Četrnaesto poglavlje


Kad se Tom ujutro probudio, nije znao gdje je. Sjeo je, protrljao oči i pogledao oko sebe. Onda shvati. Svitala je hladna, siva zora, a duboka i sveobuhvatna tišina i muk odisali su ugodnim osjećajem mira i spokoja. Ni list se nije micao, nikakva zvuka koji bi veličanstvenu prirodu trgnuo iz njezine uronjenosti u sebe samu. Po lišću i u travi blistale su kapljice rose. Vatra je ležala zapretana pod bijelim slojem pepela, a tanki se plavi dašak dima uzdizao ravno uvis. Joe i Huck još su spavali.
Tada se daleko u šumi oglasi ptica, a druga joj se odazva. Uskoro se začu djetlićevo kuckanje. Hladno i mutno jutarnje sivilo postupno se rasvjetljavalo, a isto se tako postupno čulo sve više zvukova i život se polako budio. Čudo prirode, stresajući sa sebe san i spremajući se na rad, otkrivalo se pred zamišljenim dječakom. Mala zelena gusjenica približi se pužući po rosnom listu, od vremena do vremena odižući u zrak dvije trećine svojega tijela i »njuškajući oko sebe«, a onda produžujući svojim putem – baš kao da nešto mjeri, kako to Tom u sebi reče. Gusjenica mu se od svoje volje polako primicala, a on je sjedio kao da je od kamena isklesan, dok su mu nade naizmjence rasle ili tonule, već prema tome je li se to stvorenje i dalje kretalo u njegovu smjeru ili pak pokazivalo namjeru da skrene nekamo drugamo, te se, kada se gusjenica, izvivši tijelo u zrak, još cijeli jedan mučni trenutak premišljala da bi se potom odlučno spustila na Tomovu nogu i počela svoje putovanje preko nje, cijelim srcem uzradovao jer je to značilo da će dobiti novo odijelo – i to, bez sjenke sumnje, kićenu gusarsku odoru. Tada se, naizgled niotkuda, pojavi mravlja povorka i krenu za raznim poslovima: jedan se od mrava muški natezao s mrtvim paukom pet puta većim od sebe i teškom ga mukom vukao ravno uz deblo. Smeđa pjegava božja ovčica popela se na vrtoglavu visinu jedne travke, a Tom se sagnuo tik do nje i rekao: »Šaka-bako, šaka-bako, brzo kući sada leti: u plamenu kuća ti je, a djeci ti oganj prijeti.« Bubamara je raširila krila i poletjela da se o tome pobrine, što dječaka nimalo ne iznenadi jer je odavno znao koliko je ta bubica lakovjerna kada je riječ o požaru pa je već u više navrata zloupotrijebio njezinu bezazlenost. Zatim, ustrajno valjajući svoju kuglu, naiđe balegar te Tom dotaknu i to stvorenjce, a kukac sklopi nožice uz tijelo i učini se kao da je mrtav. Do toga su se vremena i ptice već bile dobrano razgalamile. Na drvo iznad Tomove glave sletje jedan drozd, sjeverni raznopojac, pa u veselom ushitu stade izvijati glasom oponašajući tako svoje susjede. Onda se poput blistave plave munje ovamo obruši šojka kreštalica i zastade na grančici gotovo nadomak dječaku, naže glavu pa s neutaživom znatiželjom uze promatrati neznance. Siva vjeverica i neki veliki stvor od lisičjega roda doskakutaše ovamo, povremeno sjedajući na stražnje noge da se nagledaju dječaka i nabrbljaju se s njima, jer te divlje zvjerke vjerojatno još nikada nisu bile vidjele ljude pa teško da su znale trebaju li ih se bojati ili ne. Cijela se priroda sada već bila sasvim razbudila i užurbala. Dugačka koplja sunčanog svjetla posvuda su se probijala kroz gusto lišće, a na mjesto zbivanja bilo je dolepršalo i nekoliko leptira.
Tom probudi i drugu dvojicu gusara pa sva trojica odbrzaše glasno vičući, za časak-dva se svukoše te su već u idućem trenu jurili jedan za drugim i uzajamno se preskakivali u bistrom plićaku kraj bijeloga pješčanog spruda. Nimalo nisu žalili za malim selom što je snivalo u daljini, onkraj veličanstvenoga vodenog prostranstva. Neki zalutali riječni val ili blagi porast vodostaja bio im je odnio splav, no njih je to samo radovalo, jer je njezinim nestankom na neki način spaljen most između njih i civilizacije.
U logor se vratiše čudesno osvježeni, radosna srca i mrtvi gladni te vatrica doskora ponovno zaplamsa. Huck je u blizini bio pronašao izvor bistre, hladne vode pa dječaci napraviše šalice od širokoga hrastova ili hikorijeva lišća, opazivši pritom kako voda, zasladi li se ovakvom šumskom čarolijom, može biti sasvim dobar nadomjestak za kavu. Dok je Joe rezao slaninu za doručak, Tom i Huck mu rekoše da časak pričeka pa odoše do zaljeva na riječnoj obali koji je mnogo obećavao, baciše ondje udice i gotovo u isti tren bijahu nagrađeni. Joea nije ni stigla uhvatiti nestrpljivost prije no što se oni vratiše s nekoliko lijepih grgeča, dva bucnja i jednim somićem – hranom dovoljnom za cijelu obitelj. Ispržiše ribu na slanini i začudiše se jer im se nikada ranije nikakva riba nije činila tako ukusnom. Nisu znali da je slatkovodna riba to bolja što, kada je upecamo, prije dospije na vatru, a nije im palo na pamet ni da se od spavanja pod vedrim nebom, kretanja na svježem zraku i kupanja pripravlja izvrstan umak za ribu, uz glad kao glavni sastojak.
Poslije doručka polijegaše u hlad, pa Huck popuši jednu lulu, a onda svi pođoše na istraživački pohod kroz šumu. Veselo su gazili preko natrulih klada, kroz gustu šikaru, između svečanih šumskih vladara po kojima su od krošnje do tla ispod njih visjele vriježe poput kakvih znakova kraljevske časti. Tu i tamo nailazili su na skrivene kutke prekrivene travnatim sagom i ukrašene cvjetnim draguljima.
Otkriše mnoge stvari i oduševiše se njima, ali ih ništa posebno ne iznenadi. Ustanoviše da je otok oko tri milje dugačak, a četvrt milje širok i da ga od najbliže obale dijeli samo uzak tjesnac, širok jedva dvjesto jardi. Kupali su se otprilike svakih sat vremena, tako da se, kada su se vratili u logor, već bila približila i sredina poslijepodneva. Bili su previše gladni da bi se upuštali u pecanje ribe pa zato svesrdno navališe na hladnu šunku, a potom legoše u hlad da malo popričaju. No, razgovor ubrzo poče zapinjati, a zatim i zamrije. Mrtvilo, svečani ugođaj što je prožimao šumu i osjećaj samoće počeše djelovati na raspoloženje trojice dječaka. Skoliše ih raznorazne misli. Obuze ih neodređena čežnja koja ubrzo poprimi i neki nejasan oblik – to se u njima budila čežnja za domom. Čak je i Finn Krvavoruki sanjario o stepenicama pred kućnim vratima i o praznim bačvama. No, svi su se stidjeli svoje slabosti i nitko nije imao hrabrosti da kaže o čemu misli.
Već su neko vrijeme dječaci bili neodređeno svjesni nekoga čudnovatog zvuka u daljini, baš kao što čovjek katkada čuje kucanje sata, a da na to i ne obraća pažnju. No, sada taj tajanstveni zvuk postade izraženiji i prisili ih da ga primijete. Dječaci se trgnuše, letimice pogledaše jedan drugoga pa stadoše osluškivati. Najprije je vladala duga, duboka i nepomućena tišina, a zatim iz daljine doprije dubok, potmuo tutanj.
»Što je to?« u pol glasa uskliknu Joe.
»Ne znam«, šaptom će Tom.
»Grmljav’na nije«, reče Huck sa strahopoštovanjem, »jerbo grmljav’na…«
»Čuj!« reče Tom. »Slušajte… šutite!«
Čekali su neko vrijeme koje im se učini kao vječnost, a onda isti prigušeni tutanj ponovno uznemiri svečanu tišinu.
»Hajde da vidimo!«
Skočiše na noge i požuriše prema obali koja je gledala u smjeru njihova mjesta. Razmaknuše grmlje na strmini pa se, vireći kroza nj, zagledaše preko vode. Mala je parna skela, nošena strujom, plovila otprilike na milju nizvodno od sela. Činilo se da joj je prostrana paluba prepuna svijeta. U blizini je skele plovio ili plutao niz struju velik broj laganih čamaca na vesla, no dječaci nisu mogli razabrati što ljudi u njima rade. Uskoro veliki mlaz bijela dima pokulja s boka skele, a kada se taj mlaz rasprši i uzdiže kao lijeni oblak, do dječaka opet dopre zvuk istoga onog potmulog tutnja.
»Sad znam!« uskliknu Tom. »Netko se utopio!«
»Vala, jes’«, reče Huck. »Tako su rad’li i prošlog lita kad se utopija Bill Turner: ispal’li su top priko vode, a od tog oni ki se udavija ispliva na površinu. A rade to i tako da uzmu komade kruva i stavu u nji’ živu, pa i’ metnu plivat’ i di god se niki utopija, oni će otplivat’ pravo ‘namo i undi stat’.«
»Da, čuo sam za to«. reče Joe. »Pitam se zašto se to dešava s kruhom.«
»Oh, nije tu kruh toliko bitan«, reče Tom. »Izgleda mi da je važnije ono što se izgovori nad kruhom prije nego što ga spuste u vodu.«
»Al’ niki ništo ne govori nad kruvom«, reče Huck. »Motrija san ja to i niki nije ništo reka’.«
»Pa, to je baš čudno«, reče Tom. »Ali možda govore nešto u sebi. Naravno, govore nešto u sebi. Bar bi to svakom trebalo biti jasno.«
Ostala se dva dječaka složiše da ima smisla u tome što Tom govori jer se od neukoga komada kruha, nepoučena čarobnim riječima, ne može očekivati da će se naročito pametno ponašati kada mu se povjeri ovako važan nalog.
»Ti bokca, kako bi sad volio biti tamo«, reče Joe.
»A tekar ja«, reče Huck. »Da’ bi’ sve na svitu samo da saznan ki se to utopija.«
Dječaci su još uvijek osluškivali i motrili. Odjednom Tomu u glavi bljesnu jedna misao i otkri mu rješenje zagonetke pa on uskliknu:
»Dečki, znam tko se utopio! Pa valjda mi!«
Istoga se časa osjetiše kao pravi junaci. Ovo je bilo veličanstveno slavlje! Njih trojica svima nedostaju, svi ih oplakuju, zbog njih su se mnoga srca slomila i prolijevaju se suze, bude se sjećanja što optužuju zbog krutosti prema ubogim, nestalim dječacima, sve i svakoga hvata beskorisno kajanje i grižnja savjesti, a najbolje je od svega to što sada čitavo mjesto govori samo o njima kao pokojnicima i što im svi dječaci zavide na toj blistavoj slavi. Bilo je to divno. Na kraju krajeva, isplatilo se otići u gusare.
Kad se spustio sumrak, skela se vrati svojem uobičajenom poslu, a čamci nestadoše. Gusari pak okrenuše prema logoru. Nadimali su se od taštine zbog netom stečene glasovitosti i veličanstvene uzbune koju su prouzročili. Naloviše riba, pripraviše večeru i pojedoše je, a onda počeše nagađati što se u selu sada o njima misli i govori: slike što su ih zamišljali o općoj žalosti što vlada zbog njihova nestanka bilo je silno ugodno promatrati – s njihova gledišta. No, kada se nad njih nadviše noćne sjene, postupno prestadoše brbljati pa su samo sjedili zureći u vatru, dok su im misli očevidno kojekuda lutale. Uzbuđenje je sada već bilo minulo pa Tom i Joe nisu mogli zatomiti misli o nekim osobama kod kuće koje u ovoj krasnoj zabavi ne uživaju toliko kao njih dvojica. Spopadoše ih zle slutnje: uznemiriše se i osjetiše se nesretnima. Nehotice im se izvi i uzdah-dva. Naskoro se Joe plašljivo odvaži na zaobilazno »ispipavanje« u pogledu pitanja o tome kako ostali gledaju na mogući povratak u civilizaciju… ne baš odmah, ali…
Tom ga smrvi svojim prezirom! Huck, koji se do tada još nije bio opredijelio, pristade uz Toma, a kolebljivac se brzo »opravda«, sav sretan što se iz škripca izvukao s najmanjom mogućom ljagom što ju je na nj bacala kukavička čežnja za domom. Pobuna je za sada bila djelotvorno ugušena.
Kako je noć dalje odmicala, Huck poče kunjati te ubrzo zatim i zahrka, a Joe odmah za njim. Tom je neko vrijeme nepomično ležao naslonjen na lakat i napeto ih promatrao. Konačno se oprezno podiže na koljena i uz treperave odsjeve što ih je bacala logorska vatra poče tražiti nešto u travi. Podigao je i pregledao nekoliko velikih, napola svijenih komada tanke bijele platanine kore te konačno izabra dva koja mu se učiniše najzgodnijima. Zatim kleknu kraj vatre i »crvenom kredom« s mukom napisa nešto na svakome od njih. Jedan komad kore smota i stavi u džep svojega kaputića, a drugu ugura u Joeovu kapu koju malo odmače od njezina vlasnika. U tu kapu stavi i stanovito đačko blago od gotovo neprocjenjive vrijednosti – između ostaloga, komad krede, gumenu loptu, tri udice i jednu od onakvih špekula koje su poznate kao »prave pravcate staklenke«. Onda se na prstima oprezno odšulja među drveće, a kada mu se učini da ga ona dvojica više ne mogu čuti, smjesta nadade u oštar trk prema pješčanom sprudu.

