Aleksa Šantić :: Biblioteka ~ Library

IZGNANIK

"Von allen Helden, die der Welt
Als ewige Gestirne glänzen,
Vor jenen Tausenden, die Ruhm
und Sieg bekränzen,
O, Patriot, bist du mein Held."

Prva pjesma

Oblače lagani, putniče daleki,
Kud promičeš tako nevoljno i tmurno,
Kô mračni izgnanik, što na čelu nosi
Red dubokih bora, što ih dugi dani
Borbe i mejdana urezaše tamo
Oštricama svojim?...
Dok široka polja i šumice žedne
Zovu te i ginu za kapljama slatkim,
Dok smoreni ratar sa nadeždom milom
Gleda te i čeka i bogu se moli, -
Bez odziva, hladno, ti se gubiš, eto,
U daljine mirne prostranih nebesa
I odnosiš žetvu - radost gladnih duša,
Što ih kruta java prebija i lomi
U vrtlogu crnom nemilosti svoje...
O, stani! Ja znadem jad koji te davi,
I taj ljuti nemir što je s bolom pao
Preko tvoga čela...
Tebe mračni vihor s dragog mjesta goni,
Na kome si snivô raj slatka života
I ljubio cvijet što je njedra mila
Poklonio vjerno kapljicama tvojim
I u mirne noći, na brdskom grebenu,
Pod tvojijem krilom tresô se i ginô
Od milosti slatke i šaptao žudno:
"Ja te ljubim, dragi!"... A mene, oj druže,
Sa grobova svetih, nad kojima slava
Kroz vijekove duge zlatne luči pali
I svijetli puhor pradjedova mojih, -
Hladna srca gone... Haj, iz zemlje drage,
Gdje me dobra majka na njedrima toplim
Othranila brižno, pjevajući pjesme
Uz kolijevku meku, koje slatkim sankom
Zaklapaju oči nevinašcu malom;
Sa pragova svetih, po kojima stupa
Moje pleme jadno i, pognute glave,
Kô žrtve Nerona, u karike gleda
Što mu misô pute i istinu dave, -
Mrska volja jurnu... Ispod rodnog neba
Što se milo plavi, kô rosne ljubice
Što ih mlado jutro iz kosica zlatnih
Kô uzdarje čedno po brdu prosulo;
Ispod zlatnog neba, po kome sam nekad
U slatkom djetinjstvu brojao zvijezde
I ruke im pružô da prebrodim s njima
Prostore beskrajne; ispod zlatnog neba,
Pod kojim se griju poljane mi rodne
I draga rijeka, kraj koje sam mladost
U sreći uživô i s obala mirnih
U večeri pozne divlje ruže brao
I čekao dragu u zagrljaj topli;
Ispod zlatnog neba, kud mi duša sada,
Kô tica kad prhne iz krletke mračne, -
Gubi se i tone među uspomene:
Sotonsko prokletstvo foruma krvavog
Progna me i vrže tuđini dalekoj -
Pustari beskrajnoj, gdje mi srce plače
Kô jadno siroče na kamenu golom...
Ja svjetlosti htjedoh - ja slobodu htjedoh
I vaskrsno sunce, da ozarim njime
Nijemu Golgotu, gdje istina dršće,
Pod strašnim mučenjem umiranja svoga,
Sa kojom pristupah pred ohola lica
Što kolajne zlatne pripeše za grudi
Ne sa svijetlih djela no s bestida svoga -
Sa niskog tiranstva, kom su oltar digli
Na razvali mrtvoj svetijeh amvona,
Gdje grmljahu glasi čovjeka i boga.
Kao blaga jeka vaskrsnijeh zvona.
Htjedoh snažnom rukom da otrgnem zlato
I taj drski raskoš razvratnih salona,
Da obaspem njime te blijede sjenke
Što ozeblom rukom suhu koru mole
I slušaju kikot svoje crne jave...
Htjedoh svetu misô iz ponora gluhih
Da povratim s danom na blijeda čela
Okovanih duša, što proklinju nebo
I bogove hladne... Htjedoh da zagrlim
Iznurena tijela, pa na žarko sunce
Da poletim s njima, da u jadna srca
Živu radost vratim, kô proljeće toplo
Na gluhoj strmeni opaljenom grmu
Što mladicu vraća i nadeždom grije...
O, ja ljubavi htjedoh! Ja milosti htjedoh,
Da sa njome zbratim ohole i silne
Sa prezrenim robljem, što krvavom rukom
Pustu žetvu zbira u koševe pune
Gladnih gospodara... Htjedoh... Al' kô vihor
Plodove obilne što ih zdravo stablo
Sa nadeždom toplom na granama svojim
Suncu iznijelo, poruga i smijeh
I satanska volja vrgoše u ponor
Sve podvige svete, sa kojima htjedoh
Pred grešne Kajafe da iz groba vratim
Poniženog boga i mir među ljude...
I sad, kao i ti, putniče daleki,
Ja gledam nebesa koja me ne znaju,
Nebesa što nikad sunca mi ne daju,
Nebesa što dušu satiru i dave -
Pustoš, ponor mračni, u kome mi očaj
Kao gladni gavran jadno srce kljuje.

