***           


Ako moje pjesme spomenom te more,
Pa bez sanka bdiješ sve do same zore,
          Ugušiću poj, -
Čedo duše svoje što grli bez mira
          Sjajni prizrak tvoj,
Zvuk što u tvom srcu tihi pokoj dira,
Probuditi neće nikad moja lira.

Iskidaću žice... Kô dan kad se gasi,
Nek pod nebom umru pošljednji uzdasi
          I pošljednji poj...
No suze će moje biti moji glasi
          I uzdisaj moj;
I kad umre, pjesma umrla mi nije,
Jer besmrtnost njena u suzi se krije...


1896.         

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA 


I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...


27. augusta 1896.         

GUSLAMA       


Sjajni hrame, u kom Srbin čuva
Svoje ime, svoj amanet sveti,
Oj vi gusle od javora suva,
Vašem zvuku moja duša leti!

K'o blagoslov, što sa neba bdije,
On je sila, što mi srce žari;
S tankih struna, kad se nebu vije,
Čujem usklik sokolova stari'.

Čujem glase sa kosovskog groblja,
Što ih tajno svete sjenke zbore;
Čujem jauk potištenog roblja,
Kome rane sve bivaju gore...

U njemu je sve, što srbin želi,
Jer u želji srpskoj se i zače:
Je l' veseo, Srbin se veseli,
A kad cvili, tad i Srbin plače.

On je duša, kojom Srbi dišu
I v'jekovi srpskih pokoljenja;
On je knjiga, u kojoj se pišu
Naši jadi, naša iskušenja...

On je slovo, što leti bratimstvom,
U kome se srpski genij budi;
On je putir, iz kog' se jedinstvom,
Pričešćuju Srbinove grudi.

Oj, kad guslar tanano prevuče,
Koji Srbin ne osjeća žarko?!
Ta guslama sve se silno vuče,
Iz njih zbori: Lazar, Miloš, Marko...

A što glasi besmrtnika vele,
To je vjesnik, što se vjerom kune:
Da će skoro svjetlost zore b'jele
Zlatit' alem Nemanjića krune...

Pa nek' stiže, nek' se pak'o diže,
Nek' još bude i višijeh zala:
Srbin neće pokleknuti niže
Dok je Srbu srpskijeh gusala!

Biće dana, već se zračak javlja,
"Doće hora, koja doći mora!"
A s gusala horiće se slavlja
Uz molitvu dečanskijeh zvona!...


20. II 1896.       

U SJEĆANJU         


Kad oživi spomen mili
    Prošle sreće, mrtvih dana,
Nada mnom se tajno krili
    Gusti spletak cvjetnih grana.
K'o u srcu želja mlada
    S trepetom se lišće krene,
A ruka mi žudno pada
    Na premile kose njene.
U gradini slavuj poje,
    Pa nam slatku sreću pruža,
A ja ljubim čedo moje,
    L'jepo čedo b'jelih ruža.
Jata poljskih golubova
    Nad ljubavlju našom l'jeću,
A po nebu sv'jetlih snova
    Zagrljene duše kreću.
Potok šumi, cv'jetak miri,
    Kroz granje se glasi roje,
Srca biju, grud se širi,
    Na usnama usne stoje...
Oj, sjećanje, cvjetno granje,
    Gdje mi sreća pjesmu poje...
Oj, sjećanje, milovanje,
    Slatka tugo, suze moje!...


U Mostaru, 1896.         

U VRTU         


Kroz zeleno granje
    Sunašce te viri,
A slatko pjevanje
    S vjetrićem se širi.

Oko tebe ruže
    Bajni v'jenac svile,
A leptiri kruže
    Njedra im od svile.

Svaki cv'jetak veli
    U šaptanju tajnom,
Da snivati želi
    Na njedru ti bajnom.

Ti razum'ješ cv'jetak
    Kad zboriti stane,
Pa ruže za spletak
    Otkidaš sa grane.

Daj i meni jednu,
    Kojoj zv'jezde poju, -
Daj mi ružu čednu -
    Daj mi dušu tvoju!...


1896.         

ŽIVI!...         


Živi, da brišeš one suze vajne,
Što oko mute potištenom robu,
Onom, što cvili s nevolje beskrajne,
U tavnoj noći, dubokome grobu...

Živi, da budeš: trepet, grom i strava
Silniku hudom, što narode stresa,
Što mu se presto, i skiptar, i slava
Podiže grozno vrh ljudskih tjelesa.

