NA OČEVU GROBU           


Baš kad svanu pramaljeće,
Kad izniče šaren cvijet,
Kad s' probudi punan sreće
Iz mrtvila cio svijet;

Kad mišljasmo preveseli
U zeleni hodit gaj
I uživat oni vreli,
Taj jutarnji sunčev sjaj;

Kad mišljasmo trčat gori,
Uz veseli pjesme glas, -
Zao nam se udes stvori,
Plač i tuga stiže nas.

Ti nam ode, oče dragi,
Baš na sveti Đurđevdan;
Tebe zovnu bože blagi
U nebeski vječni stan.

Ti izdahnu iznebuha,
Tek za jedan tili čas.
Ljuta bolja tebe svlada,
Ne nađosmo tebi spas.

Obvio te sanak vječni,
Tvom životu dođe kraj...
Ti ucvijeli sinke tvoje -
Čuješ li nam, oče, vaj?

Zbogom, oče, diko naša,
Spavaj mirno vječni san!
Bog ti dao srpskoj duši
U svom raju sveti stan!

Zbogom, oče!... Na grobu se
Opraštamo s tobom mi,
Al' u srcu sinak' tvojih
Tvoj će spomen živiti.


U Mostaru, 24. aprila 1889.   

OJ ISTOČE...           


Oj istoče, oj rumeni,
Sitnim zvjezdam' nakićeni,
Sjajnom zorom zagrljeni,
     Oj, divno li sjaš!
Oj, divno li rajske gore
Božanstvene svete dare
     Ispod krila razvijaš!

Sa tebe nam najpre sine
Zlatno sunce, pa se vine
U nedogled, u daljine,
     Šireć svijetu zagrljaj,
Pružajuć nam milo svima
sa vrelijem poljupcima
     Ružičasti onaj sjaj.

Još nam tihim glasom zbori.
"Neka svako dobro tvori,
Nek se trudi, nek se mori,
     Ta ljenost je sram;
Preziri je Srpče svako,
Budi krepko, budi jako,
     Budi živi plam!"

Oj istoče, oj rumeni,
Zvjezdicama nakićeni,
Svijetlom zorom zagrljeni,
     Ta divno li sjaš!
Ti sa lučom zraka tvoga
Silu mraka nemilnoga
     Jednim mahom otimaš.


1889.           

SLATKI SANČE!           


Slatki sanče, mili dragi druže
Mladalačke zanošljive duše!
Ao sanče, šta bi od nas bilo,
Da nas tvoje još ne tješi krilo?
Ti nas čaraš, ti nam duši stvaraš
Nove dane slavom obasjane,
Ti nam vraćaš uvehnuto cv'jeće,
Ti nam vraćaš ono sunce sreće
Što je davno s našeg neba palo,
Pa se u grob hladni stropoštalo.
Ti nam vraćaš, ao sanče mili,
Novu snagu izgubljenoj sili...
Ti nas dižeš na prestole moćne,
I od tame rastavljaš nas noćne.
Sve to, sanče, ti nam duši stvaraš,
Sve to, sanče, nama obećavaš.
Ali, sanče, sve je to badava:
Jer u grobu srpska sloga spava...
Prezrena je od sinova svoji'!
Usamljena s tugom dane broji...
Ao, sanče, sve je, sve badava:
Jer brat brata za zlato prodava,
Pljuje ime, vjere se odriče,
U duši mu crni pak'o niče,
Ne zna Boga - ne znala ga sreća! -
Krsta huli, Hristova raspeća,
Nevjernik je - svoju vjeru m'jenja,
Nema duše nit' ima poštenja;
Sa jatom se tuđijem udruži
Pa na štetu roda njemu služi...
Rodu plete oštre biče muka -
Pratila ga kletva kao Vuka!
Koljeno mu utrlo se crno,
U ponora vječnoga posrn'o,
"A zemlja mu kosti izmećala"
- Oj Srbine, tebi sreća cvala!


1889.           

U GAJU           


Tamo, tamo, na daleko,
Gdje miriše cv'jeće meko,
Zeleni se pruža gaj,
A u gaju čisto vrelo,
Pa žubori preveselo
    U daleki žureć' kraj.

