Sedmo poglavlje

Tomov prvi kraljevski ručak


Nešto poslije jednoga sata poslijepodne Tom se prepusti sudbini i podnese mukotrpno oblačenje za ručak. Odjenuše ga jednako lijepo kao što je i ranije bio odjeven, no sve na njemu bijaše drugačije, promijenjeno, od nabranoga ovratnika do čarapa. Potom ga veoma svečano odvedoše u prostranu i ukrašenu odaju u kojoj stajaše stol prostrt za jednu osobu. Namještaj je u toj odaji bio od suha zlata i urešen rezbarijama zbog kojih je bio gotovo neprocjenjiv jer to bijaše djelo Benvenutovo, a prostoriju dopola ispunjavahu poslužitelji plemenita roda. Dvorski kapelan očita molitvu prije jela, a Tom se taman htjede naklopiti na ručak, jer je glad već dugo bila sastavni dio njegove naravi, ali ga u tome prekide njegovo lordstvo grof od Berkleya koji mu oko vrata sveza ubrus – uzvišeni položaj ubrusnika kraljevića od Walesa bijaše, naime, nasljedan u obitelji ovoga plemića. Bijaše tu i peharnik koji je ometao svaki Tomov pokušaj da sam sebi natoči vino. Našao se tu i kušač u službi njegova visočanstva kraljevića od Walesa, spreman da na izričiti mig kuša svako sumnjivo jelo izlažući se opasnosti da se otruje. U ono je doba on služio samo kao ukras i rijetko su ga pozivali da se prihvati svoje dužnosti, no svojevremeno je, i to svega pred nekoliko naraštaja, taj položaj bio poprilično pogibeljan pa za tim dostojanstvom nitko nije naročito žudio. Zašto u tu svrhu nisu upotrebljavali kakva psa ili olovara, čini se čudnim, no takvi su svi postupci okrunjenih glava. I njegovo lordstvo gospodin d’Arcy, prvi komornik, bijaše ondje, bogzna zašto, ali je bio tu – pa ćemo se time zadovoljiti. Bijaše ondje i lord glavni podrumar koji stajaše iza Tomove stolice nadgledajući svečani obred koji se odvijao pod zapovjedništvom lorda velikog upravitelja i lorda glavnog kuhara što stajahu u blizini. Osim ovih, Tom je imao još tri stotine osamdeset i četiri sluge, ali oni, naravno, nisu svi bili u ovoj sobi – nije ih tu bila ni četvrtina, a Tom o njihovu postojanju još nije ništa ni slutio.
Sve su prisutne nešto prije toga strogo poučili da ne zaborave kako je kraljević privremeno sišao s uma te da pripaze i ne pokazuju čuđenje zbog njegovih ludorija. Te su »ludorije« ubrzo imali prilike vidjeti vlastitim očima, no one u njima izazvaše tek samilost i tugu, a ne veselost. Teška ih bol obuze kada voljenog kraljevića vidješe tako teško oboljela.
Jadni je Tom uglavnom jeo prstima, ali se tome nitko ne podsmjehnu, nitko čak i ne pokaza da to primjećuje. Radoznalo je i s velikim zanimanjem razgledavao svoj ubrus jer je bio izrađen od vrlo tanana i krasna platna, a potom prostodušno reče:
– Molim te, ukloni ovo da ga iz nepažnje ne uprljam.
Nasljedni ubrusnik, bez ijedne riječi ili zamjerke, smjerno mu odveza ubrus.
Tom sa zanimanjem proučavaše repu i loćiku pa zapita što je to i da li se jede jer se ovo povrće tek odnedavno bijaše počelo uzgajati u Engleskoj umjesto da se kao rijetka poslastica uvozi iz Holandije. Na to mu pitanje odgovoriše s dubokim poštovanjem i bez ikakva znaka čuđenja. Kad je završio i sa slatkim jelima, napuni džepove orasima, ali to naoko nitko ne primijeti niti se zbog toga zbuni. No, u narednome se trenutku sam Tom zbog toga zbuni i uznemiri jer je tokom čitava objeda ovo bila jedina prilika u kojoj mu dopustiše da nešto učini vlastitim rukama pa je bio siguran da je učinio nešto silno neprilično i nekneževski. U tom mu času stadoše titrati i mišići na nosu, a vršak se tog dijela tijela poče dizati i nabirati. Kako to nije prestajalo, Toma hvataše sve jači očaj. Molećivo pogleda najprije jednoga, pa drugoga, a onda redom i sve ostale visoke plemiće oko sebe i suze mu navriješe na oči. Svi priskočiše sa strahom na licu i uzeše ga moliti da im kaže kakva ga nevolja muči. Tom s istinskom ojađenošću kaza:
– Preklinjem vas da mi oprostite, ali me strašno svrbi nos. Kakav je običaj i navada u ovako hitnom slučaju? Molim te, požuri, jer više ne mogu dugo izdržati.
Nitko se ne osmjehnu, već se svi u bolnoj nedoumici stadoše uzajamno pogledati tražeći u velikom jadu savjet jedan od drugoga. Ali, gle, tu se nađoše pred zidom, a u engleskoj im povijesti ništa nije kazivalo kako da ovu prepreku prevladaju. Voditelj je ceremonija bio odsutan, a nitko se drugi nije osjećao sigurnim da se otisne na to nepoznato more ili se odvaži na pokušaj da razriješi ovo ozbiljno pitanje. Na žalost, nije postojao nikakav nasljedni češač. U međuvremenu se Tomove suze preliše preko svojih obala i potekoše mu niz obraze. Nos mu sve jače podrhtavao i vapio za sve hitnijim izbavljenjem pa naposljetku priroda provali branu uglađena ponašanja: Tom u sebi zamoli nebesa da mu oproste ako griješi pa se vlastoručno počeša po nosu, na što svim dvoranima pade težak kamen sa srca.
Po završetku objeda Tomu pristupi jedan visoki plemić i prinese mu široku zlatnu pliticu punu mirisne ružine vodice da njome oplahne usta i prste, a njegovo lordstvo nasljedni ubrusnik stajaše pokraj njega pružajući mu ubrus. Tom se na trenutak-dva zapanjeno zapilji u pliticu, a onda je prinese usnama i svečano otpi iz nje. Zatim je vrati plemiću i reče:
– Ne, dragi gospodine, ne prija mi baš naročito: ima ugodan okus, ali je preslabo.
Na ovu novu nastranost kraljevićeva poremećenog uma svakoga od prisutnih zabolje srce, ali taj žalosni prizor ni kod koga ne izazva veselost.
Malo potom Tom počini još jednu nesvjesnu pogrešku ustavši od stola baš u času kada je kapelan stao iza njegove stolice te se, podižući ruke i sklopljene oči prema nebu, spremio otpočeti molitvu poslije jela. I opet kao da nitko nije opazio da je kraljević učinio išta neprilično.
Naš mladi prijatelj zatraži da ga odvedu u njegovu radnu sobu pa ga ondje ostaviše nasamo da se zabavlja kako zna i umije. O kukama na zidu obloženom hrastovinom visjelo je nekoliko dijelova blistavoga čeličnog oklopa po kojem su predivni zlatni umeci odozgo do dolje tvorili izvanredno izvedene šare. Ova je ratnička oprema pripadala pravome kraljeviću, a nedavno mu je bijaše poklonila kraljica, gospa Parr. Tom stavi na se nazuvke, željezne rukavice, kacigu s perjanicom i sve dijelove koje je mogao navući bez tuđe pomoći te se časkom kolebao bi li pozvao koga da mu pomogne do kraja staviti oklop, ali se uto sjeti oraha koje je bio ponio s ručka i pomisli na radost koju će osjećati jedući ih, daleko od pogleda cijele one gomile i bez visokih nasljednih dostojanstvenika da ga salijeću neželjenim uslugama. I tako sve ove lijepe predmete vrati na mjesto te je uskoro krckao orahe i prvi se put, otkako ga je Bog zbog njegovih grijeha učinio kraljevićem, osjećao gotovo sasvim sretan. Kada mu više ne ostade ni jedan orah, namjeri se u ormaru na nekoliko privlačnih knjiga, među njima i na jednu o uglađenom ponašanju na engleskom dvoru. To je bio zgoditak. Leže na raskošnu počivaljku i sa zbiljskom se gorljivošću dade na učenje. Tu ćemo ga za sada i ostaviti.

Osmo poglavlje

Nevolje s pečatom


Oko pet se sati Henrik VIII prenu iz drijemeža koji ga nije nimalo osvježio i promrmlja kao za sebe: »Mučnih li snova, mučnih li snova! Sudeći po ovom znamenju, zadnji čas samo što mi nije kucnuo, a to potvrđuje i moje slabo bilo.« Odjednom mu u oku bljesnu opaka iskra i on promrsi: »No, neću umrijeti prije no što on ode s ovoga svijeta.«
Kada sluge primijetiše da je budan, netko ga od njih zapita što mu je po volji da učine s lordom kancelarom koji čeka u predsoblju.
– Pustite ga, pustite ga ovamo! – živo povika kralj.
Lord kancelar uđe, kleknu kraj kraljeve počivaljke i reče:
– Izdao sam naredbu i članovi se Doma lordova, u skladu s kraljevom zapovijedi, u sudačkim haljama nalaze u skupštinskoj sudnici gdje su potvrdili smrtnu osudu vojvode od Norfolka i ponizno čekaju da čuju što je vaše veličanstvo o tome dalje izvoljelo odlučiti.
Kraljevo lice sinu zluradom radošću.
– Pridignite me! Osobno ću, glavom i bradom, stupiti pred svoj Parlament i vlastitom rukom udariti pečat na osudu kojom ću se otarasiti…
Glas ga izdade i pepeljasto mu bljedilo otjera rumen s obraza pa ga sluge ponovno položiše na jastuke i hitro mu prinesoše sredstvo za jačanje. Malo potom kralj se tužno oglasi:
– Jao, koliko li sam čeznuo za ovim slatkim časom! A on, eto, prekasno stiže i lišava me toliko žuđenog užitka. No, požuri se, požuri! Neka barem drugi obave tu sretnu dužnost kad je već meni to uskraćeno. Za upotrebu državnog pečata ovlastit ću povjerenstvo, a ti izaberi lordove koji će u nj ući i prihvatite se posla. Ta*, požuri! Prije nego sunce izađe i ponovno zađe, donesite mi i pokažite njegovu glavu.
– Bit će kako kralj zapovijeda. Bi li vašem veličanstvu bilo po volji narediti da mi se sada preda pečat kako bih mogao krenuti na posao?
– Pečat? Pa tko čuva pečat nego ti?
– S oproštenjem vašega veličanstva, baš vi ste ga od mene uzeli prije dva dana govoreći da se ne smije više nijednom upotrijebiti sve dok ga vaša kraljevska ruka ne udari na osudu vojvode od Norfolka.
– Pa da, uistinu je tako i bilo. Sad se sjećam… ali kamo sam ga stavio?… Silno sam slab… Pamćenje me ovih dana često izdaje… Čudno, čudno…
Kralj zapade u neko nerazumljivo mrmljanje, od vremena do vremena slabašno tresući sijedom glavom i uzaludno se pokušavajući prisjetiti što je učinio s pečatom. Najzad se lord od Hertforda odvaži pa kleknu i dade kralju sljedeće objašnjenje:
– Veličanstvo, bit ću toliko smion i podsjetiti vas da se nekolicina nas sjeća kako ste državni pečat predali u ruke njegova visočanstva kraljevića od Walesa da ga čuva do dana kada…
– Istina, živa istina! – prekide ga kralj. – Idi po njega! Hajde: vrijeme leti!
Lord Hertford pohita k Tomu, ali se domalo vrati, smućen i praznih ruku te ovako izvijesti kralja:
– Teško mi je, moj kralju i gospodaru, što ti donosim tako tužne i nepovoljne vijesti, no volja je Božja da kraljevića još uvijek mori ona njegova boljetica pa se ne može prisjetiti da je od tebe primio pečat. Zato sam pohitao da te obavijestim misleći da bismo samo gubili dragocjeno vrijeme, i to uzalud, kad bismo pokušali pretražiti dugi niz soba i odaja što pripadaju njegovu kraljevskom viso…
Kraljevo stenjanje prekide velikaša u pola riječi. Poslije nekoliko časaka njegovo veličanstvo reče s dubokom tugom u glasu:
– Ne mučite više to jadno dijete. Božja se ruka teško spustila na nj, a meni se srce cijepa od nježnoga sažaljenja prema njemu i od žalosti što ne mogu njegovo breme preuzeti na svoja stara i brigama natovarena pleća, u nadi da bi to njemu donijelo spokoj.
Sklopi oči, nešto promrmlja, a potom ušutje. Doskora opet otvori oči i tupo se ogleda oko sebe, a onda mu se pogled zaustavi na lordu kancelaru koji je još uvijek klečao. Namah mu lice planu od srdžbe:
– Što? Još si ovdje? Slave mi Božje, ne pobrineš li se za onoga izdajnika, sutra će ti se šešir odmarati jer neće biti glave da je krasi!
Kancelar dršćući odvrati:
– Smilujte mi se, zaklinjem vas, premilostivo veličanstvo! Ta* ja čekam na državni pečat!
– Čovječe, pa gdje ti je pamet? U mojoj ćeš riznici naći mali pečat koji sam ranije običavao nositi u inozemstvo. Kad je već veliki pečat nestao, neće li i mali moći poslužiti svrsi? Pa gdje ti je pamet? Gubi se! I pazi – ne vraćaj se ovamo bez njegove glave.
Jadni kancelar nije ni časa časio da se izgubi iz opasne kraljeve blizine, a ni povjerenstvo nije tratilo vrijeme, već je u kraljevo ime spremno potvrdilo odluku pokornog Parlamenta i odredilo da se sutradan odrubi glava prvome engleskom velikašu, nesretnom vojvodi od Norfolka.

Deveto poglavlje

Svečanost na rijeci


U devet sati uvečer cijelo je široko pročelje dvorca koje je bilo okrenuto prema rijeci blještalo od svjetlosti, a sama rijeka, dokle god se okom moglo pogledati u smjeru grada, bijaše toliko načičkana unajmljenim brodicama i izletničkim čamcima što se, svi mahom urešeni raznobojnim svjetiljkama, blago zibahu na valovima, da je nalikovala na blistav i beskrajan vrt prepun cvijeća koje se povija na nježnom ljetnom lahoru. Veliko kameno stepenište koje je, spuštajući se prema vodi, bilo dovoljno prostrano da se na njemu smjesti cijela vojska kakve njemačke kneževine, pružalo je posebnu sliku, onako prepuno kraljevskih kopljanika u blistavo uglačanim oklopima i sjajno odjevenih slugu što su letjeli gore-dolje i amo-tamo, žureći se da na vrijeme svrše sve pripreme.
Uto odjeknu zapovijed i u tili čas sve živo iščeznu sa stepenica. U zraku se osjećaše težina od napeta muka i iščekivanja. Dokle god je pogled sezao, vidjelo se kako tisuće ljudi u čamcima ustaju na noge, zaklanjaju oči od blještavila svjetiljaka i zublji i zure prema palači.
Nekih četrdeset-pedeset svečano okićenih lađica primače se stepenicama. Bijahu bogato pozlaćene, a majstorski izrezbareni pramci i krme visoko im se uzdizahu. Na nekima od njih vijorili se stjegovi i zastave, druge pak bijahu urešene tkaninama zlatom izvezenim i tapiserijama u koje bijahu utkani grbovi, treće opet bijahu iskićene svilenim zastavicama po čijim je rubovima bilo prišiveno bezbroj srebrnih zvončića pa se, kad god bi ih lahor dodirnuo, iz njih na sve strane razlijevahu tanki zvuci vesele glazbe. Četvrte su bile još razmetljivije jer su pripadale plemićima u neposrednoj kraljevićevoj službi pa im bokovi bijahu živopisno ukrašeni štitovima na kojima su se veličanstveno kočili pojedini grbovi i znamenje. Svaku je od ovih brodica vukao za sobom po jedan tegljač. Pored veslača, na tim su se tegljačima nalazili i brojni vojnici u sjajnim kacigama i prsnim oklopima te sviračka družina.
Sada se na velikim ulaznim vratima pojavi kopljanička četa, kao prethodnica toliko iščekivane povorke. »Na njima bijahu crno-žute prugaste čarape, baršunaste kape postranično ukrašene srebrnim ružama, pršnjaci od grimizna i modra sukna na kojima sprijeda i straga bijahu zlatom izvezena po tri pera – grb kraljevićev. Dršci helebardi bijahu im presvučeni zatvorenocrvenim baršunom zakovanim pozlaćenim čavlićima i ukrašeni zlatnim kićankama. Svrstavajući se što na lijevu, a što na desnu stranu, razviše se u dva dugačka reda što se protezahu od ulaza u dvorac pa do ruba vode. Zatim kraljevićeve sluge u zlatnim i zatvorenocrvenim odorama stadoše između njih odmatati i rasprostirati nekakvu debelu prugastu tkaninu ili sag. Kad se to svrši, odjeknu iznutra zov truba. S rijeke glazbenici uzvratiše veselom svirkom, a dvojica vratara s bijelim palicama, polagano i svečano koračajući, pojaviše se na ulazu. Za njima stupaše službenik koji je nosio žezlo grada Londona, a za njim još jedan s gradskim mačem. Potom naiđe više starješina gradske straže u punoj spremi i s oznakama čina na rukavu, a onda glasnik reda Podvezice u kratkom gornjem kaputiću bez rukava i s izvezenim grbom na prsima, pa nekoliko vitezova reda Kupališta, svaki s bijelom čipkom na rukavu, zatim njihovi štitonoše, pa onda suci u grimiznim haljama i s kapama na glavi, a za njima visoki kancelar Engleske u grimiznoj halji što sprijeda bijaše otvorena i obrubljena krznom srebrne vjeverice, nakon njega izaslanstvo gradskih vijećnika u grimiznim kabanicama te napokon poglavari raznih gradskih cehova u svečanu ruhu. Sada istupiše dvanaestorica francuskih velikaša u sjajnoj odjeći koja se sastojaše od bijeloga damastnog prsluka prošarana zlatom, kratkih ogrtača od zatvorenocrvena baršuna podstavljena ljubičastim taftom i rumenih haut-de-chausses, pa krenuše niz stepenice. Ti plemići pripadahu pratnji francuskoga poklisara, a za njima koračahu dvanaestorica vitezova iz pratnje španjolskog poklisara, svi u crnu baršunu i bez ikakva uresa. Iza njih pak dođe nekolicina visokih engleskih plemića sa svojom pratnjom.«
Iznutra se razliježe zvuk trube i na vratima se pojavi kraljevićev ujak, budući veliki vojvoda od Somerseta, u »prsluku od crne svile izvezene zlatom i plaštu od zatvorenocrvena atlasa posutom zlatnim cvjetovima i obrubljenom srebrnastim vrpcama.« Okrenu se, skide s glave kapu ukrašenu perima, pokloni se savivši se u struku te stade koračati natraške, klanjajući se pri svakom koraku. Tada se začu dugačak jek truba, a za njim uzvik: »S puta uzvišenom i moćnom lordu Edwardu, kraljeviću od Walesa!« Visoko gore na bedemima dvorca uz glasnu tutnjavu sunu uvis dugačak niz crvenih plamenih jezika: svjetina okupljena na rijeci udari u gromovito klicanje u znak pozdrava, a Tom Canty, uzrok i junak svega toga, izađe pred njih i lagano sagnu svoju kneževsku glavu.
Bio je »prekrasno odjeven u prsluk načinjen od bijela atlasa s prsima od grimizne svile izvezene zlatom, posut dijamantima i obrubljen hermelinom. Preko toga je nosio ogrtač od bijele svile protkane zlatom na kojemu bijahu izvezena tri pera te koji bijaše podstavljen modrim atlasom, ukrašen biserjem i draguljima te pričvršćen briljanstnom kopčom. O vratu mu visjelo odličje Podvezice i još nekoliko stranih kneževskih odlikovanja«, a kad god bi svjetlost pala na nj, sjaj je njegova nakita uzvraćao zasljepljujućim blijeskom. O, Tome Canty, ti koji si se rodio u trošnoj kolibi i rastao po londonskim jarcima, navikao na dronjke, prljavštinu i bijedu, što kažeš na ovo?

