Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 17:00:53
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 10 11 13 14
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Milos Crnjanski  (Pročitano 50185 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
***

Tako je bez neke naročite radosti, ali i žalosti, propustio izaslanstvo što je tražilo barona Berenklau, da mu preda varoš i jedna kola, na koja behu natovareni mrtvi, koji su mlatarali viseći rukama i tresli spalim nogama.

Tako je, bez ikakvog zadovoljstva, čuo da vojska prelazi za njima i da je most već sagrađen. Tri dana, dok je Karlo Lotarinški prebacivao vojsku, proveo je u spavanju opivši se.

Dva lica mu se javljahu, u snu, dve glave koje beše rasekao svojom rukom. Iščezavajući iz njegovog sećanja, pojavljivahu se iznad njegove svesti, još nekoliko dana. Kad se sasvim počeše gubiti iz njegovih misli, javiše se krvava, za trenut, okrugla i nejasna, u crvenim lubenicama, kojima su se tih dana on i vojnici hranili, rasečenim na pola.

Pohvaljen za napad na Majnc, Isakovič je ostao, i u blatu pod Vormsom, na čelu prethodnice. Za svakog svog vojnika dobio je od Karla Lotarinškog po jedan srebrni florint. Taj novac je razdelio vojnicima, uz prikladan govor o Velikomučeniku Caru Lazaru.

Kroz nekoliko dana bio je u opsadnoj vojsci, pred tvrđavom Sv. Luja, gde je očekivao naročiti zadatak: napad na bedeme, pomoću opsadnih jarkova, aproša. To je, kod kuće, pod Varadinom, najviše vežbao.

Grad Sv. Luja bio je na ravnici, sav obrastao biljem, zazidan duboko u baruštinama. Sa jedne strane branio ga je široki tok Rajne i jedan rukavac, a sa druge, tvrdi bedemi i skriveni jarkovi, puni vode.

Noću je uokolo bila strašna zapara, u blatištu, prepunom komaraca, a danju potpuna tišina u travuljinama, nad kojima se tek retko video po koji jastreb ili jato vrabaca. Da nisu padale bombe, Isakovičevi vojnici zaboravili bi bili gde su, misleći da vežbaju pod Varadinom.

Ukopani u zemlju, oni su noću lelekali uz gusle, poduprvši leđima zemlju iskopanog jarka, koja im je ronila za vrat, a spustivši noge u baru, među trskom, po kojoj su skakale žabe.

Pevali su, jer mnogi izgiboše i jer se mnogi porazbolevaše. Oplakivahu mrtve i žive, pesmama otegnutim, naričućim, tako dugotrajnim, da je za to vreme neprijatelj sve ređe pucao, da posle, uopšte, sa pucanjem prestane.

Vuk Isakovič beše sebi podigao kolibu od vrbovog pruća i trske, kraj jednog dubokog, tek iskopanog jarka, u kom behu, teškom mukom, smestili dva topa. Koliba mu je bila tako niska da je u nju morao da se zavlači četvoronoške, ali kad bi legao u njoj, na jedan široki, zemljani banak, pokriven pokrovcem, mogao je kroz trsku da vidi skoro celu okolinu grada i sve bedeme, a osim toga i sve svoje jarkove.

Imao je, prekodan, šta i da gleda. Između njegovih jarkova, od dosade, kad bi pucnjava pomalo prestala, njegovi vojnici tumarali su, padajući u bare. Raznosili su glavice kupusa, bundeve, pune šake pasulja, od jarka do jarka, sve dok ih francuske tobdžije ne bi zaokupile bombama. Tada bi počeli da trče, da vrdaju, da zapadaju u bare, u blato, krčeći sebi put, kao prasci, kroz mulj, u koji bi udarali bombe. Za izgubljenim glavicama kupusa istrčavali bi čitavi jarkovi.

U tišini posle, isprekidanoj plotunima i paljbom i grmljavinom topova, Isakovič bi opet, kao u san, gledao u te nepregledne trske, baruštine i bedeme. Videv se opet kao u dva lica, on je prolazio u mislima sav svoj život, proživevši, tako, nekoliko mirnih dana. Koliba mu beše potpuno utonula, među žbunjem, u žabokrečinu, a nad njom je šustala trska.

U nekom polubudnom stanju, što mu se već činjaše kao i umiranje, primao je oficire i glasnike koje mu doturaše Berenklau, sa naredbama i vestima o opsadi. Odličan vođ inače, Isakovič popusti najposle, pošto ga potpolkovnikom ne imenovahu nikako. Ne izvrši nijedan noćni prepad, ne pokla ni one šančeve koji mu behu najbliži, ne uspe pod utvrđenjima uopšte. Rat mu se, izgleda, beše dosadio.

Kad jedne noći Francuzi zagatiše rukavac i pustiše talase Rajne na opsadne jarkove, tako da se konji podaviše, kola polomiše, topovi zaglibiše, Isakovič je u svojoj kolibi mirno spavao. Sanjao je da udaje kćer, što imađaše divni lik i stas Princeze Aleksandra Virtemberškoga, ali iz onoga doba kada beše mlada i ne ovakva kakvu je vide nedavno. Za ćerkom mu iđaše, po snu, najmiliji svetac njegov, kome su i on i brat Aranđel, hteli da podignu crkvu, nad očevim grobom, despot Stefan Štiljanović. Despot ga pogleda blago, zastavši mu čelo glave, govoreći: »Otverstia vižu dveri smerti tvoje, Isakoviču, pri poslednjem izdihani! Žena tvoja s červmi istljeti budet. I gorkost duše tvoje proide. Za dolgi tvoj život tek tvoji potomci obresti budut vo noći blagozračnu Denicu«. Pošto je tako, zaspav kao top, razgovarao u snu sa svetiteljima i anđelima, hrčući, nije se probudio ni onda, kad ga voda prevrnu, zajedno sa kolibom, u duboki rukavac, što je, zapušten, razlivao bujicu preko cele ravni, ispod utvrđenja.

Te noći sva se vojska davila, gazila i jedva je spasla svoje topove. Tek posle nekoliko dana pojaviše se opet logori austrijski pod gradom, ali daleko od zidina, a posle, obišavši grad, odoše pod Štrasburg.

Isakovič, je, pod Štrasburgom, bio još pospaniji. Francuski husari jahali su do njegovih šatora, pucajući mu pod nos, iz svojih dugih pištolja, a njegovi ljudi poklaše svega nekoliko predstraža.

U moru trave, obasjane Suncem, opkopi i zidine varoši, zasađene drvećem, lebdeli su mu pred očima svako jutro. Zagledan u visoke i šiljate crkvene zvonike, on je video nad njima i Ijubičasta nebesa, vlažna od kiše, sa velikim, plavim oknima, na dnu vidika. Pomisli da bi se i tu moglo živeti i jedno veče, kada mu konjanici privedoše neke zarobljenike, podrobno ih ispitivaše, preko tumača, o njihovim oficirima, o raznim činovima starešina, osobito potpolkovnika i polkovnika, sav žut u licu, od nemoćnog besa.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Berenklau, koga je način ratovanja Karla Lotarinškoga dovodio do očajanja i koji je bio svoje predstraže isturio do gradskih zidina, poručivao mu je, po Vuiču, da pokuša, pravo iz logora, prepad, jedne noći, na veliku kamenitu stražaru, na kojoj behu po ceo dan otvorene kapije. Tako je jedne noći, bez volje i želje da se bije, Isakovič, u velikom logoru, razbudio svoje oficire i naredio im da tiho probude vojnike, koji su noću bežali iz logora da pljačkaju kupus i bostan, u baštama, pod gradskim zidinama. I dok su se čupavi i barusavi izvlačili iz šatora, zbijeni u gomile kao neki crni ovnovi, Isakovič pokaza oficirima stražaru, u neizmernoj tišini praskozorja, kao neki daleki kamen. Durbinom, već su se lepo razaznavali stražari na zidinama, pojedine kuće i zelene krune drveća. Nad poljanama je lebdela mlečna magla, što je konjima dopirala do kolena. U logoru niko nije ni sanjao našta se spremaju. Stražari iza šatora, kola, velikih stogova sena i slame, propustiše ga spavajući stojeći, naslonjeni na pušku, kao pastiri na svoje motke.

Isakovič izjaha iz logora, u prazno, zvezdano jutro, na zelenu travu, grejući se u isparavanju konja, do nekog obližnjeg drveća, da osmotri put kojim je hteo da ide. U širokirn, zelenim poljima, u tišini dalekih zemljanih opkopa, nazirao je zid na koji je hteo, još pre no što Sunce grane, da se urlikom baci. Pustivši dizgine, on se osvrnu u sedlu i vide vojnike u jutarnjoj tami, kako se kupe na ledini, oko oficira, puneći puške i pištolje.