Svakog jutra, svakog dana,
Prije sunca obasjana
    Čio trčim u taj gaj,
Gledam rosu što se čista
Po cvijeću bajnom blista
    K'o alema dragi sjaj.

Pa sred mile te tišine,
U cvijeću i miline,
    Slušajući tičiji poj,
I ja pjevam: "Bože mili,
Od varvara, oj zakrili,
    Mili srpski narod moj".

Bog će čuti molbe moje,
Svete želje što se roje,
    U mom srcu svaki čas:
Daće Srbu snage, sile,
Zakliktaće srpske vile
    Varvarima na užas!


1889.           

TVRDA STIJENA           


Usred mora nesitoga, gdje vječiti pokret vlada,
    U pomami srdžbe ljute nemilosnih gordih vala,
Gdje umorna mnoga šajka sred ponora hladnog pada -
    Tu je tvrda st'jena stala.

Ne straši se ona kada na nju gnjevni vali jurnu:
    Sokoli se nad njom viju - njeni sinci vjerni, mili!
Snažnijem je krilom brane, kličuć' jasno pjesmu burnu,
    Prkoseći morskoj sili.

A spasenja anđ'o blagi nad njom svoja širi krila,
    Krijepeć' joj sinke vjerne, sokolove, munje prave!
A slobode pjesmu svetu bijela joj hori vila,
    Kiteći je v'jencem slave!

Oj ti tvrda, sveta st'jeno, primi pozdrav srpskog sina!
    I dalje mi smjela budi, kad se more na te hiti!
Ta ne boj se, ti si jaka! Bog te gleda sa visina,
    Desnicom te moćnom štiti!


1889.           

SRBADIJI             


Srbadijo, vatro živa,
    Srbadijo, orle moj!
Nebo ti se razgaljiva,
Sve se većma gubi, skriva
Petstoljetna mrska tama,
Sa kopljem je svjetlost slama
    Veseli se, pjesmu poj!

Utri suze čemer jada
    Nek' umukne gorki vaj,
Uskrsnuće tvoja nada,
Što je gaji duša mlada;
Tvojih milih svetih snova
Rodiće se zora nova,
    Rodiće se Srpstvu maj!

Patili smo pet-sto ljeta
    Al' je tako htio Bog:
Da nas sudba goni kleta,
Da okuša da l' će znati
Srbin borbu održati,
I k'o soko sa vrleti
    Trzat' lanac vrata zlog.

Haj, budi se, moj sokole!
    Već je blizu jadu kraj -
Zaboravi teške bole,
U budućnost smjelo brodi,
Digni slogu na prestole,
    Ta ona te sreći vodi, -
Ona rađa slave sjaj!


1889.           

PEPEO SVETOG SAVE           


Spališe na Vračaru
    Svetog Savu,
Predadoše ognju, žaru
    Srpsku slavu.

U pep'o se stvori t'jelo
    Svetitelja;
Namršti se Srbu čelo
    S jada velja.

Proplaka mu usred gore
    B'jela vila,
A tama mu sv'jetle zore
    Slomi krila...

Bič podiže na nj sudbina
    Teških jada, -
Moć mu pade, s njim tavnina,
    Mrak zavlada.

Suzu proli i uzda'nu
    Iz dubine...
Sunce sreće njemu panu
    Sa visine...

Al' gle čuda - božjih sila!
    Vihor sleti,
Pa podiže sveca mila
    Pep'o sveti!

Podiže ga na krilima
    U visinu,
Pa ga lako krajevima
    Srpskim vinu.

A pep'o je Srbu svakom
    Srcu pao,
Do danas ga s vjerom jakom
    Održao!

Kr'jepio ga, budio mu
    Vrelu nadu,
Tješio ga u gorkomu
    Svome jadu.

Kad mu nebo posta tavno
    S mrakom gori:
On ga diže, da se slavno
    S mrakom bori!

Da razbije tminu kletu
    Što ga tare,
Da ugleda zoru svetu
    Slave stare!

