mu je na srce bila nalegla takva strava da su mu riječi bile izgubile uvjerljiv prizvuk i zvučale su kao da kaže: »Sve je izgubljeno!« Becky se u tjeskobnu strahu pripila uz njega i uzalud pokušavala zadržati suze koje su same navirale. Naposljetku reče:
»O, Tome, nema veze za šišmiše: daj da se vratimo onim putem! Čini mi se da ovako stalno samo sve više i više lutamo.«
Tom zastade.
»Slušaj«, reče.
Grobna tišina: tako duboka tišina da je taj muk narušavalo čak i njihovo disanje. Tom viknu. Povik odjeknu kroz prazne prolaze pa zamrije u daljini kao slabašan zvuk, posve nalik na mreškanje podrugljiva smijeha.
»Oh, Tome, nemoj više, zbilja je jezivo«, reče Becky.
»Jezivo je, ali ću to ipak opet napraviti, Becky: znaš, možda će nas tako netko čuti«, pa ponovno viknu.
Ono »možda« izazivalo je još ledeniji užas od sablasnoga smijeha jer je bilo priznanje o tome da su im nade sve slabije. Djeca su mirno stajala i osluškivala, no sve je bilo uzaludno. Tom se smjesta okrenu i hitrim koracima krenu natrag putem kojim su došli. No, nije prošlo mnogo vremena, a neka neodlučnost u njegovu ponašanju ukaza Becky na još jednu strašnu činjenicu – nije se više znao vratiti!
»O, Tome, pa ti nisi ostavljao nikakve oznake!«
»Becky, glupo sam postupio! Baš glupo! Nisam ni pomislio da ćemo se vraćati istim putem! Ne, ne znam kako ćemo natrag. Sve mi se pomiješalo.«
»Tome, Tome, izgubili smo se! Izgubili! Nikad se nećemo izvući s ovog groznog mjesta! Oh, zašto smo se odvajali od ostalih!«
Becky klonu na tlo i briznu u tako grčevit plač da se Tom prestravi pomislivši da bi ona mogla i umrijeti ili izgubiti razum. Spusti se uz nju na tlo i ovi ruke oko nje, a ona skloni lice na njegove grudi, privi se k njemu, pa sav strah i bespomoćno kajanje provališe iz nje, a daleka jeka pretvori joj riječi u podrugljiv smijeh. Tom ju je molio da opet u sebi nađe nade, no ona reče da ne može. Onda on stade grditi i okrivljavati sebe zbog toga što je nju doveo u ovako strašan položaj, a to urodi boljim plodom. Becky reče da će se pokušati ponovno ponadati, da će se pridići i poći za njim kamo god je povede, samo neka više tako ne govori. Njega ne treba ništa više kriviti za ovo nego nju, reče.
I tako opet krenuše – bez cilja, potpuno nasumce: sve što su mogli, bilo je da se kreću naprijed, stalno naprijed. Načas se javi i tračak nade – i to bez ikakva razloga koji bi iza nje stajao, već naprosto zato što je nadi u naravi da uvijek iznova oživljava, sve dok joj čovječja dob i pomirenost s porazima ne oduzmu sav polet.
Malo kasnije Tom uze Beckynu svijeću i ugasi je. Ova je štedljivost toliko govorila! Riječi nije ni trebalo. Becky shvati i nada joj ponovno zgasnu. Znala je da je Tomova svijeća tek načeta i da ima još tri-četiri komadićka u džepu – a ipak se moralo štedjeti.
Tada i umor poče postavljati svoje zahtjeve: djeca se pokušaše ne obazirati na to jer im je bilo užasno i pomisliti da sjednu dok vrijeme postaje sve dragocjenije. Kretati se u nekom smjeru, u bilo kojem smjeru, značilo je barem ići naprijed i moglo je uroditi plodom, a sjesti je bilo isto što i prizivati smrt i skratiti njezin progon.
Napokon krhke nožice nisu mogle dalje nositi Becky i ona sjede. I Tom počinu kraj nje pa stadoše razgovarati o svojem domu, o prijateljima koje su tamo ostavili, o udobnoj postelji te, kao najvažnije od svega, o svjetlosti! Becky se rasplaka, a Tom pokuša smisliti kako bi je utješio, no sva su se hrabrenja već bila izlizala od upotrebe i zvučala su kao gorka šala. Umor je djevojčicu bio toliko obvladao da je san i neprimjetno shrva, a Tom je nebesima zahvaljivao za to. Sjedio je gledajući u njezino ispijeno lice i promatrajući kako se u blaženstvu sna na nj vraćaju mekoća i prirodnost, a domalo ga obasja i smiješak te se na njemu zadrža. Nešto mira i okrepe uli se s toga smirenog lica i u Tomovu dušu, a misli mu odlutaše prema prošlim vremenima i sanjarskim uspomenama. Baš kad je tako utonuo u misli, Becky se probudi s bezbrižnim smijehom, ali joj se on najednom sledi na usnama i prijeđe u jauk.
