UMRLI STE...             


Umrli ste...
Srca vam trula u prsima trulim,
U njima nema ni krvi ni plama, -
Otrovala se u vrtlogu crnom
Bestidnoga srama.
Kako ste jadni! Koliko li hrđe
Bezbožne prsi u sebi vam kriju,
A vaše duše, provale duboke,
Nevjerom nas biju.
Nevjerom crnom vi koljete brata,
Greznete u krv vaše majke jadne:
O crne tice iz crnoga jata,
Kako li ste gladne!...

Umrli ste...
Grešna vas žudnja bespućem odvela,
Sotoni crnoj da nosite skute,
I bratu svome da pelenom grkim
Zasijete pute...
Ni suze majke koja vas odnjiha,
Ni njena kletva iz ranjenih grudi
U trulom duhu bestidnoga legla
Kajanje ne budi...
Prevlasti, slava i kolajne zlatne -
To vam je idol, za koji ste dali
Srce i dušu, sve i ime svoje
kojim ste se zvali...

Umrli ste... Blizina vaša truležom nas guši
I truje vazduh ove zemlje naše.
Pokrijte lice, jer Srpčići mali
Od njega se plaše:
Plaše se pakla, jer anđeli zlatni
Sotonu vide u grudi vam lednim;
Plaše se srama, jer čistotu hrane
U dušama čednim:
Plaše se žiga i tih crnih bora
Sa vašeg čela, što izdajstvo zbore;
Plaše se sluga, za gomilu zlata
Što dželate dvore...

Umrli ste...
Pod teškim krstom, pod trnovim vijencem,
Stupaju braća bez jauka, bola,
A vi kô žene krijete se podlo
Od viteškog kola...
Krijte se, krijte, odlazite tamo
Kud vas je crna misao povela;
Kajanje pozno sram vam zbrisat neće
S izdajničkog čela.
Naše će sunce, ako bog da, sinut,
Okovan demon na nas će priječat, -
Mi ćemo stajat sa stijegom u ruci,
A vi ćete klečat!...


1900.             

HARFO MOJA...             


Harfo moja, dobro moje,
Cigli druže u toj tami,
O, ne budi glase svoje:
Sreća spava, mi smo sami...

Sa svih strana pustoš hladna,
S ognjišta me milog goni;
Samo čujem samrt gladna
Kô da o prag kosom zvoni,

Kô da pruža crne ruke,
Da mi i tu sreću zbriše,
Da i tvoje sledi zvuke,
Da i tebe nemam više...

Pa i našto pjesma draga
Kad nas usud jadu predô,
Kad su mrtva lica blaga
U kojim' sam radost gledô?

O, ta znaš li noći krasne,
Kad su tako vedri, mili
Sve do danka, zore jasne
Na tom mjestu s nama bdili?

Horila se slatka šala, -
Srce zdravo, duša vrela,
A pokraj nas sreća stala
Pa mirisne vijence plela...

A sad?... Stojte, strune jasne:
Sreća spava, mi smo sami; -
I kandilo eno gasne
da ne smeta mrtvoj tami.

Il' ne! Snova kroz noć tiju
Daj mi zvuke, mila struno,
Preko groblja nek se viju -
Po groblju je cvijeća puno.

Pod tim cvijećem čuće zvuke
Draga lica, sjeni vrle, -
Pružiće nam svoje ruke
Da nas tamo vječno grle.


1900.             

***             


Kô da nije jesen nit' se sumrak snio:
Pod mladijem grozdom sočni prut se svio,
         A grličin glas
Iznad modrih žita slatkim trilom zvoni
         I pozdravlja nas;
Leptirica trepti i kô pramen snježni
Polagano pada na pupoljak nježni.

Vjetrići nam s grana pahuljice nose,
A ja žudno ljubim tvoje meke kose
         Onaj mili pram...
Kô da nije jesen, kao da ne bludim
         Ostavljen i sam.
Oj snovi bez mira, al' varati znate,
Da na mutno oko novu suzu date...


1900.             

***             


Moja tico mala, šta te meni goni?
Što ti mila pjesma tihim bolom zvoni?
         Zar je i tvoj nad
Rasulo vrijeme i duboke magle
         I jesenji hlad?
Zar i u tvom srcu topli žar je sveo,
A s čednom se tugom ljuti očaj spleo?