Deseto poglavlje

Kraljevićeve muke


Johna Cantyja bili smo ostavili gdje pravoga kraljevića vuče na Smetlište, a u stopu ga prati bučna i ushićena rulja. Našao se tu tek jedan jedini čovjek koji se usudio prozboriti riječ u zarobljenikovu korist, ali za nj nitko nije mario, a jedva da ga je tko i čuo od tolike galame. Kraljević se uporno nastojao osloboditi i bjesnio je što ga John Canty ovako zlostavlja, sve dok ovaj ne izgubi i ono malo strpljenja što mu bijaše preostalo pa u iznenadnoj jarosti zamahnu hrastovom toljagom iznad glave kraljevićeve. Onaj jedini čovjek koji se bio zauzeo za momka priskoči da zadrži nasilnikovu ruku te mu udarac pade na zapešće. Canty riknu:
– Šta s’ ti petljaš? Evo ti onda!
Batina zviznu posrednika po glavi: začu se stenjanje i nejasna se prilika sruši na tlo, pred noge svjetini, a već idućeg trenutka ostade sama samcata ležati u tami. Rulja je žurila dalje, a ova joj zgoda nimalo ne pomuti dobro raspoloženje.
Doskora se kraljević nađe u stanu Johna Cantyja, a za njima se dvojicom zalupiše vrata sprečavajući pristup nepozvanima. Pri slaboj svjetlosti lojanice utaknute u grlić neke boce, jedva je uspijevao nazreti obrise ove odvratne jazbine i njezine stanovnike. Dvije prljave djevojke i jedna sredovječna žena bijahu se u jednom kutu šćućurile uza zid, poput životinja s kojima se okrutno postupa pa i sad očekuju istu sudbinu i strahuju od nje. Iz drugoga se kuta pak prikrade uvela vještica razbarušene sijede kose i zlobnih očiju, pa se John Canty obrati njoj:
– Samo polako! Sad ćeš vidjeti smijuriju. Ne kvari je dok se ne nauživaš, a onda pusti ruci na volju… Priđi ovamo, momče. Hajde, ponovi onu svoju ludoriju ako je se još sjećaš. Reci kako se zoveš. Tko si ti?
Na ovu uvredu malome kraljeviću ponovno udari krv u obraze pa on odvrati uprijevši čvrst i prezriv pogled u čovjekovo lice:
– Naprosto je neotesano da se netko poput tebe meni usuđuje naređivati da govorim. Kažem ti, kao što sam ti već jednom rekao, da sam ja Edward, kraljević od Walesa, i nitko drugi.
Na ovaj se odgovor vještica toliko zabezeknu od iznenađenja da ostade na mjestu prikovana, a dah joj zastade u grlu. Glupavo je i zbunjeno zurila u kraljevića, a onome se razbojniku od njezina sina to toliko svidje da prasnu u grohotan smijeh. No, na majku Toma Cantyja i njegove sestre ovo ostavi sasvim drugačiji dojam. Strah od batina namah iščeze pri pomisli na užas druge vrste. Tužna i prestravljena lica poletješe k njemu uzviknuvši:
– Oh, jadni Tome! Jadno dijete!
Mati pade na koljena pred kraljevićem, položi mu ruke na ramena i bolno mu se pogledom upi u lice dok joj suze navirahu na oči. Zatim progovori:
– Oh, jadno moje dijete! One su lude knjige napokon učinile svoje i pomutile ti um. Ah, zašto si toliko buljio u njih, kad sam te toliko puta opominjala? Slomio si srce svojoj majci.
Kraljević joj se zagleda u lice i blago reče:
– Tvoj je sin zdrav i nije izgubio razum, dobra gospo. Umiri se i odvedi me u dvorac gdje se on sada nalazi i kralj, moj otac, odmah će ti ga vratiti.
– Kralj, tvoj otac! O, dijete! Povuci te riječi koje će tebe stajati života, a sve tvoje upropastiti! Preni se iz toga groznog sna! Prizovi natrag svoje jadno odlutalo pamćenje! Pogledaj me! Zar ja nisam tvoja majka koja te rodila i koja te voli?
Kraljević odmahnu glavom i nevoljko reče:
– Samo Bog zna koliko mi je teško što tvojem srcu zadajem bol, ali je istina da ti nikada dosad nisam vidio lica.
Na ovo žena klonu i ponovno sjede na pod pa, pokrivši lice rukama, stade jecati i naricati da se čovjeku srce cijepalo.
– Nastavimo s predstavom! – povika Canty. – Hajde, Nan! Hajde, Bet! Neodgojene djevojčure! Zar ćete stajati u prisutnosti kraljevićevoj? Na koljena, prosjačka bagro, i poklonite se pred njim!
On i ove riječi poprati vrištavim smijehom. Djevojčice se usudiše bojažljivo zauzeti za brata, a Nan reče:
– Kad bi ga pustio da legne, oče, odmor i san izliječili bi ga od ludila. Molim te, učini tako.
– Učini tako, oče – prihvati i Bet. – Umorniji je nego inače. Sutra će opet biti onaj stari pa će marljivo prositi i neće se vratiti kući praznih šaka.
Ova primjedba ohladi očevu veselost i skrenu mu misli na ozbiljne stvari. Ljutito se okrenu kraljeviću i reče:
– Sutra moramo vlasniku ove rupetine platiti dva penija. Dva penija, hej – sav taj silan novac za polugodišnju stanarinu, inače će nas izbaciti. Pokaži što si danas zaradio dok si tobože prosio!
Na to će kraljević:
– Ne vrijeđaj me prljavim tričarijama. Ponavljam ti, ja sam kraljev sin.
Canty ga širokim dlanom tako svojski lupi po ramenu da kraljević zatetura i pade u naručje Cantyjevoj ženi koja ga privi na grudi i vlastitim ga tijelom zaštiti od cijele kiše pljusaka i udaraca.
Uplašene se djevojke opet zavukoše u kut, no baka pohita da pomogne sinu. Kraljević se izvi iz naručja gospođe Canty i povika:
– Ne moraš ti trpjeti umjesto mene, gospo. Neka se te svinje iskale samo na meni.
Ove riječi razbjesnješe svinje do te mjere da se ni časa ne časeći latiše posla. Zajedničkim silama isprebijaše dječaka na mrtvo ime, a potom izdevetaše i djevojke i njihovu majku zbog toga što su se bile sažalile na žrtvu.
– A sada – reče Canty – svi na spavanje. Ova me zabava izmučila.
Ugasiše svjetlo i svi legoše na počinak. Čim po hrkanju kućedomaćina i njegove majke zaključiše da je to dvoje zaspalo, djevojčice dopuzaše do mjesta gdje je ležao kraljević i nježno ga pokriše slamom i dronjcima da mu ne bude hladno, a i njihova majka dopuza do njega pa ga stade milovati po kosi i plakati nad njim, šapćući mu neprekidno na uho drhtave riječi pune utjehe i sažaljenja. Bila mu je sačuvala i nešto da prezalogaji, ali je dječak od bolova bio potpuno izgubio tek, pogotovo za crn i bezukusan komadić suhoga kruha. Njega dirnu što ga je onako hrabro i požrtvovno branila, kao i to što je suosjećala s njim, pa joj zahvali biranim i kneževskim riječima i zamoli je da i sama pođe spavati i pokuša zaboraviti svoj jad. Dodade i to da njegov kraljevski otac neće dopustiti da njezina vjerna ljubaznost i odanost ostanu nenagrađene. Ovaj novi napad njegova »ludila« iznova joj prostrijeli srce pa ga opet uze privijati na grudi, a onda se, oblivena suzama, vrati na svoj ležaj.
Dok je tako ležala razmišljajući i tugujući, malo-pomalo joj se u glavu uvuče misao da u ovom dječaku postoji nešto neuhvatljivo što u Tomu Cantyju, bio on lud ili ne bio, nije primjećivala. Nije to mogla opisati, nije mogla točno kazati o čemu je riječ, a ipak je njezin oštar materinski nagon to uočio i zapazio. A što ako ovaj dječak na kraju krajeva zbilja nije njezin sin? Ma, to su besmislice! Unatoč svoj žalosti i nevoljama, gotovo se osmjehnu na ovu pomisao. Svejedno, nije se više mogla otresti te misli koja ju je uporno opsjedala. Progonila ju je, mučila i salijetala i nikako se nije dala otjerati ni zanemariti. Napokon shvati da neće imati mira sve dok ne smisli način na koji će jasno i nedvosmisleno provjeriti je li ovaj momčić njen sin ili ne te tako odagnati teške sumnje koje ju more. Da, to je očevidno bio pravi izlaz iz ove teškoće pa smjesta poče smišljati kako da tu provjeru izvede. No, to je bilo lakše odlučiti nego izvršiti. Jedan za drugim, prevrtala je u glavi sve sigurne načine, ali ih je bila prisiljena sve odbaciti – nijedan od njih ne bijaše bezuvjetno siguran, bezuvjetno savršen, a nesavršen je dokaz nije mogao zadovoljiti. Očevidno je uzalud razbijala glavu i već se činilo da će morati dići ruke od svojega nauma. No, baš dok joj je ta beznadna misao prolazila glavom, do uha joj dopre pravilno disanje dječakovo pa razabra da je zaspao. I dok je osluškivala, to odmjereno disanje prekide tih, zaplašen krik, kao što se to obično događa kad netko štogod ružno sanja. Ova je slučajnost u času navede na zamisao bolju od svih provjera koje bijaše smislila. Grozničavo, no bez buke dade se na posao pa ponovno upali svijeću mrmljajući u sebi: »Da sam ga barem maločas vidjela, sada bih znala! Od onoga dana, kada mu je još kao malome barut planuo u lice, nikada se ne bi naglo trgnuo iz sna ili iz misli, a da ne stavi ruku pred oči, baš kao što je onda učinio. I to ne kao drugi, s dlanom okrenutim prema licu, već uvijek okrećući dlan na vanjsku stranu – stotinu sam puta to vidjela i nikada taj pokretn nije učinio nikako drugačije niti bi se desilo da ga ne učini. Da, uskoro ću biti sigurna!«
U međuvremenu je već bila dopuzala do usnulog dječaka zaklanjajući svijeću rukom. Oprezno se i brižno nagnu nad njim, jedva dišući i prigušujući uzbuđenje, a onda mu najednom naglo osvijetli lice i lupnu o pod zglobovima svinutih prstiju kraj samoga njegova uha. Mali spavač širom otvori oči i preneraženo pogleda oko sebe – ali rukama ne načini nikakav naročit pokret.
Jadnu ženu gotovo dotukoše iznenađenje i teški jad, ali zatomi uzbuđenje i ponovno uspava dječaka, a zatim se odšulja u svoj kut i s bolom u duši stade razmatrati porazni ishod svojega pokusa. Pokušavala je samu sebe uvjeriti da je Tomovo ludilo uzrok nestanka njegovih uobičajenih kretnji, ali joj to ne pođe za rukom. »Ne«, reče, »ruke mu nisu lude i ne bi se u tako kratko vrijeme mogle odučiti od tako stare navike. O, težak je ovo dan za mene!«
Unatoč svemu, nada je sada u njoj bila isto toliko uporna koliko je maločas bila uporna sumnja: nije se mogla pomiriti s rješenjem na koje joj ukazivaše maloprijašnja provjera. Morat će ponovno pokušati – ovaj neuspjeh mora da je bio samo puki slučaj. I tako po drugi put trže dječaka iz sna, a malo kasnije učini to još jednom – s istim ishodom kao i prilikom prve provjere – te se potom odvuče do svojeg ležaja i zaspi s tugom u duši, govoreći sama sebi: »Ne mogu ga se samo tako odreći… Oh, ne, ne mogu, ne mogu… to mora da je moj sin!«
Budući da ga nesretna mati više nije uznemiravala, a bolovi malo-pomalo toliko uminuli da su ga prestali mučiti, od silnoga se umora kraljeviću oči sklopiše u duboku i spokojnu snu. Prolazio je sat za satom, a on još uvijek spavaše mrtvim snom. Minu tako i nekih četiri do pet sati, a potom se kraljević poče buditi iz obamrlosti. Uskoro promrmlja kroz polusan:
– Sir Williame!
Pa časak kasnije:
– Hej, sir Williame Herberte! Dođi brzo ovamo da čuješ najčudniji san što sam ga ikada… Sir Williame! Zar ne čuješ? Zamisli, sanjao sam sebe kao prosjaka i… Hej, vi tamo! Straža! Sir Williame! Kako! Pa zar nigdje nema nijednog sluge? Ah! Bit će zlo ako…
– Što je s tobom? – upita šaptom netko kraj njega. – Koga zoveš?
– Sir Williama Herberta. A tko si ti?
– Ja? Pa tko drugi do tvoja sestra Nen? Oh, Tome, zaboravila sam! Još si uvijek lud – jadniče, još si lud. Da se barem nisam ni probudila kad te opet takva vidim! Ali, molim te, obuzdaj jezik, inače će nas otac sve namrtvo prebiti!
Iznenađeni se kraljević napola pridiže, ali ga natečeni i ukočeni udovi grubo podsjetiše na sve što se dogodilo pa s jaukom i uzdahom opet klonu na prljavu slamu:
– Jao, znači da nisam sanjao!
U trenu se sav teški jad i nevolja koje san bijaše otjerao opet sručiše na nj i on shvati da više nije kraljević kojega svi na dvoru maze, a oči se cijeloga naroda s obožavanjem upiru u njega, već siromah, izopćenik odjeven u prnje, zatočen u jazbini u kakvoj samo divlje zvijeri mogu živjeti i osuđen na društvo prosjaka i lopova.
Premda utonuo u svoj jad, ipak začu bučan smijeh i viku što dopirahu izvana, svega nekoliko kuća dalje. U sljedećem trenutku netko nekoliko puta oštro zalupa na vrata. John Canty prestade hrkati i upita:
– Tko to lupa? Što hoćeš?
Neki mu glas odgovori:
– Znaš li koga si ono jučer raspalio toljagom po glavi?
– Ne. Ne znam i nije me briga.
– Možda ćeš uskoro pjevati drugu pjesmu. Misliš li izvući živu glavu, smjesta put pod noge. Onome je čovjeku duša već u nosu. To je svećenik, otac Andrew!
– Bože blagi! – povika Canty pa probudi svu svoju obitelj i promuklim glasom zapovjedi: – Svi na noge i trk, jer ako ostanemo ovdje, propali smo!
Nepunih pet minuta kasnije Cantyjevi već bijahu na ulici hitajući koliko su ih noge nosile. John Canty držaše kraljevića za zapešće žurno ga vukući kroz mračne ulice i tiho ga opominjući:
– Jezik za zube, luda budalo, i ne spominji kako se zovemo. Izabrat ću neko drugo ime, i to brzo, da bih zavarao trag pred tim sudskim psima. Jezik za zube, kažem ti!
Zatim zareža na ostale članove obitelji:
– Ako se desi da se razdvojimo, neka svatko krene prema Londonskom mostu. Tko prvi stigne do posljednjeg trgovca platnom na mostu, neka ondje sačeka na ostale, a onda ćemo zajedno kidnuti u Southwark.
U tom trenutku cijela družba naglo izbi iz tame i nađe se na svjetlu. I ne samo na svjetlu, već i usred mnoštva koje je, okupljeno na riječnoj obali, pjevalo, plesalo i vikalo. Dokle god je pogled sezao, uzvodno i nizvodno uz Temzu, pružao se cijeli niz kresova, Londonski most bijaše svečano osvijetljen, a isto tako i most prema Southwarku, cijela je rijeka plamtjela od sjaja i blijeska raznobojne svjetlosti, a stalni prasak vatrometa ispunjavao nebo zamršenim spletom blistavih hitaca i gustom kišom svjetlucavih iskara koje noć gotovo pretvarahu u dan: posvuda su se kretale skupine veseljaka i činilo se da je cijeli London na ulicama.
Johnu Cantyju ote se bijesna psovka i on naredi ostalima da okrenu natrag, no za to bijaše prekasno. Njega i njegove proguta ova uskomešana ljudska košnica i u času ih rastavi jedne od drugih, bez nade da će se opet sastati. Kraljevića pri tome ne smatramo jednim od njegovih. Canty ga je još uvijek čvrsto držao za ruku, a kraljeviću je srce brzo kucalo jer se ponadao da će sada možda uspjeti pobjeći. Neki krupni skelar, koji se već bio prilično nakresao, bijaše mišljenja da ga je Canty u svojim naporima da se probije kroz gomilu grubo odgurnuo pa mu spusti na rame svoju ručerdu i kaza:
– Hej, kamo tako žurno, prijane? Kakav ti to prljavi posao truje dušu dok pošteni i pravi ljudi praznuju?
– Moji su poslovi moja briga i nimalo te se ne tiču – osorno će Canty. – Miči ruku s mene i pusti me da prođem.
– E, kad si tako nakrivo nasađen, znaj da nećeš proći dok ne ispiješ jednu u zdravlje kraljevića od Walesa – reče skelar odlučno mu prepriječivši put.
– Daj onda vrč, ali samo brzo, brzo!
Uto im se pridružiše i drugi veseljaci vičući:
– Vrč ljubavi, vrč ljubavi! Neka ovaj kiseli brat ispije vrč ljubavi, inače ćemo njime nahraniti ribe.
I tako donesoše ogroman vrč ljubavi. Uhvativši ga za jedno uho, a drugom rukom načinivši pokret kao da podiže kraj kakva zamišljenog ubrusa, skelar, onako kako to propisuju drevni običaji, ponudi vrč Cantyju koji je, i opet prema starome običaju, trebao jednom rukom uhvatiti vrč za drugo uho, a drugom podići s njega poklopac. Zbog toga je, dakako, na tren morao pustiti kraljevićevu ruku. Kraljević pak nije gubio vrijeme, već zaroni u šumu nogu oko sebe i nestade. U narednom ga je času bilo teže naći u ovom uzburkanom živom moru nego kad bi čovjek tražio izgubljeni srebrni novčić u valovima Atlantskog oceana.
Veoma ubrzo uvidje tu činjenicu pa smjesta poče brinuti vlastitu brigu, ne misleći više na Johna Cantyja. Ubrzo shvati još nešto. Naime, da umjesto njega u gradu slave lažnoga kraljevića od Walesa. Nije mu bilo teško zaključiti da je Tom Canty, onaj siromašni dječak, mudro iskoristio neobičnu priliku i domogao se prijestolja.
Mogao je stoga učiniti samo jedno – probiti se do vijećnice, reći tko je i raskrinkati varalicu. Odluči, međutim, da će Tomu ostaviti dovoljno vremena da se pripremi za posljednji čas, a onda će ga dati objesiti, izvaditi mu utrobu i raščetvoriti ga, u skladu s postupkom što su ga u slučaju veleizdaje propisivali zakoni i običaji onoga vremena.