»Oh, zašto sam spavala? Da se bar nikad, nikad nisam probudila! Ne! Ne, ne mislim to ozbiljno, Tome! Nemoj me tako gledati! Neću to više govoriti.«
»Becky, drago mi je da si malo odspavala. Sada si se odmorila pa ćemo naći i izlaz odavde.«
»Pokušat ćemo, Tome, ali sam u snu vidjela tako divan kraj. Sve mi se čini da ćemo onamo dospjeti.«
»Možda i nećemo, možda i nećemo. Razvedri se, Becky, pa da pokušamo.«
Ustadoše i odlutaše dalje, s rukom u ruci i bez ikakve nade. Pokušaše procijeniti koliko su već dugo u špilji, no znali su samo da se njima to vrijeme pričinja kao dani i tjedni, premda im je bilo jasno da ne može tako biti jer im ni svijeće još nisu dogorjele. Dugo vremena nakon toga – teško bi im bilo reći koliko, Tom reče kako moraju tiše koračati i osluškivati neće li začuti kapanje vode – moraju naći neki vrutak. Ubrzo ga i nađoše pa Tom reče kako je vrijeme da se opet odmore. Oboje su bili nasmrt umorni, ali Becky ipak reče da misli kako bi mogla još malo hodati. Iznenadi se kada Tom ne pristade na to i nije ga mogla razumjeti. Sjedoše i Tom grudicom ilovače prilijepi svijeću na stijenu ispred njih. Doskora ih skoliše misli pa neko vrijeme ni riječi ne progovoriše. Onda Becky prekide tišinu:
»Tome, tako sam gladna!«
Tom izvadi nešto iz džepa.
»Sjećaš se što je ovo?« reče.
Becky se umalo nasmiješi.
»Naš svadbeni kolač, Tome.«
»Da… Šteta što nije velik kao kuća, jer je to sve što imamo.«
»Sačuvala sam ga za nas, Tome, kao uspomenu s izleta, onako kao što odrasli rade sa svadbenim kolačem, ali će nam to sad biti…«
Becky se prekide usred rečenice. Tom podijeli kolač na dva dijela pa Becky u slast pojede svoj komad, dok je Tom od svoje polovice tek malo odgrizao. U izobilju je bilo hladne vode da njome zaliju gozbu. Malo potom Becky predloži da pođu dalje. Tom je časak šutio, a onda reče.:
»Becky, hoćeš li moći podnijeti da ti nešto kažem?«
Becky problijedje u licu, no reče kako misli da hoće.
»E, pa, Becky, moramo ostati ovdje gdje imamo vode za piće. Ovo nam je zadnji komadić svijeće!«
Becky dade maha suzama i jadikovkama. Tom je na sve mile načine pokuša utješiti, no s malo uspjeha. Naposljetku Becky reče:
»Tome!«
»Reci, Becky!«
»Primijetit će da nas nema pa će poći u potragu za nama!«
»Jasno da hoće! Sigurno će nas tražiti!«
»Tome, možda su već i krenuli u potragu za nama.«
»Pa, rekao bih da jesu. Nadam se da je tako.«
»Tome, što misliš kad bi mogli primijetiti da nas nema?«
»Kad stignu do skele, pretpostavljam.«
»Tome, onda će možda već biti mrak – misliš da će opaziti da nismo među njima?«
»Ne znam. U svakom slučaju, tvoja će majka primijetiti da te nema čim se svi vrate kući.«
Na prestravljen izraz Beckyna lica Tom se pribra i uvidje svu svoju nesmotrenost. Becky se te noći uopće nije trebala vratiti kući! Oboje djece ušutje i zamisli se. Začas nova provala Beckyna očaja pokaza Tomu da je ono što je njemu bilo na umu, i njoj palo na pamet – da može proći polovica nedjeljnoga prijepodneva prije no što gospođa Thatcher otkrije da Becky nije kod gospođe Harper.
Pogleda prikovana uz ostatak svijeće, promatralo je dvoje djece kako se on polako i nemilosrdno topi, vidjelo kako naposljetku od njega ostaje tek pola palca dugačak stijenj, vidjelo kako slabašan plamičak liže uvis i trne, kako se iz stijena izvija tanak pramen dima, časkom leluja na njegovu vrhu, a potom – svojim ih užasom obvi potpuna tama!
Koliko je vremena proteklo do časa kada je Becky polako došla k sebi i shvatila da plače u Tomovu naručju, nijedno od njih dvoje ne bi znalo reći. Znali su samo to da su se, kako izgleda, nakon silno duga vremena, trgnuli iz obamrlosti mrtvačkog sna i opet se našli usred istih jada. Tom je rekao da je vjerojatno već nedjelja ili možda čak i ponedjeljak. Pokušavao je navesti Becky na razgovor, no nju je čemer bio prejako shrvao i bila je izgubila svaku nadu. Reče joj i kako mora da je njihov nestanak već odavno primijećen i da je potraga nesumnjivo već započela. On će stoga vikati pa će možda netko i doći. Pokuša, no daleki su odjeci u tami tako jezivo odzvanjali da se više toga nije prihvaćao.
Promicali su sati i glad ponovno stade moriti dvoje zatočenika. Bio im je ostao još jedan dio Tomove polovice kolača: podijeliše ga i pojedoše, no od toga im se učini da su još i gladniji nego prije. Taj im je bijedni zalogajčić samo probudio tek.
Najednom Tom reče:
»Pst! Čuješ?«
Oboje zadržaše dah i osluhnuše. Začuše zvuk nalik na silno slabašno, daleko dozivanje. Tom se odazva pa, uhvativši Becky za ruku, tapkajući krenu galerijom u tom smjeru. Domalo opet osluhnu, a zvuk se opet začu, i to kao iz nešto veće blizine.
»To su oni«, reče Tom. »Dolaze ovamo! Požuri, Becky – spašeni smo!«
Radost je dvoje zatočenika bila gotovo neizdrživa. Napredovanje im je, međutim, bilo sporo jer je posvuda bilo jama pa su se toga morali čuvati. Ubrzo stigoše do jedne od njih i moradoše zastati. Mogla je biti duboka tri stope, a moglo ih je biti i stotinu – kako bilo da bilo, preko nje nisu mogli. Tom leže potrbuške na zemlju i segnu rukom što je dublje mogao. Nema dna. Moraju ostati ovdje i sačekati dolazak potrage. Osluhnuše: udaljeni su se povici očito još i udaljavali! Za časak-dva potpuno utihnuše. Srce im zastade od očaja! Tom je dozivao iz puna grla, sve dok nije promukao, no od toga nije bilo koristi. Obrati se Becky s nadom u glasu, no u tjeskobnu im isčekivanju proteče cijela vječnost, a da do njih više ne dopre nikakav zvuk.