Trzajući se na konju, koji je neprestano bacao glavu, i, uplašen od nečeg, ustupao unazad, Isakovič opet oseti tu telesnu slast pred napad, koja mu beše milija od svih drugih. Tiha radost pođe mu opet od petinih žila pa do potiljka, kao jeza, i zato, udariv konja mamuzama, pojaha žurno, klateći se prema vojnicima, da ih povede. Pri skoku konja oseti da iz njega nestaje bolest, što ga je mučila, bol kostiju i zglavaka, i udišući travu, rosu, toplotu hata, udar kopita i tupi ukus gvožđa na sebi, za jedan jedini trenut strese sa sebe noćašnju vrućinu, zaparu od vina, očaja, misli tužnih, pa povika koliko ga grlo donosi vojnicima, zavitlavši konja u krug, pred njima, tako da ustuknuše. Htede im,. po običaju, reći nekoliko reči, pred smrt, i pomisli da im spomene svetoga despota Stefana Stiljanovića, izgrdivši ih najpre što mu noću beže iz logora i skitaju se da kradu po seoskim avlijama u okolini. Tad, iznenada, iz daljine ciknu francuska truba.

Francuski kralj, onako usput, hteo je da poseti, na nekoliko časaka, napadnuti Štrasburg i da vidi svoju vojsku. To mu je uspelo, bez muke, baš onoga dana, kada se, pre no što zora svanu, Vuk Isakovič beše namerio, sa svojim Podunavskim polkom, po nalogu barona Berenklau, da uzme prepadom jednu lakomisleno čuvanu stražaru grada pred kojom se straže ne behu ni ukopale.

Uz iznenadno ciktanje truba, to jutro, francuski pukovi počeše da izlaze iz varoši, sa konjicom, na ledinu pred opkopima, i da se, skoro na puškomet austrijskom logoru postavljaju na drumu, pred velikim šatorima svojih predstraža, u paradne redove, iza kojih se uskoro beše iskupilo i varoško stanovništvo, trčeći, vičući, pozdravljajući šeširom.

Konjanici su jurili po utrini da vide mladoga kralja, oficiri iz obližnjih francuskih logora dotrčavahu, stotine i stotine musketara i žandarma kraljeve garde vijahu se, gore dole, između dva živa zida, nepomičnih četa. Među njima su prošla kraljeva kola, u koja behu upregnuti osam belaca, praćena masom garde, što je poigravala na svojim konjima, isukanih sabalja, osvrćući se i tražeći da ugleda, u daljini, bele i šarene austrijske predstraže.

Topovi iz varoši opališe trista puta, a vojska izbaci tri plotuna.

Isakoviču i njegovim oficirima, koji su sve to mogli videti, i durbinom, i slobodnim okom, polegavši po žbunju, ne ostade ništa drugo, već da se ne pleću u te stvari. Odjahavši konje, oni se ćutke zgledahu, očekujući da im Berenklau pošalje nove zapovesti.

Karlo Lotarinški međutim bio je već sklopio primirje i po logorima Srba otpoče, još istoga dana, dreka uz jeku gusala, lelekanje i điskanje u kolu. Bubnjevi su udarali, a telali vikali zapovesti vojnicima da se čuvaju pljačke, za vreme primirja, jer će se i najmanja krađa zelja ili voća, iz obližnjih vrtova i sela, plaćati glavom.

Tako eto, Podunavski polk, opet, utonu u graju i dreku, među šatorima, raznoseći u svojim razbarušenim kosama vlati slame i sena, mirišući na loj i barut, mažući svoje noge, noževe, puške, fišeke, kajiševe, od jutra do mraka, vežbajući pri tom, pre podne pucanje plotunom, u tri reda, a posle podne paradni pozdrav vrhovnome zapovedniku, pri čemu je ceo puk urlao tačno samo latinsko »vivat«, dok je Karolus izgovarao, i po hiljaditi put, Kalorus, duks, dus, a Lotaringie, Lotragingije.

Razilazio bi se, uostalom, čim bi pao mrak, uprkos svih straža i batina, po okolnim selima, tražeći ma šta da proguta, izmučen i izgladneo. Isakovič je mislio da mora poludeti, ako ovaj i ovakav rat još dugo traje. Kao i Vuič, Markovič, i drugi zapovednici; i on je povazdan čečio pred šatorima Komesara; da nabavi malo žita.

Sa svojim pocepanim šatorima, nešto malo kola u logoru, punom podivljalih pasa, on se stideo od ostalih vojnika. Po najbližim francuskim stražarama, mogao je, i slobodnim okom, da vidi drveće i topove u varoši, stoku što je pasla pred gradskim zidinama i seljake koji su tresli poslednje, neobrane voćke. Ono što se događalo u gradu, ponavljalo se pred njim, kao titranje oblaka, sa uvek istim poljanama, zidinama, stražarama, bastionima i baterijama. Ljudi su tresli voćke, a iza njih je bilo uvek isto šiblje, visoka kudelja i prazan vidik.

Već idući dan obesiše dva Vuičeva vojnika, zbog krađe jabuka. Četa nemačkih konjanika, pop i dželat obilazili su okolinu i vešali na mestu. Pop je ispovedao pred smrt.

Isakovič promeni šator i dade sebi iskopati u zemlji kolibu i pokriti je travom, okrenuvši izlaz tako da varoš ne vidi. Kroz otvor, video je logor svojih ljudi, pun razbacane, istrulele slame i pse. Psi se vijahu, igrajući se, bacajući slamu njuškama u vis. U neizvesnosti, nije se usuđivao da napušta logor, dok su njegovi oficiri odlazili ne samo u druge pukove, već i u lov, i krčme, po obližnjim varošima, tražeći devojke.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Pri kraju leta, u strašnoj zapari, Isakovič je živeo, tako, teškim životom, od danas do sutra, jednako uveren da se iz ovog rata neće vratiti. Ćutljiv, video je sve što se oko njega dešava i gorko se kajao što je uopšte tražio viši čin. Bilo je jasno da se vremena turskih ratova više neće vratiti, i da su njegov i Vuičev i Horvatov puk, Karlu šesta briga.

Nepoznata zemlja, po kojoj je ratovao, sasvim ga je zamorila, a imao je i mnogo mrtvih. Sastanak sa onom matorom Princezom grizao ga je u mozgu kao neki crv, a nekoliko dana bilo mu je nezimerno žao svoga sluge Arkadija, čije mrtvo telo nije nađeno, kao ni ona njegova dva konja. Svakako da su seljaci bili našli i opljačkali mrtvaca, konje odveli, a leš, možda, bacili u Rajnu.

Isakovič je, bar je on tako mislio, završavao svoj život, tu, pred Štrasburgom. Njegove teške čizme behu izgubile svaku boju, a njegove čakšire, natrag kao džak, svaki oblik. On ih je krpio sam. Od hoda, vetrova i Sunca beše u licu došao kao bakar, zadrigo i očvrsnuo od napora. Opet se činjaše kao puno, teško bure, sa velikim svojim trbuhom. Omatoreo sasvim, počeo je ipak, posle dva dana spavanja, da čkilji za seljankama, kraj sve tuge u duši. Misleći da će umreti, beše se raznežio, ali je konje udarao pesnicom.

Nije se uopšte brijao i lice mu zato bi mirnije, skoro blagog izraza. Tek kada i njegovom puku dodeliše jednog katoličkog sveštenika, njegove žute oči, sa malim, crnim tačkicama, dobiše neki grozničavi sjaj, koji na putu nisu imale. Govoreći drukčije nego svi njegovi oficiri, blagočestivo, kao pop, birao je tih dana Ijude, koje je mislio da treba otpustiti kućama. »Pročitaite sie so userdiem, — reče kapetanu Antonoviču, predajući mu spisak odabranika — i ispravljaite me, ašče negde pogrešenii obreščete. Napišite: črez Lorenu rukoju voenuju proidoše i voevaše; domu priidoše, i pri nem v službah voenih biti...« U stvari, bilo mu je žao, što, šaljući svoje Ijude u Varadin, ne može da ih, tako, svojim kitnjastim potpisom uputi u Rusiju.

Jer, mučen bolešću o kojoj nije hteo da brine, a razočaran u svom iščekivanju proizvodstva, doveden do besnila teškoćama oko nabavke brašna i mesa za vojnike, čestnjejši Isakovič, za vreme tog primirja, pred Štrasburgom, ležeći u svojoj jazbini, najposle konačno uvide da je postao smešan i uzaludan, kao neki matori, odebljao pop, koji jednako popuje, ali koji u stvari nije više ni za šta. Kao što to biva u početku starosti, pred njim se jasno ukaza bezdana praznina, u kojoj nema ničega.

Polazeći u ovaj rat, četvrti put u svom životu viđajući smrt, on se nadaše pri polasku da će se nešto najposle svršiti i ispuniti, što se eto nikada ne svršava. U nekoj vanrednoj vojsci, u nekoj divljoj bici, mišljaše da će se pojaviti on i njegovi Ijudi, silni, proslavljeni i nagrađeni nečim, što nije znao šta će biti, ali što je zamišljao, kao nešto osobito prijatno i značajno, i za njega i za njih. Pošavši, on je ostavljao za sobom brige, koje mu tog proleća naročito dodijaše, svađu s bratom oko ženinog novca, bolesno dete, krastavo po celom telu, otužnu ženu koju više nije mogao da savlada, najposle celo to selo, u blatu, pod Varadinom, što je počelo da nabija kuće od zemlje. Tužakajući se svaki dan, očekujući od njega i da mu da jesti, i da mu nađe balvane i grede, i da ga upiše u vojsku, seljakajući se pri tom i bežeći od njega u starija sela i bogatija, okolna naselja. Mučeći se poslednjih dana, pred polazak, oko kopanja bunara, tražeći pijaću vodu, i oko dizanja crkve nasred sela, Isakovič ode rado, uveren da je to sve bedno i ništavno, a da je ono što ga u ratu čeka, silovito i svetlo i može da se završi nečim divnim, i za njega, i za sve te njegove ljude.

