Evo jednog zanimljivog teksta,koji moze da pomogne u razumevanju ovog problema....

Krajem 1993.g. došao sam iz Austrije gdje sam tada živjeo u Beograd da se vidim sa jednom meni dragom osobom koja je uspjela da izađe iz Bosne u kojoj je tada bjesnio rat. Tom prilikom, ta osoba mi je ispričala kako se u Sarajevu sprijateljila s nekim Rusom koji je radio za UN a istovremeno je bio i obavještajac. Uostalom, većina onih koji rade za kojekave organizacije u sklopu UN, Crveni Krst itd. i koji se muvaju po ratom zahvaćenim područjima rade istovremeno i za neku obavještajnu službu, to uostalom i nije neka velika tajna. (Ovdje trebamo uzeti u obzir i mogućnost da UN imaju svoje obavještajce, jer kako se čini, ta organizacija ima veoma važnu ulogu u uspostavljanju Novog Svjetskog Poretka). Međutim, taj Rus je ovoj osobi rekao i to da će 1999 g. Amerikanci napasti Srbiju, kako bi od nje odcijepili Kosovo. Na njeno pitanje, da li će Rusi stati na stranu Srba, ovaj je bukvalno odgovorio – “Samo kobajagi; Rusija će se samo praviti da je na strani Srba’. Ovaj obavještajac nije htjeo da ‘elaborira’ nešto više na tu temu, nego je samo posavjetovao ovu osobu da se skloni u stranu, osnuje porodicu i da ne razmišlja o svemu tome, jer ionako neće razumjeti stvar.

Moram priznati da ni ja u to vrijeme nisam baš najbolje razumjeo sve ovo, mada sam cijelo vrijeme od izbijanja rata na našim područjima osjećao jednu vrstu manipulacije iz vana (i “odozgo”) a istovremeno sam bio frustriran što nisam mogao da vidim ko to vuče konce, kako i zašto, odnosno, što nisam mogao da vidim one tzv. ‘manipulatore iza zavjese’ ili da nađem neko racionalno objašnjenje za sve to. Ovi podaci su me dodatno frustrirali jer nikako nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da smo žrtve manipulacije sila koje unaprijed znaju kad će na koga doći red, kad će se u kojem dijelu svijeta prouzrokovati neka kriza, koliko dugo će ta kriza trajati, koliko ljudi će biti eliminisano itd. što takođe podrazumjeva da prosjećan čovjek tu dođe kao neka vrsta ping-pong loptice koja odskače onako kako je ko udari, sve dok neko ne stane nogom na nju!?!

Bez obzira što sam na mahove pokušavao da se utješim da se u gornjem slučaju radilo o nekom ‘drugoligaškom agentu’ (“jer u drugom slučaju ta “vijest” sigurno ne bi stigla do mene”), u podsvijesti mi je nesto zvonilo na uzbunu, a u ‘stomaku’ sam osjećao da je taj čovjek rekao istinu, što se kasnije jasno ispostavilo kao tako. Kasnije, kad sam se prihvatio proučavanja pozadine ove tematike, ispostavilo se da su se moje sumnje potvrdile, odnosno, da već od davnina postoji jedna vlada koja upravlja svim zbivanjima na našoj planeti, dok se istovremeno održava iluzija podijeljenosti među narodima i državama.

Sve do izbijanja rata na našim prostorima, mogu da kažem da sam bio programiran, manje više, kao i svi ostali. Bio sam Yu-patriota i entuzijast u smislu da mi kao ljudska bića možemo ne samo od naše zemlje, nego i od cijele ove planete napraviti jednu baštu u kojoj svako može lijepo da živi. Vidjeo sam ono što sam želio da vidim a bio sam slijep za stvari koje nisam htjeo da vidim tj. one stvari koje mi se nisu sviđale ili se nisu uklapale u moju sliku realnosti. To se ukratko zove – život u iluziji.

Nakon mase nekih ličnih šokova koji kao da su namjerno bili tako aranžirani od strane ovog univerzuma - da me probude ili da me unište, započeo sam sa proučavanjem tzv. objektivne realnosti. Tu se odmah javio problem što sam se pri tome jos uvijek čvrsto držao nekih svojih predubjeđenja u smislu kako bi ona trebala da izgleda, a što sam ih se duže držao, toliko sam više lupao glavom u zid.

Drugi problem s kojima se suočio bio je taj što u bibliotekama i knjižarama nisam mogao naći materijale koji su sadržava značajniju dozu istine kada se o ovoj tematici radi, međutim, preko http://nebitno nekih privatnih izdavača i interneta još uvijek je dostupno dosta toga iz čega se može sklopiti kakav takav mozaik. Ono što je specifično, to je da čovjek pri svemu tome stiće utisak da je na jednu informaciju plasirano 10 dezinformacija, kada se o ovoj tematici radi.

U prvoj fazi istrazivanja očekivao sam da su novac i kontrola jedini i dovoljan razlog za jednu relativno malu grupu ljudi da ne prezaju ni od čega kako bi odrzavali svoju moć i kontrolu tokom hiljada godina. S obzirom da mi je relativno brzo postalo jasno da se radi o jednom dugogodišnjem planu (pogledaj: Protokoli Sionskih Mudraca), koji se sprovodi u djelo veoma vješto, korak po korak, iz generacije u generaciju, mahom od strane članova jednih te istih porodica koje su u međusobnom srodstvu, dugo mi je trebalo da racionalizujem otkud jedna tako sumanuta predanost pojedinaca jednom tako dugoročnom planu u čijim plodovima oni ne mogu “do vijeka” da uživaju. Odgovor na ovo pitanje našao sam u pretpostavci da se oni stalno inkarniraju u istim porodicama. Međutim, ni to nije baš sasvim držalo vodu.

Proučavajući kojekakva tajna društva primjetio sam da su okultizam, rituali i simbolika njihov sastavni dio, kao i to da je veoma malo svjetskih državnika, vladinih službenika, uticajnijih ljudi itd. koji nisu članovi nekog od tih društava. Dovoljno je samo pogledati spomenike i grbove na zastavama nekih zemalja, multinacionalnih korporacija itd. a istovremeno poznavati neke osnovne “iluminati-simbole”. U gornjim ehelonima ovih društava, uključujući i neke religiozne grupe i sekte tipa mormona i drugih, redovno se održavaju i žrtveni rituali satanističkog tipa. Još jedna od stvari koje idu zajedno s njima je i pedofilija.

Tajna društva, sama po sebi, idu zajedno sa uspostavljanjem i održavanjem ljudima nametnutog ‘matriksa’ i hijerarhijskog sistema kontrole nad ovom planetom, mada je sasvim razumljivo da većini njihovih članova nije jasno šta se događa, niti su oni uopšte u stanju da steknu malo širu sliku. Oni su zadovoljni sa svojom ulogom šarafa u mašini i povlasticama koje imaju.

Ukoliko čovjek zaviri malo dublje u istoriju, neće mu trebati dugo da uvidi kako je i koliko ona izmanipulisana. Dovoljno je samo doći do saznanja nekih areheologa kojima je zabranjen pristup medijima i vidjeti koliko toga ima što se zataškava iz prostog razloga što pobija sve ono što se uči u školama kada se o našoj zvaničnoj istoriji radi. Na tu temu dovoljno je samo pročitati knjigu Forbidden Archeology, Cremo; Thompson, da bi se bar vidjelo da ‘nešto nije u redu’.

O manipulacijama ratova da ne pričamo. Rijetko ko danas postavlja javno pitanja tipa zašto saveznici nisu bacili nijednu bombu čak ni u blizinu ijedne strateške njemačke fabrike, kao što su to npr. bili petrohemijski pogoni I.G. Farben, fabrike kugličnih ležajeva, oružja i optičkih sprava itd, dok su se istovremeno bacale bombe na Beograd, u kojem se koliko toliko pružao otpor fašistima!?! Iz jednostavnog razloga što u tom slučaju Njemačka ne bi bila u stanju da ratuje i što su Prescot Bush, djed danasnjeg američkog predsjednika, Allen Dulles, bivši direktor CIA, i porodice tipa Rockefeller, Rotchild itd. i mnoge druge iluminati-porodice imali svoje akcije u tim kompanijama i što im je taj rat odgovarao. Zašto su Prescot Bush i Rockefeller snabdjevali Hitlera kaučukom i naftom preko Španije (uz pomoć Onazisa, takođe)? Uostalom, bez Rotchildove pomoći (Rotchild-i se inače predstavljaju Jevrejima!) Hitler ne bi ni bio u stanju da dođe na vlast u ondašnjoj Njemačkoj.

Pa, organizacija revolucije i uvođenje komunizma u Rusiji uz pomoć iluminata i Rockefeller-ovih para i kasnije prebacivanje nuklearne tehnologije iz USA u Rusiju, kako bi se osnovao “bauk” komunističke i nuklearne prijetnje…! Formiranje blokova i indukcija straha u narodne mase od izbijanja nuklearnog sukoba. Trka u naoružanju…Sve se režira i sprovodi iz jednog jedinog centra! Normalan narod služi kao topovska hrana, baterija i žrtva koja se prinosi “svevišnjim bogovima” ovih individua koji na prvi pogled liče na ljude, dok u suštini po svom genomu i mentalnom sklopu nemaju mnogo zajedničkog s onim što bi se podrazumjevalo pod normalnim čovjekom. Sa vrha piramide lako je upravljati mentalno programiranom i razjedinjenom populacijom. Podijeli, pa – vladaj! Usput kontroliši sve bitne informacije, jer one imaju potencijal da promijene stanje svijesti čovjeka.

Strategiju mentalnog kontrolisanja narodnih masa oni su davno savladali. Danas je samo unapređuju. To nije nikakav problem. Dovoljno je samo uzeti za primjer vojsku. Jedan prijatelj koji je svojevremeno služio armiju u jednom centru za obuku rezervnih oficira u Bosni, svojevremeno mi je priznao da mu je mozak nakon 6 mjeseci obuke bio toliko ispran da je bio u stanju bez ikakvog razmišljanja da ubije rođenu majku, da mu je neki od pretpostavljenih izdao takvo naređenje.
Metode za individualno i masovno programiranje ljudi uz pomoć audi-vizuelnih signala, elektromagnetnih talasa određenih frekvencija itd. danas dostižu svoj vrhunac. Atlantiđani su svojevremeno bili implantirani određenim kristalima koji su bili u ‘rezonanciji’ sa centralnim kristalom, programiranim da ih mentalno kontroliše. Danas njihovi potomci opet rade isti posao!?

Kada sam sa svojim proučavanjem objektivne realnosti stigao do teme vanzemaljaca i njihove moguće uloge u pozadini manipulacije ljudi, tu sam morao da zastanem i relativno dugo se zadržim, jer nisam mogao tako lako da prihvatim kao činjenicu mogućnost da neko manipuliše nama kako mu se sviđa iz jedne druge oblasti postojanja. Vanzemaljci pogotovo. Oduvijek sam u sebi znao da oni postoje ali sam na neki način bio ubjeđen u njihovu dobrodušnu prirodu kao i to da žive negdje ‘tamo daleko’ a nas eventualno, s vremena na vrijeme, samo posmatraju ne ulazeći u neku direktnu interakciju s nama. Nakon što sam malo dublje proučio stvar, ispostavilo se upravo suprotno od onoga što sam nagadao. Vjerovanja i nagađanja su smrtni neprijatelj istine.

Današnja nauka je takođe kontrolisana kao i sve ostalo. Dozvoljeno joj je da se bavi i objašnjava samo materijalni aspekt Svega Što Jeste. Besplatna energija je tabu tema, ona zvanično ne postoji, mada u suštini postoji od kako je svijeta i vijeka. O nekom povezivanju nauke sa duhovnošću, nema ni govora.

Korištenje talasa određenih frekvencija za efikasno liječenje različitih oboljenja čovjeka i reparaciju DNA je tabu tema u medicini. Čovjek mora da se boji da se ne razboli, on mora da se boji smrti i kad je zdrav i kad je bolestan, a isto tako dobro da plati za lječenje odnosno kontrolu simptoma bolesti, dok je živ i dok ima para.

O kontroli bankarskog sistema, obrazovanja, medija, religije … itd. da ne govorimo.

Kažu da Novi Svjetski Poredak podrazumjeva jednu vladu, jednu armiju, jednu monetu, jednu religiju, mentalno kontrolisanu populaciju itd. Ovdje se odmah pojavljuje par očiglednih pitanja a to su, kao prvo, zašto jedna vlada, kada je već imamo? Čini se da se ovdje samo radi o prelasku te vlade iz tajne u javnu. Njeno postojanje do sada je bilo tajno da bi se mogli manipulsati razni međuljudski konflikti i održavati neprestana kriza i strah od mogućih konflikata. Njeno postojanje će biti tajno sve do sljedećeg velikog sukoba kojeg će ona organizovati i nakon koga će se ukazati uslovi za njeno zvanično i javo ustoličenje. To je, navodno, bilo potrebno da bi se ljudi lakše kontrolisali. Strah je glavna poluga za kontrolu čovjeka. Logika ovih entiteta je da ako čovjek nema prirodnog neprijatelja, onda prirodnog neprijatelja treba stvoriti u vidu drugog čovjeka koji je po nečemu kobajagi drugačiji. Samom tom logikom i strahom od onoga koji se smatra neprijateljem, ljudi će odobriti potrošnju enormnih finansijskih i materijalnih sredstava za vojne svrhe.

Ta sredstva su tolika da kad bi se ona pravilno raspodijelila, ljudi ne bi morati raditi, prema nekim procjenama, više od 4 sata dnevno, 4 puta sedmično a imali bi duplo viši standard. To se nije smjelo dozvoliti jer bi tada ljudi imali i više vremena za razmišljanje, pa možda i proširenje svog opšteg obrazovanja i svijesti, te bi ih bilo mnogo teže manipulisati. Ljudi bi mogli početi čak u jednoj većoj mjeri i uživati u životu. Samim tim, manje bi patili i oslobađali manje emocionalne energije, a to je ono što nikako ne odgovara našim “hiperdimenzionalnim svevišnjim gospodarima”, jer oni u tom slučaju ne bi imali šta da jedu, tj. od čega da žive.
Investiranje finansijskih i materijalnih sredstava u vojne programe analogno je bacanju tih sredstava u jedan bunar bez dna.

