ŠEGRČE           


Nemam zlata, nemam para,
Niti polja, nit' dobara,
    Niti kuće, niti stan;
Da zaslužim sebi hljeba
Trudit' mi se, trudit' treba
    Neprestano svaki dan.

Dok još svaka duša živa
U spokojstvu, miru sniva,
    I slađani grli san:
Ja se moram sanan dići,
Ne okl'jevat', žurit', stići
    Mog majstora u dućan.

Moram čistit'. moram mesti
I prašinu s robe stresti,
    Napuniti vodom kup,
Da se majstor ne razjari
Da me bičem ne opari -
    Da ne bude: tupa, lup!...

Ali to je jad i b'jeda
Što mi majstor dahnut' ne da -
    Uv'jek pazi na rad moj,
Gnjevno viče da se žuri!
A ja moram, pa sve curi
    Niz čelo mi r'jekom znoj.

Više puta sve po dlanu
Žuljevi se dizat' stanu,
    Svaki kao vatra vruć...
E, tad mi je najmučnije,
Srcu mi se tuga svije -
    Čini mi se da će puć'...

Al' ja muke sve pretrpim
I obuću dalje krpim -
    Uzdišući umoran,
Neću da me majstor ruži,
Neću da se na me tuži,
    Neću da sam ukoran.

Ta jednom će muka minut',
Ljepše će mi sunce sinut' -
    Proniknuti sreće cv'jet;
Ljepši će mi svićat' dani,
Sa radošću obasjani,
    Miliji će bit' mi sv'jet.

Kad naučim zanat sveti,
Sreća će mi da doleti
    Sa čela mi otrt' znoj;
Kad naučim: od zanata
Eto srebra, eto zlata!
    Gospodar ću biti svoj!

Oh, kako će srcem tada
Da mi velja radost vlada
    Kad mog truda vidim plod!
Zlatnom zrakom pratiće me
I u radu i u svemu
    Vječnog neba blagoslov.

Nemam zlata, nemam para,
Niti polja, ni dobara -
    Ta pravi sam sirotan.
Al' radeći - sve ću steći!
Sve se bliže - sreći stiže,
    Sve će vedrij' bit' mi dan!


1889.             

NA MORU                       


Naperena jedra b'jela
    Kao lake tice let,
Plovi šajka kao str'jela,
    Upravila čili kret.

Blagi žubor razvio se,
    Vali slave sunčev sjaj,
A tu slavu vjetri nose
    U daleki neba kraj.

Više mene u visini
    Uznio se ždrala roj,
Lete kraju u daljini,
    Punoj cv'jeća zemlji toj.

Plovi, šajko, ne prestani -
    Nek' te vjetra nosi moć,
Mirisavoj, cvjetnoj strani
    Moje srce želi doć'.

Tamo, tamo, kuda ždrali
    Upravljaju laki let,
Tamo gdje se vječno hvali
    Miomirom svježi cv'jet.

Tamo, gdje se bez prestanka,
    K'o u raju nebesnom -
Čuje pjesma svakog danka
    U odjeku veselom.

Tamo, gdje 'no ne prestaje
    Osvićati zlatni maj,
Tamo gdje se zora sjaje.
    K'o rubina dragi sjaj.

Plovi, šajko, a s visine
    Štitiće te blagi Bog!
Plovi, šajko, u daljine
    Do zlatnoga cilja svog!


U Dubrovniku, 23. decembra 1889.     

NA POSAO                       


Hajd'mo, hajd'mo, braćo mila,
Budimo se iz mrtvila,
    Iz l'jenosti, pakla tog!
Bratsku ruku ruci dajmo,
Na posao pohitajmo,
    Blagoslov će dat' nam Bog.

Da nam dani razvedre se,
Da sa sebe teret strese
    Teških jada mili dom:
Treba muka - prezrimo i'!
Pred očima nek' nam stoji:
    Služit' treba rodu svom!

Nek' nas svuda trnje sreta
Nek' nam svetom cilju smeta,
    Ne marimo za to mi:
Iza trnja cv'jeće niče,
Pobjedom se lavi diče,
    Iza borba krvavi'.

Zato napr'jed! - jer drukčije
Dobra nema, sreće nije,
    Ostaviće vječno nas;
Na posao, Srbadijo,
Ako ti je svet i mio
    Domovine drage spas!...


