USNULA

Kao da si zasjala u vodi ,
u svakoj kapi osjecaje dajes .
Pored mojih misli , rascupana lebdis
i probudjene strasti uranjas u mene .
Tvoja se kosa , na visoravni duse ,
u sjeni lipe , odmara u meni.

Kao da si zaspala u polju ,
pa iz brazde smireno me gledas .
Usnulom se klasju , predajes i sutis
i snovima tiho , milujes me njezno .
Tvoje se oci , poput kapi rose ,
u sutonu , stapaju sa zemljom .

Kao da si zastala u sumi ,
sklonjena ispod krosnji drhtis ,
u liscu ti si , obavijena granom
i u stablu svoje poljupce cuvas .
Tvoje ruke zagrljaje traze ,
obrisom u oku , nestaju u sjeni .

Kao da si za san novi spremna ,
jer sa vjetrom pomalo se mazis .
Prepustena snu , zavrijedila si paznju ,
u kojima se snovi neprestano roje .
Tvoje me tijelo , svijeno na zemlji ,
uzdasima noci , doziva i mami.

Kao da si zasjenila zvijezde ,
u oblaku tisine , meni lebdiš .
Dodirujes me ustreptalom ceznjom
sto sa mjesecinom plovi .
Tvoje se usne , nicega ne srame ,
vec mi toplim dodirima , tebe nude .

DUBINA NATOPLJENA OSJECAJIMA

Poljubljena moja , san se samnom stalno poigrava ,
sve cesece , dolazi u moje misli i mastu mi razigrava ,
dovodi sa sobom , tvoj lik i u moju zaspalu dusu stavlja
i tako tijelo moje , spojeno s tvojim , do jutra ostavlja .

Natapa nase vene strastima i one , svom silinom poteku ,
sve do usca zelja , slijevajuci se , u velicanstvenu rijeku .
Tamo , nasu vatru ne smiruje , vec nas ka moru vodi ,
gdje carstvo naslade , polja nasih tijela , uzicima plodi .

Preko ponosnih i visokih gora , iznad pitomih ravnica ,
uz sumske proplanke , obalom rijeke , pod pjevom ptica ,
u zvjezdane i tisinom bogate noci , ususret mladom danu ,
njegovi blagi dodiri nas nose , nigdje uz put ne zastanu .

Kad moru stignemo i osjetimo njegovu beskrajnu pucinu ,
otvara samo za nas , natopljenu osjecajima , svoju dubinu
i poklanja svu njeznost , sto njime , od pamtivjeka vlada ,
zajedno s njom ,nasim tijela pusta milinu , da njima zavlada.

Tada , plavom visinom poletimo , a oblaci nas , sebi prime
i carobnim prostranstvom srece , narastemo poput plime ,
pa zagrljeni , ljubavne grane , u poljupcima rascvjetamo
i otkucajima mazimo nas san i nikome , uci nedamo .

ODNEDAVNO


Jos postoji ona ista namjera s kojom si krenula
alpskim godinama traziti utociste u prvom valu
i u tebi se jos plavetna put morske pjene skriva ,
a ispod osmjeha zrcali miris planinskih vrhova ,
pomijesan sa bogatim sjajem nanesenih skoljki .

Iako osjecas svjezinu zraka sa probudjene ravnice ,
nevjesto i sa strahom iz navike se osvrces u sebi ,
pokusavas nastaviti putanju proplankom zivota .

Jos postoje u meni tragovi po kojima se saplicem ,
i unose nemir dok prilazim polovici svoje sume .
Vrtim se u zacaranom krugu poput cigre na stolu ,
moja je os naceta i lelujam beskrajnom plohom .
Nikakvog vjetra niti tanke brazde da me vode sobom .

Da , u tom sjecanju bol ne suti i ne osjeca dusu ,
Stalno ustaje i raste samnom usprkos svim godinama
i uvijek kad naidje , ugrize me kao uplasena zvijer .

Odnedavno se u tebi otvorila zelja s kojom kreces
traziti utociste alpskim godinama u toploj brazdi ,
a plavetna se morska put ocrtava u boji suncokreta
i umiva osmjeh tisinom zlatnih niti mirisnog zita ,
pletuci vijenac iznad krosnji mekog horizonta .

U meni se brisu tragovi koji su lomili moje korake ,
na sredini sume osjecam kako me lisce docekuje
i vise ne kruzim vec ponosan udisem njihov sum
os me uspravlja i s vjetrom se smiren uzdizem .
Planinski vrhovi u meni siju klance po brazdama .

Da , u nasem sjecanju bol nikada nije imala mjeru ,
rasla je i nestajala koliko su dozvoljavale godine ,
primicala se iscrpljivala snovima nasu snagu ,
podmuklo poput straha bjezala , vrebajuci iza misli ,
odakle je uvijek kukavicki i iznenada napadala .

KROZ KORIJEN NASEG SRCA

Imamo dubinom bica razgranate misli
i na svakoj od njih jedan list nas veze .
Kroz korijen naseg srca napajamo stablo
i svaka kap iz izvora nasih dusa kaplje .

