Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 19. Apr 2024, 05:08:04
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 12 13
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Milos Crnjanski  (Pročitano 50386 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Stana, žena Arkadijeva, koja beše pošla za Ananijem, iz radoznalosti i straha što ju je već više dana mučio, jer je svu noć mislila samo na vukodlake i vampire, plašeći svojim raspitivanjem o podzemnim i natprirodnim bićima svoje ljubavnike, pastire i svinjare, tako da nisu smeli da se mrdnu iz kuće, najgore je bila prošla, trčeći koso, nizbrdo, kraj trnovitog žbunja, nabasala je, u mraku, odmah kraj prvih zemunica, na veliku jamu, punu blata i pleve za zidanje, i upala, do grudi, u nju, vrišteći od užasa. Izvukavši se otuda, sva ulepljena blatom, zapala je u neku baru, iz koje više, ni desno, ni levo, nije nalazila izlaza ma da je padala u nesvest, čuvši žabe oko sebe. Plačući, vrišteći, iznemogla, izludela, vide tad, pred sobom, beo, širok put, koji se spuštao u selo, ali do kojeg nije mogla da dopre. Taj put, koji je, inače, prekodan, toliko puta videla i koji je prolazio pred njenom kućicom, učinio joj se sad beo, užasan, u mesečini, sasvim nepoznat. U samrtnom strahu, tako da se gušila, njoj se učini da joj voda i blato ulaze u gojazno mlado telo, puno okruglina, i da će joj doći do guše, da je zadave. Sa tim blatom i vodom što joj se behu natopili na grudima, ona se seti svog razvrata i svojih Ijubavnika i sa njima i svoga muža. Isto onako kao što je slušala da se gospoži Dafini bio javio muž, pomisli da će sad i njoj da se javi njen Arkadije, koji je možda već i sahranjen.

Iskolačenih očiju, daveći se u bari, tada, ta okrugla, inače uvek čista, nasmejana, omalena seljanka, sa crnim kurjacima, oseti sav užas smrti i, zbilja, vide Arkadija, u vodi, pred sobom, kako leži raskrečen, raširenih ruku, mrtav, pod biljem i muljem, onakav kakav je bio one večeri, tamo, u daljini, kod Štukštata, nesahranjen, kad ga dva seljaka nađoše i, dohvativši ga za noge i ruke, baciše u Rajnu. Osetila je, pri tome, da je između nje, još žive i tople, i njega mrtvoga, čitav jedan neprolazan jaz. U istini, to što je Stana videla, bilo je samo njeno ludo priviđenje i odblesak bilja i mesečine te noći, na vodi, u kojoj je čučala, zapala duboko, drečeći i vičući. Arkadije, koji prvi pogibe, na vojni, već davno nije ležao bačen u reku što ga je bila zanela pod vrbe, koje su bile iste kao u njegovoj zemlji.

Bedan i sav kao u magli, u isparivanju njegovih milih konja, Isakovičev sluga kretao se, već dva meseca, prvi, među svima onima koji behu otišli doma. Beše se digao iz vode i iz smrti i beo, kao mlad bagrem, batrgao se, po tuđini, pojavljujući se vrh drumova, kuda beše, živ, sa vojskom prošao, gde su ga nalazili napitog, zaostalog od vojske, obučenog u ženske suknje.

Smradan, kao i štale i obori u kojima beše odrastao, Isakovičev sluga beše sačuvao, u svom biću, tolike tanane niti, bele kao i mesečina, koje su ga vezivale za život, da ga je žena zbilja mogla osetiti kao da joj se vraća te jesenje noći. Ona ga je tražila okom na mestu gde ga nije bilo, i činilo joj se da ga vidi tamo, gde ga tada nije bilo.

Len, len, toliko da je spavao pri hodu, Arkadije je, te noći, zbilja, ulazio u selo, na drugom kraju, govoreći, kroz nos, po katkad, ponešto, svojoj krmači, koju je bio poterao još od Pečuja. Providan, prosijan mesečinom, on je bio tako dalek od svega toga što se, te noći, u njegovom selu događalo, da ga je i žena, u svom samrtničkom strahu i mislima, samo naslutila, kao neki davni miris, samo u pričini ugledala, kao neku davno prošlu sen.

Pojavivši se, na bregu, nad selom, dok su oni bežali rasplašeni, od groba gospože Dafine, Arkadije je mirno terao krmaču svom kućerku, pod dudom.

Niko nije mogao da ga sagleda, niko ga nije ni sagledao, sa puta su mu se sklanjali, zavijajući, i psi.