Da mu opet domovina
    Srećom pjeva,
Da ga opet sa visine
    Sunce zgr'jeva.

Pa hvala ti, oj pepele
    Srpske slave, -
Pa hvala ti, oj pepele
    Svetog Save!

Srbin će te poštovati
    Dokle živi!
U duši te njegovati
    Soko sivi!

Sa tobom će uv'jek snažno
    Ginut', mr'jeti!
I žurit' se on odvažno
    Svojoj meti!


1889.           

NA BRIJEGU           


Na visu br'jega stojim i gledam u daljne strane;
    Plavo se nebo krije pod tavnim oblaka velom,
Ne može sunce sveto da prodre i da nam grane
    I zrakom obasja vrelom...

Pomamni vjetar šiba, paklenom žudnjom kletom
    Povija c'jelu goru i strepi grana svaka...
I soko ne može sivi da s' vine gori vrletom -
    Brani mu bura jaka...

Al' gle, šta se to tamo kroz oblak tavni sija?!
    Gle svjetlosti mila, divna, sv'jetli nam šalje zrak!
U njoj se sivi soko počeo da lagano vija,
    Da goni sa nje mrak!

Oj, dođi!... dođi... Zablistaj i nama, svjetlosti mila!
    Kroz tavni oblaka veo prožiži moćni sjaj...
Željni smo tebe... željni... Oj širi sveta krila
    I sleti u naš kraj...


1889.           

MOJE SRPSTVO           


Što je nebu sunce sjajno, što krepošću višnjeg blista;
Što je polju cv'jeće bajno, a cvijeću rosa čista;

Što j' sokolu krš i st'jena gdje šstari, gdje se vije.
Više koga razjarena čsto ljuta munja bije;

Što je orlu smjelog leta ta visina neba sveta,
S koje gordo, u prašini, on prezire crva kleta;

Što je gori izvor-vrelo, lipe cvjetne, jele vite,
I u travi mirisave ljubičice one skrite;

Što j' lahoru miris ruža tihim letom što ga nosi,
Pa ga milo svakom daje, njim se diči i ponosi;

Što je pjesma slavlju milom, što je tici lako krilo,
Što je oku vid i svjetlost: to je meni Srpstvo milo!

Kao oganj, vatra živa u mom srcu ono gori!
S njime moja duša sniva, o novome danku, zori...

Svi oblaci da s' razviju - srdžbe strašne ponajveće,
Pa na njega da se sliju, ugasit' ga srcu neće!

Da s' njega gorda sila digne, demon... onaj ljuti,
Iskru svetu Srpstva mila ne može mi otrgnuti.

Njemu služim, vjerno, pravo, svetinja mi mila to je!
Zdravo da si, Srpstvo slavno, ponajveće blago moje!


1889.           

NEMILOSNOM BOGATAŠU           


Al' si sretan, bogatašu,
    Imaš srebra, zlata;
Uživanja razna
    Od Boga ti data.

Bez muke i briga
    Sjediš u tvom stanu,
A od leda mrzne
    Srce sirotanu.

Kao guja cvili,
    Pa te tužan moli,
Da mu dadeš hljeba,
    Da gladi utoli.

A ti kanda ne znaš,
    Ne čuješ mu glasa,
Ne razum'ješ muku,
    Strepnje i užasa.

Na mekanoj svili,
    Pokraj tople peći,
U spokojstvu ležiš,
    U najvećoj sreći.

Al' sjeti se, sjeti
    I tog sirotana,
Pomozi mu sada
    Sred čemernih dana.

Ud'jeli mu jadnom,
    Ne goni ga s praga,
Oh, tako ti Boga!
    Oh, tako ti Blaga!

Imaj srce, s kojim
    Osjećaj se spaja;
Ne zaborav' na to
    U svili, sred sjaja.

Vrši dužnost svoju,
    Budi srcem čovjek,
Sirotana tješit'
    Slava ti je dov'jek.

Ud'jeli mu jadnom,
    Ne goni ga s praga,
Oh, tako ti Boga!
    Oh, tako ti blaga!


1889.