PLIJEN (VERZIJA II)         


Juri konjik, kroz noć stiže,
Pod njim tutnji stepa pusta,
Za konjikom vjetar diže
Suri oblak praha gusta;
A konjiku srce bije,
Uza-nj sjedi čedo strasno, -
Oči su joj zv'jezde dvije
A zora joj lice krasno.

Kao što se bršljan spleće
Oko struka vite jele,
Tako ona, puna sreće,
Obvila je ruke b'jele,
Oko mlada konjanika,
Što mu čelo samur skriva,
A sa oštrog, mrkog lika
Munjom pr'jeti smjelost živa.

Ne pitaj ih kuda nagle,
To ne smije niko znati, -
Predupreš li pute drage
Kindžal će ti otpor dati!
Ljuti kindžal, on će biti
Braniocem svete tajne,
Koju ponoć mirom štiti,
A treptanjuem zv'jezde sjajne.


1896.         

RODIO SE SPAS!         


Vi, koji ste posred tame
    Svake noći, svakog danka,
Pa lijete suze same
    U nevolji bez prestanka;
Vi, nad kojim' pak'o gori
    I pusaju munje jada:
Podignite čelo gori -
    Propjevajte pjesmu nada,
Nek' zahori glas:
    "Rodio se Bog i Spas!"

Rodila se zv'jezda ona,
    Što će nove vjere dati
A s bož'jega sjajnog trona
    Blagoslov je vječni prati;
Rodio se život novi
    Da životom život dade,
Pa duh, što neznanjem plovi,
    Da istini dić' se znade.
Pojte jedan glas:
    "Rodio se Bog i Spas!"

Podignite čelo gori
    I pred zv'jezdom sjajna lika
Nek' se jasna pjesma hori
    Uskrsnulih mučenika.
Ne plačite, vaše suze
    Blagi sjaj će ubrisati,
Svjetlost, koju tama uze,
    Božja će vam milost dati!
Pojmo jedan glas:
    "Rodio se Bog i Spas!"


1896.         

GRIVNA           


Kupiću ti zlatnu grivnu,
Divnu
Grivnu!
Nek' se niže, ružo b'jela,
Oko tvoga grla b'jela,
Pa kad skočiš, sele laka,
Neka čini, cika, caka,
Cika, caka!

Kupiću ti zlatnu grivnu,
Divnu
Grivnu!
A u grivni biće slova
Od bisera, alemova:
Ovaj darak onaj dade,
što pred tvojim sjajem pade,
I što sniva bez pokoja
Do dva mila oka tvoja!

Kupiću ti zlatnu grivnu,
Divnu
Grivnu!
A svi snovi, želje moje
Nek' u zlatnoj grivni stoje,
Nek' ti šapću blago, ti'o:
"Zoro moja, danče mio,
Slatki raju moj,
Do groba sam tvoj, pa tvoj!..."


1897.       

MAJCI                 


Nikad više, nikad više
Ti me nećeš blago zvati,
Nikad više tvoje ruke
Zagrljaj mi neće dati.

Nikad više, majko moja,
Ja ti neću glasa čuti,
Nit' će sinak na tvom njedru
Počinuti, odahnuti.

Tvoj poljubac, svet i mio,
Sledila je samrt kobna, -
Od vjernoga sina tvoga
Otrgla te humka grobna.

Hladno ti je... I meni je
Bez ljubavi, bez tvog krila,
Kô da nikad moja duša
Ogrijana nije bila.

Sve je pusto, nikog nema
Što mi može pokoj dati,
Nema onog kog sam zvao
Slatkom riječju "mila mati".

Nema, nema... Svijet je malen -
Tvoja ljubav viša mi je,
Jedna cigla iskra njena
I od sunca ljepše grije.

Tek pod njenim blagim žarom
Ja sam lako tiče bio,
Imô krila, pa pod nebom
Raj i slatki život pio.

Sve mi bješe vedro, sjajno,
Kao milost oka tvoga;
U ljubavi tvojoj, majko,
Osjećô sam svetost boga.

Osjećo sam da je život
Nepregledno polje cvjetno,
A ja čedo razdragano
Što po njemu trči sretno.

A sad, majko, sve je pusto,
Nema sunca da me grije,
Nema tvoje blage riječi
Da me pita kako mi je.

Nema, nema... Crna java
Žalosna mi slova piše:
Da te nikad, majko mila,
Zagrliti neću više...

Nikad više... Tek na nebu,
Pred dverima svetog raja,
Ja ću opet mirno snivat
Usred tvoga zagrljaja


U Mostaru, 27. novembra 1897.

NA GROBLJU                 


Hladno mi je... Hladno mi je...
Proljeća mi duša želi, -
Al' proljeća moga nema,
Cvjetovi su moji sveli.

O, kako je strašna java,
Kako li me kivno prati!
Ni to sunce s neba plava
Ne može mi dana dati.