Drugo pitanje koje se postavlja je zašto zvanična totalna kontrola, kad nas već sada skoro kompletno kontrolišu? Doba vodenjaka, čini se, podrazumjeva poslednju fazu razvojnog ciklusa čovječanstva, ubrzavanje frekvencija planete, pa time i buđenja određenog dijela populacije. Svjetska vlada se navodno nada da ce uz pomoć određenih hemijskih sredstava raspršivanih u obliku kemtrejlsa, propagacije EM talasa odredenih frekvencija, subliminalnih poruka audio-vizuelne prirode, i stalnim sijanjem straha uz pomoć medija smanjiti frekvencije naših tijela do te mjere da ne budemo u stanju da ostvarimo ‘kvantni skok’ na ‘gornji sprat’ ili, što bi se reklo – da ostanemo u “podrumu” do daljnjeg. Istovremenom modifikacijom i manipulacijom mentalnog stanja čovjeka uz pomoć elektromagnetnih talasa, on će se povremeno dovoditi u slična stanja svijesti kao što su ona u kojima se on nalazi za vrijeme ratnih ili drugih sukoba, te će se ona vrsta energije tako i dalje oslobađati za potrebe ‘svevišnih bogova sa sprata iznad nas’, sve dok se mi ovdje nalazimo.

Jedan američki vojno-politički strateg jednom prilikom davno reče da će američki neprijatelji prvo biti zemlje iz drugog bloka, nakon njih teroristi, pa onda ‘odmetnički’ režimi nekih trećih zemalja, nakon toga asteroidi i na kraju - vanzemaljci.
S ovim se možda možemo složiti, samo s tom rezervom, da se svjetska vlada sigurno neće suprostavljati ovim vanzemaljcima koji je već odavno kontrolišu, tj. greysima i reptoidima. Ukoliko bi slučajno došlo do sukoba s nekim vanzemaljcima, onda bi to sigurno bilo s tzv. ‘silama konfederacije’, koji su u suštini pozitivne prirode i koji bi nam jedini mogli pomoći. Naravno, oni bi nama bili prikazani u negativnom svjetlu. (Za sada ni jedni ni drugi zvanično ne postoje).
Što se asteroida tiče, sve su prilike da je planeta Nibiru upravo izmišljena da se odvuće pažnja od grupe asteroida koja nas posjećuje svakih 3600 godina, kako to neki sumerski spisi lijepo kažu, samo što se krivo tumače, kao uostalom i većina drugih stvari.

Na kraju krajeva, sve je povezano i ništa ne treba posmatrati izolovano. Tako, možda se može reći da ipak postoji veza između Novog Svjetskog Poretka, vanzemaljaca, predstojećih ‘prirodnih’ kataklizmi i eventualne tranzicije u 4D?!?

Da li je ovo teorija zavjere, objektivno stanje stvari na ovoj planeti ili nijedno od to dvoje? Mislim da ćemo to imati priliku uskoro da vidimo.

Sem Haris
Vi  Verujete da je Biblija reč božja, da je Isus sin božji i da će samo oni koji veruju u Isusa naći spasenje posle smrti. Kao hrišćanin, verujete u te tvrdnje ne zato što se zbog njih osećate dobro, već stoga što mislite da su istinite.

Pre nego što ukazem na neke od problema u vezi s tim verovanjima, hteo bih da istaknem mnoga mesta na kojima sam saglasan s vama. Na primer, saglasni smo u sledećem: ako je jedan od nas u pravu, drugi nije. Ili je Biblija reč božja ili nije. Ili Isus nudi čovečanstvu jedini, istinski put spasenja (Jovan 14:6), ili ne nudi. Slažemo se u tome da biti pravi hrišćanin znači verovati u to da su sve druge vere duboko pogrešne. Ako je hrišćanstvo ispravno a ja istrajavam u svom neverovanju, trebalo bi da me snađu strašne muke u paklu. Još gore, ubedio sam druge, među njima mnoge koji su mi bliski, da se odreknu same ideje o Bogu. I oni će patiti u "ognju vječnom" (Mateja 25:41). Ako je osnovna doktrina hrišćanstva ispravna, onda sam ja zloupotrebio svoj život na najgori način. Priznajem to, bez daljega. činjenica da me ni najmanje ne zabrinjava to što i dalje otvoreno odbacujem hrišćanstvo, trebalo bi da vam nagovesti koliko su za mene neodgovarajući vaši razlozi da budete hrišćanin.

Naravno, ima hrišćana koji nisu saglasni ni s vama ni sa mnom. Za neke hrišćane, druge vere su podjednako ispravni putevi spasenja. Pojedini hrišćani se ne boje pakla i ne veruju u Isusovo fizičko vaskrsenje. Ti hrišćani sebe opisuju kao verske liberale ili verske umerenjake. S njihovog stajališta, i vi i ja ne razumemo šta znači biti vernik. Između ateizma i verskog fundamentalizma postoji, uveravaju nas oni, ogromno i divno područje koje su generacije umnih hrišćana u miru istraživale. Prema liberalima i umerenjacima, vera se tiče tajanstvenosti, smisla, zajedništva i ljubavi. Ljudi grade veru iz svekolikog tkanja svojih života, ne samo iz pukih uverenja.

Već sam na drugom mestu pisao o problemima koje vidim u verskom liberalizmu i verskoj umerenosti. Ovde je dovoljno da samo primetim kako je problem i jednostavniji i urgentniji nego što to liberali i umerenjaci obično priznaju. Ilije Biblija samo obična knjiga koju su napisali smrtnici, ili nije. Ili je Hristos bio uzvišen, ili nije bio. Ako je Biblija samo obična knjiga, i ako je Hristos bio običan čovek, osnovna doktrina hrišćanstva je pogrešna. Ako je Biblija obična knjiga, a Hristos običan čovek, istorija hrišćanske teologije priča je učenih ljudi koji, deo po deo, stvaraju kolektivnu zabludu. Ukoliko su istinite osnovne postavke hrišćanstva, onda neverujuće poput mene očekuju mnoga sumorna iznenađenja. To vam je jasno. Jasno je i barem polovini Amerikanaca. Hajde onda da budemo iskreni prema sebi: na kraju će jedna strana zaista pobediti u ovoj raspravi, dok će druga zaista izgubiti.

RAZMISLITE: svaki posvećeni musliman iz istih je razloga musliman iz kojih ste vi hrišćanin. Ali vama ti razlozi nisu ubedljivi. U Kuranu se neprestano tvrdi da je to savršena reč tvorca svemira. Muslimani u to veruju kao što vi verujete da je Biblija savršena reč božja. Obimna literatura u kojoj se opisuje Muhamedov život dokazuje, sa stanovišta islama, da je on bio poslednji božji poslanik. Muhamed je uveravao svoje sledbenike da Isus nije božanskog roda (Kuran 5:71-75; 19:30-38), i da će svako ko veruje drugačije večno boraviti u paklu. Muslimani su sigurni da je Muhamedovo mišljenje o tome, kao i o svemu drugom, nepogrešivo.

Kako to da niste probdeli noći razmišljajući da li da se preobratite u islam? Možete li dokazati da Alah nije pravi, istinski Bog? Možete li da dokažete da arhanđel Džibrael nije posetio Muhameda u njegovoj pećini? Naravno da ne možete. Ali ništa od toga ne morate da dokazujete kako biste odbacili verovanja muslimana kao apsurdna. Na njima je da dokažu kako su valjana njihova verovanja o Bogu i Muhamedu. Oni to nisu dokazali. Nisu u stanju da to učine. Muslimani naprosto ne iznose dokazive tvrdnje o stvarnosti. To je savršeno očigledno svakome ko nije omamljen islamskom dogmom.
Istina je da vi tačno znate kako je biti ateista u odnosu na verovanja muslimana. Zar nije očigledno da se muslimani zavaravaju? Nije li očigledno da svako ko misli da je Kuran savršena reč tvorca svemira, tu knjigu nije kritički pročitao? Nije li očito da doktrina islama predstavlja gotovo savršenu prepreku poštenom istraživanju? Da, sve je to očigledno. Isto tako kako vi vidite islam, pobožni muslimani vide hrišćanstvo. A ja tako vidim sve religije.

Božja dobrota
Negde u svetu, muškarac je oteo devojčicu. Uskoro će je silovati, mučiti i ubiti. Ako se takva strahota ne dešava upravo u ovom trenutku, desiće se kroz nekoliko sati, najviše za nekoliko dana. To pouzdano možemo reći na osnovu zakona statistike koji upravljaju životima šest milijardi ljudi. Prema istoj statistici zaključujemo kako roditelji te devojčice veruju - kao što i vi verujete - da svemoćni Bog pun ljubavi pazi na njih i njihovu porodicu. Jesu li u pravu kad u to veruju? Je li dobro što u to veruju?
Nije. Sveukupnost ateizma sadržana je u tom odgovoru. Ateizam nije filozofija; to nije čak ni pogled na svet; to je naprosto prihvatanje očiglednog. Reč ateizam ne bi ni trebalo da postoji. Nema potrebe da iko sebe predstavi kao "neastrologa" ili "nealhemičara". Nemamo reći za ljude koji misle da je Elvis još uvek živ ili da su tuđini upali u našu galaksiju samo da bi uznemiravali rančere i njihovu stoku. Ateizam nije ništa drugo do hor glasova koje dižu razumni ljudi kako bi ukazali na neopravdana religiozna uverenja. Ateista je samo osoba koja veruje da bi 260 miliona Amerikanaca (87 procenata stanovništva) što tvrde da "nikada nisu posumnjali u postojanje Boga" trebalo da iznesu dokaze o njegovom postojanju - ali i o njegovom dobročinstvu, ako imamo u vidu neprekidna uništavanja nedužnih ljudskih bića koja se svakodnevno zbivaju svud u svetu. Ateista je osoba koja veruje da ubistvo jedne jedine devojčice - čak i samo jedne tokom miliona godina - baca sumnju na ideju o božjem dobročinstvu.

Primeri božjeg neuspeha da zaštiti čovečanstvo vide se na svakom koraku. Setimo se da je uragan nedavno razorio Nju Orleans. Umrlo je preko hiljadu ljudi; desetine hiljada ostalo je bez imovine; gotovo milion ljudi je raseljeno. Mogli bismo reći da je gotovo svaka osoba koja je živela u Nju Orleansu u trenutku kad je protutnjao uragan Katrina, delila vaše verovanje u svemogućeg, sveprisutnog i milostivog Boga. Ali staje Bog radio dok je Katrina pustošila grad? Svakako je čuo molitve starih koji su se pred narastajućom vodom peli na tavane svojih kuća a onde se polako utopili. Ti ljudi su bili vernici. To su bili dobri muškarci i žene koji su se molili za života. Imate li snage da priznate ono što je očigledno? Ovi jadni ljudi umrli su obraćajući se izmišljenom prijatelju.

Naravno, dovoljno se upozoravalo na to da će se oluja "biblijskih razmera" obrušiti na Nju Orleans, a ljudska reakcija na sigurnu katastrofu bila je tragično neodgovarajuća. Ali reakcija je bila neodgovarajuća samo u svetlu nauke. Religija nije ponudila nikakvu osnovu za reakciju. Sve češća upozorenja na Katrininu putanju preuzimana su od neme prirode pomoću meteoroloških izračunavanja i satelitskih snimaka. Bog nikome nije saopštio svoj naum. Da je stanovnicima Nju Orleansa bilo dovoljno da se uzdaju u božje milosrđe, ne bi ni znali da im se primiče ubitačan uragan sve dok na licu ne bi osetili prve nalete vetra. Pa ipak, sigurno vas ne iznenađuje stoje po anketi lista The Washington Post, 80 procenata preživelih nakon Katrine potvrdilo da je taj događaj samo osnažio njihovu veru u Boga.

Dok je uragan Katrina potapao Nju Orleans, gotovo hiljadu šiitskih hodočasnika na smrt je pregaženo na jednom mostu u Iraku. Ti hodočasnici su svom snagom verovali u Boga iz Kurana. Organizovali su svoje živote prema neporecivoj činjenici da On postoji: njihove žene nosile su veo pred Njim; muškarci su se redovno ubijali zbog oprečnih tumačenja Njegove reci. Bilo bi čudo kad bi ijedan preživeli u toj nesreći izgubio veru u Boga. Pre će biti da preživeli misle kako su pošteđeni božjom milošću.
Krajnji je čas da ukažemo na bezgraničnu narcisoidnost i samoobmanjivanje spašenih. Vreme je da priznamo kako je uvredljivo što preživeli veruju da su pošteđeni ljubavlju božjom, dok je taj isti Bog utopio bebe u kolevkama. Kad prestanete da uvijate stvarnost ljudske patnje u religiozne fantazije, do srži će vas prožeti osećanje kako je život dragocen - i kako je žalosno što milioni ljudskih bića pate zato što im je sreća uskraćena na stravičan način, bez ikakvog opravdanog razloga.

čOVEK SE PITA koliko bi golema i zaludna trebalo da bude nesreća da bi uzdrmala ljudsku veru. Holokaust to nije proizveo. Nije ni genocid u Ruandi, čak ni činjenica da su u redovima zločinaca bili sveštenici s mačetama. Pet stotina miliona osoba umrlo je od velikih boginja u 20. veku, medu njima je bilo mnogo dece. Božji putevi su, zaista, neobjašnjivi. Izgleda da se svaka činjenica, ma kako nepodesna bila, može usaglasiti s religioznom verom. Naravno, ljudi svih vera redovno ubeđuju jedni druge kako Bog nije odgovoran za ljudsku patnju. Ali kako drugačije shvatiti tvrdnju da je Bog sveprisutan i svemoćan? To je stari problem s teodicejom (učenje po kome je postojanje zla usklađeno s pravednošću Boga - postojeći svet je najbolji od svih mogućih svetova, Prim. prev.) i trebalo bi da smatramo kako je rešen. Ako Bog postoji, On ili ne može ništa učiniti da zaustavi najgore strahote, ili ne želi da to učini. Bog je, stoga, ili nemoćan ili zao. Možda ćete pasti u iskušenje da napravite ovakav salto: Bogu se ne može suditi po ljudskim standardima moralnosti. Ali vidimo da se koristite upravo ljudskim standardima moralnosti kako biste dokazali božju dobrotu. Svaki Bog koji bi mario za nešto tako beznačajno kao što je homoseksualni brak, ili ime kojim mu se obraćamo u molitvama, nije naročito nedokučiv.

