SESTRA             


Hladna kiša pada. Studen vjetar bije.
Mračni veo noći vasionu krije.
Sve u grobnom miru mrtvi sanak sniva,
Nijedan se glasak glasu ne odziva,
Poljane su puste, nestalo pastira,
Niti milozvučnu slavuj žicu dira;
    Sve je mrtvo, prazno, kô duša bez nade -
    Sve ti tugu priča, terete i jade.

Niotkuda java. Stravom duša trne,
A ja budan lutam posred noći crne;
Željno pogled leti u taj istok sveti,
Željno srce pita: da l' je danak meti?
Ta hoće li skoro kroza guste tmine
I sunašce zlatno nama da zasine?
    A u tome času iz te noći crne
    Zlokobna mi sova više glave prhne.

Al' šta čujem sada? Kakve usne glase?
Da l' nam mila zemlja tužno rasplaka se?
Il' anđeo sleti sa nebesa doli
I nad srpskom zemljom svete suze proli?
Ili soko cvili u toj kršnoj strani,
U duši mu sada rađaju se dani,
    Oni sveti danci kad je sunce sjalo,
    Po gori i dolji cvijeće iznicalo?

Ne, na hladnom grobu, na golome kamu,
Gledaj jednu momu rastuženu, samu:
Mlado svoje lice u suzama kvasi,
Gruva mlade grudi, čupa guste vlasi,
A uz svaku suzu što joj licem tekne
Žalostiva pjesma tužaljka odjekne,
    I nošena krilom vihora pomamna
    Izumire tiho posred mraka tavna.

Oj, za kime žali to djevojče drago?
Da li otac, majka, - najsvetije blago -
Il' joj mila seja u grobu počiva,
Il' za vojnom mladim suzice proliva?
Ne, anđelski glasak mome rasplakane
Tužno zbori: "Brate, moj bijeli dane!"
    A ti sjetni glasi sestrinskijeh rana
    Izumiru tužno posred mraka tavna...


U Mostaru, 13. maja 1890.   

POVRATAK             


"Kao zraku sunca vrela,
    Mladog orla sila leta,
I mene je odnijela
    Vruća želja širom svijeta.

Divna moma, šljedom trajnim,
    Zračila mi puta duga;
Divna nada s vijencem sjajnim
    Bješe mjesto vjernog druga.

Kol'ko puta s vajom jada
    Proveo sam takve noći?!
Al' mi uvijek šapnu nada:
    "Iza noći dan će doći".

Malaksaloj duši krila
    Bijehu njene riječi žarke,
I njezina pjesma mila
    Nije bila glasak varke.

Da, peharom slatke sreće
    Prelio sam duši vaja:
Sa blagom se sinak kreće
    Krilu svoga zavičaja.

Oh, kako ću vesô sada
    Ljubit majku, oca moga!
Kako li će seja mlada
    Zagrliti brata svoga!

Kakvo li će, moje cvijeće,
    Radovanje tvoje biti!
Od ljubavi, silne sreće,
    Niz lice ćeš suze liti".

I umorni putnik sada
    Stiže dvoru očevome:
"Oče, majko, sejo mlada,
    Hod'te bliže srcu mome!

Zagrljaj vam evo sprema
    Živom željom putnik mladi".
Al' odziva nigdje nema;
    Duša strepi, ginu nadi...

Nema glasa... Grudi trnu,
    Sreću zavi veo koba;
Nad glavom mu gavran pr'nu:
    "Svi su tvoji posred groba".


U Mostaru, 6. juna 1890.       

SNIVAO SAM...         


Snivao sam... Sanka krila
Nosila me božjem raju,
Al' u tvome zagrljaju
Tek raj nađoh, zoro mila.

Snivao sam... Sanak lepi
U dvore me vinu majske,
Al' k'o dahom duše t' rajske
Bolne grudi ne okrepi...