Djeca ponovno otapkaše natrag do vrutka. Vrijeme se tegobno vuklo: opet zaspaše pa se probudiše izgladnjeli i očajni. Tom je vjerovao kako sada mora da je već utorak.
I tada mu nešto pade na um. U blizini je bilo nekoliko pobočnih odvojaka. Bolje bi bilo istražiti koji od njih nego skrštenih ruku podnositi teret teških sati. Izvadi iz džepa uzicu za puštanje zmaja, priveza je za neki izbojak, pa on i Becky krenuše: Tom naprijed, odmatajući uzicu i pipajući ispred sebe. Nakon dvadeset koraka galerija je završavala »skokom«. Tom kleknu i stade pipati ispod ruba, a onda segnu rukama iza ugla što je dalje mogao: napregnu se i istegnu još malo više udesno i u tom se trenutku, ni na dvadeset jardi od njih, iza neke stijene pojaviše ljudska ruka i u njoj svijeća! Tomu se iz grla izvi slavodobitan uzvik, no u istom se času za rukom pojavi i tijelo kojemu je ona pripadala – tijelo Crvenokošca Joea! Tom se ukoči: ni maknuti se nije mogao. U sljedećem trenu stade zahvaljivati nebesima vidjevši da je »Španjolac« podbrusio pete i iščeznuo mu iz vida. Tom se začudi što mu Joe nije prepoznao glas i vratio se da ga ubije zbog onoga svjedočenja na sudu. No, mora da mu je odjek bio izobličio glas. Bez sumnje je to u pitanju, zaključi. Od straha mu je na tijelu bio smalaksao svaki mišić. Reče sam sebi da će ostati kraj vrutka, samo ako smogne dovoljno snage da se onamo vrati, pa ga više nikakvo iskušenje neće navesti na to da se izloži opasnosti i opet naiđe na Crvenokošca Joea. Potrudio se da od Becky sakrije što je vidio. Reče joj da je viknuo samo onako »na sreću«.
No, na duži rok glad i nevolja nadvladaše strah. Nakon ponovnoga dugočasna čekanja kraj vrela i ponovnoga dugačka sna djeca se drugačije osjećahu. Probudiše se mučena divljom glađu. Tom je bio uvjeren kako mora da je već srijeda ili četvrtak ili čak i petak odnosno subota pa da se od potrage već i odustalo. Smisli da bi mogao pretražiti neki drugi odvojak. Osjećao se spremnim čak i na to da se suoči s Crvenokošcem Joeom i svim drugim užasima, ali je Becky bila silno slaba. Bila je utonula u neku tupu bezvoljnost pa je nije mogao ni na noge podići. Izjavila je da će čekati tu gdje jest i da će umrijeti, a to i tako više nije daleko. Reče Tomu da, ako tako hoće, samo krene u istraživanje uz pomoć zmajeve uzice, ali ga usrdno zamoli da se povremeno vraća do nje i javi joj se te zatraži da joj obeća kako će, kada dođe strašni trenutak, biti uz nju i držati je za ruku do samoga kraja.
Tom je poljubi, a u grlu ga nešto stegnu: ponašao se kao da je uvjeren u to kako će ili naići na potragu ili naći izlaz iz špilje. Potom uze zmajevu uzicu u ruku i pipajući odbaulja četveronoške niz jedan od odvojaka, iznuren glađu i bolestan od slutnje o kobi što ih je čekala.

Trideset i drugo poglavlje


Dođe i utorak poslije podne, a potom i poslijepodne stade prelaziti u sumrak. Selo St. Petersburg još je uvijek bilo u tuzi. Izgubljena se djeca nisu našla. Javno su se za njih čitale molitve, a i mnoge su molitve pojedini molitelji izmolili potiho i iz sveg srca, no iz špilje još uvijek nisu stizale dobre vijesti. Tragači su većinom bili odustali od potrage i vratili se svakodnevnim poslovima rekavši kako je jasno da se djeca više neće moći pronaći. Gospođa se Thatcher teško razboljela i ležala u bunilu gotovo cijelo vrijeme. Govorilo se kako se čovjeku srce para kada je čuje gdje doziva kćer i vidi gdje povremeno podiže glavu pa cijelu minutu osluškuje, a potom je opet s jaukom spušta. Tetku je Polly zahvatila neka smirena beživotnost, a sijeda joj je kosa bila gotovo posve pobijeljela. U utorak je uvečer selo, tužno i bespomoćno, pošlo na počinak.
Oko ponoći pomamnom se zvonjavom oglasiše seoska zvona i ulicama u času povrvje napola odjeven i izbezumljen svijet vičući: »Probudite se! Probudite se! Našli su ih! Našli su ih!« Buci se pridružiše limene tave i rogovi, a seljani se zbiše u gomilu i krenuše prema rijeci. Ondje naiđoše na djecu u otvorenoj kočiji što su je vukli razdragani mještani, skupiše se oko njih i ispratiše ih putem u selo, veličanstveno ispunjajući glavnu ulicu uz gromoglasne povike »hura« što su se razlijegali jedan za drugim.
U selu se zapališe sva svjetla: nitko se više ne vrati u postelju. Bila je to najveća noć što ju je ovo mjestance ikada doživjelo. Tokom je prvih pola sata kroz kuću suca Thatchera prošla cijela povorka mještana, pa su svi čvrsto stezali i ljubili spašenu djecu, stiskali ruku gospođi Thatcher, pokušavali nešto reći dok su im riječi zastajale u grlu te izlazili iz kuće zalijevajući pravom kišom suza sve oko sebe.