Svakako da postoji i druga mogućnost, i ona je ujedno i najlogičnija i najmanje neprijatna: biblijski Bog je zamišljen lik, kao Zevs i hiljade drugih mrtvih bogova koje većina razumnih ljudi sada zanemaruje. Možete li dokazati da Zevs ne postoji? Naravno da ne možete. Ipak, samo zamislite da živimo u društvu u kome ljudi godišnje troše desetine milijardi dolara od svojih primanja kako bi umilostivili bogove sa Olimpa; u kome vlada troši još desetine milijardi dolara od poreza ne bi li podržala ustanove koje su posvećene tim bogovima; u kome se milijarde neprijavljenih dolara od poreskih olakšica daju paganskim hramovima; u kome se izabrani zvaničnici iz petnih žila trude da stanu na put medicinskim istraživanjima zato što se poštuju Ilijada i Odiseja; i u kome svaku raspravu o javnoj politici podrivaju ćudljivi antički pisci koji su lepo pisali ali nisu dovoljno poznavali prirodu stvarnosti da bi držali izmet dalje od hrane. To bi bila užasna pronevera naših materijalnih, moralnih i intelektualnih izvora. Upravo je takvo društvo u kome sada živimo. Ovo je žalosno nerazuman svet koji vi i vaša sabraća hrišćani tako prilježno stvarate.
Strašno je to što svi umiremo i gubimo sve što volimo; još je strasnije to što toliko mnogo ljudskih bića bespotrebno pati. Upravo zato što se mnogo od te patnje može neposredno pripisati religiji - verskoj mržnji, verskim ratovima, verskim tabuima i verskoj otimačini oskudnih dobara - moralno i intelektualno je neophodna poštena kritika religijske vere. Nažalost, u ispoljavanju takvog kritičkog stava, nevernik se nađe na društvenim marginama. Samo zato što je u dodiru sa stvarnošću, izgleda da je sramno izdvojen od svojih suseda koji žive u fantaziji.

Moć proročanstva
često se kaže da je razumno verovati kako je Biblija reč božja jer mnogi događaji koji se pominju u Novom zavetu potvrđuju proročanstvo iz Starog zaveta. Ali zapitajte se, koliko je teško bilo piscima jevanđelja da ispričaju priču o Isusovom životu tako da potvrdi proročanstvo iz Starog zaveta? Zar ne bi svaki smrtnik mogao napisati knjigu koja potvrđuje predviđanja iz prethodne knjige? U stvari, na osnovu pisanih dokaza znamo da su pisci jevanđelja upravo to radili.

Na primer, Luka i Mateja izjavljuju da je Marija zatrudnela kao devica, pozivajući se na grčki prevod Isaije 7:14. U hebrejskom tekstu Isaije koristi se reč 'almd, što znači devojka, bez ikakvih implikacija o devičanstvu. Sigurno je da je dogma o devici koja je rodila, a time i zebnja u pogledu seksa u većini hrišćanskog sveta, ishod pogrešnog prevoda s hebrejskog. Još jedan udarac doktrini o devici majci jeste to što drugi j evanđelisti nisu ni čuli za njega. I Marku i Jovanu neugodne su optužbe da je Isus "nezakonit", ali nigde ne pominju njegovo čudesno poreklo. Pavle govori o Isusu koji je "po tijelu rođen od sjemena Davidova" i koji je "rođen od žene", i uopšte ne pominje Marijino devičanstvo.

Jevanđelisti su i drugde pogrešili jer nisu razumeli original. Recimo, u jevanđelju po Mateji 27:9-10 tvrdi se da su se ispunile reci pripisane Jeremiji. Te reci se zapravo pojavljuju u knjizi proroka Zaharije 11:12-13. Jevanđelja su takođe međusobno kontradiktorna. Jovan nam govori daje Isus raspet dan pre Pashe; Marko kaže da se to dogodilo dan posle. U svetlu takve protivrečnosti, kako je moguće da verujete da je Biblija savršena u svim svojim delovima? šta mislite o muslimanima, mor¬monima i Sikima koji zanemaruju slične protivrečnosti u svojim svetim knjigama? I oni izjavljuju slično Luteru da "Sveti duh ima oko samo za suštinu i nije sputan recima". Ima li zbog toga makar malo više izgleda da ćete prihvatiti njihove svete spise kao savršenu reč tvorca svemira?

HRIšĆANI REDOVNO ISTIčU da Biblija pred¬viđa buduće istorijske događaje. Na primer, u Knjizi ponovljenih zakona 28:64 stoji: ,,I rasijaće te Gospod po svima narodima, s jednog kraja zemlje do drugoga". U jevandelju po Luki 19:43-44 Isus kaže: "Jer će doći dani na tebe, i razbiće tebe i decu tvoju u tebi, i neće ostati kamena na kamenu, zato što nijesi poznao vremena u kojemu si pohođen". Očekuje se da poverujemo kako se ovim izjavama predviđa dalja istorija Jevreja s tako čudnim pojedinostima za koje je moguće dati samo natprirodno obrazloženje.

Ali samo zamislite koliko bi upečatljivo detaljno bilo proročanstvo kad bi zaista bilo proizvod sveznanja. Da je Biblija takvo delo, u njoj bi postojala savršeno precizna predviđanja onoga što će se desiti ljudima. Očekivali biste da se u njoj nađe i ovakav pasus: ,,U drugoj polovini 20. veka, čovečanstvo će razviti sistem globalno povezanih računara - čija sam načela predočio u knjizi Levitskoj - i taj sistem zvaće se Internet". U Bibliji nema ničeg sličnog. Ona ne sadrži nijednu rečenicu koju ne bi mogla napisati osoba koja je živela u prvom veku. To bi trebalo da vam smeta.

Knjiga koju bi napisalo sveznajuće biće, trebalo bi da sadrži poglavlje o matematici koje bi i nakon dve hiljade godina neprekidne upotrebe i dalje bilo najbogatiji izvor matematičkih saznanja u istoriji čovečanstva. Umesto toga, u Bibliji nema nikakve zvanične rasprave o matematici, ali ima očiglednih matematičkih grešaka. Na dva mesta, na primer, u božjoj knjizi navodi se daje odnos obima i prečnika kruga 3:1 (Prva knjiga o carevima 7:23-26 i Druga knjiga dnevnika 4:2-5). Nimalo impresivno kao približna vrednost konstante TT. Decimalni razvoj broja TT je beskonačan - 3,1415926535... - a savremeni računari omogućavaju da ga izračunamo s ma kojim stepenom tačnosti koji nam odgovara. I Egipćani i Vavilonci izračunavali su približnu vrednost TT s nekoliko decimala, vekovima pre nego što su napisane najstarije biblijske knjige. Biblija nudi približnu vrednost koja je strašna i po standardima drevnoga sveta. Ne iznenađuje to što su vernici našli načine da i za ovo daju logično objašnjenje; ali takva objašnjenja ne mogu sakriti očiglednu manjkavost Biblije kao izvora matematičkih ideja. Potpuno je tačno reći kako bi, da je grčki matematičar Arhimed napisao odgovarajuće pasuse u Prvoj knjizi o carevima i Drugoj knjizi dnevnika, takav tekst mnogo više ukazivao na piščevo "sveznanje".

Zašto u Bibliji nema ni pomena o elektricitetu, o DNK, ili o pravoj starosti i veličini svemira? šta je s lekom za rak? Kad budemo potpuno shvatili biološke procese koji izazivaju rak, to shvatanje moći će se lako sažeti na nekoliko stranica. Zašto te stranice, ili nešto makar u tragovima slično njima, ne možemo naći u Bibliji? Dobre, pobožne osobe umiru u teškim mukama od raka u svakom trenutku, a medu njima je mnogo dece. Biblija je ogromna knjiga. Bog je imao prostora da nas detaljno poduči kako da držimo robove i prinosimo razne životinje kao žrtve. Osobu koju ne dotiče hrišćanska vera zaprepašćuje koliko jedna knjiga može biti obična a da je ipak smatraju proizvodom sveznanja.



Sem Haris

Religija, nasilje i budućnost civilizacije
Milijarde ljudi dele vaše uverenje da je tvorac svemira napisao (ili diktirao) jednu od naših knjiga. Nažalost, mnogo je knjiga koje svojataju božansko autorstvo i iznose neusaglasive tvrdnje o tome kako moramo živeti.

Nadmetanje religijskih doktrina rascepkalo je naš svet na zasebne moralne zajednice, a svi ti ogranci postali su stalan izvor ljudskih sukoba.
Reagujući na takvu situaciju, mnogi razumni ljudi zalažu se za versku toleranciju. I dok je verska tolerancija svakako bolja od verskog rata, ni ona nije otporna na probleme. Zbog bojazni da ćemo izazvati versku mržnju nevoljno kritikujemo ideje koje su sve više neprilagodljive i očito besmislene. Zato smo primorani i da sami sebe lažemo - neprestano i na najvišem nivou rasprave - o tome kako se mogu pomiriti religijska vera i naučna racionalnost. Naša suprotstavljena religijska uverenja sprečavaju nastanak uspešne, globalne civilizacije. Religijska vera - vera da postoji Bog kome je bitno kakvim imenom mu se ljudi obraćaju, vera da će se Isus vratiti na zemlju, vera da će islamski mučenici otići pravo u raj - pogrešna je strana u sve jačem ratu ideja.

Religija podiže uloge u ljudskom sukobu mnogo više nego što bi to mogli učiniti tribalizam, rasizam ili politika, jer je to jedini oblik isključivog razmišljanja koje ističe razliku između ljudi u pogledu večne nagrade i kazne. Jedna od trajnih patologija ljudske kulture jeste težnja da se deca vaspitavaju tako da se boje drugih ljudskih bića i satanizuju ih na temelju religijske vere. Stoga vera podstiče nasilje na najmanje dva načina. Prvo, ljudi se često ubijaju jer veruju da tako želi tvorac svemira. Islamski terorizam je svež primer takvog oblika ponašanja. Mnogo više ljudi sukobljava se jer definišu svoju moralnu zajednicu spram verske pripadnosti: muslimani se svrstavaju uz muslimane, protestanti uz protestante, katolici uz katolike.

Ti sukobi nisu uvek izrazito verski. Ali verska zatucanost i mržnja koje razdvajaju zajednice, često su ishod religijskih osobenosti tih zajednica. Stoga su sukobi koji su naizgled izazvani zbog prevlasti nad teritorijom, često duboko ukorenjeni u religiji. Sukob koji je izmučio Palestinu (Jevreji protiv muslimana), Balkan (pravoslavni Srbi protiv katoličkih Hrvata; pravoslavni Srbi protiv bosanskih i albanskih muslimana), Severnu Irsku (protestanti protiv katolika), Kašmir (muslimani protiv hinduista), Sudan (muslimani protiv hrišćana i animista),* Nigeriju (muslimani protiv hrišćana), Etiopiju i Eritreju (muslimani protiv hrišćana), Obalu Slonovače (muslimani protiv hrišćana), šri Lanku (sinhalski budisti protiv tamilskih hinduista), Filipine (muslimani protiv hrišćana), Iran i Irak (šiiti protiv sunita) i Kavkaz (pravoslavni Rusi protiv čečenskih muslimana; muslimanski Azerbejdžanci protiv katoličkih i pravoslavnih Jermena), tek su neki, noviji slučajevi koji potvrđuju narečeno.

Iako su verske podele u našem svetu očigledne, mnogi još uvek misle da su uzroci verskih sukoba neobrazovanost, siromaštvo ili politika. Većina ateista, liberala i umerenjaka očigledno misli da niko nikad zaista ne žrtvuje život, ili živote drugih, zbog religijskih uverenja. Takvi ljudi naprosto ne znaju šta znači biti siguran da postoji raj. Zato i nisu u stanju da veruju kako je iko siguran da postoji raj. Valja podsetiti na to da su 11. septembra 2001. avione oteli obrazovani ljudi srednje klase koji nisu imali značajno iskustvo u političkom sukobljavanju. Provodili su, međutim, mnogo vremena u lokalnim džamijama, razgovarajući o izopačenosti nevernika i o tome kakva zadovoljstva čekaju mučenike u raju.

Koliko još arhitekata i inženjera treba da se zaleti u zid zgrade pri brzini od 800 km na sat da bismo priznali sebi kako nasilje sledbenika džihada nije samo pitanje obrazovanja, siromaštva ili politike? Istina, za divno čudo, glasi ovako: godine 2006, osoba može posedovati dovoljno intelektualnih i materijalnih resursa da napravi nuklearnu bombu a da i dalje veruje kako će u raju biti nagrađena sa sedamdeset dve device. Zapadni sekularisti, liberali i umerenjaci to teško shvataju. Uzrok njihove smetenosti je jednostavan: oni ne znaju kako je to kad se zaista veruje u Boga.

HAJDE DA UKRATKO razmotrimo kuda nas vode, na globalnom nivou, naša neusaglašena religijska ubedenja. Zemlju danas naseljava 1,4 milijarde muslimana od kojih mnogi veruju da ćemo jednog dana vi i ja preći u njihovu veru, živeti podređeni islamskom kalifatu, ili biti pogubljeni, zbog svog neverovanja. Islam je danas religija koja se najbrže širi Evropom. Natalitet među evropskim muslimanima triput je veći nego kod njihovih nemuslimanskih suseda. Ako se sadašnji trend nastavi, za dvadeset pet godina u Francuskoj će muslimani činiti većinsko stanovništvo - i to kad bi se sutra zaustavila imigracija. U čitavoj Evropi, muslimanske zajednice često pokazuju malo volje da prihvate svetovne i građanske vrednosti zemlje domaćina, ali ipak do krajnosti iskorišćavaju te vrednosti, zahtevajući toleranciju za mizoginiju, antimisemitizam i versku mržnju, o čemu redovno propovedaju u džamijama. Prisilni brakovi, ubijanja radi časti, silovanje od strane bandi kao kazna i ubilački prezir homoseksualaca - sve su to postale odlike inače svetovne Evrope, i to zahvaljujući islamu. Iz političke pristojnosti i straha od rasizma, Evropa okleva da se suprotstavi užasnoj religijskoj posvećenosti ekstremista u svojim redovima. Uz nekoliko izuzetaka, izgleda da su fašisti jedine javne ličnosti koje su smogle hrabrosti da pošteno progovore o pretnji što je islam predstavlja za evropsko društvo. To ne pruža svetlu sliku o budućnosti civilizacije.

