bravo i za ovo i za ono. jel ima sanse da postavis nesto i na megaupload, deposit ili netload? (samo zbog brzeg skidanja).

Na zalost ne mogu,i ja mrzim Rapid,ali tako je kako je....sorry

ma OK     nego mislio sam, na megauploadu  nema cekanja.

Krni linkove na cryptload...to je jedino resenje,da se ne smaras....

ako imas daj da vidimo





DOBRODOŠLI U GLOBALNU POLICIJSKU DRŽAVU       

Posljedica događaja od 11. rujna je da vlade sve više ograničavaju slobode pojedinaca, ali širom svijeta razvijaju se novi aktivistički pokreti, i ljudi se odlučno zauzimaju za ljudska prava i pravdu.
Eve Hillary © 2004
E-mail: evehillary@smartchat.net.auOva adresa je zaštićena od robota. Potreban vam je Java-skripta da bi ste je videli.

Propadanje društva

Tek sam nedavno došla SAD, ali već se počinjem navikavati na čekanje u beskrajno dugim redovima za ukrcavanje u avion. Sredovječna sam bijela žena među ljudima svih boja kože, poslana u red za detaljan pregled zbog svoje «strane» osobne iskaznice. Nekoć sam bila Amerikanka, ali odavno sam kao svoju domovinu prihvatila Australiju, «Sretnu zemlju», i ona je prihvatila mene.

Čekamo, svi u čarapama ili bosonogi, napaćenog i zbunjenog izraza, okruženi neljubaznim, u crno odjevenim muškarcima koji izgledaju poput paravojske, i službenicima s gumenim rukavicama. Naprijed u redu pretražuju jednu latinoameričku djevojčicu od jedva tri godine, njen plišani medo pao je na pod. Grube ruke ga podižu i gnječe, tražeći zabranjene predmete. Ništa ne nalaze. Dijete plače. Red je očajno spor. Stopala mi se lede na linoleumu. Moj izraz lica zacijelo odaje gnušanje koje osjećam. Ljudi razgovaraju šapatom. Okreću se oko sebe i traže kamere, pažljivo skrivajući usta od njihovih ispitivačkih leća. Jedan crni gospodin pomaže mi razumjeti. «Jedanaesti rujna», jedva čujno šapće. Drugi mu se pridružuju.

Svaki put dok stojim u redu s ljudima, oprezno se počinju širiti razne priče. Počinje spontani sat sociologije. Nečiji prijatelj s arapskim imenom uhićen je i nestao je na nekoliko tjedana, ali nikada nije optužen. Netko drugi poznaje učiteljicu koja je na satu govorila o ustavu i doživjela cenzuru. Studenta koji je u učionici iznio svoja politička mišljenja posjetio je FBI. Čovjek je zadržan u pritvoru jer je na aerodromu čitao krimić na čijoj je naslovnoj strani naslikan pištolj. Dok je nečija sestra bila u zatvoru zbog manjeg prekršaja, vlasti su njeno dijete strpale u dom za nezbrinutu djecu. «To ne može biti istina» – kažem iz svoje perspektive sredovječne bijele Australke. Svi oko mene se smiju. «Ako nemaš novca ideš u zatvor, čovječe.

Takav je zakon» – objašnjava mi smeđi muškarac s dreadlocksima. Kasnije sam otkrila da je od 80.000 žena koje su trenutno u američkim zatvorima, oko 70% počinilo nenasilne prekršaje, a 75% njih ima djecu. Cijele skupine zatvora širom svijeta u rukama su privatnih korporacija. Biznis je u procvatu. Cijene dionica rastu do neba – odlična investicija za bogate. Multinacionalne zatvorske korporacije izgradile su i vode zatvorske centre u Australiji, u kojima mi, u nekoć Sretnoj zemlji, držimo zatočenima izbjeglice iz trećeg svijeta. U zatvorima SAD-a nalazi se više od dva milijuna ljudi, što je najveća zatvorska populacija u svijetu – veća od one u Rusiji.1 Od njih je 70% nepismeno, 50% su Afroamerikanci, a 80% su narkomani i alkoholičari, pomiješani s beskućnicima, mentalno bolesnima i nenasilnim prekršiteljima. Zatvorske korporacije ne pružaju nikakvo liječenje bolesnima, ni bilo kakvu pomoć beskućnicima. Naprotiv, bolesni i siromašni pomiješani su sa sociopatima svih vrsta.

Objavljen je poziv na ukrcaj u moj avion. Osjećam olakšanje što se red skratio. Ja sam na redu. Dvije uniformirane osobe s gumenim rukavicama mašu mi da priđem stolu. Primjećujem da su gumene rukavice vrlo popularne ovih dana. Pokazuju mi da raširim noge i ispružim ruke. Krupan muškarac istresa sadržaj moje torbe na obližnji stol. Moj novčanik se otvara i kovanice se rasipaju. Jedan novčić se dokotrljao pred moja bosa stopala. Na njemu vidim riječ «Sloboda». Refleksno pružam ruku kako bih spriječila da se sadržaj moje torbe razleti po podu. Krupni muškarac munjevito podiže ruku, dajući mi znak da se zaustavim. Drugom rukom poseže za pojasom, koji je načičkan svakakvom opremom. Zauzimam stav «mirno». Prilika za demonstraciju sile prolazi.

Službenica počinje s pretraživanjem. Detaljno me ispipava, posvećujući posebnu pažnju međunožju kako bi se uvjerila da tamo ne krijem kakvo oružje za masovno uništenje. Nakon što je završila, vadi kuglicu vate, poput onih koje se koriste za skidanje šminke. Pažljivo briše vanjske rubove mog ruksaka i stavlja vatu u stroj pored sebe. Rečeno mi je ostanem stajati na mjestu. Nitko ne objašnjava što se događa. Pitam se što to traže? Pokušavam se prisjetiti što sam radila. Jesam li nedavno bila u botaničkom vrtu? Možda imam tragove umjetnog gnojiva na torbi? Možda je moju torbu uprljala neka druga? I što se događa s milijunima putnika koji se sada voze cestama umjesto da lete? Da li su na ceste postavili kontrolne točke i barikade? Da li kraj cesta pretresaju bake i curice?

Još uvijek u stavu mirno, pitam se što se dogodilo s Amerikom iz mog djetinjstva i djevojaštva, s obiteljskim piknicima u parku. I tada je postojao terorizam u svijetu, ali Kennedy je predsjedao Bijelom kućom bez barikada. Sada je odgovor na sva pitanja 11. rujna. Ali nitko još nije dao zadovoljavajući odgovor na pitanje tko je pravi krivac za 11. rujna. Jedno je sigurno: on je doveo do globalnog opsadnog stanja.

