DALEKI OBRISI CEKANJA

Cijelu noc , draga moja , bdijem nad tobom
i toliko mi nedostajes , da rijeci same dolaze
ulicom i koracima dostizu sjene mojih misli .
Uz tramvajsku prugu , pored debelih hrastova ,
razgrcu maglu opustjelih sjecanja i plocnikom
kao zadnji vapaj , odzvanjaju mokrom tisinom .

Sad je pocelo putovanje , olovnom cestom , voljena
i nestrpljiva lutanja , njome , oprezno hodaju ,
jer , u daljini , izlizane stope namjera gledaju .
Moj glas , bezuspjesno , poneki zvuk ispusti ,
ali zapne , o kucni prag i bolno , padne na trijem ,
pa , kao pijanac teturajuci ponovno ulicom nestane .

Zar i zamisliti mozes , ljepotice moja mila ,
presjecenu cestu , usred mraka kako jeci ,
a na njenom asfaltu , tek pokoji list uzdahne .
I svjetlo , sto kisne i ostaje , u izlogu uvijeno ,
da pred jutro odskakuce , posljednjim trzajem
i nestane , izgubivsi se , u bezbrojnim iskricama .

Ah , najdraza ljubavi , izmedju dodira i vjetra ,
tanka se nit uspomena uvija , pletuci nejasne odsjaje ,
na mekoj granici kamena i plasljivih stremljenja .
Kako , s naporom nemira , u pukotini vremena ,
prijeci tragove bacenih odluka i otvoriti vrata sna ,
te dostici , nepregledne visine zacaranih oblaka .

Ponekad , dok skitam , cutim na drugoj strani ceste ,
tvoju ulicu , isto tako , prekrivenu zivom vatrom ceznje
i kadkad zastanem , i upitam , kojom stranom ides .
Umjesto odgovora , sutnja i ruka posred srca krene ,
a pod kaputom , pretrne samoca i oci niz mjesecinu klonu ,
gdje zalud , u uspavanom nebu , tvoj obris traze .

ODJECI U MENI

Na sljeme tvojih grudi lijezem i prostirem uzdahe
i dok se podamnom siris s mirisom dunje dahces .
Uvlacim se u tebe vrelim podnozjem stomaka
i pokretom u zraku dotok svojih strasti smirujem .
Saplicem se o svaki tvoj dodir i groznicavo zudim ,
mislima te diram , a tijelom vatru tobom sirim .

Plesom zene istovremeno me mamis i mazis
i odjeke u meni uzimas i s kapima znoja slazes .
Ljubis mi usne i jezikom sa njih okus slasti skidas ,
kicmom prelazis s jedne na drugu stranu postelje .
Osjecam kako ruke pretrcavaju moja bedra
i pod njima obuhvacju cvrstinu moga zanosa .

Izvrsno se uklapamo u plodne njive i njihove brazde
i kao da smo zaorani , osjecamo toplinu i vlaznost .
Pucine i ravnice pod nama na vrhovima krosnji sume ,
bjelina svjezih snijegova dopire sa nasih mokrih obraza .
Velikim se okretima spajamo u bezbrojne zagrljaje
i rastemo smirenom brzinom tek probudjenih latica .

P O G L E D

Kad me umor savlada,
okrenem se tebi
i šutim.

Ležim tako,
dok tvoj obris
iz sazvijezdja ne dodje.
Tada, moje sjecanje,
preraste u misao
i otkrijem,
da si poput , morske pjene,
preplasena.

Cutim te,
a ti , smirena,
u meni snivas.

LJUBAVNO SMIRENJE


Izgovorene rijeci dojimo osjecajima
i nudimo stihovima sto se nizu
pored snenih obala rijeke
u kasno predvecerje
mirnom ravnicom
tisine.

Nasa
se misao
kupa u uvali
sa tihim valom
trazeci njezne dodire
sto izgubljeni lutaju dubinom.

Gdje se polja napajaju zvijezdama
tamo u klasju pronalazimo nacin
kako iz obliznjih drvoreda
oteti iznad krosnji
mirisne zelje
strasti.