Jedanaesto poglavlje

U vijećnici


Kraljevska je lađica, u pratnji ostaloga sjajnog brodovlja, svečano klizila niz Temzu probijajući se kroz šumu osvijetljenih čamaca. Zrak bijaše ispunjen glazbom, duž riječnih obala veselo plamsahu vatre, u daljini ležaše grad obasjan blagim rumenilom nebrojenih i nevidljivih kresova, a nad njime se u nebo dizalo mnogo vitkih tornjeva urešenih iskričavim svjetlima zbog čega su, onako udaljeni, nalikovali na koplja posuta draguljima i bačena uvis. Brodovlje je na njegovu putu neprestano pozdravljalo promuklo i gromko klicanje s obale i neprekidno sijevanje i tutnjava topova.
Za Toma Cantyja, napola utonula u svilene jastuke, ovi poklici i cijeli taj prizor bijahu čudo čijoj se neizrecivoj veličajnosti nije prestajao diviti, dok kraljevni Elizabethi i lady Jane Grey, njegovim malim prijateljicama što su sjedjele uz njega, sve ovo nije ništa značilo.
Kada brodovlje stiže do Downgatea, tegljači ga uz bistri Wallbrook (čije je korito već dvije stotine godina skriveno od pogleda pod nepreglednim mnoštvom zgrada) odvukoše do Bucklersburyja, prođoše pored kuća i ispod blistavo osvijetljenih mostova na kojima se tiskala vesela svjetina te se napokon zaustaviše u lučici u negdašnjem središtu grada Londona, na mjestu gdje se danas nalazi Barge Yard. Tom se iskrca pa zajedno sa svojom gizdavom pratnjom prijeđe preko Cheapsidea i kroz staru Židovsku četvrt i ulicu Basinghall pješice prevali kratak put do vijećnice.
Toma i male gospođice s dužnim poštovanjem dočekaše gradonačelnik i gradski oci, odjeveni u svečane grimizne halje i sa zlatnim lancima oko vrata, te ih odvedoše do bogato urešene svečane nebnice u vrhu velike dvorane, dok su pred njima išli glasnici izvikivanjem najavljujući njihov dolazak, a drugi službenici nosili žezlo i gradski mač. Velikaši i gospe određeni za pratnju Tomu i njegovim malim prijateljicama zauzeše mjesta iza njihovih naslonjača.
Za nižim su stolom, u društvu gradskih velikaša, sjedili dvorski velikodostojnici i ostali uzvanici plemenita roda, a obični se građani rasporediše oko mnogobrojnih stolova u glavnom dijelu dvorane. S uzvišene osmatračnice divovi Gog i Magog, drevni gradski zaštitnici, promatrahu prizor ispod sebe očima koje su još u doba ranijih naraštaja bile navikle na ovakve svetkovine. Začu se jeka roga i odjeknu najava, a kroz visoka se vrata na lijevome zidu pojavi debeli podrumar u pratnji svojih slugu koji su s nevjerojatnom dostojanstvenošću nosili kraljevsku goveđu pečenku što se pušila od vreline i samo čekala nož.
Nakon molitve prije jela Tom (kojega su tako bili uputili) ustade – a s njim ustadoše i svi prisutni – pa zajedno s kraljevnom Elizabethom otpi iz golema zlatnog vrča ljubavi, onda vrč pružiše lady Jane, a potom se svi obredaše. Tako započe gozba.
Oko ponoći veselje bijaše na vrhuncu. Tada započe jedna od onih slikovitih predstava koje su ljudi u davnini toliko voljeli. Opis se takve predstave može i danas naći, pun staromodnih izraza, kod jednoga ljetopisca koji joj je prisustvovao:
»Načiniše mjesta pa uđoše neki barun i neki grof, po turskome običaju odjeveni u duge vezene haljine u koje tu i tamo bijahu utkana zlatna zrnca. Kape im na glavama bijahu od zatvorenocrvena baršuna i obavijene zlatnim turbanima, a o pojasu im visjele po dvije sablje, zvane krivošije, obješene o široke zlatne pojaseve. Potom stigoše još jedan barun i još jedan grof u dugim haljinama od žuta atlasa ispresijecana prugama od bijela atlasa, a u svakoj bijeloj pruzi opet pruga od zatvorenocrvena atlasa, kao što se nosi u Rusiji, s kapama podstavljenim jazavčevim krznom na glavi, svaki sa sjekiricom u rukama i obuven u čizme s naviše povijenim kljunovima, to jest vrhovima dugačkim čitavu stopu. Nakon njih pojavi se i jedan vitez, a za njim i zapovjednik kraljevske mornarice u pratnji petorice plemića u prslucima od zatvorenocrvena baršuna, straga duboko izrezanima, a sprijeda zatvorenima sve do ključne kosti, koji se na prsima vezivahu srebrnim lancima. Preko toga su nosili kratke ogrtače od zatvorenocrvena atlasa, a na glavi šešire s fazanovim perima, kao u plesača. Ovako kako oni bijahu odjeveni, nose se ljudi u Pruskoj. Zubljonoše kojih bijaše stotinjak, imahu na sebi odijela od zatvorenocrvena atlasa i zelena sukna, a lica bijahu nagaravili pa izgledahu poput Maura. Zatim dođoše na red lakrdijaši, poslije njih zaplesaše prerušeni putujući zabavljači, a plesahu i velikaši i gospe, i to tako neobuzdano da ih bijaše milina gledati.«
I dok je Tom sa svojega povišenog sjedišta promatrao ovaj »neobuzdani« ples, iz dubine se duše diveći ovome blistavom spletu svih mogućih boja što ga pred njim stvaraše ludi kovitlac gizdavih plesača, dotle se u dronjke odjeveni, ali pravi kraljević od Walesa na sav glas pozivao na svoja prava i tumačio krivdu koja mu je nanesena, optužujući varalicu i zahtijevajući da ga puste u vijećnicu! Svjetina je nevjerojatno uživala u ovoj zgodi, gurajući se i izvijajući vrat da bi vidjela malog buntovnika. Doskora ga počeše peckati i rugati mu se, sve u namjeri da u njemu potaknu još žešći bijes i još se bolje zabave. Zbog poniženja su mu suze navirale na oči, no junački se držao i nosio se s tom ruljom kao pravi kraljević. Peckanje se nastavi, a ruganje pojača, ali on uzviknu:
– Ponavljam vam, paščadi neotesana, da sam ja kraljević od Walesa. Ma koliko bio napušten i usamljen, bez ikoga tko bi mi rekao samilosnu riječ ili mi pomogao u nevolji, neću popustiti i ustrajat ću u svojim zahtjevima!
– Bio ti kraljević ili ne, meni je to svejedno. Ti si valjan dječak i nećeš ostati bez prijatelja! Evo me ovdje da to dokažem, a pazi što ću ti reći: mogao si steći i goreg prijatelja od Milesa Hendona, a ne bi se nimalo umorio tražeći ga. Odmori ustašca, dijete, ja govorim jezikom ovih smrdljivih gradskih štakora kao da sam se među njima rodio.
Čovjek koji je izrekao ove riječi, bio je, sudeći po odjeći, izgledu i držanju, neka vrsta don Cezara od Bazana. Bijaše visok, stamen i mišićav. Prsluk i hlače bili su mu od skupa sukna, ali izblijedjeli i iznošeni, a zlatom ukrašene vrpce žalosno potamnjele. Nabrani mu se ovratnik bio izgužvao i poderao, pero se na široku šeširu slomilo i djelovalo prljavo i jadno, a o boku je u zarđalom željeznom toku nosio tanak i dugačak mač: po razmetljivu ga se držanju moglo smatrati kakvim hvalisavim vojnikom. Riječi ove neobične osobe dočeka prava bura smijeha i poruge. Netko dobaci: »Vidi, još jedan prerušeni kraljević!« – »Pripazi na jezik, prijane, možda je opasan!« – »Bome, tako i izgleda… pogledaj mu oči!« – »Otmite mu maloga… u pojilo s tim štenetom!«
U istom se času, pod utjecajem ove krasne misli, jedna ruka spusti na kraljevića, ali u istome času i strančev dugi mač izletje iz toka i ploštimice tako zviznu smutljivca da ovaj pade na zemlju. U narednom trenutku dvadesetak glasova povika: »Ubij pseto! Ubij ga! Ubij!« i rulja opkoli ratnika koji se leđima osloni o zid i stade se dugačkim mačem razmahivati oko sebe kao da je pomahnitao. Nekoliko se njegovih protivnika ovdje-ondje pruži po zemlji, ali rulja poput plimnoga vala jurnu preko ispruženih tijela i nesmanjenom žestinom nasrnu na junaka. Činilo se da su mu dani odbrojani, a propast sigurna, kadli se najednom razliježe zvuk trube i neki glas viknu: »S puta kraljevskom glasniku!«. Naiđe četa konjanika i navali na gomilu koja, što su je noge nosile, pobježe izvan domašaja opasnosti. Smioni stranac zgrabi kraljevića u naručje i uskoro se nađe daleko od pogibelji i mnoštva.
Vratimo se sada u vijećnicu. Visoko iznad radosne buke i zaglušnog veselja odjednom odjeknu jasan zvuk lovačkog roga. Namah sve utihnu – zavlada duboki muk, a potom se začu jedan jedini glas – glas dvorskoga glasnika koji jasno i glasno stade čitati proglas, a sve ono mnoštvo stajaše i slušaše. Završne riječi, svečano izgovorene, bijahu:
– Kralj je umro!
Svi koji tamo bijahu okupljeni oboriše glavu na grudi, kao jedan čovjek, ostadoše tako nekoliko trenutaka u mukloj tišini, a potom se svi zajedno spustiše na koljena, ispružiše ruke prema Tomu i snažan im se usklik ote iz grudi, tako da se činilo da se zgrada trese:
– Živio kralj!
Zapanjeni pogled jadnoga Toma prijeđe po ovome nevjerojatnom prizoru te naposljetku na tren sneno zastade na dvije kraljevne što klečahu pored njega, a potom se zaustavi na grofu od Hertforda. Lice mu se najednom ozari pri jednoj pomisli pa tihim glasom reče na uho lordu Hertfordu:
– Po istini mi odgovori, tako ti vjere i časti! Izdam li zapovijed koju samo kralj ima povlasticu i pravo izdati, hoće li takva zapovijed biti izvršena i neće li tkogod ustati da joj se usprotivi?
– Nitko, gospodaru, u cijelome kraljevstvu. U tvojoj je osobi oličeno veličanstvo Engleske. Ti si kralj i tvoja je riječ zakon.
Na to će Tom snažnim i ozbiljnim glasom i s velikim uzbuđenjem:
– Neka onda od današnjeg dana kraljev zakon bude zakon milosrđa, a ne više zakon krvoprolića! Ustaj i pohitaj! Pođi u Tower i javi kraljevu odluku da vojvoda od Norfolka neće umrijeti!
Prisutni čuše ove riječi i one krenuše od usta do usta, nadaleko i naširoko po cijeloj dvorani pa se, kada Hertford žurno izađe, svima iz grudi ote još jedan silan povik:
– Gotovo je s krvavom vladavinom! Živio Edward, engleski kralj!