Moć Domoljubnog zakona

Svaki novi zakon stvara nove kriminalce.
– Lao Tzu, Tao Te Ching

Razmišljam o svojim pravima i pitam se po čijem nalogu moram ovdje stajati poput zarobljenika kad nisam učinila ništa loše. Ukrcala sam se na desetke letova prije 2001, ali iznenada se sve promijenilo. Sada sam postala osumnjičenik, kao i trogodišnja curica s medom ispred mene.

A onda se prisjećam da je u jedva 45 dana od 11. rujna, Domoljubni zakon od 350 stranica napisan i usvojen od Kongresa, a da ga nitko osim Rona Paula i nekoliko afroameričkih kongresnih zastupnika nije ni pročitao. Političari ne moraju čitati zakone, ali od građana se traži da svake godine zapamte 100.000 novih zakona koji stupe na snagu u Sjedinjenim Američkim Državama, jer «nepoznavanje zakona nije opravdanje». Domoljubni zakon tvrdi da se duge ruke njegove moći ne protežu samo na Amerikance, nego i na sve ljude u svim zemljama svijeta. Ljudi u cijelom svijetu trebali bi početi čitati. Čini se da je ovo dobra prilika da se ukratko prisjetim onoga što znam o zakonima.

Sjećam se da Domoljubni zakon od mene traži da se uzdržim od napadanja, podmetanja vatre ili onesposobljavanja sustava masovnog prijevoza, i širenja otrova ili biološkog ili radioaktivnog oružja za masovno uništenje. Zakon također nalaže da se moram suzdržati od napada na nuklearna postrojenja i unošenja oružja, uključujući i škarice za nokte, u avion. Ništa od spomenutog meni neće biti problem. Međutim, Domoljubni zakon II oslobađa korporacije od poštivanja ovih istih zakona. I od njih se ne traži da odaju informacije o otrovima te biološkim ili radioaktivnim tvarima.

Nadalje, svaka osoba koju se uhvati u ometanju, čak i nenamjernom, bilo kakve opskrbe, kompjutera ili cjevovoda do američkih postrojenja u ili oko više tisuća američkih baza (ili američkih korporacija) razmještenih širom svijeta na tlu drugih suverenih zemalja, smatrat će se «neprijateljskim borcem» i krivim za terorizam. Može ih se zadržati u pritvoru na neodređeno vrijeme, bez optužnice, suđenja ili razumnog uzroka. To također uključuje i ljude koji se nađu na krivom mjestu u krivo vrijeme, kao što su djeca mlađa od 16 godina koja su zatočena na neodređeno vrijeme u zaljevu Guantánamo.2 Postaje mi jasno da je za svjetsku mrežu zatvora za «neprijateljske borce», poput Guantánama, zaslužan Domoljubni zakon. Čini se da Ženevska konvencija više ne štiti ratne zarobljenike. Mučenje je sada dopušteno.

Domoljubni zakon također od mene traži da prijavim svakoga za koga znam da bi mogao na bilo koji način «zaprijetiti» vladi SAD-a, ili čak i razmišljati o tome. Za to su potrebne posebne telepatske sposobnosti, ali kazna za to što ne znate što drugi misle je strogih 10 godina boravka u američkom federalnom zatvoru. Osim toga, ako bilo tko u bilo kojoj zemlji svijeta misli o tom stvarima, od mene se traži da ih prijavim vlastima SAD-a. Njih se tada može špijunirati u njihovoj vlastitoj zemlji uz pomoć lokalne verzije antiterorističkih zakona, koje su sada mnoge zemlje odobrile u svojim parlamentima. Skrojeni su tako da se savršeno nadovezuju na Domoljubni zakon, što omogućuje da se njegova moć proteže na ljude drugih zemalja, a da o tome nitko nije raspravljao, glasao za to ili pristao na njegove ovlasti. Izgleda da se smatra da bi suverenim nacijama cijelog svijeta trebao vladati strani zakon. Možda je došlo vrijeme da referendum pokaže što ljudi misle o tome – dok je još dopušteno glasati.

Osobe osumnjičene prema Domoljubnom zakonu mogu biti prebačene iz vlastite zemlje u SAD ili na bilo koju drugu nepoznatu lokaciju, uz konfiskaciju njihove imovine. (Opet odjeci Guantánama: planet se pretvara u veliki zatvor za misaone zločine, kao što je prorekao Orwell.) Kad bih otkrila lokaciju na kojoj se osobe drže u tajnosti i bez suđenja, također bih mogla biti proglašena teroristom, a kazna za to mogla bi biti i smrt. Ako propustim prijaviti da netko misli ili govori o "prijećenju" SAD-u, moja bi imovina mogla biti zaplijenjena prema članku 806 Domoljubnog zakona, bez obzira na to u kom dijelu svijeta živim.

Iznenada shvaćam da smo svi unovačeni u globalnu policiju. Od mene se traži da otkrivam bilo kakve postupke koji bi "mogli rezultirati predvidljivim opasnostima", u bilo koje vrijeme prije nego što je Domoljubni zakon stupio na snagu (kurziv dodao autor). Počinjem uviđati, dok bosonoga stojim na aerodromu, koliko taj zakon zapravo zahtjevan. Morala bih razmisliti o proteklih četrdesetak godina; za to bi mi trebalo dosta vremena. Oh, ali to nije sve. Prema Zakonu, potrebno je uzeti uzorak DNK svakoga tko razmišlja o uroti. To znači da je osoba kriva za zločin samim time što je pomislila na njega. To će biti velik broj uzoraka.
Zatim, postoji zabrana "domaćeg terorizma". To znači, bilo kojeg čina koji "ostavlja dojam da se njime želi zaplašiti ili izvršiti prisilu nad civilnim stanovništvom" (kurziv dodao autor). (Pitam se da li bi se ono pretraživanje mojih prepona moglo nazvati "zaplašivanjem".) Zakon također zabranjuje da se na vladinu politiku utječe "zaplašivanjem". Teoretski, to uključuje i aktivnosti Greenpeacea. Međutim, još uvijek je legalno da korporacijski lobiji "utječu na vladinu politiku" kupovanjem političara.

"Domaći terorizam" se također definira kao "vršenje utjecaja na ponašanje vlade putem masovnog razaranja, ubojstava ili otmica". Pitam se da li je invazija na Irak bila kršenje Domoljubnog zakona. Domoljubni zakon II, horor-nastavak Domoljubnog zakona I, člankom 403 proširuje definiciju "oružja za masovno uništenje" na svaku aktivnost koja utječe na međunarodnu trgovinu SAD-a ili njihov izvoz. Čini se da su korporacije sjele na mjesto vlade dok nitko nije gledao.
Stroj mojoj kuglici vate daje zeleno svjetlo, i ja dobivam dozvolu da pokupim razbacani sadržaj svog ruksaka i ukrcam se u avion. Zahvaljujući Domoljubnom zakonu, moji suputnici i svi Amerikanci mogu se osjećati puno sigurnijima sada kad su moje prepone pretražene.