Snivao sam... Sanak bajni
Odnio me zv'jezda visu;
Al' mi oči vid'le nisu
Takvih zv'jezda, tako sjajni'.

Snivao sam... Al' tek sanak
Nebesko mi pruža piće,
Kad odmorim mlado žiće
Na grudi ti - raja stanak...


1890.       

CRV           


Hodi, Srpče, bliže meni,
    Hod', sokole moj,
Gledaj crva kako puzi
    U prašini toj.

Ispotaje grize, truje
    Sa korjena cv'jet,
I najvišoj plodnoj voćki
    Bude zlotvor klet.

Od sv'jeta se vječno krije.
    Ali za to znaj:
Ko se krije ništa nije,
    Kukavica j' taj.

Nogom lupni, pogazi ga,
    Svakom crvu smrt!
Koji gmili u prašini, -
    Truje cv'jetni vrt.

Ti ne budi, Srpče drago,
    Sivi tiću moj,
Ti ne budi nikad crvak -
    Sokolski mi stoj!


U Dubrovniku, 1890.       

NIJE DAVNO BILO...           


Nije, braćo, nije davno bilo,
Kad mi srce sreće pjesme vilo;
Nije, braćo, nije davno bilo,
Kad sam bio momče lako, čilo,
Kad sam mog'o stići i uteći,
Igrat' kolo, svoga druga grleći,
A u grudi da mi buji snaga,
Od umora da nema ni traga.

Nije, braćo, nije davno bilo,
Kada sam se, momče, ponosilo:
Snažnom miš'com, što 'no mačem vlada,
Jakim grud'ma, gdje je plamen nada;
Jasnim glasom ljuljao sam goru
Kad bih jutrom pozdravljao zoru,
I osvitak bijeloga dana,
- Ao, pjesmo, dosad nepjevana... -

Nije, braćo, nije davno bilo,
Kad sam im'o moje zdravlje milo.
Kad sam bio kao bor u gori,
Sa kime se hladni vihor bori, -
Ali, evo, izgubih ga rano,
Na grudi mi neki teret pan'o,
Pokraj srca bona mač me bode,
Po tamnini moje misli brode...

Ali neću, očajati neću!
Opet mene nade oblijeću:
Kada sine divno pramaljeće
Pa po goram' kad razaspe cv'jeće
Ja ću hodit' u te čarne gore,
U te divne, u vilinske dvore,
Šarno cv'jeće mirisat' će svudi
Miomir će izvidat' mi grudi...

Opeta ću biti momče čilo,
Brzo, hitro kao tičje krilo,
Moć ću kolo poigrati lako,
Grleć' druga, grleći ga jako;
Horiće se opet pjesme moje
Po gorici gdje i slavuj poje,
Moć ću, rode, opet tebi služit';
Dužan sam ti, - moram se odužit'.


U Dubrovniku, 1890.       

POD NARANČAMA               


Utonulo zlatno sunce
Daljnom moru na zapad,
A pod cv'jetnim narančama
Ja mirisni pijem slad.

Niže mene plavo more
Tihim valom ljubi cv'jet,
Ali žarka mis'o moja
Vječno tebi širi let!

Čas u njedra, na kojima
Mirisavi trepti maj,
Čas na rujne usne sl'jeće,
I tvoj čeka zagrljaj.

Oj ružice neuzbrana
Perivoja mirisnog,
Ispod cvjetnih naranača
primi pozdrav srca mog!

Primi pozdrav, moje cv'jeće,
Nek ga lahor nosi taj, -
I pjesma će s njim da l'jeće
Slaveć' tvoga lica baj...


U Dubrovniku, 12. januara 1890.

MOME MILOM DRUGU           
Dušanu N. Babiću                 


Al' smo sretni! Našeg žića dane
Samo radost i veselje prati;
Ali i to, i to treba znati:
Da sve mine, sve prođe, propane.