Dvanaesto poglavlje

Kraljević i njegov oslobodilac


Izvukavši se iz gomile, Miles Hendon i mali kraljević smjesta sporednim uličicama i prolazima udariše prema rijeci. Na putu im se ništa ne ispriječi sve dok ne stigoše do Londonskog mosta gdje se opet stadoše probijati kroz mnoštvo, pri čemu Hendon ne ispuštaše kraljevićevu, zapravo, kraljevu ruku. Velika je vijest već kolala naokolo i dječak je najedanput ču iz tisuće grla: »Umro je kralj!« Na ovu se vijest sledi srce jadnoga malog skitnice i on uzdrhta cijelim tijelom. Shvati veličinu tog gubitka i obuze ga gorak jad: mračni strahovladar koji je za sve druge bio strah i trepet, bijaše uvijek blag prema njemu. Suze mu navriješe na oči i sve se oko njega zamagli. Načas se osjeti najnapuštenijim, najizopćenijim i najodbačenijim od svih Božjih stvorova, a onda noć zadrhta od novoga povika što se gromoglasno razliježe na sve strane: »Živio kralj Edward Šesti!« Oči mu sinu, a ponos ga prožme od glave do pete. »Ah«, pomisli, »kako to čudno i veličanstveno zvuči – JA SAM KRALJ.«
Naši se prijatelji polako probijahu kroz svjetinu na Londonskom mostu. Čudna je bila ova građevina koja je već šest stotina godina ovdje stajala i cijelo to vrijeme služila kao bučna i živahna prometnica duž koje se s obje strane, od jedne do druge riječne obale, pružao niz gusto načičkanih trgovina i prodavaonica iznad kojih su se nalazili obiteljski stanovi. Most bijaše kao neki grad u gradu: imao je svoju krčmu, svoje pivnice, pekare, sitničarije, tržnice, obrtničke radionice, pa čak i vlastitu crkvu. Na svoja je dva susjeda koje je povezivao – London i Southwark – gledao kao na prilično pristojna, no ne naročito značajna predgrađa. Bijaše to, da se tako izrazimo, zatvorena bratovština: uzak gradić s jednom jedinom ulicom dugom petinu milje, a stanovništvo mu se nije razlikovalo od stanovnika u nekom selu gdje svatko prisno poznaje ostale suseljane, baš kao što je prije njih poznavao njihova oca i majku, te povrh toga znao sve njihove sitne obiteljske zgode i nezgode. Imao je most, dakako, i svoje plemstvo – otmjene stare mesarske i pekarske i tko zna kakve još obitelji koje su već petsto-šesto godina živjele u istim starim kućama i od početka do kraja poznavale veliku povijest ovoga mosta i sve neobične priče o njemu: ti su ljudi uvijek vodili mostovske razgovore i mislili mostovske misli pa čak i lagali na dugačak, ujednačen, izravan i potpuno mostovski način. Takvo je stanovništvo nužno bilo predodređeno za uskogrudnost, neukost i uobraženost. Djeca su se rađala na mostu, ondje rasla, starjela te napokon i umirala nijednom ne kročivši nogom u ma koji dio svijeta osim Londonskog mosta. Ovdašnji su ljudi sasvim prirodno zamišljali kako je ona moćna i beskonačna povorka što danonoćno promiče ulicom preko mosta uz nerazgovijetan huk povika i krikova, rzanje, mukanje i blejanje te potmulu tutnjavu kopita i papaka, jedina značajna stvar na ovome svijetu, a oni sami na neki način njezini vlasnici. A to su doista i bili – ili su barem tu povorku mogli pokazivati sa svojih prozora, što su uz stanovitu naknadu i činili svaki put kada bi zbog povratka kakva kralja ili junaka most uživao u svojem kratkotrajnom sjaju jer se ni s jednoga drugog mjesta nije pružao tako dalek, izravan i nesmetan pogled na čete u prolazu.
Za ljude rođene i odrasle na mostu život na nekom drugom mjestu bijaše nepodnošljivo dosadan i prazan. Priča se tako o čovjeku koji je u sedamdeset i prvoj godini života napustio most i povukao se na selo. No, u postelji se samo mučio i prevrtao: zaspati nije mogao jer mu se duboka tišina činila tako bolnom, tako tjeskobnom, tako nespokojnom. Potpuno iznuren, pobjegao je najzad u svoj stari dom kao mršava i oronula prikaza i spokojno se prepustio počinku i ugodnim snovima, a zapljuskivanje valova, huka, štropot i tutnjava na Londonskom mostu uspavljivahu ga svojom glazbom.
U vrijeme o kojem pišemo most je tamošnjoj dječici pružao priliku za »zornu nastavu« iz engleske povijesti: naime, nataknute na željezne šiljke iznad vrata na ulazu na most, raspadahu se od truleži mrtvački blijede glave znamenitih ljudi. No, ne udaljujmo se od predmeta.
Hendon je stanovao u krčmici na mostu. Kada je sa svojim mladim prijateljem već stigao do njezinih vrata, začu se nečiji hrapavi glas:
– Eh, evo te napokon! Više mi nećeš umaći, za to ti jamčim, a ako iz toga što ću te izmijesiti kao pitu izvučeš kakvu pouku, možda te drugi put neću morati toliko čekati – i John Canty pruži ruku da pograbi dječaka.
Miles Hendon prepriječi mu put rekavši:
– Polakše, prijatelju. Nepotrebno si grub, rekao bih. Što je tebi ovaj dječak?
– Kad se već uplećeš i guraš nos u tuđe poslove, znaj da je on moj sin.
– Laž! – oštro ciknu mali kralj.
– Smiono rečeno, dječače, i ja ti vjerujem, pa bila tvoja glavica pri zdravoj pameti ili malo kvrcnuta. No, bez obzira je li ovaj gadni grubijan tvoj otac ili nije, svejedno mu je, neće te više imati prilike tući ni zlostavljati ako više voliš ostati sa mnom.
– O da, da… njega ne poznajem, odvratan mi je i prije ću umrijeti nego poći s njim.
– Onda je to sređeno i nemamo više što razgovarati.
– To ćemo još vidjeti! – uzviknu John Canty srnuvši mimo Hendona da ščepa dječaka – Silom ću ga…
– Ako ga samo takneš, ti smeće ljudsko, nataknut ću te na ražanj kao gusku! – reče Hendon prepriječivši mu put i položivši ruku na držak mača. Canty ustuknu. – A sada otvori uši – nastavi Hendon – ovog sam momčića uzeo pod svoju zaštitu kada ga je gomila takvih kao što si ti htjela zlostavljati, a možda i ubiti. Misliš li da ću ga sada prepustiti goroj sudbini? Bio ti njegov otac ili ne bio, a istini za volju, mislim da je to laž, za ovakva bi dječaka bilo bolje da umre pristojnom, brzom smrću nego da živi u rukama zvijeri kao što si ti. Idi stoga svojim putem, i gledaj da to bude što brže jer ne volim mnogo trošiti riječi, a po prirodi nisam baš odviše strpljiv.
John Canty ode dalje mrseći psovke i prijetnje te im ubrzo nestade s vida i izgubi se u gomili. Naredivši da mu donesu objed u sobu, Hendon se, zajedno sa svojim štićenikom, uz tri niza stepenica uspne onamo. Bijaše to kukavan sobičak s bijednom posteljom i nekoliko komada staroga pokućstva skupljena zbrda-zdola, a osvjetljavahu ga dvije žmirkave svijeće. Mali se kralj dovuče do postelje i leže na nju, gotovo iscrpljen od gladi i umora. Na nogama bijaše proveo dobar dio dana i cijelu noć jer je sada bilo dva ili tri sata ujutro, a za sve to vrijeme ništa nije okusio. Sanjivo promrmlja:
– Pozovi me, molim te, kada stol bude prostrt– pa smjesta utonu u dubok san.
Smiješak zaigra u Hendonovu oku i on reče u sebi:
– Svete mi mise, ovaj prosjačić upadne u tuđi stan i zauzme ti krevet s takvom prirodnošću i lakoćom kao da je sve to njegovo… bez nekakva suvišnog »s vašim dopuštenjem« ili »ako mi nećete zamjeriti« ili štogod slično. U svojem bolesnom buncanju sam sebe naziva kraljevićem od Walesa i valjano se drži te svoje uloge. Jadni usamljeni mišić, mora da su ga zlostavljali pa mu se od toga poremetio um. E pa, dobro, ja ću mu biti prijatelj. Spasio sam ga i to me čvrsto veže uza nj, a i zavolio sam tog malog ugursuza bez dlake na jeziku. Kako se samo kao kakav vojnik sukobio s onom prljavom fukarom i junački joj prkosio! A lice mu je tako lijepo, ljupko i blago, sada kad je san s njega odagnao sve brige i jade. Učit ću ga, izliječit ću njegovu bolest, da, bit ću mu stariji brat, brinuti se za nj i nad njim bdjeti, a tko ga uvrijedi ili povrijedi, neka sebi odmah naruči mrtvački pokrov, jer će mu itekako trebati, pa makar mene zbog toga živa spalili!
Nagnu se nad dječakom i promatraše ga sa srdačnim i sažalnim zanimanjem, nježno ga potapšavši po obraščiću i zagladivši mu zamršene uvojke krupnom, preplanulom rukom. Dječakovim tijelom prođe lak drhtaj, a Hendon promrmlja:
– Eto, od muškarca se ovo moglo i očekivati: ostavio sam ga da leži ovdje nepokriven i da navuče kakav poguban nazeb. Što ću sad? Probudit će se ako ga podignem i stavim u krevet, a san mu je toliko potreban.
Ogleda se za nekim drugim pokrivačem, no ne našavši ništa, svuče prsluk i u nj umota dječaka govoreći: »Ja sam navikao na oštru studen i oskudnu odjeću pa mi ovo malo hladnoće neće naškoditi«, a potom uze koračati gore-dolje po sobi ne bi li mu krv u žilama brže prokolala, svejednako govoreći sam sa sobom.
– Bolesni ga um drži u uvjerenju da je kraljević od Walesa. Čudno će biti budemo li i dalje imali još jednoga kraljevića od Walesa kad onaj koji jest bio kraljević, sada više nije kraljević, nego kralj, a ovaj je jadni um obuzet samo tom jednom maštarijom i ne može se domisliti tomu da bi sada trebalo odbaciti kraljevića i nazvati se kraljem…. Ako mi je otac još živ nakon ovih sedam godina otkako u tuđinskoj tamnici nisam od kuće imao nikakvih vijesti, on će lijepo dočekati sirotog momčića i velikodušno ga prihvatiti meni za ljubav, a tako će postupiti i moj dobri stariji brat Arthur. Što se pak tiče mojega drugog brata, Hugha… ma, bude li se miješao u to, razbit ću tikvu toj podmukloj, neodgojenoj životinji! Da, tamo ćemo krenuti, i to smjesta.
Uđe sluga s jelom koje se pušilo, stavi ga na stolić od jelovine, namjesti oko njega stolice i ode, ostavljajući ovakve siromašne goste da se sami poslužuju. Vrata se za njim zalupiše i njihov tresak probudi dječaka koji naglo sjede u postelji i veselo se ogleda oko sebe. Onda mu se na licu pojavi bolan izraz te on promrmlja, s dubokim uzdahom i više za sebe: »O, teško meni, to je bio samo san.« Zatim primijeti prsluk, svrnu pogled s prsluka na Milesa Hendona, shvati koliko se on radi njega žrtvovao i blago reče:
– Dobar si prema meni, da, silno dobar. Uzmi ga i navuci… meni više neće trebati.
Zatim ustade i ode do umivaonika u kut te ondje stade čekajući. Hendon je govorio vedrim glasom:
– Sad ćemo se osladiti krepkom juhicom i dobrim zalogajem jer je sve ukusno i još se puši koliko je vruće, pa će te to i dobar san opet vratiti u život, ništa ne brini!
Dječak ništa ne odgovori, već na visokog mačonošu upravi čvrst pogled u kojem je bilo ozbiljna iznenađenja, a isto tako i nešto nestrpljivosti. Hendon zbunjeno upita:
– U čemu je stvar?
– Dobri gospodine, htio bih se umiti.
– O, samo to! Od Milesa Hendona ne moraš tražiti dozvolu kad nešto želiš. Ponašaj se ovdje kao kod svoje kuće i raspolaži svime što njemu pripada.
Dječak i dalje stajaše, ne mičući se. Štoviše, jednom ili dvaput nestrpljivo lupnu nožicom o pod. Hendona ovo sasvim zbuni i on zapita:
– Blagoslovi Bože, što je sad?
– Molim te, ulij mi vodu i ne troši toliko riječi!
Suzdržavajući grohotan smijeh i govoreći sam sebi: »Tako mi svih svetih, ovo je sjajno!«, Hendon hitro priskoči i ispuni nalog maloga drznika, a onda ostade zgranuto stajati kraj njega sve dok ga ne prenu oštra zapovijed: »Brže, ubrus!« On dohvati ubrus koji je dječaku bio pod nosom i bez riječi mu ga pruži. Zatim se htjede i sam osvježiti, a za to vrijeme njegov usvojenik sjede za stol, pripravan da se baci na jelo. Hendon na brzu ruku oplahnu lice, a potom izvuče drugu stolicu i spremaše se da sjedne za stol, kadli dječak ozlojeđeno prozbori:
– Stani! Zar ćeš sjediti u kraljevoj prisutnosti?
Ova primjedba zgromi Hendona i on promrmlja u sebi: »Hej, ludilo ovog jadnička ide u korak s vremenom! S velikom promjenom u kraljevstvu, došlo je do promjene i u njegovu ludilu pa sada zamišlja da je kralj! Majko mila, morat ću povlađivati i ovoj zamisli – druge mi nema – inače će me, vjere mi, još poslati i u Tower!«
Uživajući u vlastitoj dosjetki, odmakne stolicu od stola, ustoboči se iza kralja i stade ga dvoriti najuslužnije što je znao i umio.
Kada se kralj najeo, krutost njegova kraljevskog dostojanstva malo oslabi, a sa sitošću se javi u njemu i želja za razgovorom pa on progovori:
– Mislim, ako sam te dobro čuo, da se zoveš Miles Hendon.
– Da, veličanstvo – odvrati Miles, a potom će u sebi: »Budem li morao povlađivati sirotanovu ludilu, morat ću mu se obraćati sa ‘gospodaru’, morat ću mu se obraćati sa ‘veličanstvo’. Ništa ne smijem raditi napola, ne smijem se ustezati ni od čega što spada u moju ulogu, inače ću je igrati loše i naškoditi milosrdnoj i dobroj namjeri.«
Kralj razgali srce i drugom čašom vina pa reče:
– Hoću doznati nešto o tebi… pričaj mi o svojem životu. Vladanje ti je viteško i plemenito… jesi li plemić?
– Mi pripadamo najnižem plemstvu, premilostivo veličanstvo. Otac mi je baronet, jedan od nižih velikaša u viteškoj službi* – sir Richard Hendon, iz Hendon Halla kraj Redovnikove doline u Kentu.
– To mi ime nije ostalo u sjećanju. Produži, pričaj mi o svojem životu.
– Nema se tu mnogo pričati, vaše veličanstvo, ali se čovjek u nedostatku boljeg može time razonoditi na nekih pola sata. Moj otac, sir Richard, veoma je bogat i silno velikodušne naravi. Majka mi je umrla dok sam još bio dječak. Imam dva brata: Arthura koji je stariji od mene i po duši nalik ocu te Hugha koji je od mene mlađi, a podle je ćudi, gramzljiv, vjeroloman, pun poroka i podmukao – prava zmija. Takav je bio još od kolijevke, a takav je bio i prije deset godina kada sam ga zadnji put vidio – potpun devetnaestogodišnji nitkov. Meni je tada bilo dvadeset, a Arthuru dvadeset i dvije. Od roda nemam više nikoga osim jedne sestrične, lady Edith – tada joj je bilo šesnaest godina – krasne, ljupke i dobre kćeri nekoga grofa, posljednje od svoje loze, nasljednice velikog bogatstva i imena koje s njom izumire. Moj joj je otac bio skrbnik. Ljubio sam je i ona je ljubila mene, ali su nju još u kolijevci zaručili s mojim bratom Arthurom, a sir Richard nikada ne bi dopustio da se ta vjeridba razvrgne. Arthur je pak ljubio drugu djevojku i poticao nas da ne očajavamo, već da se čvrsto nadamo kako će se, zahvaljujući odlaganju i dobroj sreći, jednoga dana ostvariti i njegove i naše želje. Hugh je volio bogatstvo lady Edithe premda je prividno govorio da voli nju samu – no, on je uvijek tako postupao: govorio je jedno, a mislio drugo. Moj ga je otac volio više nego ma koga od nas, imao povjerenja u nj i vjerovao mu, misleći da je on najmlađe dijete pa ga stoga svi mrze, a to su svojstva kojima se oduvijek zadobivala najtoplija roditeljska ljubav. Bio je usto slatkorječiv i uvjerljiv, a umio je i sjajno lagati, a to su pak svojstva koja silno pomažu pri izigravanju takve slijepe naklonosti. Ja sam bio neobuzdan – mogao bih uistinu ići i dalje te reći vrlo neobuzdan, premda je moja neobuzdanost zapravo bila bezazlena jer nije škodila nikome do meni, nikome nije nanijela sramotu ni donijela gubitak, niti je u njoj bilo ičega zločinačkog ili niskog ili ma čega što ne bi priličilo mojem plemenitom rodu.
Moj se brat Hugh, međutim, tim mojim greškama dobro okoristio. Videći da zdravlje našega brata Arthura nije najbolje i nadajući se da bi mu, dogodi li se ono najgore, to moglo donijeti probitak, samo ako mene makne s puta, on je… ali to bi bila duga priča, dobri moj gospodaru, a i nije vrijedna da se kazuje. Ukratko, taj je brat vješto preuveličao moje pogreške i prikazao ih kao zločin, a svoj je podli posao okrunio pronašavši u mojim odajama svilene ljestvice koje je onamo prethodno sam podmetnuo, pa je time i svjedočenjem potkupljenih slugu i drugih lažljivih hulja mog oca uvjerio u to da sam ja bio namislio oteti Edithu i oženiti se njome, buntovno prkoseći njegovoj volji.
Tri godine progonstva iz kuće i iz Engleske možda će od mene napraviti vojnika i čovjeka, reče moj otac, i donekle me naučiti pameti. Ovo sam dugo iskušenje proveo boreći se u ratovima diljem Evrope, u izobilju se nauživši ljutih udaraca, oskudice i pustolovina, ali sam u posljednjoj bitki pao u zarobljeništvo pa mi je tokom sedam godina što su otada uslijedile i minule, utočište pružala tuđinska tamnica. Dovitljivošću i hrabrošću napokon sam se dočepao slobode i pobjegao ravno ovamo. Nema dugo što sam stigao, prazne kese i siromašan odijelom, a još siromašniji u pogledu znanja o onome što se u tih sedam tmurnih godina zbilo s Hendon Hallom, njegovim stanovnicima i imanjem. Eto, gospodaru, s vašim dopuštenjem, moja je mršava pripovijest gotova.
– S tobom su sramotno postupili! – reče mali kralj sijevajući očima. – No, ja ću ispraviti tu nepravdu, tako mi svetoga križa, ispravit ću je! To ti kralj kaže.
Potom mu se, jer ga je na to potakla priča o Milesovoj zloj sudbini, odriješi jezik i on ušima svojega začuđenog slušaoca povjeri povijest o nedavnim vlastitim nedaćama. Kad je završio, Miles će u sebi: »Kakvu samo maštu ima! Ovo zbilja nije običan um. Inače ne bi, bio lud ili zdrav, mogao iskititi ovako povezanu i čudesnu priču kao što je ovaj roman koji mi je netom ispričao satkavši ga od mjehura od sapunice. Jadna moja zbrkana glavice, nećeš biti bez prijatelja i skloništa dok god sam ja na životu. Nikada se nećeš odvajati od mene, bit ćeš moj mezimac, moj mali drug. I ozdravit ćeš! Da, oporavit ćeš se, a onda ćeš sebi stvoriti ime pa ću ja s ponosom govoriti: ‘Da, on je moj. Uzeo sam ga k sebi kao malog odrpanca bez kuće i kućišta, ali sam vidio što se u njemu krije i rekao da će se jednoga dana o njemu govoriti… i pogledajte ga sad, promotrite ga… jesam li bio u pravu?’«
Kralj prozbori zamišljenim i odmjerenim glasom:
– Prištedio si mi uvredu i sramotu, a možda si mi i život spasio, pa time i krunu. Takvu službu valja bogato nagraditi. Izreci svoju želju, pa ako ona bude ostvariva u granicama moje kraljevske moći, ispunit će ti se.
Na ovaj se nevjerojatni prijedlog Hendon prenu iz sanjarenja. Već je namjeravao zahvaliti kralju i sve otkloniti govoreći kako je samo izvršio svoju dužnost i da ne želi nagrade, ali mu uto na um pade mudrija misao i on zamoli za dopuštenje da ne odgovori odmah, već da na nekoliko časaka razmotri ovu velikodušnu ponudu – što mu kralj dostojanstveno odobri primijetivši da je u ovako važnoj stvari najbolje ne žuriti.
Miles je nekoliko časaka razmišljao, a onda reče u sebi: »Da, tako treba učiniti… nikako se drugačije to ne bi moglo postići… a iskustvo me u ovaj jedan sat poučilo da bi bilo silno zamorno i nezgodno ako ovo ovako nastavi. Da, to ću zatražiti: prava je sreća što nisam propustio ovu priliku.« Zatim se spusti na jedno koljeno i reče:
– Moja skromna služba ne prelazi granice obične podaničke dužnosti pa prema tome nema u njoj nikakve naročite zasluge, no kako se vašem veličanstvu svidjelo smatrati je vrijednom neke nagrade, prikupit ću odvažnost i upraviti vam jednu molbu u tom smislu. Prije gotovo četiri stotine godina, kao što je poznato vašoj milosti, kada su engleski kralj Ivan i francuski kralj bili u zavadi, odlučeno je da u njihovo ime na megdan izađu dva zatočnika i riješe spor takozvanim Božjim sudom. Kada se oba kralja, zajedno sa španjolskim kraljem, sastadoše da promatraju dvoboj i sude o njemu, pojavi se francuski kletvenik, no bijaše tako strašan da se naši engleski vitezovi ustručavahu s njime ukrstiti oružje. I tako je izgledalo da će se, zbog toga što u njegovo ime nitko nije izašao na megdan, ovaj značajni spor riješiti na štetu engleskoga vladara. U Toweru je, međutim, ležao lord de Courcy, najsnažnija engleska desnica, lišen naslova i imanja, već godinama trunući u tamnici. Obratiše se njemu, on pristade i izađe spreman za boj, no Francuz, čim vidje njegovu grdnu pojavu i ču njegovo slavno ime, pobježe i francuski kralj izgubi spor. Kralj Ivan vrati de Courcyju naslove i imanje i dodade: »Izreci svoju želju i ja ću ti je ispuniti, pa makar me to stajalo polovice kraljevstva«, na što de Courcy, kleknuvši, kao ovo ja sada, ovako odgovori: »Evo, ovo tražim, gospodaru: da ja i moji nasljednici dobijemo i zadržimo povlasticu da ne otkrivamo glave u prisutnosti engleskih kraljeva, od sada pa sve dok bude engleskog prijestolja. Kao što je vašem veličanstvu poznato, toj je molbi udovoljeno, a tokom se ovih četiri stotine godina nijednom nije desilo da ta loza ostane bez nasljednika, tako da sve do dana današnjega prvak toga starog doma drži na glavi šešir ili šljem pred kraljevskim veličanstvom, potpuno slobodno i nesmetano, što nitko drugi ne smije činiti.* Pozivajući se na ovaj slučaj iz prošlosti kako bih potkrijepio svoju molbu, molim kralja da mi udijeli samo jednu milost i pravo i ništa drugo, a za mene će to biti više nego dovoljna nagrada: naime, da ja i moji nasljednici zasvagda smijemo sjediti u prisutnosti engleskoga veličanstva!
– Sir Milese Hendone, ustani kao vitez – reče kralj svečano, dotaknuvši Hendona vlastitim mačem po ramenu – ustani i sjedni. Molba ti je uslišana. Dok bude Engleske i njezine krune, ova se povlastica neće ugasiti.
Njegovo se veličanstvo okrenu u stranu i utonu u misli, a Hendon se sruči na stolicu kraj stola primijetivši u sebi: »Ovo je bila dobra zamisao i donijela mi je veliko olakšanje: već spadam s nogu. Da se nisam tome dosjetio, morao bih tjednima stajati, sve dok ovaj jadničak ne dođe k sebi.« Domalo nastavi: »I tako sam postao vitezom u kraljevstvu snova i utvara! Uistinu, veoma čudan i neobičan položaj za nekoga tko s obje noge tako čvrsto stoji na zemlji kao ja. Ali neću se smijati… ne, Bože sačuvaj, jer ovo što je za mene tako besmisleno, za njega je stvarno, a u stanovitom smislu ni za mene to nije lažno jer se u tome vjerno ogleda njegov ljupki i plemeniti duh.« Pa će opet malo kasnije: »Ah, a ako me pred svijetom oslovi ovim uzvišenim naslovom! Bit će to vesela opreka između moje slave i moje odjeće! Ali ništa zato: neka me zove kako god hoće ako ga to veseli. Meni je pravo.«