Sirinom naseg oka prostiremo poglede
i svakom od njih obris jedan pripada .
Preko horizonta velikih voda protjecu
i nedokucivim daljinama visinom teku .

Cvrstinom postojanja pripadamo smislu
i svakim dodirom pristajemo uz osjecaje .
U sjecanju napustamo utisnute tragove
i prolazimo putem svojih skromnih zelja .

Pocinjemo hodati iskreno i velicinom istine
svakim korakom suncu prilazimo otvoreno .
Tisinom osmjeha nudimo strastvene uzdahe
i njezno s otkucajima mira upijamo ljubav

PLAVO DRHTANJE JUTARNJE MAGLE

Po tko zna koji puta,
uporno govorim i ponavljam mjesecini,
kako svojoj dusi ne zelim oduzeti pravo,
a ono sto joj pripada ne smijem uskratiti.
Godilo mi je sinoc uhvatiti tvoj osmjeh,
itekako je ugodno upijati tvoj miris,
ali vjestina cekanja me ušutila
i nisam posao za svojim pogledom,
vec sam poslije, prikriveno, u snu zaiskrio
i odmakao usamljene sate.
Rekao sam samom sebi,
ona jednom mora obuci zelenu haljinu,
ona ce ipak jednom osvanuti zelena u meni,
jer kao nasa Drava i ja imam obale,
kao hrastove šume i ja rastem iz korijena
i zasto se onda ne bi svom tom ravnicom širila
i po poljima suncokreta zlatnim dodirma nicala.
Zasto zanemaruje pjevanje ptica kad zna letjeti s njima
i bezbroj je puta i sama pticom postajala.
Gledam ove svoje ruke,
pa one iz mene ne rastu uzalud,
one znaju grliti
i imaju s cime njezine obrise docekati u noci.
Slusam crvenilo svojih usana,
za tek vidjenim trešnjama ceznu
i slatkim kapima vlaznih kristala
pitam to zaboravljeno srce,
zbog cega sada drhti
i zbog cega se odjednom,
kroz moje tijelo, krvotokom strasti rasteze.
Zar nije naviklo godinama bezbrizno samo spavati?
Ne sjecam se njegovog odgovora,
niti njegovo nepricanje pamtim,
jednostavno tu, na obali nase Drave,
u plavom drhtanju jutarnje magle
duši ponovno vracam pravo na ljubav.

POLAKO PODIGNI TREPAVICE

Polako podigni trepavice
i vidjeti ces pticu sto nebo u letu plete
i ukrasava perjem oblake nad ravnicom.
Kad i lipe ugledas, sto zeleni osmjeh nude,
osjetiti ces mirisne zagrljaje u svom pogledu,
a s njima i slatki okus , na svojim usnama.
Znaj, to te jedan otkucaj moga srce zove
i nicega se ne moras bojati,
jednostavno, polako podigni trepavice
i prepusti se mekoci mojih uzdaha,
koji procvjetalim gajevima moje duse,
dopiru do visina svjetlosti.
Uvijek razdragano podigni trepavice,
rasiri ih mojim osmjehom
i sa njega, prozirnim dubinom zjenica,
uzmi beskrajno cistu tisinu,
poljubi moje obraze,
ugasi zedj na njihovom izvoru
i poslije svega, pocasti se dugom srece.
S pjesmom pohrli u ljubav
i dotakni vlaznim obrvama besmrtni sjaj slobode,
a kad te mjesec bojom kestena obuzme,
zastani u mom jasnom dahu
i u mene, kao vjetar zakoraci.
Tad zaustavi svoje drhtanje
i neka te mir, tragom vjecnosti ponese
i u tebi , snagom beskraja nabuja,
a izmedju vremena i sna,
samim svojim imenom,
ucini potpuno vidljivom
i zauvijek sjedini samnom.

POD VELOM MJESECINE

Mojim se srcem odjekom svoje ljubavi nudis
i bez buke po njemu krocis
i nisi nigdje, u svom zvanju ljubavnice,
kao u njegovim otkucajima,
tako smirena i bogata.
U moju dusu stalno nadires plodnom rijekom zanosa,
teces i prolazis, smjelo stvaras tokove,
jer samo tvoje vrijeme ima pravo biti u njoj.
Gledas taj iskreni odsjaj mojih beskrajnih njiva
kako pod tvojim nebom,
brazdama muskosti kipi
i cutis kako se sa divljenjem,
u zvjezdani suncokret pretvaram.
Zbog mene postajes kap noci
i u mom podnozju,
bljeskom kise progovaras.
Zbog mene tada,
travu sa izvora pticjeg pjeva opijas.
Zbog mene, suncem zemlju prekrivas
i kupas me u tom sjaju.
Ne napustas moja polja,
vec na njima usnama drhtis
i dok ih spustas na moje proplanke,
propinjes se i ocarana vjecnim mirisom njeznosti
sapuces svjezim sjajem duge.
Uzdahom iz svoje duse zbog mene nastajes,
volis u sebi, kao zivo ime
i kao zena, svojom slatkom pozudom vodis.
U mene tvoji obrazi med toce
i tvoje grudi nektarom izgaraju,
a tvoje noge toplim koracima ljuljaju.
Ovjencan tim blazenim odrazom tvoga tijela,
ljubim u tebi zreli pejsaz mekih vrtova
i pratim te, pod velom mjesecine,
jer si za mene, odabrala srecu.