U Dubrovniku, na Badnji-dan 1889.     

VOJISLAVU       


Protekô je danak. Na daljnom zapadu
Odavna je sunce utopilo zrak.
Nad zaspalim svijetom, po selu i gradu,
Spustio se sanak čaroban i lak.
     Umukla je pjesma veselog mornara.
     Sve se u spokojstvu tihano odmara.

Na obali mora, pod granom "citrona",
Na ćilimu cvjetnom samac sjedim ja.
Sa vedroga neba, s božijega trona,
Bleđanoga lika puni mjesec sja;
     I kô slatka nada, puna svete vjere
     U mlađanom srcu, zvijezde trepere.

Niže mene vali tihani i mali -
Kô pjesmice gorske kad zarudi maj -
Nestašno i blago pričati mi stali
U šaptanju slatkom zadovoljstvo, raj;
     Pričaju mi blago neke mile bajke,
     Što ih samo slušah na kriocu majke.

A s pučine daljne sa širokog mora,
Kao onaj sveti heruvimski poj,
Čujem slatke glase tajanstvenog hora;
To Sirene šalju noći pozdrav svoj,
     A slavujak, što se u zagranku skriva,
     Milozvučnom im se pjesmom odaziva.

Sve je tako bajno, sve milotom zbori,
Al' je moje lire još slabačak glas
Da u jednu pjesmu sve miline stvori
Što ih oko gleda u taj blažen čas;
     Ja sam jošte tiče koje kuša krila
     Da ga vinu tamo u stanove vila.

Oj ti sine dični Šumadije drage,
Što ti vila sveti poklonila dar,
Dođi Jadran-moru, žicom lire blage
Ti si kadar ovu opjevati čar;
     Ja sam jošte tiče koje kuša krila
     Da ga vinu tamo u stanove vila.


U Dubrovniku, 1890.

PJESNA PJESNI       


Šta bi ona tica mala u tavnome sjenu kruga,
U spletenoj mreži žica bez slobode gorskog luga?
Šta bi onaj potok mali što dolinom vijuga se
Svake zore, svakog dana, da ne prati tvoje glase?
Zar bi tako slatko snivô ispod drvlja pastir mladi,
Da mu zvukom božanskijem pjesma dušu ne zasladi?
Šta bi ona divna moma kad zaliva miris cvijeće,
Kad joj oko žarke duše slatka nada oblijeće?
Šta li momče kad ugleda zaplamtjelo oko njeno,
Bujne grudi, miris-kosu, bijelo lice i rumeno?
Zar bi mogô vinuti se suri orô više svega?
Ti mu silom krijepiš krila, ti visini dižeš njega!
Šta bi onaj slijepac tužni u vječitom mraku noći,
Da mu srce ne zagrle božanstvene tvoje moći?
A rob šta bi kad ga dušman tuče lancem i handžarom,
Da mu srce ne zgrijevaš tvoje riječi svetim žarom?
Šta bi onaj što u tami tuži, čami petsto ljeta, -
Šta bi Srbin s tol'ko jada, da te nema, pjesmo sveta?


U Mostaru, 5.maja 1890.

ORAO       


Tamo, kud misli samo očajnog roba stižu
I suzom duše mu bolne orošen gorki vaj,
Silna i veličajna uvis ga krila dižu -
        U vječne slobode kraj.

Pod sjenkom njegovih krila, u stegu ledene strave,
U prahu, u nizini, slabi se crvak vije;
Pred burnijem mu krikom zebnjom se sove dave,
        U mrak se svaka krije.

Pomamne sile munje, odjeci groma jaka
Ne slediše mu stravom herojsko srce vrelo, -
Kroz onaj gusti oblak, do zlatnog sunca zraka
        Nosi ga krilo smjelo.

Oj sine slobode vječne, da li će srpska mati
Jedanput tako vidjet, u visu sinka svog?
Kô tebi, orle suri, hoće li krila dati
        I njemu silni bog?


U Mostaru, 1890.       

RATARU       


Očaj teški i gorki teretom grud ti slama,
    Niz mrko lice tvoje potokom teče znoj;
Na svakom putu tvome muka te čeka sama
                I patnja čitav roj.

A da l' se dade ruža ubrati s vite grane
    Prije neg' njenog trnja ne osjetimo bod?
Pregnuća duša krepkih stvaraju vedre dane -
                U njima niče plod.