Trinaesto poglavlje

Kraljevićev nestanak


Ubrzo dvojicu naših prijatelja svlada jaka pospanost pa kralj reče:
– Skini mi ove prnje – misleći time na svoju odjeću.
Hendon bez pogovora razodjenu dječaka, ušuška ga u postelju, a potom se osvrnu po sobi i snuždeno pomisli: »Opet je legao u moj krevet, a što ću sad ja, jadan li sam?« Opazivši njegovu nedoumicu, mali je kralj rasprši jednom riječju. Pospano kaza:
– Ti ćeš spavati ispred vrata i čuvati ulaz – i istoga časa utonu u dubok san zaboravljajući na sve svoje brige.
– Bože blagi, zbilja se trebao roditi kao kralj! – s divljenjem promrmlja Hendon. – Potpuno se uživio u tu ulogu.
Potom se ispruži na podu ispred vrata i zadovoljno pomisli:
– Za ovih sedam godina već sam i gore noćivao. Slaba bi bila moja zahvalnost prema Gospodinu kada bih ovome nešto zamjerao.
Zaspa kad je već rudjela zora. Nešto prije podneva ustade, dio po dio odiže pokrivač sa svojega usnulog štićenika i uze mu mjeru uzicom. Kralj se probudi baš kada je Hendon završavao posao, požali se da mu je hladno i upita ga što to radi.
– Sada je već sve gotovo, gospodaru– reče Hendon. – Imam neka posla u gradu, ali ću se začas vratiti. Ti samo spavaj, tebi je to potrebno. Eto… daj da te pokrijem i preko glave, brže ćeš se ugrijati.
Kralj se vrati u carstvo snova i prije nego je Hendon ovo izrekao. Miles se tiho išulja iz sobe, a nakon kojih se trideset-četrdeset časaka isto tako tiho ušulja u nju, noseći polovno dječačko odijelo od jeftina sukna i prilično iznošeno, ali čisto i prikladno za ovo godišnje doba. Sjede i poče razgledavati svoju kupovinu mrmljajući usput:
– Da mi je kesa dublja, našlo bi se i štogod bolje, ali možeš se pružiti onoliko koliko ti je pokrivač dugačak…
Bila jednom žena jedna,
U našem gradu živjela…
– Miče se, izgleda… ne smijem pjevati tako gromoglasno. Ne bih jadnom dječaku smio kvariti san kada ga čeka ovako dugačak put, a već je toliko premoren… Ovaj je haljetak prilično dobar… još tu i tamo poneki bod i bit će u redu. Drugi dio još je i bolji, premda bod-dva neće ni njemu škoditi… Cipele su zbilja dobre i čitave pa će mu nožice u njima biti tople i suhe, što će za njega sigurno biti nešto novo i neobično jer je bez sumnje navikao da i zimi i ljeti hoda bos… Da je bar kruh jeftin kao i konac – za novčić dobiješ koliko ti treba za godinu dana, a usto besplatno, zbog lijepih očiju, i ovu divnu veliku iglu. Ali sad ću se vraški namučiti da udjenem konac u nju.
Tako je i bilo. Postupao je onako kako muškarci uvijek rade i kako će vjerojatno uvijek i raditi, dok je svijeta i vijeka – mirno je držao iglu i pokušavao provući konac kroz ušicu, što je sasvim obratno od onoga što čine žene. Svaki bi put konac iznova promašio cilj prošavši jednom s jedne, a drugi put s druge strane igle ili bi se pak savio pri dodiru o samu iglu, no Hendon bijaše strpljiv jer je ovakve stvari bio prošao još kao vojnik. Napokon uspje pa uze haljetak što ga u međuvremenu bijaše odložio u krilo i lati se posla.
– Sobu sam već platio, zajedno s doručkom koji ćemo tek dobiti, pa mi preostaje još nešto para da kupimo dva magarca i za sitne troškove u naredna dva-tri dana koja nas dijele od izobilja što nas čeka u Hendon Hallu…
Muža svog žarko …
– Sunce ti ljubim! Igla mi se zabila pod nokat!… Vrlo važno, nije mi to prvi put… iako nije baš ugodno… Bit će nam lijepo ondje, mali moj, vjeruj mi! Nestat će tamo i tvojih briga i tvoje nesretne bolesti…
Muža svog žarko ljubila,
za drugog nije …
– Baš su ovo krasni veliki bodovi! – podiže on haljetak i s divljenjem ga promotri. – Tako su krupni i veličanstveni da ovi mali i sitni krojački ubodi u usporedbi s njima djeluju silno bijedno i prostački…
Muža svog žarko ljubila,
za drugog nije marila…
– Eto ga, gotovo je… bome, sasvim pristojan posao, a i brzo sam ga obavio. Sada ću ga probuditi, odjenuti ga, uliti mu vode da se umije, nahraniti ga, a onda ćemo nas dvojica požuriti do stočnog sajma kraj krčme Tabard u Southwarku i… Izvoli ustati, gospodaru!… Ne odgovara… Hej, gospodaru!… Već vidim da ću morati dodirom oskvrnuti njegovu svetu osobu jer tako tvrdo spava da me ne čuje! Što je ovo?
On razgrnu pokrivače: dječaka nije bilo!
Na tren se ogleda po sobi, nijem od zaprepaštenja, zamijeti da su i dronjci njegova malog štićenika nestali zajedno s njim pa stade bjesnjeti, grmjeti i dozivati krčmara. U taj čas u sobu uđe sluga noseći doručak.
– Govori što je ovo, đavolji izrode, ili ti je kucnuo posljednji čas!– zaurla naš ratnik i tako divlje jurnu na poslužitelja da se momku u prvi mah od straha i iznenađenja zaveza jezik. – Gdje je dječak?
Isprekidano i mucavo, čovjek mu dade traženo objašnjenje.
– Tek što ste vi otišli odavde, vaša svjetlosti, dotrči neki mladić i kaže kako vaša svjetlost poručuje da dječak odmah dođe k vama, na kraj mosta prema Southwarku. Uvedem ga ovamo, a kada je probudio dječaka i prenio mu vašu poruku, dječak nešto progunđa zbog toga što ga »tako rano« uznemirujemo, kako je rekao, ali odmah navuče svoje prnje i ode s mladićem, napomenuvši samo kako bi bilo uljudnije da je vaša svjetlost sama došla ovamo, umjesto što ste poslali stranca i zato…
– I zato si ti budala! Budala koju svatko može namagarčiti, sjeme ti se zatrlo! Možda još nije kasno. Možda se dječaku ništa loše nije dogodilo. Idem i naći ću ga. Prostri stol. Stani! Pokrivači na krevetu bili su tako namješteni kao da netko pod njima leži: je li to bilo slučajno?
– Ne znam, presvijetli moj gospodine. Vidio sam da mladić po njima nešto premeće… onaj mladić koji je bio došao po dječaka.
– Sto mu gromova! To je učinio da me zavara. Jasno je kao dan da je to učinio da dobije na vremenu. Slušaj ovamo! Je li mladić bio sam?
– Sasvim sam, vaša svjetlosti.
– Jesi li siguran?
– Siguran, vaša svjetlosti.
– Upotrijebi tu svoju praznu glavu, čovječe, dobro razmisli, ne žuri.
Časak porazmislivši, sluga odgovori:
– Kada je došao, nitko nije bio s njim, ali sad se sjećam da je, kad su se njih dvojica umiješala u vrevu na mostu, odnekuda izronio neki čovjek razbojničkog izgleda i baš kad im se spremao pridružiti …
– Što je onda bilo? Govori već jednom! – gromkim ga glasom prekinu nestrpljivi Hendon.
– Onda su se utopili u gomili i nestali u njoj pa više ništa nisam vidio jer me baš tada pozvao gazda koji se ljutio jer smo bili zaboravili na but koji je bio naručio bilježnik, a ja prizivam sve svece za svjedoke da na meni u vezi s tim propustom ima isto toliko krivnje koliko i na nerođenu djetetu koje bi izveli na sud zbog grijeha poči…
– Nosi mi se s očiju, blesane! Poludjet ću od tog tvog blebetanja! Čekaj! Kamo ćeš? Ne možeš li časak počekati? Jesu li otišli prema Southwarku?
– Upravo onamo, vaša svjetlosti, jer, kao što već rekoh, u vezi s onim prokletim butom, ni nerođeno djetešce nije nedužnije od…
– Još si tu? I još blebećeš? Tornjaj se prije nego te zadavim!
Sluga iščeze, a Hendon krenu za njim, prođe pored njega, i stušti se niz stepenice, preskačući po dvije odjednom i mrmljajući: »To je onaj podli nitkov koji je tvrdio da je mali njegov sin. Izgubio sam te, jadni moj ludi gospodičiću… teško mi je to i pomisliti… a tako sam te zavolio! Ne, tako mi svete pričesti, nisam te izgubio! Nisam te izgubio jer ću i zemlju prevrnuti da te nađem. Jadno dijete, gore te čeka doručak, a i mene, ali sad nisam gladan… neka se miševi njime oslade… Brzo, brzo! To je najvažnije!« Dok je hitro krčio put kroz bučno mnoštvo na mostu, u nekoliko navrata reče sam sebi, stalno premećući po glavi jednu misao koja mu je očito silno godila: »Gunđao je, ali je pošao… Da, pošao je jer je mislio da ga zove Miles Hendon, mili dečko… Znam dobro da ni zbog koga drugoga ne bi poslušao.«

