TACKA
Ima trenutaka prije i poslije,
prostora s jedne i s druge strane,
jezne dubine i beskrajne visine,
sve slozeno u njenoj bestjelesnosti.
Ona okoncava uzdah, recenicu i pricu.
Sto je trajalo tu prestaje,
sto se protezalo tu staje.
Nestvarna, svemu stvarnom daje smisao.
Bez nje nema bizine ni daljine,
simetrije, vrtnje i smirenja.
Ni zivota, nakon svega.

U DALEKOM TUDJEM GRADU
Prizeljkivao si cesto,
od mladosti zaljubljen u lutanje,
da se bas na tom trgu podajes suncu
slusajuci mijesanje jezika.
Nikada nisi imao dovoljno novaca
da otputujes mirno ne brinuci se o povratku
niti o rodnom gradu sto ceka
strpljivo kao utociste.
Tako si mogao zivot da prozivis,
gubeci pomalo nadu u putovanje
da se sasvim iznenada, kao carolijom,
nisi nasao upravo tu, na trgu
za kojim se toliko zudio.
Ali, gdje je tvoj rodni grad
u koji se vise neces vratiti?
Ko je sada tamo naslijedio tvoj san
spokojan i nespokojan,
tek probuden a vec umoran!

NOVI GUSLAR
Zamrznuto vrijeme u sumracnoj sobi,
zamrznute rijeci u smrzlim ustima,
zamrznute ruke, strune i slusaoci -
vece tone mimo reda, munjevito,
svjetovi slozeni i ostavljeni
naporedo, ukrsteno, posuvraceno.
Ali pjevac se samo pjesmom drzi
ovoga svijeta, samo glasom zaziva
svoj dom, djecu i mjesecinu,
kriske vremena davno je progutao,
zivi od vode i polomljenih rebara.
Nekada su bili jedno, gusle i on,
mozda i bez vida, s rakijom u njedrima,
s rukom voditeljicom i molbom
da vrati dogadaje i ljude,
da okrese vrijeme i povjesa ukrase.
A ogledalca kao ogledalca,
u njima nema ni duse ni plamena,
samo odezde i mrtvi junaci -
smrt bila i otisla, jednom zauvijek.

OCAJNA PJESMA
Mozda i postoji prav put, jasan dan,
sutrasnje jutro i hljeb nasusni
o kome smo molitve sastavljali.
Mozda se na svetom Brdu jos uvijek
posvecenim, ubogim,prezrenim i nevidljivim,
ukazuje Apoteoza koja jeste izlaz i spas.
Mozda sjedajuci za veceru
svoj posljednji zemaljski obrok uzimas,
naizgled s drugima, naizgled bezbrizan.
Mozda ti je jedna strana u zivotnoj sjeni
a druga u onostranoj svjetlosti,
obje uvjerene u smisao prelaska.

CIST
Tamo gdje oprasmo ruke,
ostala je voda, u lavoru,
koju se ne usuduju prosuti.
Plase se za zemlju gdje bi
ona pala, za rastinje
koje bi tu moglo izniknuti.
Kako bi ono izgledalo,
koje bi tajne krilo?
Da li bi se bar dio prljavstine s nasih ruku
u plodovima zemaljskih hrana
svijetom prosirio?
Prvo tek tu, u okolini svojoj, gdje nam ponudise vodu, lavor i peskir,
i sapun s njima; tu gdje sada,
kao iz drugog svijeta, miruje. Ima li nacina
da se rijese tog tereta,
ili ce ih on u propast odvesti?

ODIJELJEN OD SVIJETA
S bezbroj stvari, odijeljen od svijeta,
u misolovci koju sam drugima bio namijenio. Drvo, staklo, kamen, papir, stvari stare
i sasvim nove koje sam stvorio
s jednom mislju - da se zastitim,
stezu me u sobi gdje drhtim od straha.
Slike, muzika, bezbrojne knjige,
pridrzavaju moj posrnuli duh -
nisam slusao Propovjednika;
ni on se poslusnoscu nije proslavio.
Utjeha nista ne vrijedi, prazno
zvoni njeno naprslo zvono u smoli
gdje moram da disem i da znojem
iskupljujem staro nepovjerenje.

ZABORAVLJENI PRIZORI
Sta te, nocas, steze u grudima?
Neke bi se rijeci mogle poredati
jedna pored druge i mirno
zakljuciti - slusaj, dises!
Ali drugo je ovo vrijeme, majko;
isto gledamo, a drugi drhtaji
nasa tijela ticu, druge rijeci
na stolu sijecemo - uzmi ovu
meni se uvijek za usta lijepila.
Udara sjekira, zvone prozori,
tocak u dumaci preklinje nocobdiju
da skvasi dlanove i tabane -
zar se sklad vise ne drzi
ovog mjesta, gdje je andeo svracao?
Ne koristi otvarati iskustva, sjecanja,
ni u knjigama nema jasne pouke -
ako ti se ide pritezi obucu,
ovdje te vise nista ne drzi

POKLON
Na stolu je, zamotan jos uvijek,
otkako su ga neznanci sprtili,
niti mu ko prilazi, niti ga spominje.
Svako ugrabi koji tren da ga pogledne,
usput samo, dok za poslom nekim ide,
iz sobe u sobu, ili na dvor.

Nemamo djece da budu radoznala,
nas je to odavno proslo,
ne ocekujemo dobre vijesti,
radosne dare i izvjestaje,
odakle sada taj zamotuljak
na nasem astalu, bas na crnom,
sto cijelu noc svijetli
i budnim me drzi.
Gdje cemo vecerati, gdje grah
i karte baciti, ako se ne nade neko hrabar izvan nas, polulud,
da ga odveze ili hitne na drvljanik,
da mu pravedne svinje presude!

Otvorimo li ne otvorimo li,
isto nas kajanje ceka, dvoglavo,
opako, samo mrtvima poznato,
koje nam je u zamotuljku
neznanac, u pravi cas, donio.

SUDBINA
Crve u zemlji, kada dode vrijeme,
razgradice crvi, postepeno, poput nas,
ili poput nasih neprijatelja.
Negdje u prikrajku, cega li,
ruju i cekaju kosmicki crvi,
svoju bracu i magline, muziku sfera,
mocniji od Sekspira i starog Baha.
Sve je trosno, ali u sebi traje
i stalno raste, sigurno u providenje
i njegov sapat. Cuje i razumije:

"Trud se isplati!"; ili: "Bice dobro!"
Kao da gradevina raste, uzidani
su dijete, majka, munja i grom;
svakodnevne molitve, tamjan i hostija,
cuvaju zanos - krepko se zivi.

ZIMNICA
Sta to spremas u kolnici, s ocem
svojim mrtvim, s djecom nerodenom?
S kim se razgovaras u sumrak,
ne paleci luc, kraj kovackog mijeha?
Zatvorio si se ljetos, evo jesen
izmice, otvori siroka vrata kolnice
da upregnemo konje u sanke,
iz sume cemo dovlaciti hrasce!
Snijeg je pao, ako snijeg cekas,
nema vise vrelog podneva, veceri
i noci, jutra i tmurni ljudi,
sve studi, sve nekud othodi!
Jesi li gotov, samotni kuvaru,
ne vidim dim od tvoga mijeha,
niti se cuje rakijski curak?
Da te zaboravim, danas, i da novu kolnicu gradim?!