NOVI SRPSKI MAČ     


Kad strašna bura diže se smjelo
    Po nebu srpskom rastrije mrak,
Kad presta teći sreće nam vrelo,
    Kad sunca našeg potavni zrak;

Kad sa svih strana sudba nam crna
    Bičeve sprema da sruši nas,
Kad splete v'jenac oštroga trnja,
    Kad Srbu dođe krvavi čas;

Kad ono diže aždaja ljuta
    Otrovnu glavu na sveti dom,
Da Srba svakog proždre, proguta,
    Ognjište da mu satre grom!

Kad Srbin osta bez krune mile,
    Slobodu kad mu otrže vrag,
Kad na njeg' mnoge jurnuše sile,
    Da utre njemu ime i trag:

Preziruć' ropstvo, odvažno, čilo, -
    Tješeći majci užasan plač,
Očevi naši na vraško krilo
    Jurnuše smjelo, trgoše mač!

Braniše njime slobodu svetu, -
    I sunca opet zasija zrak, -
Gonišpe njime aždaju kletu -
    I Srbin opet postade jak.

Al' doba ovo i ovi dani
    Za borbu drugi pružaju mač,
Čim ćemo blažit' bolove rani
    I tješit' majke tužne nam plač;

Čim ćemo opet do sreće stići
    Podignut' njezin sv'jetao stan,
Čim ćemo opet slavu nam dići
    Što 'no je sruši crn Vidov-dan.

Mač taj je, braćo, učenje škola,
    Marljivost, volja, uzdanje, nad!
Dižimo škole! Ljubav i volja
    Neka nas vodi na sveti rad.

Ta čujmo glasove Svetoga Save:
    "Učite! Ljub'te se! To vam je moć:
To je mač novi, koji do slave
    Dovešće braću kroz tavnu noć."


1889.             

CRNKU           


Čini mi se, Srbo brate,
Cv'jetak sreće da t' ne cvate,
    Kao da te mori jad;
Vesele ti nisu grudi,
U njima se već ne budi
    Oni prvi vatren nad.

Tvoje srce suze l'jeva,
O veselju već se pjeva -
    U pjesmi ti tuga, vaj;
Više nije kao prije
Sa radošću da ti sije,
    K'o da joj je sreći kraj?

Al' ne kloni, Srbe brate!
Crna tuga obvila te
    A ti mahni njom -
Nek propjeva opet vrela
Ona pjesma prevesela
    U srdašcu tvom!

I patnika sirotana,
Koga gone sa svih strana
    Neće satrt' noć!
Ne malakši bolom, jadom
Već se uzdaj s čvrstom nadom
    U božju pomoć!


1889.           

JA TE LJUBIM...           


Ja te ljubim, sunce sveto!
    Kruno neba vječne moći, -
Ti nam zrakom goniš tamu
    I mrkle nam gluhe noći.

Ja te ljubim, zoro bajna,
    Navjesnice b'jelog danka!
Ti me uv'jek tvojim čarom
    Sred slađanog bacaš sanka.

Ja te ljubim, orle suri,
    Ti se viješ u visini!
Prezirući slabe crve,
    Što gamižu u praūini.

Ja te ljubim, čarna goro, -
    Željo moja prevelika,
Ti si uv'jek zaštitnica
    Bila srpskih mučenika.

Ja te ljubim, milo slavlje,
    U mirisnom tvome lugu,
Ti sa slatkom pjesmom tvojom
    Blažiš mnogom srca tugu.

Ja te ljubim, šarno cv'jeće,
    Prepuno si milja, baja,
Ja te ljubim! Ko t' ne ljubi,
    Nema srca, osjećaja.

Ja te ljubim, oštra sabljo,
    Tebe moja pjesma hvali,
S tobom su nam pradjedovi
    Sveto ime održali.

Al' od svega ponajviše
    Tebe ljubim, rode mili!
Za te živim! Tebi dajem
    Pjesme mojih nada čili'.


U Mostaru, 21. januara 1889. 

PRED PROLJEĆE           


Jošte samo malo dana -
    Prohujaće k'o za čas,
Pa sa naših milih strana
    Veselja će brujit' glas.

Doće milo pramaljeće,
    žuboriće hladan vir,
Ono rosno meko cv'jeće
    Pružiti nam rajski mir.