Sreća je tetke Polly bila potpuna, a gotovo je isto tolika bila i sreća gospođe Thatcher. Tek kada glasnik koji je s velikom viješću krenuo u špilju, preda poruku njezinu mužu, moći će se i ona osjetiti potpuno sretnom. Tom je ležao na sofi okružen znatiželjnim slušateljstvom i pripovijedao priču o čudesnoj pustolovini, usput u nju uplećući mnoštvo izvanrednih dopuna i kiteći je njima. Zaključio je opisujući kako je ostavio Becky i krenuo u istraživački pothvat. Kroz dva je hodnika dopro onoliko daleko koliko mu je to dopuštala zmajeva uzica, a trećim je išao dok se uzica nije posve napela i već se namjeravao vratiti, kadli je u daljini nazro neku točkicu koja mu se učinila nalik na danje svjetlo. Ispustio je uzicu i otpuzao onamo, provukao glavu i ramena kroz maleni otvor i ugledao široki Mississippi kako se valja ispod njega! Da je slučajno bila noć, ne bi bio vidio tu točkicu danjega svjetla i ne bi više nikada pretraživao taj prolaz! Ispriča im kako se vratio po Becky i saopćio joj radosnu vijest, a ona mu je rekla da je ne muči takvim izmišljotinama jer je umorna i zna da će uskoro umrijeti, a i to i želi. Opisa kako se mučio da je uvjeri, kako je gotovo umrla od radosti kada je dopuzala do mjesta s kojega je doista ugledala plavu točkicu danjega svjetla te kako se on najprije sam provukao kroz rupu, a onda i njoj pomogao da se izvuče. Onda su sjeli i zaplakali od sreće. Onuda su čamcem plovili neki ljudi pa ih je Tom zazvao, ispričao im u kakvu se stanju njih dvoje nalaze i koliko su izgladnjeli. Isprva ljudi ne povjerovaše u tu sumanutu bajku »zato što je«, kako rekoše, »ovo mjesto pet milja nizvodno od doline u kojoj se nalazi špilja«, a zatim ih ukrcaše i povezoše sa sobom do neke kuće, dadoše im večeru i pustiše ih da otpočinu do dva-tri sata nakon sumraka, a onda ih odvedoše kući.
Još prije zore, prateći uzicu što su je tragači za sobom odmatali, nađoše glasnici u špilji suca Thatchera i šačicu ljudi koji su bili ostali s njim te im doniješe veliku novost.
Tri dana i noći provedenih u patnji i gladovanju nisu se mogli samo tako izbrisati, kao što Tom i Becky ubrzo otkriše. Cijelu srijedu i četvrtak ostadoše vezani za postelju, a činilo se da svakim časkom postaju sve umorniji i iscrpljeniji. Tom se u četvrtak malo pridiže, u petak pođe u mjesto, a u subotu je bio maltene zdrav kao i ranije, no Becky sve do nedjelje ne izađe iz sobe, a nakon toga se doimala kao da je preboljela tešku bolest.
Tom doznade da je Huck bolestan i pođe u petak da ga posjeti, ali ga ne pustiše u prijateljevu sobu, baš kao ni u subotu ni u nedjelju. Nakon toga ga počeše svaki dan puštati k Hucku, ali ga upozoriše da o svojoj pustolovini ništa ne govori i ne načinje uzbudljive predmete razgovora. Udovica Douglas stalno je bila u blizini pazeći da se on toga i pridržava. Kod kuće pak Tom doznade za događaj na Cardiff Hillu, kao i da je »odrpančevo« tijelo na kraju pronađeno u rijeci blizu pristaništa za skelu: vjerojatno se bio utopio pri pokušaju bijega.
Otprilike dva tjedna nakon spasa iz špilje krenu Tom da obiđe Hucka koji je sada već bio dovoljno ojačao da može slušati i uzbudljive priče, a on mu je pak, kako je mislio, imao štošta zanimljiva ispričati. Put ga je vodio pored kuće suca Thatchera pa svrati da posjeti Becky. Sudac i neki njegovi prijatelji u svoj razgovor uključiše i Toma pa ga jedan od njih podrugljivo zapita bi li se rado opet spustio u špilju. Tom reče kako najvjerojatnije ne bi imao ništa protiv toga, a sudac će na to:
»Eh, Tome, ima još takvih kao ti, uopće u to ne sumnjam, ali smo se za to pobrinuli. Više se u toj špilji nitko neće izgubiti.«
»Kako to?«
»Zato što sam prije dva tjedna dao velika ulazna vrata obložiti debelim željezom i zatvoriti ih trostrukom bravom, a ključeve ja čuvam.«
Tom problijedje kao krpa.
»Što ti je, dečko? Hej, brzo ovamo! Dajte čašu vode!
Donesoše vode i poliše njome Toma po licu.
»Ah, sad ti je bolje. Što ti je bilo, Tome?«
»Oh, suče, u špilji je ostao Crvenokožac Joe!«

Trideset i treće poglavlje


U nekoliko se minuta ova vijest proširi pa tucet čamaca krcatih ljudima krenu put McDougalove špilje, a za njima se otisnu i parna skela puna putnika. Tom se vozio u čamcu zajedno sa sucem Thatcherom.