Druga pjesma

Sanjam...
Nebesa plamte, krvav oganj gori,
Pustara gluha ljutom vatrom bije;
Kako sam žedan, kako li me mori
U grlu požar pa duboko rije -
Dušu mi hvata, lomi je i davi,
Usijan otrov po krvi mi lije!
Zovem... Al' niko neće da se javi...
Nijedne palme u blizini nije,
Širokim hladom da žar zbriše s čela
I da mi pruži svoje grane lisne...
Nijedne kaplje! Ah, nijednog vrela,
Kô slatka nada da preda mnom blisne
I blagom strujom da pozdravi mene
Srebrni talas - njegov žubor meki,
Smorena duša da radosno prene
U plavo kube nebesa daleki'...
Posrćem, padam, kao galeb oni
Na mračni talas burnog okeana -
Široko krilo kad mu vihor lomi
Pa krvca teče iz dubokih rana,
Dok daljni druzi pod svodom azurnim
Krilima grle svu miloštu blagu
I slave život sa kliktanjem burnim
Uz vedru radost i slobodu dragu...
Života dajte!... Oblače sa gora,
Donesi hladak stradalniku mladom...
Ognjevi dršću, kô krvava môra
Talasaju se s porazom i jadom.
Umirem... Eto, crna žena stupa,
Oči joj sjakte kô paklene zublje, -
Gladno i žedno moje prsi čupa
I kandže pruža sve dublje i dublje -
Hoće mi srce... O, ne kolji tako
To dobro janje, kom je ljubav misô!
Ja sam sa njime mnoge dane plakô
I mnoge suze nevoljnima brisô...
Pravo i sveto ljubili smo brata,
Stradali s njime u mračnom životu;
Dubokom maglom kad se oluj hvata,
S drugom smo svojim gledali Golgotu...
Na jauk ranô mi smo budnim sluhom
Pružali ljubav i meleme drage,
I grlio nas patnik rukom suhom
Na svoje prsi smorene i nage.
Lagali nismo! Kô što sunce vodi
Slobodni danak prostorima plavim,
Istina, što se na strah mraku rodi,
Stupaše s nama po stazama pravim.
Pusti me!... Stani!... Ne kidaj života!
Ta ja ga volim, ja ga tako volim...
Al' zaman vrisak: nijema strahota
Sve dublje rije sa kandžama golim...
Umirem evo, dok tamo daleko
U zlatnom blijesku oaza se sjaji,
Vjetrići struje i šaptanje meko
Visoka palma nad vodama taji...

Treća pjesma

Proljeće je... Pojte, o vi, srca zdrava!
Proslavljajte vijek i nebesa plava!
Pletite vijence!
A ti, mila momo, u kosice svijaj
Proljetne prvjence!
Mladost, život, zdravlje i vesele dane,
Eto, jarko sunce nosi na sve strane.