Petnaesto poglavlje


Nekoliko je časaka kasnije Tom već bio u plićaku kraj pješčanog spruda i kroz vodu gazio prema ilinojskoj obali. Voda mu je došla do pasa tek kada je već bio stigao na pola puta. Sada mu struja više nije dopuštala da dalje gazi pa se smjelo bacio u rijeku da prepliva preostalih sto jardi. Plivao je protiv struje, sjekući je poprijeko, ali ga je ona ipak vukla nizvodno nešto brže no što je očekivao. Uza sve to, konačno je stigao do obale, pa pustio da ga struja i dalje nosi, sve dok nije naišao na plićak i izvukao se iz vode. Stavi ruku u džep na kaputiću, ustanovi da je onaj komad kore još ondje, a onda udari kroz šumu, usporedo s obalom i u odjeći s koje se cijedila voda. Nešto prije deset sati izađe na čistinu nasuprot selu i vidje visoku riječnu obalu i skelu gdje leži u sjeni drveća. Pod treperavim je zvijezdama sve mirovalo. Širom otvorivši oči, on spuznu niz strmu obalu, kliznu u vodu, načini plivajući tri-četiri zamaha i pope se na laki čamac koji je bio privezan na krmi plovila kao »čamac za spašavanje«. Zavuče se pod veslačku klupu i stade čekati, uzbuđeno dišući.
Uskoro zveknu napuklo zvono i neki glas zapovijedi da se »odriješi užad«. Časak-dva kasnije kljun se čamca visoko podiže od udara valova što ih je skela podizala za sobom i putovanje otpoče. Tom se radovao ovom uspjehu jer je znao da je to skeli posljednji prelazak za tu noć. Nakon dugih dvanaest ili petnaest minuta kotači se zaustaviše, Tom kliznu preko ruba čamca, zapliva kroz tamu prema obali i izađe na suho pedeset jardi nizvodno, gdje nije bilo opasnosti da će naletjeti na kakve skitnice.
Poletje kroz puste uličice i uskoro se nađe pred stražnjom ogradom tetkine kuće. Pope se preko nje, približi se »krilu« i pogleda kroz prozor dnevne sobe u kojoj je gorjelo svjetlo. Ondje su zajedno sjedili i razgovarali tetka Polly, Sid, Mary i majka Joea Harpera. Bili su se smjestili uz postelju, a postelja se nalazila između njih i vrata. Tom priđe vratima i poče tiho povlačiti zasun, onda blago pritisnu vrata i ona se odškrinuše, a on nastavi oprezno gurati, drhteći svaki put kada bi škripnula, sve dok ne prosudi da bi se četveronoške mogao provući kroz njih. Stoga proturi glavu i poče oprezno puzati.
»Zašto ova svijeća tako treperi?« upita tetka Polly. Tom se požuri. »Bit će da su se vrata otvorila. Pa, naravno da jesu. Čudnim stvarima nikad kraja. Side, daj ih zatvori!«
Tom u zadnji čas nestade ispod postelje. Ležao je tamo neko vrijeme i »ispuhivao se«, a onda dopuza tako blizu tetki da joj je gotovo mogao dodirnuti nogu.
»Kao što sam rekla«, reče tetka Polly, »nije on bio zločest, nego, da tako kažem, nekako nestašan. Znate, prevrtljiv i lakomislen, nimalo poslušniji od ždrebeta. Tom nije nikada ništa zlo mislio i imao je najbolje srce koje je ikad postojalo«, i ona zaplaka.
»Baš je takav bio i moj Joe – uvijek pun vragolija i sposoban za svaku ludoriju, ali tako nesebičan i mio… Bože oslobodi, kad pomislim da sam ga istukla jer mi je popio vrhnje, a nije mi uopće palo na pamet da sam ga sama bacila zato što se pokvarilo, a sad svojeg jadnog, nedužnog dečka nikad, nikad, nikad više neću vidjeti na ovom svijetu!« I gospođa Harper zajeca kao da će joj srce prepući.
»Nadam se da je Tomu dobro tamo gdje je sad«, reče Sid, »ali da je bio samo malo bolji…«
»Side!« Premda ga nije mogao vidjeti, Tom nasluti sijevanje u očima stare gospođe. »Neću ni riječi čuti protiv mog Toma, sad kad ga više nema. Bog će se pobrinuti za njega, ne trebaš se ti o tome brinuti, mladiću. Oh, gospođo Harper, ne znam kako ću bez njega, ne znam kako ću bez njega. Bio mi je takva utjeha, premda mi se zbog njega često kidalo staro srce.«
»Bog dao, Bog oduzeo. Blagoslovljeno budi ime Gospodnje. Ali ovo je tako teško, oh, tako teško. Eto, baš prošle subote moj Joe mi je zapalio praskavu žabicu ravno pod nosom i ja sam ga tresnula tako da se pružio koliko je dug i širok. Nisam tada ni slutila kako će brzo… O, da se taj trenutak može vratiti, ja bih ga sada zagrlila i blagoslovila.«
»Da, da, da, točno znam kako se osjećate, gospođo Harper, posve točno znam kako se osjećate. Još jučer u podne moj Tom je našeg mačka napojio Ubibolom pa sam pomislila da će nam životinja kuću prevrnuti. I onda sam, Bože mi prosti, čvrknula Toma napršnjakom po glavi. Jadni dečko. Jadni moj mrtvi dečko. Sada se riješio svih muka. A zadnje riječi koje sam od njega čula bile su prijekor zbog…«
No, ta uspomena bijaše previše bolna za staru gospođu i posve je slomi. Sada je već i sam Tom cmizdrio, i to više iz sažaljenja nad samim sobom negoli zbog drugih. Čuo je kako Mary plače i od vremena do vremena ubacuje poneku lijepu riječ o njemu. Već je i sam o sebi počinjao misliti ljepše no ikada prije. Ipak, tetkin ga je teški jad dovoljno dirnuo da poželi iskočiti ispod postelje i pričiniti joj time silnu radost – a usto se i veličanstvena teatralnost takva postupka činila njegovoj naravi osobito privlačnom, ali se svlada i ostade mirno ležati.
Slušao je i dalje pa je po raznim sitnicama razabrao kako se isprva nagađalo da su se dječaci utopili na kupanju, a onda se otkrilo da je nestala mala splav. Zatim su neki dječaci rekli da su nestali dečki obećavali kako će se u selu uskoro »nešto čuti«, a mudre glave »zbrojile dva i dva« i zaključile da su dečki otplovili na toj splavi pa će se uskoro pojaviti malo niže u prvom susjednom gradiću. No, oko podneva su splav pronašli nasukanu na misurijskoj obali pet-šest milja nizvodno od sela pa je nade nestalo: bilo je sigurno da su se utopili, inače bi ih glad do mraka, ako ne i prije, bila potjerala kući. Vjerovalo se da je traganje za tijelima uzaludan napor, i to naprosto zato što su se dječaci zacijelo utopili nasred tjesnaca, jer bi se inače, kao dobri plivači, domogli obale. Danas je srijeda uvečer pa ako se tijela ne nađu do nedjelje, napustit će se svaka nada i istoga će se prijepodneva održati zadušnice. Tom uzdrhta.
Jecajući, gospođa Harper svima zaželje laku noć i okrenu se da pođe. No, onda dvije ucviljene žene, prepustivši se zajedničkom porivu, padoše jedna drugoj u naručje i pošteno se isplakaše uzajamno se tješeći, a onda se rastadoše. Kada je Sidu i Mary poželjela laku noć, tetka je Polly bila mnogo nježnija no što joj je bio običaj, pa čak i Sid malo šmrcnu, a Mary ode plačući iz sveg srca.
Tetka Polly kleknu i poče se moliti za Toma tako dirljivo, tako usrdno i s takvom neizmjernom ljubavlju u riječima i u staračkom drhtavom glasu da se dječak opet stao gušiti u suzama, još davno prije no što je ona završila molitvu.
I nakon što je tetka otišla u postelju, Tom se još dugo nije smio ni maknuti jer je ona od vremena do vremena bolno ječala, nemirno se prevrtala i bacala amo-tamo. Konačno se umiri pa bi u snu samo povremeno zastenjala. Tada se dječak iskrade, postupno se uspravi pored postelje, rukom zakloni svjetlo svijeće, stade iznad tetke i zagleda se u nju. Srce se ispuni sažaljenjem prema njoj. Izvadi iz džepa komad platanine kore i stavi ga kraj svijeće, no tada mu nešto pade na pamet pa neodlučno zastade. Od sretnoga rješenja do kojeg je došao ozari mu se lice i on žurno strpa koru natrag u džep. Zatim se naže nad tetku i poljubi joj uvele usne pa se smjesta išulja iz sobe zasunuvši vrata za sobom.
Do riječnog se pristaništa probi natrag istim putem, ne nađe ondje nikoga, hrabro zakorači na skelu jer je znao da je prazna, izuzevši stražara koji je redovito odlazio na spavanje i spavao kao zaklan. Tom odveza čamac na krmi, skliznu u njega te doskora oprezno zavesla uzvodno. Kada je dospio na jednu milju iznad sela, poče veslati ukoso preko rijeke upinjući se iz petnih žila. Spretno pristade na suprotnoj obali jer je to za njega bila svakidašnja malenkost. Rado bi bio i zaplijenio čamac, uz tumačenje da ga je moguće držati za lađu pa, prema tome, i za punovaljani gusarski plijen, ali je znao da bi se za čamcem posvuda tragalo pa bi tako i on i njegovi prijatelji na kraju mogli biti otkriveni. Stoga se iskrca i zađe u šumu.
Sjede i dugo otpočinu mučeći se da za to vrijeme ostane budan, a onda se umorno podiže da prijeđe posljednji dio puta. Noć je bila na izmaku, a još prije no što se našao nasuprot otočnom sprudu, već se posve razdanilo. Opet otpočinu, sve dok sunce nije dobrano odskočilo i pozlatilo veliku rijeku svojim sjajem, a onda se baci u vodu. Malo kasnije, zastade, onako mokar, na rubu logora i ču Joea gdje govori:
»Ne, Tom ti je pouzdan kao nitko, Huck. Vratit će se on. Neće pobjeći. Zna on da bi to bila sramota za gusara, a i preponosan je za nešto takvo. Sigurno je nešto smislio, samo da mi je znati što!«
»Nu, ovo što je ostavija, to je na svaki način naše, a?«
»Gotovo tako, Huck, ali ne još. U poruci piše da će biti naše ako se on ne vrati do doručka.«
»I vratio se!« uskliknu Tom, iskoristivši ovaj trenutak za sjajan dramski dojam, pa dostojanstveno zakorači u logor.
Bogat doručak od slanine i ribe bi ubrzo pripravljen te dječaci prionuše uz jelo, a Tom im usput ispripovjedi (i uljepša) svoje pustolovine. Kada je završio s pripovijedanjem, junačka družina nije znala što će sa sobom od hvalisavosti i taštine. Zatim se Tom povuče u neki sjenoviti kutak da odspava do podneva, a ostala se dvojica gusara spremiše na pecanje i istraživanje.