Znate, nekada davno je biti lud nešto značilo. Danas su svi ludi.
– Charles Manson, serijski ubojica i bivši vođa kulta
 
KO BOLOVI POTRAJU, OBRATITE SE SVOM DOKTORU ZA PROPAGANDU
Živimo u prljavom i opasnom svijetu. Postoje stvari koje šira javnost ne treba i ne smije znati. Vjerujem da demokracija cvjeta onda kada vlada može poduzeti legitimne korake da sačuva svoje tajne, a tisak može odlučiti da li da objavi ono što zna.
 – Pokojna Katharine Graham, vlasnica Washington Posta

Susret s dr. Špiclom

Putnički avion bio je pun i težak, ali pilot je izveo savršeno uzlijetanje. Sjedila sam kraj nabijenog muškarca u ranim četrdesetim, s malo izraslom američkom vojnom frizurom. Čekao nas je dug let.
Ubrzo sam shvatila da taj čovjek o utjecajima leta na ljudsko tijelo zna više i od profesionalnog civilnog pilota. Sati su prolazili. Popio je bocu Aussie Reda. Činilo se da dobro poznaje Australiju; ne Sydney ili Melbourne, nego udaljene krajeve središnje Australije, u blizini baza. Počeli smo razgovarati o invaziji na Irak.
"Oslobađanje? To je dobra stvar za Australce… mi više ne kupujemo francuska vina."

Bilo je to prvi put da se nasmijao.
"Ali ankete pokazuju da australska javnost ne želi rat" – pobunila sam se.
Ali dosad sam već znala da govorimo različitim jezicima. Još jednom se podrugljivo nasmijao kao da sam upravo ispričala vic. Bilo je jasno da je koncept birača smatrao smiješnim i nebitnim. Iz njegove perspektive, nije bilo nikakve veze između onoga što žele glasači i onoga što radi vlada.
"U čemu je problem?" – upitao je. "Mi [SAD] smo ionako platili australske avione, a oni [Australci] su dobili ugovore za obnovu."
Tišina. Na neko vrijeme smo se povukli svako u svoj kut, praveći se da spavamo. Oboje smo već prilično dobro procijenili ono drugo.
Pitao me koje je moje konačno odredište. Slagala sam. I on je to znao. Rekla sam mu da sam pozvana da održim govor.
Taj dio je bio istinit. Pitao me čime se bavim.
Rekla sam mu – "Pišem o politici zdravstvene industrije, između ostalog; rušim mitove."
"Kako to mislite?" – zainteresirao se.
Iako me na trenutak obuzeo osjećaj da je besmisleno podijeliti moje nazore s njim, ipak sam nastavila.
"Kako je čudno što nam 'oni' govore da svjetska populacija i dalje izmiče kontroli, kad je prirodni prirast na Zapadu već godinama blizu nule, a više od 80% afričkog stanovništva zaraženo je HIV-om i umire od AIDS-a, gladi i ratova."
Pravio se da ga to ne zanima, ali je nagnuo glavu prema meni.

Nastavila sam. "Kako je čudno što nam 'oni' govore da se naš životni vijek produžava zbog dobre zdravstvene zaštite, kada rak hara u epidemijskim razmjerima, skoro 42% Amerikanaca umrijet će od srčanih bolesti, a zapadno zdravstvo je postalo ubojicom broj jedan na Zapadu.3,4,51 Astma, alergije i autoimune bolesti porasle su za 40%; AIDS i druge epidemije, stare i nove, izmakle su kontroli. Gojaznost, mentalne bolesti, Alzheimerova bolest, ovisnosti i samoubojstva poprimili su razmjere epidemije, a četvrtina djece na Zapadu i većina djece u trećem svijetu sada živi u siromaštvu bez osnovnih potrepština i zdravstvene zaštite. Zar od toga nitko ne umire? K tome, 86% američke djece ne može proći na standardnom testu tjelesnih sposobnosti. Nije li više nego očito da se očekivani životni vijek ne produžava ni u svijetu ni u SAD-u?"
Na licu su mu se pojavili lagani tikovi. "U zabludi ste" – rekao je. "Smrtnoj zabludi."
"U pravu sam" – tvrdoglavo sam odvratila.
"Ne, niste" – rekao je. "Ja sam radio kao Pentagonov analitičar. Ja analiziram informacije."
Eto, otkrio se. Zastala sam na trenutak da to probavim.
"Što radite s informacijama?" – upitala sam, ne očekujući odgovor.
"Odakle ste vi dobili vaše informacije?" – upitao je, ignorirajući moje pitanje.
"Sve je to dostupno javnosti." Nabrojala sam nekoliko studija. "Otkad su farmaceutske kompanije i korporacije preuzele zdravstvenu zaštitu, ona ubija ljude. Milijune" – rekla sam prkosno.
"I vi javno govorite te stvari?" – ponovio je.
"Ali to je istina" – ustrajala sam.
"Nemate nikakvih dokaza" – izazvao me.

"Razmotrite neke dokazane činjenice o američkoj zdravstvenoj zaštiti i spojite točke." – rekla sam. Navela sam izvore koji pokazuju da SAD, čiji su zdravstveni sustav monopolizirale korporacije, ima najviši postotak smrtnosti dojenčadi u usporedbi s 23 druge razvijene zemlje čiji je zdravstveni sustav još uvijek dijelom u državnom vlasništvu. "Američke zdravstvene korporacije su jaki lobisti i velikodušni financijski dobročinitelji političara na Capitol Hillu. SAD imaju 5% svjetskog stanovništva, a na njih otpada 45% ukupne svjetske potrošnje na zdravstvo. Usprkos tome, životni vijek u Americi niži je nego u ostale 23 bogate zemlje, čak je niži nego u nekim zemljama trećeg svijeta, kao što je Costa Rica."6,7,8,9 "Ali ne zadugo" – spekulirala sam. "Globalizacija izvozi ovaj model u ostatak svijeta." On je izgledao uznemireno, ali morala sam završiti. "To može značiti samo da korporacijski zdravstveni sustav stvara bolest, invalidnost i smrt, i iz toga izvlači profit" – rekla sam.

"Ne možete to govoriti" – prosiktao je.
"Da, mogu" – odgovorila sam.
"Ne, ne možete" – namršteno je ponovio.
"Zašto ne?"
"Zato jer…" Zastao je, tražeći pravu riječ. "Jer je to povjerljivo."
Uslijedila je duga tišina. Popio je i posljednju kap crvenog vina iz svoje plastične avionske čaše. Zavalila sam se u svoje sjedalo, nastojeći izgledati opušteno. Možda je to bilo glupo od mene, pomislila sam. Ali barem sam otkrila tko su to "oni".

