ZABORAVIMO...           


Zaboravimo slike prošlih dana,
Kad nismo znali da smo pleme isto,
Kad je u ruci ljut jatagan blistô
Poprskan krvlju bratovljevih rana.

Zaboravimo da smo bojem dugim
Ognjišta svoja potkopali sami,
Sa svoje mržnje ostali u tami
I svoje glave spustili pred drugim.

Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedno smo stablo a sa jedne grude,
Pa nek nam jedna i misao bude
Što će nam srcu nove snage dati.

Uz tvrda rala nek sa njiva naši'
Odjekne pjesma jaka kô val brzi,
Pjesma mirenja koju tuđin mrzi
I kao sova sunca nje se plaši.

Posijmo sjeme, a da zdravo bude,
I bog će svoga blagoslova dati,
I jednog dana svijeh će nas zvati
Da zlatnom žetvom nagradi nam trude.

Gle, svako stablo granama se brani
Kad dođe vjetar da mu trga žile,
Pa bud'mo i mi obrana i sile
Zemlji otaca što nas hljebom hrani.

U njoj su divne šume i zahlađa,
Njene su rijeke kao nebo plave,
Njena su polja puna svake trave,
A zdrava loza slatkim plodom rađa.

Živimo za nju! Bog nas njojzi dade,
Pa, ako nam je svoja majka draga,
Budimo braća da budemo snaga
I svome dobru sazidamo zgrade.

Što da nas vjere na zlu mržnju gone
Kad naša srca jednom vatrom biju?
Kad naše majke pokraj čeda bdiju
Zar jednu pjesmu ne pjevaju one?

Jednog smo stabla ogranci i grana,
Pa ne pitajmo ko je vjere koje;
Mi ćemo učit jevanđelje svoje,
A vi se svoga držite korana.

Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedna nas zemlja jednim hljebom hrani,
Pa neka brata brat rođeni brani,
I bog i alah dobra će nam dati.


1902.           

OTADŽBINI                 
Pjesma zarobljenog Bura                     

Prodali su tebe... Preko tvojih krša
Mutan oblak stremi sve brže i brže;
Sa bedema naših tuđi stijeg leprša,
A poljima, majko, tuđi konjic rže;
U tvome oltaru plamenovi trnu,
Zalazi ti sunce i nebo se mrači;
Prodali su tebe kô robinju crnu, -
Plači, majko, plači!

Zaman tvoju djecu snaži vjetar tvrda,
I zaman se more naše krvi lije,
Zaman Dugi Toma odjekuje s brdâ
I logore mrske smrtnim ognjem bije:
Zastava će tvoja posrnuti grobu,
Prebiće se šare i osvetni mači;
Verige će ljute zvečati na robu, -
Plači, majko, plači!

Plači, jer će pakô biti gdje raj stoji
I tvoj sin kô sužanj živog boga kleće,
Jer nikada više sa hramova tvoji'
Zvuk prazničkih zvona pozdravit ga neće;
Bez vjere, bez snage i pun kobne slutnje,
Gledaće u nebo što se nad njim mrači
I sa bolom slušat kako gromi tutnje, -
Plači, majko, plači!

U dan zlatne žetve glas veselog poja
Odjeknuti neće preko naših strana,
Pogrebnu će pjesmu jadna djeca tvoja
Pjevati nad mrtvom srećom svojih dana,
Jer plodove tvoje raznijeće drugi,
A tvoju će djecu nevolja da tlači;
Sloboda će naša snivati san drugi. -
Plači, majko, plači!

Sve riznice zlatne i sva tvoja blaga,
Što ih s neba primi, tuđinu ćeš dati,
A mi ćemo postat sirotinja naga
I svoga krvnika domaćinom zvati;
Sinovi će tvoji žuđet koru hljeba
I snositi jaram sve crnji i jači;
Za nas neće biti ni boga ni neba,
Plači, majko, plači!


1902.           

JA NE MOGU OVDJE...           


Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja -
Moga zavičaja.

Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vječnoga Monblana;
Moja duša voli ovaj kraj slobode,
Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava.
Al' tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo, gdje su moji drugovi i braća,
Tamo, rodu svome duša mi se vraća.

Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.


Ženeva, 1902.       

NE ZASTANI...           


Ne zastani! Sve dalje i dalje,
Tamo gdje te tvoja vjera zove!
Bog, koji ti svoju milost šalje,
Vodiće te na podvige nove.

Ne daj srcu da ga slutnja svlada,
Niti oku da ga suza rosi;
Tamo kud te zove snaga mlada
Svoj krst teški na plećima nosi!

Blago onom koga proviđenje
Pod bremenom put Golgote sprema!
Na nj svijetlo čeka vaskrsenje
I njegovoj slavi konca nema.

Pred njime će poniknuti zloba,
Što mu negdje oštri vijenac splela,
Kad on silan digne se iz groba,
A zâr božji zagrije mu s čela.