Pred polazak, život mu beše dodijao ne samo zbog nemaštine i bede koju je sretao u svojoj kući, u svojim kolibama, svojim oborima i u celoj okolini svoga sela, duž reke, sve do Varadina, već i zbog neprijatnosti što ih je imao sa markizom Gvadanji, komandantom Oseka, radeći na novoj raspodeli slavonskih sela, upleten u isto vreme u moljakanje i pismene peticije patrijarha Šakabente. Tako da mu se činjaše da svi, kao i on, osećaju uzaludnost svega toga što žive, što se naseljavaju, što tumaraju, što leleču i što se plode, tu duž Dunava. Iz maglovitih isparavanja baruština i blata, Iz jedne neizmerne patnje, koja se ponavljala svaki dan, pri seobama, pri davljenju stoke, pri oranju u blatištu i po slatinama, činilo mu se da će odjahati na neki visok breg, u proletno, toplo jutro, gde će dobiti nešto što će im svima pomoći, što će ih sve razveseliti. Predosećajući da se neće vratiti, ipak je pomišljao da će pri povratku, kad siđu na drugoj strani toga, što mu se činjaše kao breg, jahati kući svi zadovoljni, nalazeći sve izmenjeno i radosno. Decu i ženu ostavljaše u bratovljevoj kući spokojno, a što se tiče naselja, i onih što ostadoše na domu, činilo mu se da će možda i o njima neko brinuti, tako da će ih zateći u visokom žitu, što je već i u ravnici nicalo, oslobođene pomora i boleština. Krađe i ubistva, o kojima je imao kod svoje kuće svaki dan da raspravlja, mislio je da će zaboraviti, a nad svim tim njegovim vojnicima, i kolima, duž celog puta na ratište, nadao se da će biti ispružena kao neka Božja ili ćesarska ruka. Zato je naročito pazio da se lepo ispišu imena i stanje pojedinih sela i četa, u popisu koji je Komesar imao da pošalje, po naročitom kuriru, Ratnom Savetu u Beč.

Odrastao uz oca koji je još Savojskom prodavao stoku i koji je svu svoju decu, braću, rodbinu, i sva svoja kumstva i poznanstva terao u austrijsku vojsku koja je potiskivala Turke, imao je u mladosti čak i lep život u toj vojsci. Mažen i često nagrađen, on je nosio u sebi neki maglovit, ali duboki pojam sreće i zadovoljstva, u nadi da će se sve to ratovanje svršiti nekim opštim mirom, u kom će i on, i njegovi srodnici i poznanici, i svi njegovi vojnici biti odeveni u neko naročito svečano i gizdavo odelo, pa će tako, u krug, obići ratište i carevinu, na vidik celome svetu, koji će uzviknuti: gle, Srbi!

Pod uticajem očevih obećanja, koji mu je punio glavu o povratku u popaljenu i poklanu, opustelu Serbiu, on je u vojsci živeo ne samo u miru, već i u sva tri svoja rata, bezbrižno i zadovoljno, očekujući jednako nešto prijatno što će svima njima da se dogodi. Tek posle očeve smrti, zapadajući sve dublje u taj vojnički život, naseljavanja, popisivanja, gomilanja Ijudi i stoke, po tvrđavama i vojnički raspoređenim selima, Isakovič oseti da ništa bolje ne biva i tek tada primeti oko sebe blatišta i baruštine, bedu svojih Ijudi, život, svaki dan isti čemerni život, u selima i šančevima, po kućama na vodi, po kolibama i oborima, po rupama iskopanim u zemlji.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Prežive tako, poslednjih godina, sve neprijatnosti seljakanja i službe, i sva razočaranja starijih od sebe, u poslovima vojnim i patrijarha. U ovom ratu pak, počev od Pečuja, išao je, u gomili, sve teže. Ponižen, kako mu se činjaše hotimično, prešao je Rajnu posmatrajući svoja, dela kao da ih nefeo drugi čini, gazeći medu lešinama kroz zapaljenu ulicu, kao u snu. I tek tu, za vreme tog nesnosnog primirja, pred Strasburgom, oseti najposle tu groznu, vrtoglavu prazninu pred sobom, u kojoj više nema ničega.

Ležeći u strašnoj pripeci i omorini na zemlji, u niskoj kolibi, pokrivenoj travom što je, sasušena, opojno mirisala, on ostade, danima, skoro sasvim sam, sa jednim ćupom vode, premeštajući se, na pokrovcu i sedlu, sa one strane gde je pripeklo Sunce, na onu stranu gde beše hlad, čisteći pri tom šakom, pod uzglavljem, mrave što su se oko njega skupljali. Sa svojim bolesnim trbuhom, što mu je manje smetao otkad započeše bojeve, ležaše kao u grobu, u toj kolibi, kloneći se ceo dan da iziđe u logor, koji beše načinjen na utrini, među kolima. Prava čerga, u kojoj se urlalo uz gusle, kraj vatre, više od gladi nego od pića. Ispruživši obe svoje noge i raširivši ruke, Isakoviču se činjaše, u polusnu, da dostiže njima čak pod opkope varoši do šatora Berenklauovih, tako da bi tabanima mogao da gurne utvrđenja, a šakama da zadavi nekoliko Berenklaua po logoru. Tako je zaspao, besan i očajan više puta, budeći se pred veče, od pesme vojnika i lupe doboša.

Zadrigao od spavanja i odmora, otežao opet, nadnosio bi se tad, svom snagom, u stišavanju i sumraku, kroz lupu i žagor logora, udarce kopita, klepetuša stoke, zvuke kovačkih nakovanja, u tihu, bezmernu zriku popaca, na celoj toj širokoj poljani, u bezdano ništavilo i prazninu, što ih beše iznenada, ali blizu, pred svojom starošću, ugledao. Bojeći se da ga ne uznemire svojim brigama, ali i svojim gozbama, nije pitao za svoje oficire, ne izlazeći ni do Berenklauovog šatora, gde se uveliko kockalo i veselilo. U samoći svojoj, u očima svega sa slikom nekoliko bednih, nepomičnih kola, sa kojih su visili amovi i pajvani, i sa dugim ravnima sprženih polja i usijanog neba, Isakovič se strmoglav otrese svega čemu se dotle nadao. Za svojim potpolkovništvom, caknu i barona Berenklaua, kome se dotle divio i čitav jedan red nadodoljenih zapovednika, pod perikom. Ne sarno da mu se učini šesta briga sva ta vojska koju su oni vukli za sobom, krčeći joj put svojim pokoljima, već mu i njegova prošlost dođe kao jedno bezgranično ludilo. Ničemu se više ne nadaše, ni od povratka, i sav taj svet, koji se beše naselio tamo dole, u blatu, vide kao izmenjen, žalostan, prevaren.

No za mislima kojima je svu tu vojsku napuštao i prezreo, napusti najposle konačno i ostalo. Ženu i decu tu, za koje se toliko krhao, a kojih nema, nema ni da ga vide, ni da ga dodirnu, ni da mu pomognu. Sve ono blato u koje je trebalo da se vrati, sa svojim životom ludim i praznim i ništavnim. Sve one poslove, koje je hteo još da uradi.

U tamu i bezmernu prazninu utonu mu to veče ne samo ta njegova koliba u kojoj ležaše, nego i sav život. Ode, skinu ga, kao što je nekad skidao srebrom vezene svoje odore, pred ženama, kikoćući se pijano. Babetina mu se pojavi na mesto prve Ijubavi, praznina na mesto gradova, u kojima je živeo, trgovao, ili kopao jarkove, pucao i tukao ljude.

Od sveg života, razmišljajući, ostadoše mu svetle u pameti i sad, samo one sjajne, čiste zvezde, i srebrne, šumske putanje nad kojima se spušta aprilska magla, kojima je projahao u prve dane svoga braka sa ženom, živeći u onoj jednolikoj dosadi male slavonske posade, loveći lisice, a u budućnosti, samo ta bezgranična, zavejana Rusija, kuda mišljaše da se odseli, da bi jednom lakše živeo i da bi se već jednom odmorio i smirio.

Izlazeći te večeri iz svoje kolibe, Isakovič beše u duši daleko od sputanih konja, po slami razbacanih bolesnika, šatora, pušaka i buradi sa barutom, pored stražara koji ga pozdravljahu. Pogledavši u duboke puteve logora, u kojima je vrilo od ljudi i od vrućine, on pogleda i po obzorju. Nesnosna žega činjaše se da neće prestati. Na zvezdanom nebu nije bilo ni jednog oblačka. Brda, što su se dizala u daljini, spržene trave, voćnjaci, sve je mirisalo od prašine i zapare.

Seoski zvonici, u daljini, povlačili su za sobom duge redove drveta i žbunja, duž reke, a na uzvišicama i utvrđenjima Francuza, vide velike stogove sena i šarenilo pokošenih i popaljenih njiva, raznih boja, bakarnih i žutih. Iz besprekidnih nizina, slatina i žbunjem obraslih bara, dizahu se voćnjaci i brdašca, u koja behu ukopani topovi. Varoš, sva treptava od jare i toplote, videla se kao da lebdi, dok su putevi oko nje bili oblačni, od dugih redova konjanika i kola.