Ali u tome i jest bit korporizacije: pokušati isključiti javnost iz donošenja odluka o njenoj sudbini, ograničiti javnu raspravu, kontrolirati mišljenje, osigurati da fundamentalne odluke koje određuju upravljanje svijetom – u proizvodnji, trgovini, distribuciji, filozofiji, socijalnoj politici, vanjskim poslovima, svemu – ne budu u rukama javnosti, nego u rukama visoko koncentrirane privatne moći. Zapravo, tirana koji ne polažu račune javnosti.
 Profesor Noam Chomsky, u intervjuu za Corporate Watch
 

NOVA RJEŠENJA ZA BOLESNO DRUŠTVO

Uzimanje socijalne pravde u svoje ruke
Svakim danom eskalira, tiha, globalna epidemija brutalnih kriminalnih postupaka vlasti. O takvim zločinima se rijetko govori, ali skupine građana počinju pratiti njihova pojavljivanja.

Nakon što sam se vratila iz Amerike, čvrsto sam odlučila otkriti kakav je odgovor građana na stvaranje globalne policijske države i njene bezbrojne opresivne parlamentarne zakone. Uskoro sam otkrila rastuću plimu aktivizma koja već sada daleko nadmašuje onu iz 1960-ih: samonikle građanske inicijative, inicijative za socijalnu pravdu i ljudska prava, studentski aktivizam, aktivizam znanstvenika, aktivizam potrošača, inicijative za demokraciju na djelu, istinu u medijima, istinu u medicini, nadziranje korporacija, pa čak i islamski aktivizam. Globalni trend je u strmom porastu. I mijenja se u skladu sa zahtjevima vremena.

Obični ljudi sve više preuzimaju kontrolu nad svojim životima u svoje ruke, pri čemu stvaraju promjene koje žele vidjeti u svijetu. Iznenađujuće velik broj ljudi odlučuje se na taj korak zato što je razina korupcije sustava postala krajnje očigledna, i sada skoro svi glasači znaju da političari nedemokratski donose zakone bez njihovog pristanka. Sve veći broj ljudi više nije u stanju trpjeti odbojne zakone koji gaze ljudska prava. Grupe za socijalnu pravdu ponovno otkrivaju principe prirodnog zakona i društvene tradicije običajnog zakona (kojeg Oxfordski rječnik engleskog jezika definira kao "zakon koji svoju snagu i autoritet temelji na univerzalnom pristanku i primjeni u zajednici od pamtivijeka."). Pokreti za običajni zakon niču u cijelom svijetu, i bore se protiv socijalne, političke i sudske nepravde.

Jedan od takvih pokreta započeo je u Australiji Malcolm McClure, koji često i uspješno prkosi parlamentarnim zakonima. On danas po cijeloj zemlji vodi seminare i predavanja za pomoć i podršku ljudima koji ustaju u obranu svojih primarnih ljudskih prava. Malcolm McClure svoj pokret za običajni zakon zove UPMART, ili "udruženje glasača sličnih stavova, ujedinjenih zajedničkim ciljevima, koji zagovaraju, brane i žive svoja neotuđiva ljudska prava". On kategorički tvrdi da se prema običajnom zakonu, prirodnom zakonu, ustavnom zakonu i načelima osnovnih ljudskih prava – "Nikakav parlamentarni zakon ne može ispriječiti između vas i vaših temeljnih prava". Pokret je pronašao istomišljenike u tisućama ljudi koji su zahvaljujući njemu prikupili snagu da ustanu u obranu svojih prava u raznim područjima.

Razotkrivanje kršenja prava u sustavu zaštite mentalnog zdravlja

Od svih oblika nejednakosti, nepravda u zdravstvu je najšokantnija i najnehumanija.
– Martin Luter King mlađi

Represivni zakoni o mentalnom zdravlju koji stupaju na snagu širom svijeta smanjuju transparentnost i mogućnost pozivanja na odgovornost, očigledno ovlašćujući korporacijsku državu da na neodređeno vrijeme zatvara pojedince kako bi im prisilno davala lijekove i terapije koje mogu uzrokovati trajno oštećenje mozga.10

U nekim američkim državama odnedavno su uvedene obavezne kontrole mentalnog zdravlja, a aktivisti se boje da će to dovesti do novih slučajeva prisilnog tretiranja lijekovima.11,12 U zemljama s obiljem parlamentarnih zakona sve veći broj zdravstvenih stanja počinje se trpati pod kapu "mentalnog zdravlja". Rezultat toga je šokantna izdaja povjerenja. Djeca i tinejdžeri koji su nekada trebali liječenje samo od problema s drogama ili alkoholom sve češće se uvlače u sustav zaštite mentalnog zdravlja i često završe na dugoročnom liječenju psihijatrijskim lijekovima. Građanska komisija za ljudska prava13 i drugi promatrači istražuju i razotkrivaju psihijatrijska kršenja ljudskih prava. Svi spominju znatno povećanje broja pritužbi na zlostavljanje od strane psihijatara.

Sedamnaestogodišnji australski mladić14 redovno je pušio marihuanu tijekom zadnje godine škole. Bio je bio omiljen u društvu i odličan učenik. Mladić i njegova majka potražili su pomoć od osoblja u obližnjem centru za liječenje ovisnosti o drogama i alkoholu, ali tamo su im rekli da mu trava "neće naškoditi". Još uvijek zabrinuta, majka je odvela sina lokalnom liječniku. Liječnik opće prakse poslao ga je psihijatru, koji je mladiću počeo prepisivati psihijatrijske lijekove. Nakon nekoliko tjedana, psihijatar je mladića smjestio u mentalnu ustanovu. Kad je stigao tamo, počeli su ga kljukati lijekovima. Nakon dvije godine, mladić je trajno smješten u ustanovu i primio je desetke šok-terapija bez majčinog pristanka. Kasnije je otkriveno da ima opekotine od struje u obliku elektroda na gornjem dijelu trbuha, nastale prilikom šok-terapija.

