JOŠ LJUBITI MOGU...         


Usahnuo izvor ushita i sreće,
Ne nosi me struja mladalačkih snova,
Sa grane života rasulo se cv'jeće
U beskrajnu pustoš pokojnih sv'jetova...

Nit' osmejak slatki milozračne zore
Ne vraća mi pokoj umrlijeh dana,
Nit' pjesmice mile, što se jutrom hore,
Ne vidaju grudi pod teretom rana.

Izlio sam suze i bez suza sada
Na pepelu nade i pokoja plačem,
I vjera mi gine, umire i pada,
K'o nevina žrtva oborena mačem...

Ja sam hudi mornar, kom' je sudba dala
S okeanom hladnim da se vječno bori,
Koji neće stići zoru ideala,
Niti slatku čežnju, što mu srce gori.

Niti više nemam ni snova, ni sreće,
Samo jedno blago propalo mi nije:
Još ljubiti mogu, još se izvor kreće,
Koji tvoja slika besmrtnošću grije!


1895.         

VJERUJ...         


Vjeruj u srce moje, sveta je iskra ona,
Što ga u plamen diže,
Kao molitva blaga zvukom jutarnjeg zvona,
Te s tobom nebu stiže.

Vjeruj u pogled ovaj, kome su mile i svete
Tvog' lica slatke draži,
I duši mojoj, što te, čisti, nebeski cv'jete,
Sa milovanjem traži.

Vjeruj u stisak ruke, s njime se želje daju,
Koje ti srce sprema,
Vjeruj, kao što i ja vjerujem, da u raju
Takog anđela nema!


1895.         

RAJ         


Na nebeskom svetom visu
Beskonačni živi sjaj,
Al' sve draži tamo nisu
Jer je u tvom srcu raj.

Oh, raširi dveri svete
Toga raja, gdje Bog sja!
Da u njemu, l'jepi cv'jete,
Vjerni anđ'o budem ja!...


1895.         

ČELA         


Gle kako je sitna, mala,
Tek je čuješ kad poleti,
Mala čela, al' je zato
Veličanstven rad joj sveti.

Hajd', zaviri skromnu kuću
Gdje čelica vr'jedna živi,
Hajd' pogledaj, pa se čudi
I velikom djelu divi!

U košnice radne čele
Niko blago metn'o nije.
Sama čela svojim trudom,
Slatkim medom napuni je!

Nikad nije čela marna
"Daj mi!" kao prosjak rekla,
Rano raneć', kasno kasneć'
Sama sebi blago stekla.

Pa hajd', braćo, k'o čelica
Da smo uv'jek duha čilog,
Da zbiramo slatke plode
U košnicu roda milog.


1895.         

PLIJEN (VERZIJA I)   


Noć sjeverna. Konjik stiže,
Juri preko stepe puste.
Mjesec gori... Prah se diže
Kô pramenje magle guste.
No gle! Junak samac nije,
Za njim sjedi cura neka;
Vrana joj se kosa vije
Kô prosuta svila meka.

Znaš gdje laka srna pase,
Voda pada s hridi gole,
Kako bršljan obvija se
Oko breze i topole?
Tako ona, vita, lomka,
Obvi ruke obadvije
Oko pasa smjela momka
Što mu čelo samur krije.

Ne pitaj ih kuda jezde,
To ne smije niko znati,
Do li ponoć i zvijezde
I pun mjesec što ih prati!
Ne stoj na put!... Mrko sluti
Onaj što kô vihor goni...
Rukom drži kindžal ljuti,
Krvav kao mjesec oni.


1896.   

***           


Susretoh je pokraj bistra vrela,
U gorama pod visokom jelom;
Kosa joj se po njedru rasplela
Kô zrak sunca po mramorju bijelom.

Njeno lice ne miluje sreća;
Sjetno oko, oboreno krilo,
Kô da tuži, kao da se sjeća:
Što je bilo, što je davno bilo.

Njene ruke vijence ne pletu,
Skrstila ih na nevine grudi,
Kô da šapće molitvicu svetu
Što je tuga sa uzdahom budi...

"Vilo moja, vilo roda moga,
Što si stala i u bolu svela?
Zar već nema cvijetka nijednoga
Za vijence što si nekad plela?"

Vila prenu pa podiže krilo,
Suza blisnu na oči joj plave:
"Ima cvijeća, vijenaca bi bilo,
Ali gdje su za vijence glave?"


23. oktobra 1896.         

NA ODRU BRATA JEFTANA           


Tičice te zovu, eno poju glasi;
Cvjetići te žele, poljane i vrela,
I seja bi tebe zagrliti htjela,
Pa cvileći tužno čupa svoje vlasi,

No ti mirno ćutiš, naša nado svela.
Prekrštene ruke. Otkucali časi...
Tvoje blijede usne tihi osmjeh krasi,
A san mirni pao preko tvoga čela.

Kao da si mlađan zagrlio liru,
Pa nježno popjevaš potoku i viru,
Proljeću i cvijeću, mladosti i sreći;

Kô da ne znaš, brate, jao brate, jao,
Da je bijeli danak sa tvoga neba pao,
I da ćeš sa njime u grob hladni leći...


Na Petrovdan 1896.         

***           


Ne mirišu danci planinskijem cvijetom.
Gle malena tica kako slabim letom
          Prelijeće lug,
A sjetna joj pjesma sa trepetom tone
          U sumračni krug,
Pa smorena tugom na grančicu klone
I sa bolom gleda na uvelke one...

Oj tičice moja što te goni tama,
U bolima tvojim ti nijesi sama,
          I ja sam ti drug:
Sa pjesmicom tvojom, što je tuga kreće
          Kroz oblačni krug,
Moja duša bludi i sa suzom slijeće
Na mogilu dana što se vratit neće.


1896.         

***           


Po žicama tankim na zlaćenoj citri
Krećahu se lako prstići joj hitri;
          Njezin glasić mio,
Prateć slatke zvuke, po zvjezdanom krugu
          Gubio se ti'o,
A u nježnu pjesmu, u zelenom lugu,
Slavujak je tiho pleo svoju tugu.

Pod prozorom malim stajô sam bez mira,
A kô sveti akord sa nebeskih lira
          Bješe njezin poj,
I od onog časa samo za njom bludi
          Strasan uzdah moj...
I kad nojca pane, i kad zora rudi,
Nju i slatke zvuke sjetno srce žudi...


1896.         

***           


Kad mi nikad više nećeš ruku dati,
Bar uzdahom tajnim na putima prati
          Onog koji strada...
I raširi njedra kad se tebi svrati
          Moja duša mlada.
O ti što joj sreću i san mirni uze,
Orosi je kapljom tvoje mile suze.

Kad bi samo jedna tvoja suza pala,
Duša bi se moja u vedrini sjala,
          A kroz blagi sjaj
Planula bi vjerom i grlit bi stala
          Izgubljeni raj,
Jer suzica tvoja rosica je čista,
Pod kojom i svela ružica zablista...


1896.