Al' ne meni... Ja sam sumoran i nijem...
Ne diže se duša nebesima tijem, -
Hladan mi je zrak...
Kô da mutne sjenke prate me i gone
U duboki mrak;
Kô da čujem vrisak duge kletve one
Što u moru suza davi se i tone...

Gdje sam?!... Nema sunca, zrak mu je posrnô...
Da, božije čelo pusto je i crno,
Kao crna kob...
A pod njime zemlja, ta krvava gruda,
Duboki je grob,
U kome je davno istruhnula misô
Što je bog i čovjek svetom rukom pisô.

Gdje sam?!... Da, na grobu, gdje rđa i gasne
Oreola zlatna nevinosti časne
Što je besram tre...
Haj, proljeća nema... U vrtlogu crnom
S nebom sunce mre...
Mraz je... Duh se ledi... Širom zloduh bludi
I satana vrišti iz pogleda ljudi...

Četvrta pjesma

Kao crna jata, štono odlijeću
Sa krvave gozbe - s gomile tjelesa,
Ja vjekove gledam kako prolijeću
U daleke magle nijemih nebesa.

Njima neće ljudska zapisati ruke,
Na širokom listu povjesnice dana,
Ni slavu ni trijumf, nego kletve mukâ
I krvava slova krvavijeh rana.

Kolijevka njihna odnjihala nije
Milosti ni srca za utjehu suza
Što ih golo roblje bez prestanka, lije
Pod krvavim knutom usred tvrdih uzâ.

Pod njihovim bdenjem, na plač milionâ,
Nijesu se digli oni hrami sveti,
S njihovih amvona, uz vaskrsna zvona,
Da slobodna riječ zagrmi, poleti...

Da zaštiti pravdom zgažene i slabe,
U dubokoj tami što nevoljno pate;
Da porazi silne, što tuđ hljebac grabe
I ljudima pune mračne kazamate.

Tigrovima gladnim tapšali su oni
I sa njima grezli u nevinoj krvi,
Nit' su čuli kletvu, koja suze roni,
Niti jauk srcâ kad ih samrt mrvi.

Oni su vijence Neronima pleli,
Smijali se s njima sa gomilom slugâ...
Pa i boga živog oni su odveli
Na mračnu Golgotu da mu s' rulja ruga...

Da, bog! Bog je mrtav, a s njim i sloboda...
Eno, ja je vidim... Hladna i nijema...
Okovana rukam' farisejskog roda
Ljude zove, traži, ali ljudi nema...

Samo zmije krv joj iz njedara piju,
A vrag maljem svojim pritvrđuje lance...
Noć je... Žarka sunca u tmini se kriju
I vukovi viju kroz gore i klance...

A kô crna jata, štono odlijeću
Sa krvave gozbe - s gomile tjelesa,
Rob vjekove gleda kako prolijeću
U daleke magle nijemih nebesa.

Peta pjesma

U nijemoj noći pohodi me ona -
Moja mrtva majka čelo mi celiva,
I kô dalek pozdrav vaskrsnijeh zvona
Njena blaga riječ mehlem duši biva:

Ja ne dođoh, sine, da plačem i jadim
Nad sudbinom tvojom nevolje i tuge,
Nego tvoju dušu da vjerom podmladim,
Da je dignem s mraka u šarene duge.

Znaš grobove one, svijetle i drage,
Što se nižu širom otadžbine tvoje?
Iz pepela njihna ja ti nosim snage
I zlatne zvijezde da pred tobom stoje.

Hajde, kreći dalje! Ne zalazi pute
Kojima te misô svetiteljska vodi!
Danas milioni pogledaju u te,
Kô u sunce kad se iza magle rodi.

Tvojim glasom zbore bezbrojni i mnogi,
Sa jadima tvojim hiljade se druže
Što, proklinjuć život gladni i ubogi,
Gospodskome kutu u verigam' služe.

Preni i povedi to roblje bez nada
Na svjetlilo žarko radosnog života;
Udruženim mukam' mučitelj se svlada -
Vaskrsenje sprema bič, krst i Golgota.