Kad mu krmača zastade, pri ulazu u selo, on se, onako zadremao, preturi preko nje, koliko beše dug. Digavši se, len, toliko len da uskoro opet zaspa u hodu, mrmljajući kroz nos, mrtvi Arkadije je išao pravo prema svojoj kući. Zastajkivao je samo kod štala i sa uživanjem udisao miris konja, osluškujući udar kopita.

Najposle, kad onako beo i providan, stiže do svog kućerka, ni najmanje se nije Ijutio na Ijubavnike svoje žene, od kojih je jedan, polugo, spavao na banku, gde je bila, pre, njegova postelja.

Naprotiv, nimalo tužan, čuvši detinji plač, on zaigra iza svoje krmače, veseo.

Selo je spavalo, kraj sve dreke i vriska, te noći, i niko nije video ni Arkadija, ni sve te vukodlake, o kojima je Ananija, sutradan, toliko pričao.

Ananiju behu našli, polumrtvog, na plotu Isakovičeve kuće. On je pričao nešto, bunovito, o Arkadiji, koji mu se beše javio mrtav i rekao mu da se više neće vratiti.

Sutradan, dok je Stana, Arkadijeva žena, preneta sva izbezumljena od užasa i priviđenja te lude noći u svoju kuću, Arkadije je već hodao daleko, oko obora i štala Isakovičevih, gučući i tepajući milim rečima, koje je izgovarao kroz nos, konjima, preko oranica, nevidljiv i neznan, providan i lak, kao dim posle bitaka.

***

Posle nekoliko dana, kad se selo beše stišalo, od svih tih čudnovatih događaja što se desiše te noći, došao je sa vojne, zbilja, čovek, živ i vidljiv, prvi, koji se zaista vratio.

Sekula, Isakovičev zvonar, sa unakaženim licem i oderanom glavom, bez jednog oka, plačući.

U selu se sve izbezumi od njegovih priča. Plakalo je i staro i mlado i lelekalo od jutra do mraka. Ananija se prvi smilova na njega i, na zaprepašćenje svih ostalih pokloni mu ovcu. »Ukradoh ti je, reče mu, vo imja Oca i sina i svetoga duha, i vraćam ti je.« I ne samo to. Nego mu reče još da ne treba krasti i da ne treba ubijati.

Ananiji se beše noga, udarena sekirom, dala na zlo, i on je išao, po selu, vraćajući tu ovcu, tamo konja, tamo plevu, sve što beše pokrao s proleća i preko leta.

Kad stiže vest da je Isakovič ostao živ i da ih je još mnogo živih u Nemeckoj, koji će prezimiti u tuđini, ali koji će se vratiti s proleća, iduće godine, zalupaše u bubnje, zasviraše i zaigraše, uz diple i zurle, i celo se selo opi rakijom od dudinja, krsteći se i ljubeći se, nad širokim poplavama i baruštinama, što su rasle svaki dan, sve više.

Dan dva, zatim, udari sneg i mećava.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
X - BESKRAJAN PLAVI KRUG. U NJEMU, ZVEZDA

Zima je godine 1744. bila duga i jaka. Slavonsko-podunavski polk, rasturen po varošicama i bednim selima Oberpfalca, mnogo je patio, od mećava i ciče zime.

Ljudi su umirali od srdobolje, po štalama i stajama, i pod vedrim, ledenim nebom, na tvrdoj zemlji, po kojoj se beše uhvatila snežna kora. Opijahu se, poskakujući od hladnoće, okupljeni oko vatre, lelečući uz gusle o caru Lazaru.

Posle je u ceo puk udarilo neko spavanje, neki nezdrav san, težak do bezumlja. Spavalo se i hrkalo po slami i po kućama, po tavanima i jarkovima, pa čak i po đubrištima. Noću se išlo na pljačku i, u zoru, vraćalo, jadno i tužno.

Neki od vojnika Isakovičevih, omamljeni lepotom zavejanih šuma i brda, odoše i dalje, u skitnju. Po nekoliko dana tumarahu po okolini, dok ih nije izdala snaga. Tada padahu u sneg i smrzavahu se. Neki se dokopaše i daljih naselja, te izostajahu po nekoliko nedelja. Ti se pomešaše sa ukućanima. Straže su morale silom da ih dovlače natrag, u logor, gde su svaki dan bili batinani.

Naviknut da jedno misli i oseća, ceo je puk slutio već da od rata, od velikog, strašnog rata, u kom će se proslaviti, istaći, više nego ikad, uzdići se kao do nebesa, nema ni govora. Kao što je sneg bio zavejao tragove točkova i kopita iza puka, tako je i ćutanje zapovednika i nemačkih oficira, o puku, stišalo sve razgovore o bitkama i pobedama puka. Iz Beča nije dolazilo ništa novo i puk se osećao kao nezvan gost, u toj tuđini.