Četrnaesto poglavlje

»Le roi est mort – vive le roi!«


Pred zoru se istoga jutra Tom Canty probudi iz teškoga sna i otvori oči u tmini. Šutke je ležao nekoliko trenutaka pokušavajući dovesti u red zbrkane misli i dojmove te u njima uhvatiti nekakav smisao, a onda iznenada ushićeno, ali obazrivo uskliknu:
– Jasno mi je, sad mi je sve jasno! Bogu budi hvala, napokon sam se probudio! Radosti, priđi! Iščezni, tugo! Hej, Nan! Bet! Izvucite se iz te slame na kojoj ležite i požurite ovamo da vam nevjerne uši čuju priču o najčudnijem ludom snu koji su noćni duhovi ikada smislili da njime začaraju ljudsku dušu!… Hej, Nan, čuješ li me? Bet!
U blizini iskrsnu neka nejasna prilika i nečiji glas reče:
– Hoćeš li se udostojiti i izdati nam kakve zapovijedi?
– Zapovijedi?… Oh, teško meni, poznat mi je tvoj glas! Reci mi tko sam ja?
– Ti? Istini za volju, sinoć si još bio kraljević od Walesa, a danas si moj premilostivi gospodar, Edward, kralj Engleske.
Tom zagnjuri glavu u jastuke i tužno promrmlja:
– Jao, to nije bio san! Idi i otpočini, dobri gospodine, a mene ostavi mojim jadima.
Tom ponovno zaspa i uskoro usni ugodan san. Učini mu se da je ljeto i da se posve sam igra na krasnoj livadi po imenu Kumovo polje, kadli se pred njim iznenada pojavi patuljak, jedva stopu visok, dugačke crvene brade i s grbom na leđima, pa mu kaza: »Kopaj kraj onoga panja.« On tako i učini i nađe dvanaest novčića, sjajnih kao da su ovaj čas ispod čekića izašli – kakvo bogatstvo! No, najljepše tek uslijedi jer mu patuljak reče: »Poznajem te. Ti si dobar i valjan momak. Tvojim je patnjama kraj jer je dan nagrade stigao. Kopaj ovdje svakoga sedmog dana i uvijek ćeš naći isto blago, dvanaest novčića, sjajnih kao da su ovaj čas ispod čekića izašli. Nikome ništa ne kazuj, čuvaj tajnu!«
Onda patuljak iščeze, a Tom sa svojim blagom odjuri na Smetlište, ponavljajući u sebi: »Svake večeri moći ću ocu dati po novčić pa će on misliti da sam ga zaradio prosjačeći, bit će zadovoljan i više me neće tući. Jedan će novčić svakoga tjedna dobiti onaj dobri svećenik koji me poučava, a majka, Nan i Bet preostala četiri. Nema više gladovanja ni prnja, neće više biti straha, ni briga, ni zlostavljanja.
U snu on stiže do svoje prljave potleušice sav zadihan, ali očiju sjajnih od zahvalna oduševljenja. Baci četiri novčića majci u krilo i povika: »Ovo je za tebe! Sve je to za tebe, svaki novčić! Za tebe, Nan i Bet! I pošteno su stečeni, nisam ih ni isprosio ni ukrao!
Sretna i iznenađena mati privuče ga na grudi i uzviknu:
– Prilično je kasno – je li vašem veličanstvu po volji ustati?
Ah! To nije bio odgovor kakav je očekivao. San se rasplinu i on se probudi.
Otvori oči. Prvi lord komornik u bogatu odijelu klečaše kraj njegove postelje. Radost varljivog sna iščeze i jadni dječak shvati da je još uvijek zatočenik i kralj. Odaja bijaše puna dvorana ogrnutih grimiznim ogrtačima – ta boja bijaše znak žalosti – plemenitih slugu vladarevih. Tom sjede u postelji i kroz teške se svilene zavjese zagleda u ovu otmjenu družinu.
Započe važan posao oko oblačenja, a dok se on obavljao, dvorani su jedan za drugim padali na koljena, odavali počast malome kralju i izražavali mu sućut zbog njegova gubitka. Najprije, glavni dvorski konjušar uze košulju i dodade je prvome lordu psaru, koji je dodade drugom vitezu komorniku, koji je dodade glavnom čuvaru Windsorske šume, koji je dodade trećem komornikovu pomoćniku. koji je dodade kraljevskom kancelaru lankasterskog vojvodstva, koji je dodade upravitelju rušnice, koji je dodade sjevernom zapovjedniku kraljevskih glasnika, koji je dodade upravitelju tvrđave Tower, koji je dodade glavnome dvorskom upravitelju, koji je dodade nasljednom velikom ubrusniku, koji je dodade zapovjedniku kraljevske mornarice, koji je dodade nadbiskupu od Canterburyja, koji je dodade prvom lordu komorniku koji uze ono što je od nje ostalo i to navuče na Toma. Jadnoga začuđenog dječarca ovo podsjećaše na dodavanje vjedra s vodom prilikom gašenja požara.
Svaki je dio odjeće morao proći ovaj spor i svečan postupak pa se Tom s vremenom umori od toga obreda. Toliko se bijaše umorio da je osjetio neizmjerno olakšanje kada je naposljetku vidio kako dugačke svilene čarape započinju svoj put duž velikaškoga reda i shvatio da se cijeloj priči bliži kraj. No, prerano se poveselio. Čarape stigoše do prvoga lorda komornika i on ih već htjede navući na Tomove noge, kadli se najednom zajapuri i žurno tutnu taj dio odjeće u ruke nadbiskupu od Canterburyja preneraženo mu došapnuvši: »Pogledajte, gospodine!« i pokazujući mu nešto u vezi s čarapama. Nadbiskup problijedje, potom porumenje i dodade čarape zapovjedniku kraljevske mornarice, prišapnuvši: »Pogledajte, gospodine!« Zapovjednik kraljevske mornarice dodade čarape nasljednome velikom ubrusniku i jedva skupi dovoljno daha da izusti: »Pogledajte, gospodine!« Hlače putovahu natrag duž velikodostojničkoga reda, od glavnoga dvorskog upravitelja upravitelju tvrđave Tower, pa sjevernome zapovjedniku kraljevskih glasnika, pa upravitelju rušnice, pa kraljevskome kancelaru lankasterskog vojvodstva, pa trećemu komornikovu pomoćniku, pa glavnom čuvaru Winsorske šume, pa drugom vitezu komorniku, pa prvome lordu psaru – uvijek uz isti zaprepašteni i ustrašeni šapat: »Pogledajte! Pogledajte!« – sve dok napokon ne stigoše u ruke glavnoga dvorskog konjušara koji se, blijed u licu, načas zagleda u ono što je prouzročilo sav ovaj užas pa promuklo šapnu: »Sveca mu Božjega, otpao je vršak od kovine na pređici! U Tower s glavnim čuvarom kraljevskih čarapa!« Nakon toga se nasloni na rame prvome lordu psaru ne bi li prikupio snagu dok ne donesu nove čarape na kojima nijedna nit neće manjkati.
No, kako sve ima svoj kraj, tako se s vremenom i Tomu ukaza prilika da ustane iz postelje. Poslužitelj koji je bio za to zadužen uli mu vodu da se umije, poslužitelj koji je bio za to zadužen upravljaše umivanjem, poslužitelj koji je bio za to zadužen stajaše u blizini s ubrusom u ruci pa Tom malo-pomalo prođe kroz obred čišćenja i spremno očekivaše usluge kraljevskog češljača. Kada napokon izađe iz ruku ovoga meštra, bijaše dražestan i ljepuškast kao kakva djevojka u ogrtaču i hlačama od grimizna atlasa i šeširu s grimiznim perom. Zatim, kroz cijeli taj skup dvorana, svečano krenu prema sobi za doručak, a kako je prolazio, svi uzmicahu oslobađajući mu put i padahu na koljena.
Nakon doručka uz kraljevske ga počasti i u pratnji visokih odličnika i tjelesne straže koju sačinjavahu pedesetorica oružanika s pozlaćenim bojnim sjekirama odvedoše u prijestolnu dvoranu gdje se prihvati rješavanja državnih poslova. Njegov »ujak«, lord Hertford, zauze mjesto pored prijestolja da bi mudrim savjetom pomagao kraljevskom umu.
Pojavi se odbor sastavljen od velikaša koje pokojni kralj bijaše imenovao kao izvršitelje svoje oporuke i zatraži od Toma odobrenje za pojedine svoje postupke, što se činilo samo radi običaja, a ipak ne samo radi običaja jer još nije bilo kraljevskog namjesnika. Nadbiskup od Canterburyja izvijesti o odluci koju je vijeće izvršitelja oporuke donijelo u pogledu sahrane presvijetloga pokojnog veličanstva te na koncu pročita potpise izvršitelja, a to su bili: nadbiskup od Canterburyja, engleski lord kancelar, lord William St. John, lord John Russell, grof Edward od Hertforda, vikont John Lisle, darhamski biskup Cuthbert…
Tom nije slušao: bijaše ga zbunila jedna od prvih odredaba u ovom spisu. Sada se okrenu i šaptom upita lorda Hertforda:
– Za koji dan kaže da su odredili sahranu?
– Za šesnaesti idućeg mjeseca, gospodaru.
– Kakva ludorija. Zar neće do tada istrunuti?
Za jadnoga su momka kraljevski običaji još uvijek bili novina: na Smetlištu bijaše navikao na to da se umrli nevoljnici iz kuće otpremaju što prije i na posve drugačiji način. Međutim, lord Hertford s nekoliko riječi smiri njegovu zabrinutost.
Jedan od ministara predoči naredbu kraljevskog vijeća kojom se prijem stranih poklisara zakazuje za sutra u jedanaest sati i zatraži kraljev pristanak.
Tom se upitno okrenu prema Hertfordu koji mu prišapnu:
– Vaše veličanstvo može dati suglasnost za to. Oni dolaze da vam prenesu izraze sućuti svojih kraljevskih gospodara zbog teške nevolje koja je zadesila vašu milost i kraljevinu Englesku.
Tom učini kako mu je rečeno. Drugi ministar stade čitati izvještaj o troškovima kućanstva pokojnog kralja koji su se za proteklih šest mjeseci bili popeli na 28 000 funti, što je bila tako visoka svota da Tom zinu od čuda, a od čuda zinu još jednom kada na vidjelo izađe da od toga novca još ostaje 20 000 funti neisplaćena duga,* te još jednom kada na vidjelo izađe da je kraljevska riznica gotovo prazna i da je dvanaest stotina njegovih slugu do vrata u dugovima jer im se ne isplaćuje plaća. Silno se zabrinuvši, Tom progovori:
– Otići ćemo dođavola, to je jasno. Potrebno je i nužno da nađemo neku manju kuću i otpustimo sluge, jer od njih ionako nema nikakve koristi, već čovjeka samo zadržavaju i gnjave uslugama koje vrijeđaju duh i sramote dušu te ne priliče čovjeku, već samo lutkama što nemaju ni mozga ni ruku da se njima služe. Sjećam se jedne kućice, baš preko puta riblje tržnice kraj Billingsgatea…
Jak stisak na mišici presiječe Tomovo lupetanje i natjera mu rumen u lice, ali se ni na jednom licu ne pokaza da je itko zapazio ove čudne riječi ili obratio pažnju na njih.
Neki drugi ministar izvijesti kako je, budući da je kralj svojom posljednjom voljom odredio da se grofu od Hertforda dodijeli vojvodski naslov, njegov brat sir Thomas Seymour uzdigne u dostojanstvo pera, a Hertfordov sin, shodno tome, do grofovske časti, uz slična unapređenja drugih zaslužnih slugu Krune, kraljevsko vijeće odlučilo da će se 16. veljače održati zasjedanje na kojem će se ove počasti dodijeliti i potvrditi, a u međuvremenu je, kako pokojni kralj nije pismenim putem predvidio imanja prikladna za uzdržavanje ovih visokih naslova, a znajući njegove osobne želje u tom pogledu, vijeće mislilo kako će biti dolično Seymouru dodijeliti »posjed s godišnjim prihodom od 500 funti«, a Hertfordovu sinu »posjed s godišnjim prihodom od 800 funti te 300 funti od prvoga idućeg biskupskog posjeda koji ostane bez vlasnika« – uz suglasnost njegova sadašnjeg veličanstva.*
Tom je baš htio izvaliti nešto o tome kako bi, prije no što se sav taj novac razaspe, bilo bolje najprije isplatiti sve dugove pokojnoga kralja, ali mu promućurni Hertford, pravovremeno mu dodirnuvši mišicu, prištedi ovu nerazboritost, pa on, premda grizući se u sebi zbog toga, bez ikakve primjedbe dade svoj kraljevski pristanak. Dok je tako sjedio razmišljajući o lakoći s kojom izvodi ova nevjerojatna i sjajna čudesa, pade mu na um sretna pomisao: zašto ne bi svoju majku proglasio vojvotkinjom od Smetlišta i poklonio joj kakvo imanje? No, tu misao u istom trenutku odagna druga koja bijaše prepuna tuge: on je kralj samo po imenu, a ovi ozbiljni i iskusni plemići i velikodostojnici njegovi su gospodari. Za njih je njegova mati samo izmišljotina njegova bolesnog uma pa bi, ne vjerujući vlastitim ušima, jednostavno saslušali njegov prijedlog, a potom poslali po liječnika.
Dosadni se posao mučno nastavljao. Čitale su se molbe, proglasi, ukazi i svakojaki spisi u vezi s javnim poslovima, opširni, puni ponavljanja i zamorni, pa Tom naposljetku sjetno uzdahnu i promrmlja za sebe: »Što li sam to zgriješio da me dobri Bog odvojio od polja, svježeg zraka i sunca te me zatvorio ovdje, načinivši me kraljem i toliko me unesrećivši?« Zatim mu jadna smućena glavica oteža i doskora klonu na rame, a poslovi se kraljevstva zaustaviše jer više nije bilo uzvišene osobe, nije bilo vlasti koja potvrđuje odluke. Oko usnula djeteta nastade muk i državni mudraci prestadoše sa svojim razglabanjima.
Sat vremena do podneva, po dopuštenju svojih čuvara, Hertforda i St. Johna, Tom ugodno provede s lady Elizabethom i malom lady Jane Grey, premda su kraljevne bile prilično sumorna raspoloženja zbog teškoga udarca koji bijaše zadesio kraljevsku kuću, a na kraju ga toga posjeta njegova »starija sestra« – u povijesti kasnije poznata kao »krvava Marija« – oneraspoloži svečanim razgovorom u kojem je po njegovu mišljenju bilo dobro samo to što je bio kratak. Nekoliko se trenutaka mogao posvetiti sebi, a potom uvedoše preda nj slabunjava momčića od kojih dvanaest godina čija odjeća, osim nabranoga snježnobijela ovratnika i čipaka oko zapešća, bijaše potpuno crna – prsluk, čarape i sve ostalo. Nije nosio nikakva znaka žalosti do grimizne vrpce koja mu na ramenu bijaše vezana u čvor. On se neodlučno približi, oborene i otkrivene glave, pa se pred Tomom spusti na jedno koljeno. Tom je za trenutak mirno sjedio i ozbiljno ga promatrao, a onda reče:
– Ustani, momče. Tko si ti? Što želiš?
Dječak se podiže i ostade stajati s otmjenom neusiljenošću, no lice mu izražavaše zabrinutost. Potom progovori:
– Zasigurno me se sjećaš, gospodaru. Ja sam dječak koji dobiva šibe umjesto tebe.
– Šibe umjesto mene?
– Upravo tako, vaša milosti. Ja sam Humphrey– Humphrey Marlow.
Tom shvati da je ovdje riječ o osobi na koju ga njegovi čuvari nisu upozorili. Nalazio se u škakljivu položaju. Što da učini? Da se pretvara kako poznaje ovoga momčića, a potom se svakom riječju oda kako nikada ranije za nj nije čuo? Ne, to bi bilo pogrešno. Tada mu nešto pade na um: sada, kada Hertford i St. John, kao članovi odbora za izvršenje kraljeve oporuke, zbog neodložnih poslova ne budu mogli uvijek biti uz njega, do ovakvih će događaja vjerojatno prilično često dolaziti pa bi zbog toga možda bilo dobro da sam smisli kako će se snaći u ovakvim prilikama. Da, to će biti mudar postupak, a iskušat će ga na ovom dječaku da vidi koliko će mu uspješno taj naum poći za rukom. Stoga je časak-dva zbunjeno rukom prelazio preko čela, a onda izusti:
– Pa… čini mi se da te se pomalo sjećam… no, um mi je pritisnula i pomutila nesreća koja…
– Jao, nesretni moj gospodaru! – suosjećajno će dječak, a u sebi dodade: »Zbilja je onako kao što kažu: pomutio mu se um, jadniku! Zlo i naopako, kako sam to mogao zaboraviti! Rekli su mi da se moram praviti kao da ne primjećujem da s njim nije sve u redu.
– Čudno kako me ovih dana izdaje pamćenje – reče Tom. – Ali ne obraćaj pažnju na to: brzo se prisjećam, a i najmanja mi sitnica često pomaže da se sjetim stvari i imena koja sam smetnuo s uma. (A bogami, i ne samo njih, već i takvih za koje nikada ranije nisam čuo, kao što će ovaj momak i sam vidjeti.) Reci kojim poslom dolaziš.
– Riječ je o nevažnome pitanju, gospodaru, ali ću ga se ipak dotaknuti ako je to po volji vašoj milosti. Prije dva dana, kada je vaše veličanstvo tri puta pogriješilo u grčkome… tokom jutarnje poduke… sjećate li se?
– Daaaa, rekao bih da se sjećam. (Ovo i nije neka naročita laž: da sam imao ikakva posla s grčkim, bio bih pogriješio ne tri, već četrdeset puta.) Da, sada se sjećam. Nastavi samo.
– Učitelj koji se bio razljutio zbog takva, kako je rekao, nemara i tupavosti, obećao je kako će me zbog toga na mrtvo ime išibati…
– Da će tebe išibati! – reče Tom koji nije mogao doći k sebi od čuđenja. – Zašto bi on tebe išibao zbog mojih pogrešaka?
– Ah, vaša je milost opet zaboravila. On uvijek kažnjava mene kada ti pogriješiš u učenju.
– Točno, točno… zaboravio sam. Ti si meni držao posebne satove, pa ako bih ja u čemu pogriješio, on bi zaključio da si ti loše obavio svoj posao i…
– O, gospodaru, što to govoriš? Zar da se ja, najponizniji od tvojih slugu, usudim tebe podučavati?
– Pa u čemu je onda tvoja krivica? Kakva je ovo zagonetka? Jesam li ja to zbilja poludio ili si lud ti? Objasni, reci mi sve.
– Premilostivo veličanstvo, nema se tu što objašnjavati. Na svetu osobu kraljevića od Walesa nitko ne smije dignuti ruku pa prema tome, kada kraljević pogriješi, batine izvučem ja, a tako je dobro i pravo jer mi je to služba i svagdanji kruh.
Tom je zurio u spokojnog dječaka razmišljajući u sebi: »Hej, pa ovo je čudo nad čudesima, zaista neobično i zanimljivo zanimanje. Čudim se samo što nisu zaposlili nekoga koga bi češljali i i oblačili mjesto mene – dala nebesa da to učine! Kada bi se to dogodilo, ja bih pristao da sam izvlačim batine i još bih Bogu zahvaljivao na toj promjeni.« A onda će naglas:
– I? Jesu li te istukli, siroti moj prijatelju, kao što su ti bili obećali?
– Ne, premilostivo veličanstvo, za moju je kaznu bio određen današnji dan, ali bi ona možda mogla biti opozvana jer je ne priliči izvršavati u doba žalosti koja nas je zadesila. Ne znam što će od toga biti pa sam se osmjelio doći do vas i podsjetiti vašu milost na milostivo obećanje da ćete posredovati u moju korist…
– Kod učitelja? Da ti oprosti batine?
– Ah, sjetio si se!
– Pamćenje mi se popravlja, vidiš. Ništa ne brini, tvoja leđa nitko neće ni taknuti, ja ću se za to pobrinuti.
– Oh, hvala ti, dobri moj gospodaru! – viknu dječak i opet pade na koljena. – Možda se previše usuđujem, ali…
Videći da mladi gospodin Humphrey oklijeva, Tom ga potaknu da nastavi rekavši da je danas »velikodušno raspoložen«.
– Onda ću ti reći sve što mi leži na srcu. Budući da više nisi kraljević od Walesa, nego kralj, možeš stvari određivati po svojoj volji i nitko ti se u tome neće usprotiviti. Nema, prema tome, nikakva razloga da sebe i dalje mučiš dosadnim učenjem, već ćeš svoje knjige spaliti i okrenuti se manje zamornim poslovima. A onda sam ja propao, a sa mnom i moje sirote sestre koje samo mene imaju!
– Propao? A zašto, molim te?
– Moja su leđa moj kruh, milostivi moj gospodaru! Ostanem li bez posla, umrijet ću od gladi, a ako ti prestaneš s učenjem, neće ti više trebati dječak kojega će šibati umjesto tebe. Ne tjeraj me od sebe!
Toma dirnu ova očajnička tuga i on progovori u pravom kraljevskom izljevu velikodušnosti:
– Ne uznemiruj se više, momče. Tvoja će služba trajno i zauvijek pripadati tebi i tvojemu rodu. – Zatim lagano udari dječaka mačem ploštimice po ramenu i uzviknu: – Ustani, Humphrey Marlow, veliki nasljedni dječače za šibe u službi engleske kraljevske kuće! Odagnaj tugu – prihvatit ću se ja ponovno knjiga i učiti tako loše da će ti po pravdi morati utrostručiti plaću, toliko ćeš posla imati u svojoj službi.
Zahvalni Humphrey vatreno uzvrati:
– Hvala ti, najplemenitiji gospodaru, ova kneževska izdašnost daleko premašuje moje najneskromnije snove o sreći. Sada ću cijeli svoj vijek biti sretan, a nakon mene i cijela kuća Marlow.
Tom je bio dovoljno bistar da shvati kako bi mu ovaj dječak mogao biti od koristi. Potaknu Humphreya da govori, a on spremno posluša. Bio je oduševljen vjerujući da pomaže pri Tomovu »liječenju«. Naime, tek što bi Tomov poremećeni um podsjetio na razne pojedinosti u vezi sa zgodama i nezgodama iz kraljevske učionice ili s bilo kojega drugog mjesta u dvorcu, uvijek bi primijetio kako se Tom svih tih okolnosti posve jasno »sjeća«. Sat kasnije Tom je već bio dobro opskrbljen dragocjenim podacima o raznim osobama i pitanjima u vezi s dvorom pa odluči da će i ubuduće svakoga dana crpsti obavijesti iz ovoga izvora te u tom cilju izdati zapovijed da se Humphreyu, kada god došao, dozvoli pristup u kraljeve odaje, osim kada se englesko veličanstvo nalazi u razgovoru s kakvim drugim ljudima. Tek što je otpustio Humphreya, stiže lord od Hertforda donoseći Tomu nove nevolje.
Reče mu da članovi kraljevskog vijeća, bojeći se da neke pretjerane vijesti o kraljevu narušenom zdravlju nisu prodrle u javnost i dospjele do inozemstva, drže mudrim i važnim da kroz dan ili dva njegovo veličanstvo počne objedovati u javnosti jer će njegova zdrava put i čvrst korak, popraćeni brižnom pozornošću s obzirom na mirnoću u ponašanju te neusiljeno i skladno držanje, mnogo pouzdanije umiriti javno mnijenje – u slučaju da nepovoljne glasine već kruže naokolo – negoli bilo koje drugo rješenje kojemu bi se mogli domisliti.
Potom grof vrlo obazrivo poče Toma upućivati u to kako će se dolično vladati u svečanim prilikama, a sve pod prozirnom izlikom da ga »podsjeća« na stvari koje su mu već poznate, no na njegovo se veliko zadovoljstvo pokaza da Tomu u tom pogledu ne treba previše pomagati – on je o ovome već sve bio doznao od Humphreya jer mu je dječak spomenuo da će kroz nekoliko dana morati početi objedovati u javnosti, a on je to pak saznao iz lakokriloga dvorskog govorkanja. No, Tom ove činjenice zadrža za sebe.
Videći da se kralju pamćenje popravlja, grof se odvaži na to da ga još malo iskuša, i to kao usput, ne bi li utvrdio koliko je oporavak uznapredovao. Ishod je tu i tamo bio vrlo povoljan, premda samo na pojedinim mjestima, naime, tamo gdje je Humphrey bio ostavio svoj biljeg, pa je sve u svemu zadovoljio njegovo lordstvo i ohrabrio ga. Doista, toliko ga je ohrabrio da se grof odlučio upitati glasom punim nade:
– Sada sam uvjeren da će se, napregne li vaše veličanstvo samo još malo svoje pamćenje, riješiti i zagonetka oko državnog pečata čiji je gubitak još jučer bio od velike važnosti, a danas to više nije, jer se njegova služba okončala u isto vrijeme kada i život našega pokojnog gospodara. Možda bi vašoj milosti bilo po volji da se pokuša sjetiti?
Tom je bio na sto muka – državni je pečat bio nešto o čemu nije ama baš ništa znao. Pošto se nekoliko trenutaka dvoumio, nedužno podiže pogled i upita:
– Kako je izgledao, gospodine?
Grof se gotovo neprimjetno trže i u sebi promrmlja: »Jao, pamet ga opet ostavlja! Bilo je nerazborito tjerati ga da se napreže.« Zatim vješto skrenu razgovor na nešto drugo, u namjeri da nesretni pečat istjera Tomu iz glave, što mu veoma lako pođe za rukom.

