ne nadjoh raskrinkavanje M. Mura. jel ima neko tu emisiju A. Dzonsa - gde pita debeljka sto nije sve rekao u farenhajtu, a ovaj mu odgovara da ne bi bilo patriotski!

MARSOVCI I BELGIJANCI

U listopadu 1938 godine Orson Welles je uspio uvjeriti Amerikance da uživa slušaju prijenos slijetanja neprijateljski raspoloženih Marsovaca, izvodeći u radijskom studiju dramu Herberta Georga Wellsa Rat svjetova, a nešto slično dogodilo se 13. prosinca prošle godine u Belgiji kada je belgijska javna televizijska postaja RTBF emitirala lažni prilog o tome da je Flandrija jednostrano proglasila nezavisnost. Oba slučaja stoga su vrlo dobar povod da se zapitamo kome i čemu na silnim TV i radio stanicama možemo danas vjerovati?


Jedna naoko nevina prevara koja se dogodila u Belgiji sredinom prosinca 2006. godine ponukala me da se po¬novno zapitam postoji li još na ovom svijetu netko tko vjeruje da mediji, posebice oni veliki, mediji glavne struje, što će reći oni koji imaju puno novaca, mogu nešto napraviti samostalno, bez ičijeg miga, blagoslova ili naputka. Politika, stranke, vlade nemaju nikakav utjecaj na uređivačku politiku kuće - uvjerava nas posljednjih mjeseci velika reklamna kampanja „Nove TV“, a da povjerujemo upravo u takvu farsu, bajku, samo, ovaj puta na razini Belgije i cijelog svijeta, trebao je pripomoći kvazisatirični ton kojim je u medijima kratko i krotko popraćena neobična prvoaprilska šala koju su, usred prosinca, pripremile dobro organizirane snage, „zaigranih" Belgijanaca koji se olako, možemo sada reći lažno, predstavljaju u javnostf kao političari, novinari i obični ljudi.

Naime 13. prosinca, dan uoći početka sastanka  na vrhu  Europske  unije u, kako se tome iskreno kaže,  udarnom terminu u 20 sati, na najgledanijem   belgijskom   kanalu „La Une“   belgijska javna televizijska postaja   RTBF, u stilu je  američkih i CNN-ovih „breaking news" emitira lažni prilog o tome da je Flandrija jednostrano proglasila nezavisnost.

Krivotvorina se sastojala od glumljenih intervjua s aktualnim flamanskim političarima, poput predsjednika Predstavničkoga doma saveznog parlamenta Mermana de Crooa.. lažnog  izvještaja da su kralj Albert i kraljica Paola pobjegli iz zemlje poručivši usput 'raji' da Belgija „Više ne postoji“, te režiranih reporterskih javljanja iz više gradova gdje su organizirani statisti mahali flamanskim zastavama i veselili se „odcjepljenju".

Kako se natpis "Ovo je fikcija" pojavio na ekranu tek sredinom emisije brojni su
gledatelji dva sata živjeli u uvjerenju da im se država raspala, a, šali" su nasjeli i
mnogi strani dopisnici i diplomati. Telefonske centrale bile su zagušene prosvjedima, navala posjetitelja srušila je RTBF-ovu stranicu na intemetu a, jedino je, baš zanimljivo, američki CNBC prenio RTBF-ovu vijest kao činjenicu. Upitan zašto je to učinio, direktor informativnog programa RTBF-a Yves Thiran rekao je da je .reportažom" želio potaknuti raspravu o budućnosti Belgije šest mjeseci uoči općih izbora.

"Rasprava je dosad bila ograničena na akademske i političke krugove. Želimo da bude više javna" rekao je javnosti skloni Ivek, predvidljivo se referirajući i na radijsku emisiju iz listopada 1938. kada je na isti način, samo malo masovnije, medijski brutalno eksperimentirano s Amerikancima koje je Orson Welles uspio uvjeriti da uživo slušaju prijenos slijetanja prijateljski raspoloženih Marsovaca, izvodeći u radijskom studiju dramu Herberta Georga Wellsa „Rat svjetova“.

Tada se nije još u oči lagalo, ipak je to bilo dob i radija, ali se vješto prešutjela istina daje sve samo drama. Panika građana bila je golema, a jedan je čovjek i poginuo. E sad, ako se Yves Thiran, čovjek koji je zbog javnosti na javnoj TV javno prikazao laži našao pozvanim povući paralelu s jednim tako općim   mjestom   manipulacije emocijama ljudi kao što je to bio eksperiment /Rat svjetova u izvedbi (namjerno ne kažem u režiji) Orsona Wellsa, neznam što bi moglo mene spriječiti da ukažem na nekoliko poveznica koje ukazuju na indikativne sličnosti u rukopisu ova dva „slučaja''.

Prvo, u oba,.slučaja" od čina zastrašivanja širokih narodnih masa najviše su, one vidljive koristi, imali sami mediji koji su laži plasirali.Gledanost, odnosno slušanost programa u oba slučaja drastično je porasla. To je jedan, najblaži nivo laži.

Drugo, u oba slučaja bode oči nepodnošljiva lakoća probijanja inače ne pozvanima nepremostivih uredničko-hijerarhijsko-policijsko-administrativnih prepreka na koje nailazi osoba koja bi nešto javno rekla na javnoj televiziji ili radiju. I tada, a naročito danas. Podsjetimo, Welles je dramu zastrašivanja svojih sugrađana izveo s nepune 23 godine i krajnje je tajnovito kako je mogao dobiti dozvolu za puštanje u eter takvog sadržaja. Službena verzija povijesti tumači to njegovom popularnošću i reputacijom wunderkinda. Uglavnom, on je od nekoga takav pristanak dobio, baš kao što su neki mig sa nekog 'visokog mjesta' u dubokoj sjeni morali dobiti i šaljivi Belgijanci koji su, podsjetimo, lagali o svojim kralju i kraijici. Zanimljivo je bilo gledati kako su ti visoko rangirani političari i poznati novinari pristali otvoreno lagati, ne plašećl se nimalo kakve će to posljedice imati na njihovu kasniju vjerodostojnost. Logično pitanje zdravog čovjeka je kako je to moguće? Jednostavno, zato jer istinsku vjerodostojnost nikada nisu niti imali i oni su toga posve svjesni.

Imali su i još uvijek imaju samo svu silnu sugestibilnu moć TV medija koja se, nažalost do dan danas na nekoj većoj razini, koliko je meni poznato. nije smišljeno koristila u neke pozitivne svrhe. Svi ti „novinari", „političari“ i statisti svjesno su ili nesvjesno pod snažnim hipnotičkim utjecajem koji TV ima i isto se tako, svjesno ili nesvjesno njime i koriste.

Oba su slučaja imala anketnu ulogu i ulogu sijanja straha. Welles je usadio duboko u srce milijuna Zemljana strah od izvanzemaljaca, pa se taj, tada posijani svemirski nacionalizam i danas koristi za planetarnu manipulaciju lijepom našom Zemljom, dok je belgijski TV lakmus bio namijenjen ispitivanju razine tolerancije straha i panike kod već medijski gotovo potpuno umno preparirane javnosti.

Očito, preplašili smo ih mnogo više nego sto smo očekivali - hvalio se ravnatelj RTBF-a Yves Thiran, potvrđujući time da je sijanje straha u svrhu eksperimentiranja i testiranja bilo planirano - samo, eto, malo su jače navinuli. Javno su u Belgiji, kao i uvijek u ovakvim slučajevima, likovali ultradesničari, no oni su tek standardni mračni folklor za javnost, tek dio kulisa ove sve prozirnije igre „Marsovaca i Belgijanaca" koju svjetska vlada u sjeni igra s ljudima - pijunima diljem svijeta.

"Mnogi su bili šokirani i jako potreseni, a neki su plakali, rekao je glasnogovornik belgijskog Ministarstva informiranja, dodajući kako Ministarstvo doista ne razumije zašto se TV gledatelje nije upozorilo odmah na početku da ih se vara. Molim!?

Biti ću toliko slobodan da odgovorim „zbunjenom" glasnogovorniku.

„Glasni govorniče, stvar je jednostavna: da su im rekli odmah na početku priče da je sve laž nitko im ne bi vjerovao i eksperiment bi propao. Da su im rekli istinu ne bi više bili poslušni pokusni kunići“.

Da su nesretnicima koje su trpali u vagone za Aushwitchu rekli kamo ih vode i što će im raditi ovi bi pokušali pobjeći po cijenu života, odnosno smrti. Nearijske kolone nesretnika u to su doba strogo pažene da nitko ne bi pobjegao. Danas se odustalo od tog nespretnog načina, no ideja je daleko od toga da se ne osjeća dobro. Odustalo se tek od spalionica ljudskih tijela ali samo zato što se došlo do novih „znanstvenih spoznaja' kojima se omogućava ljudima da se spale sami. Sve štoje potrebno učiniti je spaliti ljudima umove i ćekati da mozak dođe to točke ključanja. Tome služi kraljica medija, njezino hipnočanstvo - televizija.

Jeste li se ikada dok ste gledali na TV-u tko zna koju SVOJU po redu smrt, dekapitaciju, davljenje ili probadanje, zapitali tko i određuje kada se, i dali se uopće treba, na ekranu pojaviti natpis „Ovo je fikcija". Ne mislite li da bi takav titl trebao ići ispod mnogih drugih igranih uradaka kao i snimaka uživo? Možda bi čak, da zagrebemo jače, taj natpis trebao stajati neprestano na oku TV konzumenata?!

„Njemačka televizija davne 1992. godine svaki je dan emitirala oko 35 igranih filmova. Ako bi se zbrojili svi prikazi nasilja u jednom tjednu, taj bi zbroj rezultirao filmom koji traje 25 sati. Osamnaestogodišnjak je tada provodio 15.000 sati u školi dok je u prosjeku gledao 18.000 sati televiziju i pritom doživio i prozivki 40.000 ubojstava, silovanja, smrti, pucnjave., pljačkaških napada i sličnih agresivnin radnji“.

Ovakvim načinom života cijelog čovječanstva, neprestanim lijeganjem u krevet s netom odgledanom porcijom strave, stvara se neobična, paradoksalna situacija nenasilni, večinski dio populacije pati od stresa uzrokovanog nasilnim načinom života kriminalne manjine i nasilja koje im se servira u svim mogućim formama na TV-u, instituciji koja je životom krim-miljea fascinirana od svog rođenja.

Prirodno skloni brzom stvaranju štetnih navika ljudi su postali ovisni o svakodnevnim adrenalinskim TV draškanjima svojih korteksa. Zato možete čuti ona imbecilna samoopravdanja za prikazivanje nasilnih sadržaja tipa "ljudi to traže". Da, istina je da sada kada je krug zatvoren ljudi traže da ih se uznemiri i da za to još i plate, ali tomu ne bi trebalo biti tako!

Belgijski slućaj stoga je vrlo dobar povod da se zapitate kome i čemu na silnim TV i radio stanicama možete danas vjerovati? Kome po silnim novinama i još sitnijim internet stranicama? Ima li neka moralna vertikala u toj
babilo-brbljaonici? Ja je još tražim.

Većina proizvođača te babilonske buke ili je ciljano dovedena do stanja apsolutne neinformiranosti, pa ni ne znaju kakvo zlo čine, ili je, bilo svjesno bilo nesvjesno - dio organiziranih struktura moći koje se bave ovakvim i još većim eksperimentiranjem ljudskim emocijama, i, u koračnici, manipuliranjem njihovim životima. Visoka poziconirani belgijski političari koji su, zajedno s reporterima uvijek zakleto neovisnih medija, lagali tih prosinačkih dana svojim biračima i svojim gledateljima, bili su više nego uvjerljivi, kao i obično, i nije stvar u tome kako ih nitko nije raskrinkao, već je pravo pitanje koliko je laži od medijskih i političkih autoriteta već popijeno!

Koliko ih se svakodnevno i dalje ubacuje u umove, podsvijest i srca ljudi kao činjenice i istine. Ti lažovi će se putem TV ekrana ispričati, i već jesu, i za koju mi¬nutu lagaće ponovno, i već jesu, samo što neće napisati daje to što govore fikcija, pa će se to smatrati istinom. I opet će ljudi glasati za te iste političare i opet će slušati što im priča njihov omiljeni,.dobro obaviješteni" reporter ili novinar... Moć televizijske slike, medu ostalim, dobro to oni znaju, upravo i jest u tome: nova slika jede staru i još ako se ponovi dovoljno puta evo nam još jedne,.istine".

U Belgiji je sredinom prosinca sprega duboko implementirane i društveno strukturirane laži i visoke tehnologije pokazala svu svoju zlosretnu, dijaboličnu moć te kakve ta moć može imati posljedice. To savršenstvo koordinacije medijskih djelatnika, političkih garnitura i puka u ulozi samih sebe, dakle statista, predstavlja univerzalni obrazac manipulacije TV programom koji se danas provodi svugdje u svijetu, od velikih do lokalnih medija, pa se danas već slobodne može govoriti o globalnom smišljenom programiranju ljudi pomoću TV programa.

Stasale su i nove generacije koje su više komentatori, a ne sudionici života i koji su uvjereni daje nečinjenje i ne-pobuna najsigurniji odmak od nametnutog bešćašća. Još gore, i ne misle da se imaju protiv nečega buniti - oni misle da su slobodni.

Tako je nastala ona famozna „tiha većina“ koja, uvjeravaju nas sa TV ekrana, zapravo odlučuje o prevazi snaga u takozvanim demokratskim izborima diljem svijeta. Možda bi tako i bila da nemaju n svojim domovima televizore.

Jer magična je, sugestibilna moć TV ekrana, odavno fino utkana u sve strukture i poluge moći koje vladaju Zemljom, i, veliki igrači" najozbiljnije računaju na nju i u godinama koje su pred nama. Stoga nikada nije naodmet podsjetiti na to da su i Marsovci Ljudi i Flandrijci i Flamanci i Hrvati i Srbi braća po Svemiru i Tišini koja nas sve prožima. Tko vam kaže drukčije taj vam laže!

Orson Weills s dvadeset je godina dobio mogućnost da prevari milijune Amerikanaca da je „Rat svjetova“ počeo i tako postao jedan od pionira svemirskog nacionalizma koji ima za cilj huškanje ljudi na svaku moguću različitost. Njegovi belgijski sljedbenici i TV apologeti smanjili su malo doživljaj, ali učinak je na kraju bio isti: razgolitio se do kosti rat svjetova. Ali ne rat svjetova između krvožednih Marsovaca i prekrasnih ljudi, ne rat između Flandrijaca i Flamanaca, niti rat između Hrvata i Srba - već rat istine i laži.

Jedno od rješenja izlaska iz ove hipno-klopke leži u tome da se na televizijama počnu pojavljivati i televizijom baviti ljudi s vizijom, a da nisu 'tele 'te da usmjere stvaralačke i kreativne potencijale televizičara u smjeru širenja dobra i istinskog znanja.

Tada više ne bi bile na cijeni serije tipa ForenziČari, Obdukcija, FBI istraga ili Balkan inc s kojom su (o sreće ili ushita!) i hrvatski građani dobili svoju prvu pravu, nasilnu, krvavu, psovačku seriju koja prikazuje život našeg kriminalnog miljea onakvim kakav jest. hvala ti, TV Bože, štoviše nećemo morati čitati loše prijevode psovanja! Djeco, dođite, sada ćete čuti pravu hrvatsku psovku i vidjeti na koje sve maštovite načine i mi u Hrvatskoj znamo priklati. Sada se da u Evropu.

No, ostavimo po strani ironiju i pitanja o tome je li ta serija i sve slične umjetnost, te dali je uopće umjetnost tu da prikazuje stvari kakve jesu ili bi ipak trebala imati neki budničarski, prosvjetni i prosvjetiteljski karakter. To je za ovaj t(v)eleći razred za sada preteško. Ponovimo ono najškakljivije pitanje već izrečeno na početku teksta: komu sve to i na koji način koristi?

Iako se je, ako uključite i srce i mozak, teško oteti dojmu da je sve to odlično organizirani kaos, svoj odgovor morate, u konačnici, dati sami sebi. stojeći sa svojom djecom pred svojim ogledalom, istim onim koje su jos naše bake mudro zvale "psiha". Međutim, sigurno je jedno. Sa svakom novom skupom sekundom TV programa punog laži, klanja i prevare, s ili bez natpisa „Ovo je fikcija' svijet je "bogatiji" za gomile zastrašenih ljudi i 'birača''prožetih stresom, strahovima i impotencijom svih vrsta, od kojih je ona seksualna najučestalija, ali i najbenignlja.

Takvoj televiziji danas je namijenjena uloga Viagre za posrnula srca i duše upregnutih masa, suvremenog roblja „demokracije'' A upravo je impotencija srca i duše, bolest koju ova t(z)v "civilizacija'' i oni koji si umišljaju da je vode, podmuklo i smišljeno spremaju ostaviti naraštajima koji dolaze. Srećom, znam da im to oni neće dozvoliti.

 

LAŽNA STVARNOST, GLOBALNA KONTROLA I HIPNOZA / DAVID ICKE

DAVID ICKE JE NEKOLIKO DANA PROVEO U ZAGREBU. GOSTOVAO JE NA HRVATSKOJ TELEVIZIJI, DAVAO IZJAVE I INTERVJUE U MEDIJIMA, A EKSKLUZIVNO ZA NEXUS U RAZGOVORU KOJI JE TRAJAO NEKOLIKO SATI DETALJNO GOVORI O STVARIMA KOJE TAMO NIJE MOGAO SPOMENUTI - NAČINIMA KOJIMA SE MANIPULIRA I VLADA LJUDIMA

Razgovarala: Sanja Pleša

Uporaba televizije i  glavnih medija je najmoćniji  oblik masovne hipnoze na Planeti i služi za stalno usađivanje u mozak vjerovanja i određenih gledišta stvarnosti. Ponavljanje je moćan oblik hipnoze

Tijekom nedavnog boravka Davida Icka u Zagrebu imala sam zadovoljstvo provesti prilično vremena u njegovom društvu. Uz prvobitno profesionalne razloge, vrijeme provedeno s Davidom Ickom pretvorilo se u kvalitetno
i obostrano edukativno, prijateljsko druženje. Bilo je zanimljivo promatrati kako, potpuno autentično, David Icke živi svoj život. Predan potrebi da cijelom svijetu prenese informacije koje će svijet koji „poznajemo" promijeniti. Bez obzira koliko novih prepreka treba preskočiti ili koliko umoran, bolestan ili neispavan bio. „Jedan čovjek ne može promijeniti svijet ali može prenijeti informaciju koja će promijeniti svijet".

Svi koji su čitali nedavno u Hrvatskoj objavljenu knjigu „Priče iz vremenske omče" mogli su se upoznati s detaljima isinkronicitetima Ickovog burnog i teškog života. Međutim, tvrdi Icke, odluka da bez kompromisa živi istinu i gleda svijet širom otvorenih očiju, vrednija je od teškoća koje je takav stav izazvao. „Kad bih opet imao priliku da biram, i kad bih znao sve posljedice svojih odluka, opet bih sve napravio isto". Dojam koji ostavlja David Icke svjetlosnim je godinama daleko od donedavnih pitanja mainstream novinara:

„Oprostite, a koliko ste već godina ludi?" Pitanje je to koje bi teško mogao postaviti bilo koji istinski novinar koji je pročitao knjige Davida Icka ili koji se sam uputio (i usudio) istraživati ispod površine. Uostalom, novinarska profesija (osim časnih izuzetaka) trenutno je na razini papagajsko-ponavljačkog modela koji služi samo za dodatno zaglupljivanje i zatupljivanje. Daleko je od svoje svrhe i istraživačkog novinarstva i pod hitno treba spasiti svoj obraz. No vratimo se Icku. Zanimljivo je što
osim brzog, britkog uma, verbalne diareje:) i lucidnog britanskog humora,

Icke istovremeno zrači ugodnom otvorenošću i toplinom, koja često nedostaje ljudima kojima mozak radi „sto na sat". Boravak u Zagrebu na njega je ostavio snažan, pozitivan dojam. Slijedi malo lokalpatriotizma i nacionalnog ponosa koji u pravilu ne ljubim baš previše, ali u ovom slučaju je lijepo autentičan I nenasilan. Rekao je da nigdje (a držao je predavanja u 50-tak zemalja svijeta) nije sreo toliko dobro informiranih ljudi otvorena uma, ugodno je iznenađen pitanjima ljudi ali i informacijama koje je od njih primio. Predavanje na Bundeku nikada neće zaboraviti, što zbog oluje što zbog pozitivnih osjećaja i energije koja je tamo bila prisutna. Rekao je da se u Hrvatskoj osjeća kao da je došao na drugi planet (neki bolji:) što je nedavno potvrdio i u popularnoj američkoj radijskoj emisiji Art Bella „Coast to coast", gdje je na pitanje „Kako mu je bilo u Los Angelesu" odgovorio: „Ma, pustite to . . . nedavno sam bio u Hrvatskoj. To je nevjerojatno mjesto..." pa je pola emisije govorio o Hrvatskoj i ljudima koje je ovdje sreo. Napomenuo je i da nigdje do sada, u nijednoj zemlji, nije vidio tako izraženu i snažnu kampanju za ulazak u Europsku Uniju.

Nažalost, s obzirom da ne znamo kako je bilo u drugim zemljama, ovdje živimo pod dojmom da je svakodnevno bombardiranje „blagodatima" Europske Unije uobičajena porcija i procedura za svaku buduću članicu. Izgleda da nije. Ponudio se Icke da će o vlastitom trošku (iako je kronično bez para) doći u Hrvatsku i javno debatirati sa svim hrvatskim političarima o pravom licu Europske Unije (s čime je temeljito i argumentirano, dobro upoznat). Tjedan dana prije pisanja ovog teksta gledala sam dokumentarac „Americafrom freeedom to fashizam" koji zorno prikazuje da se ono o čemu govori I piše David Icke upravo sada događa u Americi. Iako tako prividno ne izgleda (tamo teče med i mlijeko), američki narod je prvi na listi masovnih pokusa nad ljudima. Ovaj dokumentarni film pomaže da vidimo gdje bi svi mogli završiti ako se ne probudimo. Također je prikazano i ono što budi vjeru u našu dobru zajedničku budućnost. A to su tzv."mali ljudi" koji su isto kao i ja I vi mislili da ne mogu ništa promijeniti, a u presudnim trenucima donijeli su prirodne i ispravne odluke koje su bile prava mala herojska djela. Kao što kaže jedan citat Martin Luther Kinga: „Kukavica se pita da li je sigurno...taština se pita da li je popularno... Ali dođe vrijeme u životu svakog čovjeka kada treba postaviti pitanje: Da li je ispravno?" Razgovor koji slijedi vodili smo u foajeu hotela, sat vremena nakon dolaska Davida Icka u Zagreb.

NEXUS: Čitatelji NEXUSA dobro su upoznati s Vašim radom i dvadesetogodišnjim istraživanjem svijeta u kojem živimo, pa ćemo se u ovom razgovoru pozabaviti manje poznatim detaljima. Prije svega, započet ćemo onime što Vas zadnjih godina najviše zanima a to je „priroda stvarnosti" . Po vašim saznanjima realnost je nešto drugačija od dogovorne kolektivne svijesti i kolektivne stvarnosti, koju doživljavamo kao čvrstu I apsolutnu stvarnost. Što ste do sada saznali o toj razini naših života?

ICKE: Mi često zaboravljamo ono što je očigledno. Ne možete biti slobodni i kontrolirati svoj život ako ne shvaćate prirodu realnosti i tko vi uistinu jeste. Ako možete držati ljude u neznanju po pitanju tih stvari, ako znate kako to funkcionira u širem smislu, tada ste u poziciji velike moći. Tada možete činiti učinkovite stvari. U isto vrijeme, stanovništvo nema saznanja o takvom djelovanju, razlozima i posljedicama jer ne razumije stvarnost. Upravo zbog toga zadnjih godina moj se rad usmjerio na prirodu realnosti jer tek tada svijet dobiva smisao. Jedan aspekt krije se u tijelu koje je holografsko računalo. To je poput prijemnika i predajnika informacija.