Ne zastani! Kroz maglu duboko
S krstom stupaj uz goletnu stranu!
Svoje čelo podigni visoko
I raduj se vaskrsnome danu!


1902.       

O, GDJE SI, BOŽE?           


O, gdje si, bože?... Ja te svuda tražim;
Vjerujem u te i vjerom se snažim,
I kad mi dušu teški sumor svlada,
Ona te zove i tebi se nada,
I tebi, bože, glas molitve sprema
I njom te zove, ali tebe nema!...
O, gdje si, bože?... Na ovoj planeti
Kuda te vode tvoji puti sveti?
Jesi li tamo gdje plamovi gore,
U slavu tvoju gdje se psalmi hore;
Gdjeno ti tamjan i izmirnu pale
I tebe, boga, horovima hvale;
Gdje zvona slave čas tvoga postanja
I vječnu svjetlost tvojega sazdanja?
Il' tajno stupaš od ljudi do ljudi,
Pa smiren gledaš kako pravda sudi,
Kako se lome verige sa roblja
I život niče iz mrtvoga groblja,
Kako se slavi tvojega svemira
Podižu hrami osveštenog mira,
I kako smjerno čovječanstvo ovo
Ljubi i štuje tvoje sveto slovo?
O, gdje si, bože?... Milost mi podari,
Javi se meni i duh mi ozari!
Al' zaman pitam, tvoga glasa nema,
Tek pusti eho odgovor mi sprema...
Ti, bože, ovdje među nama nisi,
Carstva su tvoga nedogledni visi;
Grijehom, kom je crni pakô meta,
Progna te, bože, ta crna planeta...
Tu tebe nema, jer tu ljubav gone;
Tu tebe nema, jer sve u grijeh tone;
Tu tebe nema, jer tu cvile slabi,
A tiran kliče i tuđ hljebac grabi;
Tu drska volja fariseja crni'
Istine tvoje sveto slovo skvrni;
Tu lanci zveče, grmi anatema, -
Ne, tebe, bože tu na zemlji nema.


1902.       

HODI, DRAGA...           


Hodi, draga, da pletemo vijence,
Da beremo proljetne prvjence:
Divlju ružu i Đurđevo cvijeće, -
Tvoja majka karati te neće.
Tvoja majka tebi ruho sprema,
Što ga ljepšeg u svoj Bosni nema:
Meke čevre i košulje tkane,
A po njima od bisera grane;
Za dva bora - dva đevera sama
Dva pojasa iz dalekog Šama;
A za kuma i za starog svata
Svu odoru od suhoga zlata;
Za jenđije, za rođe i kume
Vezen-čohu i slatke lokume,
Pa još uz to šećer i aršlame;
Al' najljepše otpremiće za me:
Tvoje kose što mirišu smiljem,
Što ih majka milovala miljem, -
Tvoje oči - dva duboka sanka,
Da ih ljubim do suđenog danka.


1902.       

ALI-BEGOV SEVDAH           


Pusto li je meni usred dvora moga!
Sam jadujem 'vako s derta golemoga;
Niti ljubim pjesmu, ni lako ćemane,
Niti sebi zovem vesele jarane,
Niti gorom jezdim, ni za hrte marim,
Nit' jelene gađam džeferdarom starim;
Sam samujem 'vako bez mira i stanka,
Sam provodim dane i noći bez sanka.

Po baštama mojim popanula trava;
Tu mi nema đula, ni zumbula plava,
Ni šeboja gustog - kada sabah svane,
Da mi sabah-dušom mirisati stane.
Sve uvehlo, samo još sevlija stara,
Kada vjetar duhne, s vjetrom razgovara,
I tuguje bumbul sa zelenih trska
I hladni šedrvan hladnom vodom prska.

Evo, došô vakat bijelog behara,
Sve mirišu redom mahale Mostara;
Pod đerđefom moga komšije Šerifa
Razvila se ruža kao al kadifa,
A moj jaran prostro šarenu serdžadu,
Pa mi sjedi tako do ruže u hladu,
I zove me da mu na razgovor dođem, -
Ali ja ne mogu da se derta prođem.

A kako ću derte da sa srca skinem
Kad sam dženet viđô pa za njime ginem?!
Onomadne kad sam projahô na vranu
Niz mahalu staru prema šedrvanu,
Na pendžeru vidjeh kitu od behara -
Mezimicu Zejnu starog teftedara;
Na njojzi je tanka đuvezlija svila,
Pa je Zejna ljepša od dženeta bila.

Ja sam prošô mnoge zemlje i atare,
Obigrô sam butum sve carske kotare,
Gledao sam ruže Stambola i Šama,
Al' ja nigdje Zejni ne vidjeh akrama,
Niti vidjeh 'nake trepavice guste,
Niti oči one, niti kose puste,
Niti ono lice, što kô sabah zori,
Što mi derte daje, što mi srce mori.