Kada otključaše vrata na ulazu u špilju, u nejasnom se polumraku što je unutra vladao pred njima ukaza žalostan prizor. Crvenokožac Joe ležao je ispružen na tlu, mrtav, lica priljubljena uz pukotinu ispod vrata, kao da mu je čeznutljivi pogled sve do posljednjeg trenutka bio uprt u svjetlost i radost što su vladale u vanjskom svijetu. Toma ovo potrese jer je iz vlastitoga iskustva znao koliko je ovaj nesretnik morao patiti. U njemu se bila probudila samilost, no svejedno ga prože i silan osjećaj olakšanja i sigurnosti koji mu, u mjeri u kojoj to ranije nije u potpunosti cijenio, otkri koliko se golem teret straha bio navalio na nj od dana kada je ono bio podigao glas optužujući ovoga krvoločnog otpadnika od društva.
Lovački nož koji je pripadao Crvenokošcu Joeu, ležao je kraj njega, a sječivo mu je bilo slomljeno nadvoje. Veliku gredu na koju se naslanjao donji dio vrata, polutan je bio izdubao i prorezao mukotrpnim, a ujedno i uzaludnim trudom jer je s vanjske strane stanac kamen tvorio svojevrstan prag, a tu otpornu tvar nož nije uspio ni načeti: oštetio se pri tome jedino nož. No, da i nije bilo te kamene prepreke, trud bi mu svejedno bio uzaludan jer se Crvenokožac Joe, čak i da je potpuno izrezao gredu, ne bi, onako ogroman, mogao provući ispod vrata, a to je i sam znao. Znači da je rupu dubao samo zato da nešto radi, samo zato da mu nekako prođe tegobno vrijeme, samo zato da nečim zabavi izmučenu dušu. U ovom prostoru na ulazu u pećinu obično se po pukotinama u stijenju moglo naći i do pola tuceta nagorjelih svijeća što su ih tu ostavljali izletnici, no sada ondje nije bilo nijedne. Zatočenik ih je bio pronašao i pojeo. Isto je tako uspio uhvatiti i nekoliko šišmiša pa je i njih pojeo, ostavivši samo pandže. Jadni je nevoljnik bio na smrt izgladnio. Na jednom je mjestu malo dalje odatle stoljećima iz tla polako izrastao jedan stalagmit što su ga izgradile kapljice vode padajući sa stalaktita iznad njega. Zarobljenik je bio slomio stalagmit i na krnjadak stavio kamen u kojem je izdubao plitko udubljenje i hvatao dragocjene kapi što su svake tri minute jedna po jedna padale u nj s jednoličnom točnošću nalik na kucanje sata – žličica vode za dvadeset i četiri sata. Te su kapi kapale još i onda kada su egipatske piramide bile tek izgrađene, u doba kada je Troja pala, u času kada su udarani temelji Rima, u trenutku Kristova raspeća, u vrijeme kada je Osvajač osnivao Britansko carstvo, kada je Kolumbo plovio morem i kada je pokolj u Lexingtonu još bio »novost«. I sada kapaju, a kapat će još i onda kada sva ova zbivanja utonu u suton povijesti i sumrak predaje i kada ih proguta mrkla noć zaborava. Ima li sve neki cilj i svrhu? Jesu li ove kapi pet tisuća godina strpljivo kapale zato da jednom mogu zadovoljiti potrebe ovoga kratkovjekog ljudskog crva. I čeka li ih za idućih deset tisuća godina izvršenje još kakva važnog zadatka? Nije važno. Mnogo je, mnogo godina prošlo otkako je nesretni polutan izdubao taj kamen da u nj uhvati neprocjenjive kapi, no do dana današnjega posjetilac, kada krene u razgledavanje čuda u McDougalovoj špilji, najduže ostaje zagledan u taj dirljivi kamen i spore vodene kapi. Čaša Crvenokošca Joea prva je na popisu pećinskih znamenitosti pa joj po važnosti čak ni »Aladinov dvorac« nije ravan.
Crvenokožac Joe pokopan je u blizini ulaza u špilju pa ljudi nagrnuše onamo čamcima i kolima, i to iz svih mjesta, sa svih imanja i iz svih zaselaka u krugu od sedam milja, povedoše sa sobom djecu i ponesoše svakojake hrane te priznadoše kako su se na pogrebu isto tako dobro zabavili kao i da su promatrali vješanje.
Zahvaljujući pogrebu, prekinu se daljnji postupak u vezi s nečim drugim – s molbom za pomilovanje Crvenokošca Joea upućenom guverneru. Molba se naveliko potpisivala, održano je mnogo plačljivih i ljeporječivih skupova, a izabran je i odbor sastavljen od budalastih ženskinja koje su se spremale da u dubokoj crnini vape pred guvernerom, preklinjući ga da postupi kao milosrdan magarac i baci pod noge dužnost koju obnaša. Za Crvenokošca se Joea vjerovalo da je ubio petoricu mještana, ali što s tim? Da je bio i sam sotona, svejedno bi se našlo dovoljno mlakonja spremnih da svoje ime nažvrljaju pod molbu za pomilovanje i da na nju još i proliju koju suzu iz vječito pokvarenog i prošupljenog očnog vodovoda.
Sutradan ujutro nakon pogreba Tom povede Hucka na mirno mjesto da o nečemu važnom porazgovaraju. Huck je do tada od Velšanina i udovice Douglas već bio doznao sve o Tomovoj pustolovini, ali mu Tom reče kako misli da ima još nešto što mu njih dvoje nisu ispričali, a on upravo o tome želi s njim razgovarati. Huckovo se lice rastuži i on reče:
»Znam o čemu se radi. Uša’ si u broj dva i tamo nisi naša’ ništa osim viskija. Niki mi nije reka’ da si to bija ti, al’ sam ja pogodija da si mora bit’ ti čim san čuja za tu priču o viskiju. A zna’ san i da nisi naša’ lovu jer bi mi inače na niki način javija, čak ako pred drugizin nisi reka’ ni riči. Tom, nekako san oduvik zna’ da se tog plina nikad nećemo dočepat’.«
»Pa, Huck, gostioničara nisam prijavio ja. I sam znaš da se u njegovoj gostionici ništa nije događalo one subote kad sam ja otišao na izlet. Sjećaš se da si te noći ti trebao stražariti?«
»Jes’, bome! Čini mi se ka’ da je to bilo prije god’nu dana. Bilo je to baš one noći kad san Crvenokošca Joea slidija do udov’čine kuće.«
»Slijedio si ga?«
»Da, al’ nikon ni riči o tome. Reka’ bi’ da okolo još ima Crvenokoščevi’ prijana, a ne bi’ tija da se okome na mene pa da izvučem svoje. Da nije bilo mene, on bi sad već bija u Teksasu.«
I Huck cijelu svoju pustolovinu u povjerenju ispriča Tomu koji je do tada bio čuo samo o Velšaninovu sudjelovanju u njoj.