Svud je ponoć, mrak i tama,
Kud mi suzno oko gledne, -
Kao da mi dušu slama
Grdni teret sante ledne.

Ja bih htio ubrisati
S mutnog oka suze ove,
Al' ko može meni dati
Mjesto suza sreće nove?

Niko! Niko! Sve je svelo
Što sam svojom srećom zvao, -
Ja sam svoje srce vrelo
U grob hladni zakopao;

Srce svoje: brata svoga,
Dva cvijeta - seje dvije,
Majku milu - milost boga,
Nju - to blago najsvetije.

Od mogile do mogile
Sumorna me tuga kreće,
Iz sna zovem svoje mile,
Al' ni jedno meni neće...

Tek što katkad šum preleti
I nada mnom lako mine,
Kao da mi glasak sveti
S neba šalju duše njine.

Ja ga slušam, a iz grudi
Otimlje se uzdah jadni,
Pa s jecanjem k nebu bludi,
A ja stojim kô kam hladni...


1897.               

POD NAŠIM KROVOM             


Soba mi je topla, žar iz peći grije,
Ali moje srce tako hladno biva
Kao da ga sobom mračna ploča krije,
Pa svelo i pusto san turobni sniva;
Il' kô da je davno trgnuto iz grudi,
Pa nevoljno, jadno tumara i bludi
I plače na grobu što mu sreću skriva.

Soba mi je topla, al' kroz srce moje
Hladni boli stižu i očaj se kreće,
Al' u njemu hrami oboreni stoje
I tuga se svija gdje je cvalo cvijeće;
Kao ponoć ledna što se širi sada,
I ono je mračno, zračak slatkog nada
Tu provalu pustu obasjati neće.

Tek spomeni mili, što se dušom roje,
Za čas slatkim sankom zavaraju tugu,
I ja opet gledam vedro nebo svoje,
I trepet sunašca, i šarenu dugu;
Iz svakog mi kuta radovanje kliče,
Po stazama mojim samo cvijeće niče,
A duša mi pjeva kô slavuj u lugu.

Pod našijem krovom rajska milost bdije,
Slatkim nam se glasom mila mati javlja, -
Ona nam je sunce što nas toplo grije,
Mi cvjetovi njeni, puni svježeg zdravlja;
Na njezino krilo kupimo se redom,
A ona nas gleda blagijem pogledom
I sa blagoslovom na nas ruke stavlja.

Kô u lisnom gaju kad poju slavuji,
Pa se slatki žubor s vjetrićima goni,
I pod našim krovom sve veselo bruji
I radosna šala kroz dvoranu zvoni;
Mi jurimo trkom i tamo i amo,
Ne stajemo, niti za taj umor znamo,
Kô leptir kad kruži rosni cvijetak oni...

Al' sve za čas vidim, i java se vrne,
A iščezne sanak uspomena moji',
I opet mi srce, posred tmine crne,
Kô razoren oltar, pogruženo stoji.
Pod našijem krovom sad je gluho doba,
Moje milo, drago sve je žrtva groba.
Crna smrt se kezi, boga se ne boji...


1897.       

***           


Jednom danku
Na uranku,
Kraj potoka, bistra vrela,
Pohvali se ruža bijela:
Što je cvijeća i što cvati,
Sve što znade mirisati,
Da se njojzi klanjat mora
Sa mirisa i ljepote.
To začuo, pa se ote
Lagan vjetrić savrh gora,
Oteo se, uzvio se,
Pa dodirnô ruse kose
Čeda mog;
S njih slađani miris svio,
Pa ružici odletio
Usred njedra bijelog.
Ruža prenu,
Suncu glenu,
Suncu ode uzdah njeni,
Pa od stida ruža ranka,
Bijela ruža mirisanka,
Pred vjetrićem porumeni.


1897.         

***           


O, ne sklanjaj milo lice
S prozora ti visokoga,
Pusti nek me ozgo zgrijeva
Svijetli odsjaj lica tvoga.
Tako sunce sa visina
U dolini cvijetak grije,
A on strepi, žudi, želi,
Pa slađani život pije.
O, pa čuj me, sunce sjajno,
Pred kojijem žudno stojim:
Gri' me, gri' me sa visina
Rajskim plamom - okom tvojim!


1897.         

***           


Što ste stale,
Tice male?
Gdje je ona pjesma vrla?
Il' su sada
Srca mlada
U grudi nam obamrla?
"Naše pjesme žive stoje,
Al' sad ćuti, tiše, tiše:
Mi slušamo čedo tvoje
Kako u tvom srcu diše".


1897.         

***           


Mirno ćute usne tvoje,
Ne miču se ruže majske, -
Al' u tvome oku stoje
Ispisane riječi rajske.
Tako sunce tajnu krije
Na visini neba vedra:
Ono ćuti, ali grije
Mladom cvijetu mlada njedra.


1897.