Gledaj! Burno more u nebesa pljuska
I pjenama mutnim u oblake bije,
A brod tamo-amo, kao prazna ljuska,
Diže se i pada i u maglu krije.

Al' on propast neće! U noći, u mraku,
Budni mornar kliče - ne poginje čelo,
Na kormilo meće svoju ruku jaku
Pa u ponor gleda i prkosi smjelo.

Gle vodilje zlatne, gle zvijezde one
Što kroz oblak tinja! Ona borca vodi:
Kad mu ruka pane, kad iznuren klone,
Zlatna mu zvijezda novu snagu rodi.

Da, još korak jedan i u mirnu luku
Stradalnik će doći da odmori snagu;
On će svome rodu pružit jaku ruku,
I poljubit čedo i zagrlit dragu.

Preni! Ja ću dati snage čedu svome, -
Moja ljubav i sad umrla ti nije:
Zar ne čuješ, sine, da u srcu tvome
Moja krvca struji, moje srce bije?!

Preni i povedi to roblje bez nada
Na svjetlilo žarko radosnog života!
Udruženim mukam' mučitelj se svlada, -
Vaskrsenje sprema bič, krst i Golgota.

Šesta pjesma

Vjetar huji, kroz mrak srne,
Kao jauk gladna tigra,
A po čelu noći crne
Krvavi se plamen igra;
Kô da strašni trenut kuca,
Nebo dršće, zemlja puca.

O ti koji nemaš krova,
Što te tamni očaj veže,
Kako li ti ponoć ova
Život lomi, grlo steže,
I s oblakom crnih jada
U dno tvoje duše pada!

O, da mi je dvore one
Po kojim' je raskoš pao,
Skupio bih duše bone
Pa im topli odar dao, -
Sve riznice pusta blaga
Nek nevolja nosi naga!

Nek se zgriju ruke mrtve,
Nek ožive lica suva,
Što ih sudba, kao žrtve,
Niz ponore mračne gruva,
Što im mirnog ne da sanka
Cigle noći, ciglog danka.

Ali zaman želja zbori!
Moj je stanak mala soba,
Slabi žižak jedva gori,
Kô plamičak više groba,
Kô da i on sa mnom plače,
Pa zadrhti bolom jače...

O, koliko sred palata,
Gdje se crni zloduh skriva,
Gladnih jata i dželata
Sad na mirnom odru sniva!
A moj stanak - pusta soba,
Kao duša jadnog roba...

O, da bijah tiran hudi,
Što nevolju jadom kinji, -
O, da bijah nebrat ljudi,
Ne bih bio patnik sinji;
Poda mnom bi sada bila
Za ložnicu meka svila...

Ali neka, nek se pati
Pod teretom snaga trudna,
Nek za mukom muka prati, -
Neće klonut duša budna,
Nit' će ikad biti druga
Crnog jata, niskih sluga.

Ozarena mišlju svetom,
Što joj pruža vjere jake, -
Ona će se dizat letom
Kroz oluje i oblake,
Da prokune grešne doli
I svom bogu da se moli.

Onom bogu što je stao
Sa teškim krstom na Golgotu,
I sa svojom smrću dao
Svjetlost duhu i životu, -
Bogu snage, smjele žrtve,
Što iz groba diže mrtve.