POLJUBAC SVEMIRA

Spavali smo rasireni u svjetlosti ljubavi
i kao svjetiljki koja nastavlja plam ugaslog dana,
nas se odraz lomio u noci.
Zedni vjetra i njegovih suncanih staza,
pili smo njegove zamahe i tako upaljeni,
uzivali u vjecnim uzdasima nebeskih vrtova.
Kako je jeka dana sve manje uzvikivala nasim tijelima,
tako smo i mi ledja odmicali od ruba postelje.
Ocima priljubljeni jedno uz drugo,
pustili smo ruke neka istrce na obronke nas samih
i svjezinom prstiju zagrlili tek izniklu rosu.
Mirisali smo mlado cvijece u nama
i plesom pleli milovanja oko njihovih pupoljka.
Sve je mirisalo osjecajima latica,
svaki nam se dah lakocom povjeravao,
a mi smo, istinski isprepleteni porama,
zapoceli odjekivati svjetlom ljubavi.
Tvoja se slika prva nasmjesila,
tvoji su obrisi prvi iscrtali moj pogled,
tvom se srcu prvom obratila duga.
Vezao sam svoje usne oko tvog struka,
opkolio te mislima poput ukrasa zvijezde
i napokon, tako sretni, spojeni u oblik prepona,
sastali se u nepreglednom luku divljih iskri pozude.
Mozda nam se i ucinio poznatim ovaj zanos,
ali kad smo se preobukli u hod vatre
i kad smo pod stopalima upili mekocu propinjanja,
znali smo kako su krugovi ljuljanja neponovljivi,
kako nasi dodiri ramena samo sada postoje
i da jedino uzareni znamo pravilno disati.
Na zemlji je vladao mir, sume su spavale,
jezera mirovala,more se jedva pjenilo
i mi smo postali jedini poljubac svemira.
Na obali svijeta nase su crvene usne ludovale,
granama ruku nosili smo oblake,
plavetnilom zjenica radjali kapi,
a plamenom naseg svjetla ocrtavali horizonte.
U samom korijenju ceznji vrijeme se rastapalo
i natopilo bistrim sokovima sjajne vrtove,
ciji je pjev, u nasim rascvjetanim njedrima,
postao jedino sazvijezdje citavog neba.

SLAST TVOG BICA

S kojim mislima samog sebe mjeriti smijem ,
kad se svaki moj osjecaj snom u sebi radja ?
Kakve li to opustjele sate pripremaju ceznje ,
kad vec sada u zrnu vremena moram cekati ?

Tko sam kad bez zraka postojim i ne disem
i sa cijeg sunca moja koza skuplja ovu snagu ?
Kojom se mjesecinom sjaj zvijezda u meni roji
i u sazvjezdju mirisom mojih pora tiho plovi ?

Gdje u sebi pocinjem i sa kakvim smislom jesam ,
kad dubinom beskonacnog svemira postojim ?
Imam li nastanka ili sam oduvijek u svemu bio ,
jer se samo mojim mislima ljubav moze mjeriti ?

U tebi sam i sa tobom sve ovo mila , naslutiti mozes ,
ne zelim biti dio neceg ako tebe u tome nema .
Svaki moj drhtaj kojim osjecam slast ovog zivota ,
tvojim se dahom , beskrajnog bica uzdize i stvara .

SIGURNO UTOCISTE

Preko nestrpljivih pogleda promatram visoravan
na kojoj se dvije narance igraju u mojim rukama .
Uzivam dok mirisni plodovi napajaju moje tijelo
i milujem njihov sjaj ljepotom svoje zrelosti .
Samo noc oslonjena u tebi svaki moj dodir vodi
jer ne zeli zvijezdama prepustiti ovu vjecnu milost .

Mila moja , rajski vrtu mojih slasti , strasti moja ,
mojim rukama nudis svoja nepregledna bogatstva
i sa njima , medju mojim prstima sokovima teces ,
pa svojim mekim uzdasima zalazis mojim poljem
i toplinom nebeskih vjetrova siris njegove brazde ,
donosis sebe s prvim jutrima i ostajes zauvijek .

Ponovno me uspinjes njeznim prostranstvima puti
i zbog toga te moji osmjesi u okvirima tvoga tijela
primicu i slatko upijaju snagom beskrajne ljubavi ,
jer ovi maleni trenuci u kojima smo vjecno spojeni
nisu kratki , vec blazene poljupce pravedno sluze ,
da u njima nase duse zauvijek pronadju utociste .