Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 03:38:16
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 2 4 5 ... 14
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Romanticne price  (Pročitano 221781 puta)
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Dolazis,poznajem tvoj hod, cujem ti korake... Necu podneti, pascu pred tobom, ljubicu ti stope,molicu za spas svoje duse, molicu za ljubav, bez stida. Pogledi se srecu i to smo oni isti "mi" ,na trenutak ,ali vise nas nema, ne postojimo, znas, kao sto i ja znam  -prekasno je .Gde sam pogresila, ko me je prokleo? Zelim samo tvoju ljubav, tvoju ruku da me vodi,bilo gde ,tvoje srce da kuca u istom ritmu sa mojim, tvoju tugu da je delimo na pola, tvoju srecu da se smejemo zajedno, kao nekada...

Blede slike naviru, a mi i dalje stojimo ,gledamo se nemo - bez reci... za srecu kasno je ,znam, ali ne mogu to da prihvatim! Ne zelim da odes, zelim da budes tu, da ti kazem sve sto nisam, da ti pricam, da me slusas i uzivas u boji moga glasa ,da te gledam i potonem u dubinu tvojih ociju... ali, moje zelje su san, ne realnost, a ti si stvaran, stojis tu predamnom, ali nemam prava da te dodirnem, da te zagrlim... ruka u ruci, samo to - premalo za ono sto je bilo i previse za ono sto je ostalo. Boli... mnogo boli. Hoce li ikada i prestati? Hocu li povratiti dusevni mir ,osmeh na licu i radost u srcu? Hocu li prestati da sanjam o ljubavi,o nama? Kada ces prestati da mi gazis po srcu, lutas po mislima? Kada ces se umoriti i dati mi pravo  da zivim,da ponovo volim? Kada cu to i sama pozeleti, iskreno,od srca?

Htela sam da vristim od srece i bola, istovremeno. Htela sam da ti kazem, da znas Volim te i mrzim... htela sam mnogo toga, a nista nisam... Ostala sam nema, pregazena od zivota, umorna od bola i iscrpljena od tuge... na mom' licu se nije ocrtavalo bas nista, osim ravnodusnosti. Mislis,izgubila sam svaki osecaj, posle tebe ne umem da volim... donekle si u pravu.

Gledam te pravo u oci, skreces pogled, kao da se plasis, znas da te poznajem, kao da ne zelis da znam sta se krija iza tog' tvog, na izgled, hladnog pogleda, a znam i osecam i jos vise boli, jer ostalo je toliko ljubavi, ostalo je toliko reci, neznosti ,ostala je tanka nit koja nas i dalje veze, cvrsto kao okovi, ne popusta i ako je kraj,
boli i ako je proslo,budi uspomene na prosle dane,na nasu ljubav,a gde smo mi? gde smo se izgubili? Pricas o zivotu, o svakodnevnici, o nekim, za ovaj trenutak, ne bitnim stvarima, pitas kako mi je ,jesam li pronasla srecu ,radujem li se i dalje sitnicama, budim li se jos uvek sa osmehom na licu, kao nekada? Nase "sitnice", nase "male" stvari... sve nase sto je bilo nekada i sto je proslo ne ostavljajuci nam bas nista za utehu... I sta da kazem,a da me ne izdaju suze?

Rekla sam :"zurim,drago mi je sto sam te srela", rekla bih bilo sta samo da pobegnem sto dalje od tuge, spustila sam pogled, bila sam kukavica ,kao i ti, plasila sam se da ce ti moje oci reci sve sto sam precutala. Nasmejala sam se na silu, da ne vidis koliko patim i krenula dalje...
Rekao si: "Ne smejes se vise isto... ali si i dalje onako ponosna"... i krenuo u suprotnom smeru.Putevi nam se ponovo dele na dve strane, odlazim,odlazis i ponovo onaj isti osecaj... Niko od nas se ne osvrce ,krenuli smo pravo, putem nove srece, nesigurni u njeno postojanje,ali sigurni u kraj.......

Sve prave ljubavi su tuzne.

                                                                                                                                                                                                               bebana
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Moj zivot, more promasenih veza, pogresne osobe, pogresno vreme ili sta?! Nikada necu znati.
I bas tako posle moje velike ljubavi, naravno pogadjate opet promasene, trazeci zaborav nasla sam se ovde na chatu BeogradCafe_a. Ni sama nisam znala sta trazim ali uporno sam trazila. Zelela sam da zaboravim decka koga sam volela 14 godina, a koji je, sada kada bolje razmislim u meni video ne znam ni ja, samo sex, sta li.

Nisam glupa, mogu reci da sam pametna, nisam ruzna, mogu reci da sam lepa, ali vecito me prate neke gluposti u zivotu.  Tako, bezeci, verovatno od sebe najvise, pocela sam da se dopisujem sa raznim ljudima ovde, mozda ih je bilo 50-tak, volela sam da razmenjujem misljenja o svemu i svacemu, i upoznala sam njega.  U pocetku nisam zelela nista, nista sem prijateljstva, nekoga sa kim mogu otvoreno da pricam o svemu, ne znam, ali bilo mi je to tada strahovito potrebno. On je vec kako mi je rekao imao slicna iskustva na netu, vezu sa devojkom iz BG-a, meni je sve to bilo novo, zanimljivo. Kada mi je to rekao zezala sam se i rekla mu nemoj da ti se to desi i samnom, na to je sledilo njegovo a sto da mi se ne desi, i sve se preokrenulo od tog trenutka.

Zaljubila sam se a nisam ni znala to!

Za mesec i po dana uspeo je da moj svet preokrene naglavacke, da me izbaci iz koloseka, da zaboravim na moju veliku ljubav od 14 godina, da ga totalno izbaci iz mojih misli mene, a nisam ni bila svesna toga.  Svaki moj dan je pocinjao prvo ukljucenjem na net, trazenjem njegovog pseudonima da bih videla da li je ON line, a ako bi bio, tada sam sijala bila sam srecna kao niko, i moj dan je mogao da pocne. Dan za danom sve je nekako islo munjevitom brzinom, i osecanja, mrzim osecanja, mrzim da osecam nesto prema nekome, a upravo to mi se desilo. On radi na brodu, kruz kako kaze, i ovde dolazi za pola godine godinu, a meni je samo tako zatrebala njegova blizina, kao nikada do tad, a znala sam da je nemoguce.

Uzas jedan!

Slao mi je svoje slikice, pisala sam mu pesme, volela sam a nisam ni bila svesna toga, eh kada covek sam zadnji sazna svoju istinu, tu je problem. Bio mi je potreban on, njegova blizina, uzasno mnogo, a sta sam videla samo njegove slicice, citala njegove reci sa poruka meni upucenih, a osecala se kao da ga znam godinama, zvao me je telefonom, jer sam mu rekla da bih volela da cujem kako izgleda glas onoga koga toliko obozavam, njegovo andjele moj, bilo je dovoljno pa da se po prvi put osecam kao da sam neciji andjeo, neciji centar necega, nije mi bilo bitno sta je to i cemu vodi, dok je trajalo.

Tih mesec i po dana volela sam ga svim srcem, ponekad bih se zapitala da li sam normalna, a onda kapirala da bih ga volela i da nema ruku ili nogu, dotle sam bila stigla, a da mi je neko pricao ne bih poverovala u to. Inace je ozenjen a ja udata, virtualna stvarnost, to je bilo. Cak smo i vodili ljubav tako preko neta, i bilo je incredibel, bas neverovatno, toliko dobro da mi je posle toga falio samo tako i trebao.

Desilo se da sam stupila u kontakt sa mojom velikom ljubavlju, nasli smo se, vodili smo ljubav, a ja sam se osecala kao da varam njega, sa kim sam bila u virtualnoj vezi, neverovatno ali istinito, poznati osecaj krivice, i shvatila sam da mi moja velika ljubav vise nije cak ni draga, posle toga nisam osecala nista, jer volela sam drugu osobu koju cak nikada nisam ni videla uzivo ni dodirnula, a osecala sam ga celim telom, osecala celim bicem, cak mi se desilo kada sam vodila ljubav sa muzem da vidim njega kada je bilo najlepse.

E, da mi je ovo neko pricao ne bih verovala, a istina, eto. Posle mog treceg prekida sa njim, za ovih mesec dana, a prekide sam pravila jer nisam znala cemu sve ovo vodi i sta cu raditi kada mi vise ne bude dovoljno da budem sa nekim drugim, kada moje telo bude trazilo samo njega, sta tad?!

Treci put je stvarno bio kraj, treca sreca?

Ne bih rekla. Nisam pesimista, realista sam koji naginje ka optimizmu, ali znas kada jednostavno shvatis da svaki put kada volis nekoga to bude gotovo, bas kada to shvatis, i jednostavno naviknes se da nemas srecnu ljubav, ne?

Kada je bilo gotovo, malo sam pocela vise da listam ostale rubrike i da ih citam, jer do sada nisam mogla, jer sam po 2-3 sata dnevno provodila dopisujuci se sa njim, cesto tako. U mnogim Forumima i Online Dnevniku naisla sam na njegovo ime procitala sam njegove komentare, i konacno ukapirala ono sto treba da se cita izmedju redova, a ja nisam.

Ukapirala sam da ko zna koliko ih ima sa kojima je tako flertovao kao sa mnom, i one su se primile kao ja sto sam, iste reci, fore, cake. Bravo majstore, skidam kapu, ovacije! Ne moze to svako, to je umetnost!

A ja se zaljubila, posle svega samoj sebi sam se smejala.



ljubavne price
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Ovo je obicna prica, prica koja bi se mogla dogodit bilo kome na svijetu. Nisam jedina i to me nekako tjesi. Al bez obzira na to osjecam se kao da sam sama, sto na kraju krajeva i jesam. Koliko boli neuzvracena ljubav? Nitko to nezna dok je ne osjeti. Jako boli, toliko boli da sve u meni umire. Nicemu se vise ne radujem, a i cemu da se radujem kad covijek kojeg volim nije tu. Cemu da se radujem kad ga ja toliko volim, a on me toliko mrzi. Tocno se sjecam dana kad su moje oci ugledale nesto najljepse na svijetu. Njega. Moju ljubav, moju srecu, moje sve. Mog Vedrana. Bilo je to 13.6.1997. A ja? Ja naivna djevojcica sa niti 15 godina zaljubila sam se u njega. LJubav na prvi pogled. Ljubav koja ce mnogo godina poslije ostati duboko u mom srcu i nikad nece moci naci izlaza. Ljubav koja ce mi unistit naljepse godine zivota, koja ce unistit mladost.Ljubav zbog koje cu se zauvijek uvuci u dubini jedne cahure i nikad necu vise biti kao nekad.

Neuzvracena ljubav. I cesto danas postavljam sebi jedno pitanje. "Zasto si me imala, mama? "Zao mi je sto nisam umrla kad sam ga vidjela, sto za ljubav dobra nisam bila. Ne zelim vise da ga volim, al svaki pokusaj da ga zaboravim jer uzaludan. Ne mogu. Ne znam kako. Zelim da zna da je jos uvik nakon dugih 7 godina svetinja na koju se kunem. Zelim da zna da je jedina nada koja me drzi u zivotu. Zelim da zna da ni ovo sunce ne mora sjati kada njega nema. Toliko je rijeci ispisala moja ruka, toliko pjesama i pisama al nijedna ta rijec ne moze u cijelosti opisati ono sto moje srce osjeca. Neka mi oprosti sto se cesto pojavljujem u njegovoj blizini, sto ne mogu skinuti pogled s njega,sto bi umrla za samo jedan njegov dodir. Neka mi oprosti sto ga volim.Ne zelim to,al drugacije neznam. Sve mu je na dohvat ruke, sve mu je tko blizu ali nisam mu dovoljna,ni ja a ni moja ljubav. I nikad nece saznat koliko mi je do njega stalo, i da bi mi 24 sata s njim bilo premalo.

Bilo mi dovoljno da se samo malo potrudi, samo malo da shvati. Blazen bio san, koliko sam to puta sama sebi rekla. Blazen bio san, ja ga ljubim svaku noc. A tek kad svane dan, ja neznam gdje cu poci. Nazad nema kud, a naprid je hladno.Zasto me toliko mrzi, kad ga ja toliko volim? Tako mi je tesko gledat ga, a znat da nema prava na njega. Tako mi je tesko cekat ga, a znat da nema prava na njega. Tako mi je tesko trcat s jednog prozora na drugi, i gledat na stazu kojom ce ona mozda zaista jednog dana i doci. Evo danas dok sam hodala ulicom, vidjela sam ga. I mislila sam da mogu, mislila sam da cu ostat ravnodusna kad prode kraj mene.Krivo sam mislila,opet nisam mogla da ga ne pogledam. Pogledao me je.A taj je pogled jedino sto od njega smijem da imam.Pogledao me je tim plavim ocima,plavim ocima poput cvijeta u vrtu moga djeda.Zasto se nisam rodila slijepa,jer ga tada moje oci nikad ga nebi vidjele. Cula sam njegov smijeh, smijeh koji je odzvanjajo hodnicima moje duse. Zasto se nisam rodila gluha, jer ga tada moje usi nikad nebi cule.

Toliko ga volim, a boli me. Uzasno me boli. Nema ni sa cim biti ponosna na nas. Zasto me Bog tjerao da ga zavolim, kad ga ne mogu imat? Mozda da bi shvatila znacenje rijeci patnja. Eto,toliko boli neuzvracena ljubav. Boli do ludila. Tako vec sedam godina ljubim njegovu sliku i sapcem njegovo ime.A on?On me ne voli. I vise mi uopce nista nije vazno. Nije mi vazno jesam li u necijim ocima lijepa kad to nisu njegove oci. I kad bi mi oci zavezali,ja bi ga prepoznala medu tisucama drugih momaka, jer nijedan ne slici na njega. I dalje cu se zaljubit u svakoga koji slici na njega, al nikog necu voljeti jer to nece biti on. Na svijetu on moze od mene trazit sve sto hoce, samo jedno ne moze.Nemoze trazit da ga ne volim,jer to nemogu.Ja sam jedino na svijetu sto moze imat kad god to pozeli. I zelim sve te dane,sve godine provedene bez njega zamjenit za jedan dan s njim.

Eto, da mi makar da pet minuta. Pet minuta svog zivota koje njemu nebi znacile nista.A meni? Meni bi bile sve i tada bi zaista imala na sto bit ponosna. Al svatit ce on jednog dana da ga je voljela jedna zena, jedna zena nevoljena. I tad ce ga slomit svaka moja suza. A ja znam da cu kad se to desi, da cu mi prici i zagrlit ga i bit mu oslonac. Oprosti mi, Vedrane. Oprosti mi sto te volim, Bog me kaznio nije znao hocu li ikad moci da te prebolim. A cime sam ja zasluzila sedam godina patnje?a samo ima 22 godine. Volim te, Vedrane. Vedrane, tako si naivan kad mislis da po noci sijaju zvijezde. To nije tako.To se andeli bude, sreco moja bude se samo da bi tebe gledali. Volim te vise nego jucer, a manje nego sutra. Oprosti mi!


ljubavne price
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Tesko mi je zapoceti ovu pricu a da mi ne poteku suze na oci ... Svi misle da muskarci ne placu i da lako prebole neku ljubav? Ali kod mene nije bilo tako.

Bilo je to prosle godine kada sam prvi put vidio nick na chatu (ime nije bitno) 21. Nisam obraco veliku pozornost na to, ali nakon nekoliko minuta pojavio se prozorcic na kojemu je pisalo: CAO VITEZ (vitez to je moj nick bio ). Odgovorio sam isto tako lijepo i upito je odakle je rekla je da je iz N.Travnika a ja sam iz Viteza jer je to u neposrednoj blizini. Pitao sam je sta radi ovdje u Svici? Rekla je da je kod rodbine i da se odmara. Malo smo se zezali i dogovorili da se cujemo ponovo sutra. Jos me upitala kako se zovem i koliko imam god. a ja sam joj rekao da se zovem Ivan i da imam 24 god. A ona je rekla da joj je ime (ime anonimno) i da ima 21 god. Zatrazio sam jos broj tel. sto sam i dobio.

Sutra smo se ponovo culi i ja sam joj poslo sliku sa drustvom da ne bi otkrio svoj identitet. Ali na slici je bio i moj rodak kojega njezina rodica (ime anonimno) poznaje iz videnja. Pa su me upitale da li nisam ja mozda taj decko, na sto sam ja rekao da nisam ali ako me zeli upoznati mogu je rado pozvati na pice ako zeli? Rekla je da je jos rano za to ali da se mozemo dogovorit jednom poslije. I tako smo se pisali i ja bi je ponekad nazvao samo da joj cujem taj simpaticni glas koji me ocaravao. Onda smo se jednom trebali vidjeti u Discu ja sam bio sa drustvom i suprugom (jer vam jos nisam uspio reci da sam ozenjen i da imam 2 prelijepe djece Filipa i Leu - promjenio imena). Ali ona nije dosla iako je rekla da ce doci i da cemo se upoznati? Tako sam je ja pozvao jedno vece da izadje sa mnom na pice i da se opravda za nedolazak u Disco. Rekla je: OK

Ja sam otisao po nju u njeno mjesto i poslije u jedan kafic koji ja vrlo dobro poznam i gdje svi poznaju mene. Sjeli smo i porucili pice kod konobarice koja je moja prijateljica i koja zna da sam ozenjen i sve ostalo. Samo me upitala dok je prolazila ko je ova cura, sto sam ja odgovorio rodica i bacio osmijeh. Onda sam je upitao sta misli koliko ustvari imam ja god. Rekla je pa "ne znam" valjda onoliko koliko si mi rekao. Rekao sam joj da sam slagao i da imam 30 god. Ostala je bez rijeci. Ali je ipak dodala da jos dobro i mlado izgledam, rekao sam hvala. A onda sam joj rekao da joj moram jos nesto priznat? A ona je upitala jel opet neki sok? Rekao sam mozda. O cemu se radi UPITALA JE? Imam zenu i 2 djece sam joj odgovorio ...

Ostala je bez rijeci neko vrijeme a ja sam joj rekao da ne bi izasla sa mnom na pice da sam joj sve rekao odjednom. Rekao sam joj da se ne zovem Ivan nego (anonimno - nije bitno). Slozila se sa tim, popili smo pice i krenuli kuci. Sutra smo se ponovo culi i tako opet neko vrijeme a onda sam je ja ponovo pozvao na pice a ona je ponovo prihvatila. Ponovo isti lokal ali malo opustenija prica. Malo smo pricali o nama i malo o drugima a ja sam nastojao da budem sto zavodljiviji. Nakon par veceri provedeni skupa rekla mi je da zeli na neko lijepo i pusto mjesto gdje cemo biti sami? Naravno da sam poznavo takva mjesta i poveo sam je na jedno tako mjesto u blizini moga gradica. Rekao sam joj da je ne zelim povrijedit i da ne zelim nista ono sto i sama nebi zeljela a ona je odgovorila da zeli da je poljubim sto sam ja jedva docekao.

