***             


Oj vjetriću, druže mio,
Kaži meni gdje si bio,
Oj vjetriću, druže mio?

"Mlad junače, druže mio,
Ja sam s tvojom dragom bio,
Mlad junače, druže mio".

Oj vjetriću, druže dragi,
Ja šta moja draga radi,
Oj vjetriću, druže dragi?

"Tvoja draga preko platna
Sitno veze slova zlatna,
Tvoja draga preko platna".

Ja šta vele slova zlatna
Preko njenog bijelog platna,
Ja šta vele slova zlatna?

"Vele s platna slova zlatna:
"O jeseni blago meni!" -
Vele s platna slova zlatna".


1900.     

SIMZERLA             


S litica se gavran krije,
     Prebija se santa tvrda;
Iz daljina svijetlije',
Kao sanak blag i mio,
Suzne magle plove ti'o
     Preko naših rodnih brda.

Ne umiri s tajnih jada,
     Zagrij svoje prsi ledne!
Čuj! Simzerla pjeva mlada,
Ona bijele širi ruke
I, uz mile, slatke zvuke,
     Darove ti pruža čedne.

Gle, prvjenac leptir mio
     Kosice joj meke ljubi;
Uz gukanje, nježno, ti'o,
Po sunašcu blagodatnom
U poljane čedu zlatnom
     Leću kumre i golubi.

Život, život! - kliču glasi,
     Bijele kite šapću s grana,
Šume gore i talasi;
A na polja i na luge
Kroz šarene trepti duge
     Zlatno kolo vedrih dana.

Zdravo, srećo! U zrak sveti,
     I bez bola i bez tuge,
Kô tica mi duša leti
I daleko tamo gubi.
Da izgrli, da ižljubi:
     Nebo, sunce, šarne duge.


1900.     

NOĆ             


Nebesa trepte. Gluho doba stiže,
Pletu se sjenke preko trava mekih;
Nad timorom se zlatna kruna diže -
Mjesec se vraća s puteva dalekih.

Kako je lijep, kako li je mio
Taj mladi putnik usred noći tije!
Darove zlatne, što ih s neba snio,
On plavom cvijeću u čašice lije.

Miluje, ljubi polja i pristranke,
Blista na valu strmenijeh vrela,
I provlači se u maglice tanke -
U bijela jata povrh mirnih sela.

Šapće i strepi s klasićem nemirnim,
Bdije nad sankom skrivenih ljubica,
Pa dalje plovi morima etirnim
U zlatnom kolu nesanih zvjezdica.

I mene zove, sankom me opija:
Dragoj me vodi u samotne dôce,
Zlatne joj ruže po kosama svija
I sa mnom ljubi pod bijelo groce.


1900.     

U TUĐINI                 
Drugu Jovanu Dučiću                     


Na dalekom nebu zlatno jutro gori
U svjetlilu dana, kao pozdrav mio,
        Blagi zvuk se hori.
Rosna žita šume, a s proplanka ti'o
Po modrome klasju sanan vjetrić bludi
        Pa kapljice pije.
Leptirica plava đurđevku sa grudi
Slatki pelud krade, s neba zlatno bdije
        Pa je milo grije:
Al' ja, smoren putnik, utjehe ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!...

Na mrkom grebenu, na samotnoj jeli,
K'o zgužvani duvak počivaju ti'o
        Oblačići b'jeli;
Pod njima duboko potočić se skrio,
Preliva se, šumi, a talas mu mio
        Kao zlato sjaje.
Sa srpom u ruci preko njega gazi
Milooka mlada, pred nju momče slazi
        I na put joj staje...
Al' ja, smoren putnik, radosti ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!

Niz obale hodim. Rakita se mlada
U jutarnjoj suzi preliva pa miri;
        Ljubičica viri,
U prisjenku tihom čelici se nada,
I čašicom punom, u slađanom sanku,
        Očekuje znanku,
A daleko tamo, gdje se pjesma hori,
Divlja ruža plamti i k'o rubin gori
        Na b'jelome danku.
Al' ja, smoren putnik, radosti ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!