Šesnaesto poglavlje


Poslije ručka cijela družba pođe na sprud u potragu za kornjačinim jajima. Obilazili su uokolo zabadajući štapove u pijesak, a kada bi naišli na kakvo mekano mjesto, kleknuli bi i stali kopati rukama. Katkada bi iz jedne rupe izvadili i po pedeset-šezdeset jaja. Bile su to savršeno oble bijele stvarce, mrvicu manje od običnog oraha. Te su večeri imali izvrsnu gozbu od jaja prženih na oko, a onda još jednu u petak ujutro.
Nakon doručka zabavljali su se na sprudu vičući, poskakujući i neprekidno hvatajući jedan drugoga te zbacujući usput odjeću sa sebe, sve dok nisu ostali posve goli, a onda nastaviše izvoditi ludorije daleko od plitke vode kraj spruda, boreći se sa snažnom strujom koja bi im od vremena do vremena povukla noge i time znatno povećavala zabavu. Povremeno bi stali u krug i dlanovima prskali vodu jedan drugome u lice, postupno se približavajući jedan drugome i okrećući glavu u stranu da izbjegnu zagušno prskanje vode, a naposljetku bi se pograbili i hrvali, sve dok netko od njih ne bi nadjačao i zagnjurio drugoga, a onda bi sva trojica završila pod vodom u klupku bijelih nogu i ruku pa opet izronili pušući, pljujući, smijući se i hvatajući zrak – sve u isti mah.
Kada bi se dobro izmorili, istrčali bi iz vode i izvalili se na suhi, vrući pijesak, ležali ondje i zasipavali se njime, a onda to prekinuli i opet odjurili u vodu da ondje ponove raniju igru. Konačno im pade na pamet da njihova gola koža izgleda baš kao kakav »triko»u boji puti pa u pijesku narisaše krug i tako načiniše cirkus – i to čak s tri klauna, jer nijedan nije tu najslavniju ulogu htio prepustiti kome drugom.
Zatim se prihvatiše špekula pa su se igrali gađanja »sa zemlje«, »iz kruga« i »za ozbiljno«, sve dok im i ta zabava ne dojadi.  Onda se Joe i Huck još jednom okupaše, no Tom se ne usudi poći za njima jer je upravo u tom času otkrio da je, zbacujući hlače, s gležnja zbacio i nisku načinjenu od čegrtaljki zmije čegrtuše pa se čudio kako mu je bez zaštite te misteriozne amajlije. tako dugo uspjelo izbjeći grč. Nije se usuđivao ući u vodu dok je nije našao, a dotle su se druga dvojica umorila i spremila da malo otpočinu. Postupno se raziđoše svaki na svoju stranu, »raspekmeziše se« i čeznutljivo zagledaše prema selu koje je s druge strane široke rijeke drijemalo na suncu. Tom se zateče kako nožnim palcem u pijesku ispisuje BECKY, izbrisa to i naljuti se na sebe zbog vlastite slabosti. No, unatoč tomu, opet ispisa to ime: nije tomu mogao odoljeti. Izbrisa ga još jednom, a onda se riješi daljnje napasti tako što pozva onu drugu dvojicu i pridruži im se.
No, Joe je bio do te mjere klonuo duhom da mu gotovo nije bilo spasa. Toliko je čeznuo za domom da je jedva podnosio taj jad. Suze samo što mu nisu potekle. A i Hucka je bila uhvatila sjeta. Tom je bio snužden, ali se trsio da to ne pokaže. Čuvao je tajnu i još je nije bio spreman odati, ali je znao da će je, ako ta buntovna potištenost još malo potraje, morati otkriti pa reče, tobože pokazujući veliku razdraganost:
»Dečki, kladim se da je na ovom otoku već bilo gusara. Mi ćemo ga opet pretražiti. Ovdje negdje sigurno postoji zakopano blago. Čujte, što biste rekli da slučajno nabasate na trulu škrinju punu zlata i srebra?«
No, njegove riječi izazvaše samo mlak zanos koji izblijedje bez ikakva odgovora. Tom ih pokuša namamiti na još jedan ili dva pothvata, ali mu i ti pokušaji propadoše. Bio je to bezizgledan trud. Joe je sjedio čeprkajući štapom po pijesku i doimajući se veoma smrknuto. Konačno reče:
»Dečki, hajde da prekinemo s ovim. Ja bih kući. Ovdje je tako pusto.«
»Oh, nemoj, Joe, proći će tebe to neraspoloženje«, reče Tom. »Samo se sjeti kako je ovo dobro mjesto za pecanje.«
»Nije me briga za pecanje. Hoću kući.«
»Ali, Joe, nigdje se ne može tako dobro kupati kao ovdje.«
»Što će mi kupanje? Nekako mi se i ne da kupati kad mi to nitko ne brani. Ja ozbiljno idem kući.«
»Oh, koješta! Derište! Sve mi izgleda da bi ti htio k svojoj mamici.«
»Da, hoću se vratiti mami – baš kao što bi i ti htio, samo da imaš mamu. Nisam ništa veće derište nego ti.« I Joe malo zašmrca.
»Dobro, pustit ćemo cmizdravca da ide kući k mami, je li tako, Huck? Jadan mali – ne može bez mamice! Pa, dobro. Tebi se ovdje sviđa, je li, Huck? Nas dvojica ćemo ostati, a?«
Huck reče: »A-ha«, i to prilično nevoljko.
»Dok sam živ, s vama više neću razgovarati«, reče Joe ustajući. »Tako da znate!« Zlovoljno se udalji i poče se oblačiti.
»Vrlo važno!« reče Tom. »Nitko te i ne treba. Idi kući pa neka ti se smiju. Ma, krasan si mi ti gusar. Huck i ja nismo cmizdravci. Nas dvojica ćemo ostati, je li, Huck? A on neka ide ako baš hoće. Izgleda mi da ćemo se vjerojatno snaći i bez njega.«
Međutim, Tomu uza sve to nije bilo lako i uznemirio se videći da se Joe i dalje prkosno oblači, a obeshrabrio se vidjevši kako i Huck čeznutljivo gleda Joeove pripreme i ustrajava u nekakvoj zloslutnoj šutnji. Uskoro Joe, bez ijedne oproštajne riječi, poče gaziti kroz vodu prema ilinojskoj obali. Tomu klonu srce i on pogleda prema Hucku. Huck ne izdrža njegov pogled, već obori oči. Onda reče:
»Tome, i ja bi’ iša’ odavlen. Ovdi se sve već pritvor’lo u samu čamot’nju, a sad će bit’ još i gore. ‘Ajmo i mi, Tome.«
»Ja ne idem. Vas dvojica možete ići ako hoćete. Ja bome ostajem.«
»Tome, odo’ ja.«
»Dobro, idi – tko te drži?«
Huck počne skupljati razbacanu odjeću pa reče:
»Tome, volija bi kad bi i ti poša’. Razmisli još jedared. Nas dva ćemo te čekat’ na obali.«
»E,onda ćete se vraški načekati, tek toliko da znate.
Huck žalosno krenu, a Tom ostade gledati za njim, u srcu mučen žarkom željom da odbaci ponos te i sam pođe. Nadao se da će ona dvojica stati, no oni su polako gazili sve dalje. Iznenada mu sinu da je sve oko njega postalo vrlo pusto i tiho. Po posljednji se put uhvatio u koštac s ponosom, a onda poletje za drugovima vičući:
»Čekajte! Čekajte! Moram vam nešto reći!«
Oni odmah stadoše i osvrnuše se. Stigavši do mjesta na kojem su se njih dvojica zaustavila, Tom im poče otkrivati svoju tajnu, a oni su ga zlovoljno slušali, sve dok konačno ne shvatiše ono »glavno« na što je ciljao. Tada s odobravanjem ispustiše ratnički poklič i rekoše kako je to »sjajno!«, kao i to kako, da im je to odmah rekao, ne bi bili ni krenuli. On se uvjerljivo opravdavao, ali je pravi razlog bio u tome što se bojao da ih čak ni ta tajna neće predugo zadržati pa ju je odlučio sačuvati kao posljednji mamac.
Dječaci se veselo vratiše i opet se s voljom prihvatiše ranijih igara, cijelo vrijeme brbljajući o Tomovoj izvanrednoj zamisli i diveći se njezinoj nadahnutosti. Nakon slasnog obroka od jaja i ribe, Tom reče da bi sada volio naučiti pušiti. I Joeu se svidje ta namjera pa reče da bi i on htio pokušati. Tako Huck napravi lule i napuni ih. Dvojica početnika ranije nikada nisu pušila ništa osim cigara napravljenih od vinova lišća, a one su »peckale« jezik i nipošto se nisu računale kao muževno pušenje.
Ispružiše se i osloniše na laktove pa oprezno i s nepovjerenjem povukoše prvi dim. Bio je odvratna okusa i malo im se povraćalo, ali je Tom rekao:
»Pa, to je baš lako! Da sam znao da je sve u ovome, odavno bih propušio.«
»I ja«, reče Joe. »Ništa naročito.«
»Zbilja, toliko puta sam gledao ljude kako puše i mislio kako bih rado da i ja to mogu, a nisam nikad ni pomislio da zapravo i mogu«, reče Tom.
»Baš je tako bilo i sa mnom, je li Huck? Pa, Huck, ti si me čuo kad sam to govorio! Evo, neka ti Huck kaže.«
»Jes’ bome, još kol’ko puta«, potvrdi Huck.
»A tek ja!« reče Tom. »O, stotinu puta. Jednom dolje kod klaonice. Sjećaš se, Huck? Kad sam to rekao, tamo su bili i Bob Tanner, Johnny Miller i Jeff Thatcher. Pa, Huck, valjda se sjećaš da sam to govorio?«
»Jesi, vala«, reče Huck. »Bilo je to oni dan nakon šta san ja izgubija pravu bilu kamenku. Ne, još jedan dan ran’je.«
»Eto, što sam ti rekao?« reče Tom. »Huck se sjeća.«
»Vjerujem da bih cijeli dan mogao pušiti lulu«, reče Joe. »Uopće mi nije mučno.«
»Nije ni meni«, reče Tom. »I ja bih mogao pušiti cijeli dan. Ali se kladim da Jeff Thatcher ne bi.«
»Jeff Thatcher! Pa, on bi se srušio da samo dvaput povuče. Samo da jednom pokuša, vidio bi on svoje.«
»Još kako! A Johnny Miller – baš bih volio jednom vidjeti Johnnyja Millera da puši lulu.«
»Oh, a ja misliš da ne bih?« reče Joe. »Ma, kladim se da Johnnyju Milleru to uopće ne bi išlo, baš kao ni bilo što drugo. Njega bi sredilo već i da samo omiriše dim.«
»Bome je tako, Joe. Čuj – što bih volio da nas dečki sada vide!«
»I ja.«
»Čujte, dečki, nećemo o ovome nikome ništa govoriti. Pa, kad jednom oni budu u blizini, ja ću prići k tebi i reći: ‘Joe, imaš lulu? Baš bih malo zapalio’, a ti ćeš reći, onako nehajno, kao da to nije ništa, reći ćeš: ‘Da, imam onu staru lulu i još jednu, ali mi duhan nije baš dobar.’ A ja ću reći: ‘Oh, nema veze, samo ako je dosta jak.’ Onda ćeš ti izvaditi lule pa ćemo nas dvojica mirno zapaliti, a oni će samo zinuti od čuda.«
»Ti bokca, Tome, što će to biti veselo. Volio bih da to može sada biti!«
»I ja isto! A tek kad im kažemo da smo pušiti naučili na gusarenju, kako će im samo biti žao što i oni nisu bili s nama!«
»Oh, i meni tako izgleda, čak bih se i okladio u to.«
Ovako je tekao razgovor, ali je doskora počeo ponešto zapinjati i postao nepovezan. Stanke su postajale sve duže, a izbacivanje je pljuvačke čudesno učestalo. Svaka se pora na Tomovim i Joeovim obrazima pretvorila u prepuno vrelo te su njih dvojica jedva stizali dovoljno brzo izbacivati vodu iz podruma ispod jezika da spriječe poplavu, a usprkos svim naporima, nešto im se sline slijevalo u grlo i svaki ih čas tjeralo na povraćanje. Oba su dječaka sada već bila jako problijedjela, a lica im izgledala jadno. Joeu lula ispade iz mlitavih prstiju, a nakon toga se isto desi i Tomu. Oba su izvora bjesomučno tekla, a obje su sisaljke crple iz sve snage. Joe nemoćno reče:
»Izgubio sam nož. Idem ga potražiti.«
A Tom dodade drhtavih usana i zastajkujući u govoru:
»Ja ću ti pomoći. Ti pođi onim putem, a ja ću tražiti oko izvora. Ne, Huck, ti ne moraš s nama – već ćemo ga mi naći.«
Tako je Huck ponovno sjeo i čekao sat vremena. Onda mu postade dosadno pa krenu u potragu za svojim drugovima. Nađe ih u šumi, svakoga na svojoj strani, obojicu vrlo blijede i obojicu u čvrstom snu. No, po nekim sitnicama zaključi da su se, ako su i imali kakvih nevolja, toga i riješili.
Toga dana za večerom nisu baš bili razgovorljivi. Djelovali su postiđeno, a kad je Huck nakon obroka sebi napunio lulu i spremao se isto napraviti i za njih, odbiše rekavši da se ne osjećaju baš najbolje – pokvarili su želudac nečim što su pojeli za ručak.
Oko ponoći, Joe se probudi i zovnu ostalu dvojicu. U zraku je ležala teška sparina koja je naviještala oluju. Dječaci se šćućuriše jedan uz drugog i potražiše prijateljsko utočište kraj vatre, unatoč sparnom zraku i njegovoj sumornoj, nepomičnoj toplini koja ih je gušila. Sjedili su mirno, u napetom iščekivanju. Svečani je muk i dalje vladao. Crna je tmina bila progutala sve izvan domašaja svjetlosti vatre. Ubrzo sijevnu drhtavi blijesak koji na trenutak nejasno osvijetli lišće, a zatim nestade. Domalo sijevnu i drugi, malo jači. Zatim još jedan. Onda kroz šumsko granje s uzdahom prođe slabašan jecaj, a dječaci na obrazu osjetiše kratkotrajan dašak i protrnuše od pomisli da je to kraj njih prohujao duh noćni. Nastupi stanka, a onda sablasna munja pretvori noć u dan i u njezinu se sjaju ukaza, zasebno i jasno, svaka, pa i najmanja vlat trave što im je rasla oko nogu. Ukazaše se isto tako i tri blijeda, preplašena lica. Duboka orljava groma dovalja se i grunu s nebesa, a onda se izgubi u daljini poput potmule tutnjave. Proletje zapuh ledena zraka, od čega sve lišće zašušta, a pahuljasti se pepeo oko vatre poput snijega rasprši na sve strane. Još jednom nemilosrdno blještavilo rasvijetli šumu i u isti se tren prolomi prasak, a dječacima se učini da se od njega kidaju vrhovi drveća ravno iznad njihovih glava. U neprozirnoj tmini koja je nakon toga zavladala pribiše se od straha jedan uz drugoga. Po lišću jednolično zabubnja nekoliko krupnih kapi kiše.
»Dečki, brzo! Idemo u šator!« uzviknu Tom.
Jurnuše spotičući se u mraku o korijenje i vriježe, a ni dvojica od njih ne potrčaše u istom smjeru. Bijesna je vjetrušina hučala kroz drveće, nagoneći u stenjanje sve na što bi naišla. Jedna je munja za drugom zasljepljivala oči, jedna orljava groma za drugom zaglušivala uši. Onda pljusnu kiša kao iz kabla, a stade se podizati i vihor, šibajući u zapusima njome po tlu. Dječaci su se uzajamno dozivali, no huk vjetra i tutnjava gromova potpuno im zaglušiše glasove. Konačno ipak jedan po jedan dovrludaše do šatora i skloniše se u nj, promrzli, preplašeni i mokri do kože: bili su, međutim, sretni što nisu sami u nevolji. Razgovarati nisu mogli – toliko je staro jedro bijesno udaralo, čak da su i uspjeli nadjačati ostalu buku. Oluja je sve više mahnitala pa se jedro uskoro otrže sa svojih vezova i odletje lepećući na vjetru. Dječaci se uhvatiše za ruke i pobjegoše, uz mnogo padova i masnica, u zaklon velikog hrasta koji je rastao na obali rijeke. Bitka je sada bila u punom jeku. Pod neprekidnim požarom munja što je plamtio na nebesima sve se na zemlji ocrtavalo oštro kao izrezano i u nezasjenjenoj jasnoći: povijeno drveće, uzburkana rijeka bijela od pjene, brizgavo prštanje vodene izmaglice, nejasni obrisi strme obale na drugoj strani rijeke što se nazirala kroz rastrgane oblake i iskošenu kišnu koprenu. Svaki bi čas neko divovsko stablo klonulo u borbi i srušilo se kršeći mlađe raslinje. Neumorna orljava gromova sada je parala uši prodornim i oštrim, neopisivo užasnim praskom. Oluja doseže vrhunac u još neviđenom naletu te se činilo da je kadra rastrgati otok na komadiće, spaliti ga, potopiti ga sve do vrhova drveća, otpuhati ga i zaglušiti svakoga živog stvora na njemu, i to sve u isti mah. Teško je mladim lutalicama bilo provesti ovu noć na otvorenom.
No, borba se napokon završi i sile se prirode stadoše povlačiti uz sve tiše prijetnje i gunđanje te ponovno zavlada mir. Dječaci se vratiše u logor, dobrano ustrašeni, no ondje ustanoviše kako ipak imaju razloga da budu sretni i presretni: naime, veliku je platanu što je pružala zaklon njihovu ležaju, munja bila uništila i spalila, a oni su u času te nesreće bili daleko odatle.
Sve je u logoru bilo preplavljeno, pa i logorska vatra. Njih su trojica bili tek nepromišljeni dječaci, kao i svi dječaci njihovih godina, te uopće nisu bili zaštitili vatru od kiše. Bio je to itekakav razlog da se zabrinu jer su bili pošteno pokisli i promrzli. Na sav glas udariše u kuknjavu, no onda otkriše da je vatra odozdo bila toliko duboko nagorjela veliku kladu kraj koje su je bili naložili (ondje gdje se klada krivila prema gore i odvajala se od zemlje) da je onoliko žara koliko bi otprilike stalo na dlan, izbjeglo vlazi. Strpljivo su je poticali, sve dok iverjem i korom drveća koju su našli ispod zaštićenih klada ne navedoše vatru na to da se ponovno rasplamsa. Onda stadoše na nju gomilati suho granje, sve dok se huktavi oganj ponovno ne razgorje i njima opet postade lako pri duši. Osušiše kuhanu šunku i pogostiše se, a nakon toga sjedoše uz vatru te uzeše raspredati o svojoj ponoćnoj pustolovini i slaviti je sve do jutra, jer nigdje uokolo ionako nije bilo suha mjesta na kojem bi se moglo spavati.
Kada se ujutro prikralo sunce i zasjalo odozgor na njih, dječake svlada pospanost te odoše do pješčanog spruda da malo odspavaju. Domalo sunce pripeče pa se nevoljko prihvatiše spravljanja doručka. Nakon jela osjećali su se kiselo i ukočeno, a i opet ih je pomalo uhvatila čežnja za domom. Tom opazi znakove takva raspoloženja pa uze razveseljavati gusare što je bolje znao i umio. No, njima nije bilo ni do špekula, ni do cirkusa, ni do kupanja, baš kao i ni do čega drugog. Podsjeti ih na zajedničku veliku tajnu i potaknu u njima tračak razdraganosti pa ih, dok se ona još nije izgubila, uspje pridobiti za novu zabavu. Neko će vrijeme prekinuti s gusarenjem pa će za promjenu biti Indijanci. Ta ih zamisao privuče te ne potraja dugo, a oni su se već svukli i od glave do pete išarali prugama od crna blata tako da su izgledali kao zebre – sva su trojica, dakako, bili poglavice – a onda se razletješe po šumi da napadnu kakvo englesko naselje.
Naskoro se podijeliše na tri neprijateljska plemena, pa su uz strašne bojne pokliče napadali jedan drugoga iz zasjede, uzajamno se ubijali i skalpirali kao da ih ima na tisuće. Bio je to krvav, pa prema tome i krajnje ugodan dan.
Sastaše se u logoru u vrijeme večere, gladni i sretni. No, sada se pojavi jedna poteškoća – zaraćeni Indijanci ne mogu jedni s drugima lomiti pogaču ako najprije ne sklope mir, a to je jednostavno nemoguće ako se najprije ne popuši lula mira. Za neki drugi način nisu bili nikada čuli. Dvojica među našim urođenicima gotovo zažališe što više nisu gusari. Druge im, međutim, nije bilo pa s onoliko prividnog veselja koliko su ga mogli u sebi skupiti, zatražiše lulu te stadoše redom iz nje povlačiti dimove, baš onako kako dolikuje.
I gle, bi im drago što su postali divljaci jer su iz toga izvukli neku korist: ustanoviše kako sada već mogu pomalo pušiti, a da ne moraju odmah krenuti u potragu za izgubljenim nožem. Nije im bilo toliko mučno da im ozbiljno pozlije pa nije bilo vjerojatno da će ovu izvanrednu priliku propustiti iz pukog nehaja. Ne, nakon večere počeše oprezno vježbati, i to s poprilično dobrim uspjehom, pa tako cijelu večer provedoše likujući. Zbog novostečene su vještine bili ponosniji i sretniji nego da su mogli odrati kožu i skinuti skalp pripadnicima svih Šest plemena.  Ostavit ćemo ih sada da puše, brbljaju i hvastaju se jer nam za sada više nisu potrebni.