Oj siroče malo, ne tuži mi tako!
Kroz duboke magle vini mi se lako
         I uzdigni let!
Tvoj bol, tvoja tuga preminuće ti'o
         Kad se rodi cvijet.
Ali moju radost niko vratit neće -
Ni proljeće mlado, ni pjesma, ni cvijeće...


1900.             

U NOĆI                   


Odbjegle mi slike vesele i sjajne,
Što ih nekad sreća bijaše izvela
Na obzorje moje, u večeri tajne
Da sa njima bratim radost srca vrela
I sve želje burne mladalačkih dana,
Kad ne bješe suza, ni bola, ni rana...
Odbjegle mi slike, a sa njima zlatni
Niz pučinu dana projedrili snovi.
Moji mili snovi - labudi bijeli
Umrli mi s pjesmom... Mrtvo perje plovi,
Pluta povrh groba, i u bezdan tone
Blago duše moje, radost srca moga...
O snovi, o druzi mladosti mi drage,
Iznad vašeg praha kroz mrak zvona zvone...
Ja vas više neću u večeri blage
Pozdravljati harfom ni trepetom struna,
Nit' će ikad više one pjesme jasne
Zagrlit se s vama da k nebu zaplove...
Ja vidim daleko jedna zvijezda gasne -
U vječnost - u trulež - u karike nove
Mene ponor zove...


1900.             

NA GROBLJU                   


Iznad mene šume čempresove grane.
Staro groblje spava... Ja ga tako volim...
Evo opet moje suze uzdrhtane -
Pada, pa se ljubi sa kamenom golim.

Ovdje mi je sestra... U proljeće jedno
S vijencem ljubicâ zaspala je ona, -
Sa kupine slavuj jecao je čedno
Uz žalosni odjek oproštajnih zvona...

Ja sam one čase sve krvlju zapisô
U ruine puste - u to srce bono;
Val burnijeh dana ranu nije zbrisô -
Ja i sada gledam mrtvo lice ono.

Sreta me kad ponoć zvijezde izvede,
Kad srebrni mjesec u oblaku dršće;
Na čelo mi spusti usnice blijede,
Ljubi me i vodi na gluho raskršće...

Zbori mi o sreći prekogrobnog mira:
Gdje je svaki trenut vedar, blagodatan,
Gdje je vječni život, kô život leptira,
Slobodan, bez tuge, pun sunca, pa zlatan.

I dugo mi tako šapće prizrak tajni;
Ja kroz suze gledam njeno svehlo lice,
Dok po njenoj kosi vjetar uzdisajni
Leluja i ljubi mrtve ljubičice...

I smrvljena duša zaboli me jače,
I procvili srce kô sirota bona:
Ja čujem daleko kako slavuj plače
Uz žalosni odjek oproštajnih zvona...


1900.             

***             


Noć je... Tebi nije san pokoja dao
    Da ti ljute rane u prsima hladi;
Sâm, bez druga, brata, neutješno gineš,
    Stradalniče mladi...

Gluha ti samoća okovala snagu,
    Pritisla ti srce spomenima dana,
Bez suze, bez bola, kad si sreću brao,
    Kô plodove s grana;

Kad ti duša tekla slobodno, beskrajno,
    Puna zlatnog sunca, kao talas oni
Niz pučinu plavu kad se burno otme
    I daleko skloni.

No sve je proteklo... Ti kroz suze gledaš
Dogorjele ognje i povelo cvijeće;
Proljeće ti davno umrlo pod mrazom
    I vratit se neće...

Al' čuj šapat oni! Slušaj šumor blagi!
To je sveti poziv milosti i tajne.
Zar ne vidiš majku?! Nad njom nebo plavo
I zvijezde sjajne.

Ona tebe zove - da razgoni oblak
Pod kojim ti zebu iznurene snage;
Za duboke rane mehleme ti nudi
Obilne i blage:

Eno, bistre vode pod topolom struje;
Eno, laki vjetrić niz brda se svija,
A jezero plavo, puno zvijezda zlatnih,
Lagano se njija.

Zar ne vidiš u njoj ljubav i slobodu,
Ne osjećaš dušu što joj prostor kruži?!
Na njedrima njenim sveti su oltari,
Gdje sam gospod služi.

