TVOJ UZDISAJ       


Kad s uzdahom duše tvoje
Vjetrić digne laka krila,
I sa tihim lepršanjem
Stigne sjaju neba mila,

Više nije lahor blagi
Što nebeske traži vise -
S uzdisajem duše tvoje
U anđela pretvori se.


1895.     

***             


Probudiću oganj od plamene strasti,
Poletiću ludo - da obvijem rukom
Tvoje vito tijelo i da pijem slasti
Sa usana tvojih... Prećutaću mukom
Sve što sobom krije veo prošlih dana...
Ugušiću bole i sjećat se neću
Lažne vjere tvoje, - izvor mojih rana,
Što mi oko mute, što mi suze kreću.
Iz pepela mrtvog podignuću hrame
Uzdanja i sreće, pokoja i mira;

Povratiću snove iz grobovske tame -
Na prsima mojim zazvoniće lira
Da proljeće slavi uskrsnulih nada.
Da, sa usta mojih preletiti neće
Ni prekor, ni ruga, niti kletva jada
Za obmanu tvoju... Pun ushitne sreće,
Poletiću tebi, čist, bez sumnje crne,
Kô val što poleti kraju hridi one,
Pa je strasno ljubi, na njedra joj srne,
Dok razdrobljen o nju u bolima klone...


18. septembra 1895.     

VESTALKA                     
Uspomeni Vojislavljevoj                           


Rim počiva... Mirno ćute i hramovi i palate,
Samo straže od liktora razbludnike gradom prate.

I zahori pjesma strasna, pa u času mre i tone;
Samo Tibar jasno šumi i brzi se vali gone.

A u hramu, gdje mramorni kip boginje Veste stoji,
Još Vestalka mlada bdije i za časom čase broji.

Al' kô tica zarobljena, što sa bolom i sa tugom
U mrežama hladnih žica za slobodnim čezne lugom,

Tako s bolom čeznulo je mlado srce ruže ove:
Mila slika mladog momka grlila je njene snove.

Pred mramornim svetim kipom klečala je mnoge noći,
I s molitvom šaptala je drago ime u samoći.

Ona i sad za nj se moli i slatko mu ime zbori,
A pred kipom hladne Veste kandioce tiho gori.

Al' što drhtnu srce njeno? Što zablista pogled plavi?
U dubokoj polutami lijepo se momče javi.

Doveo ga ulaz tajni, zaštitnik mu nebo bilo,
I on opet grli dragu, grli svoje čedo milo.

Na usnama usne gore, na srdašcu srce bije;
Kroz okna ih mjesec gledi i nad slatkom tajnom bdije.

Al' na srca koja ljube često crni udes leti:
Pred boginjom Vestom hladnom ugasi se "oganj sveti".

Moma strepi i blijedi, na licu joj rumen sa'ne
Kô jesenji cvijet kad umre i pod rodnu granu pane.

Snagu kupi; hladnom kipu kô zbunjeno dijete leti
I bijelu ruku diže da potpali "oganj sveti".

Ali kasno, sve je kasno!... Pred njom budne straže stoje,
U dubini tamnog hrama hor samrtnu pjesmu poje.

Ona rukom srce steže, bolni pogled k nebu daje,
Pa kroz suze zadnjih snova milu sliku gledala je;

Gledala je crne oči, kovrdžaste mile kose,
Kô što sveli cvijet gleda sjajnu zoru ispod rose.

Gle, jutarnja svjetlost slazi, a dželati spremni stoje,
U dubini tamnog hrama hor samrtnu pjesmu poje.


9. decembra 1895.     

MOME ANĐELU             


K'o ljupki cv'jetak nježni, čednu, bajnu i milu
Iz jata zvjezdica sjajnih snio te anđ'o svet,
I tvome oku dao božanstvo, moć i silu,
Što s dveri duše moje pjesmici širi let.

U divljoj borbi sv'jeta, tvoja me ljubav diže
I vrelom snage bujne talasa moju grud;
Otkako tebe poznah nebu sam, Bogu bliže,
Molim se i uznosim njegov pravedni sud.

Moja se vjera budi, sreća mi snove zlati
Kad gledam sv'jetlu zoru čarobnog lica tvog;
I u snu i na javi moja te duša prati
I tebi v'jence plete moje ljubavi Bog!...


1895.           

U DUBINU DUŠE MOJE...             


U dubinu duše moje
Tvoj premili pogled pade,
Kao poljub sunca vrela
Na njedarca ruže mlade.

Oh, to sveti zračak bješe,
U kom rajsko milje leži:
Svaki duše osjećaj mi
Razvi se u cv'jetak svježi.

I sada je duša moja
Perivoj, gdje cv'jeće miri -
Svaki cv'jetak tebe sanja,
Tebi svoja njedra širi!


1895.           

***             


Ni prostor, ni sudba, što nam sreće brani,
Od mene te nikad rastaviti neće.
        Kad na poljsko cv'jeće
        Pada zračak rani,
Ja te gledam. Kad se zlatno sunce rodi,
Milujem ti vlasi. Kad mali slavuji
Zapjevaju slatko u šumskoj slobodi,
        Tvoj mi glasak bruji.
Kad lagani vjetrić kroz ružice pirne,
Ljubim njedra tvoja. U zv'jezdama sjajnim
Gledam oči tvoje; i sred noći mirne
Ja se molim za te anđelima bajnim...


1895.           

VJEČITA MLADOST             


Nikad moje srce ostariti neće,
U njemu će bujat' i pjesma i cv'jeće,
U slađanom žaru, što ga sreća budi,
Zgr'jevaće se duša, i krvca i grudi.

Uv'jek će mi ostat' cvjetna polja draga,
U njima me dizat' i mladost i snaga,
Sa ticama malim, što po šumi l'jeću,
Pjevati ću i ja proljeću i cv'jeću.

A ako mi pjesma ne bi laka bila,
Draga će joj moja uzdignuti krila,
Njene oči blage, dva sunašca s neba,
Pružaće mi milje, koje pjesma treba.


Mostar 1. jul 1895.   

ŠTO ZASTAŠE GRUDI MOJE?...             


Što zastaše grudi moje,
Kao da im nesta daha,
Kao da su promrznule
Od sumora i od straha?

Ćuti, ćuti, milje drago,
Sad mi duša u raj stupa,
Posred mora - oka tvoga
Zaljubljena krila kupa.


1895.                     

HODI, MILO ČEDO MOJE             


Ala l'jepo tvoje grudi
To ubavo cv'jeće krasi,
Pa slađani miris budi
K'o svilene tvoje vlasi.

I ja imam cv'jeća bajna
Koje tako milo cvati,
Sve ću cv'jeće tebi dati.

Duša moja perivoj je,
A u njemu čisto vrelo,
Hodi, milo čedo moje,
Ti uzberi cv'jeće c'jelo!


1895.                     

SJETI ME SE...             


Kad ti tajni glasak sjetni
    Mirnog sanka trgne slas',
Sjeti me se, cv'jete dragi,
    To je moje duše glas.

To je ljubav, što se diže
    Sa prestola srca mog,
    Pa se moli, da te srećnu
Vječno štiti blagi Bog!


Mostar, 28. oktobra 1895.