Smatra se da žene obeščašćuju svoje porodice time što odbijaju da stupe u ugovoreni brak, traže razvod, učine preljubu, čak i zato što su silovane i što pate zbog nekog drugog oblika seksualnog napada. U takvim situacijama, žene često ubijaju njihovi očevi, muževi ili braća; nekad im pomažu druge žene. Ubistvo radi časti verovatno se najbolje može sagledati kao kulturna pojava (a ne izričito religijska), i nije svojstvena samo islamskom svetu. Pribegavanje ovom ubistvu ima znatno uporište u islamu, pošto ta religija nedvosmisleno vidi žene kao vlasništvo muškaraca i smatra preljubu najvećom uvredom. U čitavom islamskom svetu, žena koja prijavi da je silovana dovodi sebe u opasnost da je ubiju kao preljubnicu: na kraju krajeva, ona je priznala da je imala vanbračni seksualni odnos.

Ideja o tome da je islam "miroljubiva religija koju su prigrabili teroristi" predstavlja fantaziju, a sada je naročito opasno da muslimani podilaze toj svojoj fantaziji. Nije nimalo jasno kako bi trebalo da se nadalje odvija naš dijalog sa islamskim svetom, ali rešenje nije zavaravanje eufemizmima. Sada je već u oblasti spoljne politike posve jasno da se prave reforme u islamskom svetu ne mogu nametati spolja. Ali bitno je uvideti zašto je to tako - zato što je većina muslimana potpuno zavedena svojom religijskom verom. Muslimani su skloni da sagledavaju javnu politiku i globalni sukob u skladu sa svojom privrženošću islamu. A muslimani koji ne sagledavaju svet na taj način u opasnosti su da ih drugi muslimani proglase otpadnicima i ubiju ih.

Kako se uopšte možemo nadati da ćemo urazumiti islamski svet ako sami nismo razumni? Ništa ne postižemo time da samo izjavimo kako se "svi klanjamo istom Bogu". Ne klanjamo se svi istom Bogu, a istorija našeg verskog krvoprolića najrečitije govori u prilog toj činjenici. Unutar islama, šiiti i Suniti ne mogu se čak dogovoriti ni o tome da se na isti način klanjaju istom Bogu, i zbog toga već stolećima ubijaju jedni druge. Izgleda malo verovatno da ćemo uspeti da prebrodimo podele u našem svetu kroz međuverski dijalog. Pobožni muslimani ubeđeni su isto koliko i vi da je njihova vera savršena, te da bi svako odstupanje vodilo pravo u pakao. Naravno, predstavnicima glavnih religija lako je da se povremeno susretnu i slože kako u svetu treba da vlada mir, ili daje saosećajnost zajednička nit koja ujedinjuje sve svetske religije. Ali ne može se pobeći od činjenice da verska ubeđenja neke osobe određuju njen stav o tome šta za nju znači mir i saosećajnost. Milioni muslimana - možda i stotine miliona - pre će dati život nego dozvoliti da vaša verzija saosećajnosti kroči na Arabijsko poluostrvo. Kako međuverski dijalog, čak i na najvišem nivou, može pomiriti poglede na svet koji su potpuno neusaglasivi i, u načelu, otporni na preispitivanje? Istina je da je zaista važno u šta milijarde ljudi veruju i zašto u to veruju.

Zaključak
Jedan od najvećih izazova s kojim se suočava civilizacija u 21. veku jeste da ljudi nauče da govore o onome što ih najviše zabrinjava - o etici, duhovnom iskustvu i neumitnosti ljudske patnje - a da ne budu tako očigledno nerazboriti. Preko su nam potrebne javne rasprave u kojima se ohrabruje kritičko razmišljanje i intelektualno poštenje. Na putu ka ostvarenju tog projekta, najveću prepreku predstavlja poštovanje koje pokazujemo prema religijskoj veri.
Prvi bih priznao kako su loši izgledi da u današnje vreme iskorenimo religiju. Ipak, isto bi se moglo reći i za napore da se ukine ropstvo krajem 18. veka. Kogod je sa uverenjem govorio o ukidanju ropstva u Sjedinjenim Državama 1775, izgleda da je gubio vreme i pri tom sebe dovodio u opasnost.

Analogija nije savršena, ali je uverljiva. Ako ikada prevaziđemo svoju religijsku zanesenost, na ovaj period ljudske istorije osvrtaćemo se sa užasom i zaprepašćenjem. Kako su ljudi mogli da veruju u takvo što u 21. veku? Kako su mogli dozvoliti da njihova društva postanu tako rascepkana zbog ispraznih tvrdnji o Bogu i raju? Istina je da su neka od vaših dragocenih uverenja sramotna isto koliko i ona zbog kojih je poslednji brod s robovima otplovio za Ameriku čak 1859. (iste godine kad je Darvin objavio Poreklo vrsta).

Vreme je da naučimo kako ćemo zadovoljiti svoje emocionalne potrebe a da ne prigrlimo nešto što je nerazumno. Moramo naći načina da se pozovemo na moć obreda i da obeležimo one prelaze u životu svake osobe koje treba temeljno spoznati - rođenje, brak, smrt - a da ne zavaravamo sebe u pogledu prirode stvarnosti. Jedino tada će se naširoko smatrati skarednim podizanje naše dece da veruju da su hrišćani, muslimani ili Jevreji, jer ono uistinu jeste takvo. I samo tada će nam se pružiti prilika da izlečimo najdublje i najopasnije prelome u našem svetu.

NE SUMNJAM da se vaše prihvatanje Hrista vremenski poklopilo s nekim vrlo pozitivnim promenama u vašem životu. Možda sada volite druge ljude onako kako nikad niste zamišljali da je moguće voleti. Možda čak doživljavate blaženstvo dok se molite. Ne želim da se obrušim ni na jedno od tih iskustava. Istakao bih, međutim, da su milijarde ljudskih bića, u svakom vremenu i prostoru, iskusili slično - ali dok su razmišljali o Krišni ili Alahu ili Budi, dok su slikali ili komponovali, ili dok su posmatrali lepotu prirode. Nema sumnje kako je moguće da ljudi dozive nešto što će ih duboko promeniti. I nesumnjivo je moguće da oni pogrešno protumače ta iskustva, te da i dalje sebe dovode u zabludu u vezi s prirodom realnosti. Vi, naravno, s pravom verujete da život nije samo puko razumevanje ustrojstva i sadržaja svemira. Ali zbog toga neopravdane tvrdnje (i one koje se ne mogu opravdati) o njegovom ustrojstvu i sadržaju ne zavređuju nimalo više poštovanja.

Važno je uvideti da se razlika između nauke i religije ne svodi na isključivanje naših etičkih institucija i duhovnih iskustava iz razgovora o našem svetu; radi se o tome da li iskreno priznajemo šta možemo razumno zaključiti na njihovim temeljima. Vrlo su jaki razlozi da verujemo kako Isus i Buda, na primer, nisu iznosili besmislice kad su govorili o našoj sposobnosti da kao živa bića promenimo svoje živote na dragocen i divan način. Ali za svako iskreno istraživanje etike ili kontemplativnog života neophodno je primeniti iste standarde razumnosti i samokritičnosti koji oživljavaju svaku intelektualnu raspravu.

Kao biološka pojava, religija je proizvod procesa spoznaje koji su duboko ukorenjeni u našu evolutivnu prošlost. Pojedini istraživači izneli su neutemeljene stavove o tome da je sama religija možda igrala bitnu ulogu u socijalnom povezivanju velikih grupa preistorijskih ljudi. Ako je to istina, možemo reći da je religija poslužila važnoj svrsi. To, međutim, ne znači da služi važnoj svrsi sada. Na kraju krajeva, i silovanje je sa biološkog stanovišta prirodno. No niko neće tvrditi da je silovanje dobro, ili u skladu s građanskim društvom, zato što je možda pružalo evolutivne koristi našim precima. To što je religija možda imala neku neophodnu funkciju za nas ne otklanja verovatnoću da je sada postala najveća prepreka našem građenju globalne civilizacije.

Ovo PISMO je rezultat neuspeha - neuspeha mnogih briljantnih napada na religiju koji su mu prethodili, neuspeha naših škola da proglase kako je Bog mrtav tako da to svim generacijama bude razumljivo, neuspeha medija da kritikuju užasna religijska ubeđenja javnih ličnosti - neuspeha velikih i malih koji u skoro svakom društvu na svetu izazivaju zbrku oko Boga i prezir prema onima koji se na drugačiji, ali isto zbrkani način, bave Bogom.
Ateisti poput mene stoje kraj vas, zanemeli pred hordama muslimana koji uzvikuju smrtne pretnje čitavim nacijama. Ali zanemeli smo i pred vama - zbog vašeg poricanja opipljive stvarnosti, zbog patnje koju izazivate u službi svojih religijskih mitova i zbog vaše privrženosti izmišljenom Bogu. Ovo pismo je odraz te začuđenosti - i možda, male nade.

Predavanje Noama Chomskog, 26. 2. 2000., Kiva Auditorium, Albuquerque, New Mexico

Ne pretjerujem kada kažem da je želja za kontroliranjem naših života dominantna tema svjetske povijesti, naročito u nekoliko posljednjih stoljeća dramatičnih promjena u "ljudskim odnosima i svjetskom poretku". Tema je preopširna da bi o njoj sada diskutirali i zato ću je malo skratiti. Kao prvo, držat ću se sadašnjih manifestacija i korijena te teme, te ću obratiti pozornost na ono što bi nas moglo očekivati. Isto tako, držat ću se globalnog prostora koji je zasigurno jedina domena u kojoj se ti problemi pojavljuju.
Svjetski su se problemi definirali, imajući u obziru predodžbu o suverenitetu, drugim riječima pravo političkih entiteta da idu svojim putem koji može biti dobar ili loš, ali da nema upletanja izvana. U stvarnome bi svijetu upletanje izvana značilo visoko koncentriranu moć s glavnim sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama. Različite su riječi bile upotrebljavane kako bi opisale tu koncentriranu svjetsku silu, ovisno o tome koji aspekt suvereniteta i slobode imamo na umu. Ponekad kažemo Washington, ili Wall Street, ili NATO, ili međunarodna ekonomska birokracija (WTO, Svjetska Banka, MMF), ili G7 (bogate zapadne industrijske zemlje), ili G3, ili, najtočnije, G1. Ako tu koncentriranu moć želimo temeljitije opisati, reći ćemo da je ona spektar megakorporacija, često međusobno povezanih savezom država koje upravljaju ekonomijom koja je na neki način korporativni merkantilizam, koji sve više prerasta u oligarhiju te se oslanja na državnu moć kako bi socijalizirao rizik i cijenu te obuzdao neposlušne elemente.

Problemi suvereniteta su se javili u dvije domene tijekom 1999. godine. Jedna predstavlja suvereno pravo po kojemu smo sigurni od vojne intervencije. Tu se postavljaju pitanja o svjetskom poretku baziranom na suverenim državama. Druga domena je suvereno pravo u socio-ekonomskoj intervenciji. Ovdje se postavljaju pitanja o svjetskoj dominaciji multinacionalnih korporacija, naročito financijskih institucija u proteklih par godina, te o cijelome okviru konstruiranom da udovolji njihovim interesima. Svi su se ti problemi dramatično iskazali u Seattleu u studenome 1999. godine.
Prva kategorija, znači vojna intervencija, je bila vrlo živahna tema prošle godine. Dva slučaja dobila su posebnu pozornost i važnost - Istočni Timor i Kosovo, obrnutim redoslijedom što je vrlo zanimljivo jer to onda mijenja i vrijeme i važnost. O tim temama bi se dalo puno reći, a imamo i puno novih spoznaja o njima. Ako se želite vratiti na to kasnije u svojim pitanjima, dobro. Bit ću sretan što mogu razgovarati o toj velikoj, poučnoj i važnoj temi, ali vremena je malo. Usredotočit ću se i držati druge teme, iako ću i tu skratiti stvari. Radi se o pitanju suvereniteta, slobode, ljudskih prava, pitanjima koja se javljaju u socio-ekonomskom kontekstu. To je manji dio cijele ove teme.

Prvo, općenita misao - suverenitet kao takav nije vrijednost. Vrijednost je dok je u vezi sa slobodom i pravima, bilo da ih povećava ili smanjuje. Uzet ću zdravo za gotovo nešto što je na prvi mah očito ali je u biti kontroverzno - kada pričamo o slobodi i pravima u glavi imamo ljudska bića; drugim riječima ljude od krvi i mesa, a ne apstraktne političke i pravne konstrukcije kao što su korporacije ili države ili kapital. Ako ti entiteti i posjeduju neka prava, što je upitno, tada bi njihova prava trebala proizlaziti iz prava ljudi. To je središnja klasična liberalna doktrina. Uz to, to je i stoljećima glavni princip ljudske borbe, međutim on ima veliku opoziciju - službenu doktrinu: središta bogatstva i privilegije. Ista stvar je na političkom i socio-ekonomskom području. Zamolit ću vas da ovo pitanje stavite na stranu nekoliko minuta kako bih mogao reći par stvari o cijeloj pozadini.

Politički je svijet poznat po sloganu "narodni suverenitet u vlasti sastavljenoj i izabranoj od ljudi i za ljude", ali u praksi stvari su drugačije. Praksa smatra ljude neprijateljima. Ljude treba kontrolirati za njihovo dobro. To možemo vidjeti daleko kroz povijest, u najranijim demokratskim revolucijama iz sedamnaestoga stoljeća u Engleskoj i u sjevernoameričkim kolonijama stoljeće kasnije. U oba slučaja, demokrati su bili pobijeđeni, ne potpuno i definitivno ne trajno. U Engleskoj u sedamnaestome stoljeću većina stanovništva nije htjela da njima vlada kralj ili parlament. Sjetite se da su kralj i parlament bili dva suparnika u standardnoj verziji građanskoga rata, ali kao u većini građanskih ratova, dobar dio populacije nije htio niti jednoga od njih. Dobar dio populacije htio je, kako su se izrazili i u svojim pamfletima, vladavinu "seljaka istih poput nas, koji imaju na umu naše potrebe", a ne "vitezova i gospode koji prave zakone namijenjene jedino plašenju i tlačenju i kojima su ljudske patnje strane".
Te iste ideje nadahnule su buntovne farmere u kolonijama stoljeće kasnije, ali konstitucijski sustav je bio drugačiji. Sprečavao je tu herezu. Cilj konstitucijskoga sustava je bio da "štiti manjinu od većine" i osigura da "zemljom vladaju oni koji je posjeduju". To su riječi oca ustava Jamesa Madisona i predsjednika Kontinentalnoga kongresa, te prvoga vrhovnog suca Vrhovnoga suda Johna Jaya. Njihova koncepcija je prevladala, no konflikti su se nastavili. Stalno preuzimaju nove oblike; trenutno su živi. Elitna doktrina ostaje nepromijenjena.