Mi živimo, kako ja to zovem, u holografskom internetu. Bežični internet ne možemo vidjeti. Nevidljiv je. Uz pomoć računala taj nevidljivi svemir postaje kolektivna stvarnost. Ako netko drugi uključi svoje računalo, tada
se uključuje u istu stvarnost. U filmu ,,Matrix" postoji scena gdje lik Morpheus predstavlja Neu stvarnost iluzije. Kaže mu kako je ,,Matrix" svuda oko nas. Nalazi se u sobi i izvan prozora. Što se sada nalazi u našem prostoru, a da je isto tako nevidljivo? Bežični internet. To je ista stvar. Naše tjelesno računalo dekodira energetsku stvarnost. Na istom principu funkcionira i bežični internet. Pretvara ga u čvrsti svijet oko nas, vidimo ga na ekranu kompjutera. U biti, taj se svijet nalazi unutar nas. Znanstvenici su zbunjeni s čvrstim svijetom sastavljenim od atoma koji nemaju čvrstoću. To je moguće jer svijt nije čvrst. On je dekodirana realnost koja postoji samo u našoj glavi. Jedna priča, koju često ponavljam, sjajno predstavlja ovo o čemu govorim. U knjizi „Holografski svemir" pisac Michael Talbot iznosi prikupljene znanstvene dokaze i činjenice kako je sve ovo holografska iluzija.

On govori o iskustvu s jedne zabave koju je priredio njegov otac. Tamo je bio i hipnotizer koji je izvodio zabavne trikove. Natjerao je ljude da j e du krumpire dok su oni mislili kako se radi o jabukama. Ljudi se čude kako je to moguće izvesti. To nije ništa neobično. Okus jabuke ili krumpira ne postoji na jeziku. To je podatak. Postoji ovdje tek kada se dekodira, u mozgu. Ako se možete umiješati u taj mehanizam dekodiranja preko hipnoze i ubačenih vjerovanja, podatak o krumpiru postaje okus iabuke jer je dekodiran u mozgu. To je kao da programirate računalo da čita softver na određeni način. Tijekom zabave hipnotizer je hipnotizirao stanovitog Toma. Rekao mu je kako neće moći vidjeti svoju kćerku u sobi kada ga vrati u budno stanje. Zatim ga je prividno vratio u budno stanje. Pred njega je doveo njegovu kćer. Tom se počeo okretati uokolo. Za njega ona nije bila tamo.

Hipnotizer je stavio svoju ruku iza leđa njegove kćerke. Pitao ga je što trenutno drži. Tom je odgovorio kako drži sat. To mu je bilo tako očigledno. Hipnotizer je upitao Toma može li pročitati natpis na tom satu. Tom ga je i pročitao. Ljudi će reći kako j e to nemoguće. Moguće je jer je sve u toj sobi zapravo energetska konstrukcija koja postoji izvan frekvencijskog područja. Ona je smještena izvan vidljivog svjetla koj em pristupaju naše oči. Ako mozak ne bi prevodio energetske konstrukcije u našu holografsku, naizgled čvrstu stvarnost, tada naše oči to ne bi mogle vidjeti. Tomova kćerka bila je u energetskom obliku unutar sobe, ali zbog umetnutog hipnotičkog vjerovanja njegov mozak dekodirao je sve ostalo u sobi o s im tog polja. Za njega ona nije bila u sobi. Zato što ona nije bila ondjemogao je vidjeti kroz nju. To je preduvjet za manipulaciju ljudi. U načelu to djeluje na dvije razine. Prvo se ograniči pristup dostupnih frekvencija. Životinje, npr. imaju mnogo veći raspon frekvencija.

Mačke reagiraju na „prazan prostor" koji mi ne možemo vidjeti. To za njih nije „prazan prostor". Tu je i programiranje „računalnog mozga" da dekodira ili da ne dekodira određene stvari. Stvari se mogu dekodirati tako da ih iskusite na način kako to „oni" žele. Postoji niz stvari koje tvore smisao. Uporaba televizije i glavnih medija je najmoćniji oblik masovne hipnoze na Planetu. Služi za stalno usađivanje vjerovanja i određenih gledišta stvarnosti u mozak. Ponavljanje je moćan oblik hipnoze. Kada mozak prihvati vjerovanje, poput Tomovog slučaja s kćerkom, tada se stvarnost dekodira u skladu s vjerovanjem. Stvari se samostalno ponavljaju poput proročanstva. Zato što dekodirate program, tada i vidite samo program. S edukacijom je ista stvar. Ljudi oko stola dogovorili su se kako da „uvedu djecu u svijet i kako da ga gledaju očima odraslih". Netko se mogao dosjetiti kako bi bilo savršeno da se trogodišnju i četverogodišnju djecu kontrolira pomoću učestalog učenja koje bi trajalo do njihove 17., 18. ili 19. godine. Najmanje 5 dana u tjednu treba ih podučavati željenim vjerovanjima.

To bi bio savršen način da stvorite odrasle ljude koji će promatrati svijet na način kakvim ga želite. Upravo se to događa. Nije u pitanju sustav edukacije. U pitanju je sustav indoktrinacije. To je program. Kada vidite riječi koje se koriste na televizijskim programima, one se odnose upravo na programiranje. Na toj razini tijelo je elektrokemijski organizam. Sve što ga dovodi izvan ravnoteže, bilo električki, elektromagnetski ili kemijski, onemogućava ga za primanje i slanje informacija. To je kao da pomaknete radijsku postaju s frekvencije, dovoljno da se postaja više ne može jasno slušati. Upravo to „oni" rade. Više frekvencije realnosti tvore proširenu svjesnost. Kada ih niste u mogućnosti dekodirati to znači da imate pristup nižim frekvencijama. Zbog toga većina ljudi u svijetu doživljava stvarnost samo preko pet osjetila. Tih pet osjetila funkcioniraju ispravno kada služe našoj realnosti. Međutim, osjetila ne bi smjela preuzeti realnost.

Niža osjetila imaju međuodnos sa svijetom, ali ga ne mogu shvatiti. Ako možete isključiti ljude iz viših razina svijesti, iz promatranja svijeta sa viših razina, tada možete kontrolirati primanje informacija preko nižih osjetila. U stvari, tada izolirate računalnu razinu stvarnosti od razine više svijesti. Na taj način možete programirati računalo. Kada psiholozi kažu da mogu rastaviti ljudsku osobnost unutar 12 arhetipova, oni to mogu napraviti samo u računalnom dijelu stvarnosti.

NEXUS: Zapravo govorimo o 12 programa...

ICKE: Da. Pogledajte većinu ljudi. Ako im nešto napravite, uslijedit će potpuno predvidljiva reakcija. Ista stvar događa se i s računalom. Ako na računalu napravite nekakav unos, možete predvidjeti rezultat. Razlog predvidljivosti čovječanstva krije se u programiranju i masovnoj kampanji izolacije koja ih je svela na tjelesnu razinu svjesnosti.

NEXUS: „Svijet" oko nas stimulira lijevu moždanu polutku, racionalnu stranu. To se odnosi gotovo na sve s čime se susrećemo. Medije smo već spomenuli. Međutim, to je samo jedna razina manipulacije, postoje razni nivoi, od hrane zatrovane pesticidima, umjetnim gnojivima, lijekovima i cjepivima koji svi stvaraju biokemijsku neravnotežu, truju nas otrovima koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata korišteni u konclogorima poput klora i fluora koji se sada masovno stavljaju u pitku vodu i aspartama koji služi kao sladilo. Subliminalne poruke (seksualne i potrošačke) nalaze se svuda pa i u dječjim crtićima . . . sve te stvari. Ukazali ste da su centri iz kojih dolaze ti razni glavni modeli globalne manipulacije Tavistok Institut u Londonu I Sveučilište u Standfordu. Možete li nam to objasniti?

ICKE: Aspartam je na tržište dospio preko Donalda Rumsfelda dok je još bio voditelj farmaceutskog odjela. Taj je odjel kasnije prodan tvrtci “Monsanto”. Kada pogledate fluor i ostale kemikalije koje n am stavljaju u hranu i piće, sve to ima zajednički cilj. On se naziva „toksinima pobude". Toksini pobuđuju moždane stanice i uništavaju ih. Sve to dovodi do moždanih promjena. Nije slučajno što su nacisti u koncentracijskim logorima stavljali fluor u vodu za piće kako bi zatvorenici bili poslušni.
Pogledajte samo natrij glutaminat. Sve to zasnovano je na shvaćanju kako mozak stvara stvarnost, a ne okus. Natrij glutaminat može prevariti mozak koji onda dekodira više okusa nego što ih uistinu ima. Na svim tim razinama izbačeni smo iz ravnoteže. Umanjene su n am sposobnosti tako da više nismo djelotvorni prijemnici i predajnici. Ako prijemnik i predajnik ne funkcioniraju optimalno smanjuje se i razina pristupa frekvencijama. Za ljude koji su zaglavili u shemi kažemo da imaju ograničena razmišljanja. Ja kažem da imaju ograničeni raspon. Njihov raspon frekvencija kojima mogu pristupiti ključ je za objašnjenje ograničenog razmišljanja i manifestacije njihove svjesnosti ili nesvjesnosti. To je jedna razina. Druga razina je programiranje računala vjerovanjima koja će obuzdati raspon svijesti.

Religija je tu sjajno obavila programiranje. Nije bitno kakva su vaša kruta vjerovanja, sve dok ih imate. Njih nije briga da li ste nepokolebljivi kršćanin, musliman, Židov, hindus, konzervativni političar, ljevičar, Srbin, Hrvat ili Englez. Sve to realnost ljudi postavlja u ograničene uvjete. Različiti sustavivjerovanja postoje jer su oni poput ladica. Ladice drže vjerovanja u određenom rasponu mogućnosti. Sve što se protivi takvom vjerovanju nailazi na otpor. Osobu koja iznosi takve informacije proziva se luđakom ili vragom. To treba očuvati sustav vjerovanja. U zadnje vrijeme istražujem kognitivnu disonancu. Kognitivna disonanca može vam otvoriti oči. Možete shvatiti kako sami sebe možete programirati. Smatra se da je to stresno stanje. Nastaje kada se ljudi suoče s vjerovanjima, iskustvima i informacijama suprotnim njihovim vjerovanjima. Kognitivna disonanca zaista je dobra stvar. Ako je koristite na pravi način, ako pogledate iskustva koja su u sukobu s vjerovanjem, tada možete ponovno sagledati uvjerenja i krenuti naprijed. Kod većine ljudi stanje disonance mora se razriješiti jer je sustav vjerovanja moćno programiran.

Ako se ne razriješi s promjenom uvjerenja, tada se nešto mora dogoditi s iskustvom. Ljudi tada prilagode priču koja donosi smisao. Npr. ako vjerujete da je Bog blagoslovio Ameriku, zemlju slobodnih i dobrih ljudi, nešto poput kolektivnog Johna Wynea, možete doći do saznanja kako ta „zemlja slobodnih" ubija ljude u lažnim ratovima. U tom slučaju ili će „Bog koji je blagoslovio Ameriku" nestati ili će se priča prilagoditi kako bi vjerovanje bilo netaknuto. Tijekom tog procesa ljudi počinju vjerovati kako moramo u rat da bismo očuvali mir. Ljudi lažu sami sebe kako bi očuvali vjerovanje. To je tako moćno. Tada kažu da moraju ograničiti neke slobode kako bi zaštitili svoje slobode. To je ludost. To je mentalna gimnastika kroz koju prolaze ljudi kako bi vjerovanje ostalo netaknuto. Razgovarao sam s j e d n om kršćankom koja mi je rekla da su moje tvrdnje o Isusu besmislene. Ne postoji mnogo ljudi koji pričaju o Isusu na taj način.

Druga kršćanka pokraj nje rekla je da takve osobe ipak postoje. Prva kršćanka opet je rekla kako sve to ionako nema veze. Na taj način sve možete je dnostavno zanemariti i zaboraviti. Razmišljanja i emotivni procesi kod različitih ljudi potpuno su razumljivi zahvaljujući Tavistocku. Tavistock je Institut za ljudske odnose. Osnovan je još 1920-ih. To je jedan, ako ne i glavni centar za socijalni inženjering. Kakose svijet gleda na željeni način, stanovništvom se manipulira. To se radi pomoću masovnih medija, edukacije i svih tih stvari. Odatle ljudi dobivaju kolektivne informacije. Pomoću toga se može upravljati ljudima da gledaju svijet na željeni način. U zadnjih par mjeseci naišao sam na organizaciju
u Britaniji koja se zove „Common Purpose" (engl. zajednička namjera).

Osnovala ju j e Julie Middloton koja je radila u uredu zamjenika premijera u britanskoj Vladi. Djelovanje organizacije podsjeća na Tavistock. Ne znam kako je sada u Hrvatskoj, ali u Britaniji posljednjih nekoliko godina imamo ljude koje nazivamo "jobworth" ljudima (ljudi od posla). To su ljudi u uniformama, odijelima i na važnim položajima. Umjesto da ispravno sagledaju situaciju i tako donesu odluku, oni sve rade po „knjizi pravila". Uvijek su postojali takvi ljudi. No, zamijetio sam da se takvo kruto razmišljanje teproširilo. U Britaniji se danas događaju neobične stvari. Ljudi se kažnjavaju sa 75-100 funti ili više j e r svoje smeće na ulicu iznose na pogrešan dan. Ljudi se kažnjavaju sa 100 funti jer oglas za prodaju vlastitog vozila postavljaju unutar vozila. Kažnjavaju ih na osnovi Zakona o uličnom trgovanju. Imamo ljude koje se prati na osnovi zakona koji je donesen zbog nadzora terorista. Želi se saznati da li roditelji koji su prijavili svoju djecu za pohađanje škole zaista žive u t om području gdje su i podnijeli prijavu. Ne biste mogli zamisliti niti pola besmislenih nameta koji su trenutno na snazi u Britaniji.

Kada naglasite besmislenost i ekstremnu prirodu tih pravila, ljudi vam kažu da se zakon mora poštovati. Oni to jednostavno ne shvaćaju. Nešto nije u redu. Nešto se događa. Taj mentalitet autoriteta širi se suviše brzo da bi to bilo slučajno. Spomenuo sam „Common Purpose". Ta organizacija vodi skupe tečajeve koji se financiraju novcem poreznih obveznika. Tečajeve pohađaju razni odbori i policajci. Koriste se tehnikama manipulacije uma i grupnih pritisaka kako bi stvorili „vođe", kako ih oni nazivaju. Neke odbore i vijeća u Britaniji već kontroliraju ljudi koji su pohađali tečaj „Common Purpose". Koriste neurolingvističko programiranje
i razne ostale stvari. Postoji čovjek u Britaniji koji je bivši mornarički časnik. On je slučajno naletio na „Common Purpose" unutar jednog odbora u Plymouthu. Posvetio je svoj život toj temi. Upoznao je mnogo bračnih parova koji su pohađali taj tečaj. Oni pričaju o promjeni osobnosti njihovih muževa i žena nakon tog tečaja. Jedan primjer odnosi se na policajca crne
kože. Njegova žena rekla je kako on prije nije bio rasist. Bio je policajac u zajednici i dobro se slagao sa svima. Otišao je na takav tečaj, a dio treninga sastojao se od ovakvih pitanja:

„Mislite li da ste bili podvrgnuti rasizmu u policiji?"
„Mislite li da rasizam utječe na gledišta ljudi?"

Policajac j e odgovarao negativno. No, pitanja su bila razmještena u određenom nizu, pa su na kraju dovela do pozitivnih odgovora. Supruga je rekla kako je on nakon tečaja svuda vidio rasizam. Prije to nije radio. Smatrao j e kako su policija i građani međusobno u stanju rata. Sve mu je to došlo preko tog tečaja. Umom t ih ljudi se manipulira kako bi postali „iskoristivi idioti". Broj ljudi s kojima se otvoreno manipulira nije velik. Umom se manipulira preko nižih razina autoriteta. Sustav prisilnih ciljeva tako se prenosi dalje. „Oni" ne žele da ljudi shvate kako je sve to suludo, kako je suludo kazniti osobu kaznom od 100 funti zato što prodaje vlastiti automobil. Umjesto toga, promiče se ideja zakona, pravila i kazni. Zbog toga proces razmišljanja koji bi ukazao na besmislenost pravila ne postoji. Sve više to primjećujem. Ta metodologija kao da je došla izravno iz Tavistocka. Tavistock je središte koje djeluje prema svim smjerovima poput Instituta Standford u Americi. Mnoge organizacije u Americi odgovaraju

Tavistocku. Oni također rade na kolektivnoj manipulaciji stanovništva.
Prijašnjih godina naišao sam na dokument koji se zove „nečujna oružja za tihi rat". To je priručnik za kontrolu uma i masovnu manipulaciju stanovništva. Mislim da se prvi put pojavio potkraj 1960-ih. Daje vam uvid u tehnike koje kontroliraju ponašanje stanovništva na željeni način. U jednom dijelu govori kako ljude treba „stalno držati zaposlenima na farmi s drugim životinjama". Drugim riječima, treba ih usmjeriti na preživljavanje, treba im odvratiti pozornost nevažnim stvarima poput sportskih igara. To ne znači da ne možete uživati u tome, no kada to postane vaša usredotočenost, tada su vam uspješno odvratili pozornost. Zbog toga ljudi ne shvaćaju što se uistinu događa.

NEXUS: Jedna od metoda odvlačenja pažnje i manipulacije je i stalno
izazivanje straha, na svim razinama. Ljudi se stalno nečeg boje, osjećaju se ugroženi, boje se za svoju egzistenciju, za svoju djecu, za svoj posao, za svoju budućnost, boje se nesreća, kataklizme, ratova... koji su, stvarni ili nestvarni, stalno negdje oko nas. Ako pogledate na bilo koji novinski kiosk ili upalite TV, sve što vidite će vas podsjećati da se nečeg trebate I morate bojati.

ICKE: Strah, da. Terminologija „nečujnih oružja" vrlo je zanimljiva. Ta oružja ne mogu se vidjeti poput projektila. Piše da metodologija „nečujnih oružja" ne lansira projektile. Cilja se na situacije. Postoji sjajna rečenica u dokumentu koja kaže da ljudi instinktivno osjećaju kada nešto nije u redu. No, zbog prirode „nečujnih oružja" ljudi ne mogu shvatiti što se uistinu događa. Nakon što ljudi nalete na informacije koje iznosim to im pomaže da uvide u čemu je stvar. Kada osvijestite spoznaju da nešto nije u redu s objašnjenjem uzroka to može biti moćna promjena u svijesti ljudi. Ustvari, to je poput računalnih programa. Kada je računalo programiramo da izvršava određeni softver, tada ste suočeni, kako ja to zovem, s „nesvjesnim ljudima". Zbog toga je većina ljudi beznadno predvidljiva. Sve dok se svijest ne umiješa i izmijeni proces izvođenja to se ne može promijeniti.

NEXUS: Prijatelj ste sa šamanom iz plemena Zulu. Njegovo ime je Credo Mutwa. On zna za reptile, rekao je da su ljudi prije njihovog dolaska na Zemlju živjeli drugačije. Prije dolaska reptila ljudi su međusobno živjeli u potpunoj harmoniji sa svijetom. Nismo razgovarali, međusobno smo čitali misli. Izgledalo je drukčije, kao da je naša svijest bila potpuno povezana sa svim oblicima života i planetom kao cjelinom i živim bićem. Harmonije, ljubavi, mira, jedinstva I hrane bilo je u izobilju. Nije bilo nikakvog nasilja. Osim Mutwe, ovakav opis života na Zemlji se pojavljuje i u raznim drugim tradicijama.

ICKE: Jedna od zajedničkih stvari kod ljudi s izvantjelesnim iskustvom je telepatska komunikacija. Znate li priču o Babilonskom tornju? Bog, koji se u prijevodu spominje kao „Bog Bogova",ispremiješao je jezike. Ako putujete
Sjevernom Amerikom ili bilo kuda, pronaći ćete iste priče kako su jezici izokrenuti. Sve više smatram kako je to simbolična predaja o našem prijelazu iz telepatske u verbalnu komunikaciju. Tijekom kamenog doba, smatra se, da su ljudi uzvikivali: „Ugh-ugh-ugh". Možda su tako i pričali jer im komunikacija riječima nije bila potrebna. Ovo je zanimljivo. Cijela predstava želi ugurati našu točku svijesti i promatranje stvarnosti u naših 5 osjetila. „Oni" ne žele da mi vidimo zidove zatvora. Žele nas ovdje unutra gdje gledamo u zatvorski zid i vidimo cigle. To je samo cigla. Zatvor se uvijek sastoji od nekoliko cigli. Koja je karakteristika riječi? Uvlače nas u svijet pet osjetila jer je to fenomen 5 osjetila. Artikuliramo vibracije kao zvuk. Sustav naših pet osjetila prima ih i pretvara. Sve se odvija u tom dijelu mozga.

NEXUS: ...lijeva strana....

ICKE: Desna strana mozga tzv. Kreativna strana vodi nas izvan tijela. Postoji fascinantna priča o gospođi Jill Bolte Taylor. Ona je neuroanatomist, stručnjakinja za mozak. Imala je moždani udar na lijevoj strani mozga koja je u tom trenutku doslovno prestala raditi. Tada je svoju svjesnu realnost premjestila na desnu stranu mozgu. Rekla j e da je tada osjećala da je ona „sve što postoji". Nije postojao trenutak gdje j e ona završavala i gdje je bio početak postojanja. Desna strana mozga dekodira stvarnost na toj razini. Idealno je da se obje strane mozga dovedu u harmoniju. Dekodiranje izvana usmjereno je unutra. Tako se pretvara u oblik koji je interaktivno povezan s ovom stvarnošću. To je fascinantno. Nakon što joj se isključila lijeva strana mozga, Jill je mislila kako izgovara riječi, no samo je čula zvukove koji su zvučali poput ,,vooo...vooo...vooo".

To je jedini zvuk koji je izlazio iz nje. Pokušala je razgovarati s nekim preko telefona da zatraži pomoć. Dok je ta osoba pričala, čula je te iste ,,vooo...vooo...vooo" zvukove. Zvučalo je poput zlatnog retrivera. Lijeva strana mozga nije dekodirala vibracije u riječi. To je razlog. Odatle potiču riječi. Ta razina stvarnosti smještena je u lijevoj strani mozga. Mi tražimo ljude sa „potpunim mozgom". Manipulatori žele uvući ljude u lijevu stranu mozga. Lijeva strana funkcionira izravno preko 5 osjetila s ovim svijetom. Ako možete zatvoriti taj most u žuljevitom tijelu („corpus callosum" - struktura mozga koja povezuje lijevu
i desnu polutku) i spriječiti komuniciranje moždanih polutki, tada možete shvatiti stvarnost lijeve strane mozga. Tada imate uvid u cijelo ljudsko društvo. To je manifestacija lijeve strane ljudskog mozga.

NEXUS: Kojom se očito lako može manipulirati...

ICKE: Da. Lijeva strana mozga vidi sve kao dijelove, suočena je sa strukturom. Desna j e opuštena tijekom protoka ljubavi gdje je sve „bez problema". Za razliku od tog stanja nekada želite znati i točno vrijeme. Ako uspijete dovesti oba stanja u ravnotežu onda ste u redu. No, ako zaglavite u lijevoj strani, to kažemo za akademike, vodeće liječnike, učitelje, profesore i novinare, tada morate polagati ispite kako bi mogli napredovati unutar sustava. Sustav je zasnovan na ispitima. Da bi prošli najvažnije ispite iz engleskog jezika, matematike i tih stvari, morate ovladati obradom informacija u lijevoj strani mozga. Te informacije morate zadržati i prenijeti ih na papir kako biste riješili ispit. Ako ste dobri u tome, možete proći sve ispite. Kada ih prođete zauzet ćete utjecajnu poziciju u društvu. Postat ćete liječnik, odvjetnik, političar ili novinar. Ako dolazite iz pozicije desne strane mozga možda postanete umjetnik. Za umjetnike se kaže da su nevažni. Ljudi kažu kako povremeno vole umjetnost, ali je to nevažno. Drugi ljudi su važniji, oni upravljaju društvom, oni su u stvarnom svijetu. Umjetnici govore o drugim dimenzijama. Za njih se kaže da su u redu, ali ih ne treba uzimati suviše ozbiljno. „Drugi ljudi su oni pravi, oni koji vrijede". Takav sustav moći po svojoj prirodi zasniva se na kolektivnom vjerovanju stvarnosti što utiče na smjer prema kojem se društvo kreće. Takvi ljudi su
zarobljenici lijeve strane mozga.