Zadnjih sedam godina proveo je u mentalnoj ustanovi drogiran do stupora jakim psihijatrijskim lijekovima. Sada već čovjek od dvadeset četiri godine, još je uvijek zatočen u mentalnoj instituciji, a njegovo opće zdravstveno stanje strahovito se pogoršalo. Uglavnom drogiran lijekovima i nesposoban za komunikaciju, trese se i drhti između snažnih spazama i nesigurno tetura dok je na nogama. Preostalo vrijeme provodi u dugim periodima stuporoznog sna. Psihijatrijska ustanova odbila je dopustiti da mu se pruži medicinska pomoć izvana. Po mišljenju njegovog obiteljskog liječnika, moguće je da je mozak tog mladog čovjeka već nepovratno oštećen. Njegova majka sada poduzima korake u skladu s običajnim zakonom kako bi prekinula psihijatrijsko zlostavljanje i omogućila poduzimanje nužnih medicinskih mjera za liječenje štete koja je nanesena njenom sinu.
Vraćanje roditeljskih prava

Brojne su priče o djeci koja umiru zbog roditeljskog zlostavljanja nakon što socijalne službe ne poduzmu nikakve mjere iako su bile obaviještene o tome. Međutim, u javnost se rijetko iznose priče o tamnijoj strani vladinog zbrinjavanja djece.
Vlasti su jedanaestogodišnju djevojčicu15 stavile pod skrbništvo suda nakon što je jedan onkolog prijavio vlastima njene roditelje koji još nisu bili odlučili hoće li pristati na kemoterapiju. Djevojčica je na silu podvrgnuta kemoterapiji tijekom dva mjeseca koje je provela zatočena u bolnici i pod stražom. Sudac Vrhovnog suda naredio je ovaj prisilni tretman na temelju mišljenja onkologa. Međutim, liječnik nije mogao predočiti nikakve dokaze koji bi potvrdili vrijednost njegovog tretmana. Obitelj je u više navrata pokušala spriječiti prisilnu terapiju, koju su smatrali liječničkim zlostavljanjem, ali u tome nisu uspjeli – iako su svu svoju ušteđevinu potrošili na sudske procese. Otac djevojčice priključio se pokretu za običajni zakon i sam je zastupao interes svog djeteta na sudu, gdje je povratio svoja i suprugina roditeljska prava.

Obrana naših zdravstvenih sloboda
Lobi velikih farmaceutskih kompanija sve jače utječe na vladinu politiku.16 Zbog toga se događaju neviđeni napadi na korištenje prirodnih terapija koje se ne temelje na sintetskim lijekovima, kao i na osobe koje pružaju takvo liječenje. Novi zakoni o zdravstvenoj zaštiti dali su medicinskim odborima i kontrolnim organima ovlasti pretraživanja i zapljene. To bi bilo razumljivo kad bi se policijske-državne snage koristile za otkrivanje varalica i nadriliječnika te nekompetentnih liječnika. Međutim, možda i ne iznenađuje previše što se moć ovih zakona sada samovoljno koristi za uznemiravanje i zlostavljanje kvalificiranih liječnika i drugih zdravstvenih radnika koji se bave prirodnom, alternativnom ili integralnom zdravstvenom zaštitom.17

Prošle godine je vladin tim navodno izvršio raciju kod jednog australskog naturopata, kojem je pretražena osobna imovina. Ovaj tihi, stariji, kvalificirani liječnik bio je uznemiren i šokiran racijom, koju je navodno izvršilo 18 uniformiranih nasilnika.18
U novije vrijeme, još jedan istaknuti australski liječnik koji je postigao izvanredne kliničke rezultate tretirajući pacijente dijetama i dodacima prehrani postao je meta medicinskih regulatora u svojoj zemlji. Nekoliko godina su ga službeno uznemiravali. Ali kad se suočio s policijskim ovlastima Odbora, "dobrovoljno" je pristao na umirovljenje umjesto da se upusti u sudske procese, za koje je vjerovao da će biti skupi i stresni.19

Internet je pun aktivista za zdravstvene slobode koji sada prate ovo službeno maltretiranje liječnika. Međutim, Tim Bolen, jedan od takvih branitelja, objavljuje informacije o sve većem broju liječnika koji se uspješno suprotstavljaju vlastima.20 Iako su zlostavljanja još uvijek česta, javljaju se i neke priče o uspjesima.

Jedan australski liječnik, koji je uspješno uključio prirodnu medicinu u svoju svakodnevnu praksu, našao se na udaru medicinskog odbora svoje zemlje zbog pitanja kao što je pritužba jednog patološkog tužitelja, koji je bio spomenut i u parlamentu kao osoba koja sustavno ulaže pritužbe isključivo protiv alternativnih liječnika. Medicinski odbor prihvatio je ovu lažnu pritužbu i pokušao iskoristiti svoje policijske ovlasti kako bi dobio dopuštenje za ulaz na doktorov posjed. Predstavnici odbora zaustavljeni na licu mjesta doktorovim inzistiranjem da odbor predoči razumne dokaze i odgovarajući razlog koji opravdava njihov ulaz na njegov posjed. Odbor to nije mogao učiniti. Ovaj liječnik je ostao primjer gorljivog branitelja ustavnog zakona i socijalne pravde.21

Primjena običajnog prava na našim civilnim slobodama
Od 11. rujna policijske snage poprimile su militaristički izgled okupacijske vojske zahvaljujući upotrebi nesmrtonosnog oružja i druge opreme za gušenje nemira. Čak i u razvijenim zemljama, policijske snage, koje su nekada bile u službi sigurnosti i obrane prava zajednice, sada pomoću brutalnosti pokušavaju ugušiti zakonite aktivnosti kao što je pravo na neslaganje. Međutim, kako se priča razvija, čini se da je sve više običnih ljudi «bijesno kao ris i ne želi to više trpjeti».

Principi običajnog prava primjenjuju se u mnogim okruženjima. U srpnju 2004, policija je prosvjednike koji su pred Nacionalnim kongresom Demokrata u Bostonu protestirali protiv gušenja civilnih prava pokušala utjerati u prostor ograđen žičanom mrežom, lancima i bodljikavom žicom. Mnogi prosvjednici rekli su da je ograđeni prostor izgledao poput koncentracionog logora. Okolicom je patroliralo 5,000 policajaca, vojnih rezervista i federalnih agenata, a nad glavama su kružili helikopteri. Grad Boston je po svemu debitirao kao prava policijska država. Mnogi prosvjednici su nevoljko pristali ući u prostor okružen bodljikavom žicom, i kasnije su se na to usmeno tužili. Međutim, velik broj prosvjednika odbio je ući u zonu koju su vlasti ironično nazvale «zona slobodnog govora».22 Odlučno su se pozvali na svoje jednostavno običajno pravo nepristajanja na nepravdu. Važnost tog događaja zasjenila je sve druge događaja toga dana.

Rutinsko provođenje zakona također postaje sve nasilnije. Početkom 2004, sredovječni fidžijanski par23 iz zapadnog dijela Sydneya vozio se u svom kombiju na poslovni sastanak. Policija je zaustavila kombi i suprugu, koji je vozio, napisala kaznu zbog manjeg prometnog prekršaja. Nekoliko trenutaka nakon što je supruga preuzela volan, policija ih je ponovno zaustavila zbog istog prekršaja.