Kroza dole i lugove
    Horiće se slavlja poj;
Navjestiće dane nove
    Vrjedni' čela skladni roj.

Zarudiće sv'jetla zora...
    Da joj čujem sveti gred -
Zime ljute, tog zlotvora,
    Rastopiće tvrdi led.

Kroza mutne oblačine
    Zasinuće sunčev sjaj,
Mile naše domovine
    Ozariće svaki kraj.

Oj doleti, pramaljeće,
    Iz sna dugog širi let! -
Ti si puno milja, sreće,
    Daj nam, daj nam dragi cv'jet!

Oj doleti, pramaljeće,
    Čekamo te željno svi,
Ta bez tebe nema sreće
    Našoj bujnoj mladosti.

Tek u tebi, u milini,
    Blagovanja znamo sv'jet,
Oj proljeće, sini, sini,
    Daj nam onaj divni cv'jet...


1889.           

TA, KO MOŽE?...           


Ta ko može preoteti
    Šarnog cv'jeća mirisove?
Ko li duši mladalačkoj
    One divne slatke snove?

Ta ko može na put stati
    Osvitku nam rujne zore,
Što pod krilom sunce nosi
    Da pozlati naše gore?

Ko sokola može nagnat'
    Sa vrleti, sa visine,
Da ponižen, malodušan,
    S crvi puzi sred prašine?

Ta ko može oduzeti
    Slavujeve slatke glase -
Onu pjesmu što sa njime
    U gorici rodila se?

Ta ko može srce moje,
    Tvoje blago iščupati,
Tvoju nadu, što kroz krvcu
    Mladalačku silno plamti?

Niko! Niko! - Kucaj, srce,
    Jače, jače, nadu stegni!
Kucaj, srce, pa sa nadom
    I u groba hladnog legni!


U Mostaru 6. februara 1889.   

SUNČA SE...           


Prestala je zima,
Led, i vjetar klet,
Svud se trava prima
I šareni cv'jet.

Pod ubavom gorom
U dolini toj,
Večerom i zorom
Bruji slavlja poj.

Ljepši sviću dani,
S neba bježi mrak,
Već suncu ne brani
Da razvija zrak.

Blista sunce milo,
- Divan li mu sjaj!
Sveto svoje krilo
Pruža na naš kraj.

Tamu goni c'jelu -
Otima joj vlast;
Listom kiti jelu
I visoki hrast.

Oh, kako se tješe
Sirotani sad!
Na sunce se sm'ješe
Topi im se jad.

Eto, jednog sjedi
U ritama vas!...
U tuzi i b'jedi,
Našao je spas.

Veselo se smije,
Sunce njemu sja!
Zgr'jeva ga i grije
Ljubav božija.

U slabačke grudi
Gdje ga tišti jad,
Sada mu se budi
Spokojstvo i nad.

Na prati ga više
Onaj vjetar klet,
Slobodnije diše,
Miliji mu sv'jet.

Već izmožden nije,
Snagu dobija, -
Njega sunce grije -
Ljubav božija.

Oj hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s' utjeha prava
Sirotana svi'.

Ta niko ne znade
Milosno k'o ti,
Sirotanu jade
Gorke tješiti.

Pa hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s' utjeha prava
Sirotana svi'.


1889.           

KOGA DA POŠTUJEMO?           


Pitao sam jednog starca,
    Koga krase s'jede vlasi,
Kom' će skoro samrt hladna
    Slabi život da ugasi:

"Je li, starče, da poštovat' -
    C'jenit treba onog samo,
Koji ima srebra, zlata -
    Kog imućnim nazivamo?

Koji mirno i spokojno
    Na mekanoj leži svili -
A ne čuje sirotinju,
    Kako jada, kako cvili? -

Koji ima vinograda,
    Ravnih polja, plodnih njiva, -
Za bogatstvom i za slavom
    Čija duša samo sniva?

Što se voza u karocah
    Su četiri konja vrana, -
Kom' je ispod dostojanstva
    Pogledati sirotana?"

Osmjehnu se starac na to
    Pa mi blago odgovara:
"Ne štuju se, sinko, taki,
    Što imaju samo para.