NEXUS: Rekli ste da sustav koristi ispite kako bi se provjerilo jesmo li dobro isprogramirani. To je test koji sustav koristi da provjeri da li programkoji nam nameću zadovoljavajuće funkcionira...

ICKE: Istina. To sustav promiče. Nije toliko bitno jesu li ispiti dobri ili loši.
Postoji argument da uopće nisu dobri. Stvar je u primljenoj informaciji koja se zatim uči ili ne uči. To znači da su ispiti zasnovani na obmani i pomaknutoj verziji stvarnosti. Sustav je uveo vjerovanje preko ispita. Od nas se traži da u to uistinu vjerujemo. Onda ćemo biti osposobljeni za mjesto i poziciju unutar sustava koju ćemo izvršavati. Ako imate naglasak na desnoj strani mozga, onda ste nepoželjni. Ljudi kažu da je takvim ljudima bolje da postanu nekakvi umjetnici. Društvena mjerila odnose se na znanost, zakon, politiku, novinarstvo i edukaciju. Sve su to zatvorenici lijeve strane mozga. Ako se pokušate promijeniti nakon što to shvatite, sustav će vas zaskočiti. Moja prijateljica iz Kanade je liječnica. Zove se Guylaine Lanctot. Shvatila je kako zapadna medicina ne funkcionira u usporedbi s mnogim drugim metodama. Nakon što ih je počela prakticirati društvo ju je odbacilo. Ako ste učitelj i želite otvoriti um mladih ljudi, društvo će vas pritisnuti.

Jednom kada ste u lijevoj strani mozga tada vidite samo dijelove. Imam divan primjer koji sam doživio. Mislim da je to bilo u proljeće ove godine. Zamolili su me da govorim pred starim Društvom za rasprave na Sveučilištu Oxford. U publici su bili elitni studenti iz Oxforda. Kada predajem u Brightstoneu ili u Zagrebu ili bilo gdje, znam da ljudi žele dobiti uvid u te informacije. Tada znam da postoji razina otvorenog uma pa jednostavno sve kažem. Kada sam trebao govoriti pred studentima iz Oxforda, razmišljao sam u hotelu kako da im predstavim te informacijeu dječjim koracima a da bi ihmogli shvatiti. Njih se unutar sustavapercipira kao elitu, kao visoko educiranestudente, a oni su zatvorenicilijeve strane mozga. Samim time što
su došli do te razine edukacije značida su zatvorenici lijeve strane mozga.

Pomislio sam da bi ih informacije o prirodi stvarnosti zatekle ako bih odmah na početku počeo pričati o tome. Odlučio sam se obratiti njihovoj lijevoj strani mozga. Počeo sam govoriti o strukturi kontrole, kako nekolicina može kontrolirati većinu. Odlučio sam u drugom dijelu predavanja predavanja obraditi prirodu stvarnosti. Gledao sam publiku i - iskustvo nije bilo zabavno. Gledali su me kao da sam izvan sebe. Mislim da su mi na kraju uputili pristojan pljesak. Neke od njih na kraju su pitali za mišljenje o mome predavanju. Bila je to klasika. Jedan od njih rekao je kako me uspijevao pratiti na početku dok sam pričao o strukturi kontrole. Čim sam počeo govoriti o hologramima postao je izgubljen. Klasika. Oni uspijevaju shvatiti strukturu, ali povezanost stvarnosti ne mogu.

NEXUS: Iako tako ne izgleda, s obzirom na društveno priznanje takve elite, oni su zatočeni u malim ladicama, konceptima, malom umu...

ICKE: Zato je trebalo toliko napora da se naša shvaćanja izoliraju. „Oni" su na tome radili tisućama godina. Imam mnogo teorija i o našem shvaćanju vremena. „Oni" su predali znanje o stvarnosti u ruke nekolicine kako bi ga skrili od stanovništva. Glavni sustavi kolonijalizma bili su usmjereni na to. Koristili su inkviziciju da opravdaju korištenje kršćanstva, što je uništilo drevno znanje. Šaman Credo Mutwa kaže kako su oni došli u Afriku. Usmjerili su se na šamane kao nosioce znanja. To nije samo znanje o
stvarnosti. To je znanje o povijesti. To su spoznaje o našem dolasku ovdje. Jednom kada su to uništili i odstranili te predaje izvan dosega javnosti, tada su mogli konstruirati lažnu povijest i lažnu stvarnost. Učinili su to preko darvinizma i službene znanosti.

NEXUS: Religija se pojavila prije televizije i masovne potrošnje. Svaka religija također izgleda poput programa. Ljude se programira da misle na određeni način. Pritom svaka religija u svom paketu bazično nudi vrlo privlačne i istinske stvari. Nudi istinu naše prirode koju duša prepoznaje kao točnu i potrebnu, poput bezuvjetne ljubavi. Problem nastaje kada vas uvjeravaju da do toga, što istinski trebate, možete doći samo ako slijedite njihove precizne upute i držite se njihovih zadanih pravila. Ujedno vas uvjere da trebate ubijati ili barem mrziti sve one koji misle kao vi ili vaša religija, što jako daleko od prvobitne zamisli
ljubavi, miru i blagostanju, što vas je prvobitno i privuklo toj religiji. Možemo li reći da su religije nešto poput televizije i medija prošlosti?

ICKE: Upravo tako, to je točno. Moja filozofija je sljedeća: ako možete imenovati to u što vjerujete, tada ste shemi.

NEXUS: U konceptu...

ICKE: Sve što jest, mi to jednostavno jesmo. To nema ime. Zato ja to zovem silom koja nema ime. Kada to imenujete već ste izgradili koncept. Tada ste otkazali svemogućnost i sve mogućnosti. No, beskonačnost se upravo odnosi na sve te mogućnosti. Ljudi misle da su sva čuda ista. Upravo je suprotno. Pristup beskonačnoj cjelini znači da imate pristup beskonačnoj raznolikosti. Kada pogledate kako se ovaj svijet usmjerio prema sve većoj kontroli, tada vidite da imate sve manje raznolikosti. Čak i kada pogledate izgrađeni okoliš, kada putujete oko svijeta. To se vidi u svakom gradu...

NEXUS: ...izgledaju isto.

ICKE: Možete to pokušati. Pokušao sam to nekoliko puta kada sam se probudio u gradovima poput Sydneya ili bilo gdje drugdje u svijetu. Pogledao sam kroz prozor i pomislio kako ne bih mogao reći gdje se nalazim ako bi mi netko stavio povez preko očiju. U tom slučaju mogao bih reći da sam bilo gdje. Po svojoj prirodi, raznolikost je teško kontrolirati iz jednog
središta. Jednoličnost se može kontrolirati iz središta. Zato svijet postaje sve više i više jednoličan. Važna je ta opsjednutost međunarodnim zakonom. Ako želite svjetsku Vladu, centraliziranu globalnu Vladu da nameće svoju volju, tada morate imati međunarodni zakon. Morate imati još nešto. Morate imati svjetsku Vladu da provodi međunarodni zakon kojem će se ljudi pokoravati. Tu ulogu preuzimaju NATO i mirovne snage UN-a. Postaju svjetska vojska.

To me frustrira. To je kao da gledate prometnu nesreću na usporenom filmu. Kada dođete do jedne razine istraživanja počinjete prepoznavati smjer prema kojem se sve kreće. Svijet tada postaje očigledan. Kada „oni" objave nešto novo tada prepoznate o čemu se radi. To je poput gledanja prometne nesreće na usporenom filmu. A momak momak koji će iskoračiti ispred kamiona smije vam se u lice. Govori vam kako je to sve besmislica i kako nema kamiona. Sjajno je da sve više i više ljudi vidi kamion, a to moja nastojanja čini vrijednima.

ULTIMATUM ZAPADNIM ILUMINATIMA S ISTOKA

PROJEKAT CAMELOT / Razgovarali; Kerry Cassidy i Bill Rayn

Zapadni iluminatski moćnici poput Rockefellera i Rothschilda kontroliraju privrede nekih istočnjačkih zemalja do te mjere da su ih orijentalna tajna društva upozorila da moraju odustati od svojih planova, milom ili silom.

Sin kanadskog diplomata, Benjamin Fulford, u mladosti se pobunio protiv načina odrastanja u suvremenoj civilizaciji te se u dobi od sedamnaest godina zaputio brodićem u središte Amazone gdje je neko vrijeme živio u plemenu bivših ljudoždera. Tražeći odgovore koji će mu pomoći da bolje razumije zapadnjačko društvo, neko je vrijeme proveo u jednoj samodostatnoj zajednici u Argentini, a potom je otišao na studij u Japan gdje je proveo najveći dio života. Principijelan, hrabar i još uvijek, nakon svih tih godina, okorjeli idealist, dao je ostavku na mjesto Azijsko-pacifičke podružnice časopisa “Forbes” nakon teksta o jednom skandalu kojeg je urednik odbio objaviti. Odlučivši se više posvetiti samostalnom istraživanju svjetskih zbivanja otkrio je zamršenu mrežu financija čije konce u svijetu vuku Rockefelleri I Rothschildi, a ukazao je i na rasno motivirana biološka oružja poput SARS-a.

Upravo su ti planovi za globalno smanjenje stanovništva uzrujali neke važne i moćne organizacije u Japanu, Tajvanu i Kini. Nakon što mu je pristupio pravi, suvremeni ninja, stvari su dosegnule vrhunac 2007. kada je Benjamin postao prvi zapadnjak u posljednjih 500 godina koji je primljen u redove nekog istočnjačkog tajnog društva, u ovom slučaju ogromne skupine koja broji šest milijuna članova. Djelujući kao njihov glasnogovornik, prihvatio se odgovornosti i prenio poruku iluminatima da moraju shvatiti kako je njihovo vrijeme isteklo, i da na miran način odustanu od svojih opakih planova te omoguće ljudima na cijelome svijetu život u blagostanju kao što bi i trebalo biti, ili da se suoče s posljedicama i sa 100.000 profesionalnih ubojica koji nimalo ne ljube samoproglašenu vladajuću elitu ovog Planeta.

Njihovu je poruku prvi objavio dr. Henry Makow (http://savethemales.ca/002056.html) u lipnju 2007., a potom i radio-voditelj Jeff Rense (http://www. rense.com/Datapages/fulfdat.htm) u srpnju 2007. godine. Mi iz Projecta Camelot otputovali smo u Japan da popričamo s Benjaminom Fulfordom. Naš opsežan intervju predstavlja dalekosežnu i doslovno nevjerojatnu priču s lica mjesta - a također će omogućiti iluminatima, koji, sasvim smo sigurni, vrlo pomno prate snimke naših intervjua, da se podsjete kako je taj ultimatum ozbiljan, stvaran i još uvijek važeć.

Oboružan, unatoč svemu, zarazno optimističkim pogledom na budućnost, Benjamin se ozbiljno priprema da postane budući japanaki ministar financija. Njegovi planovi za trošenje pet milijardi dolara iz vanjskotrgovinskih rezervi Japana u svrhu dokidanja svjetskog siromaštva uvjerljivi su i nadahnjujući kao praktični koraci (a ne samo puste priče) da se popravi šteta koju je tijekom mnogih generacija činila bezobzirna vladajuća elita. Kao čovjek s dubokim razumijevanjem i Zapada i Istoka, Benjamin je povjesničar svjetske privrede čija razmišljanja nadilaze ustaljene kalupe te pobornik mira – koji ne oklijeva govoriti jezikom ratnika.

Kerry Cassidy i Bill Ryan, Project Camelot

Kerry Cassidy (KC): Vi ste [radili za Forbes] šest godina, ako
se ne varam.
Benjamin Fulford ( B F ) : Da, otprilike šest godina.

KC: Živite i radite kao pisac i novinar već 20 godina, zar ne?
BF: Nešto duže. Ovamo sam prvi puta došao 1980. Tu sam pohađao fakultet.
KC: Jeste li tada znali da ćete se baviti ekonomijom?
BF: Jednostavno sam se želio obrazovati. Nisam razmišljao o glavnom predmetu studija i poslu. Zapravo, prijavio sam se za sve predmete koji su se nudili. Uzeo sam ekonomiju, sociologiju, antropologiju, matematiku, biologiju, sve moguće predmete. Najprije sam u Americi diplomirao na Odsjeku za azijske studije, smjer kineske kulture i civilizacije, na Sveučilištu British Columbia. U Japanu sam tri i pol godine pohađao Sveučilište Sophia. Upisao sam toliko predmeta koliko se uči tijekom osam godina studija - daleko više negoli sam trebao.
KC: Kako ste naučili japanski?
BF: Pa, na dva načina. Prije dolaska ovamo, završio sam dvomjesečni intenzivni tečaj na Sveučilištu British Columbia, a zatim sam krenuo u Japan. Nakon tri dana nastave u jednoj japanskoj školi sam sebi sam rekao:„Ovo ti baš i nema nekog smisla."Zaposlio sam se u baru nekog gangstera kao barmen. Radio sam od 21 do 5 sati ujutro. Bila je to rupa u kojoj su se organizirale borbe natjecatelja, gdje ljudi ponekad dolaze goli: u biti, to je najniža razina Japana na koju možete naići. Ali dobra stvar kod barmenskog posla (u vezi učenja jezika) je ta što pijanci jednu stvar ponove stotine puta tako da vam jednostavno mora ući u uho!
KC: Znate li imalo pisati japanski? Znate li ga čitati?
BF: Napisao sam, ako se ne varam, preko desetak knjiga na japanskom, od kojih su mnoge bile među najprodavanijima.
KC: A tako... Jesu li vaše knjige dostupne na engleskom?
BF: Ne, nisu. Prije par godina, nakon odlaska iz Forbesa, namjerno sam se prebacio na japanski jer sam shvatio da sam uletio u nešto opasno, a nisam dokraja razumio u što. Sjećam se da me je upozorila, između ostalih, Makiko Tanaka, bivša ministrica vanjskih poslova i kći premijera Kakueija Tanake, koji je morao odstupiti zbog skandala oko Lockheeda. Rekla mi je:
„Hej, počnete li kopati po ovim stvarima, završit ćete dva metra ispod zemlje." Tako sam saznao da se radi o nečemu vrlo opasnom, ali još uvijek nisam znao točno o čemu. Stoga sam se na neki način pritajio i počeo pisati na japanskom.
Bill Ryan ( B R ) : Što ste to bili počeli otkrivati da je izazvalo prijetnje?
BF: Kada sam radio za Forbes već sam bio napisao nekoliko priča o Yakuzama (gangsterima), a kao rezultat toga dobio sam mnoge prijetnje smrću. Direktor Moskovskog ureda Forbesa, Paul Klebnikov, ustrijeljen je s 10 metaka pred svojom kućom. Odvezen je u bolnicu i unešen u lift. Lift se zaglavio i ostao zaglavljen osam minuta. Čovjek je tako, u liftu, iskrvario.
KC: Au! Koje je to godine bilo?
BF: Bilo je to prije nekih pet ili šest godina, čini mi se. Negdje u to doba pristupili su mi ljudi iz novina Osaka i s televizije CBS te mi rekli da se šef gangsterske mreže Goto nalazi u UCLA-inoj sveučilišnoj bolnici u Berkeleyu, gdje čeka na transplantaciju jetre. To otvara mnogo zanimljivih pitanja. Zbog čega jedan znani gangster i kriminalac želi dobiti vizu za SAD? I zašto se jednog 70-godišnjaka stavlja na vrh dugačke liste onih koji čekaju na presađivanje jetre? Stoga sam pomislio:
„Pa, možda radi za CIA-u, ili nešto slično." 0 tome sam namjeravao pisati u Forbesu.
Prije toga sam nazvao svoj vrlo povjerljiv izvor (visoko rangiranoga gangstera) i pitao ga zna li išta o tome. Odgovorio mi je:
„Hej, napišeš li to, napravit će od tebe riblju paštetu."
„Molim?
Ne obazirem se ja na prijetnje" rekoh (a prijetiti ionako nije pristojno). Rekoh mu:
„Ja sam poznati novinar. Ako me ubijete, navući ćete si nevolje na vrat."
„Nećemo te ubiti, samo ćemo te maknuti. Svojoj curi reći ćeš laku noć, i to je to. Nitko te nikad više neće vidjeti."
Zatim je naveo imena par novinara koji su bez traga nestali.
BF: Učinila su mi se poznatima. Sjetio sam se jednog novina ra, na primjer, koji je pisao o tome kako vjerska sekta “Aum Shinrikyo” dobavlja amfetamine iz Sjeverne Koreje i prodaje ih “Goto bandi”. Poslije nekoliko takvih članaka jednostavno je nestao.
KC: Jeli ikada pronađen?
BF: Ne, nažalost, nije. Mnoštvo je novinara nestalo – samo tako. Mnogi japanski kolege su mi rekli: „Jedini razlog što si još uvijek živ je taj što si bijelac. Da slične stvari mi napišemo, bili bismo već mrtvi. Tako sam shvatio da su u igri neki opasni tipovi. Usput, ovaj gangster, kada sam mu spomenuo to presađivanje jetre, nekako je procijedio:
„Slušaj, objaviš li tu priču neću s tobom više moći razgovarati."
Pomislio sam:
„O.K. Ovaj tip je vrlo visoko pozicionirani izvor i dao mi je mnogo povjerljivih informacija. Nema smisla da izgubim tu vezu zbog jednog članka."  Stoga sam odlučio ne napisati priču, ali atmosfera je i dalje bila prijeteća.

Japanski gangsteri, čečenski tjelohranitelji

BF: Potom sam po novinarskom zadatku otputovao u Sahalin, na dalekom istoku Rusije, ondje gdje caruju nafta i plin. Dočekao me je lokalni predstavnik bande te mi je tijekom mog boravka bio domaćin. Odveo me u ogromnu kockarnicu ispred koje je stajalo oko 400 Čečena. Prizor k'o iz filma. Znate, svi su imali pištolje, a unajmila ih je japanska banda kao tjelohranitelje i čuvare kockarnica.
KC: Čečene?
BF: Da, Čečene. Koji rade za japanske gangstere. Događa se mnogo stvari koje na površini ne možete uočiti. U Aziji postupno uviđate da između gangstera i vladajućih struktura nema čvrste linije razgraničenja. Sve je povezano. Te gangstere gotovo da možete smatrati...
KC: Mislim da bi se s time mnogi složili [Kerry se smije], u SAD-u
i Rusiji, i...
BF: Naravno. U SAD-u... ono što rade neke strukture unutar CIA-e zapravo je organizirani kriminal. Dobro, velikim su to dijelom pošteni ljudi koji nastoje obraniti svoju zemlju, ali unutar te organizacije postoje neke skupine, kao što svi znamo... koje krijumčare drogu i bave se raznim kriminalnim aktivnostima. I tako, sjedim ja u tom „klubu", a do mene sjedi moj pratilac. Nimalo nije nalik onom mojem poznaniku iz Tokija, koji je izgledao kao ugledni biznismen. Ovaj tip pored mene je nizak
i rabijatan, opasan - i nimalo prijazan. I vrlo je, vrlo napet. Rekoh mu:
„Slušaj, želim ići kući."
Na to će on:
„Ne, ne, to ne bi bilo dobro. Moglo bi ti se nešto dogoditi, mogli bi te smaknuti, ne?"
U tom sam trenutku shvatio da je sve isplanirano. Isplanirano da budem ubijen! Počeo sam grozničavo razmišljati.
Pokazao sam prstom na dvojicu radnika iz rafinerije i rekao:
„Brini se ti o sebi. Vidiš ove frajere? Oni su iz CIA-e i čuvaju mi leđa. Osim toga, na jednom dokumentu koji će biti objavljenako mi se nešto dogodi, stoje mnoga imena, što će biti dovoljno da svi lijepo završite u zatvoru."
Bio je to, naravno, čisti blef. Nisam imao nikakav tajni dokument, a ona dvojica su bili obični radnici iz rafinerije, ali, što sam drugo mogao?

I frajer skoči kao munja i izvadi mobitel. A ja izvadih svoj i nazovem šefa bande i kažem mu:
„Ovamo nisam došao da pišem o vašim poslovima s ruskim gangsterima i slično. Tu sam da bih napisao članak o naftnoj industriji. S moje strane nećete imati nikakvih problema."
Ubrzo se vraća i moj domaćin. Nije više napet. A ja mu samo rekoh:
„O.K. Laku noć." I, čiča miča....
[Kerry se smije.]
BR: Kao u nekom filmu.
BF: Da. Ali, Čečeni su zaista ustrijelili moga kolegu. Bilo je to nakon ovih peripetija koje sam upravo opisao... Nakon tog događaja ipak sam napisao tajni dokument i još ga uvijek imam - na hard diskovima i DVD-ima sa zvučnim i video snimkama. Kao primjer mogu navesti jednog poznatog japanskog premijera koji je ubio tri žene, a ja imam dokaze o tome koje sam pohranio na sigurno. Imam podatke o mnogim sličnim stvarima. Ali nije na meni da raskrinkavam bilo koga. Razumijete? Nije to moj stil. Na taj sam se način samo htio osigurati.Takvo mi osiguranje sada više netreba jer iza mene stoji tajno društvo... Jednostavno bih htio spasiti ovaj planet. Dakle, možda ti podaci nikada neće ugledati svjetlo dana - sve dok me, u biti, ne ubiju. Ako to učine, bit će gadnih posljedica. Ali, opet, trudim se situaciju učiniti pozitivnom za sve zainteresirane strane. Razumijete me? Sada ću se vratiti na vrijeme kada sam tek bio stigao u Japan.

Izvještavanje o financijskim temama kao dio masovne psihologije

KC: Dakle, dolazite u Tokio, i upisujete se na fakultet. Jeste li se
već tada ponudili da radite za Forbes
BF: Ne, moj prvi posao bio je... eto, želio sam napisati „teoriju svega". Ali, znate, time ne možete platiti račune; prvi posao dobio sam u tvrtki s nazivom “Knight Ridder”, podružnici novinarskog lanca Knight Ridder, u njihovoj brzojavnoj agenciji. Dobivao sam zadatke tipa razgovora s ministrima financija i guvernerima nacionalne Japanske banke (Bank of Japan). Pisao
sam sve vijesti vezane uz tržište. Moji su članci, iz tjedna u tjedan, imali priličan utjecaj na stanje dolara ili jena, ili drugih dobara. Svemu se tome nisam mogao načuditi. Kao izvjestitelj o financijskom tržištu uvidio sam da su financije u stvari masovna psihologija... Takve zanimljive lekcije ne možete naučiti u nekom društvenom klubu.
KC: Jeste li upravo u to vrijeme spoznali moć pisane riječi?
BF: Pa, stvar je upravo u informacijama: o tome kako se neka tema nađe u svim pisanim medijima i kako se zapažaju i najmanje nijanse u cijeloj priči. Na primjer, guverner Japanske banke kaže:
„Mogli bismo, možda, malo smanjiti kamatne stope."
To je kao neki okidač za nova kretanja na burzi. Razumijete? Pa čak i u sferi robnog tržišta. Glasine o tome da će Kina kupiti naftu, ili slične priče, pokrenut će lavinu, ili događaje s domino-efektom.
KC: Na kanadskom smo radiju slušali vaš intervju gdje doista iskazujete nevjerojatno poznavanje svjetske privrede i njezinih žila kucavica. Gdje ste sve to naučili?
BF: A, gledajte, na fakultetu sam pažljivo slušao sva predavanja o ekonomiji i sličnim stvarima. Ali, zapravo, ekonomiju pratim i o njoj pišem više od 20 godina. Stacioniran sam u Tokiju gdje dolaze predsjednici i premijeri, ministri financija itd. Imamo skupinu G7 i slično... Uz to, intervjuirao sam gangstere, premijere, ministre financija, predsjednike velikih kompanija,
predsjednike malih kompanija - znate, već više od 20 godina, gotovo punih 30, intervjuiram razne ljude. U tom procesu upijete ogromne količine informacija i tražite lako razumljive djeliće koji prenose srž stvari, a zatim to dajete javnosti. Takav je moj posao. Ja sam filter za informacije.
BR: No, ima i onih drugih novinara iz oblasti financija koji se drže partijske
linije. Za razliku od njih, vi se izričito držite drugih načela. Na tom ste polju
nepatvoreni nekonformist.
BF: Vidite, na djelu je vrlo sofisticirana propaganda. Njima je ispran mozak.
Oni uistinu, uistinu ne razumiju o čemu se, u suštini, ovdje radi. U tome je stvar. Ljude pokušavaju zavarati ezoteričnom matematikom i sve to začiniti mnoštvom nerazumljivih riječi... Gotovo da namjerno žele izazvati zbunjenost, mada je, u biti, sve vrlo jednostavno. Ekonomija se bavi načinom zarađivanja ljudi za život. Novčani tok je proces odlučivanja o tome što će ljudi, nakon nekog poteza, učiniti. Ljudi s financijskom moći trude se zamagliti stvari, naročito kod ovih financijskih tema. U ovom trenutku, upravo je to ključ svjetskih problema.