Živi, da v'jence pokoljenja pletu,
I tvome grobu s vjencima hode,
Živi, da umreš na bojištu svetu,
Za svetog Boga pravde i slobode...


3. VI 1896.         

STRAŽAR OTADŽBINE         


Suro st'jenje, visoko kamenje
Uzdiglo se u oblake sive;
A gdje st'jenje u nebo se penje,
Tamo smjeli sokolovi žive.

Često oblak u grom se pretvara,
Krše trese, u prah da raznese,
Al' sokolu srce se ne para:
Protiv sile silom uzdiže se.

Krilom bije, oblaku se vije,
A slojevi razmiču se tavni,
Sunce sine, pa mu opet grije,
Suro st'jenje od v'jekova davni'.

Jeste l' željni sokolovog krila?
Eto krila, eto duge šare!
Eto duše, što bi kadra bila
Poginuti za roda oltare!...

Na kamenu rodila ga mati,
Od kamena mišica mu tvrđa,
A materin blagoslov ga prati,
Jer mu srce izdajstvom ne rđa...

Pr'je bi glavu, neg' djedova slavu,
Pr'je bi život, nego narod dao,
A kad pane, besmrtnost mu svane,
Jer je muški za svoj narod pao.

Suro st'jenje, visoko kamenje
Uzdiglo se u oblake sive;
A gdje st'jenje u nebo se penje,
Tamo smjeli sokolovi žive!

Jeste l' željni sokolovog krila?
Eto krila, eto duge šare!
Eto duše, što bi kadra bila
Poginuti za roda oltare!...


1896.         

SJEĆAŠ LI SE, SRCE?...         


Sjećaš li se, srce, što je nekad bilo?
Sjećaš li se sada prošlosti i dana,
Kad si puno vjere, kao tiče milo,
Dizalo se letom put nebesnih strana?

Ugušeni zrače, u oblaku tuge,
Vihori i b'jesi slomiše ti krila,
Boravište tvoje bjehu šarne duge,
I tičija jata družina ti bila...

K'o nevini cvijet, puno čednog mira,
U zanosu milom grlili te snovi,
I k'o akord mili anđeoskih lira
Budila te pjesma zvukom želja novi'.

Netaknuto burom borbe i spoznanja
Živjelo si mirno u želji i plamu,
Al' sve želje drage o kojima sanja
Razduv'o je vjetar u poroz i tamu...

Ružičasti veo, kroz koji se žudno
Gledalo u prostor života i ljudi,
Rastrgla je java i poznanje budno,
Pa satana mrska sad pred nama bludi.

O, dajte mi nazad v'jenac prošlih dana,
Vratite mi čase, u kojim' sam samo
Osjećao ljubav i vjerov'o sl'jepo
U ljude i Boga što boravi tamo.

Vratite mi srce, gdje bezbrižna sreća
K'o kandilo sv'jetlo sjaji se i blista,
U odjeku groma što se Boga sjeća
I vjeruje uskrs raspetoga Hrista.


1896.         

BLAGO TEBI...         


Blago tebi, ako na svijetu
Nađeš srce, u kom vjera sjaji,
U kome se čista ljubav taji
Kao miris u rosnom cvijetu.

Ljepšeg dara od tog' dara nema, -
U toj sreći tek bi sreća bila;
Čisto srce nebeska su krila,
Što ih Gospod s blagoslovom sprema.

Blago tebi, ako vjerno bije
Na tvom srcu jedno srce drugo:
Skrsti ruke i moli se dugo
Onoj Misli, što nad tobom bdije!


18. I 1896.       

ROB         


Na obali burnog Tigra,
    Gdje tičiji pjeva hor,
U prisjenku gordih palma
    Visoki se diže dvor.

U blizini slavuj željka,
    Cv'jeće miri noć i dan,
Al' iz svojih b'jelih dvora
    Ne izlazi mladi kan.

Ljepšu pjesmu tamo sluša,
    Ljepši tamo gleda sv'jet:
Na srcu mu strasno diše
    Mila ruža, bajan cv'jet.

On joj gleda crne oči
    I grli joj viti stas,
A po njenom b'jelom njedru
    Prosula se gusta vlas.