Petnaesto poglavlje

Tom kao kralj


Sutradan stigoše strani poklisari, svaki s blistavom pratnjom, a Tom ih primi sjedeći na prijestolju u svem svojem veličanstvu i dostojanstvu. Sjaj mu je ovoga prizora isprva godio oku i raspaljivao maštu, ali primanje bijaše dugačko i zamorno, a ni većina govora nije bila bolja, pa se ono što bijaše započelo kao užitak malo-pomalo pretvori u dosadu i čežnju za rodnim domom. Tom izgovaraše riječi koje bi mu od vremena do vremena prišapnuo Hertford, trseći se da dobro obavi svoju zadaću, no sve mu ovo bijaše odveć novo i stvaraše u njemu preveliku nelagodu pa je svoju ulogu igrao s osrednjim uspjehom. Izvana se poprilično doimao poput kralja, ali se ni izdaleka nije tako osjećao te je nakon završetka svečanog prijema naprosto dušom dahnuo.
Veći je dio dana »protratio«, kako je to sam u sebi nazivao, u poslovima koji su spadali u njegovu kraljevsku službu. Čak su mu i ona dva sata što ih je posvetio kraljevskoj razonodi i odmoru uglavnom bila na teret jer su ga i u tome sputavala razna ograničenja i svečana pravila. Uspio je, međutim, cijeli sat provesti nasamo s dječakom čija je dužnost bila da dobiva batine umjesto kralja i to je smatrao čistim dobitkom jer se za to vrijeme u isti mah zabavio i dobio neke korisne obavijesti.
Treći dan Tomova kraljevanja dođe i prođe kao i dva prethodna, ali se njemu čelo donekle razvedri – osjećao se manje nesigurno nego na početku, već se pomalo navikavao na prilike i okolinu pa su ga okovi još uvijek žuljali, ali ne cijelo vrijeme: otkrivao je da ga sa svakim satom koji bi mu prohujao iznad glave sve manje tište i zbunjuju prisutnost velikaša oko njega i počasti što mu ih oni iskazuju.
Pa i četvrti bi dan dočekao bez ozbiljne strepnje da nije bilo jedne jedine strahote – toga je dana prvi put morao objedovati u javnosti. U rasporedu je za taj dan bilo i važnijih poslova – trebao je predsjedati vijeću koje će se brinuti za to da se politika prema raznoraznim stranim državama rasutim diljem zemaljske kugle provodi u skladu s kraljevim nazorima i zapovijedima, istoga se dana imalo obaviti i Hertfordovo službeno imenovanje na visoku dužnost kraljevskog namjesnika, a i druge su značajne stvari bile predviđene za taj četvrti dan. No, Tomu se sve to činilo beznačajnim u usporedbi s pokorom koja ga je čekala, naime, s time da sam samcat ruča pred mnoštvom radoznalih pogleda što će se za nj prikovati i mnoštvom usta koja će šaptom prenositi primjedbe o njegovu držanju – a isto tako i o njegovim pogreškama, bude li ih kojom nesrećom napravio.
Ništa, međutim, nije moglo odgoditi dolazak toga četvrtog dana te on stiže zatekavši jadnoga Toma malodušna i rastresena duhom: to ga raspoloženje nije napuštalo i nikako ga se nije mogao otresti. S mukom je obavljao jutarnje dužnosti i one su ga zamarale. Opet je osjećao svu tegobnost svojega zatočeništva.
Nešto prije podneva nalazio se u velikoj dvorani za prijeme razgovarajući s grofom od Hertforda i utučeno očekujući da odbije sat predviđen za svečani posjet znatnoga broja velikodostojnika i dvorana.
Malo potom Tom odšeta do prozora i sa zanimanjem stade pratiti zbivanja i vrevu na širokoj cesti što je vodila ispred glavnoga ulaza u dvorac – a nije to bilo zanimanje dokona čovjeka, već dječaka koji je svim srcem čeznuo za tim da se i sam prepusti onome metežu i slobodi. Najednom ugleda kako se, vičući i urlajući, cestom primiče prethodnica gomile sastavljene od ljudi, žena i djece koji pripadahu najnižem i najsiromašnijem društvenom sloju.
– Htio bih znati što se to događa! – uzviknu on s radoznalošću koju pokazuju svi dječaci u ovakvim prilikama.
– Ti si kralj! – svečano odgovori grof uz dubok naklon. – Dopušta li mi vaša milost da to ispitam?
– Oh, kako da ne! Oh, još kako! – uzviknu Tom uzbuđeno dometnuvši u sebi s velikim zadovoljstvom: »Nije baš ni tako strašno biti kralj – ima to i lijepih i dobrih strana.«
Grof pozva jednoga paža i posla ga kapetanu straže s naredbom: »Zaustavite svjetinu i raspitajte se o povodu ovoga meteža. Po kraljevoj zapovijedi!«
Nekoliko časaka kasnije dugačak niz kraljevskih stražara u blistavim čeličnim oklopima projuri kroz vrata i svrsta se na cesti prepriječivši put gomili. Glasnik se vrati i izvijesti da gomila prati nekog muškarca, ženu i djevojčicu koje vode na stratište zbog zločina počinjenih protiv sigurnosti i ugleda kraljevstva.
Smrt, i to kako strašna smrt čeka ove nesretnike! Od ove se pomisli Tomu stegnu srce. Sažaljenje potpuno ovlada njime i on zaboravi na sve druge okolnosti: nije ni pomislio na to da se ovo troje zločinaca ogriješilo o zakon ili na bol i štetu koju su nanijeli svojim žrtvama – mislio je jedino na stratište i jezivu kob koja osuđenicima visi nad glavom. U svojoj je zabrinutosti na trenutak čak i zaboravio da nije pravi kralj, već samo njegova varljiva sjenka pa mu, prije no što je i shvatio što radi, iz usta izletje zapovijed:
– Dovedite ih ovamo!
Isti mu čas krv udari u obraze, a na usne navre nešto nalik na ispriku, no primijetivši da njegova zapovijed nije iznenadila ni grofa ni paža, potisne riječi koje je umalo izgovorio. Paž se na najprirodniji mogući način duboko pokloni i natraške izađe iz sobe da straži prenese ovu zapovijed. Tom sav zablista od ponosa i ponovno pomisli kako kraljevski poziv ima i svojih prednosti te reče u sebi: »Ovo je zbilja baš kao što sam se osjećao čitajući bajke što mi ih je posuđivao stari svećenik i zamišljajući samoga sebe kao kraljevića pa krojim zakone i svima oko sebe izdajem zapovijedi te samo govorim: ‘Učini ovo, učini ono’, a nitko mi ne smije proturječiti niti se usprotiviti mojoj volji.
U tom se trenutku vrata širom otvoriše i sluge stadoše najavljivati visoke naslove, sve jedan zvučniji od drugoga, a za njima se pojaviše i njihovi nosioci te se dvorana ubrzo dopola ispuni plemenitim svijetom i otmjenom gospodom. No, Tom je jedva primjećivao prisutnost tih ljudi, toliko se bio uzbudio i zanio zbog one druge mnogo zanimljivije zgode. Rastreseno sjede u svoj vladarski naslonjač i upravi pogled prema vratima pokazujući sve znake nestrpljiva iščekivanja, a ostali u dvorani, vidjevši to, ne htjedoše mu smetati, već se prepustiše ćaskanju što o državnim poslovima, a što o dvorskim spletkama.
Doskora se začu kako se približava odmjeren bat vojničkih koraka i u odaju uđe troje osuđenika pod paskom pomoćnika gradskoga suca i u pratnji odreda kraljevske straže. Sudski službenik kleknu pred Tomom, a onda ustade i stade sa strane, troje osuđenika također kleknuše i ostadoše na koljenima, a straža se poreda iza Tomova naslonjača. Tom je radoznalo promatrao uhićenike. Nešto mu se na čovjekovu odijelu i liku učini nekako nejasno poznatim. »Tko zna, možda sam ga negdje i vidio… ali se ne mogu sjetiti ni kada ni gdje«, mišljaše Tom. Upravo u tom trenu čovjek načas podiže oči i brzo opet obori glavu ne mogavši podnijeti pogled na veličanstvenu pojavu vladarevu, no i taj je trenutak Tomu bio dovoljan da mu se dobro zagleda u lice: »Sada znam tko je to – onaj neznanac koji je na samu Novu godinu, po onom vjetru i studeni, iz Temze izvukao Gilesa Witta i spasio mu život. Bilo je to hrabro i dobro djelo pa je prava šteta što je počinio i druga, nečasna djela i tako dospio u ovaj žalostan položaj… Još uvijek pamtim i dan i čas jer sam sat vremena kasnije, baš kada je izbilo jedanaest, od bake Canty izvukao tako poštene i žestoke batine da mi se u usporedbi s tim sve što je bilo prije i poslije toga čini kao milovanje i maženje.«
Tom tada naredi da ženu i djevojčicu na tren izvedu iz odaje, a potom se obrati sučevu pomoćniku i zapita:
– Dobri gospodine, što je skrivio ovaj čovjek?
Službenik kleknu i odgovori:
– S dopuštenjem vašega veličanstva, otrovom je oduzeo život jednome od vaših podanika.
Ovo iz temelja poljulja Tomovo sažaljenje prema uhićeniku te divljenje prema tom čovjeku kao smjelome spasiocu maloga utopljenika.
– Je li to dokazano? – zapita.
– Nesporno, veličanstvo.
Tom uzdahnu i reče:
– Odvedite ga… zaslužio je smrt. Prava šteta jer je bio valjana srca… ovaj… hoću reći… izgleda tako!
S nenadanom silinom uhićenik sklopi ruke i stade ih očajnički kršiti, u isto vrijeme isprekidano i užasnuto preklinjući »kralja« ovim riječima:
– O moj kralju i gospodaru, ti koji si se kadar smilovati na propala čovjeka, imaj smilovanja prema meni! Nedužan sam, a ono što mi stavljaju na teret, nedovoljno je dokazano, ali ne govorim o tome. Osuda je već donesena i to se ne može izmijeniti, ali u svojoj nesreći molim samo za jednu milost jer je moja kazna teška i preteška. Milost, milost, kralju i gospodaru! Sažali se i usliši mi molbu – zapovjedi da me objese!
Tom se prenerazi. Ovakav zahtjev nije očekivao.
– Tako mi života, čudne li milosti! Zar te ionako ne čeka takva sudbina?
– Oh, ne, dobri moj gospodaru! Određeno je da me živa skuhaju!
Na ove se užasne riječi Tom toliko iznenadi da gotovo skoči iz naslonjača. Pribravši se, povika:
– Želja ti je uslišana, nesretniče! Da si otrovao i stotinu ljudi, ne bi smio umrijeti tako groznom smrću.
Uhićenik se pokloni do zemlje i uze mu živo zahvaljivati te će na kraju:
– Ako te ikada, ne dao Bog, zadesi nesreća, neka se Gospodin sjeti dobrote što si mi je danas ukazao i za nju te nagradi!
Tom se okrenu grofu od Hertforda i upita:
– Gospodine, zar je moguće da postoji zakon na temelju kojega je izrečena ovako okrutna kazna?
– Postoji, vaša milosti, i odnosi se na trovače. U Njemačkoj kovače lažnog novca kuhaju u ulju, ali ih ne bacaju odmah u kazan, već ih vežu konopcem i malo-pomalo, lagano ih spuštaju u ulje: najprije stopala, pa noge, pa…
– Oh, molim te, gospodine, nemoj više! Ne mogu to podnijeti! – jauknu Tom pokrivajući rukama oči ne bi li odagnao spomenutu sliku. – Preklinjem vaše lordstvo da se donese uredba kojom će se taj zakon izmijeniti. O, neka više nijedan od tih jadnika ne izdahne u takvim mukama.
Grofovo lice odavaše veliko zadovoljstvo: bijaše on po prirodi milostiv i plemenit čovjek, što nije bilo previše uobičajeno za pripadnike njegova staleža u ono krvoločno doba.
– Ove su plemenite riječi vaše milosti zapečatile sudbinu toga zakona – reče – a u povijesti će ostati zabilježene na čast vaše kraljevske kuće.
Sučev pomoćnik htjede odvesti uhićenika, ali mu Tom dade znak da pričeka i dodade:
– Dragi gospodine, htio bih se još malo pozabaviti ovim slučajem. Osuđenik kaže da je njegovo zlodjelo nedovoljno dokazano. Ispričaj mi što znaš o tome.
– Ako je vašoj kraljevskoj milosti po volji, na suđenju je utvrđeno da je ovaj čovjek u zaseoku Islington ušao u kuću u kojoj je ležao bolesnik… Tri svjedoka kažu da se to desilo u deset sati izjutra, a dvojica da je bilo nekoliko časaka kasnije. Bolesnik je u tom trenutku bio sam i spavao je, a ovaj je čovjek ubrzo izašao i otišao svojim putem. Za manje od jednog sata bolesnik je umro u grčevima i gušeći se od povraćanja.
– Je li itko vidio da mu je osuđenik dao otrov? Jesu li našli otrov?
– Bome nisu, gospodaru.
– Pa kako se onda uopće zna da je bolesnik otrovan?
– Ako je po volji vašem veličanstvu, liječnici tvrde da smrt koju prate takvi znaci može izazvati samo otrov.
Neosporan dokaz u ono prostodušno doba. Tom shvati njegovu strahovitu težinu i reče:
– Liječnici znaju svoj posao pa su u ovome valjda u pravu. Stvari po ovog jadnika ne stoje nimalo povoljno.
– No, to i nije sve, vaše veličanstvo. Ima i drugih, još gorih stvari. Mnogi su posvjedočili da je neka vještica, koja je u međuvremenu iz tog sela otišla neznano kamo, bila prorekla i u povjerenju im na uho prišapnula da će onaj bolesnik umrijeti od otrova te da će ga, štoviše, dobiti od nekog stranca – smeđokosog stranca odjevena u pohabano i obično odijelo, a uhićenik na dlaku odgovara tom opisu. Neka vaše veličanstvo izvoli slučaj ocijeniti u svoj njegovoj ozbiljnosti i težini, kako on to i zaslužuje, uzevši u obzir ovo proročanstvo.
U one je praznovjerne dane ovo bio dokaz nenadmašne snage. Tom se poboja da tu nema pomoći: ako su dokazi imalo valjani, jadnikova je krivnja bila dokazana. No, ipak pruži uhićeniku priliku rekavši:
– Ako možeš išta kazati u svoju obranu, govori.
– Ništa što bi mi moglo koristiti, kralju. Nedužan sam, ali to ne mogu dokazati. Nemam prijatelja, inače bi oni mogli potvrditi da sam u vrijeme koje se ovdje navodi bio milju uzvodno odande, s obzirom na to da sam se nalazio kod Starih stepenica. Štoviše, kralju, mogao bih dokazati kako sam u času u kojem se tvrdi da sam nekome oduzeo život, spasio život nekom dječaku koji se utapao…
– Dosta! Suče, navedi dan kada je zločin počinjen!
– U deset sati izjutra ili nekoliko časaka kasnije, na samu Novu godinu, najuzvišeniji…
– Pustite uhićenika na slobodu… kralj tako zapovijeda!
Zbog ovoga nekraljevskog ispada Tom ponovno porumenje i pokuša zabašuriti svoju brzopletost kako je najbolje znao dometnuvši:
– Dovodi me do bijesa i sama pomisao da itko može biti obješen na temelju tako ništavnih i šupljoglavih svjedočanstava!
Tih žamor pun udivljenja prostruja skupom. Nije to bilo divljenje odluci koju Tom netom bijaše donio, jer bi malo tko od prisutnih smatrao opravdanim složiti se ili se diviti valjanosti i uputnosti pomilovanja udijeljena trovaču čija je krivnja na sudu dokazana. Ne, divili su se umnosti i domišljatosti što ih je Tom pokazao. U tom je smislu tihim glasom izgovoreno i nekoliko ovakvih primjedaba:
– Ne, naš kralj nije lud. Itekako je pri zdravoj pameti.
– S koliko li je samo zdrava razuma postavljao pitanja! Koliko li je samo nalikovao na onoga kraljevića iz ranijih dana dok je onako odsječno i zapovjednički rješavao ovaj spor!
– Bogu budi hvala, ozdravio je! Nije on slabić, već pravi kralj. Ponio se kao pravi sin svojega oca.
Odobravanje je lebdjelo u zraku pa nešto od njega nužno dopre i do Tomovih ušiju. Zbog toga mu uvelike laknu i raspoloženje mu se silno popravi.
Te ugodne misli i osjećaje uskoro, međutim, nadjača mladenačka radoznalost: zanimaše ga da sazna kakvo li su užasno zlodjelo počinile ona žena i i djevojčica pa na njegovu zapovijed dovedoše preda nj ova dva prestrašena i uplakana stvorenja.
– Što su njih dvije učinile? – upita on suca.
– S dopuštenjem vašega veličanstva, optužene su zbog teška zločina koji im je u potpunosti dokazan pa su u skladu sa zakonom suci zbog toga odlučili da budu obješene. Njihov je zločin u tome što su sebe prodale đavolu.
Tom protrnu. Učili su ga da se užasava ljudi koji se bave takvim opačinama, no ipak nije htio sebi uskratiti zadovoljstvo i ne zadovoljiti znatiželju pa stoga upita:
– Gdje su to učinile? I kada?
Tom ponovno protrnu.
– Je li netko bio ondje?
– Samo njih dvije, vaša milosti. I – nečastivi!
– Jesu li priznale?
– Ne, nisu, veličanstvo… sve poriču.
– Pa onda, molim te, kako se saznalo za to?
– Neki su svjedoci vidjeli kako su se uputile onamo, premilostivo veličanstvo, što je izazvalo sumnju, a tu su sumnju opravdale i potvrdile strašne posljedice. Posebno je dokazano da su uz pomoć tako zadobivene opake moći prizvale i podigle oluju koja je uništila cijeli taj kraj. Četrdesetak je svjedoka svjedočilo o toj oluji, a lako bi ih se moglo naći i tisuću jer su svi od nje nastradali pa je se imaju zašto i sjećati.
– Ovo je neosporno ozbiljan slučaj – Tom je časak u mislima premetao ovaj odvratni primjer ljudske zloće, a potom upita: – Je li i ova žena stradala od oluje?
Nekoliko sijedih glava koje se bijahu našle među okupljenima zakima glavom u znak priznanja ovome mudrom pitanju. Sučev pomoćnik, međutim, ne shvati kamo takvo ispitivanje smjera pa odvrati s prostodušnom izravnošću:
– Još kako, vaše veličanstvo, a to je i zaslužila, kako svi kažu. Oluja joj je odnijela kuću pa su ona i njezina kći ostale bez krova nad glavom.
–Bome je preskupo platila moć da toliko naškodi sama sebi. Da je i novčić za nju dala, bila bi to čista prevara, a to što je za nju prodala đavolu svoju dušu i dušu svoje kćeri, samo dokazuje da je umobolna. Ako je pak umobolna, nije znala što čini pa prema tome nije mogla ni zgriješiti.
Starci još jednom kimnuše glavom u znak priznanja Tomovoj mudrosti, a netko promrmlja: »Ako je kralj doista lud, kao što se priča, onda je to takvo ludilo od kojega bi se razbistrila pamet mnogima koje poznajem, kada bi se, zahvaljujući milostivoj promisli Božjoj, njime zarazili.«
– Koliko je godina djevojčici? – zapita Tom.
– Devet, ako je po volji vašem veličanstvu.
– Može li, gospodine, po engleskom zakonu dijete sklopiti ugovor po kojem će samo sebe prodati? – Tom će obraćajući se nekome učenom sucu.
– Zakon, dobri moj gospodaru, ne dopušta djetetu da sklapa bilo kakve važne poslove niti da se u njih upušta, držeći da njegov neiskusni um nije dorastao da se nosi sa zrelijim umom i opakim spletkama ljudi koji su stariji od njega. Đavo može kupiti dijete ako to poželi te ako dijete na to pristane, no Englez to ne može učiniti pa bi u ovom posljednjem slučaju ugovor bio ništavan i nevažeći.
– Meni se čini potpuno nekršćanskim i loše zasnovanim da engleski zakon Englezima odriče prava koja tako širokogrudno priznaje đavolu! – uzviknu Tom u iskrenome gnjevu.
Ovaj novi pogled na to pitanje kod prisutnih izmami brojne osmijehe, a mnogi se potrudiše da ga zapamte kako bi ga kasnije mogli prepričavati po dvoru kao dokaz Tomova jedinstvenog načina razmišljanja, a i kao dokaz poboljšanja njegova duševnog zdravlja.
Starija osuđenica bijaše prestala jecati i sada je s pobuđenim zanimanjem i sve jačom nadom naprosto gutala Tomove riječi. Tom to opazi pa se njegova naklonost prema njoj i razumijevanje za opasan i nezavidan položaj u kojem se nalazila znatno povećaše. Stoga upita:
– Što su učinile da izazovu oluju?
– Skinule su čarape, veličanstvo.
Ovo zapanji Toma, a istodobno mu još žešće raspali znatiželju te on zaneseno reče:
– Pa to je nevjerojatno! Ima li to uvijek tako strahovit učinak?
– Uvijek, gospodaru… odnosno, ako žena to poželi i izgovori potrebne riječi, bilo na glas ili u sebi.
Tom se okrenu ženi i s neobuzdanim joj oduševljenjem naredi:
– Pokaži svoju moć. Rado bih vidio tu oluju.
Svi sudionici okolnoga praznovjernog skupa problijedješe u licu i obuze ih, premda to nitko nije smio kazati, jaka želja da umaknu odande. Tom, međutim, ne primijeti ništa od svega toga jer je bio gluh i slijep za sve osim obećane nepogode. Videći zbunjenost i zapanjenost na ženinu licu, uzbuđeno dodade:
– Ništa se ne boj… tebe nitko neće kriviti. Štoviše, pustit ću te na slobodu i ni vlas ti neće pasti s glave. Hajde, pokaži svoju moć.
– O moj kralju i gospodaru, ja nemam te moći – mene su lažno optužili.
– Još uvijek te koči strah. Samo hrabro, nikakvo ti se zlo neće desiti. Izazovi oluju, pa ma kako malecka bila, ne zahtijevam da bude ni velika ni opasna, dapače, radije bih da bude suprotno od toga. Učini to i spasit ćeš sebi život. Bit ćeš puštena na slobodu, i ti i tvoje dijete, a zahvaljujući kraljevu pomilovanju, nitko ti u cijelom kraljevstvu neće smjeti učiniti ništa nažao ni reći ružnu riječ.
Žena pade ničice i stade ga, sva u suzama, uvjeravati kako nema moći da izvede traženo čudo, inače bi to rado učinila jer svim srcem želi spasiti barem kćer, pa makar sama i izgubila život, ako, pokorivši se kraljevoj zapovijedi, može zadobiti ovu neizmjernu milost.
Tom ju je i dalje poticao, no žena i dalje ostade pri svome. Naposljetku će Tom:
– Mislim da je ova žena rekla istinu. Da je moja majka na njezinu mjestu i da doista raspolaže takvim đavolskim moćima, ni trenutka ne bi oklijevala da prizove oluju i cio kraj sravni sa zemljom, samo ako bi meni time mogla spasiti život! Nema zbora da su i sve ostale majke na isto brdo tkane pa te puštam na slobodu, dobra ženo, tebe i tvoje dijete, jer mislim da si nedužna. A sada, kada se nemaš čega bojati budući da si pomilovana – skini čarape! Pa ako uspiješ za mene napraviti oluju, bogato ću te nagraditi!
Pomilovana se žena stade na sav glas zahvaljivati te se čak pokuša i pokoriti kraljevskoj zapovijedi, dok je Tom promatraše s nestrpljivim iščekivanjem koje je pomalo kvario strah, a dvorani pak otvoreno pokazivahu uznemirenost i nelagodu. Žena svuče čarape sa svojih, a isto tako i s kćerinih nogu te se očevidno i iz petnih žila trudila da kralju na njegovoj velikodušnosti zahvali kakvim zemljotresom, no ti pokušaji urodiše tek neuspjehom i razočaranjem. Tom uzdahnu i zaključi:
– U redu, dobra ženo, ne muči se više. Tvoja te moć napustila. Pođi u miru svojim putem, pa ako ti se moć ikada vrati, nemoj me zaboraviti i pošalji mi oluju.