Moć iz sjene

KC: Kao novinara, nisu li vas u Forbesu opominjali:
„Ne, nemoj o tomu pisati" ili „Nemoj to napisati"?
BF: Da. Prvu stvar koja mi je u Japanu upala u oči - da sve nije onako kako izgleda - shvatio sam promatrajući neke ljude koji su u redu čekali ispred male kabine. Upitao sam ih:
„Što ovdje čekate?"
„Mijenjamo svoje nagrade za novac" – iz pačinka, jedne vrste automata za igre na sreću. Saznao sam da imaju ogromnu industriju kockanja i igara na sreću, s divovskim neonskim reklamama na svakom koraku, koja je stvari nezakonita. A ipak funkcionira, sasvim nesmetano – uz vlastita pravila. Na primjer, ma koliko se trudili, teško da ćete na ijednom od tih mjesta izgubiti više od 1000 dolara dnevno. Dakle, imate čitav sustav izvan zakonskih okvira; u istom su vrzinom kolu policajci, gangsteri i biznismeni.Tada sam shvatio da su neke stvari u ovoj zemlji drukčije nego drugdje.
„Zakoniti demokratski sustav" bio je, uvidio sam, tek „paravan" za sasvim drukčiju, stvarnu strukturu moći. Mozaik se slagao poput malih sočnih zalogaja informacija. Prvi od njih bio je pačinko.

Jednog mog prijatelja pretukao je neki gangster ispred policijske kućice. Otišli smo do te kućice... a policajac je rekao:
„Nije baš pametno tući se s gangsterima."
Odgovorio sam mu samo:
„Ma nemojte mi reći."
Ali opet, mislio sam da se to odnosi jedino na igre na sreću i na prostituciju, što je ionako sivo područje. Radite li kao novinar za brzojavnu agenciju vrlo je bitno da budete brzi. Preteknete li svog konkurenta za 30 sekundi, senzacionalna vijest pripisuje se upravo vama. Dakle, morate otkriti odakle dolazi moć. Kada sam, na primjer, razgovarao s birokratima iz Ministarstva poljoprivrede, oni mi rekoše:
„Ako želite saznati što se doista događa, popričajte s gosp. Katom Koichijem."

On je bio politički mešetar iz Liberalno-demokratske stranke i moć je tada bila u njegovim rukama. Kasnije smo se i upoznali. Jednom sam pozvan da uskočim umjesto njega na jednom od zakazanih govora, što sam i učinio, a zatim se pojavio i on sam, te održao govor, i to vrlo impresivan. Dobio je veliku, debelu kuvertu s novcem. Nakon toga, bio sam uvjeren da je Ministarstvo financija pravi izvor moći u Japanu - barem tako misli većina ljudi. Ovdašnja birokracija je najmoćnija na svijetu. No, kada sam krenuo razgovarati s ljudima iz Ministarstva financija, oni su mi rekli sljedeće:
„Ako zaista želite saznati tko vuče konce, otiđite do tvrtke Nomura Securities".

Bilo je to u '80-ima. Stanje je sada drugačije. No, tada, osamdesetih, tijekom inflacije cijena imovine, Nomura Securities imala je popis od oko 5000 VIP osoba. Tvrtku su vodila dva šefa - veliki Tabuchi i mali Tabuchi (nisu bili u rodu) - za koje se kasnije ispostavilo da su povezani s velikom zločinačkom organizacijom. Dali bi mig nekim novinarima, političarima, uglavnom onima koji vedre i oblače zemljom, pozajmili bi im par milijuna dolara i rekli:
„Kupite ove dionice."
Zatim bi svakom prodavatelju u zemlji i svim njihovim novinarskim vezama kazali:
„Ove dionice sada valja kupiti."
Svaka kućanica i svaki mali poduzetnik i liječnik tada bi kupili dionice, cijena bi dionicama porasla, a VIP-ovci bi ih prodavali. Na taj su način nadzirali politiku.

KC: Kažete da su stvari sada drukčije. Na koji način?
BF: Pa, sada su na sceni drugi igrači, drukčije metode raspodjele
novca. Zapravo je to srž problema s kojim smo suočeni. No, trebamo ići korak po korak da bismo lakše sagledali cijelu sliku. Bio sam postao vrlo ciničan u vezi Japana, no ono što mi je otvorilo oči bio je skandal oko stambenih zajmova jusena. To su neke kompanije koje daju zajmove samo za nekretnine. Nakon naglog pada cijena imovine u Japanu, tada su po prvi
puta koristili novac poreznih obveznika. Usput, godine 1992. japanska je vlada već znala da imaju 200 bilijuna jena nenaplativih dugova, ali novine su govorile o samo dva ili tri bilijuna. Tek su deset godina kasnije konačno priznali pravu brojku. Upravo se to danas zbiva u SAD-u - samo što Amerikanci neće imati deset godina na raspolaganju jer taj novac nisu posudili od drugih Amerikanaca. Posuđivali su ga od ostalih država u svijetu. U bliskoj budućnosti čekaju nas velike promjene.

Makinacije oko dugova i naručena ubojstva

BR: Sjećam se da ste u razgovoru s radio-voditeljem Rensom kazali kako, po vašim procjenama, američki dug iznosi 120 bilijuna dolara. Razmišljao sam o toj cifri i pomislio:
„Baš me zanima odakle mu ta brojka..." Ako biste mogli nešto reći o tome.
BF: Nema problema. Prvih 66 bilijuna spomenuto je u eseju profesora
Kilborna objavljenom od strane sentluiške (grada St. Louisa, nap. prev.)
ispostave Odbora federalnih rezervi. Taj novac duguju američkim građanima - kojeg su obećali platiti, poput zdravstvenog i socijalnog osiguranja i
slično. Tako piše u Kilbornovom eseju, crno na bijelom. Sljedećih 53 bilijuna je količina dolara koja je u opticajuizvan SAD-a. Ako to zbrojimo, dobivamo 120 bilijuna. I ne samo to već i BDP od 13 bilijuna. Ovdje se počinje odmotavati klupko prevare.
KC: Dakle, imamo stambene zajmove...
BF: U redu. Objasnit ću. Radio sam za Nihon Keizai Shimbun
[Nikkei]; nešto poput japanskog Wall Street Journala. Na japanskom su jeziku, ali to su, bez premca, njihove najutjecajnije novine s područja poslovanja i financija. Govorile su o slijevanju desetina milijardi dolara poreznih obveznika u svrhu spašavanja tih kompanija. Uslijedile su neke čudne rasprave o „odgovornosti zajmoprimaca". Stoga sam ih priupitao: „No, dobro, tko su ti zajmoprimci?" Pokazalo se (a moji su izvori bili osobe iz Japanske banke i raznih drugih agencija poput onih za rangiranje
kredita) da je više od polovice iznosa zajmova dano gangsterima, Yakuzinim organizacijama. Nemalo sam se iznenadio, blago rečeno.

Imamo, dakle, državnu upravu koja pomoću desetina milijardi dolara poreznih obveznika pokušava spasiti kompanije koje su novac posudile gangsterima, a sve te kompanije vodili su bivši dužnosnici Ministarstva financija. Na vidjelo je izašla sprega između službenika Ministarstva financija, političara i gangstera. Novac poreznih obveznika oni daju gangsterima. Napisao sam članak o tome u engleskoj verziji Nikkeija i time izazvao burne reakcije. Preko 400 stranih novinara i časopisa objavilo je slične članke: polovica stambenih kredita daje se gangsterima, nije li to zanimljivo?

Potom je “Newsweek” objavio članak gotovo istovjetan mojemu. Tada je Nikkei, list čiji sam novinar bio, objavio:
„Prema Newsweeku, polovina zajmova jusen kompanija daje se Yakuzi." Smjesta sam otišao uredniku i rekao mu:
„Hej, ja sam prvi napisao taj članak. Zašto kažete 'Prema Newsweeku'l" Kasnije su me nazvali i dali mi Nagradu urednika i 50 dolara [smijeh] te su mi kazali: „Gosp. Fulford, znate, ne biste smjeli pisati o tim stvarima. To nije pametno, a moglo bi biti i opasno." Nakon toga bio sam pod stalnom paskom. Nisu mi dali da pišem ništa osim onoga što su objavili državni organi. Počeo sam uviđati da japanski tiskani mediji nipošto nisu slobodni.

Saznao sam da je bivši urednik u Nikkeiju, gosp. Otsuka, koji je dobio pregršt nagrada pišući o skandalu Itoman... iznenada premješten u neku zabitu podružnicu te je skinut s mjesta izvjestitelja. Njemu je to bilo vrlo sumnjivo. Počeo je pratiti kretanje predsjednika. Ispostavilo se da su posudili stotine milijuna dolara gangsterima - novac koji se više neće
vratiti. Skandal Itoman izazvao je veliku pompu jer se otkrilo da je jedna od najvećih banki u Japanu, “Sumitomo Bank”, pala u ruke zločinačke organizacije. Polako sam počeo uviđati da su i novine i političari i birokrati i gangsteri isprepleteni u jednoj vrsti izvitoperene strukture moći, što se posve razlikovalo od onoga što su ljudi vidjeli na televiziji i čitali u novinama.

Kada su krenuli stopirati objavljivanje mojih članaka, sve mi se to zgadilo.
Zato sam dao otkaz u Nikkeiju. Neko sam vrijeme radio kao slobodnjak za South China Morning Post i za još mnoge medijske kuće prije negoli sam dobio posao u Forbesu. Isprva, urednici Forbesa rado su mi davali da pišem o gangsterima.
Napisao sam članak o Ministarstvu javnih radova na što sam dobio službeno protestno pismo Japanske ambasade iz Washingtona. Pomislio sam:
,,0pa, dirnuo sam u nečiju bolnu točku."

Pa onda ovaj drugi članak... Kada su se konačno počela rješavati nenaplativa potraživanja s bankama, primijetio sam da su ljudi iz raznih sfera iznenada počeli umirati. Bilo da su počinili samoubojstvo, bilo da su naprosto nestali. Ali nije se ovdje radilo o tipičnim, tzv. hara kiri samoubojstvima, kada npr. učinite nešto loše pa se ubijete u znak isprike. Nestajali su ljudi koji su trebali svjedočiti, ljudi koji su trebali voditi istrage. Na primjer, kod izbijanja jednog financijskog skandala, predsjednik banke “Dai-lchi Kangyo”, koja je sada pripojena Mizuhu, trebao je svjedočiti na sudu. Dan prije zakazanog svjedočenja, u 11 sati navečer njegova je žena izašla iz kuće, a potom se pojavilo 10-ak muškaraca odjevenih u crno, s ugašenim svjetlima, a zatim su otišli. Negdje oko 1.00 h supruga se vratila kući i našla ga mrtvog. I onda vam kažu da je to samoubojstvo. Priča je izašla u engleskoj verziji novina Yomiuri. U japanskoj verziji ni slovca. U to sam se doba već bio povezao s nekim gangsterskim krugovima jer sam uvidio da ako želite razumjeti što se doista događa na polju financija, morate popričati s gangsterima. U suprotnom, nećete znati što se događa općenito a ne samo u vezi financija.
KC: Dobro...
BF: Zatim... imamo i slučaj banke pod nazivom “Nippon Credit Bank” koja je promijenila ime u “Aozora Bank”. Mislim da je sada u vlasništvu jednog od američkih hedge fondova. Možda fonda Carlyle? Ne znam točno, morao bih provjeriti. No, da nastavim, jedan od direktora Japanske banke, gosp. Honma, postao je predsjednik banke. Dva tjedna kasnije pronašli su ga obješenog. I to su proglasili samoubojstvom. Poznavao sam tog čovjeka još iz doba kada sam redovit pisao o Japanskoj banci. Nema šanse da je počinio samoubojstvo... Očito je ubijen zbog gomile zajmova sjevernokorejskim kreditnim zadrugama. Namjeravao je utjerati svoje nenaplaćene dugove. Da je to učinio, bio bi razotkrio čvrste veze vladajuće partije u Sjevernoj Koreji s podzemljem. Sjevernokorejci šalju novac od pačinka u Japan, prodaju amfetamine i bave se raznoraznim sumnjivim poslovima. Kako bi im policija progledala kroz prste, vladajućoj su partiji godinama plaćali mito u ogromnim iznosima.
KC: Jeste li pisali o tome?
BF: Da, pisao sam o tome u Forbesu. Urednici su se toliko ustrtarili da su čitavu priču osakatili, ali, barem nisu dirali glavne crte... Tako sam krenuo kopati dublje. No, odjedanput, Forbes je na mene počeo vršiti pritisak. Bio sam napisao članak o General Electricsu i nekim vrlo neobičnim transakcijama (govorimo o milijardama dolara) i, gle čuda, stopirali su ga bez ikakva objašnjenja. Potom je Citigroup istjeran iz Japana zbog pranja novca u korist gangstera. Ni tu priču nisu objavili... Bio sam spreman dati otkaz. Nekako u to vrijeme izdana je moja knjiga na japanskom i postala bestseler. Tako da više nisam ovisio o novinarskoj plaći.
KC: Knjiga o čemu?
BF: 0 nekim stvarima koje su davno prije izašle na vidjelo te o drugim stvarima koje sam vam upravo spomenuo - o ubojstvima i koječemu drugome što se događa, o korupciji u Japanu. Mnogo je ljudi u ovoj zemlji znalo da se zbivaju takve stvari. I tako sam, eto, napisao nekoliko bestselera poput ovoga. Imao sam, dakle, financijsku sigurnost.

No, kockice su mi se posložile tek kada sam gostovao u jednoj debatnoj TV emisiji s nekoliko najviših japanskih političara. I rekao u sebi:
„Ovu zemlju vode ovakvi tipovi? Da nepovjeruješ!" Sada, naravno, znam da su oni samo glumci koji izgovaraju naučeni tekst, no tada sam bio pomislio: "Bože, pa ja bih politiku bolje vodio!" Bio sam zapanjen takvom spoznajom, i zapitao se:
„Čovječe, pa Japanci imaju pet bilijuna dolara u inozemnoj imovini. To je dovoljno novca da iskorijene siromaštvo i zaustave uništavanje okoliša. Zašto ga onda neupotrijebe?" Rekoh sam sebi:
„Postat ću japanski državljanin, pokušat ću se kandidirati za neki politički položaj i nastojati ih uvjeriti da iskoriste taj novac da spase svijet." Mislim da takva misija ima rezona...

Stoga sam napisao dva poglavlja u kojima sam naveo konkretne
političare, konkretne zločine, konkretne gangstere. U knjizi bi bile razotkrivene takve kriminalne radnje, da bih, nakon što bude izdana, trebao ili napustiti Japan ili biti ubijen. Istoga dana kada sam poslao ta dva poglavlja svome književnom agentu, na engleskom, nazvala me unuka cara Meijija, Kaoru Nakamaru, i rekla:
„Znate, gosp. Fulford, Yakuze doista ne biste smjeli ljutiti. Jeste li sigurni da upravo to želite? Ne biste li se radije bavili nečim drugim?"
Kazala mi je da ju je kontaktirala neka „božica"s astralne ravni i poručila joj da je zabrinuta za me! Na kraju se ispostavilo da je„božica"zapravo japanska služba državne sigurnosti! [Smijeh sva tri sugovornika.]



I tada sam shvatio:
„Da, želim spasiti svijet."
Za razliku od mnogih ljudi koji bi željeli isto, ja sam doista imao na umu konkretan plan kojim bi se nešto dalo učiniti s tih pet bilijuna dolara. Toliki novac ne možete izvući iz SAD-a jer bi se time uništila američka privreda. Najbolje je da Amerikancima platite da to urade na takav način gdje bi i oni imali neke koristi od svega. Odgovorio sam:„U redu, izvest ćemo to tako da se okoriste i Amerikanci; tada se neće moći žaliti." Krenuo sam javno govoriti i pisati knjige sa sljedećom potkom: zašto Japanci ne spase svijet?

Konci u rukama Rothschilda i Rockefellera

BF: No, dogodilo se to da mi je unuka cara Meijija dala snimku o napadu 11.
rujna i rekla:„Gledajte, gosp. Fulford. Vi sve znate o korupciji u Japanu, ali nemate blagog pojma o korupciji u svijetu."Kada mi je to rekla, ostao sam bez teksta. Bio sam šokiran jer ipak sam dugo vremena bio financijski izvjestitelj, a kada toliko mnogo ljudi čitavaše tekstove, u situaciji ste da možete utjecati na tržišna kretanja. Uz to, gomila vas ljudi pokušava
zasuti netočnim informacijama, što znači da s vremenom razvijete vrlo snažan imunitet na lažne informacije. Problem kojeg većina ljudi na vodećim mjestima u zapadnom društvu ima sa zbivanjima 11. rujna je u tome što oni kažu:
„Ma, da mi daju ne znam kakve dokaze, o tome zasigurno ne bi javljali, New York Times, Washington Post i BBC" Jer, prihvatiti da je to učinila klika unutar američke vlade, znači prihvatiti činjenicuda je cjelokupni sustav vjerovanja kojeg ste imali o vlastitom društvu - pogrešan.

KC: Uh, uh.
BF: S obzirom na iskustvo rada u Forbesu i cenzure mojih tekstova,
i ponukan onim što sam znao o korupciji u Japanu, započeo sam istraživati što se ovdje stvarno događa. Odgovor je, u stvari, da europsko društvo više uopće nije „demokratsko". Ondje vlada plutokracija u kombinaciji s aristokracijom, a „demokracija" je jedan od načina nadziranja raspoloženja „ovaca". Mogu vam pokazati, u okviru uobičajenog obrasca financijskih izvještaja, recimo Wall Street Journala, gdje treba gledati. Stvari su mi napokon postale jasnije kada sam iskopao izdanje Forbesa iz 1918. i pogledao njihovu prvu „Listu bogataša". Primijetio sam da 10 najbogatijih Amerikanaca upravlja sa 70 posto novca u zemlji. John Rockefeller I „težio" je, preračunato u današnji novac, oko 30 milijardi dolara. Mislim da je on upravljao s 25 posto cjelokupnog američkog bogatstva u to doba.

Na Forbesovoj listi Rockefelleri nisu navedeni kao tako „bogati" (a morate imati na umu da je jedan od mojih zadataka bio prepoznavanje pravih bogataša i brojanje njihova novca) zato što su upisani kao „dobrotvorna zaklada", a bogataši doista imaju na stotine zaklada: obitelji Rockefeller, Carnegie, Brookings - čitava ih je hrpa. Ali svaka generacija Rockefellera i drugih obitelji, npr. Morgan, koji su, uzgred, Bushevi ljudi... vidjet ćete da oni nasljeđuju moć. Tim novcem oni još uvijek upravljaju. Razvili su i sustav po kojem svaka generacija ima po jednu osobu u „sedlu". Usporedio bih to sa svojevrsnom skrivenom aristokracijom. Umjesto nasljeđivanja zemlje oni nasljeđuju imovinu, i svatko tko radi u okviru te imovine „postaje" kmet koji radi na feudalčevu posjedu. Prema tomu, ako radite za Standard Oil, na neki ste način vazal Rockefellerovih, jer krajnja je vlast u njihovim rukama.

KC: U redu. Takva je situacija s Rockefellerima, na američkoj strani. Jeste li uspjeli istražiti i europsku stranu, Rothschilde?
BF: Jesam. Saga o Rothschildima traje, u osnovi, 300 godina. Mislim da je to opće poznata stvar... Međutim, smatram da su Rothschildi imali vrlo duboka vjerska uvjerenja i da su u srcu bili prilično pošteni ljudi. Iako su navodno financirali i organizirali američki Rat za nezavisnost 1776. godine - s novcem Istočnoindijske kompanije (East India Company) – također su financirali i organizirali Meijijeve reforme. Kako god okrenete, to su pozitivne stvari. Kanada je oduvijek bila teritorij Rothschilda, a tamo se živi prilično dobro, zar ne? Prema tomu, mislim da te dvije obitelji ne operiraju na istoj razini. Njihov sustav potječe zapravo od drevnih babilonskih kraljevskih obitelji. Stvari tu postaju prilično čudnovate i ezoterične, ali datiraju od prije 5771 godinu. Rothschildi su običavali reći da su oni potomci Nimroda koji je pokorio narod Babilonije - narod stočara, seljaka.
Oni [preteče Rothschilda] pokorili su narode Babilonije, ili današnjeg Iraka. Rekli su:
„Mmm, ne postoji li neki način na koji bismo mogli skupiti i voditi ljude kao što se u stadima vode ovce?"
Takav su sustav i osmislili: morate upravljati opskrbom hrane; morate nadzirati tokove informacija; i morate imati sredstva prisile da ljude disciplinirate u tom smjeru...

KC: Ali, sada govorite o iluminatima, je li tako?
BF: Pa, možete ih nazvati iluminatima ili ih možete zvati članovima Kraljevog dvora. Malo sam pogledao kako je bilo ustrojeno drevno sumersko društvo i zamijetio veliku sličnost s ustrojem današnjih Sjedinjenih Država. U Japanu, Ministarstvo financija obično su zvali Ministarstvom „velikog skladišta"... A zna se, onaj tko kontrolira opskrbu hranom, on može unajmiti ratnike i intelektualce i može kontrolirati cijelo društvo - kontrolirati način razmišljanja ljudi, može kontrolirati njihovu hranu i kontrolirati njih same nasilnim putem, ako je potrebno. Stvari i sada funkcioniraju na takav način. Zato je izuzetno bitno razumjeti da onaj tko drži financije drži u rukama i opskrbu hranom...

BR: A kontrolira i opskrbu energijom.
BF: Da, i opskrbu energijom. Ali, na kraju krajeva, radi se o hrani. Ako nema hrane, nema ni života.

KC: Znači, ljude stalno morate tjerati da međusobno ratuju?
BF: Dogodilo se, čini se, to da je 1812. Republika Amerika odlučila da Rothschildima ne obnovi odobrenje za obavljanje bankovnih poslova, pa su Amerikanci preuzeli nadzor nad vlastitim novcem. Zato su Rothschildi napali Sjedinjene Države, i to je pravi razlog rata iz 1812. godine. U narednom desetljeću Rothschildi su kovali planove i programe da vrate kontrolu nad američkim novcem, a time i nad američkim narodom... John Rockefeller I bavio se proizvodnjom nafte i kupovao je rafinerije. Obično bi prišao čovjeku na čelu neke naftne rafinerije i ponudio mu novac, uz nisku cijenu. Ukoliko bi čovjek odbio prodati, on bi izazvao probleme s radnicima ili kakvu sabotažu, štogod da je smatrao neophodnim. Tog su Rockefellera zapazili Rothschildi i odlučili mu pomoći. Omogućili su mu da svoju naftu transportira po znatno nižim cijenama od svih njegovih konkurenata. Time je zadobio monopol nad naftom.

Konačno, 1913. Rockefelleri, Harrimani, Warburzi - ta skupina obitelji - dovoljno su ojačali da mogu preuzeti Odbor federalnih rezervi, tobože u korist Rothschilda. Ali ja mislim da je Rockefeller inscenirao neku vrstu državnog udara. Rekao je:
„Hej, ja kontroliram američku vojsku i kontroliram američku privredu, i surađivat ću s vama, ali moja je zadnja."
I tako je preuzeo kontrolu nad Sjedinjenim Državama. Stoga smatram da ste vi [SAD] postali Rockefellerovo leno, a ne Rothschildovo. Oni održavaju odnose i surađuju.

KC: Da. Dakle, vi mislite da oni cijelo vrijeme surađuju, do dan-danas?
BF: Mislim da određena suradnja postoji, ali i sukobi. Ako pogledate kako u UN-u glasuju Europljani a kako Amerikanci, vidjet ćete da se po mnogočemu razlikuju.