Sedma pjesma

Pred silama mojim gradovi ne strepe,
Nit' s bedama mračnih tučna grla riču
Niz prostore mutne širokijeh mora
Pred mojijem skiptrom ne počinju roblja,
Nit' iz njihni' grla prolama se jeka
Što proslavlja drskost zemaljskih bogova.
Pred prestolje moje ne zgrću se rpe
Iz majdana zlatnih, u kojima gladnik,
Za zalogaj suhi okorjelog hljeba,
Hladno gvožđe stiska i udarom trese
Iznurene prsi i dušu ozeblu...
Ne, bogati istok ne nudi mi raskoš,
Niti draga moja pod grocem bijelim
Sitni biser niže i u kose spleće
Trepetljike zlatne... Ne, sudba mi nije
Pogladila čelo, nit' šarene duge
Izvela na zrenik - da iskrama zlatnim
Progore i sinu nad stazama mojim...
Moj je život stepa, sumorna i pusta
I beskrajna stepa... Zalud mračna duša
Uzlijeće žudno preko mrtvog groblja:
Tu nebeske kaplje ne nalazi ona,
Niti jednog vrela - da duboku žeđcu
Ugasi i tiho, pod širokom palmom,
San usnije blagi. Haj, široka krila
Orlu su prebijena - u grotlu me vežu
Karike krvave... Ja sam rob... Ne, stijena
Otadžbine drage, što visokim čelom
Kroz oblake stiže i o jake prsi
Gromove razbija i vihore lomi...
Ja sam kralj! O, čujte vi bozi zemaljski!
Ja sam kralj! O, čujte vi gorde palate,
Gdje orgija pjana i pošljednju kaplju
Ropske krvi pije! Ja sam kralj, o, čujte,
Kralj što veze kida i mačeve lomi
O satanska rebra niskijeh dželata!
Ja sam kralj što služi patniku i robu,
Ja sam kralj što diže narode i pravdu,
Ja sam kralj slobode, što će svetom mišlju,
Kao zlatno sunce vaskršnjega dana,
Oživiti groblja i sputanoj ruci,
Sa grančicom krina, vratiti spasenje
I zlatna nebesa, da propoju glasom
Probuđenog boga...

Osma pjesma

Što me zoveš, tico mala,
Iz prisjenka noći tije?
Šta na zlatnoj mjesečini
Tvoja slatka pjesma zbori?
Jesi li mi doletila
Sa poljana pitomije',
Gdje masline modre šume
I rumeni granat gori,
Gdje se plavo nebo svija
Na proplanke i na luge
I po bijelim oblacima
Šara one mile duge,
Gdjeno slatko vjetrić struji
Kroz prutove loze tanke
I gube se s leptirima
Niz osjeke i pristranke?

U tvom glasu kô da čujem
Glas koji mi duši godi,
I uzdisaj toplih želja,
Što molitve bogu zbore
Ah, ta mila pjesma tvoja
Moju bônu dušu vodi
Na lijepe veđe one
Ispod kojih sunca gore...
Gle, preda mnom kuća mala
Sakrivena pod topole...
Ona čeka, ruke širi,
A milo joj srce bije;
Kô na cvijetku što je ostô
Sam na vrhu stijene gole,
Na dva neba - na dva oka
Dršće svjetlost suza tije'...

Ona zove... Ali zaman
U tvom srcu žudnja gori,
Zaman širiš ruke drage,
Zaman ti se srce nada;
Ja sam mornar što se diže
Na vihoru da se bori,
Da prebrodi vrtlog mračni
I ponore mutnih jada.
Al' u magli kada blisne
Zlatna kruna željnih dana;
Kad vaskrsna zvona grmnu
S milog kraja, rodnih strana;
Kad prelije život krepki
Uspavano, mrtvo groblje,
I pred silne s vedrim čelom
Kad slobodno stupi roblje:

Nadaj mi se!... O, nek tada
Tvoje milo srce bije,
Da na njemu mladi borac
Iznurenu dušu zgrije!
I snivajuć na tvom njedru
Tihi pokoj zlatna raja,
Da rashladim prsi žedne
Slatkim dahom rodnog kraja,
Gdje se plavo nebo svija
Na proplanke i na luge
I po bijelim oblacima
Šara one mile duge,
Gdjeno slatko vjetrić struji
Kroz prutove loze tanke
I gube se s leptirima
Niz osjeke i pristranke?