Nasloniv se leđima na svoju kolibu, Isakovič, onako neobučen, sasluša izveštaj kapetana Antonoviča, koji je primao službu u logoru za tu noć, i parolu, što mu je posla Berenklau, koji ga je pozvao za sutra na ručak. Ispruživ noge u travu, polomi bilje što mu se beše unelo u lice, svojim sasušenim plodovima, u kojima su zvečala zrna, i leže poleđuške, da se rashladi, pod žbunom što se beše nadneo nad kolibu, posmatrajući netremice, mlazeve svetlosti u prašini što je lebdela na dalekim opkopima. Razgolitivši grudi, otpravi brzo kapetana, narediv nabusito da se, noću, u logoru, niko ko beži ne hapsi, a pri povratku, u zoru, niko ne predaje stražama. Jedva i pogledav vojnika koji mu je, malo dalje, klečeći na senu, čistio pištolje, zagleda se u bezdanu visinu nad sobom.

Čekao je da se smrkne u logoru, udišući miris dima zapaljenih trava, među šatorima vojnika. Uz lavež pasa, spuštao se i mrak po poljani. Prve vatre, iza opkopa, osvetliše lica vojnika u daljini, koji su čučeći ljuštili i seckali krompir i bundeve, drobeći ih u kotlove i pekući ih nad vatrom. Nebo se beše spustilo u voćnjake sasvim bledo, i, odmah zatim, prijatno i osetno zahladi. Lelekanje, guslanje i brndanje opet otpoče, a začu se i poneka frula. Svud kao da se širila tišina, za sumrakom. Uskoro se zamagli tama u logoru, prašina zavi sve, sem vrhova voćnjaka dalekih, i Isakovič se smiri.

Prazno je dakle bilo, pred njim, za navek, i uzaludno, za njim, sve što beše prošlo. Ništa nije postigao, ni u ovom ratu, kao ni ostali, i sve to njegovo hodanje i seljakanje samo se jednako nastavljalo. Do dna međutim, u sebi, osećao je da je nemoguće da sve to tako prođe, i kako ga vuče glas neki, u njemu, obećavajući mu nešto vanredno, pri svršetku.

Pred praznim jazom, ludom provalijom do koje beše stigao, uvidev da mu je život prošao i da ga više popraviti ne može, kao ni nisku sudbinu svih tih, koji su pošli sa njim i koji će ili izginuti, ili se vratiti tamo u blato, sve po tuđoj volji i za tuđ račun, odrekav se svake nade, on je ipak osećao nešto nad sobom, kao i to nebo što je letno veče hladilo.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Videći, po širokim, praznim poljanama, do reke, i, iza nje, do brda u plavetnilu, oseti i to, u toj daljini, da nije ni on rođen za svu tu neizrecivo otužnu dosadu i prazninu u kojoj se našao. Negde, kao i taj snop sjaja što je stajao na vrhu voćnjaka, iznad varoši, sa zvezdanim nebesima za sobom, u tami krovova što su u dubini bili puni golubova i lasta, mora da ima nečeg nebesnog za njega. Lak život, vedrina, događaji što se slivaju kao čisti i hladni, prijatni, penušavi slapovi, moraju biti negde i za njih dostižni. Odseliti se treba zato, otići nekuda, smiriti se negde na nečem čistom, bistrom, glatkom kao površina dubokih, gorskih jezera, mišljaše, dok je oznojen ležao kraj svojih pasa, koji su dahćući hvatali muve, ispruženi po slami. Otići sa ostalima, i sa patrijarhom, iz onoga blata, iz neprekidnih ratova, službi i obaveza. Živeti po svojoj volji, bez ove strašne zbrke, idući za svojim životom, za koji se i rodio. Idući nečem vanrednom, što je kao nebo osećao da sve pokriva i završava. Tako da mu se sve što je dosad činio, ne čini ludo i uzaludno, a budućnost da mu bude shvatljiva i u njoj da se ovo prazno, grozno čekanje na mir jednako ne produžava.

Nikad, kao u tom strašnom bunaru očajanja, nad koji se beše, iznemogao, nadneo, posle tolikih nedelja napora i tumaranja, Vuk Isakovič nije osetio toliku žudnju za nečim radosnim, svetlim, što bi baš on mogao da izvrši, da proživi, a ne da ode tako bedan, omatorio i prazan, sa ovoga sveta. Nikada pre čestnjejši Isakovič nije osetio da bi tako rado osluškivao neki šapat, kroz to zvezdano nebo, koji bi mu šaputao o neprolaznoj njegovoj određenosti da predvodi svoj puk, koji mu se sad učini draži od svega na svetu i bolji od svih drugih pukova i nikada pre toga nisu mu se činili ni oni što ostadoše doma, tako dostojni da im svane. Za nečim nadzemaljskim zažude te noći Vuk Isakovič, ne samo za sebe; već i za svoje, zaspavši pred svojom kolibom, u zapari letnje noći pred Štrasburgom, osetiv da je prevaren, ponižen, a da beše rođen za nešto čisto, svetlo, vanredno i neprolazno, kao ti komadi neba, što srebrni i plavi lebde svu noć, ispod sjajnih sazvežđa, nad krovovima varoši, travama, brdima i rekama, duž kojih su treperile logorske vatre vojske, koju je, kao tiha, letna kiša, zasipala mesečina.

***

Ujutru, sutradan, tek što se beše probudio ču da su, te zore, opet obesili trojicu, uhvativši ih kod jednog obližnjeg sela da kradu. Kapetan Antonovič, u svom neuredno napisanom izveštaju, naročito mu naglašavaše: da je profus, koji predvodi četu dragona, jedna pijana bivolčina kirasirska, koji Ijude bije balčakom po nosu i niti ih ispituje, niti ih saslušava, već ih veša o prvu granu. Pri tom uz četu ide neki katolički pop, koji ispoveda i pravoslavne, tako da oni plaču od žalosti dok ih vešaju, nemajući kome da se mole i kome da preporuče svoje, u dalekom zavičaju. Najzad, pošto su obešeni ostali da vise tri sata, kapetan Antonovič molio je za naređenje da ih preda na sahranu potpolkovniku Arseniju Vuiču, jer su Ijudi, izgleda, u poslednjem trenutku, dali lažan iskaz i nisu iz njegovog puka.

Gurajući glavu u vedro, umivajući se pred svojom kolibom, Isakovič pomodre od gorčine i besa. Dok mu je sa brade voda kapala na gole grudi, oseti kako mu srce uznemireno tuče. Naredi da se Antonoviču odgovori da pošalje do mrtvih odmah kaluđera i da ide pred Berenklaua, a da se u puku kaže da niko ne izlazi iz logora bez noža. Zatim, presvlačeći se, pogleda iza kolibe puteve.zakrčene kolima Francuza, prašinu i polja nad kojima su nisko treperile ševe i, obišavši pogledom predstraže, opkope i bedeme, vide na dnu vidika red bagremova i voćaka, pred nekim zaseokom, pomisliv da svakako tamo vise.

Klonu i opusti se sav, dok su mu spremali konja, pri tom zurenju u otvoreno polje, u kom je, nad jarkovima, zaraslim čkaljem i koprivom, spuštalo se sivo nebo, mutno, pred kišu.

Konj, inače miran, opuštene njuške do zemlje, frkćući u plevu, trže se kad mu priđe. Dok je sluge pritezaše, životinja se poče vrteti u krug, gledajući ga uznemireno svojim velikim, crnirn očima. No kad je udari pesnicom, zadrhta i stade, i on usede. Sa mišlju da još može kao mladić da pojaše, krete, tresući se, preko poljane, zatežući kajiševe u pojasu.

Pokasa pravo u tu zagušljivu, sparnu, natrnurenost jutra, projahavši pored ergela Berenklauovih, velikih naslaga ruda i točkova, džakova i plastova sena, kraj ukopanih topova, kroz razvaljene plotove i posečene voćnjake, na jednoj blagoj uzvišici.

Zagledan, netremice, u one bagremove, u kuće, u daljinu, njemu se učini da se nikako ne približuju. U širokom zelenilu polja, na dnu obzorja, učiniše mu se tim nepomičniji što ga je konj tako strašno tresao; frkćući besno nad žbunjem kopriva, nad džombama i prekopanim baštama, spotičući se i lupajući kopitom o kopitu.

Bio je mutan i vreo dan i on se sav preznoji dok stiže. Već izdaleka primeti, duž nekog ustajanog potoka, bostane i visoku kudelju, pa kuće, krave i njivu, u kojoj još beše visoka trava, puna turčinka. Kod jednog velikog plasta slame, koji beše pun živine, oko nekih dvokolica sa velikim točkovima, bilo se iskupilo mnoštvo seljaka, seljanki i dece. Pred njima, držeći svoje konje za uzde, stajahu dva dragona, očevidno vrlo zadovoljna. Iz žagora koji oko njih vladaše, iz držanja žena i devojaka oko njih, iz načina kako su teglili noge i brisali vratove, razumeo je da su igrali.

Nagnavši konja preko jarka, Isakovič zamače iza drugih kuća i kudelje, baš kada bi ga bili ugledali, tražeći da se probije kroz opale plotove na drugu stranu bostana, gde je, duž ustajale vode, bilo poređano osam bagremova. Nekoliko kapi tople kiše pade mu u lice i on zadrža konja. Nad glavom začu svraku i, odmah zatim, vrane.