Ljubili smo se njezno i dugo a onda sam je upito dali zeli da predemo iza na straznja sjedala? Odgovorila je da bi imali vise mjesta otraga. Nakon nekog vremena rekla je da zeli da vodi ljubav sa mnom. Skinuli smo se ali ja nisam mogao nikako da uradim to sto se trazilo od mene? Mozda je to bio neki strah da je ne bi izgubio i da ne bi pomislila da je zelim samo iskoristit (jer vec u tom momentu sam imao osjecaje prema njoj i nisam je zelio izgubit samo zbog sexa ). Nakon nekog vremena smo odustali jer nije islo, bio sam pomalo razocaran u samog sebe jer mi se to desilo prvi put da nisam bio sposoban za to.

Sljedeci dan opet ista prica i isti dogovori idemo na pice? Nakon pica smo dugo sjedili u autu i razgovarali o svemu? U jednom mometu mi je rekla da kasni kuci i da je sto prije vratim. Ja sam tako i ucinio i dok smo sjedili pred kucom gdje je ona stanovala i razgovarali u autu upitao sam je: zar ne kasni kuci? Rekla je: "pa zar me istjerujes iz auta"? Ne, rekao sam, ali rekla si da kasnis? I nakon toga sam je njezno poljubio. Nakon nekog vremena je rekla: "zelim ponovo da probamo to uradit"! Ja sam se slozio sa time i otisli smo malo dalje do jednog pustog mjesta. Ponovo smo pokusavali i opet nije islo? Rekao sam kako ne mogu u autu jer se ne mogu opustit i sve mi je tijesno. A ona je rekla vec izivcirana da ja nisam sposoban da zadovoljim jednu curu jer mislim samo na zenu i zato ne mogu (ali to nije bilo istina ali ipak sam imao neki strah u sebi da ne pomisli da je zelim samo za sex, iako je ona bila incijator da ponovo pokusamo). Rekla je kako sam je razocarao i da ne zeli vise da izlazi sa mnom.

Odvezao sam je kuci i ja sam otisao svojoj. Ali me cijelo vrijeme mucilo to njezino razocarenje. Jer sam je zavolio svim srcem i dusom iako to nisam smio jer sam vec imao zenu i djecu ali osjecajima i srcu se ne moze uvjek naredit ako ih ispocetka neobuzdas. Neko vrijeme se nismo javljali jedno drugom ali jednom ipak se ja javim da je pitam kako je i sta radi. Tako rijec po rijec ponovo udjemo u pricu o nama. I ja je opet pozovem na pice? Ali ovaj put smo otisli u hotel i tamo smo sjedili, a posto ja nisam pusio 2 god. a ona me cijelo vrijeme nagovarala da zapalim a ja sam odbio. Ali tada sam zatrazio cigaretu i zapalio na njezino cudenje. Onda me upitala sta ce sada biti jer ja sam spreman uvjek za dva soka odjednom. Rekao sam joj ako zeli da mozemo da odemo do sobe gore a ako ne onda je u redu. Rekla je da bi rado isla sa mnom u sobu i tako smo otisli.

Ali ovaj put sam ja bio malo slobodniji i nakon par sati provedeni u postelji zajedno osjetio sam da je svaki put sve vise i vise zelim, a ona je to meni isto govorila da se zaljubila u mene i da ne zna sta da radi. Poceli smo jedno drugom davati neku nadu u zajednicki zivot i buducnost iako smo znali da to nece bas ici lako jer sam ja u takvoj situaciji a ona je bila na crno u Svici. Ali mene je vec od prije mucilo psihicko stanje (obitelj, financije, ostao sam bez posla itd.) pa sam vec ponekad posjecivo psihijatra i sa njim razgovaro o tim problemima. Uzimao sam i neke lijekove za smirenje, ali sada je nemir bio u meni jos veci jer nisam znao sta da radim, bio sam na raskrsnici lijevo prema njoj ili desno prema obavezama?

Vjerujte mi da se nisam bio nikada nasao u tako teskoj situaciji jer nekoga volis a moras ostavit ono sto isto volis (svoju djecu), jer moji osjecaji za ljubav su vec svi kod nje a ne kod moje supruge. Rekao sam neka bude sta ce biti... jer je ona imala obicaj reci vrijeme ce donijeti svoje? A ja sam cekao da neko napravi neki pokret (ja, ona ili moja supruga) nije bilo vazno ko, ja sam bio odlucio da zelim nju i da cu sve riskirat. Ali ona nije zeljela da se izjasni sta zeli osim da zeli mene? Ali ako bi ja rekao onda moram da se rastanem i da cu to ucinit za nasu ljubav govorila je da ce me ona ostavit ako ja ostavim svoju djecu? Jer ce se ona smatrati krivcem za sve. Vec sam poceo konzumirati vece kolicine Vadiuma i Temeste tako da ponekad nisam bio u stanju da razmisljam samo sam spavao i borio se sa svojim osjecajima.

Dok jednog dana nisam dobio poruku preko neta da joj kasne dani i da misli da je u drugom stanju. I da joj idem kupiti test da to provjeri. Iako ja to nisam znao ali je supruga vidjela da se cudno ponasam i da to nisu samo obiteljski problemi nego jos nesto drugo. Tako da je pocela da cita moje poruke i tako je saznala za sve pa i za tu sumlju da je moja malecka (tako sam je ja zvao) u drugom stanju. kupio sam test i rekao supruzi da moram to da provjerim i da priznajem da sam pogrijesio. Otisao sam po nju i onda smo otisli u hotel da obavi test, a ja sam bio van sebe od tolikih doza lijekova. Uradila je test koji je bio negativan i ja sam je pitao sta sada? Ona je odgovorila ono sto ja hocu. Pozvao sam je sebi i poljubio ponovo smo vodili ljubav do zore i bili smo sretni iako nesretni zbog drugih stvari.

Supruga me vec duze vrijeme cekala da vidi rezultate ali ja nisam zelio sa njom razgovarat, samo sam legao i zaspao jer sam vec bio sretan tu vece sa njom. Sutra dan na rucku supruga i ja smo se posvadali jer je ona znala da ja njoj nemogu odoljeti i da sam van sebe zbog toga. Nakon toga sam ucinio nesto sto je bila greska? Uzeo sam casu ulio wisky i cijelo pakovanje nekih tableta. Rekao sam supruzi da ne znam sta dalje i da je tako najbolje sto mogu uradit, ona me molila da razmislim i neradim to. Ali sam ipak bio odlucio, popio sam sve odjednom a moja supruga je pocela da place. Pozvala je moje roditelje i rekla sta sam uradio. Stari je pozvao prvu pomoc i pozurio kod nas. Ja vec van sebe nisam ni znao sto cinim ali znam da sam se protivio njihovim uvjerenjima i zakljucima da me nesto muci ja nisam htio da priznam.

Odlucio sam da sjednem u auto i odem negdje ali gdje nisam ni sam znao. Ali su mi roditelji uzeli kljuceve od auta. Otisao sam u garazu i vidio da je stigla prva pomoc. Pobjegao sam van. Pozivali su me jer sam stajao na ulici i nisam se htio maknuti a oni su se plasili da nebi skocio pod aute koji su me sa cudenjem gledali. Rekao sam im da idu i da mi niko nije potreban sem nje. Otisli su a ja sam se vratio u kucu da bi nastavio raspravu sa roditeljima. Nakon 5 minuta neko je pozvonio, otvorio sam i vidio dvojicu policajaca koji su trazili mene. Rekao sam da sam taj i da ih ja nisam zvao i nisam nista napravio da bi me priveli. Kazali su da su dobili obavjest da sam hodao po ulici i da sam se nadrogiro lijekovima i da moram poci sa njima. Nisam htio i pokusao sam da zatvorim vrata, ali mi nije uspjelo uhvatili su me za ruke zavrnuli i stavili lisice.

Onda su pitali moje roditelje da li imam negdje psihijatra ili da oni izaberu nekoga koji bi me saslusao. Odveli su me mome psihijatru, moj otac je isto isao za nama da bi vidio sta ce dalje da bude jer se brinuo za mene. Kada sam stigao tamo rekao sam im u cemu je problem i da sam se zaljubio do ludila i da ne mogu da zivim bez nje. Odlucio je da me malo smjesti na sigurno mjesto da ne bi pokuso opet isto a to je bilo na Psihijatriju. Zatvorili su me tamo i savjetovali me, davali mi lijekove za smirenje i nisam mogao iz toga dijela izaci nigdje, samo ujutro setnja i onda unutra kao u zatvoru. Nakon par dana sam razgovarao sa psihijatrom i rekao je da ce pokusat da me puste ako moji roditelji i supruga potpisu da ce se brinuti o meni neko vrijeme. Predlozio je da me odvedu negdje van Svice a to je bilo kuci u Hrvatsku, otisao sam sa roditeljima dole ali nisam imao mir.

Stalno sam se cuo sa njom i govorio joj da ne mogu bez nje a ona meni da ne moze bez mene. Nakon treceg dana mi je rekla da se vraca u N.Travnik i da me zeli vidjeti jos jednom, a ja sam odlucio da se odmah vratim nazad u Svicu. Rekao sam roditeljima da moram vidjeti djecu i da se ovako ne mogu odmarat. Odvezli su me na bus i uputili za Svicu. Kada sam stigao odmah sam nazvao nju i dogovorio se da cemo se naci to vece. Otisao sam po nju i tako smo sjedili u autu i pricali o cijeloj situaciji, na kraju mi je rekla da joj oprostim ali se ona nece vratiti ako ja to ne zelim, ali ako je to jedino resenje da je prebolim da ce otici. Naravno da nisam zelio da ode od mene. Kod kuce je sve bilo gore jer su moji roditelji saznali zasto sam se vratio, i vidjeli da sa mnom ne mogu nista ucinit.

Onda je moja supruga i moji roditelji pozvali nju, stari joj je rekao ako se meni nesto desi da ce ona isto tako proci a sestra je saznala gdje stanuje i odlucila sa mojom suprugom poci kod nje i razgovarati sa njom, dok sam ja bio opet pod lijekovima. Znam da su razgoravali o tome zasto pokusava da me dobije kada vec imam zenu i djecu i zasto mi je govorila da je u drugom stanju, a to su se pitali i oni koji su bili tada kod kuce njezine gazde (jer je pocela da cuva djecu kod nekih ljudi). Znam da su mojoj supruzi rekli da ona mora rijesiti to sa mnom a ne sa njom jer je ona djevojka i nema obaveza a ja imam. Rekla je da ima osjecaje prema meni kao i ja prema njoj ali ne zeli da mi unisti familiju.

Nakon par dana mi je rekla da se to desilo jer ja nisam nista znao. Razgovaro sam sa suprugom i nisam se mogo pomirit da neko pregovara sa njom zbog cijele situacije i da ja i ona moramo sami odlucit sto hocemo. Dosao je Uskrs rekla mi je ako odem sa suprugom i djecom u Hrvatsku da mogu nju zaboravit i da podjem sa njom negdje preko tih slobodni dana. Nisam to mogao uciniti svojoj djeci jer su se toliko radovali da idu kod bake i djeda. Opet sam bio na raskrsnici? Biti sa njom ili sa djecom. Otisao sam dole, ali nije mi bilo bas ugodno, jer mi je nedostajala a i supruga je znala o cemu se radi jer vec duze vrijeme nismo vodili ljubav niti je sta bilo u redu, samo sam sutio i razmisljao o njoj. Kradomice sam je zvao da moji ne znaju i koristio svaki trenutak da vidim kako je, iako je rekla da je zaboravim ako odem ipak mi se javljala svaki put kada bi je pozvao jer sam ponekad sakrio broj.

Vratio sam se nazad a ona me pitala da li cu doci u Discotheku da se vidimo, a ja sam rekao da ne mogu a ona se naljutila. Sutra sam je zvao a ona mi je rekla da je sinoc upoznala decka koji slici meni i da bi ga mogla zavoljeti ali da joj ja smetam, upitao sam kako se zove i odakle je? Rekla je da je (anonimno) i da stanuje u blizini mene, a ja sam znao da je to jedan moj prijatelj s kojim sam igrao fudbal. Bio sam sokiran, pa zasto sa njim mislio sam. Uvece sam se ponovo cuo sa njom i pitala me da li zelim sa njom izaci, sto sam ja odgovorio da ne zelim prijatelju da kvarim vezu i ako se sa njim vec dogovorila da izlazi onda neka tako i bude, iako me to strasno bolilo ali nisam htio vise da joj stojim na putu.

Te sam je veceri opet nazvao dok je bila u autu sa njim i drustvom i ona me pozvala da dodjem tamo gdje su oni ali sam odbio. Bio sam jako tuzan zbog toga, ali nisam znao sta da radim. Sutra smo se ponovo culi i pitala me da li zelim sa njom na pice? Rekao sam da zelim ali mi je malo neugodno zbog njega, a ona je rekla da zeli da me vidi. Pristao sam. Dok smo se vozili u autu pricali smo o njemu a ona je rekla da nije sigurna da li je to ipak ljubav prema njemu ili samo zelja za mnom? Opet smo zavrsili u hotelu i bilo mi je jako neugodno jer je stalno primala poruke od njega a vodila je ljubav samnom. Nisam stvarno znao da li me stvarno voli ili me samo zeli za krevet? Poslije mi je rekla da me voli ali da znamo obadvoje da mi nemamo nikakve buducnosti u zajednickom zivotu ali da me bar onda zeli na takav nacin imati za sebe. To vece je plakala i tada sam osjetio da me jako voli a znala je da i ja nju volim. Pa zar toliku ljubav ne mozemo da zadrzimo? Dali je to bilo normalno?


Nakon dva dana pozvala me da dodjem u jedan kafic i da ce ona doci sa (anonimno) i da ce pokusati da sjedimo zajedno da bi ona mogla znati prema kome ima vece osjecaje? Opet sam prista na sve samo da je ne izgubim. Nakon treninga sam otisao tamo i sjeo za sank, ubrzo se pojavila i ona sa njim sjeli su malo dalje i ja sam se pravio da ih ne prmjecivam. U jednom momentu me on pozvao (jer je primjetio da sam to ja) da sjednem sa njima nasto sam ja odmah prihvatio uz ispriku ako ne smetam. Sjedili smo jedno naspram drugom, trazila je kriomice moj pogled kao i ja njezin iako su se njih dvoje drzali za ruke i izgledali sretni. Nakon sat vremena smo odlucili poci svako na svoju stranu, ona sa njim a ja sam. Cijelo vrijeme sam razmisljo o tome sta sada rade da li isto toliko uziva sa njim kao i sa mnom? To me ubijalo...

Dosao je ponovo vikend i opet poziv na pice? Prihvatio sam jer sam zelio opet da je vidim. Isti hotel ista stvar a nas dvoje ponovo sretni iako ne bismo smjeli. Nakon lijepe noci sa njom na kraju opet svadja jer nije mogla podnijeti da se ja vracam njoj u krevet (supruzi). Bila je jako ljubomorna na nju kao i ja na njega (anonimno) zato sto smo znali da kradu nesto sto je nase. I tako iz dana u dan sve smo dublje ulazili u nasu zabranjenu vezu. Ali onda opet problemi opet se saznalo da se vidjamo i ja sam ponovo poceo sa Vadiumom i Temestom , nakon par dana pao sam opet u depresiju i ponovo odlucio da sve skratim na isti nacin. Samo sam ovaj put napisao jedno oprostajno pismo da ne krive nju ni za sta nego da ja ne mogu da je prebolim. Odnio sam ga njoj i stavio u postu i lagano provirio kroz prozor, vidio sam da nesto radi i bio sam zadovoljan sa tim da sam je vidio opet. Nakon toga sam joj poslo poruku da ima nesto u posti i da ima mali poklon (jedan prsten i sliku od mene ).

Cim je to procitala pokusala me dobiti na tel. ali ja se nisam htio javit. Onda je zvala moju sestru i rekla joj sta opet smijeram, i da se boji za mene. Sestra me takodje pokusavala dobit na tel. ali se nisam javljao. Ugasio sam tel. i otisao na ono mjesto gdje smo prvi puta skupa bili, sjedio sam i razmisljo o svemu. Bilo mi je tek 30 god. a nisam vise imao volje za zivot. Sve sam dao za tu ljubav. Na suvozacevom sam mjestu imao sada malo vise tableta ali nisam ni ja znao zasto su one sve bile. Poceo sam piti jednu po jednu i tako dok ih nisam sve popio. Sjedio sam u autu i cekao reakciju, i tako sam poceo plakati ko malo dijete jer sam bio nemocan i bezvrijedan. Odlucio sam pozvati kuci da bar jos jednom cujem moje male andjele a pogotovo jedino bice koje sam u tom trenutku volio vise od nje moju malu Leu.

Javila se supruga a ja sam rekao da zelim da cujem Leu, a ona je upitala: tata gdje si ti? Kada ces doci kuci? Mislio sam da cu explodirati. Ali vec je bilo kasno, trazio sam suprugu i rekao joj da li moze Leu da mi dovede tamo gdje se ja nalazim. Rekla je da moze ali joj moram reci gdje sam? Rekao sam joj i spustio slusalicu. Nakon nekog vremena se vise nista ne sjecam nisam ih uspjeo docekat jer je vec djelovalo i ja sam zaspao. Nakon skoro dva dana probudio sam se kod kuce, nije bilo nikoga, a ja nisam znao kako sam stigao dovdje. Prvo sto sam uradio? Opet sam nju pozvo. Nevjerovatno zar ne? Pricali smo tako jedno vrijeme i odlucili da ovako ne moze vise jer ce jedno od nas poludit, a kako je bila situacija ja sam bio blizu. Proslo je par dana ja sam trpio i patio ali vise nisam mogo javio sam se ponovo. Kako si, sta radis i tako dalje...

