VRELO
Iz stijene, iz zemlje, odasvuda,
ako je tako negdje nareceno,
rezultat cije moci, volje i truda,
prosvrdla do nas vodeno vreteno

i krene dalje, tokom kojim mora,
put druge vode, drugacijeg toka,
kroz vrleti, pustos, dah prozora
u kome se vidi i san oka.

Okovanom ledom prilazi mu zvijer,
zedna poslije neke strvine,
i tvoje oko, cisti sijer

srece se s njom; od prvine
isto disu, isti im i smijer;
samo da zazubori, da prosine.

LESEVI
Rasuti po brdu, u sumi, u polju,
plove rijekom, lete nebom, trunu
u siprazju, suse se na kolju,
neke slazu u vrelu furunu.

Isjeceni na kriske, kao slanina,
vezani zicom, kovani ekserima,
zgomilani podno rodnih planina
izbuseni mecima i gelerima.

Imali ime, porodice, boravista,
prijatelje, livade i sela,
sve je s njima sada jedno nista.

Cak ni ziska u srcu pepela,
cak ni jecaj hladnog konacista -
samo Amin opstog Opijela.

KOCICEV TRIPTIH
1. Mesija
Svaka je tvoja rijec mocno zvono
cija se jeka u sve nas probija,
jerbo si ti sam mjed kojom ono
jeci i od koga zvoni istorija.

Svaka je tvoja rijec ogledalo
u kome su nasi mrtvi na broju;
kao u Nojevu barku sve je stalo:
ljudi, stoka, suma, sunce na prisoju.

Svaka je tvoja rijec zavjetna truba
iz koje se ori opsti neposluh;
za meke usi melodija gruba

kojom se glasa tvog naroda duh
uplasen da se od Zapada ne oguba
i da ne omrzne svoj rod, vino i kruh.

2. Rijeci
Kada bi mogao, mladi volsebnice,
sve rijeci koje Kocic ikad rece
povesti sa sobom i stici uvece
u Stricice, gdje na njih jos lice

neka lica, blago, mozda i sumarci,
u drugi bi svijet usle tvoje oci
i drugu bi pjesmu poceo da toci
vrutak krvi koga sakrise ugraci.

Tek tu bi shvatio ovoga uznika
sto je po Becu lutao izgubljen,
sam u mnostvu samljih prolaznika,

njemu mrskim jezikom oblijepljen
jezikom svjetski velikih pjesnika,
u blato svoga Zmijanja zaglibljen.

3. Pismo iz dusevne bolnice
Brate moj, koliko smo stari?
Svijet se mene odrekao, rode!
Isparavam se, treperim u jari,
na kamenu malo zaostale vode.

Ja danima ovdje trazim svoje rijeci,
kriju ih od mene u formalinu;
mrtve, lude, pale su u sjeci!
Hoce li i one uljeci u brinu?

Kako da ugledam jos jednom sebe?
Kako da cujem zdravo smijanje?
Ko na mene misli, ko i dalje zebe

hodec lagano, po brazdi, kao sijanje?
Slusam tisinu, nesto stalno grebe
i sapce: Hodi, ceka te Zmijanje

VRATA TAME

ZVONO U NEBESIMA
JEVANDJELISTOVA MOLITVA
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
koji si stvorio Josifa i Mariju
i njihovog sina, a naseg Boga, Isusa.
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
koji si stvorio andela navjestenja,
i mudrace potom, strasnog Iroda, magarca
slugu Isusovog, i ucenike njegove, medu kojima, Pavla, zvanog Savle, i Petra koji je, mada nerado, kako bi se ispunila rijec Gospodnja,
zaspao u cik zore opijen dolazecim danom.
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
koji si stvorio fariseje, sadukeje i knjizevnike,
Getsemenski vrt, Kanan, Emaus, i goru Maslinovu,
hodanje morem, cuda s vinom, ribom i iskusenjima.
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
koji si vaskrsao Lazara i Isusu slavu dodijelio,
koji si stvorio Golgotu, Varavu, i Mariju Magdalenu
da stoji podno krsta i slusa prostakluke vojnika
koji su joj doskora krilo ljubili.
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
koji si stvorio Poncija Pilata, sveto vaskrsenje,
i apostole punog srca od sveg toga tvorestva.
Neka je slava tvoja, dovijeka, covjece,
sto se s Gospodom oko svega ovoga ne sporis.