I tebi plod će niknut. Kapljice tvoga znoja
    Uzaman neće biti, iz njih niknuti cvijet,
I ti ćeš vesô jednom pozdravljat polja svoja,
                I zborat plodak svet.


U Mostaru, 31. marta 1890.

HERCEGOVAC NA STIJENJU               


    Ta što će život kada
        Otrgne sreću grob?
    Bez želja i bez nada
        Zašto da živi rob?
Nit' kućišta imam, nit' ognjišta svoga,
U čemeru gorkom dočekujem dane...
Kameno je srce u svijeta toga,
On prezire moje mučeničke rane;
Niotkuda zračak utjehe da sine,
Da me lanac tuge i čemera mine.

    Kako se gorko sjećat
        Blaženstva prohujana,
    I mišlju svojom krećat
        U doba sretnih dana...
Hej, u ono doba - sjećam ga se vazda -
Kad Azijat vlada u sili, bijesu,
Imao sam svega i bio sam gazda,
Dječica mi hljeba željela nijesu;
Pa kad za slobodu sve ustade redom,
I ja za junacim' pošao sam šljedom.

    Za roda ime sveto
        Kad treba, valja mret,
    I ja sam tako, eto,
        U bojak pošô svet.
Ostavih ognjište, ostadoše dobra,
Zaboravih na sve što mi bješe milo,
A kad našom mukom tuđin sreću pobra,
Kad stradanje naše sve je zaman bilo,
Povratih se kući. Ali šta je tamo?
Pustoš, crna pustoš i garište samo.

    Gdje mi je ognjište bilo
        Tu zmije sikću sad,
    Sve dobro moje milo
        Gromom spržio ad.
Nit' zatekoh ljubu u životu svome,
Dječicu mi redom posijekli su vuci,
A žalosna majka u prizoru tome
Sama život uze, izdahnu u muci;
Zagrljenu s djecom grobu su je dali,
Zagrljenu srećom nju su zakopali.

    Prošla je svaka sreća,
        Iščezô svaki nad,
    A svakog časa veća
        Tuga i gorki jad.
Prosit, prosit moram... Nebo mi je mračno,
Sa graktanjem gavran više mene kruži.
Svuda oko mene jadno je i plačno,
Sve uzdiše bolom, jadikuje, tuži.
Mrzim ovo biće. Oj sudbino, što me
Nemilosno ganjaš na svijetu tome?

    Ta šta će život kada
        Otrgne sreću grob?
    Bez želja i bez nada
        Čemu da živi rob?
Oj ti golo stijenje, kućo moja mila,
Tebe jošte samo ljube ove grudi;
Za tebe se moja vrela krvca lila,
Pa i kosti moje nek ostanu tudi!
Iz tvog zagrljaja neću se odijelit,
Jošte ću te jednom mojom krvlju prelit.


U Mostaru, 1890.   

VILA       
Za spomen gospođici Đ. de P.             


Tek pod sanka mehkim krilom
Sretô sam se s bajnom vilom
I željno je gledah mlad;
Miomirom njene kose
Moje srce opilo se,
     I ja sretan bijah tad...

Ali, eto, i na javi
Bajna mi se vila javi -
     U oku joj sunčev sjaj.
Ti si vila puna milja,
Duša ti je od bosilja -
     Na licu ti blista raj!


U Dubrovniku, 1890.     

OJ MLADOSTI...             


Oj mladosti, slatka čašo,
    Iz koje se nektar pije!
    Oj mladosti, zlatni danci,
    Gdje nam sreća vijence vije!

Kô perivoj toplog juga
    Tebe samo cvijeće krasi;
    Ti si sveta kao što su
    Heruvimski sveti glasi.

Slatke želje, slatke nade
    Sjaju posred srca živa,
    A pod krilom zlatnog sanka
    U raju ti duša biva.

Kô proljeće milocvjetno,
    Kad se lahor gorom vije,
    Kao nebo, kao zvijezde,
    Ti si puna poezije.

Ti ljubavi dižeš hrame
    I čistom ih vjerom kadiš:
    Zagrljajem, milovanjem
    I poljupcem dušu sladiš.

Oj mladosti, oj radosti,
    Ti si samo život pravi;
    Druzi, braćo, kucnimo se,
    Nek se sveta mladost slavi!


U Mostaru, 21. decembra 1890.