Bila je subota ja sam imo utakmicu i nakon zavrsetka sam ostao na picu sa drustvom, kada sam sjeo u auto vidio sam poruku i dva njezina poziva. Pozvao sam je da vidim sta je bilo rekla je da je tuzna i da joj neko treba s kime ce pricat jer se osjeca grozno vec je bilo 12 sati. Rekao sam dolazim po tebe za pola sata i tako je i bilo, pricali smo rekla je da je nesretna u ljubavi i da ne moze nikoga naci ko bi bio kao ja. Znam, rekao sam jer te niko nece ovoliko voljeti kao ja. Tako smo opet zavrsili u ljubavnom zagrljaju. Tada mi je rekla da mora otici iz Svice da ce poludjeti i samo nas daljina moze spasit. Reko sam ako mislis da ti je to jedini spas onda je to OK.

Trebala je krenuti za dva dana a ja sam se borio sa sobom i sa osjecajima, sta sada kada je vise ne bude, da li cu ikoga tako voljeti kao nju sto sam volio? Nisam znao odgovore na ta pitanja. Pozvala me i rekla da zeli da jos jednom budem njen pa makar joj to bilo zadnji put. Dogovorili smo se kada i gdje, staro mjesto u staro vrijeme. Znali smo da je to nas zadnji put, otisli smo do hotela i dobili opet istu sobu kao i prvi put, bas cudno. Prvi i zadnji... Uzivali smo u malo preostalom vremenu i u medjuvremenu razgovarali sta su nam ciljevi u zivotu. Rekla je da bi trebala zavrsit neku skolu jos u Bosni a onda mozda otici za Njemacku kod rodjaka da trazi zaposljenje. Opet je plakala i to dugo dok sam joj ja govorio da nijedan nije vrijedan njene suze pa tako ni ja. Ali sam znao da place zbog nas i da zna da je to mozda posljednji put da je sa mnom u zagrljaju.

Odvezo sam je kuci pustio sam pjesmu "Ledja o ledja" i "Lane moje" od Zeljka Joksimovica, i znam da je plakala opet dok smo je slusali, ali joj nisam mogao pomoci kao ni ona meni vise. Na kraju sam zatrazio njen broj tel. i adresu sto ona nije odmah htjela da da ali je na kraju ipak pristala. Ali zamislite u nasoj vezi od 6 mjeseci ja nisam znao ni kako se preziva. Kada sam je to upitao samo je rekla da nije vise ni vazno. I da je dovoljno ako navedem na adresi (prvo slovo prezimena i njeno ime) i tako je i napisala na papiric koji mi je dala. Tako smo obecali jedno drugom da necemo zaboraviti nase sretne trenutke i da cemo se cuti ponovo nekada jer nikada se ne zna sta zivot nosi i sta ce se sve jos desit u nasim zivotima.

Ali evo proslo je skoro dva mjeseca i ja sam odlucio da napisem nesto , nije me sramota sto sam uradio jer sam je volio... Pricu sam dosta skratio jer bi bila previse dugacka (mogao bi se napisati roman od svega toga). Nadam se da prica nije bila dosada i da niko nikada nece tako morati doci u iskusenje kao ja i ona tada.

Pozdrav od VITEZA



ljubavne price
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Da li je moguce zaljubiti se za samo dva dana? E pa moguce je. Upravo to se meni desilo. Zaljubila sam se do ušiju! Bio je jako pažljiv i uživala sam u svakom zajednickom trenutku. Dao je sve od sebe da me osvoji, i zato je trebalo da znam da je oženjen i da traži samo avanturu. Ali, sada je vec kasno...

"Ja sam oženjen...", rekao mi je Nenad gledajuci me dugo i duboko "...moja žena i ja se volimo, ali strast je odavno umrla. Veruj mi Sanja, to je istina."

Kada sam to cula bila sam prestravljena. Rekao je upravo ono, što svi oženjeni muškarci govore, kada žele da odvedu devojku u krevet. Tako nešto sam slušala samo od drugarica koje su mi prepricavale svoja negativna iskustva. Nijedan od preljubnika nije mislio ozbiljno i nijedan nije zaista napustio ženu. Od razocarenja oci su mi se napunile suzama.

"Voleo bih da spavamo zajedno", rekao mi je. Proveli smo dva predivna dana na moru i ja sam sutradan trebala da uhvatim avion za Beograd.


Ostala sam u drugom stanju

Pre toga sam cvrsto verovala da bi naš flert na moru mogao da izraste u pravu ljubav, ali sada je moj san bio raspršen kao oblak od sapunice. Nenad je bio oženjen i to je znacilo da se više nikad necemo videti.

Bila sam ocajna i želela sam odmah natrag u hotel, ali on me je cvrsto držao za ruku. "Zaljubljen sam u tebe! Veruj mi!", bio je uporan. Osetila sam njegov vreo dah na mom vratu, poljubac tek ovlaš utisnut pored mojih usana. Volela sam i ja njega ali nisam želela laži.

Ipak, pobedila je neverovatna strast koju sam prema njemu osecala. Vodili smo ljubav i strasno i nežno, kao da smo osecali da nam je to bilo poslednji put.

"Mogu li da te nazovem?", pitao me je, dok sam se ujutru spremala da krenem u hotel. Morala sam da se spakujem za put.

"Naravno", odgovorila sam potpuno mehanicki "Ali, tek kada našoj ljubavi ništa ne bude stajalo na putu". Na parcetu papira namerno sam napisala pogrešan broj telefona i ostavila ga na stolu. Nisam želela da uzalud cekam poziv. To bi me neizdrživo bolelo.

Bila sam vec dva meseca kod kuce i vec dva meseca sam znala da sa mnom nešto sigurno nije bilo u redu. "Okrugao je kao lopta", rekla mi je drugarica kada je ugledala moj zaobljeni stomak.

"Dodavola, trudna sam!", rekla sam placljivo.

"Nemoj mi samo reci da je to od onog flerta na moru?", pitala me je iznenadeno.

"To je jedina mogucnost", odgovorila sam joj pokušavajuci da se koliko toliko saberem.

Dan i noc sam razmišljala o tome šta da radim. Zatrudnela sam sa covekom koga, u stvari, nisam ni poznavala. Ali, znala sam da želim to dete. Možda je ono, u stvari bilo naša sudbina. Osim toga, tu su bili i moji roditelji. Kako im objasniti?


Sreli smo se ponovo

I pored svih kontra-argumenata, odlucila sam da rodim i sama podižem dete. Radila sam kao sekretarica u marketinškoj agenciji i morala sam da se odreknem mnogo toga, ali sam bila sigurna da cu se nekako snaci.  Bilo mi je teško da sama prolazim kroz trudnocu. Cesto mi je bilo muka i bebini pokreti su nekad bili bolni. Ali, sve se isplatilo i ja sam na svet donela moju Tanju. Obožavala sam je, ona je bila najslade malo stvorenje koje sam ikada videla. Roditelji su mi mnogo pomagali i ubrzo sam se vratila na posao. Jednog dana, u toku važnog poslovnog sastanka, moj šef me je zamolio da odem do njegove kancelarije i donesem neka dokumenta. Na moje zaprepašcenje, u hodniku sam naletela na Nenada.

"Kako si?", pitao me je hladno.

"Baš lepo od tebe što pitaš!", pokušala sam da izbegnem odgovor. Jako me je ljutilo što je bio tako nezainteresovan. Brzo sam pokupila dokumenta i nakon sastanka otišla iz kancelarije. Nisam želela da ga još jednom sretnem.

Sutra me je na poslu koleginica docekala recima: "Zamisli Sanja, kakve se stvari dešavaju! Juce je kod nas bio novi klijent, koji je hteo da mu pravimo reklamu. Ali, odlucio je da ne saraduje sa nama jer je ovde sreo ženu koja ga je jednom duboko razocarala".
"Šta?", pitala sam drhtavim glasom.
"Da, zbog nje se razveo od svoje supruge, ali ga je ona izneverila. Mislim da je u pitanju bio pogrešan broj telefona ili tako nešto."

Ipak zajedno

Gledala sam je sva u cudu, "Da li ti je rekao gde stanuje, ili koji mu je telefon?", bila sam ocajna. Nije znala ni jedno ni drugo. Istog dana sam krišom prevrnula sva dokumenta, kako bih pronašla njegovu adresu.  Uspela sam, i posle posla sam otišla pravo kod njega. Dugo smo pricali, i ja nikada necu zaboraviti njegov izraz lica, kada sam mu saopštila da je otac.

Sada vec godinu dana živimo zajedno, veoma smo srecni i još uvek ne mogu da verujem da smo se konacno našli.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Opet ce kiša. Mrzim kišu. Valjda zato što budi u meni neka tužna secanja. Secanja na dane kada su mi starija deca iz Cigan-male obuvala ko zna cije iznošene cizme na male, bose i promrzle noge. Kada se naš neasfaltirani sokak pretvarao u blatište gde bi možda uživali samo nilski konji.

- Šta danas da radim? - svakog jutra, poslednjih nekoliko meseci, postavljam sebi to pitanje. A onda obilazim sve sobe u kuci. Sve su uredene, tople i nigde ne prokišnjava. Na sve strane stilski nameštaj. Rekao mi je Obrad koji je to stil, da se ne obrukam pred gostima. Ne, nisam glupa, pametna sam, samo što nemam puno škole.

Za život više ne moram da zaradujem jer imam i više nego što mi treba. Obrad mi je ostavio sve... i uzeo sve. Ali, sve te skupe stvari, baš kao i novac, nemaju dušu. Sve sam ja to platila dajuci svoju ljubav, mladost i dušu. Nekada sam bila siromašna i voljena. Sada sam bogata i sama.

Imala sam teško detinjstvo

Šetam po kuci odevena u svileni ogrtac ispod koga je telo boginje, a ispod baršunaste kože uzavrela ciganska krv. Koliko je vode bilo potrebno da ispere sve Obradove poljupce, toliko je i suza proliveno. U svakoj suzi po jedan vapaj, krik, onakav isti kao kada sam u našoj trošnoj kucici zatekla Dejana, moju prvu i jedinu ljubav, kako visi s omcom oko vrata. Nedostaju mi Dejanovi poljupci, strasni i nežni dodiri. Bar da sam blizu, da kradom spustim buket cveca na njegov vecni dom, da se sita isplacem. Ali nisam. Daleko sam stotine i stotine kilometara.

Prisecam se nekih detalja iz svog detinjstva. Pred ocima mi lebdi lik žene duge crne kose, moje majke. Živela sam samo s njom u jednoj maloj trošnoj kucici na kraju sela. Više sam bila gladna nego sita, uvek u poderanoj odeci, bosa i musava. Majka je radila sve i svašta kako ne bismo umrle od gladi. Negde u mojoj sedmoj godini ona je umrla i ja sam ostala sama.
- Ode nam Bosiljka na onaj svet - govorile su naše komšije a ja sam se pitala na koji to svet misle.

Cuvali su me svi iz kraja. Noc bi me zatekla u tudim kucama, isto tako oronulim i trošnim kao što je bila naša. Ni dan danas ne znam ko mi je omogucio ono osnovno obrazovanje. Sa osam godina krenula sam u prvi razred, ali osnovnu školu nisam završila do kraja. Kad sam završila cetvrti, rekli su mi:
- Umeš da citaš, pišeš i racunaš, za nas Cigane je i to puno.

Bila sam srecna što su mi i toliko pružili.

Pravu istinu o svojim roditeljima saznala sam od jedne starice. Pricala mi je kako je moja majka bila najlepša devojka u kraju, dobra i vredna. Cistila je po kucama da zaradi koji dinar. A onda je jedan momak iz gazdinske kuce totalno poludeo za njom. Toliko mu je pomutila pamet da je bio spreman da se odrekne svega samo da se oženi njome. Medutim, njegova majka je ucinila sve da stane na put njihovoj ljubavi. Ni cinjenica da Bosiljka nosi dete njenog sina nije mogla da omekša njeno kameno srce. I nikada, ali baš nikada nije htela da prizna da sam ja njena unuka. Zar Cigancica da bude njena unuka? Ne, preko toga nije mogla da prede.

Plenila sam poglede muškaraca

Vremenom, izrasla sam u pravu lepoticu. Nisam licila na Ciganku, valjda zato što je moj otac bio beo, pre sam podsecala na neku Španjolku ili preplanulu devojku egzoticne lepote. Kosa duga, gusta, crna, padala je preko ramena i bujnih, jedrih grudi. Krupne crne oci kao u srne, usne rumene, poželjne. Zahvaljujuci lepoti, u sedamnaestoj sam dobila posao u jednom restoranu.

Gazda je, ruku na srce, bio pošten covek. Nije bilo "slucajnog" pipkanja u prolazu, bezobraznih pogleda, zadnjih namera. Cuvao me je kao cvet, kao nešto vredno, kao dragulj. I ne bila dragulj kada se restoran svake veceri pretvarao u pravi rudnik zlata i donosio veliku zaradu. Moja kratka cvetna haljinica je lepršala otkrivajuci duge, vitke noge dok sam prolazila izmedu stolova. Znala sam da je vecina gostiju, uglavnom muškaraca, dolazila zbog mene. Znala sam i da su se neki od njih propili žudeci za mojom netaknutom božanskom lepotom. Gazda i gazdrica su znali koliko sam dragocena, pa su me valjda zato smestili u svoju malu dvorišnu kucu. Bojali su se da bi neki pripit gost nasrnuo na mene dok se u gluvo doba vracam u svoju Cigan-malu, a oni nisu želeli da me izgube ni po koju cenu.

Kafana "Pod lipom", postala je nadaleko poznta po brzoj usluzi i tamnoputoj konobarici Indiri. Dolazili su mnogi, nudili svakojake usluge, ostavljali pozamašni bakšiš, ali ja sam se samo ljubazno smešila i ništa više. Krv u meni je vrila, godine i mladost su tražili svoje, a ja sam cekala da naide onaj pravi onaj koji ce me istinski zavoleti, kao i ja njega.

I naišao je. Secam se da je mesecima dolazio u restoran, uvek sedeo sam i neprestano gledao u mene. Odmah je privukao moju pažnju, da li zbog toplih plavih ociju ili nežnih crta lica, više ne znam ni sama. Za razliku od ostalih gostiju, on je uvek bio lepo i ukusno odeven i ja sam odmah shvatila da nije siromah kao ja.

Noci i noci sam provodila maštajuci o njemu i pitajuci se da li bi me tako gledao i da je znao da sam ciganske krvi.
Jednog jutra gazda je pokucao na moja vrata.
- Indira, ovaj mladic hoce da razgovara sa tobom.
Stajala sam na pragu dvorišne kucice, raspuštene kose, sanjivih ociju, još uvek bunovna.
- Izvoli, udi - rekoh.
- Indira, ja sam želeo da se upoznam s tobom. Zovem se Dejan - predstavio se.

Spustila sam se na trošnu fotelju, nemajuci ni snage ni želje da ga ponudim makar kafom. Nisam želela da mu ulivam nikakvu nadu, da sklapam prijateljstva i veze, pre nego što kažem istinu o sebi. Koliko god je ta istina za mene bila bolna morala sam da je prevalim preko usana, po cenu da me te oci više nikada ne pogledju. Plašila sam se da ne doživim sudbinu moje jadne majke.

- Dejane - konacno sam progovorila - znam da mesecima dolaziš samo zbog mene i da ti se svidam. Svidaš se i ti meni i baš zato hocu da budem iskrena. Ja sam Ciganka, u stvari majka mi je bila Ciganka, otac nije, ali ga nikada nisam upoznala. Ako ti to smeta, reci odmah. Nikada do tada nisam videla toliko topline u necijim ocima. Nikada me niko nije gledao na taj nacin. Njegov pogled nije bio pohotan, kao kod ostalih pijanih gostiju zakrvavljenih ociju. - Pa šta onda? - rece. - Svi smo mi samo ljudi, bez obzira na veru i boju kože, i svi smo mi od krvi i mesa. Indira, ja te volim i ne zanima me ko si i cija si.

Izabrao je mene

I tako je Dejan svakog dana navracao do mene, pricao mi o ljubavi i sreci, mrsio moju kosu i milovao moje lice. Svojim snažnim, mišicavim rukama nežno me je privijao na svoje grudi, pružajuci mi ljubav koju nikada pre toga nisam osetila. Njegovi roditelji su bili van sebe kad su culi da se njihov sin vida sa konobaricom, pa još Cigankom. Rekli su mu da bira, ili oni ili ja. Izabrao je mene. Te noci sam postala žena, pripala sam mu dušom i telom.

Prolazili su dani, nedelje, vrele noci ispunjene strašcu i ljubavlju. Cinilo mi se da smo sami na celom svetu, da niko više ne postoji. Medutim, nismo dugo uživali. Jedne noci je neko kamenom razbio prozor našeg malog utocišta. Odmah sam shvatila da se istorija ponavlja, da jedna konzervativna sredina nije mogla da prihvati vezu jednog bogatog mladica i najobicnije Ciganke. Zato smo rešili da se preselimo u trošnu kucicu koja je ostala prazna još otkako je moja majka umrla.

Iako je bio školavan, Dejan nigde nije mogao da nade posao. Njegov otac, uticajan i mocan covek, našao je nacina da mu stane na put. Cini mi se da su se svi urotili protiv nas. Svi, sem mog gazde. Od njegovog novca zamenili smo krov i zakrpili, sada vec ogromne, pukotine na zidovima kroz koje je fijukao vetar, kupili jedan kauc, cetiri pristojna tanjira i uselili se u kucicu u kojoj sam odrasla. U sasvim drugi deo grada, na samom kraju Cigan-male. Siromašni, ali beskrajno zaljubljeni i srecni, mislili smo da nas tu niko nece naci.

Pronašla nas je njegova majka. Kako, ne znam. Verovatno me je pratila dok sam se umorna vracala sa posla. Vikala je da sam gadura, drolja, proklinjala dan kada sam se rodila. Komšije su prvo bile zgranute ponašanjem dame koja je, zaboravivši na lepe manire na koje je bila tako ponosna, psovala kao najgrdi kocijaš, a onda je proterale iz našeg kraja. Dejan je uprkos njenim pretnjama koje je izrekla ostao tu kraj mene.

Njegova ljubav je bila jaca od svega. I ja sam bila srecna pored njega jer sam imala coveka koji bi život dao za mene. Jedino za cim sam žalila bila je pristojna, uredna i topla kuca u kojoj bismo podizali decu. Možda cemo je i imati kad se Dejan zaposli, nadala sam se. Kako nismo imali od cega da živimo, ja sam i dalje radila u restoranu u koji je sve cešce dolazio Obrad, ugladen i fin gospodin koji je po godinama mogao da mi bude otac. Jedne noci, dok sam išla kuci, zaustavio je svoj automobil pored mene i ljubazno rekao:
- Udi, Indira, odbacicu te do kuce.
- Neka, hvala, mogu i sama - rekla sam iako sam bila umorna i iako sam se bojala nocnih pijanaca i manijaka i izgladnelih pasa. Jednostavno, nisam želela da vidi gde i kao živim jer sam se stidela svog siromaštva.