Gospođa je objasnila da su već jednom kažnjeni zbog istog prekršaja, i da su to pitanje u svakom slučaju namjeravali odvesti na sud. (Ta vrsta policijskog zlostavljanja kada se građani više puta za redom zaustavljaju zbog iste stvari poznata je kao «lov».) Uslijedila je kratka ali pristojna rasprava, a policija je za to vrijeme pozvala pojačanje. Nakon nekoliko minuta, zbog manjeg prometnog prekršaja, kombi ovog para okružilo je sedam policijskih automobila s 15 policajaca. Nakon par minuta, jedan policajac razbio je poluotvoreni prozor kombija i izvukao gospođu vani. Mišićavi mladi policajci nasrnuli su na gospođu i oborili ju na tlo. Žena je ostavljena da leži kraj ceste s frakturom ramena i posjekotinama od razbijenog stakla. Dva očevica potvrdila su istinitost ovog događaja. Bračni par sada poduzima prve pravne korake protiv policajaca koji su sudjelovali u incidentu.

Energičnu, sredovječnu ženu iz Melbourna24 2003. je zaustavio policajac i zapisao zbog navodnog manjeg prometnog prekršaja. Rekla mu je da je pitanje prekršaja spremna raspraviti na sudu, ali joj se ne sviđa to što je, po njenom mišljenju, policajac prekoračio svoje ovlasti. Činilo se da se policajac naljutio što ju njegova demonstracija moći nije uplašila. To je dovelo do kampanje lova na ovu ženu, prilikom koje ju je policija zaustavila barem 17 puta. Jedan policajac je njeno vozilo zaustavio pet puta, a drugi u četiri navrata. Nakon što bi im dala sve potrebne detalje i bila spremna za odlazak, policajci bi u većini slučajeva pretraživali automobil pokušavajući ju što duže zadržati.

Otada je ova žena barem devet puta branila samu sebe pred sudom. Tri slučaja završila su na Vrhovnom sudu. Žena nije imala nikakvu prethodnu pravnu obuku, ali se pozivala na osnovne principe običajnog zakona koje je naučila na radionicama UPMARTA u kojima je sudjelovala. Podigla je optužnicu protiv policije koja ju je, po njenom mišljenju, zlostavljala. Njeno ispitivanje policajca na stolici za svjedoke za njega je bilo zastrašujuće iskustvo. Ona ustraje na jasnom pravnom argumentu koji se temelji na njenom čvrstom uvjerenju da ima pravo braniti svoja osnovna prava, i ne želi popustiti pred nepravdom.
Neotuđivo ljudsko pravo je pravo koje je uvijek s vama; ono je dio vas i ne može ga se odvojiti od vas. To je pravo koje vam ne može zajamčiti čovjek ili vlada. Neotuđiva ljudska prava su esencijalno obilježje našeg postojanja. Neotuđiva prava dao nam je stvoritelj svega što postoji, i njih ne mogu podijeliti zemaljske vlasti.

Oni koji od suda traže dozvolu da uživaju svoja neotuđiva ljudska prava traže dozvole od ljudi koji se samo prave da imaju ovlasti odlučivati o tome.
 – Malcolm McClure

Stvaranje zona slobodnih ljudi
Po svemu sudeći, pokreti za socijalnu pravdu su u zapanjujućem porastu, i počinju mijenjati trenutni trend korporizacije, političke represije i korupcije. Institucije i korporacije se sve češće pozivaju na odgovornost. Pokret UPMART  Malcolma McClurea trenutno pomaže korisnicima zdravstvene zaštite da od liječnika zahtijevaju da ih točno informiraju o cijepljenjima i drugim procedurama, ili da snose odgovornost za moguće štete.

Sve je veći broj zajedničkih tužbi – u ime djece čije je zdravlje narušeno cijepljenjem, djece nezakonito oduzete od svojih roditelja, korisnika zdravstvenih usluga koji traže svoje pravo na prirodno liječenje, i liječnika koje je zlostavljao zdravstveni sustav.

Jedna UPMART-ova zajednička tužba, UCAR, pokrenuta je s ciljem zaštite prava građana da ih na sudu zastupaju osobe po njihovom izboru – čime se pravno zastupanje želi učiniti poštenim i financijski dostupnim.25 Za to vrijeme, rađaju se alternativne zadruge, kao i alternativne registracije motornih vozila, banke i osiguravajuća društva. Raste broj samodovoljnih zajednica koje se oslanjaju na vlastita sredstva i pravne instrumente. Izgleda da su to ideje čije je vrijeme došlo. Malcolm McClure primio je molbe da svoje načine borbe za običajni zakon donese i u druge zemlje, uključujući SAD, Novi Zeland i Tajland.

Uz pomoć pokornih medija glavne struje, vlade nastavljaju stvarati carstva zakona kojima se čovječanstvo želi pretvoriti u roblje «zona slobodne trgovine». Pa ipak, stvara se svjetska mreža «zona slobodnih ljudi», u kojoj se milijuni ljudi ujedinjuju u duhu njihovih zajedničkih vrijednosti. Oni stvaraju svoje vlastite medije, literaturu, hranu, projekte zaštite prirode, centre za liječenje, tehnologiju i politiku. U SAD-u je više od 300 gradova i 4 države prihvatilo rezolucije za ukidanje domoljubnog zakona.
U cijelom svijetu, pojedinci, udruženja, čitave zajednice i novi pokreti daju na znanje vladama da ustavni zakoni i ljudska prava u njihovom kraju neće biti pogaženi.

Jbg....pobi mi Lightsoft sve linkove,a ne verujem da bi ih iko opominjao zbog ovih filmova....ipak to nije mainstream a nije ni novo.....

KONTROLA UMA / MK-ULTRA PROJEKAT       

Dr. Sidney Gotllieb
Tijekom 1951. godine (a vjerovatno i ranije) CIA je regrutirala čovjeka pod imenom Dr. Sidney Gotllieb, renomiranog experta za smrtonosne otrove i kemijska istraživanja, diplomca sa kalifornijskog tehnološkog sveučilišta. Kao expert za otrove postao je voditelj kemijskog odijela Technical Services Staff-a. Nadgledao je pripremu smrtonosnih otrova i kemijskih supstanci unutar projketa MKULTRA i ubrzo postao poznat kao "Black Sorcerer" i "Dirty Trickster" experimenata kontrole uma.
Ljudski um je i dan danas neistražena misterija za obične ljude. Današnji čovek ne koristi ni 10 % mogućnosti svoga uma. Znači da još uvek nismu naučili u potpunosti da koristimo naš um. Ali...Ako mi nismo naučili da koristimo i kontrolišemo naš um, ima ko jeste. Kontrola ljudi, širokih narodnih masa i njihovih umova postalo je jedno od najvažnijih oružja ljudi koji pretenduju da postanu planetarni vladari. Ako to već nisu.