Sedamnaesto poglavlje


Toga istog mirnog subotnjeg poslijepodneva u njihovu mjestancetu, međutim, nije bilo veselo. Harperovi i obitelj tetke Polly bili su se zavili u crninu uz veliku žalost i mnogo suza. Neobična se tišina bila nadvila nad selo, iako je, ruku na srce, ondje i inače bilo dovoljno tiho. Mještani su rastreseno išli za svojim poslovima, malo su govorili i često uzdisali. Subotnji dan, inače predviđen za odmor, djeci je bio samo na teret. Nisu imala volje za uobičajene zabave pa su uskoro i odustala od njih.
Becky Thatcher, ophrvana sjetom, vukla se poslijepodne pustim školskim dvorištem, ne nalazeći ondje nikakve utjehe. Pritom je razgovarala sama sa sobom:
»Oh, da bar sad imam onu njegovu mjedenu kuglu! Nemam ništa što bi me sjećalo na njega«, i suspregnu tihi jecaj.
Uskoro stade i reče u sebi:
»To je točno ovdje bilo. O, da se to može ponoviti, ne bih mu više ono rekla, ne bih –ni za što na svijetu. Ali njega sad nema i ja ga više nikad, nikad, nikad neću vidjeti.«
Ta je pomisao slomi i ona odluta dalje, a suze joj se same kotrljale niz obraze. Onda naiđe poprilična skupina dječaka i djevojčica, sve Tomovi i Joeovi drugovi u igri: zaustaviše se gledajući preko ograde od kolja i smjernim glasom razgovarajući o tome kako je Tom svojevremeno napravio ovo ili ono, kada su ga zadnji put vidjeli te kako je Joe rekao ovu i onu nevažnu sitnicu (u kojoj se već onda krilo jezivo proročanstvo, kako se to sada jasno vidi!), a svaki je govornik pokazivao točno mjesto na kojem je tada stajao koji od dvojice nestalih dječaka pa onda dodavao nešto poput: »A ja sam stajao baš ovako – kao što sad stojim, a ti kao da si on – bio sam mu ovako blizu – a on se nasmijao, baš ovako – a onda, nekako, kao da me jeza prošla – nešto grozno, znaš – i uopće nisam shvaćao što to znači, naravno, ali sad mi je sve jasno!«
Onda nastade prepirka o tome tko je pokojne dječake posljednji vidio žive pa su mnogi svojatali tu žalosnu čast i nudili dokaze popraćene više ili manje iskrivljenim svjedočanstvima. Kada je konačno zaključeno tko je zaista posljednji vidio pokojnike i s njima posljednji razmijenio nekoliko riječi, ti sretnici zadobiše nekakvu svetu važnost, a svi su ostali blenuli u njih i zavidjeli im. Neki jadničak koji nije našao ništa drugo čime bi se mogao pohvaliti, reče, prilično se očevidno ponoseći tom uspomenom:
»E, pa, mene je Tom Sawyer jednom izmlatio.«
No, to i nije bila neka naročita ponuda. Većina je dječaka mogla spomenuti to isto pa se time ovoj časti snižavala cijena. Družba se otklati dalje, glasom punim strahopoštovanja oživljavajući sjećanja na nestale junake.
Kada sutradan prijepodne završi nastava u nedjeljnoj školi, zvono, umjesto da zvoni na uobičajen način, poče zvoniti za mrtve. Bila je to veoma tiha nedjelja, a žalosni se zvuk dobro slagao sa sjetnim mukom što se bio nadvio nad prirodu. Mještani su se počinjali okupljati, zastajkujući časkom u predvorju da se šaptom malo porazgovore o tužnom događaju. No, u crkvi nitko nije šaptao i tišinu je prekidalo samo sumorno šuštanje kakve haljine kada bi koja žena zauzimala svoje mjesto u klupi. Nitko se nije sjećao da je crkvica ikada ranije bila tako puna. Napokon nastade stanka puna napetosti, šutnja puna iščekivanja, a onda uđe tetka Polly u Sidovoj i Marynoj pratnji, te za njima obitelj Harper, svi u dubokoj crnini, pa svi župljani, a s njima i stari svećenik, s puno poštovanja ustadoše i ostadoše na nogama, sve dok žalobnici ne posjedaše u prvu klupu. Tada opet uslijedi sveopća tišina, na mahove prekidana prigušenim jecajima, a potom svećenik raširi ruke i poče moliti. Bi otpjevana ganutljiva crkvena pjesma i uslijedi propovijed nadahnuta biblijskom rečenicom: »Ja sam uskrsnuće i život.«
U nastavku bogoslužja svećenik iznese tako slikovit opis kreposti, umiljatog ponašanja i rijetke darovitosti nestalih dječaka te se svaka duša, misleći da ih prepoznaje u tom prikazu, žacnula sjećajući se kako je prije uvijek bila ustrajno slijepa prema njima i kako je u jadnim dječacima ustrajno viđala samo pogreške i mane. Svećenik isto tako ispriča mnoge dirljive zgode iz života malih pokojnika koje osvijetliše njihovu umilnu i velikodušnu narav, pa svi stadoše uviđati koliko su ti događaji bili uzvišeni i lijepi te se s dubokom žalošću sjetiše da su se njima, u vrijeme kada su se zbivali, činili kao pravi pravcati nitkovluci koji zaslužuju da budu kažnjeni bičem od sirove goveđe kože. Što se dirljiva priča više nastavljala, župljane je obuzimalo sve jače i jače ganuće, dok naposljetku cijeli skup ne zarida i u zboru se bolnih jecaja ne pridruži ucviljenim žalobnicima, a i sam svećenik dade maha osjećajima i zaplaka na propovjedaonici.
Na galeriji se ču neki šušanj koji nitko ne zamijeti, a trenutak kasnije zaškripaše crkvena vrata. Svećenik podiže suzne oči iznad maramice i zastade kao okamenjen! Najprije jedan, pa onda drugi par očiju krenu za svećenikovim pogledom, a onda, svi župljani ustadoše kao jedan i zagledaše se u trojicu mrtvih dječaka koji su koračali prolazom između klupa. Tom na čelu, za njim Joe, a na kraju se stidljivo vukao Huck, poput kakve hrpe ovješenih dronjaka. Njih su se trojica krila na napuštenoj galeriji slušajući vlastito posmrtno slovo.
Tetka Polly, Mary i Harperovi baciše se oko vrata uskrslim dječacima, obasuše ih poljupcima upućujući ujedno Svevišnjemu izljeve zahvalnosti, dok je jadni Huck stajao zbunjen i u neprilici, ne znajući točno što da napravi ili kamo da se sakrije pred tolikim neprijaznim očima. Pokoleba se i već htjede šmugnuti kadli ga Tom uhvati za ruku i reče:
»Tetko Polly, ovo nije u redu. Ljudi bi se trebali radovati i tome što vide Hucka.«
»I bit će tako. Ja se radujem što ga vidim, to jadno siroče bez majke!« Jedino je pažnja puna ljubavi kojom ga je obasula, mogla u Hucku izazvati još veću nelagodu od one koju je do tada osjećao.
Nenadano svećenik povika iz sveg glasa: »Hval’te Boga od kog je blagoslov svaki – PJEVAJTE! – i to iz punog srca!
I zapjevaše. Slavodobitno se zaori napjev Stari Stoti, a dok su se od njega tresle krovne grede, gusar Tom Sawyer gledao je na zavidnu mladež, u dnu srca priznajući samome sebi da mu je ovo najsretniji trenutak u životu.
Hrleći iz crkve, »nasamareni« su župljani govorili kako bi gotovo pristali da ih netko opet ovako izvrgne ruglu samo da još jednom mogu čuti gdje se ovako pjeva Stari Stoti.
Toga je dana Tom izvukao više udaraca i poljubaca – ovisno o promjeni raspoloženja tetke Polly – no što bi ih ranije zaslužio u godini dana, a da pritom ni sam nije zapravo znao što od toga dvoga u većoj mjeri izražava zahvalnost prema Bogu i ljubav prema njemu samome.