Hajde! Tu ćeš naći izgubljeno blago:
Utjehu za bole, srcu sreće trajne;
Zar ne vidiš majku?! Nad njom nebo plavo
I zvijezde sjajne.


1900.             

VITEZ                 
- stara priča -                 


Ne gledaj me, laka srno,
Krčmareva šćeri krasna!
Tvoje milo, oko crno
Tavne noći zvijezda jasna,
Mračni duh mi bolom veže
I o mrtvom dobu zbori...
Al' šta moje grlo steže?!
Kupu amo, žeđ me mori...

Gdje Sitnica valom bije
I obale ljubi travne,
Gdje 'no zlatno sunce grije
Njive rodne, paše ravne, -
Gdje u pozno veče ti'o
Vjetrić ljulja slatke zvuke:
Ja sam prvi život pio
I širio k nebu ruke.

Haj, onamo, na te strane,
I njezin je pogled sjao;
Kad mladosti poznah dane
Ja sam samo za nju znao; -
I pod stubom mračnih dvora
Milov'o joj kose vrane,
Sve, dok blisne povrh gora
Zlatna kruna zore rane...

Sitni zveket zlatnih grivna
Što o njeno grlo biju,
Slatka usta, kosa divna,
Oči, koje tako griju, -
Bjehu sanci dobu cvjetnom,
Mila radost srca zdravog,
Kao mladom orlu sretnom
Zlatna luča s neba plavog.

Uz poljubac, tako vreo,
Klelo mi se čedo blago,
Ja od cvjeća vjenac pleo
Spominjući ime drago...
Ljubismo se... Istok plavi
Samo takim žarom gori...
Al' što moje grlo davi?!
Kupu amo, žeđ me mori...

Jedne noći, povrh gora
Kad je blijed mjesec bdio,
U prisjenku starih dvora,
Gdje strujaše vjetrić ti'o, -
Nađoh dragu... šumni veo
Po toplom joj tjelu pao,
A njen slatki, poljub vreo
Neznaniku milost slao.

Rasuše se zvjezde divne,
Nebesa mi u ad pala,
A pod svodom noći kivne,
Iz dubine svoga zjala
K'o da sura avet stade
I nada mnom zlobno pisnu, -
S kalpaka mi krilo pade
A od bola srce vrisnu...

Dan je svito, iza gora
Svijao se vjetar hladni,
Kad visoko iznad dvora
Krila uzvi gavran gladni; -
Crnog gosta ja sam zvao
Na pir slatke svadbe svoje,
Crnom gostu srce dao
Iz njedara drage moje...

Sa rumenim mlazom krvi
Pojio sam ticu kobnu,
A vjetrovi kroz zrak prvi
Pjevali su pjesmu grobnu;
Mrsili joj kose divne,
Ljubili mi zlato čisto...
A s oštrice moje kivne
Krvavi se odsjaj blisto.

I od tada nikad više
Nisam imo sreće mirne,
Samo noći kad je tiše
S tajnim glasom vjetar pirne:
To se divna mladost rodi
Pa mi varljiv akord budi,
I s nova mi dušu vodi
U vihore, bijes ludi...

Al' što tako grudi trnu?!...
Kupu amo al' do vrha!...
Suparnika - avet crnu,
Osveta mi još ne skrha...
Ja ga tražim, ljeta brojim,
Mač ga zove vrân se vije,
Da mu gladnim kljunom svojim
U smrznuto tjeme bije...


1900.             

***             


Zlatno sunce za gorama spava.
Nad sankom mu propojalo slavlje.

Slatko smilje i ljubica plava
Zlatnom suncu mekano uzglavlje...

Moja draga, mori li te tama?
Hodi k meni, pa ne budi sama...

Tvoje ruke nek su mi uzglavlje,
Tvoje grlo nek natpoje slavlje,

Tvoja duša nadmiriše milje,
Slatko milje: ljubice i smilje.


1900.             

***             


Jorgovan-grana procvala,
Pod granom draga hladuje;
Jorgovan-cvijet se raduje,
Pa joj na krilo propada.

Sa neba sunce gledalo
Pod granom seju rođenu,
Pa ravna polja ođenu
U bijele ruže mirisne.

Ja uzbrah ruže mirisne,
Pa bijele ruže dadoh njoj,
A ona meni poljub svoj -
Najljepšu ružu rumenu...


1900.