S rascvalog drveća lagano se kreću
Pahuljice b'jele, kao poljub dragi
        Na usne mi sleću,
Miluju me, ljube i svoj miris blagi
U njedra mi siplju, i sjećaju dana
        Kad sam ljubljen bio...
I moj duh bez mira, k'o tica sa grana,
Uzvija se, leti put dalekih strana,
        U zavičaj mio...
Al' ja, smoren putnik, utjehe ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!


1900.     

MJESECU             


Nema te... Još nojca nije te uplela
U kosice tavne,
Nije te izvela
Na poljane ravne,
Pod mirnom topolom
Da u bistri talas, što te žudno čeka,
Zlatan se zaglediš... Još se u mrak gubi
Vrh gluhi dubrava. Još magla daleka
Za liticom golom
Svrh jezerâ tihi' beskrajno te ljubi -
Milosniku svome putovati brani.
Ja znam: ona gori
Na poljupcu tvome, k'o ognjevi rani
Jutarnjih nebesa. Al' je tuga mori
sa bliskog rastanka, pa kroz suze sjajne
Gleda te i dršće od tuge potajne...
Al' ti nemoj kasnit'! Još jedanput dragu
Zagrli i šljubi suzicu joj blagu
Sa mirisnih veđa - pa dođi, zaviri
U mirnu topolu! Tu pjesmica meka
Miluje se s granjem; tu notnji leptiri
Rosnu travku ljube; tu bosiljak miri -
Tu je draga moja, ona tebe čeka, -
Njeno oko plavo put istoka bludi,
Nada ti se, strepi i za tobom žudi.
Dođi, ne dangubi!
Lijepa je ona: zlatni joj uvojci.
A mili pogledi k'o zvjezdice dvije
U dubokoj nojci.
Njena mila ruka
Mene slatko grli a poljubac grije.
Oko toplog struka
K'o maglica tanka dršće veo b'jeli,
Šumi i lahori,
A lice joj cvjeta, žiću se veseli
U osmjehu nježnom,
Pa izgleda draga k'o da ruža gori
U promenju snježnom.
Dođi, ne dangubi!
Noć je puna tajne, -
Miluj dragu - ljubi
U kosice meke, njedra mirisava,
A ja ću u veđe, u dva neba plava -
U očice sjajne...


1900.             

GORŠTAK             


Pustite me! Meni nije
    U toj vrevi život drag;
Gdje 'no ljepše sunce grije
I plavo se nebo svija,
Gdje 'no zlatno klasje njija
    Slatkin dahom vjetrić blag;

Tamo, tamo, za tom gorom
    Gdje plodove štiti Bog,
I gdje rano, rânom zorom,
Uz šuštanje bistrih vrela,
Zvone zvonca mirnih sela -
    Tamo nađoh mira svog!

Tamo, tamo u samoći,
    Na me čeka neven moj...
I u danu i u noći
O njemu mi duša sniva, -
U dva ona oka živa
    Gleda sunce i dan svoj!

Ne treba mi drugog blaga -
    Svega mi je dao Bog!
Moje blago moja draga,
Sa nje mi je život mio,
U njoj mi je svijet cio
    I sva radost srca mog!

O, slatka su njena usta -
    Poljubac joj tako blag!
A kosa joj meka, gusta,
U njedrima ruže dvije,
Pod ružama srce bije,
    Divno srce - alem drag!

Pustite me! Tamo, tamo,
    Gdje 'no slatki slušam poj,
Gdje me radost sreta samo
I gdje ljepše sunce grije,
Tamo mi je, tamo mi je,
    Nebo moje, život moj!


1900.     

HIMNA     
Srpskog Crkvenog Pjevačkog
Društva u D. Tuzli             


        Bože silni
        Naših djedâ,
Ti, u kom je moć i vlas',
        Danas bratstvo
        U te gleda -
Blagoslovi, Bože, nas!

        Blagoslovi
        Srcâ ovi'
Sveti plamen silom svom!
        Ti nas budi,
        Da nam trudi
Slavi vode mili dom!

        Ne daj da nam
        Sile klonu,
Neka bude vragu lom!
        Pošlji blagu
        Milost onu
I pomozi Srbu svom!

        Oj, pomozi,
        Da u slozi
Divlje čete nađu nas!
        Nek se plaše
        Sile naše,
Bože silni, čuj nam glas!