Svakim
uzdahom pucine
mi u odjecima noci
ceznjom smirujemo oblake
pa pod nebom dozivamo vjetar
da daljinom dohvati plave horizonte.

Hrabroscu maste zaoravamo brazde
proplancima poklanjamo pjesme
poljupcima cjelivamo maglu
a jablanima dajemo
sa visinom
snagu.

Nemirne
nase poglede
nudimo moru u zavjet
jer sirinom njegovom plove
skriveni u bjelim jedrima kao snovi
donoseci sa sobom vjecno ljubavno smirenje.

ZVUCNI ODSJAJI

Medju zvijezdama , misao plane ,
obzirnom svemiru , ples ukrade .
Beskonacna dubina , dahom zastane ,
raskosni pokreti , prostor iznenade .

Obrisom rijeci , zadrhte osjecaji ,
dodiri budjenjem , planinu odlome .
Zbunjeni praskom , zvucni odsjaji ,
pobjegnu kamenu , izvoru svome .

Njeznosti duse , njedrima poteku ,
horizonte samoce , treptajem prelete .
Donesu srcu , postelju meku ,
njegovim otkucajima , milovanja slete .

Konacno pogled , mekocom ravnice ,
dostigne brazdom , pucinu mora .
Dohvati otok , gnijezdo prepelice ,
tisinom gdje , zavrsava zora.

Zelenom krosnjom , zaplovi ceznja ,
plavom sirinom , uroni duga .
Mirise lipe , zaobidje strepnja ,
morskom valu , utihne tuga .

Osvane osmjeh , krhkoga lica ,
drvoredom nade , isplete daljinu .
Krilima srece , poleti ptica ,
ljubavnom zaru , pokloni toplinu.

Uzdasi plahi , poljupcima odzvanjaju ,
bozanskom visinom , oblake nadmasuju .
Usred neba , ljubav poklanjaju ,
vjecno zagrljeni , zauvijek ostaju .

SLUTIM

Slutim , velikom upornoscu , usporenih voda ,
lagano , zelenom dolinom prostires svoj osmjeh
i iz njedara , izvlacis kristale svitanja .

Prolazis ispod slapova i kao dragulj uvijena , u sunce ,
sa padom pahuljica , besumno otvaras reljef horizonta ,
kako bismo , u mozaiku vjecnosti pronasli mir .

U iskrenoj namjeri , saljes pucini vjetrove ,
ispunjavas jedra i nemirno more smirujes pogledom ,
krajem oplakujes obalu i prepustas nas snivanju .

Nekom mekocom opijas i u ravnici sve vise dises ,
a nad oblacima prinosis blazenstvo
i zvijezdama , ukrasavas dodire svojih usana .

VOLIM TE GLEDATI

Izlaze rijeci
i ti postajes ovog jutra ,
dio mog grada.
Mojom ulicom ,
tvoje stope ,
zastaju pod prozorima ,
osluskuju njegovo disanje.

Volim te gledati ,
u parkovima dok setas ,
obzirom golubove kako hranis
i gdje u tramvaj ulazis .
Tvoj sjaj ,
u oku volim gledati
izlogom kad treperi.

Ruke zagrljene ,
kako pruzas prema trgovima ,
volim gledati
i tvoje osmjehe ,
rascvjetale po balkonima i vrtovima ,
u dvoristima s druge strane ulice ,
volim gledati.

Ujutro dok pijes kavu
i zuris na trznicu ,
volim gledati.
U sjeni hrastova
kraj obale Drave ,
u nasem gradu ,
volim te gledati .

SLATKA RADOST

Obrisi se sobe , razvukli po nama ,
sa usnulim danom , polako nas gone .
Dok nasa tijela , tiho , obavija tama ,
misao nam , u ljubavni cin tone.

Prilazis i drhtis , poput srne , plaha ,
otkrivas mi srce i polako ljubis ,
u tvom tijelu , moje ostaje bez daha ,
a ti se , s mojim , u zagrljaju gubis.

Polako nas , ljubavna nit , uvlaci u sebe
i u tvojoj kosi , s mirisom me ljubi ,
osmjesima , tu na mom dlanu , predaje mi tebe
i ja se , u tvom carstvu , nepovratno gubim.