U istom trenutku konj, trzajući se, pođe natraške i stade kao ukopan, drhćući nogama.

Pomolivši se iza kudelje, Isakovič vide pred sobom dve ševe, kako trče po pokošenoj njivi što se dizala prema jednom brežuljku, koji je prikrio dobar deo Štrasburga u daljini i, trgavši konja za uzde, desno, iznad bostana, voćnjak na nekoliko koraka i, obešena na prve tri kruške, tri strašila, potpuno mirna, nad praznim, dalekim poljima.

Bili su obešeni tako nisko, da su skoro dodirivali tikve i lubenice i njine velike, žute cvetove, među kojima beše i ogromnih krastavaca. Pošto im ne behu svezali kolena kad su im bili skinuli opanke, to im bose noge behu raskrečene, kao da su hteli da sednu na nešto visoko, u svojim tesnim, surim čakširama. Bosa stopala im behu sasvim modra, kao promrzla i otekla, i, videvši tih šest zgrčenih nogu, kao šest oderanih jagnjeta, Isakovič se jedva usudi da pogleda gore.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Bili su im vezali ruke na leđima, ali im preko lica nisu bacili nikakve krpe, te im se oko očiju i nosa rojile sitne mušice. Obešeni o stabla voćaka, blizu zemlje, gde su se račvale grane, visili su nepomično, zavrnutih glava, kao da ludo poskočiše sa drvećem na leđima, iznad tog jarka, punog ustajale vode, duž bostana. U praznini iza njih, od stoga do stoga slame, letela su jata vrabaca.

Najbliži je bio obešen o jednu krušku, na kojoj beše još dosta zrelih plodova i, ma da mu konj ne htede ni koraka bliže da priđe, Isakovič ga, užasnut, vide sasvim jasno. Bio je omanji i gojazan čovek, i možda se dugo branjaše i otimaše, jer košulja mu je, sva iskidana, visila iz pasa i iz grudi, a odeća mu beše pocepana, i na kolenima i po rukavima.

Glava mu beše klonula nalevo, razbarušena, sa gušom svom podnadulom i punom krvi, modrom, i oteklom, iznad užeta, do kog je visio poplaveo jezik.

Srednji beše čovek ogroman, dugih brkova, čija je jedna noga bila dignuta daleko od zemlje, iskrivljena i prekrštena preko druge, koja je dodirivala zemlju. Grana o koju beše obešen bila je odvaljena od stabla, za vreme njegovog samrtničkog ropca i sa nje behu kruške pale na zemlju. U strahovitoj borbi svojih pleća, protiv stezanja ornče, beše sav nabrekao, tako da mu se donja vilica, svojirn ogromnim, žutim zubima bila zarila u gornji deo usta, sva krvava. Viseći zadavljen, zaturene glave, beše iskolačio bele oči u nebo, sav pomodreo.

Samo su trećem uspeli da skrhaju vrat, tako da je visio prav, s glavom opuštenom toliko da mu se lice nije ni videlo, no samo kosa i prosedi brci, sa kojih je kapala krv.

Posle tri sata, tek, kad je kiša već pljuštala, skidoše ih dragoni i položiše na kola, sred dvorišta onih kuća kraj kojih behu uhvaćeni i vezani. Isakovič je bio poslao oba kaluđera iz Vuičevih pukova, da ih opoje. U njegovoj kolibi proticala je voda. On je zaspao i to veče drhćući od zime pod kolima, u potpunoj tišini prokislog logora, u kom i psi behu zamukli.

Tek što se probudio idući dan, javiše mu da dva njegova vojnika leže, pretučeni, u glavnoj straži logora, i da je treći, veteran, koji je nosio u svojoj marami glavicu kupusa, za koju je uostalom tvrdio da ju je kupio, sa nožem u ruci uspeo da se otme dragonima i da pobegne.

Dežurni đeneral je Isakoviča već pre podne saslušao, a pred veče beše lično izveden pred Karla Lotarinškog, koji se bojao da će begunac otići neprijatelju. Dok je govorio, gledao je Isakoviča, bradatog i besnog, začuđeno, lornjonom.

Od toga dana nisu više vešali.

Batinali su samo one koje uhvatiše u polju, a Isakovičev begunac pojavi se, predveče, u logoru i bi još i nagrađen, sa pet zlatnika, kada Karlu Lotarinškom pokaza svoje telo izriveno ranama iz turskih ratova.

Kroz dva dana francuski husari prekidoše primirje i slavonski pukovi odoše pod Cabern, gde je Berenklau izmislio, za Trenka i konjicu Markovičevu, zasedu, u kojoj cela posada tog grada propade i predade čak i svoje štabove.

Isakovič je osvanuo, pospan, na puškomet ispred varoši, pod brdom, u nekom toru punom ovaca. Uhoda austrijska, koja ga je vodila, dovela ga je neprimećenog sasvim do francuskih predstraža. Polegavši po visokoj travi, Podunavski polk još jednom imađaše vremena da se dobro najede, pre no što se uspeo na brežuljak, četvoronoške, otkuda ugleda, u voćnjacima, prve kuće varoši, tako blizu da mu oči zasenuše od blještećih prozora. Njegovi veliki, crni klobuci pojaviše se na vrhu brežuljka, u visokoj travi, kao neko crno stado što je nagrnulo preko brega, iz torova. Francuzi ih primetiše i pripucaše na njih, našto se sa svih strana po brežuljcima i žbunju i šumama, razleže pucnjava.

Bez ikakvog reda, spuštali su se, kotrljali sa brežuljaka Isakovičevi ljudi, prema prvim kućama što behu zapaljene, kao i kapije varoši, bombama iz topova. Sedeći do grla u travi, oni su se dimili, kao neki bezbrojni, mali dimnjaci što se pod zemljom primiču sve bliže.

U varoši koja je pred njima, u bregu, bila nepomična, mrtva, izumrla, gorelo je na dva mesta. Na putu u gornji deo grada, gde behu utvrđenja, videla se, u prašini, pešadija i artiljerija, pomešana, kako odmiče. Vuičevi pukovi, podišli sa Zapada, tukli su je, pri odstupanju, klečeći i stojeći u dva reda, ispred jedne šumice, komandovani sa konja, vičući pri tome i sami komande tako strašno, da se pojedine reči čule, preko brda i kroz drveće, čak na drugi kraj varoši, osunčan i još miran.

Isakovič, batrgajući se po jednoj pokošenoj i kosoj uzbrdici, naslanjajući se desnom rukom o zemlju, ispade sa svojim slugama na drum, koji se provlačio kroz voćnjake, i ugleda, pri ulazu u varoš, kod izgorelih stubova i zažarenih greda stražara, nekoliko husara, koji zavitlaše konje i odjuriše čim ga primetiše.

Trčeći prema upaljenim kućama, vide još kako husari zamakoše među zgradama i odmah zatim potpuno praznu, široku ulicu, u kojoj behu zatvoreni i zapušeni svi prozori. Njegovi vojnici, videvši ga kod prvih kuća varoških, trčali su sad u visokoj travi, prema njemu.

Za njima, u onoj istoj dolini, u kojoj se beše i on približio, primeti Berenklauova kola i feldmaršallajtnanta, u odelu prostog vojnika, kako žurno korača kraj konja, opkoljen oficirima, vičući mu nešto izdaleka, mlatarajući rukama.

Isakovičevi vojnici protrčavali su, odmičući u varoš, osvrćući se za njim, ispunivši ulicu svojom vikom i trčećim korakom. Za trenut samo, osvrte se i on oko sebe i vide drveće, drum koji se peo iz doline za njim, topove koje su privlačili bliže, i gomile vojnika koje su nadirale sa obe strane druma. Zatim, pogledavši krovove nad sobom, prozore, sa ćupovima cveća, i svoje pse što urlikahu nasred ulice, uzdignutim vratovima, propusti sluge koje odvedoše konje, a od kojih jedan konjušar, neočekivano, pade na kaldrmu, kao proštac.

Ušavši žurno među kuće, Isakovič više nije mogao da čuje šta mu dovikuju, od larme i praska pušaka. Vide još samo, pred sobom, u dubini varoši, kako njegovi vojnici ginu, skaču i kako, za čas, isprazniše sredinu ulice, pribivši se desno i levo, uz zid. Zatim, primeti da i oko njega padaju. Plotuni francuski treštali su mu u lice.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Pri odstupanju, sva ona gomila francuskih vojnika pokuša da se dohvati izlaza, na drugom kraju varoši, kod utvrđenja, na bregu, bežeći prema šumama, gde se nadaše da će naći spasa, i ne sanjajući da ih tamo čeka Trenk, sa svojim hrvatskim pandurima i slavonskim »razbojnicima«. Zakrčivši izlaz iz varoši, ta gomila je složno pucala, plotun za plotunom, i široka kaldrma, ćoškovi t kapije kuća ispuniše se mrtvima, sa čijih se glava otkotrljaše crni klobuci.

U tom paklu, duž zadimljenih zidova, pred mirnim konjima što se na pucnjavu nisu ni trzali, sa svojim psima što su začuđeno njušili miris baruta, zagledajući mrtve, išao je Isakovič, ne znajući gde je njegov puk, jer se ljudi behu pomešali.