KC: Da... Koje je mjesto Japana u svemu tome?
BF: Ovdje su stvari tekle ovako... Nakon dolaska admirala Perryja u Japan, lord Rothschild je poslao flotu da napadne klanove Satsuma i Choshu na jugu. Dali su ubiti cara Kinmua te su ustoličili 16-godišneg dječaka po imenu Toranosuke Omura - kao cara Meijija. Rothschildi su financirali modernizaciju Japana. Zbog toga su doveli na vlast kraljevsku obitelj, cara,
i pomogli mu da modernizira Japan. Borili su se protiv Rusa I mislim da su im Japanci zbog toga bili vrlo zahvalni. Godine 1903. nakon pobjede japanski carevi smatrani su ravni članovima britanske kraljevske obitelji. Svaki car odlazio je na studij u Oxford. No, mislim da su se nakon Drugog svjetskog rata Japanci razočarali jer nisu bili tretirani kao ravnopravni partneri. Osjećalisu se zakinutima. Osjećali su da je na sceni rasizam. Japanci su 1930-ih odlučili izboriti nezavisnost. Željeli su uspostaviti
„Veliku azijsku sferu općeg blagostanja".

Željeli su modernizirati sve „žute" zemlje kako bi se stalo na kraj kolonizaciji od strane bijelaca. Dakle, Japanci su uspjeli zauzeti veći dio Kine (da bi ih zaustavila tek američka invazija) upravo zato što ih je mnogo Kineza zapravo dočekalo dobrodošlicom. Takve podatke ne možete pronaći u povijesnim knjigama. Azijati su se ipak nastojali oduprijeti kolonizaciji. Na Europljane su gledali kao na onoga Borga iz Zvjezdanih staza: samo jedan način razmišljanja je pravi način. Zamislite tu divovsku društvenu piramidu s okom na vrhu:
„Bit ćete asimilirani. Otpor je uzaludan."
Oni su to tako doživljavali, i nisu daleko od istine. Kao da vam poručuju - ako se nešto ne uradi na zapadnjački način, to ne valja... Amerikanci čine, koliko ono, četiri posto svjetskog stanovništva, s 20 i nešto posto svjetskog BDP-a, ali - 50 posto svjetske odvjetničke branše otpada na Amerikance, kao i 50 posto vojnih izdataka u svijetu. Prema tome, previše se vremena troši na prepirke i svađe, barem gledano sa stanovišta Azijata. [Smijeh] Treba imati na umu da oni stvari doživljavaju vrlo različito od nas i potrebno je dugo vremena da bi se proniknulo u njihov način razmišljanja.

Poslijeratni Japan

KC: No, napisali ste i knjigu o Rockefelleru i njegovoj ulozi.
BF: Da. Kada mi se slika pomalo počela bistriti uvidio sam da je, nakon završetka Drugog svjetskog rata, kontrola nad Japanom prešla s Rothschildovih na Rockefellere. U početku su Japancima govorili ovako:
„Samo vi slobodno razvijajte svoju privredu, na koji god način hoćete, i ponovno je izgradite. Sve dok ste vojno povezani s SAD-om, nama je svejedno."
Tako je to išlo sve do 1980-ih, kada jeJapan počeo ostvarivati ogromne trgovinske viškove što je Rockefellere činilo vrlo, vrlo nervoznima. Sada razumijem i zašto, jer oni [Japanci] su smatrali da su izvojevali pobjedu u Drugom svjetskom ratu ne ispalivši niti jedan jedini metak, jer su uspjeli preuzeti kontrolu nad najvećim dijelom financijskih sredstava u svijetu. A novac je moć. Ako imate taj novac, možete unajmiti vojnike, unajmiti intelektualce, možete...

KC: Kako je to Japanu pošlo za rukom, po vašem mišljenju?
BF: Pregalačkim radom i stvaranjem trgovinskih viškova – u elektronici, automobilskoj industriji, je li, svim tim lijepim proizvodima koje ljudi vole kupovati. I, Japanci su, tako, zadobili kontrolu nad novcem. U tom su se trenutku Rockefelleri malo zabrinuli. Nakanili su ih „vratiti tamo gdje im je i mjesto". Uspjeli su ih nekako zakočiti pomoću te inflacije cijena nekretnina, koja je umjetno proizvedena američkim manipulacijama. Rekli su:
„Kao prvo, želimo da podignete vrijednost vašeg jena."
Naravno da su to željeli jer nisu htjeli da Japanci imaju kontrolu nad novcem. A vrijednost valute skočila je s 360 jena za dolar, na 79 jena za dolar. No, dogodilo se samo to da su Japanci premjestili svoju industrijsku bazu u Kinu i Jugoistočnu Aziju, učinivši ta područja bogatim. Dakle, to nije upalilo. Na kraju su pribjegli zastrašivanju i ubijanju japanskih političara.

KC: Tko je to činio?
BF: Pa, zbrojimo li dva i dva, rekao bih, Rockefelleri. Činili su to kako se
Japanci ne bi drznuli upotrijebiti svoj novac na način koji bi željeli, već da ga jednostavno prepuste Amerikancima. Nisam još sve stigao provjeriti, ali poprilično sam siguran da ako sav pozitivan trgovinski saldo Japana prebacite u brojke te ih usporedite s onim što se sada službeno vodi kao japanska imovina, otkrit ćete da je pozitivan trgovinski saldo još i puno veći. Drugim riječima, to je poput...odete u kafić i kažete:„Stavi mi to na račun."

Zatim, nakon nekoliko godina, kažete:„Hm, slušaj, zaboravi pola iznosa s moga računa." Namjera im je, zapravo, ova:„Mi ćemo ti malo pomalo musti novce, i tako lijepo dovijeka." Na sličan se način plaćao danak Rimskom Carstvu. Oni nam šalju automobile i šalju nam televizore, ali zauzvrat ne dobivaju ništa osim papira. Japanci to tako gledaju, i imaju pravo. Amerikanci već 34 godine dobivaju proizvode iz cijelog svijeta za koje ne plaćaju ni centa.

Bill: Zašto su to, onda, Japanci trpjeli toliko dugo?
BF: Prije svega, nakon Drugog svjetskog rata oni su se uistinu i iskreno zaljubili u Sjedinjene Države. Netom poslije rata Japanci su slušali priče o tome kako će biti mučeni i slično... Pamtim jednog čovjeka koji je pričao o tome kako je drhtao od straha očekujući dolazak američkih vojnika. No, kada su ovi stigli, neki mu je američki vojnik dao čokoladu. Tu gestu možemo uzeti simbolično kao način dobrog postupanja pobjednika prema poraženom. Sve do raspada Sovjetskog Saveza doista su smatrali da su im Amerikanci potrebni, kako bi ih ovi zaštitili. Oni [Amerikanci] su stvorili tu iluziju straha:

„Ne budete li nas imali pored sebe, netko bi vas mogao napasti i pokoriti"

Od kraja II. svjetskog rata Japanci su bili izloženi vrlo intenzivnoj propagandi. Imamo primjer nekog dr. Funaija kod kojega je, po svršetku Drugoga svjetskoga rata, bio odsjeo jedan viši američki časnik. I rekao mu:
„Promijenit ćemo vaš obrazovni sustav tako da više nećete stvarati genijalce."
Rečeno - učinjeno. Propaganda kojoj su Japanci bili podvrgnuti usadila im je kompleks manje vrijednosti, govoreno im je kako je Amerika čudesna zemlja i da su bez američke zaštite osuđeni na propast. Njihovo obrazovanje namjerno je „zaglupljivano" tako da više ne znaju obrazlagati svoje stavove, ne znaju više raspravljati. Obučavani su tako da nemaju vlastitog mišljenja.

KC: No, nije li to ionako dio orijentalnog misaonog sklopa kojeg im nameću
čak i njihovi carevi?
BF: Po tradicionalnom konfucijanskom modelu, ključ je u tome da ljudi na vrhu vlasti moraju biti... vrlo čestiti i da se prema svojoj zemlji trebaju odnositi kao prema svojoj obitelji, svojoj djeci, koju trebaju voljeti. Razlika između njihove filozofije i naše je očita. Ne radi se ovdje o slijepoj poslušnosti nekom tiraninu, već oni u glavi imaju nekakav ideal velikodušnog i nježnog oca. Ono što vidite u Sjevernoj Koreji je izvitopereni ostatak takve filozofije. Kod Maove vladavine uočljiv je taj tradicionalni „rodbinski" sustav tipičan za Aziju.

KC: Morat ćete nam to malo pojednostaviti u smislu davanja odgovora na pitanje zašto bi Japanci prihvatili tu vrstu ,,zaglupljivanja" svih pora japanskog društva. Gdje su u tome našli svoju korist?
BF: Znate, kada naumite podjarmiti neku osobu, prvo ju dobro pretučete a onda prema njoj budete vrlo ljubazni. Kažete joj, u biti, ovo: „Hej, učiniš li što ti naredim bit ću jako dobar prema tebi, ali upamti, ako ne budeš slušao..." Ista je stvar s tim nuklearnim bombama. No, Japanci su također bili u prilici razviti svoju privredu. Ruke su im dugo vremena bile odriješene.

Tek je zadnjih godina situacija postala prilično loša, čak I gadna. Shvaćate? Srce američkog sustava duboko je zatrovano. Sve se svodi na to da se (ako malo bacite pogled na financijske tokove) novac odlijeva iz siromašnih zemalja u bogate. A unutar tih bogatih zemalja slijeva se od siromašnih ljudi bogatima. To je nalik divovskoj spužvi koja upije svu postojeću životnu energiju. Najsiromašniji ljudi na Planetu pritisnuti su od strane agroindustrijskih kompleksa na najnižoj stepenici, i jedino što mogu, tako slabašni i siromašni, je da se spuste na još niže grane. Moraju spaliti šume da bi dobili novi obradivi prostor jer su svoju obradivu zemlju iscrpili i nemaju pristupa gnojivu, pa moraju, zato, pustošiti Planet. Dakle, uzrok siromaštva i ekoloških problema u svijetu su ljudi u čijoj je vlasti Odbor za federalne rezerve te njihova politika davanja prvenstva i svega ostaloga bogatima. To je srž problema. Japancima je ukradena njihova ušteđevina i prisilili su ih da prihvate gospodarsku politiku koja je produbila siromaštvo. Takozvane reforme koje su premijer Koizumi i [ministar financija] Heizo Takenaka bili prisiljeni, ucjenom od strane Amerikanaca, nametnuti Japancima, značile su upravo to...

Nedavno istraživanje koje su provele novine Asahi pokazuje da broj ljudi koji misle da im je život postao lošiji otkada su počele te reforme, jest dva (i više) puta veći od broja ljudi koji misle da im je sada bolje. U društvu je došlo do rascjepa na  vrlo bogate i na siromašne. U američkom je društvu situacija ista. Zarade američkih radnika (muškaraca) dosegnule su vrhunac 1973. i otada su u stalnom padu. Pogledate li srednju vrijednost bruto proizvoda – drugim riječima, razinu kod koje je polovina stanovništva ispod, a polovina iznad nje - vidjet ćete da je ona vrlo blizu granice siromaštva. Oni novac neprestano uzimaju. Previše je novca otišlo bogatima koji ga ne troše na valjani način. Zavedeni su da misle kako glavni problem glede okoliša predstavljaju ljudi tamne boje kože pa smatraju da ih je najbolje istrijebiti. Stalno iznalaze nove bolesti. Postoje čvrsti dokazi da je AIDS (HIV) stvorila američka vojska kao biološko oružje protiv Afrike...

KC: Što je sa SARS-om?
BF: SARS je biološko oružje koje ciljano napada specifični gen koji prevladava kod Azijata ali ga gotovo uopće nema kod bijelaca. To je, dakle, biološko oružje usmjereno na određenu rasu.

Bankovni skandali

Kerry Cassidy (KC): Vratimo se Vašoj povezanosti s jakuzama s jedne, i kineskim tajnim društvom, s druge strane...
Benjamin Fulford (BF): U redu. Počevši uviđati kako se stvari odvijaju, moje razumijevanje vijesti i medija uvelike se promijenilo jer sam dva elementa – svijet zavjera i Wall Street Journal - sada mogao spojiti u jedan.
Dobio sam priliku intervjuirati [bivšeg japanskog ministra financija] Heizoa
Takenaku u proljeće prošle godine i predočio mu mnogo dokaza o određenim kriminalnim radnjama. Godine 2003., u veljači, čini mi se, izjavio je za časopis Newsweek da niti jedna banka nije tako velika da ne bi mogla propasti. Uveo je neke zakučaste ekonomske propise koji
su natjerali tvrtke da prodaju udjele svojih međusobno držanih dionica.

Drugim riječima, banke i tvrtke običavale su posjedovati dionice međusobno, tako da nitko izvana ne bi mogao izvršiti neprijateljsko preuzimanje tvrtke ili banke. Prisilio je tvrtke da prodaju svoje bankovne dionice. Njegovu izjavu da niti jedna banka nije toliko velika da ne bi mogla propasti mnogi su shvatili kao upozorenje da dionice banaka neće imati nikakvu vrijednost.

Dakle, dogodilo se da je cijena dionica banaka naglo pala 2003. godine. A ako pogledate tko je kupio dionice, vidjet ćete da su ih pokupovali stranci: State Street Bank, Chase Manhattan, Citibank. Drugim riječima, skupina financijskih institucija pod nadzorom „dobrotvornih zaklada" koje pak nadziru bilo Rothschildi bilo Rockefelleri, uglavnom Rockefelleri - dakle,
već prije spomenute obitelji. Naziv 'Rockefeller' rabim kao skraćeni izraz za
tu skupinu međusobno krvno povezanih aristokratskih obitelji: američku stranu s pandanom na europskoj strani. Bushovi, na primjer, dio su te razgranate loze.

KC: Da, to je vrlo zanimljivo.
BF: U biti, možete to ustanoviti pregledom financijskih podataka. Primjerice, predsjednik Resona banke nije htio predati svoje dionice, za razliku od drugih banaka - sve su se one skrušeno povinovale novim odredbama. Rekao je: „Hej, ja nisam u stečaju!" I tako je računovođa Resona banke umro pod tajanstvenim okolnostima. Radilo se o sumnjivom samoubojstvu ili ubojstvu. No, uvidom u račune ustanovljeno je da su ipak u stečaju. U to su doba političke strukture vladajuće stranke najavljivale: „Ako imate na raspolaganju čak i 100.000 ili 200.000 dolara, kupite dionice Resona banke. Uloženo će vam se višestruko vratiti." Tada je jedan profesor sa Sveučilišta Waseda, imenom Uekusa, izjavio: „Znate, nešto mi jako smrdi u vezi te Resona banke." Uhićen je u Yokohami zato što je pomoću ogledalca virio u donje rublje neke djevojke. U stvari, ona tužbu nije ni podnijela, no nema veze. Dobio je otkaz na poslu, a iz TV programa uklonjene su emisije u kojima je sudjelovao. U to sam vrijeme i ja bio na crnoj listi. Skinuli su me s televizije, maknuli iz mnogih emisija. Rekli su mi: „Vi ste na crnoj listi, g. Fulford. Emisije u kojima nastupate više ne možemo emitirati."

KC: Zašto?
BF: Zato što sam se slagao s onim gostima koji su govorili da su te takozvane ekonomske reforme čista bedastoća. A oni nisu željeli da ljudi saznaju što se zaista događa. Kako bilo, neki g. Ohta iz Porezne uprave
također je počeo istraživati Resona banku glede utaje poreza i slično. I on je uhićen zbog gledanja u donje rublje neke djevojke pomoću ogledalca. Zatim je g. Suzuki iz novina Asahi, koji je prije mnogo godina izašao s velikom pričom o skandalu Recruit, objavio 17. prosinca pretprošle godine članak u kojemu kaže da je Resona banka davala 10 puta više donacija vladajućoj stranci nego što su to činile druge banke, te da postoji sumnja u zloporabu povjerljivih informacija u svrhu unosne prodaje dionica. Članak je trebao biti samo dio čitavog niza istraživačkih tekstova. Iste noći, njegovo je tijelo pronađeno u zaljevu Yokohama. Stoga sam g. Takenaki otvoreno iznio navedene informacije. O tome imam video snimku. Nisam je objavio jer mi je g. Takenaka počeo govoriti kako je natjeran da to učini jer su Sjedinjene Države zaprijetile da će u Japanu izazvati pustošenja preko HAARP-a ako ih Japanci ne poslušaju. Razumijete?

KC: Razumijem. A što bi to u stvari značilo? Recite nam kako bi se to odrazilo na Japan.
BF: Došlo bi do zemljotresa. Ovim ćemo se podrobnije pozabaviti iako znam da vam to stvarno počinje zvučati prilično ezoterično. Gotovo da je van pameti, zar ne? Mislim, dugo se vremena moj um borio da prihvati takve, blago rečeno, neobične stvari. Nakon što sam intervjuirao Takenaku, dobio sam e-mail od nekog službenika Japanske banke za razvoj, koji je bio privržen g. Takenaki. Rekao mi je: "G. Takenaka bi želio da nekoga upoznate." Imam i kopije izvornog e-maila. Otišao sam, dakle, do jednog hotela u najužurbanijem dijelu Tokija, Shinjukuu, gdje sam se u sobi susreo s čovjekom u živopisnom svilenom kimonu. Imam njegovu fotografiju i audio-snimku tog razgovora... Kazao mi je da je on ninja, to jest profesionalni ubojica. Po izgledu, taj se tip poprilično razlikuje od prosječnog Japanca. Pripadnik je skupine Sanka, ili planinskih ljudi...

Njihovim se uslugama služe japanske Specijalne jedinice. Rekao mi je: ,,G. Fulford, ako želite biti novinar koji želi razotkriti svu postojeću korupciju na svijetu, samo naprijed, ali teško da ćete doživjeti četrdeset šestu." Međutim, dao mi je veliku značku Slobodnih zidara i rekao: „Ako se ipak odlučite
za život a ne smrt, imate priliku postati netko i nešto. Možete postati japanski ministar financija."

Shvaćate? Nudio mi je izbor: smrt ili položaj ministra financija. Pomislio sam da neću imati izbora nego se opredijeliti za ponuđeno. No, bio sam čitao nešto o planu smanjenja stanovništva, pa sam ga upitao: „Je li to istina?" Imam snimljeno i to. Odgovorio je: „Da. Da bismo zaštitili okoliš, svjetsko stanovništvo moramo svesti na dvije milijarde. Ratovi za to nisu dovoljni, stoga ćemo se morati poslužiti bolestima i glađu." Već sam prije otkrio da je SARS osmišljen kao biološko oružje usmjereno protiv Azijaca.
Bio je to vrlo uznemirujući podatak!
„Govorite o ubijanju četiri milijarde ljudi!"
Jesam li dobro čuo? Još mi nude i posao.
Rekao mi je samo:
„Od Japanaca uzimamo novac, ali ne gulimo ih do kože, samo pobiremo vrhnje."
Shvaćate? Tako to oni opisuju. „Da, mi te ljude želimo pokrasti, ali ne i ubiti." Još je rekao da će stanovništvo Japana biti smanjeno na 70 milijuna. Sedamdeset milijuna moći će nastaviti živjeti, uz njihov blagoslov. Treba im
oko 500 milijuna Azijaca koji bi nastavili izrađivati igračke i ostalo. Njegove riječi nagovješćuju masovni genocid. Ponovit ću još jednom, sve to imam snimljeno. Mogu dokazati da mi je tog čovjeka poslao Takenaka.

KC: Što ste tom tipu odgovorili? Baš bih voljela znati.
BF: Pa, sve me je to snašlo nekako iznenada i nisam mu dao nikakav određen odgovor. No, mislio sam da nemam izbora nego da tim ljudima „idem uz dlaku", a onda da iznutra pokušam učiniti nešto
da ih zaustavim. Ali pretpostavljam da su mnogim osobama iz slojeva same elite, prije ili kasnije, dali isti takav ultimatum - suradnja ili smrt. Na taj način uspijevaju nadzirati Sjedinjene Države i porobiti američki narod - obraćaju se političarima na samom vrhu i elitu prisiljavaju da se povinuje njihovim zahtjevima putem kombinacije podmićivanja i prijetnji.

KC: Kada kažete „oni", na koga točno mislite?
BF: Pa, mislim recimo na ono što biste nazvali Vijećem za inozemne odnose
(Council on Foreign Relations), zatim na Bilderbergere. Tu je i Trilateralna komisija (Trilateral Commission), ali ona nema nikakvu moć. Trilateralnu komisiju uspostavili su Rockefelleri jer su Bilderberzi bili previše rasistički nastrojeni da bi u svoje redove pustili Japance. Zato je ona osmišljena kao forum gdje bi se mogao čuti i glas Japanaca. Isprva, komisiji su pristupili neki vrlo visokopozicionirani Japanci. Ondje ima i premijera.
Ali Japanci rekoše:
„Hej, pa nisu nas ni saslušali!"
Razgovarao sam s mnogim članovima Trilateralne komisije. Japanci su, u biti, rekli ovo:
„Kvragu i vi i vaša Trilateralna komisija! Uopće ne slušate što imamo za reći."
Gore spomenute obitelji samo odmahuju rukom jer one su „pravi vlasnici" Odbora za savezne rezerve i svih njihovih unajmljenih djelatnika: novac je u njihovim rukama.

"Zamislite tu divovsku društvenu piramidu s okom na vrhu:
„Bit ćete asimilirani. Otpor je uzaludan." 

dobar text al mi je malo cudan. ovaj "ninja" narocito!

Ovo je izuzetno vazan tekst...a radi se o tome da pocinje borba izmedju 13 priznatih ilumunatskih familija i 14-te nepriznate(za sada)porodice koja potice od Japanske carske loze.Ja ovaj tekst vidim i kao neku vrstu pretnje porodicama Rotschild i Rockefeller,jer nije neka tajna da oni drze sve konce u svojim rukama u Svetskoj globalizaciji...desetkuju stanovnistvo Afrike,a vrlo verovatno da ce to probati i sa Azijatima da urade...makar i finansirali neki rat,ako ne uspeju sa raznim virusima.Svakako zivimo u zanimljivom i turbolentnom vremenu

pa i japanci hoce samo svoj deo kolaca, cisto sumnjam da bi isli do kraja protiv ovih drugih.

gledao sam onu prvu forbsovu listu 1918.- Dzon D Rokfeler je imao 1.200.000.000 dolara tada(sada je to jednako 13 mlrd dolara). posedovao je 1/4 novca koji je bio u opticaju u americi  sad ni ne smeju da mu objave imetak. vecina novca je ionako sakrivena u raznim fondovima.
 

Znaci svideo vam se tekst o iluminatima sa istoka. Evo nastavka.


Zapadna i Istočna tajna društva

KC: Tko je iz vrha vlasti, zapravo, poslao Takenakinog čovjeka da vam ponudi da postanete slobodni zidar?

BF: Pa, Takenaka kroči stopama Henryja Kissingera. A Henry Kissinger radi za Davida Rockefellera. A ja sam Takenaku optužio da je prodao japanski financijski sustav Rockefellera. Dakle, da krenemo ispočetka: zamislimo li neku videoigricu, neku piramidu, prva stepenica na piramidi bili bi recimo „pioniri maleni". A na otprilike četvrtoj stepenici nalazio bi se Rotary klub, odakle biste se mogli sve više uspinjati. Ja sam se uspinjao ravno prema vrhu, jer kada su mi ponudili da se pridružim slobodnim zidarima, rekli su:
„Vidite, iznad 33. stupnja ima još 13 stupnjeva."

Ako si predočite sliku američkog dolara, vidjet ćete piramidu na vrhu.
Veliko oko u piramidi predstavlja ljude koji su ljudsku rasu upregnuli da radi na podizanju piramide. Ona nije dovršena. Iznad 33. stupnja postoji još 13 koraka. To je uža skupina od nekih 10.000 ljudi: oni kontroliraju zapadne zemlje. Mislim da ne griješim puno ako kažem da su većina ljudi iz te elitne skupine dobri ljudi čista srca koji žele učiniti dobre stvari za naš planet, ali su se slučajno našli na tajnom dvoru opakoga kralja.

