APOKALIPSA
Zasto su se toliko plasili
vijesti o Apokalipsi?
Sada vide da je i ona za ljude,
prezivjece je jos jednom,
dolazila je ona vec njihovim precima,
cascavali su je, potkradali,
od nje svoje bajke sacinili.
Sada izgledaju prema nebu -
hoce li vec jednom Apokalipsa
za njih drugog izlaza nema!?

PROBUDIH SE STAR
Juce ujutro, prvo ljubavno pismo.
Radost je grijala moje udove, nestrpljenje ubrzavalo misli,
niz kicmu kuljao sok plodenja.
U podne, s djecom, otisao u grad,
medu svijet da se pokazemo,
po prodavnicama besposleni da cunjamo,
potom da se na rucak umorni vratimo.
Lezali u travi, uz rijeku,
vjecnost pocivala u granama
i vrijeme s kojim ne znamo sta bismo.
Pred vece s veselim drustvom,
rakija, pecenje, razgovori.
Gotovo nerado odoh na spavanje,
ili me tu, u fotelji, san prevari.
Probudih se maloprije, sasvim star,
sve oko mene jasno mi govori:
moje ruke, noge, koza.
Ko se uvukao u moj krevet
i dise ovim isprekidanim dahom?
U ogledalu cu vidjeti
da je to neko drugi,
ali bolje je da spavam,
jos se nisam potpuno naspavao.

STARE NOVINE
Poput starih ljudi, stare novine smrde,
iako ih pokusavaju drzati na suvom; uvazavajuci njihovu krhkost pazljivo ih uzimaju u ruke, stavljaju u krilo
i posmatraju s ociglednom zebnjom -
otvarajuci ih, slusajuci ih, drzeci ih,
ne izlazu li se, potpuno nepotrebno,
bijesu vremena koje huji, u granama
bliske sume.
Tu su slike mrtvih vremena, ljudi
izbusenih kao stare gume na biciklu
koji vise niko ne vozi. Razgovori,
pjesme, romani u nastavcima, istorije
ratovanja, bolovanja, udvaranja sudbini -
bijase li bas tako, u prolazu
nije li neko okrenuo smjer, prema bliskoj sumi.
Sve je sklonjeno ali ocigledno,
ko da ih prihvati, kome je potrebna
njihova iskrena prostodusnost
u vremenima osipanja, hladnog sunca,
u sparnim danima beskonacnih ljeta -
samo u rukama starca, novina zasuska
i podsjeti na tek prolistale krosnje
bliske sume.

NAD FOTOGRAFIJAMA DJECE
Od svojih pelena, oni su trosili nas zivot,
prvo na sitno, potom vec mjesece, godine,
tu su sada rupe, progutano vrijeme.
Sto vise zagledamo lica, stvari, vrijeme,
osjecamo kako negdje, necujni glas,
sasvim monaski, svoj racun svodi -
od prsta do prsta preturaju se zrna,
vjekova, svjetova, nestajanja.

( Trava je ipak nesto drugo, miloscu
visnjom dotaknuta u vremenima nastanka,
iz korjena svoga u visine nebeske gleda,
podignu se i klonu travke, ocarane
romorom zvijezda lakih kao utjeha. )
Kroz prste propustam godine, slike
u kojima neko cvrsto stoji u magli,
dodiruje stvarno i nestvarno, obuzet
hipnotickim zovom trenutka.

BUDUCI SVJETSKI RAT
Niti su zavjerenici, niti politicari, iako se oko stola, u hladnoj sobi, spore oko buduceg svjetskog rata. Kao u vrijeme varvara, opet, evo,
veliki rat bio bi neko rjesenje. Ujedinjena Evropa, kaze jedan, nece ici.
Nikako, slaze se drugi, iako razlozi
s kojih se slazu nisu isti. Amerika ce sve rasturiti, ali ni Rusi
nece sjediti skrstenih ruku.
Rakete, bombe, atomi, vojska...
preko stola, od jednog do drugog,
lete hladnom sobom. Saglasnost
o neminovnosti ovog korisnog rata
je visoka, raspolozenje gotovo isto,
ali o vremenu njegovog izbijanja
ne mogu da se sloze. Hoce li to biti
prije ove zime, prije ove gladi,
prije ovog blata u koje se tijelo
nevidljivog seljaka umotava!

