Oboriti ili ne :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

DISLEKSIJA

Uzroci disleksije
Disleksija stvara nove poglede na svijet

Djeca s disleksijom pri čitanju mijenjaju redoslijed slova ili slogova u riječi, zamjenjuju ili izostavljaju neka slova, mijenjaju, dodaju ili izostavljaju pojedine riječi. Disleksična djeca opisuju da im se pri čitanju riječi okreću u različitim smjerovima, da slova 'plešu', da ne mogu uhvatiti red ili da se rečenice stapaju.

Rukopis im je često neuredan i nerazumljiv, također dolazi do izostavljanja i zamjene pojedinih slova i slogova te teškoća pri izražavanju misli u pisanom obliku. Disleksično dijete je često dezorijentirano u vremenu i prostoru i ne može točno odrediti vremenski slijed događanja. Ovisno o obliku i stupnju disleksije, dijete može imati sve ili samo neki od navedenih simptoma.

Dio opisanih simptoma može se javiti i kod određenog broja djece koja nemaju disleksiju, što često zbunjuje roditelje i nastavnike. Međutim, simptomi kod djece s disleksijom su brojniji, jače izraženi i dugo traju. Zato je važno razlikovati djecu koja imaju prolazne teškoće u čitanju i pisanju, djecu koja imaju trajne poteškoće (disleksija) i djecu koja imaju teškoće u okviru općenito smanjenih sposobnosti. Svakoj od navedenih grupa treba pristupiti na prilagođen način.

Uzroci disleksije

Većina stručnjaka slaže se da je glavni uzrok disleksije zamjena funkcija moždanih polutki. Za jezične funkcije mozga, dakle, i za čitanje i pisanje, zadužena je lijeva moždana polutka koja se još naziva analitička. Kod disleksičara zbog kašnjenja razvoja lijeve polutke jezične funkcije preuzima desna. Kako desna polutka primarno vrši funkcije sinteze vizualnog i auditivnog tipa, pojavljuju se teškoće pri analizi riječi, a to objašnjava zbog čega disleksičari misle na neverbalan ili vizualan način.

I geni su važni, no ne i presudni za nastajanje disleksije. Naime, dijete može posjedovati gen za razvoj disleksije, ali to ne mora značiti da će imati taj poremećaj. Prema posljednjim rezultatima sedmogodišnjeg istraživanja provedenog u Walesu i zapadnoj Engleskoj, u obiteljima tristo djece koja pate od disleksije gen uzročnik disleksije je KIAA0319, no njegov utjecaj na razvoj poremećaja tek se treba detaljno proučiti.

Na razvoj disleksije utječe i govorno područje i načini podučavanja čitanja i pisanja. Razlikuje se analitičko-sintetička metoda podučavanja i globalna, koja je pogodnija za disleksičnu djecu. U hrvatskom jeziku piše se prema glasovnom načelu (kako čujemo tako i pišemo) i zbog toga je važno analizirati glasove, što češće dovodi do pojave disleksije.

Postotak disleksije u zemljama slavenskih jezika kreće se od pet do 10 posto, dok se u zemljama engleskog govornog područja, zbog velikih razlika između govora i pisma, penje na 15 do 30 posto. Usporedbe radi, u Kini i Japanu gdje je u upotrebi slikovno pismo, koje obrađuje desna moždana polutka, tek jedan posto stanovništva ima disleksiju.

Disleksija stvara nove poglede na svijet

Sindrom specifičnih jezičnih teškoća poznatiji kao disleksija na žalost mnoge djece koja se s njim moraju nositi kod nas još uvijek nije općeprihvaćen. Neupućene osobe na pozicijama koje direktno utječu na djecu mogu svojim neutemeljenim optužbama djetetu u potpunosti zagorčati odrastanje. Nema potrebe da budete u toj skupini ili, još gore, na mjestu roditelja koji se protiv tog neznanja bori, a sve na račun djeteta.

Disleksija se najčešće otkriva s polaskom u školu, kada se kod djeteta javljaju problemi prilikom čitanja, pisanja, a dijelom i računanja jer ne može pravilno prepoznati pisane simbole jezika.

Disleksija se javlja u najranijem djetinjstvu te se obično otkriva u ranoj školskoj dobi, kada dijete počinje savladavati vještine čitanja i pisanja. Disleksična djeca su prosječne ili natprosječne inteligencije, izrazito kreativna, s razvijenim posebnim, vizualnim, stilom mišljenja. Razlikuju se oblici i stupnjevi disleksije, a pravovremeno otkrivanje, podrška okoline i prikladna terapija mogu je ublažiti.

Primarni je problem kod ovog sindroma što ga roditelji koji nisu upoznati s njim ne mogu ni prepoznati. Oni koji su čuli ili čitali o disleksiji mogu već kod djeteta predškolske dobi primijetiti znakove disleksije, no i tada ne mora značiti da se radi o disleksiji.