U dvadesetome stoljeću narod se smatra "neukim i dosadnim nestručnjacima" koji imaju ulogu promatrača, a ne "sudionika", osim u povremenim prilikama kada mogu birati između predstavnika privatne moći. To zovemo izborima.

Za vrijeme izbora mišljenje javnosti je nebitno ako je u sukobu sa prohtjevima bogate manjine koja vlada zemljom. U biti, te stvari se upravo sada događaju. Jedan zapanjujući primjer (a ima ih mnogo) tiče se svjetskoga ekonomskog poretka - trgovačkih sporazuma. Ankete pokazuju da se većina građana strogo protivi stvarima koje se dešavaju, ali se ti problemi ne pojavljuju na izborima. Za vrijeme izbora to nije tema jer središta moći, bogata manjina, složno podržavaju utemeljenje posebne vrste socio-ekonomskog poretka. Zato se takve teme ne pojavljuju. Raspravljaju o stvarima za koje previše i ne mare, na primjer pitanja karaktera ili reforme za koje znaju da se neće dogoditi. O tome se diskutira, a ne o stvarima koje brinu ljude. Vrlo tipično i smisleno ako znamo da je uloga masa, neukih i dosadnih nestručnjaka, promatranje. Ako javnost, kao što se često i dogodi, traži način da se organizira i uključi u politiku kako bi mogla sudjelovati i predstaviti svoje probleme, to je problem. To nije demokracija, već "kriza demokracije" koja se mora svladati. Ponovno citiram.

Sve su to citati liberalne, progresivne strane modernoga spektra, ali su principi dosta rasprostranjeni, i zadnjih dvadesetpet godina predstavlja jedan od regularnih perioda kada se izvršavala velika kampanja koja bi pokušala nadjačati krizu demokracije i vratiti javnost u njihovu pravilnu ulogu apatičnih, pasivnih i pokornih promatrača. To je političko područje. U socio-ekonomskom području naići ćete na nešto slično. Dugo vremena su trajali paralelni, usko povezani sukobi. U ranim danima industrijske revolucije u SAD-u, znači u Novoj Engleskoj prije 150 godina, postojao je živahan, nezavisan radnički tisak kojeg su vodile mlade žene ili gradski obrtnici. Prezirali su "degradaciju i podređenost" novonastalih industrijskih sustava koji su prisiljavali ljude da se iznajmljuju kako bi preživjeli. Vrijedi se sjetiti, i teško se sjetiti, možda, da se nadničarski posao u to vrijeme nije smatrao puno drukčijim od ropstva; i to nisu smatrali samo radnici u tvornicama nego i većina mainstreama - na primjer Abraham Lincoln, ili republikanska stranka, čak i uvodnici u New York Timesu. Radnici su se protivili povratku na "monarhijskim principima" u industrijskome sustavu, te su zahtijevali da oni koji rade u tvornicama i posjeduju tvornice - duh republikanizma. Prezirali su "novi duh doba - obogaćivanje tako da ne misliš na nikoga osim na sebe", ponižavajuću i degradirajuću viziju ljudskoga života koja mora biti silom natjerana u ljudski um uz veliki trud, a to se, u biti, događalo stoljećima.

U dvadesetome stoljeću literatura industrije za odnose s javnošću osigurava bogate i poučne upute koje kazuju kako uliti "duh novog doba" kreiranjem umjetnih potreba, ili (citiram) "ustrojavanjem misli na isti način na koji vojska ustrojava svoje vojnike" te poticanjem filozofije ispraznosti i nedostatka smisla života tako da se ljudsku pažnju usmjeri na "površne stvari koje uključuju modernu potrošnju". Ako se to može izvesti, ljudi će prihvatiti besmislene i pokorne živote koji su im namijenjeni te će zaboraviti subverzivne ideje o preuzimanju kontrole nad svojim životima.

To je veliki projekt društvenog izmudrivanja. Traje već stoljećima, ali je u zadnjemu stoljeću postao intenzivan i velik. Izvodi se na mnogo načina. Neke načine sam spomenuo maloprije, oni su vrlo dobro poznati pa ih neću ilustrirati. Neki načini oslabljuju sigurnost, na primjer prijetnja premještanja rada. Jedna od glavnih posljedica krivo nazvanih "tržišnih ugovora" (naglašavam "krivo nazvanih" jer njih se ne tiče slobodno tržište; imaju jake anti-tržišne elemente raznih vrsta i definitivno nisu "ugovori", barem što se tiče ljudi jer ljudi im se uglavnom protive) jest promicanje prijetnje premještanja rada - to ne mora biti stvarnost, već samo prijetnja (ponekad i jest stvarnost), a natjeravanje na disciplinu putem oslabljivanja sigurnosti je dobar način.
Drugo sredstvo, ispričavam se na tehničkoj terminologiji, bi bilo promoviranje fleksibilnosti burze rada. Citirat ću Svjetsku banku koja vrlo jednostavno objašnjava problem. "Povećanje fleksibilnosti burze rada - unatoč lošemu imenu koje je dobila kao eufemizam za smanjenje plaća i izbacivanja radnika (što ona, u biti, i jest) je neizbježno u svim regijama svijeta… Najvažnije reforme uključuju povećana ograničenja mobilnosti radništva i fleksibilnost plaća, baš kao i prekidanje veza između društvenih usluga i radnih ugovora." To znači rezanje povlastica i prava za koja smo se generacijama s gorčinom borili.

Kada govore o povećanim ograničenjima fleksibilnosti plaća misle na smanjene fleksibilnosti plaća, a ne povećanje. Mobilnost radništva ne znači da se ljudi mogu kretati gdje god žele, kako govori teorija slobodnoga tržišta još od Adama Smitha, već pravo da se radnici otpuste kada god šefu to padne na pamet. A po trenutnoj verziji globalizacije temeljenoj na investicijama, kapital i korporacije su ti koji imaju slobodu kretanja, ali ne i ljudi, budući da su njihova prava na drugome mjestu.
Ove "prijeko potrebne reforme", kako ih naziva Svjetska banka, su nametnute velikome dijelu svijeta kao uvjeti za ratifikaciju sa Svjetskom bankom i MMF-om. Uvjeti za ratifikaciju u bogatim, industrijskim zemljama predstavljeni su drugim sredstvima, i imali su efekta. Alan Greenspan je svjedočio u Kongresu da je "veća radnička nesigurnost" važan faktor u "ekonomiji iz bajke". Na taj način inflacija ne raste jer se radnici boje pitati za plaće i povlastice. Nesigurni su. To se jasno vidi u statističkim rezultatima. U zadnjih dvadesetpet godina, u periodu vraćanja unatrag, u vrijeme krize demokracije, plaće su se smanjile večini radnika, a satnica se povečala - postala je najveća u industrijskome svijetu, a to je naravno primijetio i poslovni tisak koji je to opisao kao "srdačno dočekan razvitak neizrecive važnosti", razvitak koji je radnike primorao da napuste svoje "luksuzne načine života", dok je profit korporacija "zasljepljujući" i "čudesan" (Wall Street Journal, Business Week i Fortune).

U državama koje ovise o nama, manje delikatne mjere su na raspolaganju. Jedna od njih je "kriza duga", koja se može povezati s politikom Svjetske banke i MMF-a u 1970-ima, te s činjenicom da su bogati iz trećega svijeta, većinom, oslobođeni društvenih obveza. Latinska Amerika je dramatičan primjer toga. "Kriza duga" jest nešto, ali pažljivo moramo promotriti što. To ni u kojem slučaju nije banalna ekonomska činjenica. To je ideološka umna tvorevina. Ono što se zove "dug" moglo bi biti riješeno na mnogo jednostavnih načina.
Jedan način je da se moćnici pridržavaju kapitalističkoga principa po kojemu posuđivači moraju platiti, a iznajmljivači su ti koji moraju riskirati. Na primjer, ako mi posudiš novac i ja ga pošaljem u svoju banku u Zurich i kupim Mercedes, a ti se vratiš i tražiš me natrag novac, ne mogu reći: "Oprosti. Nemam ga. Uzmi od mog susjeda." Ako ne želiš riskirati sa zajmom, ne možeš reći: "Moj susjed će platiti." Ali tako stvari stoje u svijetu. To je "kriza duga". Dug ne plaćaju oni koji su ga posudili - vojni diktatori, njihovi stari znanci, bogati i privilegirani u visoko autoritativnim društvima koja smo mi podržavali - oni ne moraju platiti. Uzmimo na primjer Indoneziju gdje trenutni dug iznosi 140% domaćeg bruto proizvoda. Novac su posudili vojni diktatori i njihovi prijatelji i možda još nekoliko stotina ljudi, ali dug mora otplatiti narod koji je pod oštrim mjerama režima.

A vođe su uglavnom sigurni od rizika. Dobivaju osiguranje od rizika putem raznih sredstava društvenog osiguranja, prebacujući ih na porezne obveznike sa Sjevera. To je jedna od funkcija MMF-a. Slično stanje je i u Latinskoj Americi, ogromni južnoamerički dug nije puno različitiji od odljeva kapitala iz Latinske Amerike, što ukazuje na jednostavan način rješavanja problema duga (ili njegovog velikog dijela), ako itko vjeruje u kapitalistički princip, koji je, naravno, neprihvatljiv, jer stavlja teret na krive ljude – ne na bogatu manjinu.
Ima još dobro poznatih načina za eliminaciju duga koji pokazuju da je on ideološka umna tvorevina. Osim kapitalističkoga principa, tu je još jedna metoda, a to je međunarodni zakon kojeg su predstavile SAD kada su, kako kažu povijesne čitanke, "oslobodile" Kubu, što znači da su je osvojili kako se ona sama ne bi 1898. oslobodila od Španjolske. Tada su ukinuli dug Kube Španjolskoj na temelju savršeno razumnih razloga - dug je bio nametnut narodu. Dug je bio nametnut prisilnim metodama. Taj događaj je ušao u međunarodni zakon i to najviše uz američku inicijativu. Zove se princip neprihvaćenog duga. Takav dug mora biti onesposobljen, ne treba biti plaćen. Američki izvršni direktor MMF-a je primijetio da bi dug trećega svijeta bio poništen da je taj princip na raspolaganju žrtvama, a ne bogatima.

Ali tako ne može biti. Neprihvaćeni dug je moćno oružje kontrole i ne može biti oprošten. Zahvaljujući toj metodi, ekonomija oko polovice svjetskoga stanovništva je u rukama birokrata u Washingtonu. Isto tako, polovica svjetske populacije (ne ista polovica, preklapaju se) je podvrgnuta jednostranim američkim sankcijama, a to je vrsta ekonomske prisile koja, opet, jako oslabljuje suverenitet i stalno se osuđuje, nedavno ju je UN proglasio neprihvatljivom, ali ni to ne pravi razliku.
U bogatim je zemljama mnogo sredstava pomoću kojih se dobiva isti rezultat. Vratit ću se na to, ali prije toga par riječi o stvarima koje nikako ne smijemo zaboraviti - sredstva koja se koriste u satelitskim državama su brutalna. U Salvadoru su prije par godina Isusovci organizirali konferenciju na kojoj se razmatrao projekt državnog terorizma u 1980-ima i njegov nastavak kojeg su pobjednici nametnuli socio-ekonomskom politikom. Konferencija je posebnu pažnju posvetila preostaloj "kulturi terora" koja traje i nakon što pravi teror nestane, te ima učinak "umanjivanja očekivanja većine", većine koja odbacuje bilo kakvu pomisao o "alternativi zahtjevima moćnika". Naučili su lekciju Nema Alternative (There Is No Alternative) - TINA - okrutan izraz koji je izmislila Maggie Thatcher. TINA je sada već poznati slogan korporacijske verzije globalizacije. U satelitskim je državama veliki uspjeh terorističkih operacija bilo uništavanje svake nade koja je nastala u Južnoj i Srednjoj Americi u 1970-ima, a bila je inspirirana organiziranjem ljudi u regiji te "boljim izborom za siromašne" u crkvi koja je bila grubo kažnjena zbog odstupanja od svoga primjerenog ponašanja.

Opet bih mogao puno toga reći, ali nemamo puno vremena. Ponekad su lekcije o raznim događajima objašnjene dosta točno, no imaju svoje granice. Trenutno sami sebi laskamo o našemu uspjehu u poticanju vala demokracije u južnoameričkim satelitima. U važnom stručnom osvrtu kojega je napisao vodeći stručnjak na tu temu, Thomas Carrothers, stvari su prikazane malo drugačijima i točnijima. Carrothers tvrdi da piše iz perspektive osobe koja je unutar budući da je za vrijeme Reaganove administracije služio State Departmentovom "programu unapređivanja demokracije". Vjeruje da su namjere Washingtona bile dobre, ali primjećuje da je Reaganova administracija u praksi tražila način na koji bi očuvala "osnovni poredak… vrlo nedemokratskih društava" i izbjegla "populistički temeljenu promjenu", te usvojila, isto kao i njegovi prethodnici, "prodemokratsku politiku kao sredstvo smanjivanja pritisaka za radikalnijom promjenom, ali je neizbježno tražila ograničene, top-down oblike demokratskih promjena koje nisu riskirale strku u tradicionalnim strukturama moći s kojima su SAD bile u savezu".

Gotovo točno - najtočnije bi bilo reći "tradicionalne strukture moći s kojima su tradicionalne strukture moći unutar SAD-a dugo vremena već u savezu", i to je ispravno. Sam Carrothers je nezadovoljan s ishodom, ali "liberalnu kritiku" opisuje kao temeljno pogrešnu. Ta kritika ostavlja stare diskusije "neriješenima", kaže Carrothers, zbog "njihovih trajnih slabih točaka". Trajna slaba točka je ta što ona ne pruža alternativu politici jačanja tradicionalnih struktura moći, u ovome slučaju putem ubojitog terora koji je u '80-ima ostavio iza sebe nekoliko stotina tisuća mrtvih tijela i milijune izbjeglica, osakaćenih, djece bez roditelja u uništenim društvima. Ponovo, TINA - Nema Alternative.
Ista dilema se javlja na drugome kraju, suprotnome kraju političkoga spektra, kod Carterovog glavnog stručnjaka za Južnu Ameriku, Roberta Pastora koji spada u golubove - progresivni i prihvatljivi spektar. U jednoj zanimljivoj knjizi objašnjava zašto je Carterova administracija morala podržavati ubojiti i korumpirani Sormozin režim skroz do gorkog kraja. Kada su se čak i tradicionalne strukture moći okrenule protiv diktatora, Amerika (Carterova administracija) je pokušavala održati nacionalnu vojsku koju je osnovala i obučavala i koja je onda napadala stanovništvo "brutalnošću koju narod inače čuva za neprijatelje", kako je on sročio. Sve se to desilo s dobrom namjerom i po TINA principu - nema alternative.