- Ne stidi se, Indira - rekao je Obrad - nemaš cega da se stidiš. I ja sam nekada bio siromašan. To nije greh, to je sudbina. Hajde, udi slobodno, sigurno si jako umorna.  Prihvatila sam i ne sluteci da sam tog momenta na neki nacin zapecatila svoju sudbinu.

Ostala sam bez Dejana

Obrad je pricao o svom siromašnom detinjstvu, o meni dobro poznatom osecanju manje vrednosti, o svom odlasku u Austriju gde je poceo kao najobicniji radnik a završio kao bogat covek. Iako nikada nisam drugima pricala o svom bednom životu, osetih potrebu da otvorim dušu. "On je prošao kroz to. Razumece", mislila sam. I tako sam mu ispricala o svom detinjstvu, odbacenosti, teškom radu u restoranu i ne primetivši da smo stigli do moje kuce.

- Pomoci cu ti, Indira. Ako hoceš, i ti možeš da imaš svoj topli dom - rekao je dok sam izlazila iz kola.

Pomoc o kojoj je pricao nije bila ništa drugo do "usluga za uslugu". I on je bio jedan od onih koji su ceznuli za mojim telom, ali je za razliku od ostalih propalica koji su dolazili u kafanu, imao toliko para da nije znao šta ce s njima. I tako je sve pocelo. On me je bogato nagradivao za užitke koje sam mu pružala. Ne, nije me ni na šta prisiljivao, sama sam odlucila tako.

Mislila sam: "Neka, izdržacu i to. Niko nece saznati. Obradovacu svog Dejana koji se zbog mene odrekao svojih roditelja i bogatstva u kojem je mogao da uživa". Da sam znala da ce dici ruku na sebe, ubila bih se istog trenutka. Jednog jutra, još uvek umorna od nocnog rada i "dopunskog posla", zatekla sam Dejana kako sedi na kaucu držeci se za glavu. Nemo je zurio u hrpu stranih novcanica razbacanih po stocicu.
- Odakle ti ovo, Indira? - upita tiho ne pogledavši me.
Cutala sam pognute glave ni sama ne znajuci šta da mu kažem. Suze su se kotrljale, velike, krupne, kvaseci moju pocepanu spavacicu.
- Htela sam samo da nam bude bolje. Da se ne stidimo ove naše sirotinje... Da možemo da kupimo kucu i živimo kao ljudi, da imamo kadu, frižider, televizor. Samo sam to htela, Dejane. Zbog tebe, zbog nas, zbog naše ljubavi.
Ustala sam sva uplakana, pokupila novac i tiho rekla.
- Sve ce biti u redu, Dejane. Imacemo sve što imaju i ostali ljudi.

Samo pet minuta kasnije, kad sam se vratila u sobu, moj prodorni krik proparao je tišinu maglovitog jutra. Stajala sam na pragu nepomicna, vrišteci i dozivajuci pomoc. Moj Dejan se obesio. Ubilo ga je saznanje da se njegova voljena žena prodala zarad boljeg života. Ljudi su pohrlili ka našoj kuci, žene rukama prekrivale deci oci da ne gledaju taj stravican prozor. Stariji muškarci su me vukli odvracajuci od pokušaja da ga skinem sa omce, govoreci da ne smem da ga diram dok ne stigne policija.

Iako sam silno žela da mu podignem spomenik kakav zaslužuje, njegovi mi nisu dali. I ne samo to. Nisu mi dali ni da pridem njegovom grobu i zapalim svecu. Optuživali su me da sam ga ja ubila jer je on navodno hteo da se vrati svojima. Inspektor je saslušao moju pricu sve vreme me gledajuci pogledom koji kao da je govorio: "Znam ja vas Cigane, na sve ste spremni". Da nije bilo mog gazde i Obrada, verovatno bi me optužili da sam ga podstrekivala na samoubistvo.

Obrad mi je pomogao

Ubrzo posle toga, otkrila sam da sam trudna. Mislila sam da je baš dobro što mi je ostalo nešto od Dejana, što cu imati nekoga tu pored sebe i što više nikada necu biti sama. Medutim, onako iscrpljena i skrhana, u trecem mesecu, izgubila sam bebu. Jedva sam izvukla živu glavu, a o duševnom stanju da ne govorim.

Obrad je i tada bio pored mene. Videvši da nemam ni snage ni volje da nastavim život u mestu u kojem sam bila obeležena odmalena, predložio mi je da odem s njim. Nisam pitala ni kuda idemo, ni kakvu ulogu igram u njegovom životu. Ništa. A šta bi drugo? Samo da nisam sama. Ljubavi nije bilo, niti se nazirala. Možda sam ga i mrzela na trenutke, ali ipak... on je samo predložio, ja sam ta koja je pristala. Ja sam za sve kriva. Otišla sam sa njim tešeci sebe da bar njemu niko nece prigovarati vezu sa tamnoputom devojkom.

I tako sam otišla s njim u Sloveniju. Bože kako je tamo sve bilo drugacije da sam se cesto pitala da li tu uopšte ima sirotinje? Ima sigurno. Svuda je ima. Samo ona uvek beži negde, što dalje od pogleda drugih. Kao što je moja Cigan-mala bila usamljena, daleko van grada. Mnogi ne shvataju da je to jedan drugi život, jedan svet za sebe.

I Obradova kuca je na periferiji, ali to je bio otmeni deo grada. Zašiljeni krov koji podseca na dvorce iz moje mašte. U salonu veliki ozidani kamin. Sve prostorije zastrte prelepim tepisima, za koje sam naucila da su persijski, nameštaj cudnog oblika, takozvani stilski, mnoštvo ukrasa i figura od nekog ružinog drveta i slonovace. Cini mi se da sam u toj kuci mogla prepoznati samo glavu jelena sa ogromnim rogovima. Obradov trofej iz lova. Sve ostalo mi je bilo nepoznato, cudno, prvi put videno. Lepo, veoma lepo, samo što ja nisam ceznula za takvim domom. Ali... sada sam tu.

Mnogo je Obradovih prijatelja prošlo kroz kucu, zadivljeno posmatrajuci njegovu mladu i lepu nevencanu suprugu. Polako sam se utapala u to okruženje, poprimala njihove navike, izigravala ljubaznu domacicu, ali nijednog trena ne zaboravljajuci ko sam i odakle poticem.

Noci su bile najgori otrov za moje srce. Moje mlado, uzavrelo telo i nepunih trideset tražilo je srodnu dušu. Ljubio me je covek od pedeset i pet, dokazujuci svoju muškost koja je lagano nestajala. Sama sebi sam licila na gumenu lutku koju može da okrece po svojoj želji. Gumenu lutku, koja je bila potpuno prazna: bez osecanja, bez strasti, samo sa velikom prazninom u duši i ogromnom ranom na srcu.

Satima bih ostajala u kupatilu. Ne zato što sam nekada maštala da cu u svojoj kuci imati prostoriju u kojoj cu se okupati kao covek, vec želeci da sperem Obradov znoj i vlažne poljupce sa svog tela. Ali dušu - nju nikada nisam uspela da operem.

Obrad mi je ostavio ogromno bogatstvo

Ponekad sam znala da budem samokriticna i da prekorevam sebe da ni sa cim nisam u potpunosti zadovoljna: "Imaš, Indira, krov nad glavom, nove haljine, hrane u izobilju... A i Obrad nije rdav covek, lepo se ponaša prema tebi. Šta bi više?" A onda bih zajecala. Setila bih se Dejanove ljubavi, vecitog osmeha na svom licu, pesme i igre. Sada sam bila samo još jedan Obradov trofej.

Nakon tri godine zajednickog života, jednog kasnog popodneva, pronašla sam Obrada u njegovoj omiljenoj fotelji. Otvorena knjiga skliznula je iz njegovih ruku i zaustavila se negde na njegovim papucama. Podigla sam knjigu, pogledala Obrada i rekla:
- Zbogom, Obrade, i neka ti je laka zemlja.
Iako ga nikada nisam volela, bilo mi je jako žao što ga više nema.

Kada sam dobila poziv da dodem na otvaranje testamenta ocekivala sam da ce se odnekud pojaviti mnogobrojna rodbina, bracna ili vanbracna deca koju mi je možda precutao i ko zna ko sve još, samo da se dograbi njegovog bogatstva. Potajno sam gajila nadu da ce meni pripasti bar jedan mali, malecni deo, tek da ne lutam sama, da ne moram da se vracam svom blatnjavom sokaku i trošnoj kuci koja bi budila samo secanje na strah i bol.

Ali... nije se pojavio niko. Samo advokat. I nisam imala sa kim da delim ostavštinu. Ostavio je kucu u kojoj smo živeli, stan u Becu, vikendicu, auto, sav novac, sve bukvalno sve, svojoj nevencanoj ženi Indiri. Tupo sam gledala u neku sliku na zidu, a reci kao da nisu ni dopirale do mene. Samo sam se pitala da li me je zaista toliko voleo i da li sam zaslužila sve to.

Sada šetam po kuci sama, tiho, necujno, kao senka. Dodirujem stvari neprocenjive vrednosti, ali one ne dodiruju mene. Hladne su i mrtve, nemaju dušu. Ni telefon da zazvoni, niti ko da zakuca na vrata. Nosim se mišlju da prodam sve i odem nekuda daleko. Negde u toplije krajeve gde su ljudi prirodno tamnoputi, da se utopim u masu, zaboravim prošlost i zapocnem novi život. Možda jednog dana kada rane zacele, sada ipak, još nisam spremna. Iako, znam da ce ožiljak zauvek ostati. Njega ne mogu ukloniti ni gomile novca, ni najbolji plasticni hirurg, jer duša se ne može korigovati.


Kiša lije vec dva sata. Slivaju se kapljice niz prozorska okna, kao suze niz moje obraze. Uzimam veliku kartonsku kutiju i pocinjem da pakujem: slatkiše, igracke, rukavice i bezbroj malih carapica i cizmica. Sada je moj sokak sigurno prepun blata. Trebace nekoj deci, kao što je nekada meni trebalo. Samo ja znam kako je nositi pocepane cizme po kiši i hladnoci. Nije mi važno da li ce deca znati ko ih šalje, jer to su neka nova deca koja se sigurno i ne secaju Indire. Znam samo da ce veselo trcati ugledavši poštara koji retko svraca u sokak, a znam i da ce biti srecni. Bar druge da usrecim kada nisam umela sebe.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Moja sestra Mila rodila se samo deset minuta posle mene. Ali to je nije sputavalo da u kasnijem našem životu, detinjstvu, odrastanju i sazrevanju, bude uvek za korak ispred mene. Cak je i fizicki "prednjacila". Priroda ju je bogatije darovala na onim mestima koja su oduvek privlacila muške oci. Ne mnogo visoka, bujne crne kose, cije su se kovrdže vragolasto spuštale niz leda skoro do zadnjice, umetnicki izvajanih kukova, bedara i grudi, pogleda zanesenog i u isti mah koketnog, Mila je i kao devojcica mamila uzdahe suprotnog pola. Iako je u pubertetu nabacila koji kilogram viška, oni su se tako savršeno rasporedili na njenom telu, da ju je to samo cinilo još zanosnijom. Ali moja sestra nije samo bila "lepotica sa naslovne strane", vec i vrlo inteligentna mlada osoba, kojoj nije bilo potrebno mnogo muke oko ucenja i angažovanja oko drugih stvari u životu. Uvek nasmejana, duhovita, u društvu omiljena i zabavna, Mila je postajala opsesija lokalnih mladica, našeg malog mesta u kome smo odrastale. Muškarci su je obožavali, ali i ona njih. Ipak, sa njima se uvek samo poigravala, flertovala - koketno se odnosila prema svojim obožavaocima, nikada ne ulazeci u ozbiljniju vezu.

- Ti su luda, devojko. Sticice te zaslužena kazna kad tad! - duhovito je prebacivala sebi ispred ogledala kad god bi se spremala za izlazak, zadovoljna svojim izgledom.

Susret na moru

Bile smo treci razred srednje škole, kada su nas roditelji, te godine, iznenadili odlaskom u Grcku na more. Mila i nije bila baš oduševljena tom idejom, jer se prvi put te godine ozbiljnije zagrejala za jednog mladica iz škole.

- Možete i bez mene... Ja cu ostati sa bakom... Ma, ne ide mi se... - molecivim glasom je pokušavala da ubedi oca, ali on nije posustajao, jer je znao da ne sme da je ostavi samu sa bakom duže od tri dana. I zato je, prilicno nevoljno krenula. Prvog dana na moru u Grckoj nije ni provirila ni kroz prozor, ozbiljno uzdišuci.

- Hajde, Mila, videla sam neke Jugovice na plaži. Mislim da su Crnogorci, ima jedan zgodan, dopašce ti se. Crn je, i baš onakav kakve ti voliš. Ma, hajde, zavedi ih malo. Nema nijedne dobre ženske na plaži. Sem mene naravno! - pokušavala sam da je oraspoložim i ona je, mada prilicno mrzovoljno, obukla svoj kostim i ispunila mi želju.

- Bila si u pravu, onaj crnopurasti je zgodan... Ti... pa mogla si odmah prvi dan da mi kažeš bezobraznice jedna... - govorila je kao besno i zapocela jurnjavu za mnom po plaži. Znala sam taj njen trik, kojim je želela da privuce pažnju društva koje je sedelo blizu nas, ali je i to bilo suvišno, s obzirom da su, cini mi se, svi primetili dve zgodne crnke, bliznakinje, cije su kose lepršale na egejskom vetru.

- Zdravo, ja sam Igor. Vidim, naše ste... - s osmehom mi je prišao crnpurasti Apolon, kako ga je Mila nazvala, i pružio ruku. - Tu ste sa roditeljima, koliko sam uspeo da primetim... A gde su oni sada... - nije skidao osmeh sa lica, ali ni pogled sa Mile koja se brckala u plicaku. I ne sacekavši moj odgovor, nastavio je nespretno: - Bliznakinje... interesantno, a kako ti se zove sestra... - i tu poce da se slatko smeje, pokazujuci svoje kao biser bele zube i uz izvinjenje, dodade: - Oprosti, molim te... Nisam sacekao ni da mi kažeš svoje ime. Baš sam... oprosti, ali tvoja sestra me je ocarala, a nisam imao hrabrosti da pridem njoj. Bice da si mi ti nekakao... Ne znam... Joj, kakva sam budala ispao...

- Ništa za to, navikla sam, mislim, uglavnom nju prvo primeta, a ona se zove Mila. Ja sam Janja. I da, roditelji su otišli na rucak... - pokušavala sam da odgovorim na sva njegova pitanja i bilo je pomalo cudno, ali istinito, nas dvoje smo se sprijateljili od prvog momenta.

Simpatija izmedu Igora i Mile pocela je da se naslucuje vec posle nekoliko dana našeg zajednickog druženja na Tasosu, a petog dana na plaži Mila je sa ozbiljnim licem i pogledom zalepljenim za sunce koje je u zalasku izgledalo kao vatreni krug zakacen za purpurno nebo, prošaputala: - Janjice, meni su se u stomaku pojavili leptiri.

- Mila, šta si rekla? Da se nisi...

- Da, mislim da sam se jako zaljubila... - tiho prozobori i usne razvuce u široki osmeh. - Toliko mi nedostaje, da mislim da cu izludeti. Veceras ga moram videti. I ako on ništa ne pokuša, ja cu. Ne mogu više da cekam. Pokrivaceš me, zar ne? - umiljato mi se obratila, i ja nisam imala srca da je odbijem. Znala sam kako se oseca. Tu noc, ljubav izmedu Mile i Igora pocela je da se rasplamsava, i dao kraja nešeg boravka u Grckoj oni su se tako zaljubili da jedno bez drugog nisu mogli da dišu.

- Janjo, šta da radim... Zaljubila sam se do ušiju. Sva gorim iznutra. Kada me dodirne, kada me poljubi osecam kao da cu izgoreti od želje za njim. Tako je nežan i pažljiv, oko moje... Znaš kako mi tepa? Kaže mi "miko moj" i "oko moje" - ispovedala mi se Mila svake veceri.

- Pazi mila moja, znaš da je stariji od nas više od cetiri godine i da je iskusniji, nemoj da žuriš, razmisli malo. On je meni drag, ali bojim se da ne bude ljubav kratkog daha i da sve ne zaboravi kada se vrati u Nikšic, a ti da mi posle patiš. Nikada nisi bila ovako zaljubljena.

- Jeste, ali... ako bude hteo, spavacu sa njim. Da, odlucila sam. On je taj... - sanjarila je Mila i zaljubljenih ociju tražila odgovor u zvezdama nad grckim morem.

Ljubav iz snova

Igor se vratio u Crnu Goru, mi u naš mali grad, sa Milom koja se od tuge razbolela i skoro ceo mesec tiho, u sebi tugovala, patila i ceznula za svojom ljubavlju. Svoju nevinost i cednost nije izgubila tog leta sa Igorom, jer on nije insistirao, razumeo je njene strahove i neverice i pustio je da sama izabere trenutak za to.

Ah te ljubavi, govorili su naši roditelji i nisu se bunili što je Mila sate provodila na telefonu razgovarajuci sa Igorom. Davala je citavo malo bogatstvo na pisma kojih je dnevno pisala najmanje dva.

- Janjuška, da li ti znaš da ja ne vidim drugog sem njega. Samo cujem njegov glas i još osecam njegov dodir. Mnogo ga volim. Još samo cetiri dana do susreta sa njim... - brojala je Mila dane kada ce se videti sa Igorom.

- Janjo, ne zaboravi da kažeš Mili koliko je volim... - govorio mi je Igor kada bih razgovarala sa njim.

Vidali su se povremeno, onda kada bi nas dve uspele da ubedimo roditelje da nas puste u Beograd kod tetke i kada bi Igor dolazio rodovnom autobuskom linijom Podgorica - Beograd, gde se zaposlio kao kondukter, samo da bi mogao što cešce da vida Milu. Ona nije htela nigde da bez mene, jer smo oduvek bile jako vezane jedna za drugu, osecala se sigurnije, a i znala je da u meni ima saveznika koji je nikada nece napustiti.

