BOLNIK                         


U tiho, mirno doba, kad anđô sanka lijeta
I nečujno krilom šumi poviše grešna svijeta,
Kad ciglog glasa nema da se otkuda čuje,
U sobi bolnik sjedi samcat, u tihom miru,
I oslabljenom rukom on željno grli liru,
Lagano žice dira i žice skladno bruje
            Kao anđelski hor.

Al' kakav šum prohuja? - Gle! "Pod vijencem mirisni' ruža"
Pred bolnika blijeda sa neba anđô sleti
I blago zborit poče ta neba čista duša:
"Čuo sam tvoju liru; pjevô si pjesmu sreće,
            Njom dizô narod sveti,

I tvoja duša nije nigda za tugu znala,
Al' sudba, eto, hoće da ti počupa cvijeće;
Ja sam anđeo tuge i žalim tebe mlada".
To reče, a suza čista mu s oka kanu.
Sad bliže bolniku stupi, u skladne žice dirnu,
I lira tužno zabruja kroz tihu ponoć mirnu.
Al' bolnik snagu skupi, pa živom riječi planu:
"Ta zašto zvuci tuge da teku s moje lire?
            Srpske sam krvi ja!

Pa i oblaci nek se po mome nebu šire,
Viš' moje mlade glave; duša mi nema strave,
            U njojzi nada sja.

Pjevaću pjesme one koje sa duše gone
            Milog mi roda plač.
Ne, tužiti neću! Kô tvrda, jaka stijena,
Zavičaja mi milog snosit ću bola jad, -
            Ja nisam slaba žena!

Hladno ću, ako treba, dočekat smrti mač!"
I na te žive zbore vinu se anđô gore.
A s crkvice malo zvono navijesti početak danka,
I sunce zlatno granu. Iz čudnog tog sanka
            Trže se bolnik mlad.


U Dubrovniku, 29. decembra 1889.           

GOLOM STIJENJU             


Gledao sam sinje more,
Mnoge rijeke, mnoge gore,
    Mnogi ubav kraj;
Gledao sam mnoga sela,
Gdje žubore hladna vrela,
Gdje tičica prevesela
    Sunčev zdravlja sjaj.

Ali ništa, stijenje milo,
Srce nije prisvojilo
    Mlađano mi - kao ti;
Ništa dušu moju tako,
Plahovito, silno, jako,
Bujno, snažno, vrelo, žarko,
    Sa ljubavlju ne napi.

S tobom mi se srce veže,
Tebi moje želje teže,
    Ti si predmet sanka mog;
Tu mi srpsko cvijeće cvjeta,
A vila ga čuva sveta,
Oko njega brižno lijeta, -
    U nadi je štiti bog.

Pa zdravo mi, stijenje golo,
Milo gnijezdo sokolovo,
    Gdje s' Milošev rađa soj!
Ja te ljubim žarko, vrelo,
Kao majka čedo bijelo,
Kao slavuj goru, vrelo -
    Za te živi sinak tvoj!


U Mostaru, 21. januara 1889.

MORNARU       


Hajde, hajde brodi smjelo,
Razapinji jedro bijelo
     Uz veseli pjesme glas!
Nek se laka šajka vine
Preko mora u daljine,
     Nek udari u talas!

Hajde, hajde preko mora,
Ne malakši od umora,
     Traži luku cilja svog!
Nek poteče znoj ti s čela,
Nek zaplamti krvca vrela
     U grudima srca tvog!

Kad se smrkne, kad navali
Bjesni vjetar, gordi vali
     U pomami paklenoj,
Čvrsto stani, soko budi!
Ne salamaj stravom grudi
     Na pučini nesitoj!

Sve teškoće, nepogode,
Svaku muku i nezgode,
     Što će stati na put tvoj,
Trpi smjelo, trpi brate;
Vjera, nada nek te prate,
     Kao stanac kamen stoj!

Pa ćeš tako preko mora,
Preko mora i ponora
     Stići luci, cilju svom,
Odmarat se od umora,
Gledat kako ljepše zora
     Rudi, sviće žiću tvom.

Hajde, hajde brodi smjelo,
Razapinji jedro bijelo
     Uz veseli pjesme glas!
Nek se laka šajka vine
Preko mora u daljine,
     Nek udari u talas!


U Mostaru, 25. marta 1889.

AKO HOĆEŠ...       


Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...


1889.     

IMADE VAS MNOGO...       


Imade vas mnogo - ta ko bi vas mogô
Izbrojati,
Svijeh znati?!
Imade vas mnogo bogatih gospara,
Sa srebrom i zlatom, milionim' para.
Dvori vam se velji u visinu dižu,
Ali nikad, znajte, do neba ne stižu, -
U nebu je vječnost, u njima je nije,
Vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.

Imade vas mnogo sivih sokolova!
Riječi su vam jače od burnih valova,
Al' sokoli nikad ne puze, ne gmile
Ni onda kad na njih jurnu groma sile,
A vi znate, znate, oj "sokoli s riječi",
Puziti kô crvi, sred prašine leći,
Ostaviti braću nek ih dušman tare,
Samo da stečete "obećane dare"...

Imade vas mnogo sa blagijem likom,
E bi rekli: o zlu ne mislite nikom,
E bi rekli: da ste s neba anđô pravi,
Što istinu ljubi, koji boga slavi,
Al' u duši vašoj ništa drugo nije
Do crnog demona, - tu se zlobno krije.