»E, pa«, reče Huck, odmah se vraćajući na glavno pitanje, »ki god da je drpija viski iz broja dva, drpija je i lovu. ‘Vako il’ ‘nako, izgleda mi da se s tim parama moremo oprostit.«
»Huck, taj novac nikad nije ni bio u sobi broj dva!«
»Šta kažeš?« Huck je pažljivo promatrao Tomovo lice. »Tome, opet si tin paran uša’ u trag?«
»Huck, novac je u špilji!«
Hucku bljesnuše oči.
»Tome, reci to još jedared!«
»Novac je u špilji!«
»Tome… majke ti… je l’ ti to meni ozbiljno il’ se šališ?«
»Najozbiljnije, Huck – nikad u životu nisam bio ozbiljniji. Ideš li sa mnom u špilju po taj novac? I pomoći ćeš mi da ga iznesemo?«
»Jašta da oću! Jasno, ako moremo doć’ do njeg’, a da usput ne zalutamo.«
»Možemo, Huck, i to bez trunčice opasnosti.«
»Ta ti valja! A zašto misliš da su pare…«
»Samo čekaj dok ne dođemo onamo, Huck. Ako ne nađemo novac, evo, dat ću ti svoj bubanj i sve što god imam na svijetu. Ti bokca, sve ću ti dati.«
»U redu, vridi! Kad ćemo ‘namo?«
»Ovaj čas, ako se slažeš. Hoćeš li moći hodati?«
»Je l’ to daleko unutra u špilji? Ima neka tri-četri dana da ‘odam okolo, al’ me noge neće držat’ više od milje, Tome – bar mislin da neće.«
»Otprilike pet milja, ali tim putem bi pošao svatko drugi osim mene, Huck, a postoji i daleko kraća prečica za koju samo ja znam. Čamcem ću te odvesti ravno onamo, Huck. Veslat ću sam do onamo, a poslije i natrag. Nećeš morati ni prstom mrdnuti.«
»’Ajmo unda odma’, Tome.«
»Može. Treba nam malo kruha i mesa, a ponijet ćemo i lule, jednu-dvije vrećice i dvije-tri uzice za zmaja. I još nekoliko onih novih stvarčica koje zovu sumporače. Da samo znaš koliko sam puta tamo u špilji požalio što nemam bar jednu ili dvije sa sobom.«
Malo iza podneva dječaci posudiše čamčić nekoga mještanina kojega nije bilo u blizini i smjesta se dadoše na put. Kada se nađoše na nekoliko milja ispod Pećinskog dola, Tom reče:
»Vidiš ovu strmu obalu, svugdje je jednaka, cijelim putem od Pećinskog dola – nema kuća, nema drvenika, sve samo grmlje. A vidiš ono bijelo mjesto, tamo gdje se zemlja odronila? E, po tome sam zapamtio kamo treba ići. Tu ćemo se iskrcati.«
I pristadoše.
»A sad, Huck, odavde gdje stojimo mogao bi štapom za pecanje dosegnuti do rupe kroz koju sam se izvukao iz špilje. Hajde, pokušaj je naći.«
Huck pretraži sve unaokolo, no ne nađe ništa. Tom ponosno zađe u gustu rujevinu i reče:
»Evo, tu ti je to! Pogledaj, Huck: ovo ti je najskrovitija rupa u našem kraju. Samo nemoj nikom ni zucnuti o tome. Oduvijek sam htio postati razbojnik, ali sam znao da mi treba ovakvo skrovište i mučilo me pitanje gdje da ga nađem. Sad ga imamo i držat ćemo ga u tajnosti, a u tajnu ćemo uputiti samo Joea Harpera i Bena Rogersa zato što, naravno, moramo osnovati družinu ili u svemu tome neće biti nikakvog smisla. Družina Toma Sawyera – Huck, je li da sjajno zvuči?«
»Da, Tome, zbiljam sjajno. A koga ćemo mi na priliku pljačkat’?«
»Oh, koga stignemo. Iz zasjede ćemo vrebati na ljude – to se uglavnom tako radi.«
»I ubijat’ i’?«
»Ne – ne uvijek. Strpat ćemo ih u špilju i tamo držati sve dok ne skupe otkupninu.«
»Što je to?«
»Novac. Natjeraš ih da skupe sve što mogu, i to od prijatelja, a onda ih držiš kod sebe godinu dana, pa ako se za to vrijeme otkupnina ne skupi, onda ih ubiješ. Tako se to općenito radi. Samo se žene ne ubijaju. Žene možeš zatočiti, ali ih ne smiješ ubijati, a one su ti uvijek krasne i bogate i strašno se boje. Onda im oduzmeš satove i sve ostalo, ali uvijek moraš skinuti šešir i uljudno im se obraćati. Nitko se ne ponaša tako pristojno kao razbojnici – to ima u svakoj knjizi. Pa se te žene zaljube u tebe i nakon tjedan-dva koje provedu u špilji, prestanu plakati, a onda ih se više nikako ne možeš riješiti. Izbaciš ih van, a one se okrenu na peti i vrate natrag. Tako ti je u svim knjigama.«
»Ma, Tome, to mu dođe zbiljam lipo. Čak i bolje nego bit’ gusar.«
»Da, a donekle je i bolje jer je blizu kuće i cirkusa i svega ostalog.«
Dotle je već sve bilo spremno i dječaci se provukoše kroz rupu, pri čemu je Tom išao naprijed. Probiše se do suprotnoga kraja prokopa, a onda svezaše zmajeve uzice jednu za drugu, negdje ih učvrstiše i pođoše dalje. Koraci ih uskoro dovedoše do poznatoga vrutka i Tom osjeti kako mu cijelim tijelom prolaze hladni srsi. Pokaza Hucku ostatak dogorjele svijeće, grudicom ilovače pričvršćen o stijenu, te mu opisa kako su on i Becky promatrali plamen gdje treperi i izdiše.