Niko nije tako srećan,
    Niko nema taki raj,
Pa u sreći obeća se
    Pohoditi Sveti Kraj:

Da na grobu Prorokovom
    Dade hvalu srca svog,
Što mu taku divnu ružu
    Iz svog raja pruži Bog!

I dan svanu. Pred dvorima
    Nogom bije spreman hat -
Kao da bi mladog kana
    Svetoj Meki htjeo zvat'.

I kroz palme sunce sinu,
    Nad Tigrom se glednu dan,
A uz pratnju vjernog roblja
    Na put krenu mladi kan.

Kudgod gledne, tu je ona,
    Svud se vija njena vlas,
Svuda sreta oči njene
    I svud čuje mili glas.

Za uzdahom uzdah leti,
    Pa nad njome svija let,
K'o šareni mladi leptir,
    Kad ga rosom mami cv'jet.

Već je sunce na zreniku,
    Silno gori ljetni dan,
Pa kod jedne vite palme
    S robljem panu sretan kan.

On odsjednu snažnog hata
    I pod palmin stade hlad,
Pa svog Boga molit' ode,
    Da mu štiti život mlad;

Da se ves'o dvoru vrati,
    Gdje ga čeka mio raj,
Da ga opet žudno steže
    Njezin topli zagrljaj.

I tek što je molit' poč'o,
    Zastade mu dušin dah:
U daljini dizao se
    Gusti oblak, prhli prah.

Je l' to samum s hladnom smrti
    Podigao poraz ljut,
Da sa grobom zaustavi
    Pravovjernog sveti put?

Na koljena roblje kleče:
    "Pošljednji je ovo dan!"
A sa okom punim bola
    U daljinu gleda kan.

Gleda, kad će samum ljuti
    Spremiti mu hladan grob,
Al' iz praha, iz oblaka,
    Na konjicu niče rob:

"Gospodaru, vrat' se s puta,
    Ne pohodi Sveti Kraj,
Tvoja l'jepa nevjestica
    Tvog imena skvrni sjaj!

"U nje nije srce jedno,
    Nije vjerna njena krv -
U tvom dvoru provlači se
    Tvojoj sreći štetan crv.

Gospodaru, drugi ljubi
    Njeno lice, njenu vlas -
Varaše te one oči,
    Varaše te onaj glas!"

Zabolili mladog kana
    Crni glasi, crna v'jes',
A u bolu gnjev se stvori,
    K'o gromova silan tres:

"Je l' istina, robe, kaži?"
    "Ne bude li, krv ću dat'!"
Prah se diže, s mladim kanom
    Izgubi se brzi hat.

Leti konjic, za konjicem
    S robom stiže konjic vran -
Danak prođe, veče dođe,
    A u dvore mladi kan.

Konjic hrznu, cv'jet se trznu:
    "Bježi dragi, tu je grom!"
Pa lagano na kapije
    Izletila kanu svom:

"Što je lice tvoje bl'jedo?
    Što je mutan mili gled?
A na usti k'o da stoji
    Strašan prekor, ljuti jed?

Je l' osveta razgnjevila
    Tvoje duše silan plam,
Da l' nevjerno roblje tvoje
    Nanese ti sjaju sram?"

"Šut', nevjero! Sa tebe je
    Moga neba pao dan"...
Pa nad njome oštrog mača
    Zavitlao gordi kan.

Mač poleće, ali ona
    Na mladu mu pade grud:
"O, ne kosi cv'jet sa mačem,
    Ne izriči grešan sud.

Za te ovo srce bije,
    Za te hrani vreo plam,
Ja za jednu ljubav znadem,
    Ja za jednu vjeru znam.

Nek' svjedoče suze ove
    I udari srca mog,
Da je moja vjera sveta,
    A u vjeri ti si Bog!

Zaustavi silnu ruku,
    Nevinosti ne daj grob -
Kleveta su oni glasi,
    Lagao je crni rob.

Za te ovo srce bije,
    Za te hrani vreo plam,
Ja za jednu ljubav znadem,
    Ja za jednu vjeru znam".

Dirnuli ga nježni glasi,
    Dirnuo ga sjetan plač,
Pa u grudi vjernog roba
    Svoj, zavitlan, spusti mač.

Krv se proli, srce stade,
    Čistu vjernost stiže grob,
Tu pred kanom ležao je
    Vjerni sluga, stari rob.

Ležao je... A Bejaza
    Slavila je svoju moć,
I pogledom varala je
    Mladog kana dan i noć...


1896.