Evo razloga: "Sjedinjene Države nisu htjele kontrolirati Nikaragvu ili neki drugi narod u regiji, ali isto tako nisu htjele da stvari izmaknu kontroli." Htjele su da se stanovnici Nikaragve ponašaju nezavisno, osim (njegov naglasak) "kada bi to loše utjecalo na Sormozine interese". Drugim riječima, imaju pravo izabrati svoj put, osim ako izaberu nešto što nama ne odgovara. U tom slučaju moramo jačati tradicionalne strukture moći - ako je potrebno i nasiljem. To je liberalna i progresivnija strana spektra.
Ima glasova i izvan spektra, ne želim to zanijekati. Na primjer, tu je ideja da bi "ljudi trebali imati pravo sudjelovati u odlukama koje često bitno utječu na njihov život", nade im ne bi trebale biti "okrutno slomljene" u svjetskome poretku u kojemu je "politička i financijska moć koncentrirana", a financijska tržišta se "hirovito mijenjaju" uz pogubne posljedice za siromašne; "može se manipulirati izborima", a "negativni apekti koji utječu na druge smatraju se apsolutno nevažnima" od strane moćnika. To su citati radikalnog ekstremista u Vatikanu čija je novogodišnja poruka jedva spomenuta u nacionalnom tisku, i to je sigurno jedna alternativa koja nije na rasporedu. Zašto postoji sporazum o činjenici da južnoamerikancima, u biti cijelome svijetu, ne smije biti dopušteno da prakticiraju suverenitet, drugim riječima kontrolu nad svojim životima?

To je globalna analogija strahu demokracije iznutra. Zapravo, pitanje se često puta postavilo na vrlo poučne načine, najviše u unutarnjim zapisima (slobodna zemlja - imamo obilnu zbirku tajnih dokumenata i vrlo su zanimljivi). Tema koja se provlači kroz te dokumente je zapanjujuće ilustrirana u jednome od najutjecajnijih slučajeva, hemisfernom sastanku koji su SAD sazvale u veljači 1945. kako bi nametnule Ekonomski sporazum za Amerike, jedan od kamena temeljaca za poslijeratni svijet, koji je još uvijek čvrsto na svome mjestu. Sporazum je zahtijevao kraj "ekonomskog nacionalizma (drugim riječima suvereniteta) u svim njegovim oblicima". Južnoamerikanci su morali zaobići "ekscesivni industrijski razvoj" koji bi se natjecao s interesima SAD-a, međutim mogu imati "komplementarni razvoj". Brazil može proizvoditi jeftini čelik koji američke tvrtke ne zanima. Najvažnije je bilo "zaštititi naša bogatstva", čak i ako to zahtijeva "policijske države" kako je rekao George Kennan.

Međutim Washington se suočio s problemom kada je pokušavao nametnuti taj sporazum. State Department je to ovako objasnio, potajno: južnoamerikanci krivo izabiru. Zahtijevali su "politiku kreiranu na način da rezultira većom distribucijom bogatstva te da podigne životni standard masa", i bili su "uvjereni da bi prvi uživaoci razvoja prirodnih bogatstva te zemlje trebali biti njeni stanovnici", a ne američki investitori. To je neprihvatljivo, i iz tog je razloga suverenitet nedopustiv. Mogu imati slobodu, ali slobodu za pravilan izbor.
Ta poruka je redovito i prisilno ponavljana iz slučaja u slučaj pa sve do danas. Dat ću još par primjera. Gvatemala je imala kratki interludij demokracije. Završio je američkim vojnim udarom. Javnosti je to bilo prikazano kao obrana od Rusa. Pomalo egzotično, ali takva je bila priča. U unutrašnjosti je udarac bio drugačiji, a opasnost se shvaćala realnije. Evo kako se ona shvaćala:
"Socijalni i ekonomski programi izabrane vlade su ispunili želje" radnika i seljaka, te su "inspirirali odanost i prilagodili se interesima većine politički svijesnih Gvatemalaca." Još gore, vlada Gvatemale je postala "sve veća prijetnja stabilnosti Hondurasa i Salvadora. Njezina (Gvatemalina) poljoprivredna reforma i moćno oružje propagande, njezin široki socijalni program pomoći radnicima i seljacima u pobjedonosnoj borbi protiv viših klasa i velikih stranih tvrtki jako privlači narode susjedne Srednje Amerike gdje slične stvari prevladavaju". Zato je vojno rješenje bilo neizbježno. Trajalo je četrdeset godina i za sobom je ostavilo jednaku kulturu terora kao i u Srednjoj Americi.

Ista stvar se dogodila i na Kubi, još jedan slučaj koji je trenutno živ. Kada je SAD donio tajnu odluku o svrgavanju kubanske vlasti 1960-te, razmišljalo se na sličan način. Objasnio ga je povjesničar Arthur Schlesinger koji je predsjedniku Kennedyju sažeo studiju o misiji u Južnoj Americi u tajnom izvještaju. Po toj je misiji prijetnja Kube predstavljalo "širenje Castrove ideje o uzimanju stvari u svoje ruke". Ta bolest bi mogla zaraziti ostatak Južne Amerike, objasnio je Schlesinger, gdje "i siromašni i povlašteni", znači skoro svi, "inspirirani primjerom Kubanske revolucije sada zahtijevaju priliku za normalnim životom". Nešto se treba poduzeti, a možete pretpostaviti što je to bilo. Što je sa "sovjetskom vezom"? U izvještaju je ona bila spomenuta na ovaj način: "U međuvremenu, Sovjetski Savez lebdi, uspijeva dobiti velike zajmove za razvitak i predstavlja se kao model za postignuće modernizacije u jednoj jedinoj generaciji". Eto, to je ta prijetnja - prijetnja uzimanja života u svoje ruke, i ta prijetnja se mora uništiti terorizmom i ekonomskim gušenjem koje još uvijek traje. Sve to nema veze s hladnim ratom, kako je već i očigledno, čak i bez tajnih zapisa. Isti problemi su u posthladnoratnome razdoblju doveli do podcjenjivanja haićanskoga kratkog eksperimenta demokracije koji su izveli predsjednici Bush i Clinton, nastavljajući ranija postignuća.

Jednaki se problemi kriju i iza tržišnih ugovora - NAFTA, na primjer. Za vrijeme usvajanja NAFTA-e, sjetit će te se, propaganda nam je poručivala da će to biti prekrasan dar radničkoj klasi u sve tri zemlje - Kanadi, SAD-u i Meksiku. Ta činjenica je ubrzo potiho odbačena. I ono što je cijelo vrijeme bilo očito, postalo je napokon i javno priznato. Cilj je bio "zaključati Meksiko u reforme" '80-ih, reforme koje prilično smanjuju plaće i obogaćuju mali krug ljudi te strane investitore. Stvari u pozadini su bile objašnjene na Južnoameričkoj konferenciji o strateškom razvoju u Washingtonu, radionici iz 1990. godine. Konferencija je upozoravala da bi "otvaranje demokracije u Meksiku mogao biti test za poseban odnos tako što bi na vlast doveli vladu više zainteresiranu za izazivanje SAD-a na temelju ekonomskih i domoljubnih razloga". Primijetite da je to ista prijetnja kao i u 1945. pa nadalje, koja je prebrođena zaključavanjem Meksika u ugovorne obveze. Ali isti razlozi se kriju iza pola stoljeća mučenja i terora, ne samo u zapadnoj hemisferi. Oni su jednako tako i srž ugovora o pravima investitora koji se nameću putem posebnog oblika globalizacije kreiranog od strane državno-korporacijske moći.

Vratimo se temi za koju sam vas zamolio da je stavite na stranu neko vrijeme.

Polazište je sljedeće: osporavano pitanje slobode i prava, od sada suvereniteta kojeg je potrebno procijeniti. Da li su oni svojstveni osobama od krvi i mesa ili samo malome krugu bogatstva i privilegije? Ili se nalaze u apstraktnim konstrukcijama kao što su korporacije, kapital ili države? U prošlome je stoljeću ideja da takvi entiteti imaju posebna prava bila čvrsto zastupana. Najpoznatiji primjeri su boljševizam, fašizam, privatni korporatizam, koji je oblik privatizirane tiranije. Dva su se sustava raspala. Treći je živ i cvjeta pod sloganom TINA - Nema Alternative sve raširenijem sustavu državno-korporativnog merkantilizma sakrivenom iza maski globalizacije i slobodnoga tržišta.

Prije jednog stoljeća, tijekom ranih etapa korporacijske Amerike, diskusija o tim pitanjima je bila otvorena i iskrena. Tada su konzervativci zaprijetili proceduri, opisujući je kao "povratak feudalizmu" i "oblik komunizma", što nikako nije potpuno netočna usporedba. Iste intelektualne korijene nalazimo u neohegelovskim idejama o pravima organskih entiteta, i u uvjerenju da je potrebno imati centraliziranu administraciju kaotičnih sustava - kao što su tržišta, koja su bila potpuno izvan kontrole. Važno je zapamtiti da se u današnjoj tzv. "ekonomiji slobodnoga tržišta" veliki dio transakcija preko granice (trgovanje koje krivo nazivamo prometom), vjerojatno njih 70%, odvija, zapravo, unutar određenih institucija, unutar korporacija i korporativnih udruživanja, ako uključimo vanjske izvore i druge administracijske alate. To je prilično odvojeno od ostalih radikalnih tržišnih iskrivljenosti.

Konzervativna kritika - primijetite da koristim termin "konzervativan" u tradicionalnome smislu - takvi konzervativci jedva postoje danas - konzervativna kritika se citirala u liberalno-progresivnom krugu u ranim godinama dvadesetoga stoljeća, najviše od strane Johna Deweya, vodećega američkog socijalnog filozofa, čiji je rad bio usredotočen najviše na demokraciju. Smatrao je da demokratski oblici imaju malo stvarnosti kada "životom određene zemlje - proizvodnjom, trgovanjem, medijima - upravljaju privatne tiranije u sustavu" koje je on zvao "industrijski feudalizam" u kojemu su radnici podređeni kontroli upravitelja, a politika postaje "sjena velikih biznisa na društvu". Primijetite da je objašnjavao ideje koje su kovali radnici godinama ranije, a i ja sam ih spominjao. Isto se može reći za njegov poziv na eliminaciju, zamjenu industrijskog feudalizma samoupravljačkom industrijskom demokracijom. Zanimljivo, progresivni intelektualci koji su preferirali proces korporatizacije manje-više su se slagali s tim opisom. Tako je, na primjer, Woodrow Wilson napisao da su "većina ljudi sluge korporacijama", koje sada upravljaju "većim dijelom poslova u zemlji" u "dosta različitoj Americi od one stare… koja više nije poprište individualne poduzetnosti, individualne prilike i individualnog uspjeha", nego nove Amerike u kojoj "male grupe ljudi, koji upravljaju velikim korporacijama drže moć i kontrolu nad bogatstvom i poslovnim mogućnostima zemlje", postaju "protivnici same vlasti" uništavajući suverenitet naroda.

Ovo je bilo napisano kao podrška procesu. Dewey je opisao proces kao možda nesretan, ali prijeko potreban, slažući se s poslovnim svijetom, osobito nakon što su destruktivni padovi na tržištu prijašnjih godina uvjerili poslovni svijet i progresivne intelektualce da se tržištima jednostavno mora upravljati i da se financijske transakcije moraju regulirati. Slična pitanja, ona najsličnija su i danas prisutna na međunarodnoj pozornici, tiču se reforme financijske arhitekture i sličnih stvari. Stoljeće ranije, korporacije su dobile prava ljudi putem radikalnoga sudbenog aktivizma i ekstremnim kršenjem klasičnih liberalnih principa. Korporacije su također bile oslobođene od ranijih obveza da se drže aktivnosti za koje su povlaštene. Nadalje, u važnome potezu, sudovi su preusmjerili moć prema gore, od dioničara u trgovačkom društvu do središnjeg menadžmenta koji je bio identificiran s besmrtnom korporacijskom osobom. Oni koji su upoznati s poviješću komunizma, prepoznat će sličnost s procesom koji se dešavao u to vrijeme, a predvidjeli su ga lijevi kritičari, lijevi marksisti i anarhistički kritičari boljševizma, ljudi poput Rose Luxembourg, koji su upozoravali da će centralizirana ideologija preusmjeriti moć s radnika na partiju, središnji odbor te do najvećeg vođe, što se ubrzo i dogodilo nakon pobjede državne moći 1917., koja je odjednom uništila svaki ostatak socijalističkih principa i formi. Propagandisti s obje strane preferiraju drugačiju priču zbog interesa koji će služiti njima samim, ali mislim da je ova priča točna.

Zadnjih su godina korporacijama dodijeljena prava koja premašuju prava ljudi. Po pravilima WTO-a, korporacije mogu zahtijevati pravo "nacionalnog tretmana". To znači da General Motors, ako djeluje u Meksiku, može zatražiti da se prema njima postupa kao prema meksičkoj tvrtki. To je pravo jedino besmrtnih osoba, a ne ljudi od krvi i mesa. Meksikanac ne može doći u New York, tražiti nacionalni tretman i dobro proći, ali korporacije mogu.
Ostala pravila zahtijevaju da investitori, iznajmljivači i teoretičari moraju prevladavati nad pravima ljudi od krvi i mesa općenito, na taj način oni oslabljuju narodni suverenitet i demokratska prava. Siguran sam da znate da korporacije mogu tužiti suverene države, a takvi zanimljivi slučajevi i postoje. Na primjer, prije par godina Gvatemala je pokušavala smanjiti smrtnost novorođenčadi regulirajući prodaju potrepština (proizvoda multinacionalnih korporacija) za novorođenčad. Mjere koje je zahtijevala Gvatemala bile su u skladu s uputstvima Svjetske zdravstvene organizacije i s međunarodnim zakonom, ali je tvrtka Gerber zahtijevala eksproprijaciju, što je uz prijetnju tužbom WTO-a bilo dovoljno da se Gvatemala povuče plašeći se osvetljivih američkih sankcija.