1900.         

***             


O, ljiljane, cv'jete dragi,
Ko ti dade miris blagi,
O, ljiljane cv'jete dragi?

"Ona, što je vjetrić mio
Iz ružicâ rajskih snio,
Ona meni, druže dragi,
Dade ovaj miris blagi!"

O, ljiljane, dobro moje,
Ja, kakvo je čedo tvoje,
O, ljiljane, dobro moje?

"Ljupko, smjerno, sveto, vjerno,
Nježno, blago, milo, drago,
Puno sunca, neba, raja,
I anđelskog uzdisaja."

O, ljiljane, dobro moje,
Đe je, đe je čedo tvoje,
Da ja viđu čedo tvoje,
O, ljiljane, dobro moje?

"Tu sred male čaše moje,
Tu je, tu je zlato moje,
Zlato moje - zlato tvoje,
Zlatna duša drage tvoje!"


1900.         

MOJA KOMŠINICA           


Ima neko doba sve me čežnja mori,
Sve mi nešto srce uzdiše i gori;
Pa ti nemam, brate, ni mira ni stanka,
Nego duge noći ja bdijem bez sanka
I stišavam srce i njime se mučim,
Pa do zore tako pameti ga učim;
Ali ludo srce ne čuje šta zborim,
Nego me sve pati udarima gorim,
I dršće i strepi, kao list sa pruta,
I zove me tamo odmah preko puta,
Pod širokim dudom od stoljetnih dana
Gdje kućica stoji krečom okrečana,
Pa kô da su vjetri snijeg nanijeli -
Spram jarkoga sunca ona se bijeli,
A noću, kad jasna mjesečina grane,
Pod širokim dudom sva treptati stane...
Tu je, tu je ono što mi srce mami,
S čega noću bdijem do u osvit sami, -
Tu je ono blago, ljepota Mostara,
Kunem vam se, ljudi, svijem na svijetu,
Što je bistre rose na gorskom cvijetu,
Niko ne bi mogô naći kapcu jednu
Tako milu, sjajnu, i čistu i čednu!
Kunem vam se, otkad jarko sunce grije,
Zapamtio niko 'nake oči nije;
Lijepe i mudre, svijetle i crne,
Pune žive vatre gdje mi duša srne!
I kunem se, što je đula i behara,
Sve bi svojim licem zastidila Mara, -
Pa još kosa meka, ona kosa vrana
Bi mehlemom bila i najljućih rana!...
Od jutra do mraka s prozora je gledim,
Pa uzdišem tako, čeznem i blijedim,
A majčino blago posluje i radi,
U široku sofu žuti šeboj sadi,
Do šeboja đurđic i karanfil mio,
Uz crveni karanfil fesliđen se svio,
Pa kad vjetar duhne kroz murvine grane,
Marinim cvijećem mirišu sve strane.
Sad je vidim, eno po tananu platnu
Na đerđefu lakom veze granu zlatnu
I uz sitni vezak, na doksatu, slaže
Onu milu pjesmu što je srce kaže:
"O, sunašce jarko, svom smiraju pođi!
O moj dragi, ti mi pod pendžere dođi!"
Pa put neba često mili pogled pusti,
Ko da jedva čeka da se veče spusti...
Pa još, bolan druže, kad nedjelja svane,
Na avlijska vrata kada Mara stane,
Bih, tako mi boga, adžamija posto,
U mehani pio i bez groša osto!
Jer, da samo vidiš, u lijepe Mare,
Kakve li su, puste, dimije od hare!
Kakva li je na njoj talasija tkâna,
Što joj njedra krije sa dva đula râna!
Kakav li je onaj nad povijom vranom
Crven fesić pusti sa biserli-granom!
Pa da čuješ jošte zveket zlatnih grivnâ
Kad naranču žutu baci cura divna,
I da vidiš osmjeh i slatka joj usta,
Bi i tebe s majkom rastavila pusta!
Pa još one oči što svu milost nude! -
Blago onom čija vjerenica bude!


1901.         

MOJA NOĆI...   


Moja noći, kada ćeš mi proći?
            - Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
            - Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
            - Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
            - Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
            - Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
            - Nikad!


1901.