Imade vas mnogo... Kakvijeh vas nema?!
Ali vas je malo
Kojima je stalo
Do naroda svoga
Tužna, paćenoga.
Malo vas je, malo sa poštenja da se,
Sa vrlina vaših imena vam glase;
Malo vas je, malo na braniku prava,
Malo vas je glava, -
Malo vas je, malo sa srcem u grudi,
Malo vas je - ljudi!


1889.     

NADA               


Kad oblaci nebo skriju,
    I u crno sve zaviju,
Pa od danka stvore noć,
    Ko nam veli: "Sve će minut,
Kroz oblak će opet sinut
    Sunce sveto, božja moć"?

Kad nam snijeg dolje skrije,
    Kad nas zima ledom bije
I srdito širi jed,
    Ko nam duši glasa kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
    Rastopiće tvrdi led"?

Pa i starca, kom su dani
    Već života izbrojani,
Kom je grobak iskopan,
    Ko ga tješi u toj bijedi,
Pa mu Šapće: "Starče sijedi,
    Još ćeš živjet koji dan"?

Kad nas sudba bičem šine,
    Pa nam sreća naglo mine,
A dušu nam stegne vaj,
    Ko nam ne da malaksati,
Ko nas milim glasom prati:
    "Svakoj bijedi dođe kraj"?

To je tajna sila sveta,
    Što oko nas vječno lijeta;
To je nada - rajska moć!
    To je zvijezda najmilija,
Što nas krijepi, što nam sija
    Kroza mrklu tavnu noć.


U Mostaru, 17. februara 1889.     

PRED ZORU               


Mrkla se ponoć gubi i tavna sjenka njena;
Suri se orô budi sred mrkih, golih stijena
    I željno očekuje zoru i sunčev zrak.
Umukla mrska sova, sve ređi glas joj biva;
Daleko, daleko bježi, od svjetlosti se skriva,
    Od lika svete zore što kopljem lomi mrak.

Vedrije nebo biva. I gle, istok već rudi,
U cvijetnom mirnom gaju sjetni se slavuj budi,
    Istoku pozdrav šalje, sa pjesmom ljulja kraj
I zove zoru dragu da rodi danak bijeli,
Da iz sna budi, diže oni divni i vreli,
    Okrijepljen božijom silom, slobodni sunčev sjaj.

Oj, svani, svani, zoro! Razagnaj tminu kletu!
Oh, daj nam, daj nam danak, svjetlosti iskru svetu,
    Ta dugo nas je trala ta kivna, teška noć.
Bolne su naše grudi... Daj nam svjetlosti nove!
Ostvari one slatke paćene duše snove!
    Oj, svani, svani, zoro, probudi silu i moć!


U Mostaru, 15. aprila 1889.     

ROB               


U tvrdom stegu lanca obje mu ruke stoje;
    U gusti mrak je bačen, ne vidi svjetlosti zraka,
Okolo njega guje i akrepi se roje,
    Memla ga bije jaka.

Ali mu ipak licem po koja radost sine:
    U nebo pogled šalje, molitvu bogu pjeva,
Sred ovog crnog mraka, sred ove mrske tmine
    U nadi srce zgrijeva.

Nadaj se, patniče, nadaj, i sanjaj sanak sveti!
    U tvrdoj vjeri nade tješit se, krijepit znaj,
Ta bog će čuti molbu, puknuće lanac kleti
    I ropstvu biće kraj!


1889.     

GDJE MNIDIJAH...               


Gdje mnidijah da je
    Mirisavi cvijet -
Tu j' otrovna biljka,
    Tu je pakô klet...

Gdje mnidijah da su
    Izvori vrline -
Otrovna su vrela,
    Otrovne gorčine.

U kom srcu mišljah
    Da žar pravde tinja -
To je srce pusto,
    Kukavica sinja.

Koju dušu držah
    Da ljubavi diše -
Satana je mrska,
    Od pakla je više.

O kom mišljah da je
    Svojoj vjeri stanac -
Sa poganom dušom
    Rodu kuje lanac.

Koji za rod bjehu
    Na braniku prvi -
Sad eto ih - gmile
    U prašini crvi.

O kojima mišljah
    Da dom srećni krune -
Sa krvavom suzom
    Sad ih narod kune.

Kog čuh zborit: "Istina
    Od sveg mi je draža!" -
Sad je pljuje, gazi
    Malodušna laža.

Gdje mnidijah da je
    Mirisavi svijet -
Tu j' otrovna biljka,
    Tu je pakô klet.


U Mostaru, 23. jula 1889.     

LAV           


Iz slobodne gore mile, domovine njemu svete,
     Nagnaše ga bezbožnici u gvozdene šipke klete.
Nemilosno nemilosnih fijučući bič na nj pada,
               Da mu lavsku snagu svlada.

A on samo ponosito uzgorenom glavom stoji,
     Bez jauka i bez piske fijučući bič on broji;
Nijemo stoji, trpi, snosi, a u oku iskra sijeva
               Pravednoga svetog gnjeva.

Haj, bijte ga i mučite, spravljajte mu jade nove,
     Bezbožnici bez milosti, gadne duše demonove,
Al' puziti nikad neće lav pred vama sred prašine,
               Voli heroj da pogine.


1889.