Prvu takvu tužbu po pravilima WTO-a su podignule Venecuela i Brazil protiv SAD-a. Venecuela i Brazil su tvrdili da po EPA pravilima o petroleju SAD krši njihova prava i prava izvoznika petroleja. Taj put se Washington povukao jer se isto tako bojao sankcija, ali ja sam skeptičan prema takvoj interpretaciji. Sumnjam da se SAD boji sankcija Venecuele i Brazila. Više je za povjerovati da Clintonova administracija nije imala privlačan razlog za čuvanjem okoliša i zaštitom zdravlja.
Ta pitanja se sada očituju na dramatičan i sramotan način. Deseci milijuna ljudi diljem svijeta umire od izlječivih bolesti zbog zaštitničkog elementa koji piše u pravilima WTO-a, a dozvoljava privatnim megakorporacijama pravo na monopolističko određivanje cijena. Tako na primjer Tajland i Južna Afrika, koje imaju farmaceutske tvrtke, mogu proizvesti lijek koji može spasiti život za malu cijenu, ali se boje to izvesti zbog trgovinskih sankcija koje bi uslijedile. U biti, u 1998. SAD su čak prijetile i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji prestankom financiranja ako bi Svjetska zdravstvena organizacija samo nadgledala efekte trgovačkih uvjeta na zdravstvo. To su stvarne prijetnje. Pričam o današnjici.

Sve to su "trgovačka prava". Nemaju veze s trgovinom. Imaju veze s prakticiranjem monopolističkog određivanja cijena, podržanim zaštitničkim faktorima koji su uvedeni u takozvane sporazume o slobodnoj trgovini. Faktori su dizajnirani tako da osiguraju korporacijska prava. Osim toga, naravno, reduciraju rast i inovaciju. A samo su dijelić cijeloga spektra pravila uvedenih u te sporazume. Radi se zapravo o pravima investitora, a ne o trgovini. Trgovina kao takva nema nikakvu vrijednost. Vrijedna je jedino ako poveća ljudsku dobrobit.

Općenito, glavni princip WTO-a i sličnih institucija je da suverenitet i demokratska prava budu podređena pravima investitora. U praksi su to prava velikih besmrtnih osoba, privatnih tiranija kojima ljudi moraju biti podređeni. Ovo su samo neke stvari koje su dovele do znamenitih događaja u Seattleu. No na neki način konflikt između narodnog suvereniteta i privatne moći je više došao do izražaja par mjeseci nakon Seattlea u Montrealu gdje je sklopljena dvosmislena nagodba o takozvanom "protokolu životne sigurnosti". Tamo je sve izašlo na površinu. Citiram NY Times: "Sklopljen je dogovor nakon teških pregovora koji su često suprostavljali SAD svima drugima." Što je to? Glavni pregovarač za Europsku Uniju opisao je to ovako: "Zemlje moraju imati slobodu, suvereno pravo za poduzimanjem zaštitnih mjera s obzirom na genetski modificirane sjemenke, mikrobe, životinje, usjeve koji bi mogli biti štetni." Amerika je međutim inzistirala na pravilima WTO-a. Po njima, uvoz može biti zabranjen samo na temelju znanstvenih dokaza.

Da li shvaćate o čemu se ovdje radi? Da li ljudi imaju pravo odbiti da budu predmeti eksperimenta. Malo ću to približiti; recimo da vam dođu studenti i profesori biologije i kažu: "Ljudi, bit će te nam predmeti eksperimenta kojeg provodimo, stavit ćemo vam elektrode na mozak i promatrati što će se dogoditi. Možete odbiti, ali samo ako pribavite znanstveni dokaz da će vam to škoditi." Najčešće ne možete pribaviti znanstvene dokaze. Postavlja se pitanje da li imate pravo odbiti? Po pravilima WTO-a ne možete. Morate biti predmeti eksperimenta. To je oblik "suvereniteta proizvođača", kako to zove moj suradnik Edward Herman, inače ekonomist. Proizvođač vlada; potrošači se moraju nekako zaštititi. Recimo, kemijska i industrija pesticida nisu obvezne demonstrirati, dokazati da su njihovi proizvodi sigurni i neškodljivi. Javnost je obvezna to znanstveno dokazati i to putem premalo plaćenih javnih agencija koje su lobiranjem i drugim pritiscima pod utjecajem industrije.

To je bila glavna tema u Montrealu i dogovorilo se oko nekakve dvosmislene nagodbe. Da pojasnim, pitanje principa se nije postavljalo. To je očito čak i ako samo pogledamo sudionike pregovora. Na jednoj strani Amerika, pridružile su joj se zemlje s udjelom u biotehnološkom i visoko-tehnološkom poljoprivrednom izvozu, dok su na suprotnoj strani svi ostali - znači oni koji nisu očekivali profit od toga. Na temelju sudionika možete zaključiti da se nije radilo o principu. Iz istih razloga Europska Unija preferira visoke carine na poljoprivredne proizvode, ali više nije tako i to ne zato što su se principi promijenili, već zato što se vlast promijenila. Spomenimo i tlačiteljski princip po kojemu moćni i povlašteni moraju imati mogućnost da rade što žele (naravno, zauzimajući se za visoke motive). Prirodna posljedica je ta da suverenitet i demokratska prava ljudi moraju nestati, u ovom slučaju - i to ga čini dramatičnim - njihovo odupiranje da budu predmeti eksperimenta putem kojeg korporacije mogu profitirati. Žalba SAD-a na pravila WTO-a je savim normalna pošto su oni ozakonili taj princip.

Ove stvari, iako stvarne i utjecajne na ogroman broj ljudi širom svijeta, zapravo su sporedne u usporedbi s ostalim uvjetima koji reduciraju suverenitet u korist privatne moći. Najvažnije je bilo, barem ja tako mislim, razaranje Bretton Woodsovog sustava u ranim '70-ima od strane SAD-a, Velike Britanije i drugih. Sustav su kreirale SAD i Velika Britanija u '40-ima. To je bilo doba velike podrške naroda programima društvene dobrobiti i radikalnim demokratskim mjerama. Bretton Woodsov sustav je u srednjim '40-ima regulirao tečajeve i dozvoljavao kontrolu protoka novca. Ideja je bila smanjiti rastrošno i štetno teoretiziranje te ograničiti odljev kapitala. Razlozi su bili dobro shvaćeni i artikulirani - slobodni protok novca stvara "virtualni parlament svjetskog kapitala koji može staviti veto na vladinu politiku ako je smatra nerazumnom".

Vladina politka koja se smatra nerazumnom doticala bi se radničkih prava, obrazovnih programa, zdravstva, pokušaja stimuliranja ekonomije, zapravo bilo što što bi pomoglo ljudima, a ne profitu (i zato je ona nerazumna u tehničkom smislu). Bretton Woodsov sustav je manje-više funkcionirao dvadeset godina. Mnogi ekonomisti ga smatraju "zlatnim dobom modernog kapitalizma" (modernog državnog kapitalizma, zapravo). Period je trajao jedva do 1970. i bio je doba povijesno nečuveno brzog ekonomskog i trgovinskog rasta, proizvodnje, ulaganja novca, proširenja dobrobiti, jednostavno zlatno doba. U ranim '70-ima stvari su se promijenile. Bretton Woodsov sustav je uništen i došlo je do liberalizacije financijskog tržišta i fluktuirajućih tečajeva.
Taj period se često opisuje kao "olovno doba". U njemu je došlo do eksplozije kratkoročnoga sumnjivog kapitala koji je u potpunosti zasuo produktivnu ekonomiju. Došlo je do pogoršanja u svakome aspektu - primjetno slabiji ekonomski rast, slabiji rast produktivnosti, ulaganja novca, puno veće kamatne stope (koje usporavaju rast), veće tržišne nestabilnosti i financijskih kriza. Sve je to jako utjecalo na ljude, čak i u bogatim zemljama: opadanje plaća, dulje radno vrijeme, posebno zapanjujuće u SAD-u, smanjenje usluga.

Dat ću vam jedan primjer iz današnje ekonomije o kojoj svi pričaju - srednji prihod se vratio na onaj iz 1989., što je dosta ispod onog iz sedamdesetih. Osim toga, to je bio period uništavanja društvenih demokratskih faktora koji su znatno poboljšali ljudsko dobro. Općenito govoreći, novonametnuti svjetski poredak dozvoljavao je veću moć veta "virtualnom parlamentu" privatnog kapitala investitora što je dovelo do primjetnijeg nestajanja demokracije i suverenih prava (kako je bilo i smjerano) te primjetnijeg pogoršanja u zdravstvu. Dok se te posljedice osjećaju u bogatim društvima, one su prave katastrofe u siromašnima. Taj problem ne radi razliku među društvima i zato je nevažno da li je samo društvo bogatije ili siromašnije. Važniji su cijeli dijelovi svjetske populacije. Na primjeru nedavnih analiza Svjetske banke, uzmemo li 5% svjetskoga stanovništva pri vrhu i usporedimo njihove prihode i bogatstvo s 5% onih na dnu, omjer bi bio 78:1 u 1988., i 114:1 u 1993. (to je zadnji vremenski period za koji postoje brojke), te je danas nedvojbeno omjer još veći. Iste brojke pokazuju da 1% svjetskog stanovništva pri vrhu ima isti prihod kao i 57% stanovništva na dnu, što bi značilo oko dvije milijarde ljudi.

Za bogate zemlje sve je jasno rečeno, da citiram poznatog ekonomista Barrya Eichengreena iz njegove visoko cijenjene povijesti o međunarodnom sustavu. Kao i mnogi drugi, on je naglasio da je trenutna faza globalizacije vrlo slična periodu prije Prvoga svjetskog rata. Međutim, razlike postoje, na primjer u to vrijeme Eichengreen objašnjava da politika vlade još uvijek nije bila "izpolitizirana općom muškom patnjom i napredovanjem trgovačkih sindikata i parlamentarnih radničkih stranaka". Zato se velike ljudske cijene financijskog poštenja nametnute od strane virtualnog parlamenta mogu primijeniti na cijelo stanovništvo. Taj luksuz nije više bio dostupan u demokratičnijoj eri Bretton Woodsovog sustava u 1945., i zato su "granice kretanja kapitala zamijenjene granicama demokracije kao izvorom odvajanja od tržišnih pritisaka".

To ima svojih posljedica. Posve je prirodno da bi se uništavanje poslijeratnoga ekonomskog poretka trebalo udružiti sa značajnim napadom na postojeću demokraciju - slobodu, suverenitet i ljudska prava - pod sloganom TINA (There Is No Alternative). Na neki način to je apsurdno oponašanje vulgarnog marksizma. Nije potrebno napominjati da je slogan podvala koja služi privatnim interesima. Socio-ekonomski poredak koji se nameće je rezultat ljudskih odluka i ljudskih institucija. Odluke mogu biti izmijenjene, institucije mogu biti promijenjene. Ako je potrebno, mogu biti uništene i zamijenjene, baš kao što su radili iskreni i hrabri ljudi tijekom cijele povijesti.

Ljudi ce uvek biti kontrolisani od toga nema bekstva, sloboda je rec i nista vise. Count bodies like sheep to the rhytm of war drums

PROMJENE – laĹľi u crno bijelom mixu?
Piše David Icke

Tijekom proteklih tjedana u Sjedinjenim DrĹľavama još jedan velik element zavjere razotkriven je svima onima koji imaju oÄŤi da vide - potpuna nevaĹľnost 'demokratskih' izbora.

 

Još jedan izvanredan primjer neÄŤeg skrivenog koje sada postaje vidljivo... upadljivo vidljivo Prije mnogo godina rekao sam da će doći vrijeme kada će zavjera izbiti na površinu i kada će svi osim najuskogrudnijih i najzasljepljenijih progledati. To se moralo dogoditi zato što Ĺľivimo u vremenu kada se skrivena manipulacija postupno Ĺľeli pretvoriti u svakodnevnu stvarnost s globalnom politiÄŤkom, ekonomskom i vojnom diktaturom. Sada to prepoznajemo u širenju nadzora I kontrole koji prodiru u svako podruÄŤje našeg Ĺľivota, kao i konstantnoj centralizaciji
moći širom svijeta. A tijekom protekla dva tjedna u Sjedinjenim DrĹľavama još jedan velik element zavjererazotkriven je svima onima koji imaju oÄŤi da vide - potpuna nevaĹľnost'demokratskih'izbora. Još jedan izvanredan primjer neÄŤeg skrivenog koje sada postaje vidljivo... upadljivo vidljivo.

S kakvim se'izborom'suoÄŤavaju Amerikanci kada'biraju'(da bar) svog predsjednika? Kad se govori o onima koji imaju šanse pobijediti u studenom, nema izbora, osim izmeÄ‘u maski na istom licu. Na svakim 'izborima'ponavljaju nam istu mantru o'staroj'politici i o potrebi da se slomi stisak'vašingtonskog establišmenta'oko Amerike. Potrebni su nam Ijudi'izvana'koji nisu uvuÄŤeni u vašingtonsku mreĹľu lobista i'posebnih interesa', kaĹľe priÄŤa [bajka]. To je kljuÄŤna stvar u manipulaciji kojom se ljudi drĹľe u uvjerenju da još uvijek mogu birati izmeÄ‘u razliÄŤitih politika i filozofija i da su zato još uvijek'slobodni'. KljuÄŤna rijeÄŤ u vezi s tim je 'promjena'. 'Trebaju nam promjene'; 'Ova zemlja Ĺľeli promjene'; 'Ja se zalaĹľem za promjene'.'Nada'je još jedna od tema poveznica, ubaÄŤena kako bi predstava bila zanimljivija.

Godine 1992. tip po imenu Bill Clinton, poslušnik establišmenta i pokvarenjak do srĹľi, uvjerljivo je osvojio vlast ponavljajući rijeÄŤ 'promjene', 'promjene', 'promjene'. Jedna od njegovih krilatica prije 16 godina bila je 'hrabrost za promjene', a zalagao se i za 'nadu'. To moĹľe biti moćno oruĹľje u upravljanju umovima stanovništva zato što većina ljudi nije zadovoljna svojim Ĺľivotima ili stanjem svoje zemlje, pa im se 'promjene' mogu uÄŤiniti kao vrlo dobra zamisao.'Da, tako je, potrebne su nam promjene'.
Ali uvijek se ispostavi da su te 'promjene' vrlo plitke. Bill 'Promjene'Clinton bio je blizak  suradnik upravo oca Georgea Busha kojeg je nastojao zamijeniti u Bijeloj kući.