Dječaci su govorili sve tiše pa se na kraju stadoše došaptavati jer su im tišina i tmina tištale srce. Idući dalje, doskora uđoše u onu drugu galeriju kojom je svojevremeno bio prošao Tom pa krenuše njome sve dok ne stigoše do »skoka« U svjetlu se svijeća otkri da zapravo nije riječ o ponoru, već samo o strmom brežuljku od ilovače, visokom nekih dvadeset-trideset stopa. Tom prošapta:
»A sad ću ti nešto pokazati, Huck.«
Podiže svijeću uvis i reče:
»Pogledaj iza ugla što dalje možeš. Vidiš… tamo na onoj velikoj stijeni… nacrtano čađavim plamenom svijeće.«
»Vidim križ, Tome!«
»E, pa to ti je onaj broj dva! ‘Ispod križa’, sjećaš se? A baš tamo sam vidio Crvenokošca Joea kad je podigao svijeću uvis, Huck!«
Huck se na tren zagleda u tajanstveni znak, a onda reče drhtavim glasom:
»Tome, ‘ajmo mi odavlen!«
»Što! A blago ćemo ostaviti?«
»Bome, pust’mo mi sve to! Oko njeg’ ti se mota Crvenokoščev duh, to ti je sasma sigurno!«
»Ma, ne, Huck, neće biti tako. Njegov duh obilazi mjesto gdje je Crvenokožac Joe umro – tamo kraj ulaza u špilju, pet milja daleko odavde.«
»Ne, Tome, nije t’ on tamo. Mota t’ se on oko para. Znaden ja kako se dusi ponašaju, a znadeš i ti.«
Toma poče hvatati strah da je Huck u pravu. Zle mu slutnje obuzeše srce. No, čas zatim pade mu na um jedna misao:
»Čekaj malo, Huck, e, jesmo bedasti! Pa duh Crvenokošca Joea neće prići ni blizu mjestu gdje ima neki križ!«
Bio je to jak dokaz, a i pokazao se uspješnim.
»Nisan na to ni mislija, Tome. Pravo kažeš. Prava je srića za nas taj križ. Ajmo mi sić’ doli i potražit tu škrinju!«
Tom pođe naprijed, pri silasku urezujući u ilovači nekakve grube stepenice. Huck pođe za njim. Iz malene su dvorane u kojoj je stajala velika stijena vodila četiri hodnika od kojih dječaci tri bezuspješno pretražiše. U onome pak koji je bio najbliži podnožju stijene nađoše maleno skrovište i u njemu ležaj načinjen od pokrivača, pa jednu staru naramenicu, nešto kožice od slanine i dobro oglodane kosti od dva-tri pileta. Sanduka s novcem, međutim, nije bilo. Dječaci pretražiše cijelo mjesto uzduž i poprijeko, no uzalud. Tom reče:
»Rekao je ispod križa. E, pa ovo je najbliže što može biti ispod križa. Ispod same stijene ne može biti jer je ona čvrsto usađena u tlo.«
Još jednom sve pretražiše, a onda obeshrabreno sjedoše. Huck nije imao nikakva prijedloga, no Tom domalo reče:
»Čekaj malo, Huck, s jedne strane ove stijene u ilovači se vide otisci nogu i loj od svijeće, a s drugih strana toga nema. Kako to? Kladim se da je novac ipak ispod stijene. Raskopat ću ilovaču.«
»Tome, nisi se to tako lošo ni sitija!« reče Huck živnuvši.
Tom smjesta izvuče svoj pravi Barlow, ali ne iskopa ni četiri palca, kadli naleti na nešto drveno.
»Ej, Huck! Čuješ ti ovo?«
Sada se i Huck prihvati kopanja i struganja. Uskoro otkopaše neke daske i ukloniše ih. Daske su skrivale prirodni procijep što je vodio pod stijenu. Tom virnu unutra i gurnu svijeću što je dublje mogao ispod stijene, no reče da ne vidi kraja pukotini te predloži da je istraže. Saže se i zavuče pod stijenu: uzani se puteljak postupno spuštao. Tom je slijedio njegovo vijuganje, najprije nadesno, pa potom nalijevo, a Huck mu za petama. Prošavši jedan kratak zavoj, Tom povika:
»Nebesa, Huck, gle ti ovo!«
Bila je to bome škrinja s blagom, spremljena u skrovitoj maloj udubini, zajedno s praznom bačvicom za barut, dva revolvera u kožnatim koricama, dva-tri para starih mokasina, kožnatim pojasom i još nešto odbačenih koještarija, sve već dobrano namočeno od vodenih kapi.