U vojnim krugovima nije nikakva tajna da se vrlo lako može prodreti u ljudski mozak i tako naterati čoveka da se ponaša onako kako to neko hoće. Da mu se na silu izazove pospanost, utiskuju razne sugestije, menja memorija, kontrolišu emocije i slično.Još su za vreme drugog svetskog rata u koncentracionim logorima Dahau i Aušvic vršeni eksperimenti nad ljudima u kojima se primenjivala hipnoza, narkohipnoza, razne hemikalije.Posle rata, 1947.godine američka mornarica pokrenula je projekat 'Ćaskanje' (Chatter).Cilj projekta bio je okupiti sve nacističke lekare i naučnike koji su u toku rata vršili eksperimente nad ljudima i regrutovati ih u američku vojsku. To je i učinjeno.Nastavili su sa svojim radom na periferiji Hajdelberga, da bi kasnije u tajnom projektu nazvanom 'Spajalica' (Paperclip) bili prebačeni na teritoriju SAD.

U projektu 'Spajalica', 34 nacistička naučnika prihvatilo je ponuđene ugovore koje je potpisao načelnik generalštaba SAD.Na čelu im je bio doktor Hubertus Strugold. Nakon dolaska na teritoriju SAD, prebačeni su u vazduhoplovnu bazu Rendolf u San Antoniju  u Teksasu. Tamo su u saradnji sa američkim gazdama nastavili sa svojim radom, testirajući narkohipnozu na nevoljnim žrtvama, strancima, mentalnim bolesnicima, pripadnicima etničkih manjina. Američka vojska i obaveštajne agencije vodile su još nekoliko ultra tajnih programa. To su projekti Mind Kontrol Ultra, Mind Kontrol Delta, Mind Kontrol Naomi, Mind Kontrol Search, Bluebird, Artičoka i Chattering.

Zajedničko svim ovim tajnim programima bio je cilj stvaranje pouzdanog ubice koji se mogao programirati po njihovoj želji. To je bio primarni cilj a sekundarni je bio razvijanje metoda kojima bi se kontrolisalo stanovništvo.
Kod praktičnih ostvarenja u to vreme treba spomenuti rad doktora Hoze Delgada koji je sa svojim uređajem 'Stimosiver'  imao za cilj stvaranje 'psihocivilizovanog' društva.Eksperimentisao je na ljudima i životinjama i koristeći elektronsku stimulaciju mozga izazivao kod njih ekstremne emocije kao što su bes ili umor.

Najpoznatiji njegov eksperiment je onaj u kome je biku od dve tone ugradio elektrode direktno u mozak i spojio ih sa daljinskim upravljačem. Ušao je u koridu u koju je pušten dotični bik. Kad je bik jurnuo i došao par metara od njega, dotični doktor je pritisnuo dugme na daljinskom posle čega se bik momentalno zaustavio i ukopao u mestu.

Od 1965. do 1970. godine je Agencija za istraživanje naprednih odbrambenih projekata (DARPA), pokrenula operaciju Pandora da bi se proučili zdravstveni i psihološki efekti mikrotalasa niskog intenziteta.Ovaj projekat širokog opsega uključivao je eksperimente čiji je cilj bio da se elektromagnetskim zračenjem na daljinu prouzrokuje srčani napad, krvarenje u mozgu ili drugim organima kao i stvaranje auditivnih halucinacija.Uprkos naporima da ovaj projekat ostane najstroža tajna, u javnost je dospeo memorandum Ričarda Sesara, direktora projekta DARPA, koji je potvrdio da je prvenstvena namera projekta bilo otkriti da li se pažljivo kontrolisanim mikrotalasnim signalima može kontrolisati ljudski um.

Američki Kongres je zabranio dalja istraživanja, ali projekat je okončan samo zvanično, dok je nezvanično zakopan duboko u kanale ultratajnih operacija CIA-e, koja je javno pobijala sve optužbe ali je tajno nastavila da radi na projektu.Projekti Artičoke, Pandora i Čatering pokazivali su da je 'psihoelektronika' dobila prioritet u tajnim operacijama.Godine 1993. objavljuje se da je ruska vlada dogovorila sa amerikancima transfer tehničkih informacija i opreme poznate pod imenom 'akustična psihokorekcija'.Rusi su tvrdili da ovaj uređaj podrazumeva transmisiju specifičnih komandi putem statike ili buke u ljudsku podsvest, bez ometanja drugih intelektualnih funkcija.

Eksperti su pokazali da je demonstracija ove opreme pokazala 'ohrabrujuće' rezultate posle izlaganja u trajanju manje od jedne minute i sposobnost da se po želji menja ponašanje subjekata.Među sličnim projektima nalazi se i projekat Uspavana Lepotica (Sleeping Beauty) čije je cilj istraživanje elektromagnetskog oružja za menjanje svesti koje bi moglo da se primeni na bojnom polju.Tu je i projekat 'Monarh' koji je imao za cilj namerno izazivanje višestruke ličnosti kod potpuno normalnih ljudi.U julu 1996. procurila je informacija iz Ministrastva odbrane gde se potvrdilo da Pentagon tajno radi na razvoju moćnog elektromagnetskog generatora koji utiče na moždane talase čoveka.

Doktor Emeri Horvat sa Harvarda, potvrdio je u vezi ovih generatora, da su ovi elektronski uređaji stvoreni sa ciljem da se 'upadne u ljudski um i izazove kratak spoj sinapsi mozga, a u rukama vladinih tehničara mogu se iskoristiti za dezorijentaciju velike mase ljudi ili manipulaciju pojedincima da bi ih naterali na samodestruktivnu akciju'.

CIA, a ko bi drugi su bili daleko odmakli u svojim ogledima izgradnjom ekperimentalne klinike za kontrolu uma u Montrealu u Kanadi, zloglasni Alan Memorijal.Njom je upravljao ozloglašeni dr Evan Kameron kome je lekarsku diplomu dodelila fondacija Rokfeler (ništa bez Rokfelera).Osim ovog klinika se finansirala i iz Fondacije Geršikter, nazvana po dr Čarlsu Geršikteru, koji je bio poznat po testiranju preparata za potenciju na mentalno bolesnim i neizlečivim pacijentima, kao i po tome što je zračio majmune radarskim snopovima dok ne bi uginuli.Sve ovo je naravno bilo pod patronatom CIA-e.Danas se zna da ni jedan pacijent iz zloglasne Kameronove klinike nije izlečen u njegovoj radio telemetrijskoj laboratoriji, koja je bila improvizovana soba za mučenje, i smeštena u podrumu njegovog privatnog dvorca.