Deveta pjesma

U mutne magle, uz strme pute,
Kud vihor mumla i divljim krilom
Oblake bije i previja ih
O tvrdi greben humova mračnih,
Po kojim' ljuti gromovi režu
Imena strašnog krvava slova, -
Ja krepko stupam i kroz san zlatni
Ja tebe gledam i tebe ljubim,
O drago krilo rodnog mi kraja,
Mučena grudo naroda moga!...
Kô lako tiče iz hladnih mreža
Slobodi dragoj rosnih planina,
Gdje s prvom pjesmom i letom krila
Pozdravi sunce i nebo plavo
I slatki žubor voda bisernih, -
I moja duša s pozdravom slatkim
Gubi se tebi i željno pada,
O krvi moja, o zemljo moja,
O majko moja, na prsi tvoje
Svete i mile...
Niz rodna polja i gore tvoje
I visok greben - što zvijezde ljubi
I sluša kako pod njime doli,
Kroz rosne grane ružica divljih,
Šuškaju kose bijelih vila -
Prelazi ona i traži stazu
Po kojoj šumi odora zlatna
Slobode drage... Al' staze nema...
Svuda je pustoš, svud mračni ponor,
Svud cvile dusi otaca silnih...
Svuda su rane, svuda su suze,
Oj, suze tvoje...
Al' blago onom ko suza ima:
U toga srce umrlo nije! -
O, taj će opet, kô titan silni,
Zagrmit glasom osvete drage
I vrućim mlazom rumene krvi
Preliti pute koji ga vode
Širokom carstvu pobjede zlatne.
O, plači majko! I nebo plače,
Al' od tih suza, na pustoj grudi,
Kô slatka nada što sreću nudi,
Zašumi talas visokih žita,
I bôno srce ratara trudnog
Prelije zvukom radosti nove.
O, plači majko! O, plači rode!
Jer jednog dana od suza tijeh,
Što ti ih vihor po grud'ma ledi, -
Veliko sunce, kô milost boga,
Kroz tvoju ponoć blisnuće blago
Sa zlatnim žezlom slobode drage,
I moja duša s dušama mnogim
Gledaće tada kako se kriju
Cezari silni, strvine žedne,
Kô tavne varke duboke noći
Od zlatne iskre vaskrsnog dana
U mutne magle, jazbine gluhe.

Deseta pjesma

Priklonite grešna čela,
Vašoj sili ura bije!
O, kajte se, grešni dusi
Nad razvalom volje drske!
Bog koga ste razapeli,
Na strah vama, mrtav nije;
On iz groba uskršava
I verige lomi mrske.

Bog sve vlasti i života
Vašu nisku volju gazi,
I pred silom duha krepkog
Bedemi se vaši ore, -
On u ponor mračnom robu
Sa grančicom krina slazi,
I smorene duše vodi
Na svjetlilo blage zore.

O, kajte se, mrski bozi,
Vi što niste boga znali!
Priklonite grešna čela,
Poprskana ropskom krvi!
Vaša carstva i bedemi
U krvav su talas pali,
S vaših glava silno pleme
Pozlaćene krune mrvi.

O, ja čujem iz daljine
Mutni žagor, krvav boj;
To survani demon gine
I, kô potres silnih vala,
Na bedeme crnih zala
Polijeće narod moj.

O, ja čujem kako grmi
Silnog roblja sveti glas;
On sa svojih puta strmi'
U poljane plodne slazi
I slobodnom stopom gazi
Mrtve sile, mrtvu vlast.

O, ja čujem kako bije
Jako srce roda mog.
Sveta misô pala nije:
Iz pepela žar je blisnô,
Brat je bratu ruku stisnô,
Iz groba se javlja bog!

O, kajte se, mrski bozi,
Vi što niste boga znali!
Priklonite grešna čela,
Poprskana ropskom krvi!
Vaša carstva i bedemi
U krvav su talas pali,

S vaših glava silno pleme
Pozlaćene krune mrvi.
Bog se rađa! Čujete li
Glas pobjede i strahote?
On prokletstvo vječno baca
Na forume i Golgote...

I presta silni klik...
Dok je kroz varku snova kroz suze gledô on
a rodnoj, dragoj grudi pobjedne slave tron
I spasiteljev lik:
Iz magle samrt pisnu i zgasi srca plam,
I on je nijem ležô na pustom odru sâm...
Vjetrovi tuđih gora prelaze njegov grob -
On sanja... a zgažen narod i sad je krvav rob.

1900.