Igoru je bilo dovoljno samo da je vidi i to malo i da bude zadovoljan, a Mili je to malo bilo toliko malo, da je pocela, postepeno, sve manje da prica o Igoru. Znala sam da je luda glava pocela da se hladi...

- Mila... šta se dešava? Tajanstvena si postala... Hajde, kaži mi, šta se dogada? - molila sam je da mi se izjada.

- Ništa... Igor je poceo da spominje da želi da živimo zajedno... u Podgorici. Kaže da bih ja tamo mogla da upišem fakultet, znaš da je njegova mama profesor na Filozofskom u Nikšicu... on bi se zaposlio... Ne znam, mislim da nam carolija nestaje...

- Ne brini... bice sve u redu. Samo ste malo preterali u...

- Nismo preterali, to je bila ljubav iz snova, onakva kakvu sam oduvek želela, o kojoj sam maštala. Cak me ni ne tera da vodimo ljubav, cekace kaže koliko god je potrebno, ali ja... Janjice... - govorila je kroz suze.

A onda se dogodilo ono cega sam se pribojavala. Mila je Igora volela celim srcem i cistom dušom devojke. Ali se plašila onoga što bi joj Igor mogao da predloži. Braka i odvajanja od mene. Za to još nije bila spremna. Bila je zima i hladni podgoricki vazduh sa Morace uvlacio nam se u kosti kada smo stigle u Podgoricu. Išle smo kod jedne moje prijateljice koju sam još u detinjstvu upoznala na moru i kako su se njeni i naši roditelji poznavali, to je bilo dovoljno da dobijemo dopuštenje da zimski raspust provedemo tamo. Mila je bila oduševljena.

- Idem da kupim cigarete - rekoh brzo primetivši cudan nemir u Igorovim ocima kada smo seli u jedan kafic.

- Neka možemo i bez njih, imam još nekoliko. Sedi. Htio bih da i ti budeš tu... - poceo je najpre tiho, a onda sve glasnije. - Mila, udaj se za mene! - gotovo da je viknuo od uzbudenja, dok je na sto ispred moje sestre stavljao kutijicu sa predivnim zlatnim prstenom na kome se presijavao rubin.

- Igore, ...ja, ja... - Mila je prebledela i nije znala šta da kaže. Zacutali smo svi. Nastala je takva jeziva tišina, koja mi i dan danas odzvanja u ušima.

- Ja ne mogu da se udam za tebe... - izustila je Mila posle kratkog zatišja. - Ne mogu... - ispustila je to iz sebe kroz ocajan jecaj i buru suza i istrcala iz kafica. Igor je ostao zaleden za stolom i gledao u praznu stolicu. Zatim je dograbio kutiju i izleteo za njom. Gledala sam za njima i videla kako je Igor drži za nadlakticu dok ona kroz suze pokušava nešto da mu objasni. On je odmahivao glavom, uzimao joj ruku, ljubio je stotinu puta u minuti, grlio je, stiskao joj obraze svojim šakama i po micanju usta razaznavala sam da stotinu puta izgovara njeno ime...

Mila me je tražila pogledom, ja sam izašla na ulicu i cula Igorove reci:

- Ako ga ti neceš, nece ga nositi nijedna druga! - okrenuo se naglo, otrcao do mosta i bacio prsten u Moracu. Mila je dotrcala do mene, bacila mi se u zagrljaj i neutešno plakala. Tog dana njena se duša razbolela, a srce joj se pretvorilo u kamen.

Susret u avionu

Dugo posle toga nismo spominjale Igora. Samo ponekad, kad bi je neka pesma ili neka osoba podsetila na njega. Samo jednom, na maturskoj veceri, kada smo obe bile pomalo pripite i sedele na terasi hotela, dok su se ostali veselili, gledale u zvezde i prisecale se minulih dana, Mila mi je rekla:

- Znaš, jednom mi je Igor rekao kako obožava ovaj moj mali ožiljak na usni i da bi me uvek po njemu prepoznao, a ja njega po njegovim ocima, crnim kao ugarak. I rekao mi je da bi svojim sinovima dao imena Marko i Nemanja, a da bi mu se cerka zvala isto kao i njena majka. Mislim da ce se moja deca zvati tako.

- Ne može. Ja sam im tetka i ja cu im dati imena... - smejale smo se, ali se Mili u kraju oka pojavila suza. Ta suza ju je pratila dugo godina kasnije. Cak i onda kada se udala za coveka koga je volela, bar je tako mislila, kada joj se rodio sin Marko i cerka Mila. I uvek kada bi slucajno naletela na neku njegovu sliku ili pismo. Pa i onda, kada bi me upitala:

- Šta misliš gde li je sada i šta radi? Ti sigurno znaš, samo mi ne govori. Tvoja drugarica Snežana sigurno zna.

- U Francuskoj je bio. Mislim da se oženio, nije sigurna, odavno ga nije videla u Podgorici, mada je cula da je dobio dvoje dece... - prenosila sam joj informacije koje bih cula od moje prijateljice iz Podgorice, kod koje smo poslednji put bile zajednog tog decembra kada su se rastali Igor i Mila.

- Daj Mila, prošlo je dvanaest godina od tada, mislim da bi bilo krajnje vreme da ga zaboraviš!

- Ne, mislim da ga nikada necu zaboraviti. Mada se cesto pitam kako sada izgleda... - i završila bi svaki dalji razgovor o njemu.

Mene je posao cesto odvodio u Podgoricu, ali su se moja zadržavanja svodila na samo jedan dan. Ipak, cini mi se da je sudbina tako htela, jedan posao nalagao mi je zadržavanje od nekoliko dana, pa je Mila, na moje insistiranje, jedva pristala da pode sa mnom jer mi je bio potreban tumac za italijanski, za šta je ona bila ekspert.

Let do Podgorice provele su u cavrljanju o neobaveznim stvarima i u pravljenju planova za naredne dane. Iznenada Mila se uspravila u sedištu i gurnula me laktom:

- Pogledaj u red ispred nas, malo desno, prvo sedište, covek u crnoj kožnoj jakni, onaj što se stalno nešto okrece, zar ti ne lici... Te oci... Uvek bih ih prepoznala...

- Igor. Nemoguce... Ovaj ima bradu i... malo više kilograma... Cekaj da se ponovo okrene... - i onda sam zacutala, jer me je taj covek zaista podsetio na njega.

Mila je naglo ustala, ali ju je stjuardesa vratila na mesto recima da slecemo i da se veže. Jedva je docekala da ustane sa sedišta. Kao žeravica progurala se izmedu ljudi koji su krenuli ka izlazu, stala iza njega i upitala: - Izvini, Igor... zar ne?!

On se okrenuo. Pogledao je vitku, sada vec manekenski gradenu brinetu sa kratko podšišanom kosom u elegantnom kostimu.

- Taj ožiljak... Ne mogu da verujem... Mila?

- Da, ja sam... Bože...

Ljudi su ih vec izgurali do izlaza, Mila se okrenula ka meni, ali ja sam joj dala znak da ide i da cu je stici. Kada sam došla do nje, ona se smejala širokim i toplim osmehom koji je sebicno darovala samo svojoj deci, nikada drugima oko sebe, pa ni meni više. Oci su joj sijale.

- Prepoznaješ li ovu gospodju? - upitla ga je pokazavši na mene, a on se srdacno bacio meni u zagrljaj i oduševljeno rekao:

- Hej, vidi ti ovu ljepoticu! Šta ste to uradile sa sobom? Izgledate kao zmajevi? Cujem da ste ovdje poslom i da ostajete nekoliko dana. Mili sam dao moj mobilni, nazovite me, da popijemo po pice. Hajd, a sad pošto žurim... Janjo, tebe zadužujem da se obavezno javite, pošto ovoj maloj ne verujem.

Milu je pecnula ova žaoka i na njenom licu se odjednom vratio opet onaj staripatinasti izraz.

- Da, javice ti se! - izustila je kroz zube i znala sam da cu imati muke da je ubedim da okrene taj broj mobilnog.

Nakon dva dana ubedivanja i razgovora, Mila je nazvala Igora. Bio je ljubazan i prijatan što sam mogla da primetim iz njenog izraza lica i držanja tokom razgovora. Našli smo se u našem hotelu i razgovarali... Razgovarali i razgovarli. Satima. Igor se vratio iz Francuske sa velikom lovom, uložio u biznis i obogatio se. Oženio se i dobio sina Marka i cerku Milu. Nadao se i Nemanji, ali su prilike bile takve da je njegova žena odustala od toga. O Mili je znao gotovo sve. I kako joj ide u životu i braku, u poslu, cak i to da je imala i jednu kratku ljubavnu vezu u toku braka.

- Odakle sve to znaš? - upitala ga je iznenadeno.

- Kada si ti u pitanju, imam svoje špijune. Hoceš da ti kažem i s kim si izgubila nevinost? - nije izdržao a da je ne bocne.

- Ja odoh na spavanje, a vas dvoje ostanite da pricate, jer mislim da imate mnogo šta da kažete jedno drugom. I bez zlobnih komentara i žaokica, molicu. Sestra mi je još uvek na to osetljiva - dodala sam i krenula u svoju sobu. U odlasku uspela sam samo da cujem Igorov glas kako bolno priznaje:

- Mnogo si me povredila, oko moje!

Znala sam da ovo nece na dobro izaci.


Kobno pismo

Ostale smo u Podgorici dve nedelje. Vidala sam je samo kad mi je hitno bio potreban prevodilac. Dolazila bi nasmejana, sveža, razdragana kao devojcica.

- Janjo, on je divan. Ponekad pomislim da nije stvaran. Ne znam da li mi se stvarno to dešava ili cu se ujutro probuditi i shvatiti da je sve san. Njegovi dodiri, poljupci... Njegov miris... Šta sam sve propustila? Koliko smo samo oboje propatili zbog moje nepromišljenosti? Znaš, ne slaže se sa svojom ženom, kao ni ja sa Milanom. Hoce da se razvede. Znaš da i ja o tome razmišljam, vec dugo, da se razvedem od Milana, ali mi je žao Marka i Mile... Hm, zamisli, i deca nam se isto zovu. Rekao mi je da me još uvek voli, misliš da je to istina?

- Ne znam, možda... - nisam želela po prvi put u životu da joj kažem šta stvarno mislim, jer sam želela da pronade svoju izgubljenu polovinu bica.

- Vidi, moraš opet da me pokrivaš. Zbog Milana...

- Mila, ti imaš i ono dvoje andjela... - pokušala sam da je vratim u ovaj set, ali ona je lebdela, po prvi put posle 12 godina tabananja u krug po cvrstom tlu i samo klimala glavom: - Da, da, moji andjeli, uželela sam ih se...

Igor i Mila nastavili su da se vidjaju, tajno, cas u Beogradu, cas u Podgorici, malo u Novom Sadu, malo u Nišu, skrivajuci se. Ali nisu mogli da sakriju svoja osecanja. Milin muž Milan primetio je da se nešto dešava i od mene zatražio pomoc. Nisam ništa morala da mu kažem, jer me je i sam upitao, jednom prilikom:

- Ona je u Podgorici ponovo srela Igora?

- Da - kratko sam mu odgovorila. Više nije postavljao nikakva pitanja, povukao se i ostavio Mili prostora da i dalje lebdi.

Godinu dana Mila je znala samo za Igora i svoja dva andjela. I ja sam postala tamo neka druga, posle njega. Nisam se bunila. Mislila sam prestace. Ali... Jednog dana, moja sestra je uletela u moju kancelariju i oduševljeno mi rekla:

- Ja sam trudna!

- Pa cestitam! Znaci imacemo i Nemanju, ako Bog da! - oduševljeno sam primila ovu vest i upitala je: - A šta kaže tata?

- Igor još ne zna, ali...

- Stani! Kako Igor, valjda Milan? - prekidoh je.

- Ne, nego Igor. Dete je njegovo. U stvari naše! - i dalje je kliktala od oduševljenja moja sestra.

- Mila, molim te. Da li ti cuješ sebe? Ženo!

- Šta je bilo, Janjo? Zašto si iznenadjena? Znaš da sam oduvek želela njegovo dete!

- Ma znam, ali... Milan... deca.

- Niko ne mora da zna. Samo ti i ja! Cak ni Igor! Bice to naša mala tajna... - smeškala se i ništa menje razdragana obigravala je oko mene i ljubila me. - Važi?!

Nisam joj ništa rekla. Nisam ni pokušavala, jer je sada bila preosteljiva. Ali, Milan je shvatio da dete nije njegovo. Napustio je Milu i tražio starateljstvo nad decom. Moja sestra je to prihvatila vrlo ležerno, verujuci da cu joj ja, kao iskusan advokat, srediti da deca ostanu kod nje, s obzirom da su još uvek bila mala.

Preselila se u Herceg Novi sa decom, nakon razvoda sa Milanom, želeci da bude što bliža svojoj mladalackoj ljubavi. Nije mu rekla da je u drugom stanju, cekala je jer je verovala da ce se i Igor razvesti i da ce konacno živeti svi kao jedna velika i srecna porodica. Jednog dana mi je zazvonio telefon i s druge strane cula sa njen ledeni glas: - Dodji!

Prvim avionom uputila sam se do Herceg Novog imala šta da vidim. Milu sledenu, okamenjenu, kako sedi na stolici pored prozora, njene andele kako se igraju na podu pored nje i pismo u drhtavim rukama.

- On me je ostavio Janjo. Moj Igor. Hladno, kao što sam i ja njega, kaže. I sada mi to ne saopštava u lice, da me gleda, nego mi piše. U tri recenice - jednolicno je govorila dok mi je pružala parce papira na kome sam mogla da procitam:

"Vreme je da i ti osetiš kako je mene bolelo. Svih ovih godina. Konacno mogu da kažem da sam i ja tebe povredio isto onako kako si i ti mene - hladnokrvno. Igor"

Nisam mogla da verujem. Zagrlila sam onu decicu koja su mi potrcala u susret, a onda i nju. Nije odreagovala. Srucila se u krevet tog dana kada sam ja došla kod nje. Bila je u cetvrtom mesecu trudnoce. Nije ustala, nije odgovarala na moja pitanja, na mazne dodire svoje dece. Samo je cutala. A onda je i plakala. Kopnila je, jer nije ni jela ni pila niti je spavala. Kretala se kao zombi. Ne znam kako je u tom stanju izdržala narednih tri meseca. Ne znam cak ni odakle snage onoj bebi u njenom stomaku da dogura do sedmog meseca, kada je i ona poželela da muke prestanu i da ugleda svetlost dana. Ja sam se preselila kod njih...

Jedne veceri me je pozvala tihim, gotovo necujnim glasom.

- Janjice moja, moj dobri andjele. Obecaj mi nešto. Obecaj! - insistirala je.

- Obecavam, kaži, milo moje, samo kaži, sve ce tvoja seka za tebe da uradi...

- Obecaj mi da ceš cuvati moje andele kao da su tvoja deca i da ceš ovom najmladem dati ime Nemanja. Ti ceš im biti majka, bolja od mene. Ne daj ih Milanu, on ih nece paziti kao ti. U mom dnevniku je pismo, zaveštanje, za tebe i moju decu, moje bele andjele...

- Bice sve u redu, Mila moja...

- Nece, ja cu veceras otici Bogu na istinu, ali prvo se moram uveriti da mi je ovo nedonošce dobro. Ti ceš im biti andjeo cuvar. Izvini, ali nemam snage da se borim za njih. Jednom im ispricaj sve... Možda ce razumeti... Zovi ih da dodu i spremi auto da me odvezeš do bolnice...

Dok sam telefonirala cula sam ih da svi tiho jecaju i moja sestra Mila i Marko, kome je bilo tek cetiri godine i mala Mila koja je bila samo 16 meseci mlada od njega. Sacekali smo ispred porodilišta da nam saopšte vesti.

- Beba je dobro, stabilna je, cak i prilicno velika iako ima samo sedam meseci, dobili ste jednog zdravog decacica, s njim ce biti se u redu. Ali majka, žao mi je što moram da vam kažem, ne znam šta je razlog, ali za nju cemo morati da se borimo. Mislim da je gubimo, prikljucili smo je na aparate... - odzvanjale su mi doktorove reci. Kroz glavu su mi promicale slike našeg detinjstva, sve se vrtelo neobicnom brzinom, da bi me najzad u stvarnost vratio Markov glas: - Teto, ne daj da mi mama umre. I ja cu za njom, ako ona umre.

- Nece, milo moje, nece, bicemo mi uz nju... - tešila sam ga, ali sam predosecala da nešto nece biti dobro.

Mila je pala u komu. Mesecima smo stajali nad njenim uzglavljem u nadi da ce se probuditi. Pricali joj, Marko i Mila su joj pevali, govorili smo joj o Nemanji. Ništa. Ležala je nepomicna i bleda.

Jedne veceri, deca i ja šetali smo gradom, kada me je pozvao poznati glas. "Samo polako, ponašaj se civilizovano, nemoj ga odmah napasti", smirivala sam sebe.

- Janjo, otkuda ti u Herceg Novom - upitao me je "crnpurasti Apolon" iz Milinih snova.

- Ako si zaborvio, ovde sam kod Mile. Samo što je Mila... - htela sam da mu kažem, ali mi je rec ostala prikovana za glasne žice.

- Šta je sa gospodjom, da se nije razbolela od ljubavi? - hteo je da bude sarkastican, a ja sam, i na moje i na njegovo iznenadenje, planula kao vetrom rasplamsana vatra i osula bujicu pogrdnih reci na njega.

- Ti sebicni nitkove, što ne znaš da praštaš! Osvetoljubcu! Huljo! Zar posle takve ljubavi nisi mogao da joj oprostiš nego si je uništio. Gde su sada tvoji špijuni da ti kažu šta je sa mojom sestrom! Ti... - nisam birala reci. Sasula sam mu svašta u lice, samo ne i vest da je Mila, rodivši njegovo dete, pala u komu. Deca su me preneraženo gledala.

Igor me je uhvatio za ramena i protresao. Suze su mi navrle na oci. Nisam mogla da ih zaustavim. Odveo nas je do prvog kafica, seli smo i ja sam mu sve ispricala. Nije imao pojma da je Mila u drugom stanju i da je zato došla da živi na moru... U stvari, Igor mnogo što-šta nije znao. Mila je, kao i obicno, bila i prema njemu vrlo zatvorena i tajanstvena.