U strahovitoj dreci i pucnjavi, primeti najposle da i sa zapušenih prozora i zamandaljenih kapija pucaju na njih i zastade. Skloniv se pod jednu kapiju, nad čijim je svodom bio ispupčen prozor, ukrašen velikim plavim petlom od drveta, stajaše tako između života i smrti, što su bili tako bezumno, suludo, neshvatljivo, blizu jedno drugome. U isti mah, skoro bez ikakve razlike, mogao je biti i u ovom svetu, sa visokim travama, sa zelenim brdima, u ovoj praznoj ulici, po kojoj su ubijeni ležali kao lutke šarene, a ranjeni jaukali u mukama, ali i u onom drugom svetu, u tišini, među mrtvima.

Kada meci obiše zid oko njegove glave, on se saže još malo i poče se raspasivati, zadržavši samo sablju. Iznenada, iza zida, na nekoliko koraka pred njim, pojaviše se dva neprijateljska vojnika, ne znajući gde su. Još pre no što se osvestiše, Isakovičeve sluge izudaraše ih puškama i noževima, tako brzo da jedva zakrkljaše.

Vojnici koji su dotrčavali do njega, našavši ga najposle, sagnuti, zgureni u pucnjavi, javljahu mu ko sve pogiba. Od dima, jedva je mogao u dnu ulice, među kućama, da razlikuje vojnike koji se puškarahu plotunima, na odstojanju od svega nekoliko desetina koraka. Videvši da se za njim opet pojavljuju, batrgajući se, po bombama razlupanoj kaldrmi, velika putnička kola barona Berenklau, Isakovič naredi vojnicima da pucaju u visoke prozore, a kod nižih, u kuće. Zatim odbacivši i klobuk, pujdajući svoje pse, ispade na sredinu ulice, sa golom sabljom u ruci, trčeći od vojnika do vojnika, koji pođoše, čim ga poznadoše, na juriš.

Primetivši redove svojih vojnika, što su obvijeni dimom obarali plotune, vičući sami sebi: »dešarž, pervi, ftori, pervi, ftori ...« on ih podiže sa kaldrme i trže za sobom, urlajući od milja grupama veterana, kojima su mlađi punili puške: »Serbi! — za grafa Valisa! Serbi! — za grafa Valisa! ...« mlatarajući pri tom sabljom, osvrćući se, pazeći da ga, ako ga neprijateljski vojnici pogode, ne pogode bar u leđa.

Tako je izginuo te večeri, do mraka, Slavonsko-podunavski polk, po brdovitim ulicama Caberna, potisnuv neprijatelja u zasede Trenkove, koji ga onda smrvi.

Šest dana stanovao je posle baron Berenklau u najboljoj kući, na trgu varoši, spavajući opet u svilenoj, dugoj košulji, na postelji, dok je ispod grada, po jarkovima, Podunavski polk sahranjivao dva dana svoje mrtve, među kojima beše i više oficira.

To uzeće Caberna razbi kapiju Elzasa, ali ostade poslednja bitka puka na tom pohodu. Posle šest dana Karlo Lotarinški krete u masama na Rajnu, prešavši je po zapaljenim mostovima, kod sela Dajnhajma.

Polk Isakovičev pri prelasku prvi, bio je sad poslednji koji pretrča preko zapaljenih balvana.

Za njim, na drugoj strani Rajne, ostade samo prah i dim što tako brzo iščezne.

Ono što je posle došlo bilo je sasvim čemerno.

Glad i žeđ i hod, neprekidni hod, kroz Bavarsku, neprijateljsku, opljačkanu, praznu, sve do Češke.

Jesen beše ranije došla nego inače i vreme je bilo kišovito. Isakovič spavaše pod kolima, dotučen bolešću, brigama i mukama. O bratu i ženi sve dotle ne dobi vesti uopšte, tako da ih beše skoro zaboravio.

U puku se proču da će zimovati u Oberpfalcu, a da se njini ostali pukovi tuku protiv Prajsa. Govorilo se i o tom da će ih poslati kućama i da će ih razdeliti među ostalim, ćesarskim pukovima. Da Isakoviču sasvim zacrni, dodeliše mu tih dana u puk i dva nemačka oficira. Kroz dve nedelje, potom, okovaše kapetana Pisčeviča i odvedoše ga da mu sude, kao bajagi zbog spremanja pobune. Karlo Lotarinški bio je otputovao u Beč i vrhovnu komandu preuze Baćanji.

Ulogorivši se posle kod varoši Šerdinga, kraj reke Ina, Podunavski polk nestade u jesenjim maglama i kišama Isakovič je spavao. Po ceo dan spavao, pod kolima.

Jednog dana ču da ga u varoši traže i da se jedan trgovac raspituje za njega, koji mu donosi vest od brata, preko jednog bečkog trgovca, Dimitrija Kopše.

Isakovič zato siđe predvečer na reku, očekujući kod skele da mu se, sa druge strane, javi čovek po koga beše poslao vojnika. Pošto je bio vetrovit i hladan dan, sedeći na jednoj staroj, nasukanoj skeli, pod strmom obalom, među mračnim, velikim žbunjem, on je u tami jedva mogao da raspozna čamac i Ijude, kad se otisnuše sa suprotne obale.

Mrak je padao u mutljag pred njim, i, pošto je kiša sipila sa celog vidika, on jedva dočeka da može da ustane i priđe bliže vodi što je tekla pred starim balvanima, na kojima je sedeo. Primetivši čun što mu se bližio, nestrpljivo viknu svog vojnika, koga beše poslao u varoš, pa zatim nemački, i trgovca.

Čovek jedan, zaogrnut vojničkim ogrtačem, diže se tad u čunu, dovikujući mu po vodi da mu donosi vesti od brata i, pošto Isakovič siđe sasvim u blato, da mu donosi vesti o ženi. Isakovič vide kako se čun, veliki i crn, približava, kako ga zaobrću veslima da bi uzeo tok vode, sasvim mračne, do nekoga drveća, gde je svetlucala varoš. Nečujan, posle poslednjih udaraca veslom, čun se približi obali i on ga dohvati, privlačeći ga rukama. Neki krupan čovek tad, koga njegov vojnik zadrža da ne padne, reče mu da se zove Ahim Rigel, da je trgovac u Šerdingu, da je pre tri nedelje bio u Beču, gde ga je njegov poznanik Dimitrije Kopša, trgovac, molio da preko svojih prijatelja potraži Vuka Isakoviča u Engelštatu, u vojsci, jer se ni na kakva pisma ne javlja, pa da mu kaže da su mu deca zdrava, kao i brat, a da mu je žena, gospoža Dafina, umrla.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
VIII - SNUŽDIVŠI SE, NAD PRAZNINOM POROĐAJA, ONA UVIDE DA JOJ DUŠI, NI U DECI, NEĆE OSTATI TRAGA I UMRE, ŽELEĆI ŠTO NE MOŽE DA ZASITI BAR TELO, RAZDRAGANA UŽIVANJIMA

Dan kada je gospoži Dafini došao suđeni čas, bio je topal, letnji dan, krajem avgusta, posle tronedeljne suše.

Krvarenje njene utrobe, što beše prestalo neko vreme, što ga možda turski hećim, svojim kupkama, ili lekar iz Osečkog grada, svojim gvozdenim cevima, behu zalečili, počelo je iznova.

Iz krvi njene, zatim, poče da se širi neki strašan zadah, tako da su sve babe iz kuće okupljale se oko nje, krsteći se i bajući joj.

Poslednju noć, pred smrt, provela je u groznici, moleći neprestano devera da se odveze patrijarhu, i da izmoli dozvolu da je može preneti u manastir. Nadala se, još uvek, da će se tamo isceliti. Smirila se tek u zoru, kad ču kako vedrima zapljuskuju intov Aranđela Isakoviča i izvode njegove konje. Dever joj je zbilja odlazio. On se bio rešio, najposle, posle tolikih nedelja oklevanja, da ide patrijarhu i da uopšte govori sa popovima o svetoj tajni venčanja, o braku koji je, nekad, za svoga brata sklopio, a sad, baš on, razorio.

Poslednju zoru u svom životu, dakle, gospoža Dafina niti vide, niti ču.

Izmučena groznicom, zaspa ispružena i nepomična, od iznemoglosti, kao mrtva, sa očima svojim upalim, sa kožom ispod koje se videla svaka kost i svaka žila i žilica.

Poprskana, kao jutarnjom rosom, hladnim znojem što joj se beše slio na očne kapke, u krupnim kapljicama, ona se nije više micala, ni budila, dodirujući svojim pomodrelim usnama i nozdrvama svetlost dana, isto tako neosetljivo i nečujno, kao i bela peć, kraj njene postelje, kao i njena stolica, sa jastucima, kod rešetke prozora, kao i vrata, što behu, u. polumraku, uokvirena tankim okvirom svetlosti koja je prodirala i kroz pukotine.

Ležeći u zanosu, ne vide više promenu boja po stvarima, i sve jasnije senke gvozdene rešetke prozora, iza zavesa, koje beše navikla da gleda, inače, svakog jutra. Ni let krupnih muva po zakrečenoj tavanici, praćen tihim zujanjem, pojačanim pri kraju, kad se svršava, koji je gledala i slušala u bolesti, čim bi se probudila. Nije čula ni šum reke što je oticala, pod tom kućom, svom mirisnom od brašna, šum koji je u početku uznemiravao, a docnije uspavljivao, kao i šum vodenica, napolju, na reci, što ga je čula vrlo slabo, izdaleka, ali ipak neprekidno čula.