Godinama su zajedno krijumÄŤarili drogu preko avionske piste Mena u Arkansasu gdje je Clinton bio guverner, a njegova Ĺľena korumpirana odvjetnica u odvjetniÄŤkoj tvrtki Rose koja je financijski i
pravno krpala drĹľavu. Svakako, Bill se zalagao za promjene, nema što – promjenu osoblja u Bijeloj kući dolaskom arkanzaskog establišmenta radi preseljenja njihovih kriminalnih aktivnosti u aveniju Pennsylvania. Ništa se nije promijenilo osim imena ljudi koji su brinuli o tome da ide sve po starom. Zato sam teška srca i odmahujući glavom pratio isprazan scenski show 'rok zvijezde' Baracka Obame. Za što se on zalaĹľe, što nam svakom svojom rijeÄŤi poruÄŤuje? Za 'promjene'. ÄŚak i citira Kokain Kida iz 1992. s njegovom 'hrabrošÄ‡u za promjene'. Skoro na svakom predizbornom skupu iza njega je strateški smještena retardirana rent-a-gomila koja maše svojim transparentima na kojima se istiÄŤu dvije rijeÄŤi: 'Obama-Promjene'. I to je to.

Nikakvog sadrĹľaja, nikakve dubine, samo ponavljanje pojedinih rijeÄŤi. PolitiÄŤka 'debata' u 2008. potonula je do novih dubina. Kad sam se prvi put susreo s Barackom Obamom o njemu nisam nisam znao ništa, ali kad sam vidio njegove oÄŤi i njegov govor tijela te ÄŤuo njegovu praznu retoriku i paĹľljivo uvjeĹľban nastup, bilo mi je jasno da imamo posla s još jednim ÄŤlanom Saveza glumaca. Još jedan Tony Blair, još jedan Bill Clinton. Obama nije ÄŤovjek kojem bih bilo što vjerovao bez da to provjerim.
Kao što bi profesionalni propagandisti rekli:'Ne mora u to vjerovati, vaĹľno je da to prodaje.' On tvrdi da je sin kenijskog ÄŤuvara koza, pa nam sada govore da bi 'sin jednog afriÄŤkog kozara mogao postati predsjednik Sjedinjenih DrĹľava'. Ali istina je bitno drugaÄŤija, prema ameriÄŤkom kolumnistu Andyu Martinu koji kaĹľe da je ta tvrdnja laĹľ. Obamin djed Hussein Onyango Obama bio je ugledan i imućan farmer. Njegov sin, Obamin otac, rastao je u obilju a ne u oskudici, piše Martin. Bio je izvrstan student, a ne pastir. Martin takoÄ‘er razotkriva da su mnoge druge izjave Baracka Obame u vezi s njegovim ocem i obiteljskom prošlošÄ‡u u Africi laĹľne, da su pokušaj stvaranja slike koja jednostavno nije istinita. Kako je Martin rekao:

'Ne ÄŤini me sretnim to što moram razotkriti Baracka Obamu, ali ÄŤovjek je potpuni varalica. Istina će iznenaditi, razoÄŤarati i razgnjeviti mnoge koje je privukao. Lagao je ameriÄŤkom narodu, pokušao je laĹľno prikazati vlastito naslijeÄ‘e. 'Obamina Ĺľivotna priÄŤa potpuno se razlikuje od verzije koju on iznosi. Ono što Ĺľelim reći: ako je spreman iznositi laĹľi o svojoj majci i ocu, o ÄŤemu još laĹľe? MoĹľemo li oÄŤekivati nove seksualne skandale?' Senator Illinoisa, kojem je to prvi mandat, glumi 'autsajdera', svjeĹľe lice i svjeĹľ um, koji nije povezan ni s politiÄŤkom prošlošÄ‡u ni s lobistiÄŤkom mafijom koja kontrolira velik dio zakona koji se prihvaćaju, ili odbacuju, na Capitol Hillu.

To je ono za što on tvrdi da se zalaĹľe, ali ne ÄŤini se da je tako. Njegov savjetnik za vanjsku politiku i glasni pristaša nekadašnji je savjetnik za nacionalnu sigurnost Jimmya Cartera, Zbigniew Brzezinski, koji kaĹľe da Obama nudi 'novu definiciju uloge Amerike u svijetu'. To je isti Brzezinski koji je s Davidom Rockefellerom 1973. stvorio iluminatsku Trilateralnu komisiju. Trilateralna komisija je posvećena stvaranju svjetske diktature i tijesno je povezana s drugim nitima u mreĹľi kao što su Vijeće za vanjske odnose (ÄŤlan: Barack Obama) i grupa Bilderberg. Vanjska 'politika' Brzezinskog za vrijeme Carterove administracije, kao što je on kasnije ne kajući se priznao, bila je potaknuti Sovjetski Savez da u prosincu 1979. izvrši invaziju na Afganistan. Zamisao je, kako je rekao, bila da se oslabi suparniÄŤka velesila, a rezultat je bila desetogodišnja okupacija koja je koštala Ĺľivota 1,3 milijuna Afganistanaca i stvorila mudĹľahedine, Talibane i Osamu bin Ladena.

A sada duboko udahnite: on danas savjetuje Baracka Obamu o vanjskoj politici. Knjige i javne izjave Brzezinskog, roÄ‘enog Poljaka, potvrdile su njegovu vjeru u predanost Trilateralne komisije stvaranju svjetske diktature. U svojoj knjizi Between Two Ages: America's Role In The Technetronic Era (IzmeÄ‘u dva doba: Uloga Amerike u tehnotroniÄŤkoj eri) opisao je novo društvo'...koje se kulturno, psihološki, socijalno i ekonomski oblikuje utjecajem tehnologije i elektronike, posebno na podruÄŤju raÄŤunala i komunikacija'.

On je ustvrdio da 'nacionalni suverenitet više nije prihvatljiv koncept' i predloĹľio prijelaz, u fazama, 'na širu zajednicu razvijenih naroda [svjetsku vladu]... kroz raznolikost indirektnih veza i već zapoÄŤeto ograniÄŤavanje nacionalnog suvereniteta'. Njegov sin Mark Brzezinski, 'meÄ‘unarodni pravnik' u Washingtonu, takoÄ‘er je Obamin savjetnik i hvali 'globalan pristup' predsjedniÄŤkog kandidata... ('globalan pristup','globalna sigurnost','svjetska zajednica'i tako dalje, sve je to iluminatski novogovorza centralizaciju globalne moći.)

Obamin savjetnik za Srednji istok je Dennis B. Ross koji je bio direktor za planiranje politike u Ministarstvu vanjskih poslova pod preds j e d n i k o m B u s h o m starijim I posebni koordinatorzaSrednji istok predsjednika Billa Clintona. Toliko o Obaminim 'promjena ma'u odnosu na prošlost i 'slamanju stiska'vašingtonskog establišmenta. Rossova je majka bila Ĺ˝idovka, ÄŤinjenica koja teško da ga ÄŤini idealnom osobom za nezavisne, i time vjerodostojne, razgovore o naÄŤinu okonÄŤanja izraelsko-palestinskog sukoba, a postao je i prvi predsjednik jeruzalemskog 'trusta mozgova', Instituta za planiranje politike Ĺľidovskog naroda, koji je osnovala i koji financira Ĺ˝idovska agencija. U stvari, Canadian Jewish News i druge Ĺľidovske publikacije istaknuli su da je Obama 'posjećivao Ĺľidovske voÄ‘e rano u svakoj fazi svoje politiÄŤke karijere'. Prvi vanjskopolitiÄŤki govor svoje kandidature odrĹľao je pred notornom lobistiÄŤkom grupom,

Američko-izraelskim odborom za javne poslove, koji je 100% predan stvaranju američke politike koja odgovara interesima Izraela. Obama izjavljuje 'Vratimo vojnike kući' i 'Diplomacija, ne rat'. Sve su to dobre stvari i bila bi to uvjerljiva poruka, da je iskrena. Ali oko njega su oni poput Zbigniewa Brzezinskog koji rat i agresiju vide kao sredstva globalne ekspanzije i kolonizacije. Sam Obama rekao je da mu ne bi predstavljalo problem bombardirati Pakistan kad bi to odgovaralo američkim interesima:
'Budemo li imali optuĹľujuće obavještajne podatke o teroristiÄŤkim ciljevima
od visoke važnosti, a predsjednik Musharaf ne bude htio djelovati, hoćemo'.
To je Bush rekao - i uÄŤinio - kad je 'optuĹľujuće obavještajne podatke'
prilagodio tako da se uklapaju u plan invazije na Afganistan i Irak. ÄŚinjenica je da Obama nije protiv rata; on je protiv invazije na Irak.

On se zalaĹľe za rasporeÄ‘ivanje vojnika iz Iraka u Pakistan i Afganistan radi borbe protiv 'terorista', a za Iran kaĹľe:'Ne bismo trebali iskljuÄŤiti iz razmatranja nijednu opciju, ukljuÄŤujući vojnu akciju.'Dakle, on nije protiv rata, kakvim ga, ÄŤini se, mnogi doĹľivljavaju, on je protiv jednog rata. Još jedna Obamina tvrdnja je da na njegovu administraciju neće utjecati lobisti korporacijskih kartela, pa ipak su upravo ti ljudi u savjetodavnom timu njegove kampanje, ukljuÄŤujući Mosesa Mercada koji je lobirao Kongres i Bushovu administraciju u korist dviju iluminatskih privatnih tvrtki: Blackstone grupe i Carlyle grupe. Carlyle grupa, koja je blisko povezana s Georgeom Buhom starijim a meÄ‘u svojim je klijentima imala obitelj Bin Laden, platio je Mercadu 260.000 dolara, dok je Blackstone grupa njegov rad nagradila s 3,7 milijuna dolara.

MeÄ‘u drugim profesionalnim lobistima (manipulatorima politike) u Obaminom je timu Daniel Shapiro, vanjskopolitiÄŤka savjetnica za Srednji istok, koja na svom popisu klijenata ima neka od najvećih ameriÄŤkih korporacijskih imena. MeÄ‘u njima su Anheuser-Busch, Daimler Chrysler, AmeriÄŤki institut za naftu I Freddie Mac. Shapiro je takoÄ‘er bila ÄŤlanica Vijeća za nacionalnu sigurnost Billa Clintona. Ukratko, Barack Obama samo je još jedan varalica i glumac koji prodaje laĹľ - paravan za iste ljude koji već desetljećima kontroliraju ameriÄŤku politiku. On se ne zalaĹľe ni za promjene ni za nadu, već za nastavak istog, a prikazuju nam ga u šećernoj glazuri kao 'novog JFK-a'. Bez obzira bude li Amerika glasala za Baracka Obamu ili za Hillary Clinton, ishod će biti isti jer neće oni diktirati politiku - to će raditi Ljudi iz sjene. Obama kaĹľe da se zauzima za 'promjene', a Clinton odgovara da se i ona zalaĹľe za 'promjene', ali ima iskustvo koje će joj omogućiti da te 'promjene' i ostvari. U stvari, oni se zalaĹľu za status quo jer je to stav onih koji ih kontroliraju. Sve je drugo glumatanje.

Ta besmislica o'sinu kenijskog kozara'koji će postati najmoćniji ÄŤovjek na svijetu ili ClintoniÄŤin 'prosvjed za Ĺľene'sluĹľe iskljuÄŤivo 'prosvjed za Ĺľene'sluĹľe iskljuÄŤivo za stvaranje dojma. Oni su dvije prolazne osobe, posljednje u svojoj lozi koja traje stoljećima, koje imaju samo prividnu a ne stvarnu moć. MeÄ‘utim, Clinton je na daleko, daleko višem poloĹľaju u skrivenoj hijerarhiji i vjerojatno je ona ta koju Ĺľele, iako će nju biti teĹľe progurati, pa su drugi spremni preuzeti igru ako ona ne uspije. Kakva li se pokvarena druĹľina Americi nudi na izborima ove godine. Obje 'strane' postrojile su svoje prevarante, laĹľljivce, manipulatore i bedake, i kaĹľu 'birajte našeg predsjednika'. Nikada još 'izbor' nije bio tako upadljivo nebitan.

Odnosno, uz jednu iznimku. Kakvo je zadovoljstvo bilo gledati republikanskog buntovnika Rona Paula kako napada papagaje establišmenta s tako pronicljivom inteligencijom i zdravim razumom. Vidjeti tog 72-godišnjaka kako gazi svoje beskiÄŤmenjaÄŤke suparnike iskljuÄŤivo ÄŤistom logikom i vladanjem temom bilo je stvarna 'promjena', i razotkrio je njihovo zapanjujuće neznanje i njihovu nezainteresiranost za bilo što, osim Ĺľelje za osobnim statusom i moći.

Briljantno je iskoristio svoje medijske prilike da raskrinka prijevaru s 'novcem', invaziju i nastavak okupacije Iraka, i kako je sustav uređen da ljudima krade dohodak kroz kriminalne razine oporezivanja.
ÄŚini se da Paul ne vidi širu sliku, ovaj se tjedan distancirao od onih koji govore da su 11. rujna organizirali insajderi, što je razoÄŤaravajuće. Bila je to, rekao bih, krupna greška. Ali kad ga se usporedi s ostalima, hvala Bogu što imamo Rona Paula u politiÄŤkoj pantomimi koja se odvija na TV vijestima.

Ja se drĹľim principa 'nemojte glasati jer ih to samo ohrabruje', ali da sam Amerikanac ovaj put bih napravio iznimku za Rona Paula, ako ništa drugo kako bi mu veća popularnost omogućila da više govori u javnosti.
On ne moĹľe pobijediti zato što nije insajder, ali upozorava mnoge ljude na prirodu Amerike i na barem neke od sila koje ju kontroliraju. To Rona Paula ÄŤini pravim zagovornikom 'promjena',  dok je Barack Obama još jedan laĹľnjak, još jedna 'rock zvijezda' koja se pridruĹľila klubu

je*emu misa, na raznim forumima isti clanci, cak se i teme isto zovu 

sve smo ih raskrinkali 

Šta je tu čudno? Ljudi širom sveta vide da nešto nije u redu na ovoj planeti. Sami tekstovi i knjige pisani od ljudi poput Icke-a, se prevode na mnoge jezike pa otud na raznim forumima širom sveta.

ma nije cudno nego sam nasao onaj sirkanov text na jednom forumu gde ga je neko napisao. otprilike ista diskusija o svemu. sad trazim tamo dokum. alex dzons i majkl mur. gde je onaj taxtex mozda ga ima u potpisu 

Pih Majkl Mur 
Alex Jones i David da ovaj treci jok.
Lepo je sve to Stjuart objasnio

Mnogo foruma se ozbiljno bavi ovim pitanjima,a ja posecujem i mnoge strane forume i pokusavam da budem u toku sa desavanjima,nista to nije cudno...materijala i knjiga ima na sve strane,ako znas gde da trazis