Otišao je istog momenta u bolnicu. Seo je kraj nje i nije se odvajao od njene postelje narednih nedelju dana. Otišao je samo par puta da vidi Nemanju, koji je mirno spavao u svom inkubatoru. Jednog vrelog junskog dana u bolnicu je doveo svoje dvoje dece - Marka i Milu. Poveo ih je do njenog krevata i rekao im:

- Ovo je teta o kojoj sam vam pricao. Ona ce vam biti druga mama. A ovo su vaši brat i sestra. Imaju isto godina kao i vi. Idemo da vidimo najmladjeg... - šaputao im je Igor i odveo ih da vide bebu. Milinom krevetu prišao je njen mali Marko. Pomilovao ju je po kosi i jedva progovorio:

- Mamice moja, probudi se, nedostaješ nam. Mislim da je bio cika Igor i doveo nam je batu i seku. Zovu se isto kao i mi. Rekao je da ceš im biti druga mama. Probudi se, mami... tiho je jecao, naslonivši glavu na njenu ruku.

Prišla sam mu i pomazila ga. A onda je Mila otvorila oci. U krajicku njenog oka zasijala je suza. Pogledala je Marka i pogledom potražila i svoju devojcicu. Konacno se iz njenog oka spustila ona kamena suza na upali obraz. Kao da ju je strašno opekla, Mila je napravila grimasu kao da želi da iz sebe pusti krik. Ali glasa nije bilo, samo je zaplakala, zagrlila Marka i rekla mu: - Dovedi seku i cika Igora. Reci im da sam se probudila, oko moje maleno! - a onda se okrenula meni: - Mislim da si sada slobodna, Janjušice moja. Hvala ti... - zagrlile smo se i u suzama, bez reci, necujno, iz duše govorile jedna drugoj ono što smo u sebi držale sve ove godine. Tako smo se savršeno razumele. - Oprostila sam mu... - izustila je tiho. - Ipak ga volim Janjo...


ljubavne price
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
" Prvi put, vidio sam je u diskoteci, tj. vidjela je ona mene. Vjerovatno je ne bih ni primjetio u toj guzvi i sveopstem haosu da njene oci nisu bile prikovane za mene. A takve stvari se instinktivno osjete, zar ne?! Poceo sam da se vrpoljim, osjecam trulo. OK je to sto se zagledala, sto ima neki svoj trip - pa ovo je slobodna zemlja! Ali gdje je bas mene nasla! Pocela je ona otuzna pjesmica Magazina "Ginem" , a ona je i dalje blenula. Pa i da joj se svidjam, nije vazno, ali zar tu klinku niko nije ucio da nije pristojno tako sacovati ljude, ipak to prelazi u napadnost. Covjece, pa ona mi prilazi! Kao u magnovenju, vidik mi se muti i poput osnovca poceh da se preznojavam. Zapljusnuo me je miris divljih jagoda. Povukla me je na stranu i zaplesasmo. Odjednom mi se upalila lampica - pa ovo je klinka za kojom je Laza bio otkinuo. Je... a ona sad stratuje mene. Ipak ja pripadam onoj staroj feli i sve ove novotarije tipa "pridji ti njemu" kod mene izazivaju blage mucnine u stomaku. I klatimo se citavu vjecnost, cini mi se, a ona cuti. Pa mogla bi nesto i da kaze, ili je sad odjednom stidljiva pa to ocekuje od mene. Ove danasnje klinke su prava napast. Dobro, onda, ja cu da pocnem:
- Znas, ti se ne svidjas meni, vec mom drugu.
Ocekivao sam bar malo razocarenja, bar malo tuge u tim zelenim okicama, a ona me je pogledala tako da je temperatura u prostoriji naglo pala ispod nule. Smrzao sam se!
- Meni se ne svidja ni jedan od vas dvojice - drsko je odgovorila.
- Pa dobro, de. A, u koji razred ides?
- Mozes li da ucutis na tren, da bar cujem kraj pjesme, ako nista drugo.
Nema, klinka je opasna i odlucih da joj ispunim zelju. Bilo je to posljednje sto smo progovorili jer je ona odmarsirala posle zavrsetka pjesme i nikad me vise u toj svojoj uobrazenosti nije konstatovala - bar da sam ja primjetio! A klinka, sem sto je bila stvarno slatka, imala je nesto u sebi - nesto sto mi nije davalo mira.
Vidjao sam je cesto po gradu sa drugaricama. Nekada bismo sto do stola sjedili u kaficu: slusao bih njen smijeh, umijece soljnog gatanja, pokusavao da uhvatim njen pogled, bar onaj slucajni - ali nista. Ona bi odlazila, a ostajao bi miris divljih jagoda da me proganja i muci.
Prolazile su godine.
Porasla je - razvila se i postala prava ljepotica. Ne ona klasicna, obicna, po svemu, pa i ljepoti, bila je drugacija... Cesto sam je sretao sa nekim razbacanim tipovima. Oni je grle, ona se diskretno izmice, oni joj sapcu na uvo, a ona na te baljezgarije uzvraca onim praznim osmijehom, ugadjaju joj do sitnice, a njene usne bi se samo razmaknule da propuste ono dosadno i otrcano "hvala". Mnogima je bila ili potajna zelja ili izazov. Nekima za noc, nekima za dvije, vjerovatno mnogima i zauvijek... Status face sa kojom bi bila nije se lako mogao zakljuciti: da li je brat, decko, drug, sponzor - prema svima se ponasala isto. Koliko je izgledom privlacila, toliko bi svojom drskoscu, bezobrazlukom i rezervisanoscu znala da odbije. Shvatili ste, zar ne, cemu ovo detaljisanje - zakleti zenskaros i pivopija se upecao! Medjutim, nisam se trudio nesto posebno da joj skrenem paznju. Znao sam da sto vise budem trcao za njom, ona ce se vise folirati.
Godinama, cekajuci da poraste, navikao sam da zivim sa onim sto osjecam, a da mi to ne predstavlja opterecenje i pakao, vec bas suprotno - unosilo je neku harmoniju u moj zivot i ispunjavalo me predstavljajuci nesto bez cega bi mi zivot bio jednolican i monoton. Mozda se ta ljubav najvise izrodila iz cinjenice da je gotovo nedostupna i prva koja je bila toliko smjela da mene i sve poput mene spusti na zemlju ostavljajuci nas da u bjesomucnom trku kaskamo za njom.
Normalno, postojale su druge. Upotpunjavale moj usamljenicki zivot, bile mi stvar... ali ja sam na neki svoj nacin ostajao odan mojoj Malenoj i cekao. Strpljivo, kratko - zato sto sam znao da ne cekam uzalud. Jednostavno sam predosjecao!
Zurio sam kuci sa plaze da gledam utakmicu. Nagli okret i PAF! Stajala je tu, kraj mene, preplanula u bijelom bikiniju dok su joj iz ociju sijevale varnice. Kornet od jagode, polako se topio na asfaltu.
- Izvini... Evo, ako hoces, kupicu ti dva nova. Garantujem da ce imati isti ukus, samo ako me ne ubijes prije toga.
Bijesno je frknula i okrenula mi ledja. Sjeo sao u kola i posmatrao je! Nisam mogao da vjerujem - pa ona se okrenula! Gledala me je koketno, dok joj je oko usana titrao jedva primjetan osmjeh. To mi je ulilo nadu i konacno sam se odlucio za NESTO konkretnije: ovog puta pravi pravcati NAPAD. Znao sam napamet gdje, dokle i s kim izlazi. Jedno vece, cekao sam je na parkingu ispred diskoteke do 3 i 30h, a nje jos nije bilo. Taman upalih auto u namjeri da krenem, kad nocnu tisinu prekinu glasan i zarazan smijeh. U grupi djevojaka koja je dolazila, bila je i ona.
- Laro - zastala je i okrenula se.
- Dodji - za trenutak je stajala u totalnom iznenadjenju i zbunjenosti, da bi samo sekundu kasnije zauzela onaj prkosni stav u fazonu "ako ti trebam dodji".
- Daj, bre, necu ti nista! Samo da ti vratim sto ti dugujem.
- Ti meni?!
- Da.
Prilazila je polako, primjetno se dvoumeci. Svaki tren mi se cinilo kao vjecnost, jer je uvijek postojala i ta, priznajem, najocekivanija mogucnost da me ispali i ode. Ipak, zenska radoznalost je prevladala i korak joj se ubrza.
- Pa ti si lud - vragolasto me je pogledala i nastavila da se smjeska.
- Mislim da je cak ukusniji od onog tvog korneta, mada, nemoj mi vjerovati na rijec, jer ga nisam probao. Ustvari, ni ne volim ga...
Rekla je "hvala" i krenula da ode. E, neces!
- Izvini, ali da nisi nesto primjetila?
- A sta to? - osinula me je vec pomalo nervoznim pogledom.
- Samo je polovina tvoja - druga je od cokolade. Mozes me sacekati da ja pojedem cokoladu ili mi praviti drustvo.
Necete mi vjerovati ljudi, ali sve sam u toj svojoj malodusnosti ocikivao osim tog "vazi".
To vece se oduzilo. Sjedili smo u kolima, jeli njene jagode i moju cokoladu, smijali se... Onaj oklop uobrazenosti i hladnoce je nestao i tu pored mene je sjedilo jedno ljupko, duhovito i slatko stvorenje. Slatko kao te njene jagode. Ali, ja stvarno ne volim jagode.
I od tada je pocelo nase druzenje. Nisam htio nista da ubrzavam, da je ne uplasim. Uostalom, bilo nam je lijepo i kao prijateljima.
Sjedili smo na obali i po obicaju lizali sladoled. Nesto sam se zamislio. Ona je to iskoristila i pocela de me macka sldoledom po licu.
- Iki, o cemu to razmisljas?
- Sad cu te ubiti! - i uzeh da joj se svetim na isti nacin.
Ali, ne da se ona! Izvija se kao zmija, prosto klizi iz ruku, vizljasta, nestasna kao djevojcica. Eh, moja Malena... I ko zna dokle bi ta borba trajala da slucajno nije okrznula svojim usnama moje. Zastali smo dok su nam glave bile na sasvim maloj udaljenosti. Nesto jako i nesavladivo, raslo je u meni i lisavalo me samokontrole.
Poljubio sam je! Ovaj put namjerno, pozudno! Za cudo bozije, uzvratila mi je! Te njene medene usnice su se otvarale i ljubile me tako cedno, njezno, da sam se tu, na plazi, topio kao obican "rumenko". Zatim se trgla, ustala i krenula. Ponasala se normalno, kao da se nista nije desilo! Na sva moja nijema pitanja, samo je lupeski prokomentarisala:
- Shvaticu ovo kao prijateljski poljubac.
Otpratio sam je kuci. Stajali smo ispred zgrade, a onaj djavo u meni nije davao mira mom jeziku.
- E, laki... A jel bi mogla sad ti mene da poljubis onako... Mislim, prijateljski!
- Pa normalno da bih!
Ona je odleprsala, a ja sam ostao zatvorenih ociju, smijuci se sam sebi sa jednim prijateljskim poljupcem na obrazu.
E, stvarno ne mogu definisati sta smo tada bili. Ni prijatelji ni ljubavnici - valjda postoji nesto izmedju. Tako je to nase "izmedju" trajalo nekih 6-7 mjeseci. Nestajala bi na 2-3 dana, ponekad i puno vise. Bez poziva, poruke... Van dometa, bez traga, glasa... Kao objasnjenje, dobijao sam samo: "Ma iskrslo mi nesto", "Pusti me, bre, obaveze!", "Ne pitaj me, ludnica!"
Kasnije sam se umorio od pitanja i naucio da se borim sa ljubomorom. Jednostavno, postepeno sam tome prestao da pridajem vaznost, jer sastanci poslije tih njenih "ekskurzija" su ionako bivali sve bolji i zanimljiviji.
- Iki, ajde sidji. Dole sam na obali. Cekam te... Ali pozuri!
Sanjivo pogledah na sat - 4.00h! Pa ona je definitivno odlijepila! Sad cu svasta da joj kazem. Kakav je to nacin?! Ne javlja se 7 dana, pa onda u 4 ujutru!
- Pa, gdje si, bre, ti? - isla mi je u susret.
Uslijedio je dug i strastan poljubac dok su joj se oci caklile.
- Da li sam ja to nesto propustio u medjuvremenu?
A atmosferi je bilo nekog naboja, neceg sto je opijalo i uzbudjivalo. Noc je bila vrela (eto i taj klise je provjeren kao tacan), a ona je stajala u bijelom bikiniju obasjena mjesecom - ni sam ne znam... Ili je prosto sama sijala kao sto andjeli sijaju. Nemoguce kad je bila moja djavolica. Uslijedilo je prskanje, pa kupanje. Dopuzali smo do obale. Sve, moji ljudi, sve je pocelo od sasvim obicne radnje (/zato ubuduce pazite sta radite). Sklonio sam joj kosu sa ramena, pa je onda pogledao onim znacajnim pogledom, pa poljubio... Pa... Ma pretpostavljate. Savladani eksplozijom onog sto smo uporno potiskivali, valjali smo se tu, na obali, kao dva slijepljena crijevca - kako bi vam to docarao Ike, Balkanac. Salu na stranu, bilo je to moje najbolje iskustvo. Sve moje dotadasnje ribe, bile su tigrice u krevetu, strasne, dinamicne i vatrene. Sa Larom je sve islo polako, njezno, spontano. Ono sto me je, moram priznati, iznenadilo i odusevilo jeste da joj je to bio prvi put...
Za godisnjicu sam joj poklonio 10 dana u Budvi. Mozete pretpostaviti kako se moje slatko odusevilo. Plaza, diskoteka, more, a onda ONA, JA i NOC. U krevetu je postajala pravi kameleon. Kao da je citala moje trenutne zelje. Isla je iz krajnosti u krajnost. Nekada sam imao osjecaj da u narucju drzim dijete, a nekad divlju macku. Vodili smo ljubav na plazi, podu, ispod tusa, na francuskom, italijanskom, saptala je njezno, vatreno, dvosmisleno, izludjujuce. Sa njom nikad nisam znao na cemu sam, sta me ocekuje sutra. Lijepa kao boginja, a gresna kao najvece preljubnice. Moje malo savrsenstvo.
Poslije prvih 7 dana, javili su mi da mi je poginuo brat. Neko odvratno tupilo probadalo mi je grudi. Nagazio na minu...
- Ivane, idem i ja...
- Ne.
- Ivane, moram da idem i ja!
- Ne, Laro, ti ostajes ovdje...
Prvi put u zivotu, viknuo sam na nju. Gonjen osjecajem krivice, tada, kada mi je najmanje bilo do njeznosti, zgrabio sam je za ruku i zagrlio onako uplasenu, krhku, vjerovatno u vecem soku od mog.
- Ti mi trebas ovdje kad se vratim. Ja ne mogu podnijeti da ostanem i gledam tu crninu.
Tako je i bilo. Za bratom nisam prolio nijednu suzu. Srce mi se cijepalo, kad su ga, tj. ono sto je ostalo od njega, stavljali u raku. Uzasni bol, nepodnosljiv, a obrazi mi suvi!
Sjecam se jednom me je pitala da li je tacno da muskarci poslije vodjenja ljubavi imaju potrebu da se ispovjedaju.
- Ne znam - rekao sam - do sada nisam bio sa muskarcem.
Lezala je tu, kraj mene. Pokusavala je pogledom da razbije cauru u koju sam se uvukao. Gotovo mehanicki prelazi rukom preko mojih grudi: gore - dole, gore - dole. Tu mucnu situaciju prekide sapatom:
- Ja ne znam kako to boli i necu se pretvarati i govoriti kako ce proci, da niko ne zivi vjecno... Ali mogu naslutiti da ono kroz sta prolazis je strasno. I ako ti to nije, mozda, neka utjeha, sada i znam da nema smisla ovo sto govorim, tu sam ja, koja te voli, iskreno i puno, puno... I nikad te necu ostaviti. Bez obzira na sve NIKAD! OBECAVAM...
Okrenuo sam se ko oparen. Zacas sam ustuknuo. Privukao sam je sebi i zagrlio. Snazno, snazno - iz nekog instinktivnog straha da i nju ne izgubim.
I zaridao sam! Neko vrijeme me je cutke milovala po kosi, a onda je i ona zaplakala. Bio je to prvi put da je rekla da me voli.
Ovo je trebalo da bude prica sa sretnim krajem. Bar sto se nas dvoje tice. Sad sjedim ovdje i pisem, cemeran, propao sa onom sjetom starca kog je u zivotu svasta gazilo. Pisem vam kraj.
Isla je sa drugaricom, kolima, u neku vikendicu, na rodjus zurku. Samo je stala da nadje neko grmlje. Onako svojeglava, nikada nije gledala lijevo, ni desno. Pretrcavala je put nesto dovikujuci i samo jedna duga, mucna silina slepera i - nje vise nema!
Slavlje se pretvorilo u sahranu.
Kada su mi javili, cini mi se da sam dva sata stajao kao skamenjen pored telefona. U glavi mi je odzvanjao njen smijeh, a rijeci poput masine su tupo rezale, surovo vracajuci u stvarnost: "Zivot je pi*ka, zivot je pi*ka..." Kad sam se osvijestio, nepodnosljivi bijes je rastao u meni. U ustima, nakon svega, mogao sam da osjetim samo ukus gorcine i jada. Poput zivotinje, porazbijao sam sve po kuci i istrcao napolje. Snijeg, hladnoca - nista nisam ni osjecao ni primjecivao. Samo jedan cilj - sam po sebi jasan i logican. Upao sam u njen stan i poceo da vristim:
- Laro, Larooo!
Svi su me gledali zgrozeno. Njena majka je drhtala, histericno ponavljajuci: "Nje vise nema sine, nema!", ni sama ne vjerujuci, sa nekom smijesnom nadom u ocima...
- Lazete, svi vi lazete! LAZEETEEE!
Van sebe, tresao sam jadnu zenu. Njen muz, cika Peca je skocio, uhvatio me za misicu i osamario. Za tren, dosao sam sebi, da bih odmah zatim, pao sklupcan na pod i grcevito se tresao u navali jecaja, nemoci i nistavila.
- Nje VISE NEMA... - ponavljao sam u bunilu.
Jedan vremenski period, totalno je bio izbrisan iz mog pamcenja. Znam samo da sam se jednog jutra probudio u njenoj sobi, u njenom krevetu i sve je pocelo polako da mi se vraca i nanovo ranjava i boli. Prenerazio sam se kad sam saznao da je sahranjena. Prokleti bili, nisu mi dali ni da se oprostim od nje...
Sa bocom votke, uputio sam se na njen grob. Tu sam legao i lokao. Sa svakim gutljajem, pio sam gorcinu, suze i stvarao podnosljivu iluziju da ubijam bol!
Od tada bile su svakakve. Plavuse, crnke, lijepe, ruzne, mrsave, debele. Sve sam koristio za jednu noc; odnosio se prema njima kao prema smecu jer nijedna nije mirisala na jagode i ljubila tako slatko. I nijedna nije bila moja pametnica, i moje dijete, i moja ljubavnica. Mrzio sam ih sto su zive, jer sve su gore, a nju, koja je bila toliko savrsena, uzeo je prokleti Usud! Stekao sam reputaciju manijaka, siledzije. Tukao sam i dobijao batine. Eh, moja Malena, kao da je bilo vazno...
A ona! Bila je tu, kao moja sijenka. Kao pasce koje sam sutirao, a ono se iz ko zna kojeg razloga stalno vracalo. Ispocetka samo poznanica, zatim psiholog. Uobrazila da zna kako mi je, da moze da mi pomogne. Ozenio sam se njom... Ali nemoj misliti da sam te izdao, andjele moj! Bio je to pokusaj ocajnika da sredi nesredivo, bar prividno zalijepi komadice svog beznacajnog zivota i progura dalje. Pustio sam je da zivi u zabludi kako te je istisnula iz moje glave i srca. Ali shvata ona da nije i da su uzalud sve te njene price. Shvatila je onog trena kad se rodila nasa djevojcica, NASA, andjele - moja i tvoja! Jer nema nista njeno! Ima tvoju kosu, tvoje oci, usnice i mirise na jagode.
Ne, ne uobrazavam. Kad bi je samo vidjela... Vidjela si je, ti, prevarantkinjo moja! Dala si mi razlog da zivim, da me mucis da ti jos ne dodjem. Kao onda kad si odlazila i ostavljala me da cekam u neizvjesnosti i sa bezbroj pitanja na koja se nikad nisi potrudila da mi das bar jedan jedini odgovor...