KC: No, vratimo se ponudi koju ste dobili. Što ste potom učinili?
BF: Odmah drugoga dana nazvao me je jedan japanski filmski redatelj i rekao:
„Htio bih s Vama o nečemu popričati." Kada smo se našli, kazao je:
 "Želio bih da nekoga upoznate."
Otišao sam tako u jedan drugi hotel. Čini se da su im, kada žele razgovarati o važnim stvarima, najdraže mjesto hotelske sobe. Snimio sam i taj susret iako snimku nikada neću objaviti. Čovjek mi je rekao da on predstavlja jedno azijsko tajno društvo koje ima šest milijuna članova, uključujući 1,8 milijuna gangstera I 100.000 profesionalnih ubojica.

Inače, ja sam diplomirao azijske studije, a posebno sam proučavao kinesko društvo i kulturu. O tom sam društvu čitao u povijesnim udžbenicima. Znao sam za njih. Bili su to Crveni i Zeleni... Carstvo Ming palo je u ruke Manchua, a Mingova vojska postala je tajna organizacija, kao i Mingova mornarica... Crveni i Zeleni su, dakle, vojska i mornarica, a Zeleni također predstavljaju i birokraciju. Njih 1,8 milijuna su gangsteri.
Preostala 4,2 milijuna su intelektualci, doktori filozofije, itd. To su izuzetno bistri ljudi. Njihov je plan bio da svrgnu dinastiju Manchu i ponovno ustoliče Mingovu vlast. Oni stoje iza Bokserskog ustanka koji je, između
ostalog, dignut i zbog uporabe opijuma. A ljudi koji su prodavali opijum - ovo je vrlo zanimljivo - bili su članovi skupine "Lubanja i kosti" (Skull & Bones)! Protiv tog zapadnjačkog društva oni se, prema tomu, bore barem od 1800. godine

KC: Dobro. No, nisu li im upravo Britanci donijeli opijum?
BF: Jesu, i Britanci, ali ako pogledate povijest društva "Lubanja i kosti", vidjet ćete da su to bili trgovci robljem i krijumčari opijuma. Na to se svodila njihova takozvana kineska trgovina - roblje i droga.

KC: Da se vratimo trenutku kada ste se našli u hotelskoj sobi: upoznati ste s povijesnom pozadinom onoga što taj čovjek traži od vas i onoga što govori...
BF: Oni kažu da mi žele ponuditi svoju pomoć jer sam u jednoj knjizi pisao o SARS-u kao o biološkom oružju, te da znaju kako me „zlikovci pokušavaju ubiti i [da] nešto treba poduzeti". Sve se to zbivalo tijekom jednog tjedna, razumijete li? Također, iskakalo je iz svih normalnih parametara. Stoga mi je trebalo neko vrijeme da to probavim. Prvo sam pomislio:
„Pa, mogli bismo u Kineskoj četvrti zajedno pogledati snimljene materijale o 11. rujnu ili nešto slično."
No, odgovorio  sam:
„Moram razmisliti o tomu. Javit ću vam se."
Tako sam mjesec dana proveo razmišljajući o tomu. I nadošla mi je misao:
„Hej, zašto ne bismo ciljali na samo oko piramide?"
Većina zapadnjaka uopće i ne zna da ona postoji. No, ovi na vrhu piramide tresu se od straha. Mislim, ruke su im tako krvave od ubijanja tolikog mnoštva ljudi da im se tresu gaće. Inače, djeluju kriomice. Prije pojave interneta, nitko o svemu tome nije ništa znao. Niti ja to ne bih povjerovao da se s time nisam susreo iz prve ruke. Ali tada sam počeo slijediti tragove.

Kao što rekoh, ako pročeprkate malo po tim zakladama i onima koji ih kontroliraju, vidjet ćete da Rockefelleri kontroliraju imovinu u vrijednosti od oko 10 bilijuna dolara. No, saznao sam da istočnjačko tajno društvo broji šest milijuna članova, a zapadnjačko tajno društvo... konce vuče samo njih desetak tisuća. Imamo, znači, šest milijuna naspram deset tisuća. Rekao sam u hipu: „To je to! Te gadove držimo u šaci!" Tada sam počeo pisati članke na web stranici radijskog voditelja Jeffa Rensa.

KC: Dobro. Iz svega što ste rekli vidljivo je da ste se svrstali uz tu skupinu. Vrlo je očigledno da ste im se pridružili jer ste još uvijek živi.
BF: Da, pošao sam na razgovor s njihovim glavešinama. U Tajvan. I pridružio sam im se. U posljednjih 500 godina, ja sam prvi zapadnjak kojeg su primili u svoje redove.

KC: I Rockefeller Vas je od toga trenutka morao pustiti na miru (ne znam jeste li mislili na Rockefellera ili nekoga drugoga, vođu slobodnih zidara)?
BF: Pa, Kinezi ili Azijci zapravo su rekli: „Mi nećemo učiniti prvi potez." No, tada sam počeo pisati o svojim otkrićima o Takenaki i Rockefelleru. A onaj ninja mi je prijetio smrću. Govorio mi je: „Hej, moćni čovječe, curi ti vrijeme: žmirka ti crveno svjetlo." Znate, baš oni koji misle da neće umrijeti završe u dubinama zaljeva Yokohama. Mnogo njih. Imam mailove u kojima mi prijete smrću, a imam i kopije tih prijetnji.

KC: U redu. Dakle, zbog toga što ste se pridružili toj skupini i zbog svih tih okolnosti Vaša su saznanja zabilježili mediji širom svijeta.
BF: Kako bilo, ja sam im poslao mail s porukom:
„Ako me ubijete, tada će umrijeti i svaki član obitelji Rockefellera, Rothschilda, Schiffa, itd. Znate, na svakog od njih dolazi po 600 ubojica, pa ako baš dođe do kreševa”...
Razumijete? Ako kao normu uzmemo ubijanje, svi oni mogu biti ubijeni... Odonda sam si pokušao razbistriti sliku o tomu što se uistinu događa. I konačno sam traganje suzio na ljude koji drže monopol Standard Oila i ljude koji kontroliraju Savezni sustav rezervi. Oni su izvor problema. Monopol nad trgovinom naftom... Amerikanci misle da je ključ njihove geopolitičke moći nadzor nad naftom. Ali taj su nadzor izgubili zato što ih je Putin najurio iz Rusije.
Oni ne kontroliraju Iran, ili možda kontroliraju - o tome ne znam dovoljno. Mislim da Ahmadinejad i Bush možda rade za istoga kralja, nisam siguran.

Ali Venezuela je također slobodna. Oni polako gube monopol nad naftom. Druga stvar koja se zbila je to da, teorijski, više nemaju vojnu sposobnost zavladati ostatkom svijeta. Sjedinjene Države ne mogu pobijediti Kinu. Održali su mnogo različitih vojnih vježbi i svaki su put Amerikanci izgubili. Bitna stvar je u tomu što je kineski narod spreman sudjelovati u nuklearnom ratu i pobijediti.

Čitavo svoje stanovništvo mogu skloniti ispod zemlje i udariti na SAD s 300 projektila te izbrisati s karte svaki grad u SAD-u. Amerikanci mogu poharati površinski dio kineskog teritorija, ali svi će se Kinezi sakriti u podzemna skoništa. A oni [Kinezi] su sposobni potopiti američke nosače aviona i srušiti njihove satelite. Prema tomu, više ih nije moguće  nadvladati vojnom moći. Pentagon ima samo jedan izbor - što oni i znaju - „mekanu silu", a da bi to postigli, trebaju japanski novac da povedu borbu za iskorjenjivanje siromaštva i za sprječavanje uništenja okoliša. Predložio sam im upravo to...

KC: Ali, vi zapravo radite s, kako sam mislila, vjekovnim neprijateljima, Kinezima i Japancima: no oni se udružuju kako bi se zajednički borili protiv Rockefellera i ljudi koji posjeduju...
BF: Pa, kada ovi proizvode biološko oružje koje ubija samo Azijce...

KC: Znači da Azijci imaju zajedničkog neprijatelja.
BF: Bilo je dovoljno da čuju ovo:
„Pazite, oni će nas pokušati ubiti. Što da radimo?"
No, vratimo se malo u njihovu povijest: car Meiji Kinezima je pomogao da svrgnu dinastiju Qing i ustoliče Sun Yat-Sena kao predsjednika Republike. I tako su, zajedno, pripomogli oslobođenju  Kine. Tijekom 2. svjetskog rata, ovo društvo u Japanu i društva u drugim azijskim državama radili su u suglasju. Djeluju širom Azije. Predsjednika Maoa financirali su Sovjeti, Rothschildova ispostava. Tako su se družine Zelenih i Crvenih posljednji put pojavile u povijesnim knjigama 1949. godine kada su se borili protiv komunista u Šangaju, a zatim su nestali s povijesne scene. Ponovno su prešli u djelovanje iz potaje.
Ali 1967. godine izbacili su iluminate iz Kine. To je bio razlog velikog sovjetsko-kineskog neslaganja, zbog čega su Sovjetski Savez i Kina gotovo otpočeli nuklearni rat. Kinezi su se pripremali u tajnosti. Izgradili su ogromne podzemne gradove u svrhu obrane od nuklearnog rata. Imali su vlastito nuklearno oružje. Tada su bili izbacili iluminate. Kina se tako riješila ovisnosti od tih zapadnjačkih obitelji koje posjeduju središnje banke.

Zemljotresi i kontrola novca

KC: U redu, no kako se u sve to uklapa HAARP? Recite nam nešto o tome.
BF: Kada sam na internetu objavio nekoliko eseja o Rockefelleru i iluminatima, o tajnoj povijesti iluminata, nazvao me je onaj spomenuti ninja. Rekao je: „Krasno, uspjeli ste uprskati stvar. Sada očekujte potres u Niigati. Amerikanci će aktivirati svoj uređaj za izazivanje potresa." I bum, sljedećega dana dogodila su se dva istovjetna potresa od 6,8 stupnjeva ispod najvećeg japanskog nuklearnog reaktora. Takenaka mi je rekao ovo: „Razlog zbog kojeg sam im morao predati naš financijski sustav jer to što su mi prijetili svojim uređajem za izazivanje potresa." Zamislite! Vaš saveznik koji cijelo vrijeme financira vašu vojsku... udara u vaš nuklearni reaktor pomoću uređaja za izazivanje potresa! Kakav je to način ponašanja prema prijatelju?

KC: No, dobro. Ukoliko taj uređaj doista imaju, kako će se ta tajna društva boriti protiv takve prijetnje? Jer vi govorite o skalarnom oružju - sigurno znate o čemu govorim.
BF: Pa, atentat ne možete spriječiti uređajem za izazivanje potresa. Ljudi na Zapadu ne znaju tko su njihovi vođe, njihovi pravi vođe. Prema tomu, preostaje vam samo to da ih pogubite sve. Ne možete to spriječiti nikakvim uređajem za potrese.  Zbog toga bih ja ciljao na OKO piramide. Ali svrsishodnije je iznijeti im još izdašniju ponudu. Stoga sam ljudima u Pentagonu poručio:
„Vaš bi posao trebao biti da spasite planet, za što biste dobili još više novca nego da radite suprotno. Razmislite o tome."
Znate, potrošili su 600 milijardi dolara da bi Iračanima ukrali naftu, a Afganistancima oduzeli pravo na korištenje naftovoda. Za 600 milijardi dolara mogli su na Mars poslati svemirske brodove s ljudskom posadom. Dosad su već mogli imati bazu na Marsu. Dakle, mi ćemo im dati čak više novca nego što dobivaju od tih glupana koji kontroliraju naftu.

KC: Ali ako oni tiskaju novac, zašto im on treba?
BF: Pa, trik je u ovome, i zato se ove godine njihov sustav raspada. Od 2. svjetskog rata, oni su većini zemalja praktički govorili: "U redu, možete raspolagati tolikom i tolikom količinom nafte, a evo vam toliko i toliko novaca." U pozadini nadzora nad dolarom bio je nadzor nad naftom, a nadzor nad tom ogromnom vojnom mašinerijom znači prijetnju uporabom sile. U opticaju se nalazi 53 bilijuna dolara. Američka vlada duguje 66 bilijuna dolara vlastitim građanima. Sjedinjene Države trebaju posuditi oko bilijun dolara godišnje samo da bi se održale na životu... Ima li SAD ikakva pokrića da zvecka oružjem i prijeti uporabom sile? Ne. Jer, ako do
toga doista dođe, Amerikanci će izgubiti.

Ne mogu se više okoristiti svojim prijetnjama o uporabi sile, a izgubili su svoj monopol nad naftom. Znači, ako radite u Pentagonu, sada razmišljate ovako:
„Pa, jedino što sada možemo učiniti da nekako spasimo stvar je da sve neazijce pridobijemo na svoju stranu."
A da biste to postigli morate biti „fini". Borit ćete se protiv siromaštva i protiv uništenja okoliša: znate, pridružit ćete se ostalima koji žele spasiti planet. Ja im nudim izlaz iz škripca. Dolar treba zamijeniti novom valutom. A možda će biti nužno imati neku vrstu globalne valute, ali ne na način kakav su planirali ti tipovi - kontrolom iz potaje od strane skrivene elite. Valutu mora kontrolirati narod.

To treba upamtiti. Ključ demokracije je nadzor nad novcem od strane naroda, a ne neke zakukuljene elite. Novac je taj koji odlučuje. Ako izgubite kontrolu nad svojim novcem i predate ga ljudima koje ne možete vidjeti, vi postajete rob. To treba stalno imati na umu. Nikada više nemojte dopustiti da vam neka skrovita, a moćna elita, oduzme kontrolu nad vašim novcem. U tome je ključ. Ljudi rade za novac.

Bill Ryan (BR): Imate li kakve pokazatelje da su Vašu poruku čuli, da je nešto poduzeto i da se nešto mijenja? U smislu procjene situacije, možete li odvagnuti koliko je Vaša poruka imala odjeka u zainteresiranim krugovima?
BF: Pa, pogledajte novine. Vidjet ćete, na primjer, izvještaje u New York Timesu iz Davosa. Vidjet ćete kako George Soros govori da će dolar prestati biti glavna valuta. Naći ćete članke, opet u New York Timesu, u kojima se kaže da je Pentagon promijenio svoju temeljnu doktrinu I usmjerio je prema uređenju okoliša. U vijestima ćete vidjeti i to kako [britanski] premijer Brown posvuda govori: „Indiju i Brazil te neke afričke zemlje moramo primiti u UN-ovo Vijeće sigurnosti kao stalne članice." A potom se objavi da je američko tržište u svojevrsnom kolapsu. Jer, nešto se „iza brda valja", shvaćate?

KC: Dobro, ali svakodnevno gledajući ovdašnje vijesti, Japan je zapravo na skliskom tlu zbog toga što je američki dolar pao na sklisko tlo. Postoji li tu kakva veza?
BF: To je „lažnjak" kojeg neumorno i iznova lansiraju - da bez američkog tržišta nema napretka u svijetu.

KC: Vi, dakle, tvrdite da se Japan u stvari ne nalazi na 'skliskom tlu'. Koja je svrha ove dezinformacije?
BF: Pa, kvaka je u ovome: Japanci žele održati svoj savez sa Sjedinjenim Državama. Znači, vode se idejom da maknu te gangstere s vrha američke političke strukture  koji svakoga kontroliraju pomoću novca; zatim da uvjere Amerikance u svoje dobre namjere; da održe stabilnost navedenog saveza; i da, na posljetku, preusmjere Pentagon u pravcu borbe protiv siromaštva i istraživanja svemira. Da im daju više novca nego prije. A što se tiče američkog gospodarstva: otpišete njihov dug i date im nove financijske injekcije za ponovnu izgradnju njihovih mostova, njihove infrastrukture, izgradnju novih škola - sve ono što je bilo zapostavljano zbog toga što su hrpe novca trošili nastojeći održati sposobnost zastrašivanja svih oko sebe.

KC: U jednom svom novijem članku na Rense.com kažete da Vam je ponuđen položaj ministra financija ako demokrati, mislim da ste tako rekli, ovdje u Japanu dođu na vlast.
BF: Ne, nisam rekao da su mi takav posao bezuvjetno ponudili. Ponuđen mi je ranije, pod uvjetom da sudjelujem u genocidu. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da bi Demokratska stranka mogla pobijediti.Ako doista pobijede, u Japanu će doći do velikih promjena. Spomenuti savez oni će poduprijeti - ne kao kolonijalna državica, već kao ravnopravan partner. Znam njihove čelne ljude: s mnogima od njih sam se upoznao i već dugo surađujemo. A ako mi takav posao ponude, tada i jedino tada moći ću nešto konkretno poduzeti. Ovisi o njima. Znaju da želim uvjeriti Pentagon da se okrene prema iskorjenjivanju siromaštva. To je dobar plan i njegovom bi se provedbom učvrstio savez sa Sjedinjenim Državama, a bila bi to i jedna vrsta protuteže
Kinezima. Hoću reći, što Kinezi rade sa svojim novcem? Odlaze u Afriku graditi ceste, bolnice i škole. Rade to i u Južnoj Americi, a rade to i u Bangladešu. Rade to po cijelom svijetu.

BR: I tako sebi otvaraju nova tržišta.
BF: Otvaraju si tržišta, ljude čine bogatima i širom svijeta stvaraju nova prijateljstva. Nije im ni na kraj pameti govoriti:
„Vi morate biti poput nas."
Mnogo je načina upravljanja gospodarstvom. Ne možete ljude tjerati da slijede vaša pravila. Na primjer, ako u Africi imate nekog „Glavonju", te se sav novac slijeva u njegovu kesu i on odlučuje kako se taj novac raspodjeljuje - što se može, takav je njihov sustav. Novac ćete dati Glavonji, ali ćete ga natjerati da taj isti novac preda svom narodu, a ne da ga pošalje na neki tajni račun u Švicarskoj. Na isti način, Japanci imaju vlastiti sustav kojeg nazivaju dango.

To je sustav pri kojem se građevinske tvrtke sastaju i odlučuju tko će od njih dobiti određeni posao, a birokrati određuju cijenu. Naravno, ukoliko dođe do zloporabe takvog sustava, cijenu mogu „nabildati" koliko im drago. No kada stvari pođu po zlu, to znači da će svi morati podmetnuti vlastita leđa I ponijeti dio tereta. Prema tomu, uopće se ne radi o nekakvom opakom sustavu. Takav je način njihova funkcioniranja. Prirodno se nameće zaključak da postoji mnogo načina upravljanja financijama. To je pitanje obveza. Zašto bi se civilizacije morale sukobljavati? Mislim, zašto ne bi mogle biti prijatelji? [smijeh] Shvaćate? U tome je stvar. Kinezi ne žele da dođe do nekog rata s nesagledivim posljedicama i nikoga ne žele podjarmiti. Naprosto vam žele biti prijatelji. O tomu se radi...

BR : Pretpostavljam da su vam oni – šest mjeseci nakon vašeg prvog odašiljanja ove poruke (u svojstvu neke vrste predstavnika, glasnika, a u ime azijskih tajnih društava) moćnicima država Zapada, budući da su bili dobro upoznati sa svim vrstama obavještajnih podataka u vlastitim mrežama - zacijelo dali neku povratnu informaciju o tomu je li izrečena poruka pala na plodno tlo ili nije. Jesu li vam se odonda javljali i, ako jesu, što su vam kazali?
BF : Jedino s čime se nisu slagali bila je moja prijetnja da ćemo početi ubijati njihove čelne ljude. Rekli su: „Zvučalo je to vrlo grubo; bolje je takve stvari ne izgovarati." No, kazali su mi i to da – dokle god se budem držao prvotnog obećanja, u kojem se govori o objavi rata siromaštvu, spašavanju okolišta od uništenja te o ukidanju rata kao sredstva rješavanja razmirica - da je to ono bitno: u tome su me spremni podržati.

KC: Kada ste se našli s Rockefellerom i intervjuirali ga - gledali smo snimku tog intervjua - imala sam osjećaj kao da cijelo vrijeme obilazi kao mačka oko vruće kaše i izbjegava dati izravan odgovor na svako Vaše postavljeno pitanje.
BF: Bio sam svjestan da neću daleko stići budem li se prema njemu postavio neprijateljski, pa sam intervju vodio na način novinara iz gospodarske rubrike, kao oni koji su uvježbani da razgovaraju s ljudima njegova kova,
unutar njegovih parametara. No, glavna je svrha bila ta da ljudima pokažem kako ga mogu dati smaknuti ako zatreba i da ga lako mogu pronaći. Mogao sam jednostavno nazvati momke i reći im:
„Odvedite ga do tog i tog skladišta."
Bit je u tome što svi ti ljudi iz zapadnjačkih elita sada znaju da, putuju libilo gdje u Aziji - ili, zapravo, bilo gdje u svijetu - da ih mogu, ako želim, lako pronaći. Ali, nije mi to namjera.

KC: No, je li vam Rockefeller bilo čime pokazao, makar i nakon završetka intervjua, kada su kamere bile ugašene, da se stvari mijenjaju ili da će se u dogledno vrijeme promijeniti?
BF : Pa, zapravo, ona prava moć odlučivanja više nije u njegovim rukama jer dolar može sasvim propasti kao valuta, a nafta je kao energetsko gorivo polako na izdisaju, kao i tehnologija zasnovana na njoj. Danas znamo da možemo sagorijevati i vodu: izdvojite vodik i sagorijevate ga. Ta općeprisutna (a besmislena) pretpostavka da morate u nešto unijeti više energije nego što je dobivate natrag jednostavnonije točna. Ima mnogo načina da natrag dobijete barem četiri ili pet puta više energije nego što ste je unijeli. Jedan japanski političar višeg ranga rekao mi je da takvu tehnologiju oni zapravo imaju, i to već 30 godina.

Tu je i tehnologija Nikole Tesle, stara 100 godina. Cijelo vrijeme tehnološki razvoj čovječanstva oni drže na uzdi kako bi zadržali kontrolu nad svojim monopolomu trgovini naftom i izmuzli od ljudi novac. Ali sada je tomu došao kraj. Naftu više ne moramo koristiti. Kinezi sada razvijaju te nove tehnologije. Tek su na početku, ali razvoj novih tehnologijaje neupitan...Stvar je u tome da moramo shvatiti kako svi mi živimo na zajedničkom planetu i da smo svi povezani jedni s drugima - iako vidim da se eko sustavi i dalje uništavaju. S mojeg stanovišta, planetom Zemljom se jako, jako loše upravlja. Toliko je mnogo stvari koje bismo mogli učiniti.

Ako stanete na kraj siromaštvu, ljudi neće morati krčiti šume. Spriječit ćete uništavanje okoliša i pružiti priliku mnogim inteligentnim ljudima da pomognu pri očuvanju planeta. Drugim riječima, na planetu Zemlji vladajuće bi se strukture trebale potruditi da riješe probleme...Radi se samo o tome da trebaju surađivati sa svima ostalima. Smatram da bi trebalo izmijeniti način vođenja UN-ova Vijeća sigurnosti i uvesti novu podjelu Zemlje na sedam regija: Sjevernu i Južnu Ameriku; Europu; Kinu, Japan i jugoistočnu Aziju; muslimanske zemlje; Indiju te Afriku [Australija i Novi Zeland mogli bi izabrati kojoj se skupini žele pridružiti].

U Vijeću sigurnosti bi svaka od sedam zona imala po jedan glas. Vetom bi bila pokrivena samo zona na koju se veto odnosi: Kinezi bi, dakle, stavljali veto samo na odluke koje se tiču Kine. Time bi se došlo do mnogo djelotvornijeg procesa odlučivanja. Također bi se lakše izlazilo na kraj s pretjeranim izlovom ribe, siromaštvom, uništavanjem okoliša i svim sličnim problemima. Moćnici moraju shvatiti da ovaj planet, kao i upravljanje njime, dijele sa svim ljudima koji na Zemlji žive.

Mreža podrške

KC: U redu. Vi mate vrlo dubok uvid u ono što se zbiva na planetu na ekonomskom planu, a također imate i lijepu viziju njegove budućnosti. Obje te činjenice doista su, politički gledano, zadivljujuće. Jeste li zaista uvjereni da ćete uspjeti? Imate li neku skupinu koja vas podupire? Sadasmo čuli da iza vas stoji jedno tajno društvo. Ali, nevezano uz njegovo postojanje, jeste li se i ranije potrudili uspostaviti nekakvu mrežu podrške?
BF : Jesam. Podržavaju me mnogi japanski političari. i mnogo intelektualaca. Knjige koje pišem u Japanu čitaju ljudi visoke inteligencije. Ne čitaju ih iz puke želje za razonodom. Doista je zanimljivo da ih, uzmemo li u obzir teme tih knjiga, čita toliko mnogo ljudi. Ali kaže se da je piščevo pero (olovka) jače od mača. Mislim da sam uspio uvjeriti onu „kritičnu
masu".
Posljednja prepreka bio je taj strah, ali sada se i gangsterima sviđa onošto govorim. Naravno, rekao sam im daću im u novoj konstelaciji snaga osigurati bolje prihode od onih što su ih imali u staroj, jer želim da svaka strana izvuče neke koristi iz cijele priče.

