TACKA
Ima trenutaka prije i poslije,
prostora s jedne i s druge strane,
jezne dubine i beskrajne visine,
sve slozeno u njenoj bestjelesnosti.
Ona okoncava uzdah, recenicu i pricu.
Sto je trajalo tu prestaje,
sto se protezalo tu staje.
Nestvarna, svemu stvarnom daje smisao.
Bez nje nema bizine ni daljine,
simetrije, vrtnje i smirenja.
Ni zivota, nakon svega.

VRIJEME U JAGODICAMA

1.
Vrijeme se u jagodicama skupilo,
u linijama; dodirnem papir, proslost ostavim na njemu, ali sta, boze, jesam li one trenutke radosti,
koje li, kada li, prosuo, mada bih,
negdje drugdje, ali gdje, boze, radije ostavio - na tvome vratu, obrazu, usnama, ali koga to, kada;
dodorinem, ali smijem li dodirivati,
ako se drugome, cak i nevinom,
ostavlja proslost sto nevina
biti ne moze, ili ces reci -
svjestan da time nista ne rjesavas -
moze, covjece, moze, brate moj;
slobodno diraj, slobodno se
sluzi rukama svojim, prstima...

2.
U jagodicama je vrijeme, bije
svojim odmjerenim ritmom, znam,
osluskujem, hoce li mi reci znak,
hoce li me uvesti u tajnu koju
tijelo jedino zna, odvojeno od uma sto se uvlaci u jagodice;
uvlaci u taj bat, svrab sto jeca -
jesam li jos napolju kada govorim obicnim rijecima o jagodicama;
vrijeme i cvorovi iz kojih klija
dan po dan, dan za danom, sami
u svome ostavljenom jutru,
sta da im obecam ako ne znam,
ako ne mogu da odgonetnem bat
vremena u jagodicama...

3.
U jagodicama je bog, on slaze
dane, susi ih nocu, jutrom pusi
mirno, slusajuci vjetar i kisu
sto mi iza vrata biju dok idem
uza stranu, prema vrhu stalno
u magli, stalno u ledu;
bog nista ne trazi, ne nudi,
samo slusa, samo gleda, iz jagodica provirujuci na sve,
samo njemu poznatim nacinom;
trgnem se, on miruje, pusi,
bog ili vrijeme, sta li je,
nikada necu saznati.

PJESMA O SVESCI
Oprosti mi, svesko, sto sam te zanemario.
Postavsi tjelesno lijen, punio sam se smislom.
Jedini izvor iz kog sam pio, jesam ja sam.
Oprosti mi sto sam te stavio ispod teskih knjiga
u kojima je skupljena meni nepotrebna mudrost.
Zaboravivsi njenu svrhu, danima gledam olovku -
zasto da je vise uzimam u ruku. Ako ne dodirujem olovku, ni tebe, svesko,
vise necu otvoriti!
Po cemu da pisem?
Cime da pisem?
Samo sobom u sebi, bezazlena svesko.

RUZA
Rose, oh reiner Widerspruch, Lust Niemandes Schlaf zu sein unter soviel Lidern.

( Epitaf na Rilkeovom grobu, koji je pjesnik za zivota sam sebi namijenio.)
Ne sadim te i ne obrezujem, da ne bih povrijedio onoga u srcu tvom, od svijeta
zasticenom, sto bdije i sni. Uz latice
se priljubilo u sjaj preslo lice. Prebirem te, kao beskrajnu knjigu,
iscitavam uvijek ponovo isto mjesto
gdje je rosa ispisala svoj san.
Ruzo, izrasla iz rijeci i uzvika,
na pribrezju smisla - tu glavu spusta
onaj cije je sve, po porijeklu, iz te glave iskralo se - u prozoru
vidim, u ogledalu slutim, u krvi
uzgajam - razbokori se, nevidljiva
ovome vremenu u kome se sve lomi.

CRKVA
Ne rusim te i ne gradim.
Roden sam u tebi, ili si ti
stvorena u meni, u cas objave
svega onoga sto sam sada.
Ne vicem, ne mrmljam, cutim
skupa s tvojim oltarom,
star kao san na ikonama.
Cesce me razgraduju nego grade,
podrivaju temelje, ljuste malter:
nisam li sakrio drugu ikonu
ispod ove kojoj se klanjam.
Zvoni u meni veliko zvono,
niko ne dolazi, ne cuje bruj
sto me je cijelog vazdigao.
Nisam li potonu, pitaju,
zasto u cutanju provodim zivot.
Kako da se sporazumijemo
kada se ni cuti ne mozemo?
Svako samo svoja crkva,
samo svoja nijema molitva
pod kupolom bezmjernog neba.

OTICI
Ne potraje to, jedva se ozon,
praskozorje i tamna noc osjete,
kad se u tijelu, kao drugo bice,
odjednom ozivjelo i snaznije
od ovog koje mu kao ljuska sluzi,
probudi i protegne - vrijeme je
da se trazi drugi kraj i vidik,
drugi prijatelji i rod vaskoliki,
san i u snu vizije, drhtaj u goleti -
sve sto se imalo, drugome pripada,
i mi sami, s ovim plamenom,
izmedu mnogih boravista.

PONIZNOST
Mogu da kleknem, bilo gdje, odmah,
ako u prozracnom, u mirisnom vazduhu
dohuji samo meni jasna i cujna zapovijed;
mogu da perem noge umornom putniku,
da u svoju postelju primim gubavca,
da jelo, da...mogu, mogu!
Vicem li to, unezvijeren,
predajem li se ocajanju,
u predvecerje pod Brdom,
u vjetru koji jaca i prijeti.
A nista ne mogu, nista ne zelim,
zaglibljen u svojoj dumaci,
cas lijevi cas desni tegleci vo -
klize po blatu, po glibu rodnome
rasusene taljige bez putnika.

IZADJI
Vrata sigurno postoje, pronadi ih.
Negdje, ako ne na pravom mjestu,
u cosku, postrani, izvan pogleda,
u podrumu, ili na spratu, pod krovom,
postoje vrata, dovoljna za izlazak.
Sagni se ako treba, lezi na stomak,
priljubi se uz pod, smanji se potpuno,
ma kolika bila kroz njih se moze.
Ne slusaj upozorenja, ne uvazavaj
prigovore, ne sklapaj oci dok ti muzika
odvlaci paznju od osnovne zelje,
dok ti glasovi proroka i komandanata
crtaju ono sto ce jednom doci.
Posveti se samo jednom - izlasku!