Moram da zavrsim...
Place... Mora da se sad onako vragolasto smjeskas, jer pisem novinama koje si tako rado citala. I sad, tamo gore, likuj, jer si od jednog nepopravljivog Balkanca napravila ovakvog pekmezu i romanticara. Nisam ja ovo pisao, maleno moje, to je moje srce, koje nije stiglo da ti kaze u oci puno stvari koje ga sad tiste i bole. Srce koje je gotovo svenulo otkad si mi ti otisla; otkad sam te izgubio - kako to uzasno zvuci... Ne... Znam da znas: nasa prica nema tuzan kraj. Cekaj me, jer cim dodjem, znam, nasoj sreci nece biti ravna nijedna ovozemaljska... "

IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Sve se dogodilo potpuno neočekivano. Sasvim iznenada našla sam se u ljubavnoj vezi sa oženjenim čovekom, dakle, postala sam "ona druga", iako mi takva mogućnost nikad ranije nije padala ni na pamet. Kada sam nekada, pre nego što se to meni dogodilo, razmišljala o ženama koje imaju veze sa oženjenim muškarcima, zamišljala sam ih s jedne strane kao usamljene i nesrećne osobe, a sa druge, kao nemilosrdne otimačice tuđih muževa, i još gore, očeva. Nikako mi nije bilo jasno zašto su se upuštale u nešto toliko rizično i opasno i kako se nisu plašile posledica koje bi mogle da se izrode iz takvih, zabranjenih i tajnih veza. A onda, i sama sam otpočela takvu vezu i stara pravila i gledanja na stvari za mene su odjednom prestala da važe.

Ostala sam sama

Odmah po završetku srednje škole tata me je preko jednog svog prijatelja zaposlio u velikom i poznatom preduzeću. Radila sam kao knjigovođa i na poslu se bavila samo stvarima vezanim za posao. Privatni život, pa tako i vezu sa Markom, mladićem tri godine starijim od mene, držala sam po strani. Već dve godine smo se zabavljali i ja sam ga mnogo volela i verovala da će naša veza biti krunisana brakom. Uživala sam u Markovim poljupcima i dodirima, tačnije u svakom trenutku provedenom s njim i svoj život, jednostavno, nisam mogla ni da zamislim bez njega. Bio mi je prva ljubav i moja najveća želja i san. Sva svoja maštanja i čežnje vezivala sam za njega, drugarice sam skoro potpuno zanemarila i čitav svoj život posvetila njemu. A onda, kako to u životu često biva, ostala sam sama.

Sasvim mirno, bez imalo nervoze, neprijatnosti i iz čista mira, Marko mi je jedne večeri rekao: – Izvini, Marija, ali ne mogu više. Pošto nisam odmah shvatila u čemu je stvar, zbunjeno sam ga pogledala i upitala: – Ništa ne razumem. Šta to ne možeš? On mi je, međutim, uputio samo jedan kratak pogled, a zatim okrenuo glavu na drugu stranu i ponovo potpuno mirno rekao: – Naša veza je gotova. Ovo je kraj... Već dosta dugo me je sputavala, prosto gušila... Jednostavno, trajalo je dok je trajalo i bilo je lepo, ali je zatim došlo do zasićenja i ja ovako stvarno više ne mogu.

Markove reči pogodile su me kao grom. Sve sam drugo mogla da očekujem, ali ovako nešto nikako. Kakva zasićenost i gušenje, pitala sam se ćuteći. Pa ja njega toliko volim, da bih mu i život dala! Međutim, on je bio neumoljiv i na moje pitanje otkud odjednom sve to, odgovorio je:
– Lepo sam ti rekao da do toga uopšte nije došlo odjednom, ali sam se trudio da ništa ne primetiš jer sam mislio da će proći. Sada mi je potpuno jasno da povratka na staro nema i da je ovo jedini izlaz. Žao mi je, Marija, ali ovo je stvarno kraj.

Ništa mu više nisam rekla, nisam ga čak ni pogledala jer nikako nisam htela da vidi moje suze i moj bol. Samo sam mirno izašla iz njegovog stana i iz života i uputila se u hladnu i tamnu noć. Sitnu kišu koja je padala doživela sam kao suze. Činilo mi se da to nebo saučestvuje u mom, kako sam tada mislila, neprolaznom bolu.

Dani koji su potom usledili bili su za mene ispunjeni usamljenošću i tugom, a ta tuga je bila pritajena jer o svom bolu gotovo nikom nisam pričala. Dobrih drugarica nisam imala, sve sam ih zbog Marka napustila, a sa koleginicama na poslu nisam bila posebno bliska pa tako, u stvari, nisam imala nikoga sa kim bih podelila ono što me je mučilo. Roditeljima sam, naravno, a pre svega majci, sve ispričala, ali sam imala utisak da me čak ni ona nije u potpunosti shvatila jer mi je rekla:

– Pusti ga, Marija, nije on jedini. To da Marko nije jedini znala sam dobro i sama, ali ja sam ga i dalje volela i želela i u tome je bio moj najveći problem.

Neocekivan susret

I kako se to u životu obično događa da kod čoveka dođe do zamene cilja, odnosno da se, ukoliko u nečemu ima problema, okrene drugim stvarima, tako sam i ja sve manje želela da budem nečija draga, a sve više se okretala poslu. Trudila sam se da svoje obaveze obavljam na vreme pa mi se često dešavalo da ostanem u kancelariji čak da večernjih časova. A onda, kada sam jedne takve večeri posle završetka svih poslova pošla u toalet da popravim šminku pre nego što krenem kući, skoro sam se sudarila sa Zdravkom, kolegom iz susednog odeljenja. U prvi mah oboje smo bili iznenađeni i gotovo istovremeno smo izgovorili:

– Izvinite. Očigledno nam je oboma bilo pomalo neprijatno, a ja sam osetila kako su mi se i obrazi zarumeneli. Zdravko je to očigledno primetio pa je dodao: – Izvinite, Marija, još jednom. Molim vas. – Ništa, ništa, događa se – uzvratila sam mu, blago se nasmešila i produžila do toaleta. Pri izlasku iz zgrade zamalo opet da se sudarim sa njim. I da bi malo "popravio" situaciju, on me je upitao: – Hoćete li da odemo negde na kafu? Mogli bismo bolje da se upoznamo i ispričamo, to nam je očigledno bilo suđeno večeras. – Vrlo rado – odgovorila sam skoro ni ne razmišljajući o tome. Prvo što mi je u kafiću Zdravko rekao bio je predlog da pređemo na "ti", koji sam ja odmah prihvatila. I tako, lagano ispijajući kafu, počeli smo, kako je to moj kolega rekao, da se bolje upoznajemo. Rekao mi je da ima dva sina – Sretena i Jovana, takođe je pominjao i svoju suprugu Desanku mada je najviše pričao o poslu i lepoj književnosti – svojoj velikoj ljubavi, kako ju je nazvao.

Pronasla sam srodnu dusu

Ja sam njemu rekla da živim sa roditeljima i ispričala sam mu sve o vezi sa Markom, iako mi ni danas nije jasno kako sam to uspela da prevalim preko usta. Zdravko je bio vrlo zahvalan i kao sagovornik i kao slušalac, a kad se uzme u obzir da je to bilo upravo ono što mi je nedostajalo, jasno je da mi je vreme provedeno u kafiću bilo izuzetno prijatno i proletelo mi je za tren. Sledećih meseci ponavljali su se Zdravkovi pozivi na piće posle posla koje sam ja naravno uvek rado prihvatala i tako smo nas dvoje malo pomalo počeli da postajemo sve bliži jedno drugome. Ne mogu da kažem da sam već tada bila zaljubljena i opijena njegovom blizinom, mada moram da priznam da mi je najviše odgovaralo to što sam imala sa kim da popričam. A onda, jedne večeri posle isteka radnog vremena, Zdravko je ušao u moju kancelariju i uputio mi tako zaljubljen i čaroban pogled da sam se od njega skoro ošamutila. Zatim mi je prišao, čvrsto me zagrlio i strasno poljubio. Od čuda nisam mogla da dođem sebi, mada, kada sada o tome razmislim, taj poljubac je bio sasvim logičan sled stvari. Priznao mi je da je prema meni osetio strast od prvog trenutka, a pretpostavljam da se i u meni "kuvalo" isto, samo sam zbog svog patrijarhalnog vaspitanja to potiskivala u sebi.

Zabranjena ljubav

Sastajali smo se u garsonjeri njegovog prijatelja koji je već godinama živeo u inostranstvu. Bilo je to naše toplo ljubavno gnezdo, nešto što je pripadalo samo nama i gde smo nas dvoje bez ikakvih prepreka i ograničenja pripadali jedno drugom. – Tako si divna... Tako si lepa... – nežno mi je šaputao Zdravko svakog puta dok je polako i vešto skidao odeću sa mene, a ja sam se sva topila od uzbuđenja i miline. Prepuštala sam mu se čitavim telom i dušom razmišljajući u tim trenucima samo o Zdravku i sebi. Duboko u sebi bila sam svesna da je upravo to što sam imala sa svojim ljubavnikom, bilo ono što mi je oduvek nedostajalo. Pružao mi je uživanje kakvo ranije nikada nisam doživela. Kratko, činio je da se osećam kao prava žena, voljena, mažena i pažena. Postao je centar mog života, a ja sam prosto živela za naše susrete. Moj dragi je mene isto toliko želeo. Nije mi uopšte bilo teško da to osetim. Njegove reči i postupci jasno su pokazivali želju i ljubav, a kad god bi me pogledao, u njegovim očima pojavljivali su se neki neobični sjaj i čežnja, ali i pritajena tuga. Uostalom, često je znao i da mi kaže: – Jako mi je žao što našu ljubav moramo da krijemo, što ne smemo da pokažemo svetu koliko se volimo... Da sam slobodan, ne bih se nikad razdvajao od tebe, ali ti dobro znaš moju situaciju... Veruj mi, moja deca su jedino što me i dalje vezuje za Desanku. Među nama odavno nema ljubavi... Samo monotonija i sivilo... Ti si, Marija, pored Sretena i Jovana jedina svetlost u mom životu... – Znam. Verujem ti... A sada me, molim te, čvrsto zagrli. Želim da te osetim i da ti pripadam... – uzvraćala bih mu u tim situacijama ne želeći da razmišljam o njegovoj porodici, njegovoj deci i obavezama koje ima prema njima.

Moram da priznam da bez obzira na to što sam prema Zdravku gajila najiskrenija osećanja, što je on postao moja nasušna potreba i što sam živela samo za njega, nikada nisam poželela da zbog mene napusti svoju ženu i decu. Jednostavno, našu vezu shvatila sam kao nešto potpuno nezavisno od njegovog braka. Sretali smo se kada smo mogli, bilo nam je lepo, uživali smo i to je bilo sve.

O svojoj budućnosti, u stvari, nisam uopšte razmišljala. Bila mi je važna samo sadašnjost i to ona koju sam delila sa Zdravkom, a veza sa njim me je dobro naučila kako da budem diskretna i obazriva. Diskrecija i obazrivost bile su mi neophodne kako ne bih došla na udar žene kojoj sam otimala onu ljubav koja joj je kao supruzi po zakonu pripadala. Radila sam posao koji sam volela, imala sam dovoljno vremena za opuštanje i prikupljanje snage, nisam očajavala i uzaludno očekivala pozive zaboravnog mladića, a s druge strane, imala sam ljubav čoveka koga sam veoma volela. Na sve češća pitanja roditelja, rođaka i poznanika kada nameravam da se udam, samo sam neobavezno odmahivala glavom i odgovarala da sam još mlada i da za udaju imam vremena.

Obuzeli su me nemiri

A onda, kada je naša veza trajala već pune tri godine, u mene su polako, ali opasno počeli da se uvlače nemiri. Zdravka sam i dalje volela isto onoliko koliko i ranije, samo možda malo zrelije i razumnije. Što se njega tiče, posvećivao mi se isto onoliko koliko i pre i čak mi je izgledalo da se vremenom sve više oko mene trudio i silno želeo da me učini najsrećnijom i najpoželjnijom ženom na svetu. Za našu vezu i dalje niko nije znao, ali ipak, bez obzira na to što je među nama i dalje sve savršeno funkcionisalo, počela sam da osećam neki neodređeni teret i činilo mi se da je situacija u kojoj sam se našla ipak preteška za mene.
Osećala sam stalnu i užasno opterećujuću krivicu, bila sam očajna i gotovo svakog dana sve više i više uznemirena. Čak sam počela i da sanjam Zdravkove sinove, koje sam znala preko fotografija, činilo mi se da me njihove oči stalno prate i tužno preklinju da im ne oduzimam onog koji im po svim zakonima prirode i morala pripada. Ni sama ne znam kako to da objasnim, ali vremenom sam počela realnije da sagledavam stvari. U meni su se borile dve izuzetno jake, ali suprotne sile.I kada više nisam mogla da izdržim tu borbu srca i razuma koja je u meni tinjala i pretila da eksplodira, odlučila sam da bez obzira na to koliko će me boleti i unesrećiti, ipak prekinem svoju ljubavnu vezu. Skupila sam dovoljno hrabrosti da sve svoje dileme, nedoumice i razloge za takvu nameru saopštim Zdravku.
On je u tom trenutku promenio boju, a u očima su mu se pojavile suze. Tužno me je pogledao i rekao: – Nemam prava da te vezujem za sebe, jer ja u stvari sem sebe i to samo ponekad i na kratko, ni ne mogu ništa da ti pružim i obećam. Volim te više od sebe, ali ti si mlada i lepa, život je pred tobom. Treba da stekneš porodicu, da se udaš i rodiš decu.. Meni je to sve jasno i ne želim da te sputavam i sprečavam da živiš...

Kraj je bio neminovan

Iako sam očekivala da mi tako nešto kaže, njegove reči su me jako pogodile. Ipak, saznanje da ne može da mi pripadne u potpunosti, bilo je jače od mene. Na rastanku smo se još jednom nežno poljubili i pre nego što je svako od nas krenuo na svoju stranu, Zdravko mi je rekao: – Ako se predomisliš i poželiš i odlučiš da mi se vratiš, znaš gde sam. Biću tu i čekaću, a ako pak nađeš novu ljubav i rešiš da kreneš u neki nov i drugačiji život, znaj da ti na tom putu želim mnogo sreće, jer ti si, Marija, divna devojka i to si i zaslužila... Tu je zastao jer više nije mogao ili nije znao šta da mi kaže, a ja sam lagano napustila garsonjeru njegovog prijatelja. Izašla sam iz stana u kojem sam doživela najlepše trenutke sreće, i krenula u nepoznato, u neizvesnost koja me je uznemiravala, plašila i bolela. Opet sam sama, ali ga i dalje volim Sada, posle punih godinu dana od našeg rastanka, mogu da kažem da sam neopisivo usamljena i tužna, a da mi najteže padaju ravnodušnost i besmisao koji su se uvukli u moj život.

Po pitanju ljubavi, ništa mi se nije dogodilo, a razlog tome je verovatno taj što tako nešto nisam ni želela. Jednostavno, ostala sam nema na sve pokušaje pripadnika muškog pola da mi se približe i proniknu u moju dušu i moja osećanja.

A što se tiče Zdravka, volim ga i želim i dalje! Sve više verujem u to da sam stvorena da budem njegova, a on moj, pa makar to bilo samo tajno i skriveno. Ponekad ga sretnem u prolazu, a njegovi nežni i topli pogledi mi govore da za nas dvoje možda još ima nade.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Zrak života

Branka nije bila moja ljubavnica, nije bila ni moja ljubav, iako muško i žensko, mi smo bili samo drug i drugarica, i moje najbolnije iskustvo.

- Hoćeš li da mi budeš drug? - jednostavno me je pitala, a ja sam poput otirača za cipele, nerazmišljajući puno, naravno pristao ili nekritički prihvatio ponudu. Ustvari, nisam znao šta to konkretno znači: biti ženskoj drug, ali bila je cura na mestu, zgodna i stvarno ne znam zašto je onaj njen verenik ... ah, da ...

Branka je moja drugarica iz srednje škole koju je ostavio verenik i ona ostade sama. Zašto? To stvarno ne znam i nisam je nikada pitao zašto? Ta dosta joj te njene muke, a video sam da je volela da se druži sa mnom, pa da ne pokvarim prijateljstvo nisam je mnogo ni propitkivao.

- Nemoj ni da pomišljaš na "one stvari", to me više ne interesuje. Sve može osim toga - bio je njen komentar jednom prilikom kada sam pokušao da je zagrlim. Branka je inače, posle raskida veridbe, otišla iz sela i došla u grad, našla stan i počela da radi; kosu skratila na jako kratko i nosila je stalno pantalone. Mogla je da popije ... uh, i pušila je da nisam mogao da se merim s njom, ali muškima nije davala da joj prilaze. Šta je to ona našla u meni i ja u njoj, stvarno mi nije jasno - pa, evo, ni danas.