KC : Što je s američkom Vladom? Je li bilo koji američki političar pokušao s Vama doći u kontakt?
BF : Kontaktirali su me ljudi iz obavještajnih krugova. Znate, CIA, Pentagon i članovi Slobodnih zidara.

KC : Dobro. No da li vam još uvijek prijete ili nastoje s Vama surađivati?
BF : Trude se surađivati sa mnom. Smatram da me više ne doživljavaju kao prijetnju. Mislim da su shvatili kako mi nije cilj ikome prijetiti. Ja želim da u ovoj situaciji svi budu pobjednici, da nitko ne bude prikraćen.

Nova paradigma

KC: A što je s ratom? Hoće li doći do rata SAD-a i Irana? Radite li sa skupinama uključenim u donošenje odluka o ratu I miru? Pokušavate li promijeniti tu paradigmu?
BF: Rat treba zamijeniti drukčijom vrstom ekonomskog natjecanja, tako da ratovanje bude miroljubivo, poput svjetskih olimpijskih igara. Na primjer, Amerikanci bi se natjecali s Kinezima tko će više učiniti za razvoj Afrike.
Ili, drugim riječima, moramo izmisliti nekakav način periodičnog zadavanja ciljeva samima sebi koje bismo svi mi na ovoj planeti zajednički pokušavali ostvariti. U prošlosti je rat, između ostalog, znao pokazati i nešto zanimljivo: natjerao bi i motivirao ljude da ostvare nemoguće.

Na žalost, tada je čovjekova energija uvijek bila usmjeravana ka porobljavanju i ubijanju. Ali zamisao o mobiliziranju ljudi može se iskoristiti u miroljubive svrhe. Tako se, na primjer, zalažem za trogodišnju kampanju, na kraju koje će se sasvim zaustaviti uništavanje okoliša, gdje će svako dijete na planetu [glas podrhtava od navrlih emocija] imati dovoljno hrane [briše suze], i fizičke i duševne, i gdje će razmahati svi čovjekovi potencijali [briše suze]. I gdje bi ekonomske koristi bilo jednostavno nepojmljive.

Istodobno, umjesto rada na osmišljavanju DARPA-e (visokotehnološkog istraživanja o učinkovitijim načinima ubijanja), neka to bude visokotehnološko istraživanje s ciljem promicanja života... Moram reći da svi moji kontakti s njima nisu bili izravni. Mislim da me nisu uzimali za ozbiljno sve dok nisu uvidjeli da, ako to želim, mogu „srediti" g. Rockefellera ili bilo koga drugoga. Upetljan sam čitavu situaciju preko glave, što traje već prilično dugo. Morao sam proširiti svoje potencijale kako bih se uopće mogao nositi s onim što sam na sebe preuzeo. Moje razumijevanje čitave situacije promijenilo se i produbilo, pa su se u skladu s time promijenili i moji planovi. Cilj mi je da dođe do velike promjene u kolovozu 2008. Da to bude jedan datum kada...

KC: Datum održavanja Olimpijskih igara.
BF: Da. Volio bih da se tada širom svijeta slavi i zabavlja. I da si međusobno obećamo kako više nećemo ratovati, i da svi zajedno odlučimo raditi na spašavanju našeg planeta. Jedino se moramo držati onoga što smo odlučili. Brojnije su stvari oko kojih se ljudi slažu nego one oko kojih se spore. Ljudi posvuda - ako zanemarite semantiku u izrazima tipa „kulturni talog" i slično - žele isto. Oko temeljnih se stvari slažu. Nitko ne voli siromaštvo, uništavanje okoliša, rat. Oko toga se svi slažemo. Ako je tomu tako, onda se sve drugo može raspraviti uz šalicu čaja! Nema potrebe da se oko bilo čega tučemo.

KC: O.K. Znam da smo vas dosta zadržali, ali samo još jedno ili dva pitanja za kraj. Jesu li Vam ova tajna društva već odala neke svoje „tajne"?
BF: Pa, neka jesu. Ovisi o kakvim se tajnama radi. Ali, na koncu konca, zašto bih sve trebao uopće znati? Jedna od tajni koju su mi otkrili je to da sve jakuze rade za cara, recimo. Oni su u ovoj zemlji poput FBI-ja i CIA-e.

KC: Dobro. Kako je car primio vašu poruku?
BF: Mislim da me je upravo on usmjeravao na ovome putu, znate, iz prikrajka...

KC: No, još uvijek niste postali ministar financija...
BF: Vrlo smo blizu tomu. Spomenuo sam da je ciljni datum 8. kolovoza [2008]. Ići ću u Tajvan. Razgovarat ću s vodećim članovima društva. Znate, dogodit će se mmnoge velike stvari... Najbolje bi bilo da se svi složimo kako trebamo početi ispočetka, od same nule, da organiziramo veliki događaj, veliku zabavu i jednostavno promijenimo način na koji postupamo prema svom planetu. Poslijeratni je sustav postao disfunkcionalan, a ideja da neka mračna zapadnjačka manjina može vladati planetom zastarjela je. Ona naprosto ne funkcionira. Moramo tim ljudima objasniti da stvari
više nisu kao prije, a što prije to shvate, to bolje. Nemaju se čega bojati. Od novonastale situacije imat će velike koristi. Bit će to nešto što bi poželjeti da su učinili davno prije. Utjecajni političari u Japanu i glavešine jakuza znaju odakle dolazim. Dogodit će se prekrasne, divne stvari. Vodim se tom mišlju. Bit će to naprosto čarobno. Ostvarit će se svačiji snovi. To nam je cilj.

0 voditeljima intervjua:

Kerry Cassidy i Bill Ryan čine tim koji je osnovao Project Camelot (http://projectcamelot. org). Ukoliko bilo koji čitatelj
ima neku povjerljivu informaciju koju bi želio objaviti široj javnosti, Project Camelot obećaje punu diskreciju i brojnu publiku kojoj će informacije o nekoj važnoj temi biti podastrijete. E-mail: support@- projectcamelot.org.

BEZ CENTRALIZIRANIH MEDIJA NIJE MOGUĆA TOTALITARNA SVJETSKA VLADA I NIJE MOGUĆ NIKAKAV OBLIK POTPUNOG NADZORA NAD LJUDIMA I NJIHOVIM POSTUPCIMA, PA JE MEDIJSKO OBLIKOVANJE SVIJESTI DANAS POSTALO NAJVAŽNIJA STAVKA ELITA KOJE POKREĆU EKONOMSKI ZAMAŠNJAK SVJETSKE GLOBALIZACIJE


Piše: Nenad Kobasić

U hipnotičkoj sjeni Pekinške olimpijade čiji je moto Jedan svijet jedan san (sic!), postavlja se životno važno pitanje kojim će se morati baviti (ili ih neće biti) ovaj i narednih nekoliko naraštaja: želimo li jedan medijski imperij kakav se stvara i nevidljivi totalitarizam koji on sobom nosi ili pak želimo i sposobni smo za globalno civilno društvo koje će snagom svoje različitosti stvoriti uvjete za procvat jednog istinskog globalnog Novog zajedništva? Bez centraliziranih medija nije moguća totalitarna svjetska vlada i nije moguć nikakav oblik potpunog nadzora nad ljudima i njihovim postupcima, pa je medijsko oblikovanje svijesti danas postalo najvažnija stavka elita koje pokreću ekonomski točak svjetske pojavnosti. Zato je medijskim moćnicima omogućeno da legalno (u smislu: vlade su donijele zakon pa je to legalno!) zarađuju profite koji nadmašuju čak i one  od ilegalne prodaje oružja ili droge.

Još je Hannah Arendt uočila da totalitarizam nije moguć ako cijeli komunikacijski proces, na svim razinama, od privatnog do javnog (televizija i tisak, internet i elektronička pošta, fiksna i mobilna telefonija...) nisu u vlasti jedne te iste moći. Primijetila je i činjenicu da  težnja za totalnom kontrolom ne mora nužno biti temeljena na ideologijama, odnosno da nije važno koji se razlozi navode za totalitarizam. Važno je samo prepoznati težnju za uspostavljanjem centralizirane moći i potpune kontrole.

A ona se danas može prepoznati u gotovo svim segmentima življenja. Ovaj se tekst ima namjeru baviti uočavanjem i prepoznavanjem procesa centralizacije i okrupnjavanja medija na svim razinama, te pitanjem je li trenutna uznapredovala globalna centralizacija medija, medijski efektno prikazana kao da je temeljena na čisto ekonomskim ciljevima, ipak smišljeno strukturirana etapa koja u konačnici vodi nekakvoj sveobuhvatnoj kontroli svijeta. Galopirajući trend koncentracije, okrupnjavanja i centralizacije medijskih industrija uočio je i opisao još 1983. godine Ben Bagdikian u svojoj knjizi „The Media Monopoly", ukazujući na razorne posljedice koje bi po razvoj istinske demokracije i slobode izražavanja imala potpuno centralizirana medijska industrija svijesti. Doduše, Ben Bagdikian, opisujući razvoj moći korporativnih medija u SAD-u, pokušava dokazati da njihova sprega s velikim korporativnim biznisom nije plod neke urote ili plana kojim bi te korporacije željele zavladati svijetom, već da one njima teže „prirodno" slijedeći ekonomsku logiku i logiku moći.

Međutim, od prvog izdanja njegove knjige mnogo je toga, unatoč medijskim blokadama, ugledalo svjetlo dana, makar u malim tiražama i na malim internetskim portalima, a jedna od najvažnijih je činjenica da su sve najmoćnije medijske strukture današnjice potpuno međusobno povezane, što pobija „logiku ekonomije i moći" te „logiku slobodnog tržišta". Danas smo, stoga, svjedoci da čak i mnogi koji pišu, istražuju ili rade za medije glavne struje često, kad dođu do zida, rabe sintagmu „ne vjerujem u teoriju zavjere ali..." A i da ne govorim o tome da od 1983. godine, kad je knjiga izdana, centralizacija i koncentracija medija ne da nije posustala, već je ekstremno ubrzana, a „pojačana" internetom zahvatila je doslovno cijeli svijet.

“Još je Hannah Arendt uočila da totalitarizam nije moguć ako cijeli komunikacijski proces, na svim razinama, od privatnog do javnog (televizija i tisak, internet i elektronička pošta, fiksna i mobilna telefonija...) nisu u vlasti jedne te iste moći”.

ŠESTORICA VELIKIH
Tako danas samo šest medijskih konglomerata, povezanih međusobno u organiziranu i isprepletenu interesnu mrežu, tvore i kontroliraju gotovo cijelu svjetsku medijsku strukturu u kojoj su kompanije, TV postaje ili novine tek prividno konkurenti, a zapravo su I više nego suradnici. Zajedničke vlasničke udjele u nekim medijskim kućama imaju tako “AOL
Time Warner” i Via - com u Comedy Centralu, “The Walt Disney Company” ima manjinski udjel u Tele – Munchen Germany i RTL - 2 (u kojem je 35%- tni vlasnik Bertelsman), a s Bertelsmanom dijeli udjele u Super RTL - u. Bertelsman je pak zajednički s News Corporation pokrenuo televiziju VOX u Njemačkoj. Viacom (vlasnik CBS televizijske mreže u SAD-u) zajedničko ulaganje s Vivendi Universalom ima u United Cinemas Internationalu, distribucijskoj mreži koja u vlasništvu ima 104 kina u Europi, Japanu i Južnoj Americi... Usporedo sa stvarnim okrupnjavanjem medija i stavljanja sve pod jedan globalni urednički šinjel, stvara se i potencira prividna različitost i iluzija slobode izbora što se potkrepljuje velikim brojem uredničkih, medijskih jedinica. Samo u SAD-u ima preko 1.700 dnevnih novina, 11.000 časopisa, 9.000 radio postaja, 1.000 televizijskih postaja, 2.500 izdavača i 7 filmskih studija.

Međutim malo ljudi zna da su svi oni u vlasništvu pedesetak kompanija koje su pak sve pod kapom velikih igrača: “Viacoma”, “Walt Disneya”, “News Corporationa”, “General Electricsa”, “AOL-a” i “Time Warnera” koji danas kontroliraju 80 posto medijskog tržišta SAD-a. I tako je nastao paradoks našeg medijskog doba: sa sve većim brojem medijskih jedinica sve manje smo stvarno obaviješteni, sve manje znamo što se uistinu događa. I globalno i lokalno. Primjer iz života: kad je počeo rat u Iraku stotine novina koje su u vlasništvu Ruperta Murdocha baš sve su imale isti, blagonakloni „stav" prema tom događaju - to je način na koji funkcionira gotovo zgotovljeni proces stvaranja svjetskog globalnog medijskog velikog brata.

Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Pogledajte “Associated Press” koji konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i s njima svaki dan dolazi "Priopćenje urednicima: Sutrašnji “New York Times” će imati sljedeće priče na naslovnoj stranici." Svrha toga je da ako ste urednik novina u Daytonu, u državi Ohio, i nemate sredstava da saznate nove vijesti ili jednostavno ne želite o tome razmišljati, takva vam priopćenja govore što su vijesti. To su priče za četvrtinu stranice koju ćete posvetiti nečemu što nema veze s lokalnim stvarima  ili nečemu što odvlači pažnju čitatelja.

To su priče koje se stavljaju tamo zato što nam “New York Times” kaže da bi nas to trebalo sutra zanimati. Ako ste urednik u Daytonu, u državi Ohio, to ćete i raditi jer sredstava za nešto drugo ni nemate. Ako iskočite iz tračnica, ako pišete stvari koje se ne sviđaju velikim novinama, brzo ćete za to saznati. - pojašnjava ovu pojavu Noam Chomsky.

VELIKA HRVATSKA TROJKA
U Hrvatskoj se pak tri najveća financijska, gospodarska i medijska centra
(“Adris”, “Agrokor” i “EPH”) nalaze u vlasništvu trojice ljudi. Medijski je prostor, bar ono što je poznato, što se tiskanih izdanja tiče, podijeljen između dva izdavača: “Styrije” i “Europa Press Holdinga” (EPH), nacionalna televizija je deklarativno javna i pod ingerencijom Sabora i Vijeća za radio i televiziju, no po potpunoj komercijalizaciji i vulgarizaciji ne razlikuje se od RTL-a ili Nove TV, preostale dvije velike TV stanice.

Hrvatski Telekom apsolutni je monopolist što se tiče internetskih medija i resursa, a prošle godine austrijski je energetski div i državni konzorcij Bewak otkupio za 20 milijuna eura 75 posto kabelskog tržišta u Hrvatskoj, koje je time također potpuno okrupnjeno.

I kod nas postoji velika količina lokalnih radio i TV postaja i novina koji svi, također, samo prenose vijesti iz velikih agencija, a ostatak tekstova je praktički komunalnog, prigodnog, sportskog, oglasnog i crno-kroničarskog karaktera  s uočljivim, kroničnim nedostatkom autorskog, istraživačkog i angažiranog novinarstva. Ta količina medijskih jedinica stvara spomenutu iluziju slobode izbora (nikada dosta ponavljanja tog izraza) i, tu, naravno, nemamo što pričati o slobodi pisanja, izvještavanja ili govora, pa su stoga smiješne zamisli koje idu za tim da bi mediji trebali biti ti koji će donijeti novu moralnost i duhovnost među ljude kojima su ti isti mediji isprali mozgove.

Pogledajmo strukturu čitavog sustava. Kakve vijesti očekujete? Prilično je
očito. Uzmimo, na primjer, “New York Times”. To je jedna korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je čitalačka publika. Oni ne zarađuju kada mi kupimo novine. Čak su i sretni što ih mogu besplatno staviti na internet. Oni, zapravo, gube novce kada mi kupimo novine. Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, znate, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija, to je veliki posao. - piše Noam Chomsky objašnjavajući kako stvari zapravo klapaju što se tiče medija.

LAŽ JE POSTALA ISTINOM
Od kada je, 1936. godine, u SAD-u tiskan prvi broj časopisa “Life” započelo je novo medijsko doba, nova etapa „pojednostavljenja" teksta i prevlasti slike u oblikovanju svijesti ljudske rase. Izravna posljedica toga, kojoj svjedočimo i danas, ogroman je stampedo milijardi duša koje su upregle sve svoje (pretežno mentalne) snage ne bi li svakodnevno prebirali po milijunima tiskanih stranica, zavodljivih TV programa i jalovih piksela, uzaludno tražeći oslonac, rješenje, neku vertikalu kojoj će moći vjerovati, pri tom potpuno gubeći iz vida i područja svog interesa jedini pravi izvor informacija - sebe. Kao i svaki pravi stampedo i ovaj, osim što je teško zaustavljiv, (dok se krdo potpuno ne izmori), stvorio je golemi oblak prašine, u našem slučaju sastavljene od gomile slika, informacija, činjenica (sa i bez navodnika) koje su ms vremenom potpuno izgubile ikakvu istinsku vrijednost i korisnost. One pak koje i nešto vrijede teško su vidljive od gomile onih bezvrijednih ili su, kao što to tvrdi i Susan Sontag, čak i štetne i kontraproduktivne.

Naša sposobnost za stvaranje sve veće grotesknosti u fotografijama i tisku ima i određenu cijenu. Na duge staze ona počinje djelovati ne kao oslobođenje - već kao gubljenje sebe. Lažna prisnost s užasnim pojačava otuđenost, čineći čovjeka manje sposobnim da reagira u stvarnom životu.

I dok je svijet koji je ljudima bio formiran fotografijama i tekstovima u “Lifeu” bio „pseudo svijet koji je masama ulijevao lažnu nadu", kako to kaže Gisele Freund, ipak je bio pun neke vrste, makar i lažne, vedrine. Prestankom pak izlaženja Lifea 1972. godine počinje njegov zagrobni život, doba izmišljanja, doba Playboy a, doba žutila - te potpuna infiltracija takvog, površnog duha, u prvom redu u televizijske medije ali, s vremenom, i u sve lokalne novine i časopise, te, naravno, internetske medije.

Trenutno pak stanje u medijima i načini na koji se njima manipulira, u svijetu, kao i u Hrvatskoj, dalo bi se sažeti u jednu jedinu rečenicu: laž je postala istinom koju centralizirani mediji glavne struje, ali i oni koji to nisu, svjesno i nesvjesno, mijese i recikliraju, želeći je učiniti neprisutnom i samorazumljivom - jedinom mogućom. Centralizacija svega pa tako i medija, kao moćnog alata za oblikovanje i programiranje svijesti, gotovo da je završena i više se, od „mitskog" 11. rujna, niti ne taji ni skriva. Naprotiv, centralizacija je postala, zahvaljujući upravo (i) medijima, neka vrsta civilizacijskog ideala i(li) moralne norme što se odražava u svim segmentima života: od suludog stampeda u gradove, osnivanja ekonomskih unija na svim kontinentima te, što je fokus ovog teksta, korporativnog i medijskog okrupnjavanja s ciljem lakše, neprimjetnije i sveobuhvatnije manipulacije ljudima...

Ono malo medija što nije upalo u taj tsunami globalne centralizacije i poneki osviješteni pojedinci služe tek kao dekoracija, lažni krunski dokaz da je različitost moguća u teroru neoliberalne hegemonije koji hara današnjicom.

Miloševićeva vlast sada može mirno da pozove opoziciju da kaže šta hoće na državnoj televiziji, jer zna da svako ko u takvim okolnostima objašnjava istinu može to da radi samo na svoju štetu. Stvarnost zvuči kao najcrnja antisrpska propaganda i svako ko je opisuje uplašiće narod i okrenuti ga protiv sebe. - opisao je duhovno i medijsko stanje u Srbiji nakon „višegodišnjeg pranja mozgova" publicist Zoran Cerović, a takvo je stanje, u cijelom medijski premreženom svijetu.

Odavno je prošlo i vrijeme koje smo mogli okarakterizirati kao “PR” novinarstvo, dakle novinarstvo koje je, služeći se „izvorima bliskim tome i tome", raznim novinskim agencijama za proizvodnju i filtraciju vijesti i dobro uhodanom, monopoliziranom distribucijom finalnih informativnih proizvoda, predstavljalo zapravo neku vrstu velikog ureda za odnose s javnošću.

Sada smo „već", globalno, u razdoblju u kojem vlada žestoki “spin” i to u svim oblicima obavještavanja, informiranja i medijske zabave. Sve su te umrežene interesne skupine, nakupine i zajednice, kojima je, znale to one ili ne, cilj isti, uzele spin kao kamen temeljac, kao polazišni i bogomdani, jedini mogući način djelovanja. Temeljno medijsko pravilo spina je podlo ali pandemijski zarazno: poruka vrijedi više od sadržaja.

SPIN DOKTORI
Definirajmo, stoga, za početak, za one kojima to na ovaj ili onaj način nisu rekli, što je to spin.

Spin je visokosofisticirano, neki mu teoretičari tepaju „profinjeno", umijeće laganja koje ne bira sredstva niti mari za žrtve ne bi li se oblikovanjem informacija satkanih od istina, poluistina i laži – postigao ciljani efekt.

Sve se radi tempirano, režirano i repetirano u pomno odabranom trenutku ili trenucima. Majstori spina nazivaju se spin doktorima, vrlo su traženi, skupo plaćeni i na platnim su listama svih jačih političkih persona, stranaka (i)li velike većine svjetskih vlada. Izraz „spin doktor" prvi je upotrijebio Eric Athur Blair poznatiji kao George Orwell u svom romanu „1984." a kako Bog voli tu vrstu „slučajnosti", zbilo se da je baš 1984. godine prvi puta izraz upotrijebljen i u konkretnom slučaju, kao naziv za medijske savjetnike Ronalda Regana u njegovoj predsjedničkoj kampanji. Iako je tim kreatorima javnog mnijenja jedno od osnovnih pravila anonimnost do nevidljivosti, oni koji opslužuju najjače igrače nisu izbjegli svjetskoj „slavi". Najjače igrače nisu izbjegli svjetskoj „slavi".

Tako su spin doktorske zvijezde postali Alastair Campbell, bivši medijski savjetnik britanskog premijera Tonyja Blaira, Mark McKinnon, medijski strateg američkog predsjednika Georga W. Busha, Joaquin Navarro-Valls ravnatelj tiskovnog ureda Svete stolice te P.J. Mare, bivši savjetnik irskog premijera Bertiea Aherna koji sada savjetuje Ivu Sanadera. Spin je, bez sumnje, sofisticirana vještina manipuliranja javnošću baš kao što je to bio i prevaziđeni sistem PR-a. Glavna razlika između PR-a i spina je u tome što se PR još uvijek držao kakvih-takvih činjenica, odnosno barem se trudio glumiti ljubav prema činjenicama i istini, dok je sa spinom potpuno prevladala manipulacija i trikovi koji se u nekim slučajevima niti ne taje već
ih se, u duhu izokrenutih vrijednosti današnjice, i ističe kao vrlinu.

Tako spin i njegovi „doktori" pomno selektiraju činjenice i iznose samo one koje idu njima u prilog, izvlače prljavi veš konkurencije radi odvlačenja fokusa javnosti (Mesićev govor '91., slučaj Šostar, tempirano hvatanje ratnih zločinaca ...), iskorištavaju usmjerenost javnosti na neki globalno razglašen događaj za izbacivanje vlastitog „smeća" (tsunami, twinsi, uhićenja ratnih zločinaca...), koriste „anonimce" za promociju proizvoda ili političke ideje (pisma „čitatelja", pozivi „običnih" gledatelja...), uvlače novinare u vremensku stisku kako bi povećali mogućnosti objave svoje „istine", plasiraju izmišljene „off the record" izjave (iz izvora bliskih vladi, ureda predsjednika, CIA-i...), koriste se velika sportska natjecanja za odvraćanje pažnje javnosti, falsificira se, laže i tako dalje i tako dalje.