U kog srce za rod bije,
    Kom' je ljubav sveta, mila,
Kom' je duša čista, sv'jetla
    Kao sunce - božja sila; -

Koji neće malaksati
    Pred svakijem iskušenjem;
Koji ne zna za poroke
    Već se kiti sa poštenjem;

Koji narod ne prodaje,
    Bratska kletva kog' ne prati,
Koji ljubi ime svoje,
    Pa sm'je za-nj i život dati;

Čije oko pravo gleda
    Puno vjere, svoga plama,
Toga treba poštovati,
    Pa ma bio u ritama!

Gdje takovih ljudi nema,
    Taj je narod pravo roblje,
Taj je narod bez svjetlosti,
    Taj je narod pusto groblje".


1889.           

GLEDAO SAM NEBO...           


Gledao sam nebo
    U po noći tije,
Ni jedan oblačak
    Pokriv'o ga nije.

Sijale su zv'jezde
    U divotnom čaru,
I pjesmice vile
    Svom noćnom stražaru;

I mjesec ih gled'o
    Pa se osmjehiv'o,
Vasionom zlatne,
    Zrake je razliv'o.

Sv'jetlile su gore,
    Sv'jetlile se dole,
I vječno sumorne
    One st'jene gole.

Ali na jedanput
    Kao da se pak'o
U razjari crnoj
    Na taj svijet mak'o.

Zaduvao vihor
    Pomamom demona,
Pomračalo nebo,
    C'jela vasiona.

Drhtala je zemlja,
    Strepile su strane;
Uzdisala gora,
    Lomile se grane.

Što god cv'jeća bješe
    Mirisava, divna,
Sve iščupa jarost
    Vihorova kivna.

Al' gle kako pade
    Ta paklena sila,
Razvedri se nebo, -
    Svanu zora mila.

Skrili se oblaci,
    Razbjegle se tmine; -
Eto b'jelog danka
    Da nam suncem sine.

        * * *

Oh, da li će tako,
    Oh, da li će jednom,
Nakon teških tmina,
    Svanut' Srpstvu b'jednom?

Hoće, hoće, hoće,
    Oj nadaj se, rode!
Ti ćeš stići tamo,
    Kud te želje vode.


1889.               

MLADI MORNAR           


Dosta bješe muke, strave,
Više moje mlade glave
    Plamtila je munja, grom;
Dizali se burni vali,
Lomili mi čamac mali
    Svojom srdžbom pomamnom.

Mislio sam u ponoru,
Valovitom pustom moru,
    Da ću naći grobak klet,
I bez suze, oproštaja,
Bez majčinog zagrljaja
    Ostaviti, mlađan, sv'jet.

Al', gle, sinu zračak sreće,
Sve se bliže luci kreće
    Zalutali čamac moj!
Smjelo burne vale striže
I evo ga, sretno stiže
    Ka obali premiloj.

Al' šta vidim?!... Otac, mati,
Seja, bratac umiljati
    Suzom lica oblili.
Ne bojte se! Evo stižem,
I kapicu u vis dižem,
    Zdravo da ste, zdravo svi!


U Beču, 2. novembra 1889.           

NA OBALI                       


Samcat sjedim na obali
Nedogledna pusta mora, -
Mirno veče; vasionu
Mjesec zrači odozgora.

Samcat sjedim. Misli moje
U beskrajnost neba hitam,
U tišini šapućući
Ono plavo nebo pitam:

"Oj reci mi, nebo reci!
Doklena će suze livat',
Doklena će sirotinja
Pod tminom se jada skrivat'?...

Da l' će vječno ljudska srca
Biti crna zloba sama?
Biti st'jena - kamen hladni,
Bez ljubavi svetog plama?

Oj dokle će, nebo, dokle
Uzdasi se ropski čuti?
Da l' će svanut' danak želja,
Kad će lance rastrgnuti?

Da im nakon tol'kih jada
Izmučenoj lakne duši,
Slobode im sunce zlatno
Suze s lica da osuši.

Oj dokle će?... Al' što pitam?
Ta sve zaman, sve zanago:
Sve će biti kako tebi
U visini bude drago."

Ali ja se toplo molim:
"Čuj me, Bože sila, moći!
Oj pomozi Srbu tvome
Razvedri mu mračne noći!"


U Dubrovniku, 8. decembra 1889.