'Primijetila sam da moje dijete nikako ne može pročitati riječ spajanjem slogova, već isključivo spajanjem slova, što ga je užasno usporavalo. Također je u pisanju bio vrlo neuredan, slova je pisao naopako ili bi u riječi izostavio koje. Zatražila sam mišljenje učitelja, a odgovor je bio - nemojte paničariti, dijete vam je jako lijeno, malo ga pogurajte, ako u drugom razredu neće znati čitati, onda se zabrinite', ispričala je majka dječaka koji je skupo platio učiteljsko nepoznavanje disleksije.

'Kroz drugi razred se ponovila ista situacija, a objašnjenje učitelja je uvijek bilo isto: lijen, nezainteresiran, pa čak i glup. U trećem razredu dijete je potpuno 'zablokiralo', više nije htio niti pisati niti čitati. Škola je za njega postala pakao, a mi roditelji, zbog vlastitog neznanja, pritiskali smo ga sve više i jače.'

Da im sin ima disleksiju otkrili su nažalost tek kad je počelo drugo polugodište četvrtog razreda osnovne škole. Zbog velikih poteškoća u pisanju i čitanju, ali i nerazumijevanja nastavnika, premješten je u drugi razred, gdje mu je sugerirano da ode u Dom zdravlja na 'obradu' kako bi se ustanovio uzrok njegovog odbijanja učenja i svega što s učenjem ima veze.

'Nakon 'obrade' koja je trajala gotovo četiri dana i gdje su ga 'obradili' defektolog-logoped, psiholog i psihijatar, rečeno mi je da moje dijete ima disleksiju. No najveći šok je slijedio u razgovoru s psihijatrom koji je tražio snimanje njegove glave u Vrapču, jer tko zna što se tu još krije.'

Poslije takvih savjeta očito je da se liječnike ne mora baš u svemu slušati. Umjesto u Vrapče zabrinuti su se roditelji dali u potragu za literaturom i osobom koja bi im mogla i htjela pomoći. Osoba je bila prof. Ines Galić-Jušić, a prvo što im je rekla bilo je da je njihovo dijete potpuno izgubilo povjerenje u sebe, u ljude, ali i u roditelje. Nije ni čudo, jer ruganje, ignoriranje, izbjegavanje, ismijavanje pratili su ga pune četiri godine.

Problemi tu nisu prestali, jer iako je 'dijagnosticirana' disleksija te su roditelji poduzeli sve što je u njihovoj moći, profesorima to jednostavno nije bilo dovoljno.

'Koliko su neki naši učitelji i profesori needucirani shvatili smo kada je naš sin krenuo u peti razred. Razrednica je potpuno ismijala naša nastojanja da joj objasnimo da disleksično dijete nije niti glupo, niti debilno, niti je potrebno da radi po posebnom programu, već da mu treba samo malo više vremena nego ostaloj djeci, npr. samo pet minuta više da napiše test. Njezin je odgovor uvijek bio isti - znate, ne mogu ja njemu gledati kroz prste zbog druge djece u razredu.'

Jedini je izlaz bio promjena sredine. Rezultat je bio očit te je do tog trenutka jedva dobar učenik osmi razred u drugoj školi završio s vrlo dobrim uspjehom te upisao Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Ipak, postoji velik broj djece kod koje možda nitko nije svjestan njihovog pravog problema te ih se i dalje pogrdno etiketira, što u većini slučajeva rezultira asocijalnim ponašanjem ako ne i nečim gorim.

U svakom slučaju, nema razloga da ne učite na primjeru drugih. Posumnjate li da neko dijete ima disleksiju, potražite stručno mišljenje logopeda ili defektologa. Danas postoje vrlo jednostavni testovi pomoću kojih se može sa sigurnošću utvrditi disleksija.

Pogrešan odnos prema disleksičnom djetetu vrlo lako može rezultirati njegovim asocijalnim ponašanjem!

Važno je također objasniti djetetu, rječnikom prilagođenim njegovoj dobi, što mu se i zbog čega događa, te mu biti podrška, iskazivati razumijevanje i hrabriti ga. Također, s problemom i potrebama djeteta treba upoznati i ostale članove obitelji, školu i prijatelje.

Nastavnicima koji u razredu imaju dislestično dijete preporučuje se da u radu čim više koriste različita nastavna sredstva i pomagala (vizualna, slušna, osjetilna), da imaju individualan pristup i da stvaraju pozitivnu atmosferu u razredu, u kojoj se prihvaćaju različitosti. Nastavnik ni u kom slučaju ne bi smio prisiljavati disleksično dijete da čita u razredu pred svima ostalima, ako ono to ne želi, zadavati mu dodatne vježbe kao što su prepisivanje, zahtijevati da piše urednije i davati mu iste vremenske okvire za rješavanje zadataka kao i ostalim učenicima.

Albert Einstein, Thomas Edison, Leonardo da Vinci, Pablo Picasso, Walt Disney, Agatha Christie, John Lennon i brojne druge značajne osobe imale su disleksiju, što samo potvrđuje da su zbog specifičnih poteškoća naučili razviti drugačiji stil mišljenja i vizualizacije, a svojim su se sposobnostima istaknuli i upisali među velikane.

'Moje dijete u školi', priručnik za roditelje djece s posebnim edukacijskom potrebama

© Obiteljski centar Karlovačke županije