Osamnaesto poglavlje


To je bila ona Tomova velika tajna – naum da se zajedno sa svojom gusarskom subraćom vrati kući i prisustvuje vlastitim zadušnicama. U subotnje su predvečerje na nekoj kladi doveslali do misurijske obale i iskrcali se pet ili šest milja nizvodno od sela, u šumi na rubu mjesta spavali gotovo do svitanja, a onda se sporednim prolazima i uličicama odšuljali do crkve i ondje na galeriji još malo odspavali usred nabacane hrpe polomljenih klupa.
U ponedjeljak ujutro, za doručkom, tetka Polly i Mary bile su vrlo nježne prema Tomu i ispunjavale mu svaku želju, a svi su govorili više no inače. U toku razgovora reče tetka Polly:
»Dobro, Tome, ne kažem da nije bila krasna šala držati sve nas gotovo tjedan dana na mukama tako da se vas trojica zabavite, ali nisi morao biti baš tako tvrdog srca pa i mene pustiti da tako patim. Ako si mogao preploviti ovamo na kladi da stigneš na vlastite zadušnice, mogao si i prije prijeći rijeku i nekako mi dati do znanja da nisi mrtav, nego si samo pobjegao.«
»Da, Tome, mogao si to učiniti«, reče Mary, »i vjerujem da bi ti to i napravio samo da si se toga sjetio.«
»Napravio bi to, Tome?« upita tetka Polly, a lice joj čeznutljivo zasja. »Reci, da si se toga sjetio, bi li doista tako napravio?«
»Ja… ovaj… ne znam. To bi sve pokvarilo.«
»Tome, nadala sam se da me bar toliko voliš«, reče tetka Polly potištenim glasom koji dječaka silno uznemiri. »Da ti je bilo dovoljno stalo da misliš o tome, već bi i to bilo nešto, čak da to i nisi napravio.«
»Hajde, tetice, nije to nikakvo zlo«, zauze se za njega Mary, »to je samo Tomova smušenost – uvijek je u takvoj žurbi da se nikad ničega ne sjeti.«
»Tim žalosnije. Sid bi se sjetio. Sid bi to i napravio. Tome, jednog dana, kad bude prekasno, sjetit ćeš se ovoga i zažaliti što ti je bilo premalo stalo do mene, a to bi te tako malo stajalo.«
»Ali, tetice, pa ti znaš da mi je stalo do tebe«, reče Tom.
»Otkud da ja to znam kad mi to nikad ne pokazuješ!«
»Sad mi je žao što se nisam sjetio«, Tom će pokajničkim glasom, »ali sam te zato sanjao. Pa i to je nešto, je li?«
»Nije mnogo – i mačke sanjaju – ali bolje išta nego ništa. Što si sanjao?«
»Eto, u srijedu navečer sam sanjao da ti sjediš ovdje kraj kreveta, Sid je sjedio pored drvene škrinje, a Mary kraj njega.«
»Pa, tako je i bilo. Uvijek tako sjedimo. Raduje me što su se bar tvoji snovi toliko pomučili oko nas.«
»A sanjao sam i da je ovdje bila majka Joea Harpera.«
»Pa i bila je ovdje! Jesi li još nešto sanjao?«
»O, mnogo toga, ali mi je sad sve tako nejasno.«
»Dobro, hajde, bar se pokušaj sjetiti!«
»Nekako mi se čini kao da je vjetar… da je vjetar puhnuo u…u…«
»Potrudi se, Tome! Vjetar je doista puhnuo u nešto. Hajde dalje!«
Tom je prstima pritiskao čelo naprežući se cijelu minutu, a onda rekao:
»Imam ga! Sad ga imam! Puhnuo je u svijeću!«
»Bože, smiluj nam se! Nastavi, Tome, nastavi!«
»Čini mi se da si rekla: ‘Gle, bit će da su se vrata…’«
»Nastavi, Tome!«
»Samo trenutak, pusti me da razmislim… samo trenutak. Oh, da… rekla si kako ti se čini da su se vrata otvorila.«
»Dabogda ne sjedila ovdje ako to nisam i rekla! Sjećaš se, Mary? Nastavi!«
»A onda… a onda… pa, nisam baš sasvim siguran, ali mi se čini kao da si rekla Sidu da… da…«
»No? No? Što sam mu rekla da napravi, Tome? Što sam mu rekla?«
»Rekla si mu… rekla si mu… Oh, rekla si mu da ih zatvori.«
»Ma, za ime svega! Nikad u životu nisam čula ovako nešto! Meni neka više nitko ne priča da u snovima nema ničega. Iz ovih stopa idem to ispričati Sereny Harper. Voljela bih vidjeti kako će joj u ovom pomoći ono njezino mudrovanje o praznovjerju. Nastavi, Tome!«
»Oh, sad mi već sve postaje jasno kao dan. Onda si rekla da nisam zločest, nego samo nestašan i lakomislen te da nisam ništa poslušniji od… od… Mislim da si rekla ‘od ždrebeta’ ili nešto slično.«
»Tako je i bilo! Za Boga miloga! Nastavi, Tome!«
»A onda si počela plakati.«
»I jesam. Jesam. I to mi nije bilo prvi put, nije. A onda…«
»Onda je i gospođa Harper počela plakati i rekla da je i Joe isto takav i požalila je što ga je izmlatila zato što je dirao vrhnje koje je zapravo ona sama bacila…«
»Tome! To je Duh Sveti bio sišao na tebe! Postao si vidovit – eto, to se desilo! Tako ti Boga, nastavi Tome!«
»Onda je Sid rekao… rekao je…«
»Mislim da ja ništa nisam rekao«, reče Sid.
»Jesi, Side, rekao si », reče Mary.
»Začepite vas dvoje i pustite Toma da nastavi! Što je Sid rekao, Tome?«
»Rekao je… mislim da je rekao kako se nada da je meni dobro tamo kamo sam otišao, ali da sam bio samo malo bolji…«
»Gle, čujete li vi ovo? To su točno njegove riječi!«
»A ti si mu rekla da zašuti.«
»Bome, jesam! Mora da je tu bio neki anđeo. Tu je negdje bio anđeo!«
»Onda je gospođa Harper pričala o tome kako je nju Joe preplašio praskavom žabicom, a ti si govorila o Peteru i Ubibolu...«
»Živa istina, baš kao što ja ovdje stojim!«
»I još ste nadugo i naširoko pričali o tome kako ste zbog nas pretraživali dno rijeke i da će u nedjelju biti zadušnice, a onda ste se ti i gospođa Harper zagrlile i plakale i ona je otišla.«
»Baš tako! Baš tako, dabogda ne sjedila na ovom mjestu ako nije baš tako bilo. Tome, ne bi to točnije mogao ispričati ni da si nas vidio! A što je onda bilo? Nastavi, Tome!«
»Onda, mislim da si se molila za mene – vidio sam te i čuo svaku tvoju riječ. Legla si u krevet, a meni je bilo tako žao zbog tebe da sam uzeo komad platanine kore i na njemu napisao: ‘Nismo mrtvi – samo smo otišli u gusare’, stavio sam ga na stol kraj svijeće, a tada… izgledala si tako draga, dok si tu ležala i spavala, da mislim da sam ti prišao, sagnuo se i poljubio te u usta.«
»Zbilja, Tome, zbilja? Zbog ovoga ti sve opraštam!« Pa steže dječaka u tako čvrst zagrljaj da se Tom sam sebi učini kao najgora ništarija.
»Bilo je to jako lijepo od tebe, premda je bilo samo – u snu«, razmišljao je Sid na sav glas.
»Šuti, Side! Čovjek i u snu radi isto što bi radio i na javi. Evo ti velika jabuka milamka koju sam čuvala za tebe, Tome, ako se ikada vratiš…  A sad – hajde u školu. Zahvaljujem Bogu dragome i našem nebeskom Ocu što mi te vratio, njemu koji je tako strpljiv i milosrdan prema onima koji vjeruju u njega i drže njegovu riječ, iako samo nebo zna da ja to nisam zaslužila. Ali kad bi on samo zaslužnima davao svoj blagoslov i pružao ruku da ih provede kroz tegobe, malo bi se njih smiješilo na ovome svijetu ili bi ikada našli svoj mir u Gospodu kada nastupi vječna noć. Hajde, Side, Mary i Tome, idite, već ste me dovoljno zadržali.«
Djeca pođoše u školu, a stara gospođa u posjet gospođi Harper da njezinu trezvenom gledanju suprotstavi Tomov čudesni san. Sid je bio toliko pametan da glasno ne izrazi misao koja mu je pri izlasku iz kuće bila na pameti, a glasila je ovako: »Prilično prozirno – tako dugačak san, a bez ijedne greške!«
Kakav li je Tom tek sada postao junak! Nije skakutao i đipao, nego je koračao dostojanstveno se kočopereći, kako i dolikuje gusaru koji je svjestan toga da se sve oči u njega upiru. A zaista je tako i bilo. Nastojao se pretvarati da ne vidi poglede i da ne čuje primjedbe kojima je bio popraćen njegov prolazak, ali se njima zapravo hranio i opijao. Dječaci manji od njega trčkarali su mu za petama, isto toliko ponosni što se mogu pokazati uz njega i što ih on trpi uza se kao da je Tom bubnjar na čelu kakve povorke ili slon koji putujući zvjerinjak predvodi pri ulasku u kakvo mjesto. Njegovi su se pak vršnjaci pričinjali kao da i ne znaju da je bio otišao od kuće, ali su se svejedno izjedali od zavisti. Bili bi sve dali za njegovu tamnu, od sunca preplanulu kožu i blistavu glasovitost, a Tom se ne bi bio rastao ni od jednoga ni od drugoga, čak ni za cijeli cirkus.
U školi su se djeca toliko zanosila njime i Joeom, a njihove ih oči obasipale tako rječitim divljenjem, da su oba naša junaka doskora nepodnošljivo visoko »digla nos«. Željnim su slušateljima pripovijedali o svojim pustolovinama – no, samo bi započeli jer, uz maštu koja je neprestano iznalazila novu građu, nije bilo vjerojatno da bi u svojem pripovijedanju ikada mogli doći do kraja. A kada su konačno izvadili i lule pa se ushodali bezbrižno odbijajući dimove, njihova je slava dosegla vrhunac.
Tom zaključi da će sada moći izdržati i bez Becky Thatcher. Slava je dostatna. Živjet će za slavu. Sada, kada se istaknuo, možda će ona poželjeti da se »pomire«. Pa, neka pokuša – vidjet će ona da i on može biti isto toliko ravnodušan kao i neki drugi ljudi. Uskoro se Becky pojavila, a Tom se pretvarao da je ne vidi. Udaljio se i prišao skupini dječaka i djevojčica pa počeo s njima razgovarati. Ubrzo opazi da ona veselo skakuće amo-tamo, zažarena lica i nemirnih očiju, pretvarajući se da je zaokupljena samo igrom lovice sa školskim drugaricama i vrišteći od smijeha kad koju od njih uhvati, ali je primijetio i da ih uvijek lovi u njegovoj blizini te da u takvoj prilici baca stidljive poglede prema njemu. To je pak samo godilo opakoj taštini u njemu pa je Becky, umjesto da ga pridobije, postigla tek to da njemu još jače »poraste perje«, štoviše, da još revnije izbjegava pokazati kako zna da je ona negdje u njegovoj blizini. Uskoro je prestala zbijati vragolije i stala se neodlučno vrzmati naokolo, jednom ili dvaput uzdahnuvši te potajice i čeznutljivo bacajući letimične poglede prema Tomu. Tada opazi da Tom sada više razgovara s Amy Lawrence nego s bilo kim drugim. Osjeti oštru bol te se odmah smete i zbuni. Pokuša se udaljiti, ali je umjesto toga vlastite izdajničke noge odvedoše do one skupine. S hinjenom se živahnošću obrati djevojčici koja je stajala gotovo kraj Tomova lakta:
»Hej, Mary Austin! Sram te bilo, zašto nisi bila u nedjeljnoj školi?«
»Bila sam. Nisi me vidjela?«
»Pa, ne. Bila si? Gdje si sjedila?«
»Bila sam u razredu gospođice Peters, tamo gdje uvijek sjedim. Ja sam tebe vidjela.«
»Ma, je li? Zbilja je čudno što te nisam vidjela. Htjela sam ti reći za izlet.«
»O, izvrsno. Tko će ga prirediti?«
»Moja mama će ga prirediti za mene.«
»Oh, baš krasno. Nadam se da će i mene pozvati.«
»Naravno da hoće. Taj izlet priređuje radi mene. Pozvat će sve koje joj ja kažem da pozove, a ja ću joj reći za tebe.«
»Vrlo lijepo od tebe. Kada će to biti?«
»Uskoro. Možda za vrijeme školskog raspusta.«
»O, ala će to biti zabavno. Hoćeš li pozvati sve cure i dečke?«
»Da, sve svoje prijatelje… ili one koji to žele biti«, i ona opet kriomice baci pogled na Toma, no on je i dalje razgovarao s Amy Lawrence pričajući joj o strašnoj oluji na otoku i o tome kako je munja rascijepila veliko platanino stablo »pretvorivši ga u triješće«, dok je on »stajao na svega tri stope od njega«.
»Oh, mogu li i ja doći?« upita Gracie Miller.
»Možeš.«
»A ja?« reče Sally Rogers.
»Možeš.«
»I ja?« pitala je Susy Harper. »I Joe?«
»Možete.«
I tako redom, plješćući rukama od veselja, sve dok svi iz skupine, osim Toma i Amy, nisu izmolili poziv. Onda se Tom hladnokrvno udalji i povede Amy sa sobom, nastavljajući s njome razgovor. Becky zadrhtaše usne i suze joj navriješe na oči, ali ona te znakove slabosti prikri usiljenom veselošću i nastavi brbljati, samo što joj sada više ništa nije značio ni izlet ni ma što drugo. Čim joj se pružila prilika, udalji se i sakri te se, kako to kažu pripadnice njezina spola, »dobro isplaka«. Nakon toga je, zlovoljna i povrijeđena u svojem ponosu, sjedila u školskoj klupi sve do zvona, a onda ustade s osvetoljubivim blijeskom u očima i zabacivši dugačke pletenice, reče sama sebi da zna što će učiniti.
Za vrijeme odmora Tom, samozadovoljno likujući, nastavi očijukati s Amy. Neprestano se motao uokolo ne bi li našao Becky i mučio je tom svojom predstavom. Konačno je ugleda, ali mu tu sva živahnost najednom splasnu. Becky se bila udobno smjestila na klupici iza školske zgrade i razgledavala neku slikovnicu u društvu Alfreda Templea – bili su se toliko zadubili u knjigu, a glave im, onako nadvijene nad njom, bile tako blizu jedna drugoj te se činilo kako ništa drugo na ovome svijetu i ne vide. Užarena ljubomora poteče Tomovim žilama. Poče mrziti sam sebe što je odbacio priliku za izmirenje koju mu je bila pružila Becky. Nazva sam sebe budalom i svim pogrdnim imenima kojih se mogao sjetiti. Dođe mu da zaplače od bijesa. Amy je, šećući uz njega, i dalje sretno čavrljala jer joj je srce pjevalo, no Tomu se bio svezao jezik. Nije slušao što mu ona govori pa je, kad god bi zastala očekujući njegov odgovor, mogao samo nespretno izmucati da se s njom slaže, što bi isto toliko često izrekao u pravom koliko i u krivom trenutku. Svejednako ga je nešto neprestano tjeralo iza školske zgrade da vlastite oči muči mrskim prizorom koji se tamo odigravao. Nije mogao tome odoljeti. I dovodilo ga je do bijesa što vidi, kao što mu se činilo, kako Becky Thatcher uopće i ne primjećuje da on postoji među živima. No, ona ga je bila itekako opazila i shvatila da dobiva bitku pa joj je bilo drago da sada i on malo pati kao što je i ona ranije patila.
Amyno je sretno klepetanje postajalo nesnosno. Tom je spominjao poslove koji ga čekaju, stvari koje mora napraviti, a vrijeme leti. No, uzalud – djevojčica je i dalje cvrkutala. Tom pomisli: »O, vrag je odnio, zar je se nikad neću riješiti?« Konačno se zbilja morao pobrinuti za spomenute poslove – a ona je bezazleno rekla da će biti »tu negdje« kada nastava završi. On na to naglo ode mrzeći je zbog toga što je rekla.
»Bilo tko drugi!« mislio je Tom škrgućući zubima. »Bilo koji dečko iz našeg mjesta, samo ne taj pametnjaković iz Saint Louisa koji misli da se jako otmjeno oblači i da je od posebnog roda. O, u redu stvar, gospodine, izmlatio sam te prvog dana kad si ugledao ovo mjesto, a izmlatit ću te i opet. Samo čekaj dok te dohvatim. Ma, ja ću te…«
I on stade izvoditi nekakve kretnje kao da mlati dječaka kojeg je zamišljao pred sobom – bubetao je šakama zrak, udarao nogama i kopao protivniku oči. »’Oćeš još, a? Dosta ti je, je l’da? To će ti biti dobra škola!« I tako se tobožnja tučnjava završi na njegovo zadovoljstvo.
Tom u podne pobježe kući. Niti mu je savjest više mogla podnositi Amynu zahvalnu sreću niti ljubomora podnositi onaj drugi jad. Becky je nastavila razgledanje slikovnice u Alfredovu društvu, no minute su se oduljile, a nigdje nije bilo Toma da zbog toga pati, pa joj se radost zbog pobjede poče mutiti i ona izgubi zanimanje za daljnju igru. Ovome se priključiše ozbiljnost i rastresenost, a zatim i potištenost. Dva-tri puta naćulila je uho čuvši nečiji korak, ali je to bila lažna nada: Toma nije bilo. Na kraju se potpuno sneveseli i požali što je u svemu tome tako daleko otišla. Kada je jadni Alfred, i ne znajući kako se to događa, vidio da ona na nj više ne obraća pažnju pa uzeo neprestano uzvikivati: »Oh, kako je ova slika krasna! A pogledaj ovu!«, konačno je izgubila strpljenje i rekla: »Ma, ne gnjavi me! Baš me briga za slike!«, briznula u plač, ustala i otišla.
Alfred pristade za njom s namjerom da je pokuša utješiti, no ona mu reče: »Slušaj, odlazi i ostavi me na miru. Mrzim te!«
Dječak zastade pitajući se što joj je skrivio – jer je bila rekla da će tokom cijeloga podnevnog odmora s njim razgledavati slike, a ona ode plačući. I dalje razmišljajući o tome, Alfred uđe u praznu školsku zgradu. Bio je ponižen i ljut. Lako je pogodio istinu – djevojčica ga je bila jednostavno iskoristila da bi na taj način prkosila Tomu Sawyeru. Kada mu ta misao pade na pamet, zamrzi Toma još više nego ranije. Poželje mu nekako napakostiti, a da sam pritom ne stavi mnogo na kocku. Pogled mu pade na Tomovu čitanku. To je bila povoljna prilika. S velikim zadovoljstvom otvori knjigu na stranici s vježbom predviđenom za to poslijepodne i po njoj proli tintu.
U tom je trenutku iza njegovih leđa kroz prozor provirila Becky, vidjela što je Alfred napravio i otišla dalje ne odavši svoju prisutnost. Zatim je pošla kući s namjerom da pronađe Toma i sve mu ispriča: Tom će joj biti zahvalan i razmirice će se među njima riješiti. Međutim, prije no što je prešla pola puta do kuće, predomisli se. Sjeti se Tomova postupka prema njoj u času kada je govorila o izletu, pa je to ponovno zapeče i ispuni stidom. Odluči dopustiti da ga kazne šibom zbog umrljane čitanke, a ona će ga, povrh svega, još i zauvijek mrziti.

Devetnaesto poglavlje


Tom stiže kući u turobnu raspoloženju, a po prvim tetkinim riječima shvati da na ovdašnjem tržištu neće uspjeti proturiti svoje jade:
»Tome, mogla bih ti živom kožu oderati!«
»Tetice, što sam napravio?«
»I previše, bogami. Odem ja do one Sereny Harper, kao prava stara budala, i sve računam kako ću je uvjeriti u one koještarije o tvojem snu, a kad tamo, gledaj, ona već saznala od Joea da si ti bio ovdje i čuo sve što smo mi one noći govorili. Tome, ja ne znam što će biti od dečka koji je u stanju učiniti tako nešto. Krivo mi je već i kad pomislim kako si me pustio da odem do Sereny Harper i od sebe napravim takvu budalu, a ni riječju me nisi upozorio.«
Cijela priča sada dobi posve drugačiji izgled. Jutrošnja se domišljatost ranije Tomu činila dobrom i vrlo duhovitom šalom. Sada mu je sve to izgledalo otrcano i ružno. Pognu glavu ne znajući što bi rekao u tom trenu. Onda progovori:
»Tetice, volio bih da to nisam napravio – ali nisam mislio.«
»O, dijete moje, ti nikad ni na što ne misliš. Nikad ne misliš ni o čemu osim o vlastitom zadovoljstvu. Mogao si smisliti kako ćeš u noći doći ovamo čak s Jacksonovog otoka da bi se smijao našim jadima, mogao si smisliti kako ćeš mene smotati s onom laži o snu, ali uopće nisi ni pomislio da se sažališ na nas i prištediš nam tugu.«
»Tetice, sad znam da je to bilo ružno, ali nisam htio da tako ispadne. Nisam, časna riječ. Osim toga, nisam one noći došao ovamo zato da bih vam se smijao.«
»Zbog čega si onda dolazio?«
»Zato da ti kažem kako se ne morate za nas brinuti, jer se nismo utopili.«
»Tome, Tome, ja bih bila najsretnije stvorenje na cijelom svijetu kad bih mogla povjerovati da je tebi ikad pala na pamet neka tako lijepa misao, ali i sam znaš da nije tako – a i ja to znam, Tome.«
»Zbilja, zbilja jesam, tetice – ne maknuo se s mjesta ako nisam.«
»O, Tome, nemoj lagati – nemoj još i to. Zbog toga sve postaje još sto puta gore.«
»Ne lažem, tetice, to je istina. Htio sam da ti ne budeš tužna – samo zbog toga sam i došao.«
»Dala bih cijeli svijet da mogu u to povjerovati – time bi se iskupio za velik dio svojih grijeha, Tome. Onda bi mi gotovo bilo i drago što si pobjegao i tako se zločesto ponio. Ali nekako u to ne vjerujem jer… dijete moje, zašto mi se nisi javio?«
»Eto, vidiš, tetice, kad ste počeli razgovarati o zadušnicama, meni je na pamet pala posve šašava zamisao da bismo se nas trojica mogli vratiti i sakriti u crkvi pa mi je bilo teško da to pokvarim. Tako sam koru od drveta stavio natrag u džep i zadržao jezik za zubima.«
»Kakvu koru?«
»Koru na kojoj sam napisao da smo nas trojica otišli u gusare. Sad mi je žao što se nisi probudila kad sam te poljubio – žao mi je, časna riječ.«
Krute se crte na tetkinu licu opustiše i nenadana joj nježnost sinu u očima.
»Zaista si me poljubio, Tome?«
»Pa, da, jesam.«
»Sigurno, Tome?«
»Pa, da, jesam, poljubio sam te, tetice – najsigurnije što može biti.«
»Zašto si me poljubio, Tome?«
»Jer te jako volim, a ti si ležala i ječala pa mi te bilo žao.«
Ove su riječi imale u sebi prizvuk istine. Kada je progovorila, stara je gospođa teško mogla prikriti drhtaj u glasu:
»Poljubi me opet, Tome! A sad se nosi u školu i ne gnjavi me više.«
Čim je Tom otišao, ona pojuri do ormara i odande izvadi upropašteni kaputić u kojem je Tom bio otišao u gusare. Onda zastade držeći ga u ruci i reče sama sebi:
»Ne, ne usuđujem se. Jadni dečko, izgleda mi da je to sve slagao – ali je to blagoslovljena, blagoslovljena laž koja me toliko utješila. Nadam se da će mu Gospodin – znam da će mu Gospodin oprostiti jer ga je samo dobro srce navelo da to kaže. Ali ja ne želim otkriti da je to laž. Neću ni gledati.«
Odložila je kaputić i za trenutak zamišljeno zastala. Dvaput je ispružila ruku za tim komadom odjeće i dvaput se zaustavila. Osmjelila se još jednom i ovaj put samu sebe ohrabrila pomišlju: »To je bila laž u dobroj namjeri – u dobroj namjeri – neću dopustiti da me to rastuži.« Pretraži džep na kaputiću pa je trenutak kasnije kroz more suza čitala ono što je pisalo na komadiću kore i govorila: »Sad bih tom dečku mogla sve oprostiti, pa da je počinio i milijun grijeha!«