I tako će skoro dan da svane,
Rastanka nam zakucaće sati, -
Između nas nijemo će stati
Gore, brda i ravne poljane.

Ali srca rastat' nam se neć'e,
Toplim će se žarom zagrljati; -
Kao majsko mirisavo cv'jeće.

Neprekidna ljubav će im cvati; -
Pa i raka, kad nas skrije veće,
Ljubavi nam mirisaće cv'jeće.


U Dubrovniku, 19. januara 1890.

SRBINOVO ORUŽJE               


Kad ostavi Srba sreća,
    I goni ga sudba crna,
I tužnome, mjesto cv'jeća,
    Pruža oštra v'jenac trna;

Kad mu ime, vjeru, časti
    Gazila je zloba vraga,
Pod nasiljem pakla strasti
    Služila mu seja draga.

Kad pod ada stravom mrskom
    Zemlja mu je suze lila,
A njegovom krvlju srpskom
    Zmija dušu krijepila.

Za odbranu časti, vjere
    Trzao je Srbin mača,
Da slobode cv'jeće bere -
    I dušmane da nadjača;

Da satanu gadnu smrvi
    Prezir'o je muke ljute;
Gazio je more krvi,
    Širio je slavi pute.

Al' oružja jačeg ima
    Što nam crnu ponoć slama,
A okove ropske snima
    I vlast sile pruža nama;

Provodi nas kroz mrakove
    Do dvorova moći slavne,
Slobode nam zlatne, nove
    Budi vedre, sv'jetle dane.

To oružje što sve slama
    čili duh je punan moći;
Bistri razum, gdje se tama
    Nije svila, nit' mrak noći;

Što je sramno i prezreno;
    Što pred srdžbom sudbe nije
    Lednom tugom oboreno;

A s branika svetog prava
    Ne otstupa, ne skriva se, -
Sa smjelošću gordog lava
    Trpi muke i užase.

To oružje, što sve ori
    I do zlatne vodi mete,
Čisto j' srce, u kom gori
    žar istine, pravde svete.

Što se trudi da saplete
    V'jence slave rodu svome;
Da razagna tmine klete,
    Što mu majci grudi lome.

S tim oružjem, darom neba, -
    Napr'jed, brate, svud bez straha!
To oružje tebi treba
    Srbadijo, munjo plaha!

S tim oružjem smjelo hodi
    I cilju ćeš bliže biti,
To oružje sreći vodi -
    Sa njime ćeš pob'jediti!


U Dubrovniku, 14. februara 1890.

GLEDAO SAM...         


Gledao sam mladu zoru,
Kada jutrom istok krasi,
I rumeno lice svoje
Kupa mora u talasi.

Pred čarobnim likom njenim,
Pred zracima silne moći -
Drhti, strepi, pada, bježi,
Iščezava tavna noći.

Pa i meni kad se smrkne,
Kad mi bolest grudi slama -
Ja pogledam tebe, zoru,
I s duše mi bježi tama.

Srce plane vrelim žarom,
I nada se dignu dvori,
Pa tad kliknem: "Pjevaj, srce,
Ta pred tobom zora zori!"


U Dubrovniku, 1890.     

DA LI ČUJEŠ?...         


Da li čuješ, usred ove noći,
    Iz daljine neki tajni glas?
Punan milja i božanske moći
    Tiho, blago dol'jeće do nas.

Da li glase iz gorice vile
    Donosi nam lahorovi let?
Il' slavuja slatkopjesme mile
    U dolini uspavljuju cv'jet?

Ne! To glasi heruvima sveta
    Tiho bruje u ponoći toj,
Iz svemira on zemlji dol'jeta
    Da sa pjesmom sladi sanak tvoj.

Oh, pa spavaj, tu na moje grudi
    Glavom kloni, zaboravi sv'jet, -
Štitiće te, dok zora zarudi,
    Ljubav moja i heruvim svet.


U Mostaru, 15. maja 1890.