Sjaj Sunca ne vide kako se razliva sa brda, u vrbake i poplavljene šiprage i baruštine, nad kojima su letele rode i vivci, koje beše navikla da posmatra, sedeći kod prozora, kao i mirna stada na obali, koja su se ogledala, glavačke, u vodi. Nije se budila ni kad nesta s neba i srebrni deo Meseca, koji je, poslednjih dana, sedeći, užasnuta svojim stanjem, od rane zore kod prozora, naročito rado zaticala u plavetnilu. Bez nje se vide i jedan vrlo daleki red drveta, na brdu, što je postajao vidan tek kada bi sjaj zalio sve ravni, a što je već skoro dva meseca dobro znala i zapažala, očekujući svaki dan taj čas, jer bi onda prestalo smradno isparavanje bare i blata, ispod njenog prozora, a Sunce bi je, zavaljenu i ukočenu, obasjalo s nogu do pasa, tako prijatno, da joj se činjaše da će ozdraviti.

Nije se budila ni kad se probudi sva kuća oko nje, svojim lađama, lađarima, ovčarima, i svinjarima, škripom đerma i rikom oko valova, kao ni tada kad joj sluškinje zavirivahu kroz tiho odškrinuta vrata i, videvši je da spava, na prstima prilažahu njenom sanduku sa novim haljinama, koje je poslednjih dana udešavala i šila.

U nesvesti, sa drhćućim usnama, cvokoćući zubima, na kojima se beše nahvatala pena, nije se više doticala ni onih grozničavih, zamišljenih slika koje su joj, kao i te stvarne, bile svake zore pred očima.

Bara i barovitog blatišta, po kome joj se približavao muž, sa strašnim ranama na telu, otvorenim, rasporenim trbuhom, isteklim očima, razbijenim temenom, šireći ruke da je dohvati i zadavi, ma da je ona nestajala iz njegovih ruku, kao sen. Vojničke povorke koja je koračala oko nje, sve brže, u kojoj je, po deset puta, ugledala i svog muža, strahovitog, glavatog i krvavog. Dalekih gradova, po čijim je strmim ulicama, sva zadihana, trčala sa mužem, dok su na njih, a naročito na nju, svi pucali; ne samo neki vojnici, već i oružje što je lebdelo u zraku i visilo sa drveća. Devera svog, Aranđela, koga je u bolesti često i rado sanjala kako je Ijubi pod pazuhom i kako je golica.

Padajući iz nesvesti u nesvest, prekidala je to jutro svaki dodir i sa nebom i sa zemljom. Ležala je nepomično, tamna kao lešina, oznojena, u postelji.

Pa ipak se, pred podne, opet povrati. Progleda umorno, svojim velikim očima; vide tavanicu nad glavom i zakrečenu, debelu gredu, u kojoj su bila duboko urezana četiri slova Hrista. Osvestiv se, ona za trenut poznade svoju izbu, koja beše sva zastrta čaršavima natopljenim sirćetom, i dve babe, koje su neprestano obilazile oko nje, brisući joj usta i oči, uspijajući se i krsteći se. Preneražena, shvati da je na samrti.

Tada htede da skoči od užasa i da vrisne, trzajući se u postelji i tresući glavom po jastucima, dok je babe ne prihvatiše. Njen krik se jedva ču do dvorišta, ma da se njoj činjaše da viče tako glasno da će je čuti i na drugoj obali reke, a njeno trzanje ruku jedva je malo pridiže. Ta slabost, tako iznenadna, prema kojoj se jučerašnja njena snaga činila neverovatna, preplašila je toliko da suludo poče plakati. Na to se po celoj kući razleže plač i vrisak žena. Podignuta na jastuke, mrmljajući izbezumljeno, ona je pokušavala da rukama dohvati nešto, dok su joj brisali znoj i kosu sa lica i smirila se tek kad joj dovedoše decu.

Uzdignutom glavom, širom otvorenim očima, dišući brzo, ona je preletela pogledom, neprestano, od zida, do zida.

Bila je potpuno pri svesti, ali zaboravljajući svaki čas gde se nalazi. Tako je, sklapajući oči da ih opet otvori, gubeći sluh da posle opet čuje i najtišu reč, mucajući da posle opet progovori tiho, ali sasvim razgovetno, počela da se muči i mučila se do noći.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Besmislenim očajanjem zaželela je da vidi, još jednom, muža, ma da je znala, u potpunoj svesti, da je Vuk Isakovič otišao i kud je otišao. Strahujući godinama za njegov život i bojeći se da ga ne ubiju, ona se, grozeći se toga, bila navikla da misli kako će on umreti, ili kako će ga jednoga dana vratiti kući krvavog, tim pre što je i on uvek to govorio. Sad joj se činjaše neshvatljivo da ona umire pre njega, a još više da on nije tu. Činilo joj se da bi sama njegova prisutnost bila dovoljna da njenu smrt možda i otkloni, a svakako da je olakša, tako da bi joj se činilo kao san koji nailazi. Ni na kraj pameti joj ne beše da to možda ne bi moglo biti, zato što mu je ona bila neverna. Naprotiv, mišljaše da bi mu i to pričala, kao i sve druge svoje patnje, za vreme njegovog odsustva. Glavno bi bilo da je on tu, kraj nje, a ona je bila uverena da bi došao, kad bi znao da ona umire.

Četiri puta joj se, to posle podne, činilo da joj muž ulazi i četiri puta pitala je za njega i govorila o njemu, kao prisutnom, tako da se babama, a osobito matorom Ananiju, pričini kao da je vrag ušao u kuću.

U toj svojoj žudnji za mužem, ne samo da nije bila istrajna i isključiva, celog tog groznog dana, već je, naprotiv, isto tako željno, iščekivala i svog devera, Aranđela, i pitala za njega, osluškujući ne bi li čula njegov hod, ili glas. Za vreme bolesti, kad joj je bilo dobro, ona ne samo da nije nalazila više da je žut i odvratan, već joj se, sve više, činio ceo od ćilibara, osobito kad bi joj svojim nemirnim rukama grlio kolena.

Bivši joj se njen život, sa mužem, vraćao u pameti, tog poslednjeg dana, kao sasvim zamagljen, i ona ga uopšte više nije, kao pre, celog premišljala. Sa deverom, naprotiv, koji joj se posle one noći kad mu pade šaka, nije učinio mio, nego tek docnije, činio joj se život, budući život, divan. Divan, jer bi tek sada znala da živi, onako kako, pre, nije ni slutila da se može živeti.

Nerešljiva, u svojim mislima, o svemu tome, ona je primetila da bi tako nerešljiva bila i u sitnijim željama svojim. Osetila je samo da su one ženetine: jedna Turkinja i dve sestre, Rumunke, koje pre nije marila, a koje su joj dolazile u kuću skoro svaki dan, da joj pričaju svoja čuda koja su činile sa muškarcima, imale pravo, jer su bar znale zašto su živele. Ona im je zavidela na razvratnom životu i prekomernim nasladama, i u svojim grozničavim mislima zamišljala scene njinog burnog života. Onako kako ih je sebi, po njihovom pričanju, predstavljala. Pod uticajem uspomena na Ijubavni način i na uživanja svoga devera, ona htede da i poslednjeg dana svoga života uveri sebe da je pošla prema jednom, jezovito prijatnom životu, koji je čeka uz Aranđela Isakoviča. Uopšte prema jednom životu, prema kome je onaj njen bivši život bio ne samo zlehudan, već i uzaludan, strašno uzaludan, sa detinjstvom kod očuha, sa devojaštvom kod tetke, sa udadbom, porođajima i prolaznošću, što je, u nemaštini i seljakanju, bila tako jednolika i tupa.

Dišući brzo i teško, podignuta na jastuke, ona je pojurila još jednom, u mislima, po praznini svog ženskog života, što je, kao i te grede nabijene zemljom, kao i to žito na tavanu, pod kojim se pojavila tavanica, kao i njene haljine što su bile razbacane po sanduku, bio sav razdeljen ćudima i požudama njenog muža i devera, međ kojima se ona našla, kao luda.

Sa užasom u ukočenom pogledu, zaiska da joj se prinese ogledalo, ono isto ogledalo, okovano u okvir od gvozdenog cveća, koje su joj babe, malo pre, gurale pod nos, da vide da li još diše. Videvši svoje upale oči, strahovito čelo i sasušen vrat, ma da ležaše nepomično, nasluti i svu rugobu pokrivenih svojih udova i opet poče da plače. Dok su ta dva muškarca ostajala da žive i da se vesele, omatoreli, sa svojim utrobama, u kojima nema bolesti kao što je njena, ni krvarenja, ona je osećala da će biti bačena iz kuće, kao krpa. Spazivši pod jednim razastrtim čaršavom svoje devojčice, ona je, pogledom u kom je bilo više gnušanja nego žalosti, okrenula glavu od one manje, sve krastave, i zadržala pogled na starijoj, koja, držeći za ruku jednu sluškinju, jednako nešto raspitivaše. I u tom detetu, vide da će ostati samo kao neizvesna uspomena, neodređenog lika, kojeg će joj se kći jedva sećati. Razmišljajući, pre, kako bi bilo da se preuda za bogatoga Aranđela, naročito ako joj muž pogine, ona je kao zaboravljala da ima dece, jer su joj ta deca bila tako dosadna. Niti je mogla da se za njih brine, niti su je o tome pitali. Znajući već da će umreti, ona ih je ostavljala sa osećajem nemoći da ih zadrži kraj sebe, kao i sve drugo što su joj, na jedno kratko vreme, davali, kao da je njeno, a posle joj opet uzimali. Sa njenog tela odlazilo je to sve, ali bez dobra za nju, bez zahvalnosti, bez budućnosti. Ona je ostajala sa svojom groznom, praznom utrobom, iz koje se širio težak zadah, dok se ona previjala u bolovima i mukama.