Dvadeseto poglavlje


U držanju je tetke Polly, kada je poljubila Toma, bilo nešto posebno što je raspršilo njegovu potištenost i vratilo mu raniju vedrinu i radost. Krenuo je u školu i na svoju veliku sreću na početku Livadnog puta nabasao na Becky Thatcher. Uvijek se ponašao u skladu sa svojim raspoloženjem pa joj bez i najmanjeg kolebanja pritrča i reče:
»Becky, danas sam se ponašao jako ružno i žao mi je zbog toga. Neću to nikad, nikad više učiniti, sve dok sam živ – molim te, daj da se pomirimo?«
Djevojčica je stala i prezirno ga pogledala pravo u lice:
»Bila bih vam zahvalna kad bi me poštedjeli svojeg društva, gospodine Thomase Sawyeru. Nikad više neću s vama ni riječ progovoriti.«
Ona visoko diže glavu i pođe dalje. Tom se tako zabezeknu da u sebi nije našao čak ni dovoljno prisutnosti duha da joj odbrusi: »Pa što onda, gospođice Pametnjakovićko?«, prije no što je već bilo prekasno da išta kaže. I tako nije rekao ništa. No, ipak se svojski razbjesnio. Zlovoljno se dovuče u školsko dvorište žaleći što ona nije muško i zamišljajući kako bi je tada izmlatio. Uskoro naleti na nju i u prolazu joj dobaci neku zajedljivu primjedbu. Ona mu ne ostade dužna pa uzajamna ljutnja sada otvoreno izbi. Becky se, u žestokom uzbuđenju u kakvu je bila, činilo kako nikada neće dočekati da »zazvoni za nastavu«, toliko je jedva čekala da vidi kako će Tom izvući batine zbog umrljane čitanke. Ako se ranije i kolebala u tome hoće li ili neće raskrinkati Alfreda Templea, Tomova je oštra uvreda potpuno odgnala svaku neodlučnost.
Jadna djevojčica nije znala koliko se brzo i njoj samoj približava nevolja. Gospodin Dobbins, njihov učitelj, bio je zašao već i u srednju dob, a da nije ostvario cilj kojem je stremio. Želja je njegova života bila da postane liječnikom, ali je siromaštvo bilo odlučilo da će ga učiniti tek običnim seoskim učiteljem.. Svaki je dan on iz ladice na katedri izvlačio neku tajanstvenu knjigu i povremeno se, kada nitko od učenika ne bi odgovarao, zadubljivao u nju. Držao je tu knjigu uvijek pod ključem. Nije bilo u školi nijednog derišta koje nije umiralo od želje da zaviri u nju, samo nikada nitko za to nije imao prilike. Svaki dječak i svaka djevojčica imali su svoju teoriju o naravi te knjige, ali se ni dvije od tih teorija nisu poklapale, a nije bilo ni načina da se u vezi s tim slučajem dođe do pravih činjenica. Prolazeći pored katedre koja je stajala blizu vrata, Becky opazi ključ u bravi! Bio je to neprocjenjiv trenutak. Obazre se uokolo, ustanovi da je sama i u sljedećem joj se trenu knjiga nađe u rukama. Ono što je stajalo na koricama knjige – »Anatomija« iz pera nekakva profesora – nije joj ništa značilo pa stoga uze prevrtati listove. Odmah naleti na lijepo obojen bakrorez s lijeve strane naslovnog lista – čovječji lik, i to potpuno gol. U tom trenu na stranicu pade nečija sjena i kroz vrata uđe Tom Sawyer, a pogled mu se spusti na sliku. Becky htjede navrat-nanos sklopiti knjigu, no nekom zlom srećom do polovice podera baš onaj prilog u boji, i to točno po sredini. Ona gurnu knjigu u ladicu na katedri, okrenu ključ pa od sramote i jada briznu u plač.
»Tome Sawyeru, takav podlac kao ti nitko ne može biti. Uhodiš ljude i zaviruješ u ono što oni gledaju.«
»Otkud sam ja mogao znati da ti nešto gledaš?«
»Sram te može biti, Tome Sawyeru, ionako ćeš me tužiti. Oh, što ću sad, što ću sad! Dobit ću batina, a još me nikad nisu tukli u školi.«
Onda je lupnula nožicom i rekla:
»Pa onda budi podlac ako baš hoćeš! Ja znam još nešto što će se nekome dogoditi. Samo čekaj i vidjet ćeš. Gadiš mi se, gadiš i gadiš!« – pa u novoj provali plača izjuri iz školske zgrade.
Tom ostade nepomično stajati, prilično zbunjen ovim bijesnim napadom. Uskoro reče sam sebi:
»Kakve su blesače te cure. Nikad je nisu tukli u školi. Koješta, kao da su batine nešto! To se od cure može i očekivati – sve su one tako tankih živaca i zečjeg srca. Ja, naravno, tu malu ludaču neću tužiti starom Dobbinsu jer ima drugih načina da se s njom obračunam, i to načina koji nisu tako podli, ali što s tim? Stari Dobbins će pitati tko mu je poderao knjigu. Nitko se neće javiti. Onda će on postupiti onako kao što uvijek radi – prvo će pitati jednog, pa drugog, a kad dođe do prave djevojčice, sve će mu biti jasno bez ijedne riječi. Curama se na licu uvijek sve vidi. Nemaju one kičme. I onda će je istući. Bome, Becky Thatcher je upala u takav škripac da će se iz njega teško izvući.« Tom još koji čas promozga o tome, a onda dodade: »Uostalom, baš dobro. Ona bi voljela vidjeti mene u sličnom položaju – neka se sad malo preznoji!«
Tom se pridruži gomili đaka koji su vani zbijali vragolije. Za nekoliko trenutaka stiže i učitelj i »zazvoni za nastavu«. Toma učenje baš nekako i nije zanimalo. Svaki put kada bi kradomice bacio pogled na žensku stranu učionice, uznemirilo bi ga Beckyno lice. S obzirom na sve, nije ju želio žaliti, ali mu ta želja nije mnogo pomagala. O nekakvu pak osjećaju zluradog likovanja nije bilo ni spomena. Malo zatim učitelj otkri njegovu umrljanu čitanku pa je nakon toga Tomu neko vrijeme glava bila puna vlastitih briga. Becky se bila trgnula iz svojega očajničkog mrtvila te je sada sa živim zanimanjem pratila što se zbiva. Nije očekivala da će se Tom, time što će poreći da je sam prolio tintu po čitanci, moći izvući iz nevolje i bila je u pravu. Poricanje kao da je samo još i pogoršalo Tomov položaj. Becky je ranije bila pretpostavila da će je to obradovati i sada je pokušavala samu sebe uvjeriti da se doista i raduje, ali je otkrila da u to baš i nije sigurna. Kada su stvari počele ići sa zla na gore, osjetila je u sebi poticaj da ustane i oda Alfreda Templea, ali se suzdržala i prisilila samu sebe da ostane mirna – jer će, govorila je sama sebi, »on sigurno reći da sam ja poderala onu sliku. Neću reći ni riječi, pa da mu je i život u pitanju.«
Tom je podnio batine i vratio se na svoje mjesto, nimalo ojađen, jer je mislio da je možda u nekom natezanju, i ne znajući, sam prolio tintu po čitanci – a poricao je reda radi, kao i zato što je to bio običaj, a onda je načelno ustrajao u tom poricanju.
Prođe cijeli sat: učitelj je sjedio na svojem prijestolju i mirno kunjao, a zrak je bio snen od učeničkog mrmljanja. Zatim se gospodin Dobbins ispravi, zijevnu pa otključa katedru i posegnu za knjigom, ali neodlučno zastade, kao da ne zna bi li je izvadio iz ladice ili ne. Većina učenika načas nehajno podiže pogled prema njemu, no dvoje je među njima napetim pogledom pratilo svaki učiteljev pokret. Gospodin Dobbins neko je vrijeme rastreseno pipkao knjigu prstima, zatim je izvadi i zavali se u naslonjač s namjerom da počne čitati. Tom letimično pogleda Becky. Jednom je bio vidio progonjenog i bespomoćnog zeca, puška mu bila uperena u glavu, a izgledao je baš kao i ona sada. Smjesta je zaboravio da su u zavadi. Brzo – nešto se mora učiniti! I to munjevitom brzinom! No, pred neminovnošću je bliske pogibelji nestalo sve njegove dosjetljivosti. O, da – nešto mu je ipak palo na pamet! Potrčat će, zgrabiti knjigu, jurnuti kroz vrata i pobjeći. No, na kratak se čas pokoleba u svojoj odlučnosti i prilika propade – učitelj je već bio otvorio knjigu. Da se Tomu mogla još jednom pružiti propuštena prilika! Prekasno, za Becky sad više nema spasa, pomisli on. Idućeg se trenutka učitelj zagleda u učenike. Sve se oči spustiše pred tim pogledom. Bilo je u njemu nečega od čega čak i nedužni protrnuše od straha. Tišina potraja koliko bi nekome trebalo da izbroji do deset, a u učitelju se za to vrijeme skupljao bijes. Onda progovori:
»Tko je poderao ovu knjigu?«
Ni glaska. Moglo se čuti i muhu da proleti. Duboka je tišina i dalje trajala, a učitelj na jednom licu za drugim tražio znakove krivnje.
»Benjamine Rogerse, jesi li ti poderao ovu knjigu?«
Odrečan odgovor. Ponovno stanka.
»Josephe Harperu, a ti?«
Još jedan odrečan odgovor. Tomova je nelagoda sve više rasla zbog mučne sporosti ovoga postupka. Učitelj pogledom prijeđe po klupama u kojima su sjedjeli dječaci, časak porazmisli, aonda se okrenu prema djevojčicama:
»Amy Lawrence?«
Odmahivanje glavom.
»Gracie Miller?«
Isti znak.
»Susan Harper, jesi li ti to učinila?«
Još jedan niječan odgovor. Sljedeća je na redu bila Becky Thatcher. Tom je od uzbuđenja drhtao od glave do pete, osjećajući svu beznadnost njezina položaja.
»Rebecca Thatcher« – Tom baci letimičan pogled na njezino lice: bilo je bijelo od straha – »jesi li ti… Ne, pogledaj me u oči« – ona zalomi rukama prizivajući pomoć – »jesi li ti poderala ovu knjigu?«
Poput munje, jedna misao sijevnu u Tomovoj glavi. On skoči na noge i povika: »Ja sam je poderao!«
Učenici zapanjeno iskolačiše oči na ovu nevjerojatnu ludost. Tom načas zastade da sabere zbrkane misli, a kada je istupio da primi kaznu, iznenađenje, zahvalnost i divljenje kojima ga obasjaše oči jadne Becky, učiniše mu se kao dovoljna nagrada i za stotinu batinanja. Nadahnut divotom vlastitoga čina, bez ijednoga je jauka podnio najnemilosrdnije šibe što ih je gospodin Dobbins ikada nekome udijelio. Isto je tako ravnodušno dočekao dodatnu okrutnu naredbu da nakon nastave za kaznu još dva sata mora ostati u školi – jer je znao tko će ga vani čekati sve do kraja njegova zatočeništva i ta dva dosadna sata neće smatrati izgubljenim vremenom.
Te je večeri Tom otišao u postelju smišljajući kako da se osveti Alfredu Templeu jer mu je Becky, uz mnogo srama i kajanja, bila sve ispričala, ne zaboravivši ni vlastitu podmuklost. No, čak je i čežnja za osvetom ubrzo uzmaknula pred ugodnijim mislima te on konačno usnu, dok su mu Beckyne posljednje riječi sanjivo odzvanjale u uhu:
»Tome, kako si samo mogao biti tako plemenit?«