»Napokon smo ga našli!« reče Huck zaronivši rukom u potamnjele zlatnike. »Ajoj, Tome, pa mi smo bogati!«
»Huck, uvijek sam bio uvjeren da ćemo ga naći. Ovo je naprosto prelijepo da bi bilo istinito, ali bome smo ga našli! Čuj – nemojmo se ovdje puno motati. Daj da ga izvučemo odavde. Čekaj da vidim mogu li podići sanduk.«
Škrinja je težila oko pedeset funti. Tom ju je uspio podići, i to nakon mnogo naprezanja, ali je nikako ne bi bio mogao nositi.
»To sam i mislio«, reče on. »I ona dvojica su ga teško nosila onaj dan u ‘ukletoj kući’, primijetio sam. Izgleda mi da sam dobro napravio što sam ponio one vrećice.«
Novac je uskoro bio u vrećicama pa ga dječaci odnesoše do stijene s križem.
»’Ajde da sad uzmemo i livorvere i ostalo«, reče Huck.
»Ne, Huck, ostavit ćemo ih ovdje. Ionako ćemo sve to trebati kad se dadnemo u razbojnike. Stalno ćemo ih ovdje držati, a tu ćemo priređivati i orgije. Ovo je skrovište pravo mjesto za orgije.«
»A šta mu to dođu orgije?«
»Nemam pojma, ali razbojnici uvijek priređuju orgije pa ćemo to morati i mi. Dođi, Huck, već smo dugo ovdje unutra. Prilično je kasno, rekao bih. A ja sam i gladan. U čamcu ćemo nešto pojesti i popušiti koju.«
Brzo se proveraše do grmlja rujevine, oprezno izviriše, vidješe da je zrak čist pa su doskora večerali i pušili u čamcu. Kada se sunce stalo kloniti prema obzoru, gurnuše čamac u vodu i dadoše se na put. Tom zavesla uz obalu, usput veselo čavrljajući s Huckom: sumrak se spuštao sporo pa se u gradiću iskrcaše malo iza mraka.
»A sada, Huck«, reče Tom, »sakrit ćemo novac u potkrovlju udovičine drvarnice, pa ću ja ujutro doći do tebe da izbrojimo novac i podijelimo ga, a onda ćemo u šumi naći nekakvo mjesto gdje ćemo ga spremiti na sigurno. Ti samo mirno lezi ovdje u čamcu i pazi na lovu, a ja jurim po kolica Bennyja Taylora da ih dovučem ovamo. Začas sam natrag.«
Nestade i brzo se vrati s kolicima, natovari obje vrećice na njih, preko vreća prebaci nekoliko starih krpa pa krenu vukući taj teret za sobom. Stigavši do Velšaninove kuće, dječaci stadoše da se odmore. Baš kada su se spremali da pođu dalje, Velšanin izađe pred njih i reče:
»Hej, tko je tamo?«
»Huck i Tom Sawyer.«
»Izvrsno! Dođite sa mnom, dečki, čekali smo još samo na vas. Hajde, brže malo, potrčite – ja ću vam dovući ta kolica. E, pa, i nisu tako lagana kako izgledaju. Što to vozite? Cigle ili staro željezo?«
»Staro željezo«, reče Tom.
»I mislio sam tako. Dečki u našem mjestu radije će se izmučiti i potratiti svu silu vremena na skupljanje starog željeza za koje će u talionici dobiti tri četvrt dolara nego da poštenim poslom zarade dvaput toliko novaca. Ma, ljudi su takvi – hajde, brže, brže!«
Dječake je zanimalo zašto moraju toliko žuriti.
»Pustite sad to. Vidjet ćete kad stignemo do udovice Douglas.«
Pomalo bojažljivo, jer je već odavno bio navikao da ga optužuju ni kriva ni dužna, Huck reče:
»Gospodine Jones, mi ama baš ništo nismo učin’li.«
Velšanin se nasmija.
»E, ja ti o tome ništa ne znam, dragi moj Huck. Ama baš ništa. Pa zar se ti i udovica dobro ne slažete?«
»Da. Pa, u svakom slučaju ona dobro postupa sa mnom.«
»Onda je to u redu. Čega se bojiš?«
Još i prije no što je u njegovu sporom umu to pitanje dobilo potpun odgovor, Huck se zajedno s Tomom nađe usred salona udovice Douglas. Gospodin Jones ostavi kolica pred vratima i uđe za njima.
Prostorija je bila blistavo osvijetljena, a ondje se bilo okupilo sve što je u mjestu išta značilo. Bili su ondje Thatcherovi, Harperovi, Rogersovi, tetka Polly, Sid, Mary, svećenik, novinski urednik i još mnogi, mnogi drugi, a svi odjeveni u svoje najbolje ruho. Udovica dočeka dvojicu dječaka onoliko srdačno koliko netko uopće može srdačno dočekati dva ovakva stvora – potpuno umrljana ilovačom i lojem od svijeće. Tetku Polly od stida obli grimizno rumenilo te se ona namršti i odmahnu glavom pri pogledu na Toma. Nikome, međutim, nije bilo tako neugodno kao dvojici dječaka. Gospodin Jones reče:
»Toma još nije bilo kod kuće pa sam od njega bio već i odustao, ali sam onda naletio na njega i na Hucka ravno pred svojim vratima, a onda ih brže-bolje doveo ovamo.«
»I dobro ste učinili«, reče udovica. »Dođite sa mnom, dečki.«
Odvede ih u jednu od spavaonica i reče im:
»Sada se operite i presvucite. Ovdje su vam nova odijela – košulje, čarape i sve ostalo. Oba su Huckova – ne, ne trebaš mi zahvaljivati, Huck – gospodin Jones je kupio jedno, a ja drugo, ali će vam obojici pristajati. Obucite se. Čekat ćemo vas, a vi siđite kada se pristojno uredite.«
Pa izađe.