ENCENSBERGER SLUSA RADIO I CITA NOVINE
Pjesnik Encensberger, zavrsivsi svoj posao
na radiju, osamivsi se uz prozor, uzima dnevne novine i pogledom prelazi po nijemim
i dugim redovima. Povremeno, osvrce se da bi nekoga zamolio da mu procita nekoliko redova - slabo vidi u posljednje vrijeme
a naocale nije ponio. Moze li jos ikoga prevariti?
Zasto pjesnik Encensberger ne vjeruje vise svojim ocima, niti usima dok u kolima ili
u svome neurednom stanu slusa radio? Sta
vidi dok gleda, sta cuje dok slusa?
Izmedu redova uguravaju se drugi redovi,
jedan clanak ulazi u drugi, kao prsti jedne ruke medu prste druge, ili mnogo tacnije, kao cunak tkacki sto leti kroz potku. Tekstovi vrlo udaljeni i razlicni kao dva talasa spregnuti
padaju po njemu i guse ga - visoka voda
grca u sebi da ga ne bi ludim proglasili.
Glasovi s radija se umnozavaju, cak i njegov
pomijesan cuje s drugima, Krista, Volf, dum-dum meci, sirovi snimci s terena,
sve umiksano u jednu emisiju, s vijestima,
horoskopom i savjetima buducim majkama -
a Encensberger grca. Pobacite,svijet je
i onako prepun idiota!

GRADOVI
U gradovima ptice u nebeskom plavetnilu, predvecernji setaci, zagusen saobracaj,
pas koji pretrcava ulicu, semafori,
pjesacki prelazi, zelene pijace,
podstanari na mracnom stepenistu;
penjite se, gospodo, otvoreno je!
U gradovima hlorisana voda, sumpor dioksid
u vazduhu i u dvoristima, u vrtovima,
oko vodoskoka, u unutrasnjosti "marice",
provlaci se u ucionice i draska nosnice
djevojcica koje se zadjevojcuju;
bas veceras ce na veliku zurku!
U gradovima knjizare, koncerti i prijemi,
nagrade zasluznima, odlikovanja i postavljenja,
po parkovima, na prljavim klupama nosioci, zasluznici, odbornici, pomocnici,
samci i samice; jata vrana lijecu nebom
i smjestaju se po krosnjama drvoreda.
Gradovi se nadimaju od snage, od ponosa,
sami za sebe groblja, otpadi, ludnice,
Golgote, pustinje, Ararati, samice,
kelije, uboznice, beton, staklo, zeljezo.
Gradovi vise s nebesa, vavilonske kule
dalekih svjetova. Nevidljive nebeske sake
prebiru po smecu, po zitu, po povrtnjacima.
Sta je zasijano, sta niklo, sta ce se,
negdje, negdje, napokon prihvatiti!

AKO SE IPAK OSVRNEM
Ozbiljna lica, govore mi: Ne osvrci se!
Na pravom si putu, medu svojima,
jasan i jednostavan, neunistiv gotovo.
Ne plasi se da ce te neko spreda ili iza, sa strane kazes,
iznenaditi nozem, puskom, bombom.
Osjecas li put na kome si, cvrstinu
podloge, dobar plan i perspektivu?
Nikada nisi bio ovdje, s nama, dijeleci hljeb nasusni i rakiju; sam za sebe svijet, izgubio si se
na otvorenom prostoru polja u magli.
Ne osvrci se, dakle, za uspomenama,
ne sumnjaj u svoju bracu danas -
nema Euridike, nije ni postojala.

PONIZNOST
Mogu da kleknem, bilo gdje, odmah,
ako u prozracnom, u mirisnom vazduhu
dohuji samo meni jasna i cujna zapovijed;
mogu da perem noge umornom putniku,
da u svoju postelju primim gubavca,
da jelo, da...mogu, mogu!
Vicem li to, unezvijeren,
predajem li se ocajanju,
u predvecerje pod Brdom,
u vjetru koji jaca i prijeti.
A nista ne mogu, nista ne zelim,
zaglibljen u svojoj dumaci,
cas lijevi cas desni tegleci vo -
klize po blatu, po glibu rodnome
rasusene taljige bez putnika.

IZADJI
Vrata sigurno postoje, pronadi ih.
Negdje, ako ne na pravom mjestu,
u cosku, postrani, izvan pogleda,
u podrumu, ili na spratu, pod krovom,
postoje vrata, dovoljna za izlazak.
Sagni se ako treba, lezi na stomak,
priljubi se uz pod, smanji se potpuno,
ma kolika bila kroz njih se moze.
Ne slusaj upozorenja, ne uvazavaj
prigovore, ne sklapaj oci dok ti muzika
odvlaci paznju od osnovne zelje,
dok ti glasovi proroka i komandanata
crtaju ono sto ce jednom doci.
Posveti se samo jednom - izlasku!