Desna ruka dr Evana Kamerona bio je Leonard Rubinštajn, stručnjak za elektroniku i fanatični istraživač kontrole ljudskog uma na daljinu.On je tretirao telemetrijsku laboratoriju kao buduću osnovu širenja psihopolitičkog aparata, 'koji će moći delovati na ljude bez otvaranja njihovih lobanja'.Drugi važan saradnik dr Kamerona bio je dr Volter Friman, koji je bio poznat po tome što je u svojoj 20-godišnjoj praksi obavio oko 4000 lobotomija (otbaranja lobanje).Užasavajuće u celoj toj činjenici je da su to bili uglavnom pacijenti koji su patili samo od blagih oblika depresije ili paranoje.Posle svega ovoga dotični dr Volter Friman će čak postati uvaženi specijalista za ljudski mozak u San Francisku.

Najužasniji deo laboratorije bila je takozvana 'soba sa rešetkama'.U nju bi na silu dovodili odabranog pacijenta, privezali ga za stolicu a na glava bi mu bila spojena sa brdom elektroda i raznih provodnika. Ako bi pacijent pružao otpor, ubrizgavan mu je poznati otrov Kurare.To bi kod njega izazvalo paralizu mišića i dijafragme a  žrtva bi i dalje bila svesna svega.
Nakačene elektrode i provodnici imali su zadatak da moždane talase pacijenta usmere i prenesu u  susednu prijemnu sobu  u kojoj se nalazila aparatura koja je  imala za cilj različite manipulacije sa umom.Brisanje  pacijentovog uma i  memorije vršeno je ogromnim dozama LSD-a,  neprekidnim snom u trajanju od 65 dana koji je izazivan barbituratskim preparatima i elktrošokovima koji su bili čak 75 puta jači nego dozvoljena doza.

Zatim bi neprekidno 16 sati dnevno, pacijentu ponavljana snimljena poruka, kojom bi mu se programirao prazan um.Pacijenti koji su se neznajući šta se tamo dešava, obraćali za pomoć Alanovom Memorijalu, automatski su postajali zamorci i divljač za odstrel, tako da se niko od njih nije stigao požaliti dvaput .Doktor Evan Kmeron je uprkos svemu stravičnom što je radio uspeo da 1967.godine postane predsednik američko-kanadske psihijatrijske organizacije.

Institut za naučni inženjering u Bostonu osnovan je 1956.godine i bio je takodje još jedan paravan CIA, navodno zadatak mu je bio da proučava radare.Ali 1962.godine institut je opremio laboratoriju za "životne nauke" kako bi proučavao efekte dejstva elektroda ugrađenih u mozak.Za naučnike CIA, od velike koristi bio je napredak hirurških metoda za implantaciju elektroda u mozak, sve sa ciljem da se izbriše subjektova memorija tokom priprema za 'hipnotičku rekonstruktivnu operaciju'.

Još 1975. godine u javnost je dospela informacija da je Pentagon razvio metodu RHIC - radiohipnotičku intracerebralnu kontrolu.To je značilo da se izvesna mentalna stanja kod čoveka mogu izazvati bukvalno pritiskom na dugme.CIA je još od pedesetih godina finansirala nekoliko projekata koji su imali za cilj potpunu kontrolu ponašanja kako pojedinca tako i cele grupe ljudi.Tako je cilj jednog od gore pomenutih projekata, projekta 'Artičoke' bio stvaranje ubica, ljudi koji su bili potpuno ispranog mozga, bez ikakvih emocija i savesti, oslobođenih svih moralnih načela, koji su imali zadatak ubijati po naređenju.Takve ubice upotrebljavale su se samo jednom.Po izvršenju zadatka ubica bi bio odmah likvidiran.

Ima indicija da CIA uveliko eksperimentiše i sa celokupnom američkom populacijom tako što njenu pažnju i volju usmerava na određene proizvode na tržištu, ili odvraća ljude da razmišljaju o određenim pojavama u društvu.To je tek početak misaonog ropstva, jer upravljanje razumom i osećanjima, programiranje ljudskih reakcija, verovatno je najmonstruoznije dostignuće u celokupnoj istoriji čovečanstva.Elektromagnetsko dirigovanje racionalnim i emotivnim reakcijama je predmet naučnih ekperimenata još od 1952. godine, kada je CIA, prilikom raznih hirurških intervencija, počela sa implantacijama u mozak i zube sićušnih predajnika visoke i izuzetno niske frekvencije, da bi obezbedila sigurno praćenje ljudi, kao i kontrolu i programiranje njenih postupaka.Ovi eksperimenti bili su zasnovani na elektronskoj stimulaciji mozga..

Među deset različitih projekata ovog tipa ističe se MK-ULTRA iz 1953.godine, koji se sastoji u kombinaciji dejstva droga, sugestije, elektronike i elektrošokova, radi poništavanja pamćenja i usađivanja izmenjenih karakternih osobina.
Uz pomoć elektromagnetskih talasa niske frekvencije sprovodi se od 1958. godine projekat ORION, koji razvija privrženost zaposlenih u službama obezbeđenja, time što se programiraju kao apsolutno pouzdani čuvari tajni ! Javno mnenje, odnosno generalno raspoloženje stanovništva, reguliše se tajnim programom CIA-e pod nazivom MK DELTA iz 1960. godine, koji izaziva umor, bezvoljnost, asocijalno ponašanje, pa čak i kriminalne ekscese.

Kontrola i smirivanje mogućih masovnih javnih nereda i protesta postiže se dejstvom sistema TRIDENT iz 1989. godine.Vrhunac je elektromagnetska rezonantna indukcija - masovna kontrola stanovništva pomoću projekta HAARP, koji po instrukcijama CIA-e potencijalno menja genetski kod određenog broja ljudi i modifikuje njihovo javno ispoljavanje u dužem periodu.

Sa svim ovim gore navedenim, uopšte nečudi da je još pre 40 godina predviđeno ' više kontrolisano i usmeravano društvo', koje će takvim postati zahvaljujući tehnologiji. Društvom će upravljati elita snabdevena superiornim oružjem. Ova elita neće oklevati da postigne svoje političke ciljeve upotrebljavajući najmodernije tehnike za uticanje na javno ponašanje i držanje društva pod čvrstom pažnjom i kontrolom. Na ljudima je da odluče da li će im se odupreti.
SADAŠNJOST - ČIPOVANJE LJUDI !!!

sirkane salji na pp pobiVene linkove.   

Moraces da zamolis  Taxtexa da ti posalje...jer trenutno mi nije dostupan taj sajt,a njemu sam vec poslao mnogo toga

Ko hoće to što mi je čovek bacio na pp nek se javi 

 U medjuvremenu pogledajte...
Martial Law 2009-2012 NWO Economy Collapse false flag operation and WW3!!![b][/b]