Tvoje blage ruke , miluju me vjecno ,
u djetinjstvu svom , presretan sad stojim .
mila , ti si , ono najdraze mi , sretno ,
poslije toga , niceg i nikog se ne bojim .

Gledam i cutim , kako , otvaras se cedno ,
ispod tebe se nebo , pretvara u more.
Prvi put smo , konacno , poput misli jedno ,
isprepleteni u strasti , gdje nam tijela gore .

Mila , strah , sto osjecam u tebi ,
poljupcem , ja cu iskreno , da primim
i kad , slatku radost , osjetis u sebi ,
znaj , da samnom plovis snom , beskrajnim i tihi

J U T R O M

Palimo u kapima mjesecine jutro , a mirisi se nude ,
kao da su rijeka , teku toplim usjecima nasih bedara
i vrelinu zagrljaja vjesto slazu preko polja postelje .
Huk nas samih odjekuje uzdasima , ljubimo prstima ,
izvlacimo svaki drhtaj prepona i u narucje stavljamo .

Uvijek tako u krugu milovanja zorom vodimo ljubav
i natapamo tijela medenim dodirima crvenih usana ,
kruzimo netaknutim sazvjedjima svemirom utrobe ,
ispod ledja razvlacimo geometriju nabujalih strasti
i smirenu svjetlost slatko gutamo na pocetku dana .

Uzdizanjem sunca , obnazeni plovimo iznad grudi ,
nesto u igri oblaka , a nesto poput drvoreda breza ,
stizemo najbolje predjele ptica i sjevamo cvrkutom ,
naprezemo visine i svijeni u zlatnom gnijezdu pozude
nezadrzivo dodirujemo nebo i ispijamo plavetnilo .

Mozda nas nase oci varaju , ali tada se tiho sanjamo ,
sapucemo proplancima i snagom vjetrova uranjamo ,
isprepleteni vitkim koraljima dubinom mora snivamo
i nastavljamo tonuti sve dublje u same odaje skoljki ,
gdje lijezemo u prozirni dah bisera i sjajem cvjetamo .

Narasli u zutoj boji suncokreta ponovno zapocinjemo
i krecemo njezno rukama prema srcu , usne otvaramo ,
sirimo pore i kozu poljupcima nezaustavljivo mazimo ,
obilazimo osuncane doline i jezikom skupljamo sunce ,
cjedimo plodove i te sokove u bujicu strasti pretvaramo .

Toplinom uzdaha slijevamo svitanje nabreklim venama ,
uzneseni , plamenom trpezom nastavljamo slatku gozbu ,
sladimo se plodovima jutra sto izrastaju nasim tijelima
i sa svakom kapi mjesecine sve vise bujamo milovanjima ,
casteci se nebom i zeljom , zrakom i snom istovremeno .

DRHTAJ BJELINE


Vjestinom sjaja , labud se zapleo u mom pogledu ,
a ja sam njegovu bjelinu prekrio tisinom , zamakao nebom
i crvenim kljunom uplovio u nestvarne obrise oblaka .
Beskrajnim horizontom duge utonuli smo svojim sjecanjima ,
izmamili jedan drugom osmjeh i tiho poput latice otvorili .

Citav su taj pahuljasti sklad snjeznih vrhova nebeskih visina
i mekocu proljetnih krosnji u netaknutoj ravnici pamcenja ,
zagrlili obrisi bezbriznih ptica , u letu zvijezda i u pramenu kose
i cekaju vjetrove iznad kapi uzdrhtale rose da s mjesecinom u vlati ,
sve sto je njezno smjeste pod nasa krila i pokrenu nase snove .

Sad kad se labud i ja u istom drhtaju bjeline napokon nadamo
i u istoj zelji istinski snivamo , sad kad se drvoredima nizemo ,
mi postajemo iskrena misao i zapravo se jutrom smijemo ,
u svakoj kapi vala nastanjujemo i mirisom iskrenosti bujamo ,
mirnocom iskustva dodirujemo i velikim obzirom sladimo .