BLAGOVIJEST
Treba odvaznosti, da se s nebesa
medu ljude side. Kako odabrati
pravi cas u kome se covjek, sam,
u tebe, andele, nece pretvoriti!
Izbjeci cu da te s ljudima poredim,
ali kako do kraja svoje sumnje,
svoj obicni oprez da izrazim? Ovdje,
gdje ce se nenadano oglasiti Nebo!
Mozda je nedovoljno nase, ljudsko znanje,
da bismo se s tobom mjerili;
samo, vjeruj mi na rijec, nisi siguran
da je poredak stvari na zemlji jasan
i zakljucen - vri, negdje, andele,
kljuca i klokoce nevidljivi izvor
cija te snaga nebeski plasi.
Stoga, oklijevas - nije li
u blagovijesti skriven i tvoj pad!

OSTARJELI JOVAN
Ni najmanje se ne osvrcem na vas
sto iz prikrajka kao iza kace
osnazeni svjezim vijestima iz Nigdine
trazite moju glavu na pladnju
sto ga pronosi stara plesacica.
Ako i krstim ponekog, nenadano,
stalno u cudu da je tu moc,
ruke su mi bez znakova milosti,
hljeb tvrd, voda ustajala u bokalu,
zivot stalno visi o koncu.
Nema milosrda u vasim ocima,
cak ni ljutnju ne vidim,
sve vam se uzgredno desava -
ujutro se ne sjecate ni zrtve
ni svoga dalekog naredbodavca.
A lipin hlad nam nudi zastitu,
koliko lisce traje, dok jesen
u prvom mrazu ne lipse. Mozda
bi jednom - zasto se uporno nadam - pod rukom mogao moj puls osjetiti.

ZVONO NA NEBESIMA
Veoma daleko, neko je rekao:
Mozes samo da places.
Zasto je neko meni dalek
rekao sta mogu, u svoj dan?
Nismo se vidali, nismo izmjenjivali
pisma, poruke, fotografije, jadikovke -
odakle mu ta hrabrost
da tako neuvijeno kaze sta mogu
u svojoj osami, u svojoj izbi
prisloniv ponekad uvo uz zemlju
kroz koju struji sapat mrtvih.
U jednom casopisu, tek izaslom,
u prevodu s teskog jezika,
pojavila se pjesma sa tim stihom,
ali ja sam shvatio smisao:
Nema slucajnosti medu nama,
suvise je nevidljivih niti
u vjetar odaslano, s raznih strana,
eno ih u svjetlosti, visoko gore
gdje jos traje dan, prepletene
poput zvona - strazare i zvone!

POPUT BILJKE
Svaka biljka, mozda, ne znam, ljekovita je na svoj nacin.
Godinama, i duze, sigurno,
proucavaju ih, skupljaju i suse,
iskuvavaju, natapaju, cijede -
neku vajdu od toga vidjece. A covjek, botanicari, antrpolozi,
u nekom svom djelicu, gdje li,
ima, mozda, ne znam, ljekovitosti!
Sta da se cini s njim, ovdje,
kako da se prokuva, natopi, procijedi,
kako bi dao mrvu jednu, zrnce,
kojim ce se neko, bar na nebesima,
posluziti i okoristiti, prodisati,
zaustaviti krvarenje, bar apetit
popraviti, ako ne, sam Svemocni,
u onim ostrim trenucima nervoze
zbog covjeka i njegove bijede,
za umirenje da uzme, tri kapi
na nebesku kocku secera.