Spisak je ograničen tek „kreativnošću" spin majstora. A ona nije mala i došla je do faze vrlo visoke filmske produkcije", s tom razlikom što je budžet spin majstora neograničen. Iako ovaj film ukazuje na većinu „alata" kojim se služe spinovci, možemo samo zamišljati što se sve uistinu radi iza kulisa i tko sve vuče konce tamo gdje javnost nije pripuštena.

Afera povezana s prodajom 'Plive' mogla bi se u perspektivi pokazati kao slučaj (ne)namjernog podizanja kazališnog zastora sa strukture medijske Hrvatske gdje su gledatelji odjednom dobili priliku vidjeti zatečenog lutkara kako povlači konce o koje su privezane zavađene lutke na sceni. No, ono što gledatelji nisu imali priliku vidjeti jest da je i „razotkriveni" lutkar bio samo dio dobro inscenirane i isplanirane scene, odnosno da i njegovim rukama kojima povlači lutke po pozornici upravlja netko drugi. Ali već i to ogoljavanje strukture upravljanja javnim mnijenjem plasiranja tema od "važnosti" za hrvatsku javnost ukazalo je na nepobitnu činjenicu da mediji, baš kao i jezik, znatno kroje naš pogled na svijet. - ukazala je hrvatska saborska zastupnica Mirela Holy na jednu takvu karakterističnu „zaigranost" spin majstora ili cijelog tima podsjetivši i na činjenicu da se spin praksa „političke komunikacije" u Hrvatskoj bitno ne razlikuje od one u svijetu:

„Jedno od obilježja hrvatske političke komunikacije jest manipulacija koja podrazumijeva, citiram: „postupak ili niz postupaka podčinjavanja komunikacijske procedure, kanala, medija i subjekata određenoj vrsti interesa" koji mogu biti politički, socijalni i ekonomski."

Tu smo dotakli ono osnovno pitanje koje proizlazi iz već svuda jasno vidljive koordiniranosti između politike, korporativne moći i medija, a to je pitanja: tko je od te „svete trojke" onaj koji vuče konce? Tko kime rukovodi? Ili svima njima manipulira netko još moćniji?


NEVIDLJIVI STVARNI VLASNICI
Već smo spomenuli, na izvanjskoj razini sve je (polu) jasno: mediji su danas u prvom redu biznis, koji kao i svaki drugi gospodarski subjekt, ima jedan glavni cilj - dobit. No tu se negdje, kod pitanja stvarnog vlasništva nad medijima, jasnoća gubi. Netransparentnost stvarnih vlasnika medija tako bi mogli definirati ovu uobičajenu pojavu medijskog skrivanja podataka te vrste od strane (i) medija koje ti, nevidljivi stvarni vlasnici, posjeduju.
U Hrvatskoj je prije nekoliko godina pripušten u javnost jedan takav urotnički scenarij i iako, naravno, te optužbe nisu nikada istražene, pa prema tome niti dokazane, danas se lijepo može vidjeti da je taj grafikon centralizirane medijske piramidalne strukture moći zaživio u svakodnevnom životu i sve se više ogoljava činjenica da stvarno vlasništvo nad medijima drži puno, puno manji broj ljudi nego što to prikazuju službene isprave. I u svijetu transparentnost stvarnog vlasništva nije bog zna kako na cijeni mainstream medija iako se osiguravanje transparentnosti informacija o vlasništvu u medijima smatra jednom od najvažnijih mjera kojima se može zaštititi pluralizam i demokracija.

Uređivačka koncentracija tako je izravno opasna za pluralizam ideja u medijima, jer se lako može dogoditi da se unutar jedne velike medijske korporacije koja u vlasništvu ima tiskane i elektroničke medije, informacije odabiru i prerađuju u samo jednom uređivačkom središtu. Tad nam je svejedno jesmo li čitali novine, gledali televizijske vijesti ili slušali radijske - informacije su nam uvijek iste. - upozorava Chomsky. Da se ne lažemo i ne zavaravamo, tehnikama utjecanja na javno mnijenje koristili su se državnici i vladari svih starih civilizacija, od Babilona naovamo, a to što je danas moguć uvid u sve te načine manipulacije dijelom je također podla manipulativna igra tog takozvanog građanskog novinarstva neoliberalno
hegemonističke provenijencije, na što ukazuje i ovaj, hrvatski primjer prodaje Plivu, a dijelom je to posljedica doba masovnog buđenja svijesti i uvida u kojem živimo.

Za razliku od konvencionalnog novinarstva čiji je zadatak informirati javnost, javno ili građansko novinarstvo ima zadaću formirati javnost. - tvrdi politologinja Marijana Grbeša. Ona u svom znanstvenom radu objašnjava
kako je glavna ideja javnog ili građanskog novinarstva pokušaj pretvaranja
građana iz pasivnih objekata koji upijaju informacije u aktivne subjekte javnog ili političkog diskursa te ukazuje na mnoge slabosti tog modela, no ipak ustraje na tome da on doprinosi općem dobru jer zagovara „funkcionalnu javnu sferu u čijem su središtu zainteresirani i politički aktivni građani."

Glavna primjedba ovom modelu i vjerodostojnosti takvih „politički aktivnih građana" jest u tome što su svi mediji financijsko i politički neovisni te time ne mogu biti nepristrani arbitar, kao što je to, primjerice, civilno društvo, kojega nema niti za lijek na hrvatskoj, ali, što nikako ne tješi, niti na svjetskim televizijama i medijima glavne struje. I ako drugdje u svijetu postoji prešutna, ili bar javno teže vidljiva, sprega između politike, korporacija i politike, kod nas, u Hrvatskoj, ta je sprega očita, mjestimice karikaturalna i gotovo pa samorazumljiva.

A medijski model koji je preuzela hrvatska politička, ekonomska i medijska elita upravo je onaj koji je gotovo do savršenstva doveden u SAD-u, zemlji„ gdje se ništa ne može cenzurirati, ali gdje ništa što se objavljuje nije niti vrijedno cenzure." kako ubojito ali savršeno precizno i točno detektira stanje u SAD-u, ali i globalno, Greg Palast, jedan od rijetkih preostalih istraživačkih novinara kojih je na cijelom svijetu ostalo žalosno malo.

Još nisam objavio niti jednu kolumnu britanskim novinama a da je nisu raščerečili odvjetnici ustrašeni razorno skupim sudskim parnicama, kakve vode dobro potkoženi pravni nasilnici u rasponu od korporacije McDonaldsa do premijera osobno. - opisuje Palast još gore stanje i u Velikoj Britaniji, ukazujući na najveću opasnost današnjeg medijskog i medijski kontroliranog
kaosa: sprječavanje pristupa istraživačkom i angažiranom novinarstvu medijima koji manipuliraju masama. Istina, na internetu, (u iznimno maloj mjeri i na kioscima), postoje odlične stranice s takvim sadržajima, i to je za sada sjajno, no oni, uz to što nemaju takvu čitanost, mogu u budućnosti, kada se to kreatorima globalne medijske slike svijeta prohtije, biti vrlo lako fizički odstranjeni sa „mreže svih mreža."

U globalnoj medijskoj areni cenzura je odavno napuštena, posve nepotrebna velikim manipulatorima, jer je njeno mjesto zauzela već globalno sveprisutna autocenzura koja generira "proizvodnju pristanka" što je, nakon upravo prikazanog, „pravnog", drugi način kojim se strukture koje žele centralizirati svijet, služe kako bi vijesti, mišljenja i osjećaje koji se ne poklapaju s njihovim držali dalje od javnosti, od mase. Način na koji se autocenzura provodi, piramidalnom strukturom moći, sjajno je i jednostavno, kao što ona sama i jest, opisao Noam Chomsky u knjizi „Mediji, propaganda i sistem":

„Kada kritizirate medije i kažete:
"Pogledaj, ovo piše Anthony Lewis, ili netko drugi, jako se naljute." Kažu, s pravom, "nitko meni ne govori što da pišem. Pišem što god želim. Sve ovo o pritisku i ograničenjima su gluposti jer ja nikada nisam pod nikakvim pritiskom". Što je i točno, ali radi se o tome da ti ljudi ne bi bili na tim pozicijama da već prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju. Da su započeli za stolom Metroa, ili nečemu takvom, te radili neprikladne priče, nikada ne bi došli do položaja na kojemu sada mogu reći što god žele. Isto se može reći za fakultete u okviru više ideoloških disciplina. Prošli su kroz sustav socijalizacije. Vi jednostavno ne možete doći do njihovih položaja. To uključuje ljevičare (ono što zovemo ljevičarima), kao i desničare. Jedino ako ste bili primjereno socijalizirani i istrenirani tako da neke misli jednostavno ne posjedujete, tada možete biti na tim položajima."

Treći, već spomenuti i ne manje po razvoj svijesti štetan alat, je površnost koju je televizija promovirala u način života i razmišljanja. Takva televizija, naime, s takvom „duhovnom vertikalom", vertikalom", nema vremena za pripremu specijaliziranih emisija što je bio jedan od razloga što su okupaciju televizije donekle preživjele specijalizirane revije i časopisi. Mali ali slatki, friški primjer za to je najavljena nova koncepcija emisije „Otvoreno" na hrvatskom prvom programu „javne" televizije. Ta emisija koja se dosad u sat vremena svog trajanja, pozivajući pet do šest gostiju u studio, bavila, kako tako, jednom temom, od jeseni 2008. godine imati će tri teme koje će nuditi gledaocima na uvid. Zašto? Zato što je tako sve površnije i još lakše za manipuliranje. Manje je prostora i vremena za postavljanje nezgodnih pitanja. Usput, jeste li se ikada zapitali zašto ne postoji emisija, na javnoj televiziji, koja bi se prikazivala jednom tjedno uživo, bavila bi se potpunim osvjetljavanjem jedne teme pokušavajući dati i odgovore na neke od, vezano za tu temu, društveno najvažnijih pitanja. Važno je da emisija ne bi bila ograničena vremenom te bi se interaktivni razgovor ( voditelji, gosti, gledaoci.) vodio dok se ne bi stvorio bar neki svima zadovoljavajući
okvir i naznaka odgovora ili puta ka rješenju situacije. Ovakve „utopijske" emisije naravno da nema jer bi se, čak i uz tendenciozni izbor gostiju koji je danas pravilo zanata i dio je već spomenute autocenzurne lobotomije, moglo doći do naznaka nekih suštinskih odgovora.

Četvrti način je, dakako, (ne)upotreba vremena i nametanja velike brzine te upotreba beskrajne lobotomične repeticije za stvaranje inercije koja vodi u potpunu ovisnost. Televizijski program, ne bi ni Orwel bolje ime smislio, postao je tako najznačajniji alat oblikovanja svijesti tržišnih zombija koji kupuju klikanjem mišem. - Prosječan Amerikanac gleda preko 4 sata TV programa dnevno, 99% domaćinstava posjeduje barem jedan televizor, a čak 66% Amerikanaca redovno gledaju televiziju uz večeru.

Prema istom istraživanju, roditelji sa svojom djecom u sadržajnom razgovoru provedu 3 i pol minute tjedno (!!!), dok se ta ista djeca u istom razdoblju s televizijom druže ukupno 1680 minuta. Teško se oteti dojmu da je riječ o namjerno induciranoj psihozi, čija je svrha poticati potrošnju i smanjivati sposobnost kritičkog razmišljanja jer je do svoje 65. godine života prosječan Amerikanac izložen brojci od 2 milijuna reklamnih poruka.

U programima vijesti reklame čine 30%, dok izvještaji o kriminalu, prirodnim katastrofama i ratu iznose 54%. Time je gledatelj oblikovan poput plastelina u kalup sačinjen od straha, stereotipa, predrasuda, neznanja i nesigurnosti, utjecaj čega može privremeno ublažiti tek odlazak u kupovinu. - pišu Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen ukazujući na jedinstvo medija i korporativne svjetske moći kao i na razornu snagu koju imaju mediji pri oblikovanju svijesti mase konzumenata te, u konačnici, njihovo programiranje što vodi „proizvodnji pristanka", termin koji je Chomsky preuzeo od novinara Waltera Lippmanna kako bi opisao stanje nesvijesti i izokrenutih, antiživotnih stavova u koje su dovedene mase ljudi vrlo suptilnom propagandom. Toliko suptilnom da svi oni misle da su do tih spoznaja i stavova došli sami i spontano, a ne nekakvim usmjeravanjem.

SLOBODE TISKA VIŠE NEMA
Hrvatska je, baš kao i svjetska medijska spin mreža, gotovo zatvorena i sada se velikom brzinom steže ne bi li ulov što prije bio sortiran na palubi. I Hrvatska se televizija, koja se hvasta prefiksom „javna", pretvorila u servis Vlade i nekoliko bliskih joj i moćnih financijsko-političko-mafijaških frakcija između kojih trenutno traje rat za što bolje pozicije, što ne umanjuje njihovo jedinstvo kada su u pitanju njihovi zajednički osnovni interesi. Svi koji misle drugačije na europski se uljuđeni način izoliraju iz igre širih razmjera. Karakteristična je i karikaturalna zabrana koja je na Prisavlju osvanula krajem lipnja, a kojom se zabranjuje djelatnicima HTV-a pisati svoje blogove (!?) izvan matične kuće.

Ta zabrana bila je, naime, namijenjena Zoranu Špraicu, uredniku Dnevnika koji je dvije godine ispisivao svoj blog pun zanimljivih opservacija. Stvar je kulminirala kada je Šprajc u srpnju napisao dnevnički zapis, post naslovljen “Teorija zavjere” gdje je „samo" taksativno naveo recentna mutna događanja u Hrvatskoj, tražeći na kraju od čitatelja da sam mućne glavom te sam poveže i zaključi ima li tu ili nema osnova za sumnju u neku zavjeru ili tajni plan. Poziv na razmišljanje svojom glavom bila je, očito, kap koja je prelila čašu urednika HTV-a. Samosvojnost, neovisnost i to, razmišljanje svojom glavom, noćna je mora velikih medija i zatiranje tih kvaliteta kod novinara i, danas, kod internetski aktivnih individualaca, visoko je na popisu prioriteta. U SAD-u se krug, nažalost, zatvorio.

Slobode tiska u SAD-u nema. Završen je proces opće komercijalizacije i estradizacije u kojem se potire sve alternativne, ozbiljne i analitičke načine promišljanja i života - rekao je Mladen Jakopović, politolog i urednik Novog Plamena, jednog od rijetkih nezavisnih hrvatskih časopisa koji se uspio održati na kioscima, gostujući 30. srpnja 2008. na OTV-u u emisiji Povećalo, upozoravajući da bi se to uskoro moglo dogoditi i Hrvatskoj.

Danas je u Hrvatskoj aktualno i pitanje hoće li Novi Plamen i svi ostali časopisi koji izlaze mjesečno ili dvomjesečno i imaju manje naklade, uspjeti izlaziti i dalje nakon najnovijeg paketa restriktivnih zakonskih mjera koje im idu na (financijsku) štetu. Prve posljedice osjetio je kultni, dugovječni i nagrađivani Feral koji je prestao izlaziti popraćen šutnjom javnosti i struke ili onoga što se tako naziva, ostavljajući za sobom ogromnu medijsku prazninu u istraživačkom, angažiranom i hrabrom novinarstvu.

Rekapitulirajmo: Što imamo danas od medija? Kako u Hrvatskoj tako i u svijetu? Gomilu tematskih časopisa, gomilu pornografije svake vrste, te ekonomski i politički ovisne novine, tjednike i časopise koji su izbacili sa svojih stranica ozbiljniji, promišljeniji pristup nekoj temi i skoro pa se stopili sa stopostotnim žutilom, ravnajući se jedino po kriteriju „ekskluzive", crne kronike, bizarnosti I kratkoće do veličine SMS-poruke. Imamo televizijske programe koji su svi redom, i oni privatni i oni takozvani javni, postali gotovo isti u svoj toj svojoj pretrpanosti i zasićenosti slikama i reklamama i imamo naravno tih nekoliko slobodnomislećih časopisa i internetskih stranica koji se prodaju u malim nakladama jer se ne mogu, neki i ne žele, reklamirati na mainstream način.

Pad kvalitete svih programa i novina je toliko velik i toliko lako uočljiv da i istraživanja kvalitete programa to već javno pokazuju (ionako to nitko ne čita ili ne uzima za ozbiljno). U tijeku je, ne koncentracija, već konglocentracija medija kako globalnu medijsku koncentraciju naziva Zrinjka Peruško u svom znanstvenom radu „Medijska koncentracija: izazov pluralizmu medija u Srednjoj i Istočnoj Europi", pojašnjavajući da konglocentracija uključuje i horizontalnu i vertikalnu koncentraciju medija, što će reći opću.

U svemu tome ljudi su već toliko svikli na laž da je ne shvaćaju kao ozbiljnu prijetnju svojoj (izgubljenoj) slobodi već prije kao normalnu nadopunu svojoj pomno isplaniranoj, zdravoj prehrani, savršeno uređenim kućama i svojim pomno isplaniranim životima...

Amerikanci su svjesni da korporativni mediji lažu, ali je njihova laž lako dostupna i pri tome ugodna, dok nezavisni mediji možda govore istinu, ali je ta istina puno bolnija i zato je nastoje izbjeći. Ugoda tako postaje istina, a neugoda laž, a sve u svrhu gradnje nove rase neosjetljive za tuđu patnju, ali istovremeno nesposobne osjećati bilo kakvo zadovoljstvo koje nije direktna posljedica trošenja novca i kupovine. U takvom okruženju mediji preuzimaju ulogu roditelja, škole, dušebrižnika ili svodnika, sasvim svjesno i planski napuštajući položaj dežurne savjesti društva i jedine zapreke između demokracije i diktature dolara. - kažu Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen.

Jedna od stvarnosnih dogmi ovakve paradigme svijeta, a koju su oblikovah
mediji po korporativnoj mjeri, je da su demokracija, tržišna ekonomija, neoliberalna doktrina, centralizacija, takozvane zapadne vrijednosti i američki način života jedine moguće alternative globalnog življenja. I bez obzira što je bogatstvo različitosti u svakodnevnici toliko puta srušilo tu dogmu, duboko utkanu u nabildane, erektirane i do rasprsnuća dovedene mentalne sklopove većeg dijela ljudskog roda, po principu „to nije bilo na TV-u pa se nije ni dogodilo", ide se potpuno drugim putem i bezobzirno se koristi sve za što god se osjeti da može „pomoći" općoj kolektivnoj autolobotomiji.

Zato danas odlično prolazi licemjerni i podcjenjivački odnos prema onima kojima se obraća, pa tisuće i tisuće pripadnika političke i svih drugih elita diljem svijeta neprestano, putem medija, priča jedne te iste priče o pomaganju, ekumenizmu, suradnji, suživotu, održivom razvoju...

Međutim, tu, na kraju nekog od tih lažnih govora ili efektne replike sve staje. Govornik se vraća kući, tuče ženu, šmrče koku, ubija kitove i proljeva naftu i baca hranu u more, odlazi u crkvu ili na meditaciju i prije spavanja smišlja konture sutrašnjeg govora, sutrašnje (samo) laži. - Grozim se kako televizija umjesto da daje informacije, sve više postaje sredstvo
manipulacije. Televizija, pogotovo javna, ima tri zadaće: informativnu, kulturno-zabavnu i obrazovnu. Pogledajte i našu hrvatsku, ali i europske televizije: obrazovni i kulturni programi protjerani su! Naivno bi bilo misliti kako je to "slučajno". Radi se o Projektu. Tu je riječ o strateškim manipulacijama tipa "kruha i igara" - kaže, u duhu tog licemjerja,
i prigodničarskog, šminkerskog apokaliptičkog novogovora, nitko drugi nego Smiljko Šagolj, čovjek koji je postao sinonim za medijsku manipulaciju na našim, balkanskim prostorima.

Tu se najbolje ogleda ta sveprisutnost laži utkane u svaki institucijski kroj jer Smiljko je, ono što ja nazivam karikatura: čovjek koga ti je žao i smiješan ti je, ali u isto vrijeme je zaštićen licemjernim i podmuklim brandom legalizma dok izgovara sve te lijepe i životodajne priče i opservacije koje prepisuje od onih koji ih zaista misle i žive ali im nije dozvoljen pristup masovnim medijima. Smiljko ih sada, te riječi, ispraznivši ih potpuno od istinskog značenja, predaje na fakultetu, i prodaje po masovnim medijima glavne struje, doprinoseći i tako iluziji o slobodi izražavanja.

Isprazniti od značenja, upravo je to jedno od najvećih dostignuća spin majstora i spin karikatura današnjice. Slušajte govore Busha, Putina, Mesića, Sanadera... Svi su u biti isti: puni ispražnjenih, isisanih životodajnih misli i fraza. I na kraju, kako se spasiti od spiniranih vijesti, spin doktora i njihovih pulena svih vrsta i razina? Jedan od načina, koje ja predlažem, neću reći jedini, je da nađete način da kažete svoju istinu, što odmah budi hrabrost, mirnoću i dostojanstvo, i, što je možda još važnije, pazite da ne izgubite smisao za humor čak niti u ovom postpaytonovskom svijetu.

Mrzim sve bijele ljude, jer ste svi vi lopovi i lažovi. Oteli ste nam zemlju i pretvorili nas u bjegunce i prognanike. - govorio je pred razdraganom masom bijelaca Bik Koji Sjedi na proslavi polaganja posljednje
tračnice koju je postavila Sjeverno pacifička željeznička kompanija. Još tada je Bik shvatio kakvo je vrijeme došlo i kako se s njim nositi. Na proslavu je zamoljen da dođe u propagandne svrhe i održi kratak govor. Oficir američke vojske koji je već imao prijevod dogovorenog kratkog govora buljio je u čudu, ali se brzo snašao i već pripremljenom govoru dodao nekoliko
tipičnih indijanskih metafora.

Bik Koji Sjedi ispraćen je ovacijama, a slava nepobijeđenog poglavice još mu je više porasla pa ga je uskoro na jednogodišnju turneju po Kanadi i SAD-u pozvao i Buffalo Bill sa svojim putujućim spektaklom Divlji Zapad.

Moramo hraniti zvijer, vijesti na kablovskim televizijama koje idu svaki sat, instant vijesti u blogovima i sve to. To je jednostavno situacija u kojoj jesmo, i ne žalim se na nju jer bi to bilo i glupo i gubitak vremena. - rekao je John McCare, senator i kandidat za sljedeću figuru predsjednika SAD-a.

Što reći na to? Show must go on! Divlji Zapad must go on! Spin must go on! Dokle, brate? Dok se zvijer ne rasprsne? Ili je ipak možda bolje da je prestanemo hraniti?! Jer, zapamtite, manipulacija je recipročan proces u kojem smo mi sami i manipulatori i oni koje se manipulira. Za manipulaciju je uvijek potrebno dvoje nesvjesnih. Ako samo jedan od to dvoje postane
svjestan - manipulacije nestaje kao da je nikada nije ni bilo. I ništa ni mene ni sve nas ne sprječava da (svi zajedno) budemo (baš taj) Jedan.

•    Vlasnik Nove TV je Central European Media Enterprises (CME) sa sjedištem na Bermudima. CME ima kanale u još pet istočno evropskih zemalja. CME posjeduje amerikanac Ronald Steven Lauder, koji je za vrijeme Reaganove vladavine bio američki ambasador u Austriji, a čija je kćer Jane udata za Kevina Maxwella Warsha, člana Guvernerskog vijeća famoznog američkog Sistema Federalnih Rezervi (Federal Reserve System)

•    RTL Grupa je i najveća distribucijska kuća izvan SAD -a s pravima za više od 19,000 programskih sati za 150 zemalja diljem svijeta. RTL Grupa zapošljava 8,400 zaposlenika i u većinskom (90%)je vlasništvu Bertelsmann-a transnacionalne medijske kompanije.

Da se nadovezem na Makrosove postove....evo enciklopedije o istoriji masonerije

Mackey - Encyclopedia of Freemasonery Vol. 1-2 (1873)


ako hocete da postavljam jos nesto od full literature vezane za ovu temu,samo recite...na zalost sve je na Engleskom,ali nadam se da vam to nece biti problem

i nesto vise o Haarp-u....

Holes In Heaven - HAARP and Advances in Tesla Technology






Edit by Lightsoft: Podpada pod zakon o zastiti autorskih prava