Dvadeset i prvo poglavlje


Približavao se školski raspust. Učitelj, i inače uvijek strog, postao je stroži i zahtjevniji no ikada jer je htio da se na dan »ispita« njegova škola iskaže. Štap i ravnalo sada su malokad bili besposleni – barem među mlađim učenicima. Samo su najstariji dječaci i mlade gospođice od osamnaest ili dvadeset godina izmicali batinama. K tomu je gospodin Dobbins i veoma krepko udarao jer je, premda mu je glava ispod vlasulje bila posve ćelava i sjajna, bio tek zašao u srednju dob pa u njegovim mišicama nije bilo ni najmanjega znaka slabosti. Što se veliki dan više primicao, sve je više izbijala na površinu sva silnička narav koja je bila u njemu skrivena: kao da je osvetoljubivo uživao u kažnjavanju i najsitnijih nedostataka. Ovo je pak urodilo time da su mlađi dječaci dane provodili u strahu i patnji, a noći u snovanju osvete. Nisu propuštali nijednu priliku da učitelju prirede kakvu psinu. Odmazda koja bi uslijedila nakon svakoga njihova osvetničkog uspjeha, bila je tako sveobuhvatna i veličanstvena da su se dječaci s bojnog polja uvijek povlačili uz teške gubitke. Napokon skovaše urotu i smisliše osnovu koja je obećavala sjajnu pobjedu. U urotu uvukoše i pismoslikareva sina, iznesoše mu što su zamislili i zamoliše ga za pomoć. On oduševljeno prihvati poziv, i to iz vlastitih razloga jer je učitelj stanovao u kući njegova oca te je dječaku pružao i suviše povoda da ga mrzi. Učiteljeva se žena kroz nekoliko dana spremala u goste na selo pa ne bi trebalo biti nikakve prepreke da se naum izvede. Sam se učitelj pak za velike prilike uvijek pripravljao tako da bi se dobro napio pa je pismoslikarev sin, kako sam reče, »stvar kanio udesiti« kada učitelj uvečer prije ispita popije svoju mjeru i zadrijema u naslonjaču. Onda će ga u pravi čas probuditi i brzo otpremiti u školu.
Prođe vrijeme pa dođe rok i za tu zanimljivu prigodu. U osam sati uvečer školska je zgrada bila sjajno osvijetljena i ukrašena vijencima i viticama od lišća i cvijeća. Učitelj se bio dostojanstveno zavalio u veliki naslonjač postavljen na povišenu mjestu ispred školske ploče. Doimao se kao da je već poprilično dobre volje. Tri reda klupa sa svake strane i šest redova ispred njega bili su zauzeli mjesni dostojanstvenici i učenički roditelji. Lijevo od njega, iza klupa u kojima su sjedili građani, bila je podignuta privremena pozornica, a na njoj su pak bili smješteni đaci koji će sudjelovati u večerašnjoj priredbi: redovi dječačića, umivenih i odjevenih tako da im bude nepodnošljivo nelagodno, redovi nezgrapnih starijih dječaka, snježni nanosi što su ih tvorile djevojčice i mlade dame odjevene u batist i muslin, vidljivo svjesne svojih golih nadlaktica, starinskog nakita svojih baka te ružičastih i plavih vrpci i cvijeća u svojoj kosi. Ostatak su školske zgrade ispunjavali učenici koji u priredbi nisu imali nikakvu ulogu.
Priredba poče. Na noge se diže sićušan dječačić i stade plaho deklamirati: »Teško netko moje dobi na pozornici zborio bi…« i tako dalje – poprativši tu deklamaciju mučno pravilnim i grčevitim kretnjama kakve bi i stroj mogao izvesti, pod pretpostavkom da je taj stroj mrvičak neispravan. No, sretno stiže do kraja, unatoč silnome strahu, pa je na kraju, kada se izvještačeno naklonio i povukao s pozornice, dobio i poprilično snažan pljesak.
Mala sramežljiva djevojčica izmuca: »Janješce Mary imala…«, i tako dalje, klecnula savivši jedno koljeno i izazvavši opće sažaljenje, pobrala zaslužen pljesak pa sjela, sva rumena u licu i sretna.
S uobraženom samouvjerenošću istupi Tom Sawyer i zalebdi kroz neugasivo i neuništivo slovo: »Slobodu mi dajte il’ dajte mi smrt«,  krasno se raspalivši i razmahavši rukama, no onda točno na polovici zastade. Uhvatio ga užasan strah od javnog nastupa, noge mu se odsjekle i doslovce mu ponestalo daha. Istina, gledalište je ovo dočekalo s razumijevanjem, ali i sa šutnjom, što je bilo čak i gore od razumijevanja. Učitelj se namršti i to Toma do kraja slomi. Još se neko vrijeme naprezao, a zatim se potpuno poražen povuče. Odjeknu slabašan pokušaj pljeska, no brzo i zamrije.
Uslijedi »Dječak na brodu sred plama«, potom »Sruči se Asirac« i drugi deklamatorski biseri.  Onda dođoše vježbe čitanja i borba s pravopisom. Nekolicina latinaca pokaza izvrsno znanje. Sada je na redu bila glavna točka cijele večeri – vlastiti »sastavci« mladih gospođica. Jedna za drugom izlazile su na rub pozornice, svaka bi malo kašljucnula, podigla svoj rukopis (vezan dražesnom vrpcom) pa počela čitati obraćajući pri tome istančanu pažnju na »izražaj« i rečenične znakove. Iste su ove predmete u sličnim prilikama prije njih kićeno razjašnjavale njihove majke, njihove bake te bez sumnje i sve ranije pripadnice njihove loze, čak tamo do križarskih ratova. Jedan je od naslova glasio »Prijateljstvo«, a onda redom »Uspomene na davne dane«, »Vjera tokom povijesti«, »Zemlja snova«, »Kultura i njezine prednosti«, »Usporedba i suprotnost među različitim oblicima političke vladavine«, »Nujnost«, »Ljubav prema roditeljima«, »Srce i njegove čežnje«, i tako dalje, i tako dalje.
Glavno je obilježje tih sastavaka bila sjeta koja se općenito njegovala i tetošila, a drugo – rastrošna i obilna bujica »biranih riječi«. Sljedeće je obilježje bila težnja k tome da se u njima na sve moguće načine natežu posebno cijenjene riječi i izrazi sve dok se ne bi potpuno otrcali, a kao posebna osobina, naglašeno ih je obilježavala i nagrđivala uvriježena i nepodnošljiva pouka, mašući kusim repićem na kraju svakoga od tih sastavaka. Kakav god bio predmet nekoga sastavka, zahvaljujući izuzetnom umnom naporu, izobličavao se na ovaj ili onaj način eda bi ga ćudoredno i vjersko shvaćanje moglo upotrijebiti za duševnu izgradnju. Ni očita neiskrenost tih pouka nije dostajala da dovede do izbacivanja toga običaja iz škola, a ni dan-danas nije za to dostatna, kao što možda neće biti dostatna ni dok je svijeta i vijeka. Nema nijedne škole u cijeloj našoj zemlji u kojoj mlade gospođice ne osjećaju obvezu da svoj sastavak završe takvom poukom, a otkrit ćete da je pouka najlakomislenije i najmanje pobožne djevojčice u školi uvijek najduža i najnesmiljenije pobožna. No, dosta o tome. Jednostavne istine uvijek su neugodne.
Vratimo se »ispitu«. Prvi je pročitan sastavak pod naslovom »Zar je ovo život?« Možda čitalac uspije podnijeti jedan odlomak.
»Na običnim životnim stazama, s kakvim prekrasnim čuvstvima mlada duša žudno iščekuje naslućeni prizor neke svetkovine! Mašta marno riše ružičasto obojene slike radosti. U takvim mislima strastvena poklonica otmjene odjeće usred svečane vreve sebe vidi kao ‘slavljenu među slavljenicima’. Ljupki njezin lik, uokviren poput snijega bijelim haljama, vrti se kroz labirinte radosna plesa. Njezino je oko najvedrije, njezin korak najlakši u tome živahnom skupu.
U tako slatkim maštarijama vrijeme brzo promiče i stiže dobrodošli trenutak za njezin ulazak u rajski svijet o kojem je sanjala tako blistave sne. Kako se vilinskom svaka stvar ukazuje njezinu opčinjenu pogledu! Svaki je novi prizor čarobniji od prethodnoga. No, domalo otkriva da se ispod te pristale vanjštine krije samo taština. Laskanje koje joj je jednoć očaravalo dušu, sada joj hrapavo struže po uhu. Plesna je dvorana izgubila sav čar. Narušena zdravlja i ogorčena srca, odvraća se s uvjerenjem da ovozemaljska zadovoljstva ne mogu utažiti duševne čežnje!«
I tako dalje, i tako dalje. Za vrijeme čitanja od vremena se do vremena čuo zadovoljan žamor popraćen prošaptanim usklicima: »Baš slatko!«, »Tako rječito!«, »Prava istina!« i tako dalje, a pošto se djelo zaključi naročito tugaljivom poukom, prolomi se oduševljen pljesak.
Ustade zatim vitka, nujna djevojka čije je lice odavalo »zanimljivu bljedoću«, izazvanu pilulama i lošom probavom, pa pročita svoju »pjesmu«. Dvije će nam kitice posve dostajati:
MISURIJSKA SE DJEVA PRAŠTA S ALABAMOM
O, ALABAMO, praštam se s tobom,
Voljena zemljo nada sve stvari!
Srce mi sada puni se tugom,
Na tebe spomen čelo mi žari!
Kroz luga tvojih tumarah ja cvat,
S knjigom se šetah Tallapoosea tik,
Slušah Tallasseejevih vala rat,
Željno kraj Coose čekah zore cik.
Stid mene nije što srce zdvaja,
Zbog suznog oka sebe ne ružim,
Ne odiljam se od tuđeg kraja
Niti za tuđim ljudima tužim.
Doma radosna tu bješe mi cvijet,
Dôle i gòre sad dalji će skrit:
Nek’ ugasnu oči, srce i tête
Da Alabamu mogu ostavit.
Među prisutnima je tek malo njih znalo što znači riječ tête, ali je pjesma unatoč tomu doživjela silan uspjeh.
Sljedeća se pojavila tamnoputa, crnooka i crnokosa mlada gospođica koja na trenutak zastade radi dojma, načini tragičan izraz lica i poče čitati odmjerenim i svečanim glasom:
PRIVIĐENJE
Mrkla i olujna bijaše noć. Oko prijestolja na nebeskim visinama nijedna zvijezda nije treperila, no duboki glas snažne grmljavine neprestance odjekivaše u uhu, dok su strašne munje u ljutitu raspoloženju pomamno hitale kroz oblačne nebeske odaje, kao da preziru moć kojom je slavni Franklin skršio njihovu strahovladu! Čak i žestoki vjetrovi kao jedan bijahu izašli iz svojih tajanstvenih kuća te bješnjahu na sve strane, kao da prizoru žele pripomoći ne bi li postao još divljijim.
U takvu času, tako tamnu i tako turobnu, za ljudskom je sućuti čeznula moja duša, no namjesto toga:
»Drúga mila što vodi me, tješi i savjet mi dade,
Radost u tuzi, u radosti ushit« uza me stade.
Kretaše se kao jedno od onih sjajnih bića što ih romantična i mlada srca dočaravaju na sunčanim stazama bajnoga Edena, poput kakve kraljice ljepote koja se ničime ne kiti do vlastitom nadzemaljskom divotom. Tako joj lak bijaše korak da za njim ne ostajaše čak ni šum, a da nije bilo čarobna drhtaja što ga pobuđivaše njezin dobrostivi doticaj, ona bi, kao i sve ostale nenametljive ljepotice, odlebdjela neopažena i netražena. Čudna joj neka žalostivost oblijevaše lice, kao ledene suze po ogrtaču prosinačkom, dok mi ukazivaše na prirodne sile što se vani sukobljavahu i poticaše me na promišljanje o dvama bićima što mi se prikazivahu.
Ova je noćna mora obuhvaćala rukopis od nekih deset stranica i završavala poukom toliko zatornom po svaku nadu svih onih koji nisu prezbiterijanci da je osvojila prvu nagradu, a sastavak se smatrao uistinu najljepšim uspjehom cijele večeri. Gradonačelnik je ovoga mjesta, uručujući nagradu njegovoj sastavljačici, održao topao govor u kojem je rekao da je to bilo daleko »najrječitije« djelo što ga je on ikada čuo te da bi se njime mogao iskreno ponositi i sam Daniel Webster.
Može se usput primijetiti i to kako se broj sastavaka u kojima su se riječi »dika i hvala« prekomjerno njegovale i u kojima se ljudsko iskustvo spominjalo kao »stranica života«, mogao mjeriti s uobičajenim prosjekom.
Tada učitelj, već toliko dobre volje da je to gotovo graničilo s razgaljenošću, maknu naslonjač u stranu, okrenu se leđima prema prisutnima i uze na školskoj ploči crtati zemljovid Amerike prema kojoj će se ispitivati zemljopis. No, traljav mu je posao obavila nesigurna ruka pa se školskom zgradom stade razlijegati prigušen hihot. Učo shvati u čemu je stvar i lati se popravljanja. Obrisa spužvom pojedine crte i ponovno ih povuče, ali ih samo još jače iskrivi, a hihot postade glasniji. Sada se on potpuno unese u posao, kao da nipošto ne namjerava dopustiti da ga opći podsmijeh u tome omete. Osjećao je da se sve oči upiru u njega. Umišljao je sebi da mu posao ide za rukom, ali se hihot svejedno nastavi, pa se čak i očito pojača. A bilo je za to i razloga. Gore je bilo potkrovlje, a nad učiteljevom glavom probijeno okno i kroz taj se otvor spuštala mačka, viseći na uzici pričvršćenoj oko kukova, dok joj je oko glave i njuške bila svezana krpa da ne mijauče. Silazeći polako sve niže i niže, sad se izvijala nagore i zabadala kandže u špagu, a sad se strmoglavljivala i kandžama grebla nedodirljivi zrak. Hihot se sve glasnije i glasnije uzdizao. Mačka je već bila stigla na manje od šest palaca od učiteljeve glave – on se sav bio zadubio u rad, spustila se još malo dolje, još dolje, pa još malo niže, očajnički mu zabila kandže u vlasulju, čvrsto se uhvatila za nju i u tren oka, zajedno s plijenom koji nikako nije ispuštala, bila odvučena natrag na tavan! Kako li se samo krasno odbijalo svjetlo od učiteljeve ćelave tikve koju je pismoslikarev sin bio pozlatio!
Skup se raspade. Dječaci su se bili osvetili. Nastupio je raspust.
NAPOMENA: Tobožnji »sastavci« navedeni u ovom poglavlju bez izmjena su preuzeti iz knjige Zapisci i pjesme jedne gospođe sa Zapada, ali oni točno i u stopu slijede obrazac kojim se služe naše učenice pa su stoga mnogo prikladniji no što bi to moglo biti puko oponašanje.

Dvadeset i drugo poglavlje


Tom je pristupio novoosnovanom savezu pod nazivom »Mladi trezvenjaci« jer ga je privukla gizdavost njihove »odore«.  Obećao je da će se, sve dok bude član tog udruženja, uzdržavati i od pušenja, žvakanja duhana i psovki. Tako je otkrio nešto novo – naime, obećanje da nešto nećeš raditi najsigurniji je način na svijetu da čovjek upravo to poželi i učiniti. Toma uskoro stade razapinjati želja da pije i psuje. Želja je rasla i postala tako jaka da ga više ništa, osim nade kako će imati prilike da se pokaže s crvenom vrpcom oko pasa, nije zadržavalo od istupanja iz društva. Približavao se Četvrti srpnja, ali se on ubrzo okanio tog blagdana – i to prije no što je u trezvenjačkim okovima proveo četrdeset i osam sati – te sve nade usmjerio na staroga Frazera, mirovnog suca koji je očevidno bio na smrtnoj postelji, a očekivao ga je, budući da je bio u tako visokoj službi, velik javni sprovod. Tri je dana bio duboko zabrinut za sučevo stanje i gutao svaku vijest o tome. Katkada bi mu se nade vinule tako visoko da bi se osmjelio izvaditi »odoru« i vježbati pred ogledalom. No, sučevo ga je zdravlje svojim kolebanjem upravo obeshrabrivalo. Konačno se proču da je sucu bolje – a zatim i da se oporavlja od bolesti. Toma to ogorči, a usto se i osjeti kao da mu je učinjena nepravda. Smjesta potpisa istupnicu – a sucu se još iste noći stanje ponovno pogorša i on umrije. Tom odluči da više nikada neće vjerovati takvu čovjeku.
Pogreb je bio izvanredan. Mladi su se trezvenjaci tom prilikom sračunato razmetali eda bi njihov bivši član puknuo od zavisti. Međutim, Tom je ponovno bio slobodan dječak, a i to je nešto značilo. Sada je smio piti i psovati – ali je, na vlastito iznenađenje, otkrio da to više ne želi. Jednostavna činjenica da nešto smije odagnala je želju i uništila svu čar zabranjenoga.
Uskoro se Tom začudi i otkriću da praznike koje je toliko priželjkivao, sve više osjeća kao dosadan teret.
Pokušao je voditi dnevnik, ali se u tri dana ništa nije dogodilo pa se toga ostavio.
Čak je i Četvrti srpnja donekle propao jer je uporno padala kiša pa zato nije bilo ni povorke, a u najvećem čovjeku na svijetu (prema Tomovu mišljenju), naime, u gospodinu Bentonu, pravom senatoru Sjedinjenih Država, razočarao se preko svake mjere – ne samo što nije bio visok dvadeset i pet stopa, nego čak ni približno toliko.
Prva u crnce prerušena pjevačko-plesna družina pojavi se u mjestu i izazva opće zanimanje. Tom i Joe Harper tada i sami sastaviše takvu družinu pa se na dva dana time zadovoljiše.
Stiže i cirkus. Tri su se dana nakon toga dječaci igrali cirkusa u šatorima napravljenim od krpenih prostirki – ulaznina za dječake tri igle, dvije za djevojčice – a onda se ostaviše i cirkusiranja.
Stigoše i neki frenolog i hipnotizer – pa opet otiđoše, a u selu nakon njih postade još dosadnije i tužnije nego prije.
Bilo je i nekoliko zajedničkih zabava za dječake i djevojčice, ali ih je bilo tako malo i bile su tako ugodne da su se bolni razmaci između njih kasnije činili još bolnijima.
Becky Thatcher bila je otišla kući u Constantinople da školske praznike provede s roditeljima – tako da u životu nije bilo nijedne svijetle strane.
Strašna tajna o umorstvu stalno je mučila Toma, kao prava pravcata rak-rana, ustrajna i mučna.
Onda stigoše i ospice.
Duga je dva tjedna ležao kao zatvorenik, izgubljen za svijet i sve što se u njemu zbivalo. Bio je zaista bolestan i ništa ga nije zanimalo. Kada je konačno stao na noge i mlitavo krenu kroz mjesto, tužna je promjena već bila nastupila u svemu i obuzela svako živo stvorenje. U mjestu se u međuvremenu bio održao »vjerski zbor« pa su se svi bili »vratili vjeri«, i to ne samo odrasli, nego i djeca. Hodao je uokolo beznadno se nadajući da će ugledati barem jedno blaženo grešno lice, ali je svugdje nailazio samo na razočaranje. Joea Harpera zateče u proučavanju Novoga zavjeta i žalosno se odvrati od toga očajničkog prizora. Potraži Bena Rogersa i nađe ga gdje obilazi sirotinju s punom košarom pobožnih knjižica. Pronađe Jima Hollisa koji mu skrenu pažnju na to da na ospice od kojih je upravo ozdravio, valja gledati kao na dragocjen blagoslov u vidu božanske opomene. Svaki dječak na kojeg bi naišao, pridodao bi još nešto njegovoj utučenosti. I kada je konačno, u krajnjem očaju, poletio da nađe utočište na prijateljskim grudima Huckleberryja Finna i ondje naletio na biblijski navod, prepuče mu srce i on se odvuče kući te leže u postelju sa spoznajom kako je jedini u cijelom mjestu izgubljen zauvijek i za sva vremena.
Te se noći spusti strahovita oluja, uz kišu nošenu vjetrom, užasne udarce groma i pravi pljusak jarkih munja. Tom se pokri pokrivačem po glavi, u užasu i neizvjesnosti u pogledu sudbine koja ga čeka jer nimalo nije sumnjao u to da se sva ova huka i buka podigla zbog njega. Vjerovao je da je do krajnjih granica izazivao popustljivost nebeskih sila pa je to urodilo ovakvim plodom. Možda bi mu se činilo suvišnim sjaj i streljivo topovske baterije tratiti na ubijanje kakva kukca, ali mu se nije činilo neprimjerenim podići tako skupu oluju kao što je bila ova, i to još s grmljavinom, da bi se izmakla tratina pod nogama kukčiću kao što je on.
Uskoro se nepogoda stiša i prestade ne postigavši cilja. Prvi je dječakov poriv bio da zahvali nebesima i da se popravi. Drugi je bio da pričeka – jer možda više i ne bude novih oluja.
Sutradan opet pozvaše liječnika. Tom se bio ponovno razbolio. Tri tjedna koja je ovaj put odležao, učiniše mu se kao cijela vječnost. Kada je konačno ustao iz postelje, jedva da se obradovao što je i ovo preživio, sjetivši se da je sam na svijetu, napušten i bez igdje ikoga. Bezvoljno se odvuče niz ulicu i naiđe na Jima Hollisa kako kao sudac predsjeda maloljetničkom sudu gdje se nekoj mački baš sudilo zbog umorstva jedne ptice, i to u prisutnosti njezine žrtve. Joea Harpera i Hucka Finna zateče kako na kraju jedne staze jedu ukradenu dinju. Jadni dečki! I njih su – kao i Toma – opet bile uhvatile stare boljke.