Predveče, gospoža Dafina dolazila je k sebi, u groznici, još samo na mahove.

Videla je tada, kao senke, nepoznate prilike kako prilaze njenoj postelji, osvetljene kandilom, jer pola srebrobogatoga Zemuna beše nagrnulo da je gleda.

Oko pet sati, otprilike, probudila se i setila konja koje joj Aranđel beše darovao, pa je slabim glasom naredila da im se odnese šećer. U isti mah govorila je o deveru vrlo pohvalno, ističući da će se sa njim preseliti u Budim.

Malo docnije, ona opet pogleda svojim velikim modrim očima, boje zimskog neba, mirno i čisto. Bila je pri potpunoj svesti. Zapita za muža i odmah zatim seti se, hotimice, prve godine svoga braka. Učini joj se opet da je samo ono leto bilo istinsko, sa svojim travama i lišćem, sitnim bubama i mravima, noću srebrnim šumama. Razmišljajući o svojim prvim danima sa Vukom Isakovičem, njegov brat, sa svojim ljubakanjem, sada, dođe joj prosto smešan, toliko joj se onaj prvi i ono prvo vreme njenog braka učiniše divnim. Kao da vide sebe, još jednom, u svojim plavim, žutim, zelenim, drečećim svilama koje je volela, sa svojim snažnim, krasnim nogama i pravim ramenima i oči joj poplaviše od žalosti, za sobom. Bila je i tad još željna ljubavi.

Nije ni primetila da napolju zalazi Sunce, ni vrućinu oko kuće, ni prašinu, nije više znala ni gde su napolju brda, vrbaci, ostrva i nije više čula šum vode, kao ni popa na dnu izbe, koji je, neprekidno, mrmljao grčke molitve.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Oko sedam sati zaiska da odgrnu zavese i da puste unutra vazduh letnjeg večera, u kom se stišavaše napolju sve, i lađe, i stada, i dugi redovi tovara, što su pristizali i zveckali svojim zvoncadima. Početak te večeri videla je već u nekoj magli, sa visokog, znojem natopljenog uzglavlja, obronke brda, bezmernu širinu i vode blatišta usahnulog, od kojih se, u prozoru, video samo jedan deo, sa bedemima grada. U mukama, skupivši poslednju snagu, zaiska da je operu i umiju, i, na zaprepašćenje uplakanih sluškinja, poče da namešta kosu i naredi da joj udese i ofarbaju nokte. Pokrivena svilenom maramom, koju izabra oklevajući, ona dade kesu dukata, koju je čuvala pod jastukom, matorom slugi svoga devera, pa se zatim zagleda u vrata kao da je čekala da neko uđe.

Ležala je posle, umivena i očešljana, mirna, izdišući, sa očima širom otvorenim, tako da nisu smeli da joj priđu, ne znajući da li je još živa, ili je mrtva.

***

Dok mu je snaha umirala, Aranđel Isakovič truckao se putem, u svom intovu, uveren da će ona i umreti.

Lekari mu behu već davno rekli da nemaju nade, jer su oboje bili uvereni da je ona sama pokušala da se otrese bremenitosti i da je zato nešto popila. Predviđajući njenu smrt, obojica ga uveravahu da joj je kraj blizu, jer Turčin mišljaše da joj utroba truli i zato krvavi, a onaj drugi, da joj utroba krvavi pa zato nešto unutra truli. Bili su ubeđeni da će mu snaha umreti.

Aranđel Isakovič bio je uveren, i u to, da o razvodu braka ne može biti ni reči i da nema toga popa, ni patrijarha, koji će je uzeti od njegovog brata da je preda njemu. Ipak je svaki dan obećavao svojoj snahi da će ići patrijarhu.

Od onog dana kad je zatekao snahu povređenu, Aranđel Isakovič beše kao izbezumljen. Stao je i nije odlazio nikuda. Prvih dana stizao je još do Oseka i, Kovina, svojim lađama i svojim dželepima, žureći, ploveći i noću, ćutljiv, govoreći jedva koju reč, ali ga na gornjem Dunavu, u Beču i Budimu, gde je imao velikih naslaga izrađenih koža i oprema za konje, uzalud očekivahu to leto, do u poznu jesen. Kroz nedelju dve dana nije više stizao ni do Oseka, ni do Petrovaradina, pa nije više prelazio ni Turcima. Zelen od besa zbog gubitaka, hodao je nečujno po izbama svoje velike kuće na vodi, zagledajući snahu dok je spavala i Ijubeći je čim bi joj bilo, dan dva, malo bolje. Gadeći se onog što joj se beše desilo, on bi, možda jedini, video na njoj jasne tragove njene vanredne lepote koja se na prečac gubila. Prikupljajući lađe oko svoje kuće i svojih obora, u blatu, on poče izvlačiti i svoj novac iz Turske i Vlaške, šaljući ga na Sever. Nije hteo, kao pre, da je ostavlja, nije hteo ni da zalazi više na Jug, po stoku, nego je rešio da trguje isključivo srebrom, ali isto tako ludo, hrabro, neizvesno i pljačkaški, kao što je trgovao i stokom i hranom. Ipak je najveći deo dana provodio kraj nje, nemoćan da joj prebaci koliko mu štete nanosi u trgovini, ali dajući joj to na znanje svaki put, okolišnim putem, ističući svoju veliku Ijubav prema njoj, kao da je zato trebala da mu bude zahvalna.

Sedeći na njenoj postelji, u svom plavom kaftanu, utegnut svilenim, šarenim pojasom, on joj je svojim žutim rukama stiskao ramena, koja više nisu bila ni onako čvrsta, ni onako lepa, umiljavajući se, svojim žućkastim očima i pljosnatim nosem, golicajući je svojom retkom bradicom, gurkajući je glavom u grudi, kao neki pitomi jarac.

Osetiv da ona, na sve to, prilično hladno ćuti i da njega smatra za uzrok svoje nesreće i bolesti, on bi zatim, obično, počeo naširoko da je podseća na onu njinu strašnu, razbludnu noć, kada je više silom, nego milom, zadobi. Ustima koja mu behu mirisna od skupocenog duvana, i slatka, od turskih slatkiša, on bi je tad sećao njinih Ijubavnih scena, ponavljajući svoje pohvale njenim vanrednim pokretima, lepoti njenih udova, načinu njenog davanja, opisujući sve do sitnica, upaljenim pogledom i prigušenim šapatom, Ijubeći je na kraju svega toga, kao lud.

Gospoža Dafina, koja takve stvari od svoga muža nikad ne beše čula, jer je Vuk Isakovič ćutao, ne samo posle sastanka sa njom, već i za vreme ljubavnih pothvata, nije marila to tepanje, tu blagoglagoljivost svoga devera, posle ljubavi, jer joj beše otužna. Okrenuvši glavu u stranu, zgrčena od bolova, trpela je međutim njegove plahe poljupce, jednim nejasnim osmehom, kao i one kobne noći, ne odavši se da li joj to, zbilja, čini zadovoljstvo.

Aranđel Isakovič, koji se u početku njene bolesti beše zgadio toliko, da je neko vreme bežao od kuće, popustio je posle, preplašen i preneražen, pa je postao tokom njene bolesti pazljiv, jer je imao pri tome svojih računa. U danima kad se njeno stanje poboljšavalo, on joj prilažaše češće, Ijubeći je. Kad joj beše sasvim pozlilo, ne samo da opet ne pobeže, već konačno zastade kraj njene bolesničke postelje. Satima je tada držaše u naručju, kao u nekom prijatnom zanosu.

Ne beše više snažna, ali joj kolena nikako nije mogao da zaboravi. Ne beše više ni strasna, ali joj glas još uvek beše mio i, od njenog zagrljaja, njega je još uvek podilazila jeza požude. Ne samo da više nije mislio da uzme drugu, već joj je jednako ponavljao, kakva je bila one noći i kako je ona, samo ona, drukčija nego sve druge žene, u svakom pogledu. Tvrdoglavo, kao omađijan, on joj je jednako opisivao njene telesne čari, kojih više nije bilo, tako da je plakala.

To što beše bolesna, ne samo da ga docnije nije odbijalo, već ga je još više privuklo. Uzdržljivost se njegova pretvori u neko očekivanje, neobično i vanredno, za njega. Pošto je kroz pakao pod sobom propustio toliko žena, sa ovom mu se učini kao da će na nebo. Zagledan u njene oči, počeo je čak da mirno misli i o tome da ona može umreti. Tim više što mu se doživotna veza sa njom i sad još činila prava ludost.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 10 11 13 14
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 17:00:53
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.093 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.