Jednom prilikom sam je vodio na pecanje, pa smo morali da delimo ležaj u kampu jer sam imao samo jedno ćebe; i znaš šta mi je rekla:
- Okreni mi leđa! I nemoj slučajno da se okreneš poliću te 'ladnom vodom.
- A zašto ju je ostavio verenik?
- Vidiš: nedelju dana pred venčanje verenik joj se javio telefonom i rekao:
- Ženim se iduće nedelje. - Pa, znam ludice, i ja se udajem za tebe, šta si pio?
- Nisam pio ništa, ali ja se ne ženim za tebe ....

- Gospode!
- Daaa, daa.
- Baš je "nije htelo"!
- I nije, da znaš. Videćeš da život baš zna da bude surov i da čoveku priredi golgotu bez nekog vidljivog razloga. Posle svega pitao sam se: koja je svrha našeg druženja kada zbog nje nisam mogao da imam curu. (Neko bi sad rekao: pa kada si video da ne ide zašto nisi odustao? Da osustanem od cure?. A koji bi muškarac uradio tako nešto? I, i čemu služi nada? Uostalom bila mi je jedna od prvih)

- Pa, nisi ništa izgubio, ionako nisi imao nekih značajnih uspeha.
- Vidi ti njega! Sad ćeš čuti ono glavno!

- Pogledaj me... pravo u oči me gledaj... i reci, da li je sa mnom gotovo, samo još ti to nisi rekao? Podigni glavu čoveče, pa tebi pričam - bile su to poslednje Brankine reči, meni izgovorene i njeno pitanje koje je ostalo bez odgovora, koji je znala - ali zašto je morala to mene da pita? Na žalost, taj dan je bio i poslednji dan našeg druženja. A što se tiče odgovora, nije bio dole, ali ja sam poput krivca, gledao samo tamo. Jednostavno nisam imao hrabrosti da je pogledam i prozborim. Kako reći nekom, dragom biću, da je lekarska dijagnoza bila neumoljivo tačna? Pa to ustvari i nije bio moj posao. I zašto mene to pita? Možda sam imao pravo, ali dužnost nisam osećao. Posle tolike njene borbe imao sam osećaj da bih potvrdnim odgovorom presudio, da bih rečju poništio njeno delo i sav zajednički trud. Odgovor koji je tražila od mene ličio mi je na neku odluku ili vrstu predaje. Ne, svako ima pravo da sam izabere, odluči, prihvati ili odbaci. Taj deo odgovornosti: da priznam poraz u njeno ime, nisam nikako želeo i nisam imao smelosti da prihvatim. Suočen, u takvim okolnostima, osećao sam se bedno - najbednije u životu.

Eh ... za razliku od mene, ona je imala hrabrosti da se pita i da me pita, a ja sam ostao nem kao riba. Da li je to bilo pitanje njene hrabrosti ili čin mog kukavičluka, ali u svakom slučaju bilo mi je saznanje - kakav sam? Ili možda je ona bila nespremna da se suoči sa neminovnošću i najgorim, pa joj je trebala moja podrška? Da znaš da je, ipak, neka nit cinizma i zavisti bila je u njenom glasu koju do tada nisam primećivao. I tako umesto odgovora i umesto nje, zaplakao sam ja, stegnutih zuba, podižući pogled na gore - da bih izbegao njen.

- Šta je, da li su ti jezik iščupali? Tebi je knedla u grlu, a ja treba da umrem. O bože, pa zar i ti? - glas joj je zadrhtao i kriknula je videvši me da plačem!

Polako sam spustio pogled i video u uglovima njenih očiju dva kristala. Brada mi je podrhtavala, grlo se još više steglo, htedoh i ja da kriknem, da zaurlam, ali nisam imao snage jer se grlo osušilo kao da sam pojeo šaku zelenih dafina.

- Kaži nešto, bilo šta... molim te, ne ćuti više, kada te molim. Neprijatno ti je? - procedila je kroz stisnute zube, mrko me pogledala i naslonila glavu na moje grudi i počela besomučno da me udara pesnicama po ramenima... sve lakše i lakše... a potom me je zagrlila i čvrsto stegla. Zatražila je da je poljubim!

Oboje smo nešto nerazumljivo pokušavali jedno drugom da kažemo između dva poljupca, ali dah smrti nije dozvoljavao grlu da se opusti. Plakali smo i ljubili se. Osećao sam da umiremo zajedno. Stezao sam je sve više i više, želeći da je zauvek uvučem u sebe, da je spasem nečim nepoznatim, nadljudskim. Ali, na žalost spasa nije bilo. Branka se odjednom odvojila od mene držeći me obema rukama za ramena. Nakrivljene glave i otvorenih usana, lica razmazanog od suza i šminke, i posmatrala me. Gledao sam je netremice i na tren mi se učinilo da je htela da se nasmeje. U očima više nije bilo suza; pogled joj je bio pun odlučnosti koji mislim da nikada neću zaboraviti. Sklonila je rukom kosu s lica, prišla mi je i vrhom jezika pokupila suzu koja mi se slivala niz obraz. Za korak se udaljila nameštajući bluzu, a ja, pružih ruku prema njoj, hoteći nešto da joj kažem, ali se već okrenula - i zauvek otišla. Ne znam koliko sam dugo stajao, jer je već uveliko odmakla i nestala iza sledećeg ugla, a meni je u glavi odzvanjalo: "Neprijatno ti je što ću ja umreti ili što ćeš ti živeti...?"

Nepomičan, na mestu rastanka, odjednom osetih žal za propuštenim. Šta je mislila tim pitanjem da postigne kada je otišla s pogledom odlučnosti? Neka poruka, bes, inat, zavist? Ne! Nekako osećam da nije bilo ni zbog nje, niti zbog mene. Ali šta? Zašto me je ostavila da se mučim?

Na telefonske pozive danima nije odgovarala. Od njene majke sam saznao da se zatvorila u svoju sobu i da nikoga ne pušta unutra, osim majku koja joj je svako jutro donosila samo čašu vode.

A kako svaki život počinje krikom, tako je i jednog prohladnog jesenjeg sumornog dana u oktobru počela njena borba, za neki novi život; za spas, za pokušaj da se pobede sile jače od čoveka, za život u životu omeđen brigom za zdravlje koje je već duže vreme bilo vidno narušeno.

Delimo se očigledno na one koji su spremni da se suoče i oni koji beže; oni koji su spremni da se bore svesni večite neizvesnosti i na one, malodušne, koji se unapred predaju - jer, po njima, ionako ništa ne funkcioniše. Da, delimo se na one koji žele i one koji sve negiraju, ali i one sa večnim hamletovskim pitanjem, svesno i nesvesno, koji se večno preispituju. A Branka je uvek bila na strani optimizma.

Kada su lekari Branki prvi put potvrdili verovatnost njenih sumnji i kada mi ih je saopštila, počela je naša zajednička besomumučna trka sa vremenom, borba sa nevidljivim neprijateljem, koga niko do sada nije pobedio. Često sam znao da kažem da kraj nastupa saglasno silama izvan naših moći, ali od kada sam upoznao Branku mnoge moje prihvaćene filozofske krilatice sam polako odbacivao i shvatao njihov besmisao u svetu fizičkog. Savet ili krilatica ima eventualni smisao u vremenu prtedhodnom, pre događaja, mada ni to pravilo ne važi puno. Kada nastupi ili se iskristalizuje činjenica, retko ko ima smislen odgovor, koji se uglavnom nalazi u prošlosti, u uzroku, u našim propuštanjima ili činjenjima. Ali Branka nije filozofirala, kao ni onog trenutka kada je donosila odluku da se povuče. U trenu, kada čovek pada na dno, nema vremena za tako nešto. Mislim da se čoveku, jednostavno, "javi", dođe do saznanja i spoznaje. Svaka dalja priča je suvišna - kada primi poruku.

Znate, neko se rađa očigledno sa više, a neko sa manje energije, volje, želje, mogućnosti. Upravo ta poslednja - nemogućnost - nju Branka nije priznavala. Smatrala je da čovek može sve, ukoliko želi, ukoliko uspe sam sebe da podstakne.

- Nema dangube, život je borba, brajko moj, poraz ne postoji, uvek moraš ići napred i ispred, pobednički. Šta očekuješ da će ti iko išta učiniti jer ti to želiš? Samo ti čekaj. Daj, ne budi dete, čoveče, odrasti već jednom. Taj tvoj večiti idealizam odvešće te u nepovrat. Druže moj, uvek postoji izlaz jer uvek postoji dva puta, levo ili desno, napred ili nazad, gore ili dole. Uvek postoji hoću ili neću. Pa pobogu, nemoj mi reći da nećeš? Hajdemo!

Razoružavala me je svaki put, pa sam se često pitao koliko imaju smisla zablude, u odnosu na osvešćivanja? Zar čovek nema pravo da živi tamo i tako, onako kako mu najviše odgovara, gde se najlepše oseća, pa makar to bio i svet iluzija? Zar nas Bog sve manje više ne trpi takve? Čemu onda napor, patnja? Zar nije isto stići do cilja prečicom? Zar ne stignemo do istog kojigod put izabrali? Što sam više, u životu, tražio osobe istomišljenike, težio onima koji su mi povlađivali, slagali se, sve više sam uviđao da sam samo nepovratno gubio vreme, ne postigavši ništa. To sam sve više uviđao, ali se tom svom porivu nisam nikako mogao otrgnuti. Branka je u tom smislu, bila moje ogledalo i prekretnica.

Mnogima su lica uglavnom zabrinuta, ali ipak svi živimo zadovoljni onim što imamo, čuvajući to što imamo, propuštajući da učinimo korak više, da stvorimo nešto trajnije i vrednije, da bi se osećali ispunjenijim - ili se zadovoljavamo postignutim. Neki ipak imaju više, a neki manje. Neki mogu, a neki ne mogu. Sve to mi vidimo, sa svim tim se susrećemo i to manje više ostavlja traga na nas; manje više podstičući svakog. Ali sve svoje probleme i dileme možemo uočiti pošto se iskazuju u odnosima sa drugima. U tim kontaktima mi imamo priliku da prepoznamo nešto vrlo važno. Na žalost, na to vrlo malo obraćamo pažnju jer mnoge važnosti propuštamo, ne razumemo ili nemamo svest o njihovom postojanju.

Moj prvi susret sa Brankom je bio stvarno slučajan, mogao je i da se ne dogodi, ili završi jednostavno, ali nije. Celog svog života sam želeo nekog sličnog sebi, ali sam po nepisanom pravilu privlačio svoju suprotnost. Apstrahujući elemente muško-ženskih relacija, pitao sam se čemu služi sve ostalo - jer ona je bila moja sušta suprotnost i žensko! Neko bi rekao - sudbina. Dobro, ako tako nazoveš vraćanje tri koraka unazad, već zatvorena vrata, koja sam ponovo otvorio, jer sam u žurbi zaboravio fasciklu na stolu firme u koju sam ušao samo sa ostavim neki dopis? Zar samo tri koraka i jedan pogled mogu čoveku da kompletno izokrenu život? Trideset godina funkcionišeš po nekoj šemi, tu si gde si, saglasno svemu predhodnom, a onda jedna mala nesmotrenost, žurba ili zaboravnost, i baš u tom trenutku, posle trideset godina, ona da bude baš tu. U istom trenutku ona i ja baš na tom mestu zemljine kugle. Neverovatno! (Neka mi neko dokaže da sam ja bio režiser).

Kako je bajka, brzo, potom tekla, tako je dijagnoza da ima rak dojke došla kao grom iz vedra neba. Tu surovu istinu je stoički prihvatila. Nije se mnogo dvoumila. Puna samopouzdanja otišla je na operaciju.

- Brzo ću ja. Bolje što pre, pre ćemo i zaboraviti. A kada se vratim, krećemo da tražimo naš zlatni ćup - rekla je, bodreći me.

Čekaj, ona ide na operaciju, da bi postala ipak, bogalj. Čoveče! Ljudi! Bože, šta nam to činiš, zar nam nije dovoljno ovozemaljske patnje? Šta još treba čovek da žrtvuje? U ime čega? Da li postoji nešto, neko, trenutak, saznanje, spoznaja, mesto, gde čovek može da kaže - evo to sam čekao, to je moj smisao ovozemaljskog lutanja, traženja, kraj mojih muka? Da li postoji nagrada za sve što čovek prolazi i proživljava?

Ali Branka izgleda nije mislila tako. Po povratku kući pokazala mi je delo hirurga uz komentar koji do kraja života neću zaboraviti.

- Ovo je žrtva, ovo je nešto što ti nikako da razumeš. Zato, hajde reci mi da me voliš, pokaži rečima razlog onoga što činiš, ono što mi nisi nikada rekao. Pobedi sebe. Žrtvuj ono što sebično čuvaš. Kako misliš da ti bude uzvraćeno? Evo ja te čekam, ti znaš da te čekam, i znam da ćeš doći. Da li je potrebno još nešto? - i ispućila usne.

Naravno da sam bio razoružan.
- Hajde, da u to ime proslavimo. Nemamo vremena za prošlost. Još mnogo nas očekuje, hoćemo li dozvoliti sebi da nam život protekne tek tako?

Proteklo je još dva meseca a Branka je polako počela da se povlači u sebe. Susreti su se proredili. Taj poslednji put je i bilo ono njeno pitanje, na kome je insistirala da dobije odgovor. Osećala je svoj kraj ili je imala svest o tome. O Bože: kako li se oseća takav čovek kada krene da spava, a zna da neće da se probudi? Pa to je strašno. Šta je u glavi čoveka koji zna da je kraj neminovan? Da više nikada neće...

Da je tešim? Pa bila je jača od mene, živela je i volela život u svom izvornom, prirodnom obliku. A ja sam samo bio njen pratilac. Senka, željna saznanja. Ja sam hteo da je pitam, a ona je tražila od mene odgovor. Ispod oka, sagnutog pogleda, posmatrao je. Šta je trebalo da kažem u tom trenutku besmisla, svog ništavila, bespomoćnosti i nespremnosti da se suočim sa istinom? Imao sam utisak da je htela da joj upravo to kažem:
- Da draga moja, umrećeš! - A ona bi verovatno odgovorila:
- Naravno da ću umreti.

Sada mi je krivo, što sam propustio ono što je bilo traženo od mene. A ja sam se izgleda bojao da ostanem sam. Moj strah je bio veći; strah onoga koji ostaje od straha onoga koji definitivno prestaje. Kakav smo mi to mentalni sklop?

Branka nije mogla ništa drugo ni da odgovori. Ali sam se bojao da upravo ne bude suprotno. Bojao sam se novog ili još jednog razočarenja, bojao sam se da ne budem žrtva još jedne svoje zablude jer u njoj sam video Boga. Pa neka onda i ostane tako, baš onako kako sam je poznavao; nju, koja je okrenula moje shvatanje života za sto osasmdeset stepeni. Ona, koja mi je pokazala put. Jedan čovek koga sam mogao i da ne sretnem. Jedan slučajan susret, koji se pretvorio u trku sa vremenom, u borbu za svaki dan, svaki sat. Na traženje mogućnosti da se izbegne ono najgore, da se produži život. Ali svaki dan joj je donosio sve veću nevolju za nevoljom, sve veću patnju, Sudbina ju je šibala do kostiju.

I tako do pre neki dan, imam utisak: kao da je bilo juče, kada joj je majka ušla u sobu poželevši dobro jutro i s pitanjem da li joj još nešto treba osim vode. Odgovorila je da joj ni voda više nije potrebna i zamolila majku da izađe. Majka je uporno insistirala, a Branka je na kraju odgovorila,
- Dobro neka bude čaša vode.

Čaša vode koju nikada nije popila jer je uz majčin vrisak pala na pod i razbila se.
Na majčin poziv, stigao sam vrlo brzo, da je spremimo za večnu postelju.
Ona je bila pola čoveka!
Gde se deo ostatak?
Da li čovek kada umre, sa sobom, sa svojom dušom, nosi i deo tela?
Šta je sada realnost, gde je u ovom trenutku naša životna filozofija?
Šta u tom trenutku odlaska jednog bića pretstavljamo mi koji smo ostali?
Šta znači ovo beživotno telo?
Šta znači život?
Da li ima ikoga da mi odgovori?
Gde je moja devojka Branka?

A sada u nekom vremenu bliskom ovom, posetio sam Brankinu majku, i bio u njenoj sobi. Stajao sam u ustajalom vazduhu sobe, memljive atmosfere zemunskog prizemlja koju su remetili jutarnji sunčevi zraci probijajući se u trakama između starovremskih teških zavesa, zaklanjajući, ispucale bele farbe, nekada nečiji kibic-fenster, verovatno ćerke nekog njenog pretka, a potom i brankin. U snopu što svako jutro nagoveštava svima buđenje, budile su se i sunčevom toplotom podstaknute čestice prašine igrajući svoj neki ples. Gledajući ih - kao da videh Branku, i htedoh da ih upitam:

- Gospođice zrno prašine, da li ste za jedan ples?
Ali nisam.

Svetle mnogi putevi kojima hodimo, koje svi imamo, baš poput ovog zraka koji sam posmatrao, ali ih ne razumemo, ne prepoznajemo ili nespremni na njih krećemo - krik životnih sila večito uz nas, baš onako i onda kada se rađamo, pa i kada pred vratima nepoznatog treba da skinemo ovo teško odelo koje nam je Bog skrojio - zrak koji nas vodi da poletimo u susret nečemu novom, ostavljajući za sobom sebe u delima i nedelima, u vremenu proteklom, kao i nepopijenu čašu vode koju nam je neko, s najboljim željama doneo, i kao i život ove stvarnosti koji napuštamo jer nam je izgleda, nekom rukom tajnom, samo poklonjen.

- Da, ostavljamo sve, jer sve ostaje - uvek, nekome drugom!
Tako mora biti.
- Ne slažem se. Ne prihvatam. Zašto je Branka bila kažnjena? Posle tolike muke za mojom drugaricom Brankom ostala je samo jedna čaša, naknadno donešena, njena čaša... i ova priča. Zar to nije budalasto. Čemu bol, patnja, muka .. i to čoveku koji nikome ništa nažao nije učinio?

- E moj druže, a koliko tek ima neispričanih priča!
- Koliko?
- Baš onoliko koliko nas ima!
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 4 5 ... 14
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 03:38:16
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.13 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.