Dvadeset i treće poglavlje


Naposljetku se gradić trže iz svojega pospanog raspoloženja – i to snažno: pred sudom bijaše na red došla rasprava o umorstvu. Za selo suđenje smjesta postade izuzetno zanimljivim predmetom razgovora. Ni Tom se tome nije mogao ukloniti. Na svaki spomen umorstva zadrhtalo bi mu srce jer je zbog nečiste savjesti i strahovanja bio gotovo uvjeren kako mu se razne napomene podmeću radi »ispipavanja«. Nije shvaćao kako bi se na nj moglo sumnjati da išta zna o umorstvu, ali se ipak usred svega tog naklapanja nije ugodno osjećao. Cijelo su ga vrijeme zbog toga podilazili ledeni trnci. Povede Hucka na neko osamljeno mjesto da s njim porazgovara. Bit će mu ipak nekakvo olakšanje da barem nakratko odriješi jezik, da breme svojega jada podijeli s drugim patnikom. Osim toga želio se uvjeriti je li Huck štogod zucnuo.
»Huck, jesi li ikad nekom spomenuo nešto o… o onome?«
»O čemu?«
»Znaš o čemu.«
»Ma, jasna stvar da nisan.«
»Ni riječi?«
»Ni jedne jedine riči, bogami. Zašto pitaš?«
»Pa, bojao sam se.«
»Ej, Tome Sawyeru, pa ne bi mi preživili ni dva dana da niki to dozna. To dobro znadeš.«
Tomu malo odlanu. Nakon stanke reče:
»Huck, je li da te nitko ne bi mogao natjerati da se odaš?«
»Naćerat me da se odan? Pa, samo kad bi tija da me oni đava’ od mišanca utopi, moga’ bi me neki naćerat’ da se odan. Druge nema.«
»Dobro, onda je sve u redu. Izgleda mi da smo sigurni dokle god držimo jezik za zubima. Ipak, hajde da se opet zakunemo. Sigurno je sigurno.«
»Vala, jes’.«
Tako se opet zakleše uza sve svečane strahote kao i ranije.
»Što se okolo pripovijeda, Huck? Svašta sam čuo.«
»Šta se pripovida? Pa, sve samo o Muffu Potteru, o Muffu Potteru, o Muffu Potteru. Stalno se zbog tog preznojavan pa bi se najrađe zavuka’ negdi da me niki i ne vidi.«
»Baš isto to i ja stalno slušam. Izgleda mi da njemu nema spasa. Je li tebi ponekad žao zbog njega?«
»Skoro uvik– skoro uvik. Nije on ne znaden ‘ko, al’ ipak nikad nikom nije ništa na ža’ učinija. Malo peca da štagod zaradi pa da se može napit’ – a najvećma izigrava dangubu. Zaboga, a ki to ne radi – bar većina – popovi i njima slični. Al’ on ti je dobrič’na – da’ mi je jednom po’ ribe, a nije bila dosti ni za dvoj’cu i puno puti mi je pomoga’ kad mi je lošo išlo.«
»A meni je krpao zmajeve i vezivao udice na povraz. Da ga bar možemo nekako izvući odande!«
»Ojoj! Tome, ne meremo mi to. A i kake vajde od tog! Opet bi ga uvat’li.«
»Da, baš tako. Ali mi je grozno kad čujem kako ga psuju, kao sami vragovi, a on uopće nije kriv za… ono.«
»I meni je to grozno, Tome. Gospode, čuja san ih kako kažu da niki ne izgleda krvoločnije od njega u cilom kraju i čude se da ga već prije niki nije obisija.«
»Da, stalno tako govore. Čuo sam i da kažu kako bi ga linčovali kad bi izašao iz zatvora.«
»Bome, tako bi i urad’li.«
Dječaci su dugo razgovarali, ali im taj razgovor nije donio naročitu utjehu. Kada se poče hvatati sumrak, stadoše se motati u blizini maloga samotnog zatvora, vjerojatno s nekom neodređenom nadom da će se možda dogoditi nešto čime će se riješiti njihove teškoće. No, ne dogodi se ništa. Kao da ni anđelima ni vilama nije bilo stalo do nesretnog zatvorenika.
Kao i već mnogo puta do tada, dječaci priđoše rešetki na prozoru ćelije i odniješe Potteru nešto duhana i šibice. Potter je bio smješten u prizemlju, a čuvara nije bilo.
Zbog njegove ih je zahvalnosti za ovakve darove i ranije pekla savjest, a ovaj je put taj osjećaj bio jači no ikada. Sami su se sebi činili kao najgore kukavice i izdajice kada im je Potter rekao:
»Dečki, vas dvojica ste jako dobri prema meni – bolji nego bilo tko drugi u ovom mjestu, a ja to ne zaboravljam. Često govorim sam sebi, kažem: ‘Ranije sam svim dečkima popravljao zmajeve i svašta drugo, pokazivao im gdje se može dobro pecati, pomagao im kako god sam znao, a sad, kad sam u nevolji, svi su zaboravili starog Muffa. Ali ne i Tom, ne i Huck – oni ga nisu zaboravili’, kažem ja, ‘a nisam ni ja zaboravio njih.’ E, pa, dečki, napravio sam nešto grozno – bio sam tada pijan i lud i to jedino tako mogu objasniti – i sad me zbog toga čekaju vješala, a tako je i pravo. Pravo, a i najbolje, izgleda mi – bar se nadam. No, nećemo o tome, ne bih vas htio žalostiti, vas dvojica ste mi kao prijatelji. Ali hoću vam reći ovo: nemojte se nikad napiti – pa nećete nikad do ovog dotjerati. Stanite malo više na zapadnu stranu… tako … tako valja. Kad se nađeš u ovako gadnoj nevolji, najveća utjeha ti je kad vidiš prijateljsko lice, a k meni nitko ne dolazi osim vas. Dobra prijateljska lica, dobra prijateljska lica. Popnite se jedan drugom na ramena da vam mogu dotaknuti lice. Eto, tako. Dajte da se rukujemo – vaše će ruke proći kroz rešetke, moje su prevelike. Male slabašne ručice, ali su jako pomogle Muffu Potteru, a i više bi mu pomogle, samo da mogu.«
Tom se sav nesretan vrati kući, a užas mu je te noći ispunjao san. Sutradan i dan iza toga bazao je oko sudnice, osjećajući gotovo neodoljiv poriv da uđe, ali prisiljavajući sebe da ostane vani. Isto je tako bilo i s Huckom. Njih su se dvojica namjerno izbjegavala. Svaki bi od njih od vremena do vremena nekamo odlunjao, ali bi ih kobna očaranost uskoro opet dotjerala natrag. Kad god bi se neki besposličar išetao iz sudnice, Tom bi napeo uši, ali bi redovito čuo samo žalosne vijesti. Mreža se oko jadnog Pottera sve nepopustljivije stezala. Krajem drugoga dana u selu se govorilo da je iskaz što ga je dao Crvenokožac Joe čvrst i neoboriv te da nema ni najmanje sumnje u to kakvu će odluku donijeti porota.
Tom je te noći bio dokasna vani, a na spavanje se vratio kroz prozor. Sav je drhtao od uzbuđenja i prošli su sati prije no što je uspio zaspati. Sutradan ujutro cijelo se selo sjati u sudnicu jer se očekivalo da će ovo biti odlučan dan. Među prisutnim općinstvom tiskao se podjednak broj muškaraca i žena. Nakon duga čekanja jedan za drugim uđoše porotnici i zauzeše mjesta. Malo potom uvedoše Pottera, u lancima, blijeda i izmoždena, uplašena i očajna, pa ga posjedoše onamo gdje su sve znatiželjne oči mogle buljiti u njega. Ništa manje nije upadao u oči ni Crvenokožac Joe, bešćutan kao i obično. Tu nastupi još jedna stanka, a onda stiže i sudac, a šerif objavi početak rasprave. Uslijedi uobičajeno došaptavanje između branitelja i tužitelja te skupljanje spisa. Ove sitnice i odgađanje do kojega je zbog njih došlo, izazvaše napeto iščekivanje koje je koliko uzbuđivalo, toliko i opčinjavalo prisutne.
Zatim pozvaše svjedoka koji posvjedoči da je Muffa Pottera zatekao kako se u rani sat pere na potoku, i to baš onog jutra kada je otkriveno umorstvo, na što se Potter smjesta izgubio. Poslije još nekoliko pitanja, tužitelj se obrati branitelju:
»Svjedok je vaš.«
Uhićenik na čas podiže oči, ali ih opet i spusti kada branitelj reče:
»Nemam nikakvih pitanja.«
Drugi svjedok pouzdano ustvrdi da je kraj leša našao nož. Tužitelj reče:
»Svjedok je vaš.«
»Nemam nikakvih pitanja«, odgovori Potterov odvjetnik.
Treći svjedok pod prisegom izjavi da je isti taj nož često viđao u Potterovim rukama.
»Svjedok je vaš.«
Potterov branitelj otkloni ispitivanje. Lica ljudi okupljenih u sudnici počeše odavati nezadovoljstvo. Zar ovaj odvjetnik namjerava bez borbe žrtvovati štićenikov život?
Više svjedoka dade iskaz o tome da je, kada su Pottera doveli na mjesto umorstva, njegovo ponašanje ukazivalo na krivnju. I njima bude dopušteno da se s mjesta za svjedoke udalje bez unakrsnog ispitivanja.
Vjerodostojni svjedoci iznesoše pak svaku pojedinost u vezi s pogubnim okolnostima zatečenim onoga jutra na groblju, a kojih su se svi prisutni tako dobro sjećali, ali Potterov odvjetnik nijednoga od njih ne podvrgnu unakrsnom ispitivanju. Cijela sudnica mrmljanjem izrazi svoju zbunjenost i izazva sučevu opomenu, a tužitelj reče:
»Na temelju iskaza što su ih pod prisegom dali građani čija je već i sama riječ iznad svake sumnje, utvrdili smo da je ovaj strašni zločin nesporno počinio nesretni optuženik. Optužba je time završila.«
Jauk se omače bijednome Potteru pa on sakri lice u ruke lagano se njišući cijelim tijelom, dok je u sudnici vladala mučna tišina. Ovo ganu mnoge muškarce, a mnoge žene suzama posvjedočiše svoju sućut. Branitelj ustade i reče:
»Slavni sude, u svojim napomenama na početku ove rasprave bili smo nagovijestili namjeru da dokažemo kako je naš štićenik ovo strašno zlodjelo počinio u stanju krajnje zaslijepljenosti i neuračunljivosti izazvane pićem. Promijenili smo mišljenje. Nećemo iznijeti takvu obranu.« Zatim se obrati pisaru: »Pozovite Thomasa Sawyera!«
Na svakom se licu u sudnici, ne izuzimajući ni Potterovo, javi zaprepaštenost pomiješana s čuđenjem. Kada se Tom popeo i zauzeo mjesto na klupi za svjedoke, sve se oči sa začuđenim zanimanjem prikovaše uz njega. Dječak je bio u silnom strahu pa se doimao prilično izbezumljeno. Zaprisegnuše ga.
»Thomase Sawyeru, gdje ste se nalazili sedamnaestog juna oko ponoći?«
Tom letimice pogleda u željezno lice Indijanca Joea i jezik ga izdade. Prisutni bez daha napeše uši, ali riječi nikako nisu dolazile. No, nakon nekoliko trenutaka dječak ipak prikupi malo snage i uspje progovoriti dovoljno jakim glasom da ga čuje dio sudnice:
»Na groblju!«
»Malo glasnije, molim vas. Ne bojte se. Bili ste…«
»Na groblju.«
Prezriv osmijeh preletje Crvenokošcu Joeu preko lica.
»Jeste li bili u blizini groba Horsea Williamsa?«
»Jesam, gospodine.«
»Govorite… samo mrvicu glasnije. Koliko ste bili udaljeni od groba?«
»Toliko koliko sad od vas.«
»Bili ste skriveni ili niste?«
»Bio sam skriven.«
»Gdje?«
»Iza brijestova na rubu groba.«
Crvenokožac se Joe jedva primjetno trže.
»Je li tko bio s vama?«
»Jest, gospodine. Otišao sam tamo s …«
»Čekajte… čekajte čas. Ne morate spominjati ime svojeg pratioca. Njega ćemo pozvati kada dođe vrijeme za to. Jeste li išta nosili sa sobom?«
Tom je oklijevao i izgledao zbunjeno.
»Recite otvoreno, mladiću… nemojte se ustručavati. Istina je uvijek vrijedna poštovanja. Što ste ponijeli sa sobom?«
»Samo c… c… crknutu mačku.«
Zažamori smijeh, ali ga sudac stiša.
»Predočit ćemo kostur te mačke. A sada, mladiću, ispričajte nam sve što se događalo, ispričajte to vlastitim riječima, nemojte ništa preskočiti i ne bojte se.«
Tom poče – isprva neodlučno, ali kada se zagrijao za predmet, riječi mu stadoše sve lakše teći. Doskora se nije čulo drugoga zvuka do njegova glasa i svi su pogledi bili uz njega prikovani. Otvorenih usta i suspregnuta daha prisutni su gutali svaku njegovu riječ, ne primjećujući kako vrijeme protječe i zatravljeni čarobnom stravom njegove priče. Napetost izazvana suzdržanim uzbuđenjem doseže vrhunac u trenutku kada dječak reče:
»… i kad je doktor daskom dohvatio Muffa Pottera i Potter pao, Crvenokožac Joe je skočio s nožem u ruci i…«
Tres! Brz kao munja, mješanac jurnu prema prozoru, probi se između svih koji su mu se našli na putu i više ga nije bilo!