Šesnaesto poglavlje

Svečani ručak


Bližilo se vrijeme ručku, no, za divno čudo, pomisao na to tek je neznatno uznemiravala Toma, ni izdaleka ne izazivajući u njemu užas. Iskustvo stečeno tokom toga prijepodneva neobično je pridonijelo njegovu samopouzdanju. Siroti se mali ulični macan u četiri dana više navikao na ovaj neobični potkrovni stan nego što bi to odrasloj osobi uspjelo za čitav mjesec. Nikada se lakoća s kojom se djeca prilagođuju prilikama nije očitije dokazala.
Pohitajmo, kad već uživamo tu povlasticu, u veliku dvoranu za gozbe i bacimo pogled na nju, dok Tomu pomažu da se odjene i uredi za ovu veličanstvenu zgodu. To je golema prostorija s pozlaćenim stupovima i potpornjima te oslikanim zidovima i stropovima. Na vratima stoje visoki stražari, nepomični kao kipovi, obučeni u bogatu i živopisnu odjeću te s helebardom u ruci. Na visokoj galeriji što se proteže uokolo dvorane smješteni su svirači, a tu je i sva sila građana i građanki u sjajnom ruhu. U sredini dvorane, na povišenu mjestu, postavljen je Tomov stol. Dajmo sada riječ drevnome ljetopiscu.
»U odaju uđe plemić s palicom u ruci, a s njim još jedan noseći stolnjak kojim, pošto obojica sa smjernim poštovanjem tri puta kleknu, zastre stol, a onda se, ponovno kleknuvši, obojica povuku. Zatim se pojave druga dvojica plemića, jedan s pliticom, a drugi sa soljenkom, tanjurom i kruhom: kleknuvši kao što su učinila i prethodna dvojica i položivši na stol ono što su sa sobom donijeli, obojica se povuku isto onako svečano kao i prva dva plemića. Na posljetku uđu dvojica raskošno odjevenih vlastelina, jedan od njih noseći nož za kušanje jela, pa se, silno se otmjeno naklonivši do same zemlje, približe stolu i natrljaju ga kruhom i solju, s takvim strahopoštovanjem kao da ih sam kralj gleda!«*
Ovime završavaju svečane uvodne pripreme. Sada iz dubine hodnika odjekuje zvuk lovačkog roga i nejasan povik: »Mjesta za kralja! S puta njegovu presvijetlom kraljevskom veličanstvu!« Ovi se glasovi neprestano ponavljaju, primiču se sve bliže i uskoro nam se gotovo pred nosom prolama bojni zov i razliježe se uzvik: »S puta kralju!« U tom se času pojavljuje blistava povorka i odmjerenim korakom promiče kroz vrata. Dajmo opet riječ ljetopiscu:
»Najprije uđu plemići, baruni, grofovi, vitezovi reda Podvezice, svi bogato odjeveni i otkrivene glave. Potom se pojavi kancelar, a sa svake mu strane po jedan pratilac, jedan noseći kraljevsko žezlo, a drugi vladarski mač u crvenu toku ukrašenu zlatnim ljiljanima i vrhom okrenut uvis. Nakon toga stiže i sam kralj kojega, čim se pojavi, silnom dobrodošlicom pozdrave dvanaest truba i brojni bubnjevi, a na galerijama svi skoče na noge kličući: »Bože, čuvaj kralja!« Iza njega evo i plemenitaša iz njegove pratnje, dok mu slijeva i zdesna stupa počasna straža koju sačinjavaju pedesetorica oružanika s pozlaćenim bojnim sjekirama.«
Sve ovo bijaše sjajno i presjajno. Tomu srce uzbuđeno udaraše, a radostan mu sjaj blistao u oku. Držanje mu bijaše puno ljupkosti, i to tim prije što na nj nije mislio jer mu um bijaše očaran i zabavljen veselim prizorima i zvucima koji ga okruživahu, a osim toga, nitko ne može loše izgledati u krasnu i dobro skrojenu odijelu, samo ako se na nj malo navikne – posebno ako na nj za trenutak i zaboravi. Prisjećao se uputa koje bijaše dobio pa je na pozdrave uzvraćao blagim naklonom glave nad kojom se vilo pero i ljubaznim: »Zahvaljujem ti, dobri moj narode«.
Sjede za stol ne skidajući kapu s glave i pri tome ne pokaza ni najmanju nelagodu: objedovati s kapom na glavi bijaše jedini kraljevski običaj u vezi s kojim nije između kraljeva i Cantyjevih bilo nikakve razlike, s time da je teško utvrditi koja je od tih dviju strana imala prvenstvo u pogledu takva ponašanja i bila mu vičnija. Svečana se povorka rasprši u nekoliko živopisnih skupina, njezini sudionici stajahu gologlavi.
Potom uz zvuke vesele svirke uđoše pripadnici tjelesne kraljevske straže – »najstasitiji i najsnažniji momci u Engleskoj, brižljivo birani u tu svrhu« – no, prepustimo ljetopiscu da nam o tome pripovijeda.
»Pojaviše se pripadnici tjelesne kraljevske straže, gologlavi i odjeveni u grimiz, svaki sa zlatnom ružom izvezenom na leđima, pa stadoše ulaziti i izlaziti, svaki put donoseći na pladnju neko novo jelo. Kako bi koje jelo bilo donešeno, jedan bi plemić prihvaćao pladanj i stavljao ga na stol, dok je kušač svakome tjelohranitelju davao da kuša po zalogaj od jela koje je sam donio, iz straha da nije otrovano.«
Tom se dobro naručao, i pored toga što je bio svjestan da svaki zalogaj što ga on prinosi ustima prate stotine očiju i promatraju ga kako jede sa zanimanjem koje ne bi moglo biti veće ni da je posrijedi ubojiti barut koji bi ga trebao raznijeti u komade i raspršiti ga po cijeloj prostoriji. Pazio je da ne žuri, a jednako je pazio i na to da ništa ne čini sam, već da sačeka dok poslužitelj koji je za to zadužen ne klekne i učini to umjesto njega. I tako mu cijeli ručak prođe bez ijedne greške, što bijaše potpun i dragocjen uspjeh.
Kada objed najzad završi i Tom ustade da se povuče okružen blistavom pratnjom, a u ušima mu odzvanjala vesela buka u kojoj se isprepletahu jek roga, udaranje bubnjeva i gromoglasno klicanje, pade mu na pamet kako bi sada, kada je preko glave preturio ovaj svečani ručak, takvo mučenje rado izdržao i nekoliko puta dnevno, samo ako bi se na taj način mogao osloboditi nekih značajnijih zahtjeva što ih preda nj postavlja kraljevska služba.