O, pa čuj me, Zejno, tako ti tvog nama,
Ti ne traži za se drugoga akrama,
Nego meni dođi, s babom se halali,
Pa mi ove derte u srcu razgali!
Kroz odaje moje, što sad puste stoje,
Nek miriše, Zejno, amber duše tvoje!
Dođi! Rumen-đuli dušek će ti biti,
A robinje moje rosom će te miti.

Dođi da ti ljubim grlo i merdžane,
Da ti kahvu nudim u zlatne fildžane,
Da ti ruho srežem od suhoga zlata,
I da rušpe nižem oko tvoga vrata!
Dođi, da uz tvoja behar-njedra stojim
I da dženet gledam u očima tvojim!
Dođi, ako imaš duše i amana,
Jer bez tebe ne znam učit ni jezana.

Dođi, dođi, Zejno, pa me razgovori,
S tobom će mi, Zejno, propjevati dvori,
S tobom će mi, Zejno, ovaj verem proći,
S tobom će mi, Zejno, sabah-zora doći;
I sve bašte moje, kad se Zejna javi,
Mirisaće opet od zumbula plavi'
I rumenih đula kao al kadifa,
Baš kao u moga komšije Šerifa!

Ali zaman zborim što je srcu drago;
Za drugog je moje isprošeno blago:
Sjutra će mi Zejna iz Mostara poći,
Sjutra će joj svati iz Travnika doći;
Drugi će joj ljubit trepavice guste,
Drugi će joj mrsit one kose puste,
S drugijem će Zejna boraviti sanka,
A ja tužit 'vako do suđenog danka.


1902.         

GONDŽE RUŽO...           


Gondže ružo
U zelenom sadu,
Lijepo li
Mirišeš u hladu!

Ljepše nego
Sav bosiljak rani
I zumbuli
Rosom pokapani.

Gondže ružo
U zelenom sadu,
Lijepo li
Mirišeš u hladu!

Ali zaman!
Ja te neću brati,
Niti brati
Niti dragoj dati;

Moja draga
I ne haje za me,
Niti haje
Niti čeka na me.

Na srcu mi
Teški jadi stoje,
Jer ja više
Nemam drage svoje.

Nemam drage,
A sve mislim na nju,
I kunem je
I noću i danju:

Ne utekla
Od moga harama
Što je mene
Ostavila sama, -

No bog dao
Pa u dertu svome
Zaplakala
Na mezaru mome!


1902.           

PORUKA           


Moja Sevdo, moje milovanje,
Ubilo te moje uzdisanje!
Evo, ima tri godine dana,
Bol bolujem od golemih rana.
Rane ljute sve na sevdah slute,
Ne daju mi rahatluka moga,
A sve, Sevdo, sa nehaja tvoga!
No ako te moja muka bije,
A ti mlada dođi mi što prije,
I donesi što za hastu treba:
U dva oka dva sna preduboka,
I još sunca da ti hastu grije,
Da me grije, da mi hladno nije!
I donesi iladž bez karara:
Pod grocem bijela behara;
U njedrima, među ljiljanima,
Dunje dvije - da bez voća nije!
Pa još, kad ti krivo ne bi bilo,
Da me uzmeš ti na svoje krilo,
Bih ti tako preboljeo lako
Rane ljute što na sevdah slute.


1902.       

FANTAZIJA           


U zapad duboko kada sunce ode
I pošljednji plamen mre u vrhu gora,
Mene laki snovi u samoću vode
Gdje vjetrovi šume iznad pustih dvora.

Pragovima hladnim, što ih dani krnje,
Ne pristupa niko u dvorane tavne;
Njih pokriva duga kupina i trnje
I crveni velenac mahovine davne.

Nigdje glasa. Tamo gdje su bašte one
Ne žubori voda hladnog šedrvana,
U sjenkama vrbâ i guste topole
Nijem stoji svjedok preminulih dana.

Al' kasno, kad mjesec grane iza gora,
Kad ponoćni vjetar tamni čempres njija,
Jedno zlatno čedo niz pragove dvorâ
S kondirom u ruci slazi kô sjen tija.

Po obraslom putu, kroz drijen i smreke,
Lagano se krade i kuplje u rosi,
Dok srebrni blesak mjesečine meke
Pada joj i trepti po svilenoj kosi.

I u tome času sa visokih grana
Tajanstveni šapat u noć vedru mine,
A iz starih lula hladnog šedrvana
Zažubori voda i čarobno sine.

Ona lako stupi i dok voda prska
I u zlatan kondir kao biser pada,
U dubokoj čežnji, dršćući kô trska,
Tihu pjesmu poje i dragom se nada.

I dok laka pjesma, kô zvuk harfe, stiže
Ispod lisnih vrba i topola gusti',
Nad njom blagi gospod svoje ruke diže
I vijenac od zvijezda na glavu joj spusti.

I u svetom strahu, u prisustvu boga,
Sve strepi: i listak, drvlje, i kam goli;
I moj duh, kô tica sa noćišta svoga,
U noć svijetlu prhne i bogu se moli.


1902.