Okolini, puk se pri dolasku učini, mrk od bojeva, mirisan od baruta, sa razvijenim zastavama i krvavim ranjenicima, čudan i strašan. Ubrzo zatim pade sneg i gomila tih stranih i obesnih vojnika utonu u tišinu i zavejanu zemlju, tako da ih svet pomalo i zaboravi. Pročuše se svojom neiscrpnom muškošću, o kojoj se, po okolnim selima, pričahu čuda.

Bez redovne vežbe, raspodeljen i skriven po svojim zemunicama, pod plastovima slame, pod plotovima, zavejan, puk postade, tako, nevidljiv i skoro nečujan. Da nije bilo njegovog urlikanja i lelekanja uz gusle što behu tako grozni i žalosni da su kod žena izazivali plač.

Baron Berenklau beše otišao nekud, većina nemačkih oficira beše se razišla i od puka postade gomila beskućnika i bednika. Ponegde, u snegu, stajahu još neko vreme stražari, kod kola, pa posle nestade i njih.

Sneg beše napadao do kolena, zavejao gole grane i stabla drveća. U sivom obzorju graktala su jata vrana. Na mesečini, pojavljivahu se čopori vukova.

Sva krvava slava puka beše potpuno zaboravljena, a da je puk onoliko izginuo, bilo je sasvim beznačajno. Sve se to završilo u jednoj bezgraničnoj bedi. Sve je zeblo i drhtalo od ljutih mrazeva, a dani su prolazili lagano.

Isakovič je živeo kod puka, više nego po kućama, sa oficirima, kao neki bolesnik. Težak kao klada, ležao je, po ceo dan u kolima i pod kolima, zavijen u ovnujske kože, na slami i snegu. Kao da je bio ogluveo i omutavio, ćutao je, tegleći se oko kola, prenoseći kože i ćebeta sa kola do točkova i od točkova opet do kola. Spavao je, tako, neuredno, u po bela dana, budeći se i ležući svaki čas, zarivši glavu pod kože. Promene u taj život unosili su samo dani lova, kada je išao na lisice, jašući u snežne zore, ili u sumrak, sa jednim neizmerno mrzovoljnim izrazom lica. Straže više nije obilazio, niti je zalazio u zemunice i kolibe vojnika. Na izveštaje i naređenja Berenklaua jedva je i odgovarao. Kraj sve divlje strogosti, beše zapustio puk, i, nedeljama, nije više pregledao ni oružje. Sva mu je briga bila u tome da nađe nekog ko će da ga zameni dok spava.

Čizme mu behu od vode i blata izgubile svaku boju i visile su mu pod kolenima. Stajao je u njima nakrivo, kao da je uvek bio napit. Njegove čakšire, što su mu visile kao džak sa trbuha, bile su crvene, ali sa dugim prugama, izbledelim od vode i sunca. Kajiševi su sa njega visili, i napred i natrag. Kožusi i grudnjaci, olinjali i očupani, tesni, isprepleteni srebmim kićankama, oduzimali su mu mogućnost ma kakvog vojničkog držanja. Držao se rukama najčešće za bolan trbuh, stojeći, kao uzet, iza svojih kola. Opuštenih ruku, opuštene glave, činio se iznemogao, smrtno oronuo. Visio mu je i podvoijak, visili su mu i očni kapci i obrve i uši. Kosa mu je padala na debeo, pljosnat nos, i takav, bez visokog klobuka, gologlav, ne samo da više nije izgledao junačina, nego se činio gotov na smrt.

Zagledan svojim podnadulim očima u dug red seoskih kuća i zavejanog drveća, naslonjen leđima o točak svojih kola, Isakovič nije bio miran, kao neki medved u svom zimskom snu, nego je, pod prividnim mirom svoga tela i svojih pokreta, krio najgrozniji očaj i uznemirenost duše. Svaki je čas osećao da će da skoči, urlikne, pa da počne da trči bezumno, grizući zubima sebe samog i sve što mu na put dode. Sve je u njemu plakalo i treslo se. Rebra su ga probadala kao noževi, oduzimajući mu dah.

Vest da mu je žena, gospoža Dafina, umrla, primio je sasvim mirno. Činilo mu se kao da ta vest dolazi sa nekog drugog sveta. Iznuren od briga za pukom, nije imao snage da se za ženom ni zaplače. Stajao je neko vreme, kraj mutne vode, kraj čuna, zaprepašćen, ali se zatim mirno vratio u logor i niko ga ne vide, ni idućih dana, da se nešto naročito uzbuđuje, ili uznemiruje, povodom svoje nesreće.

U sebi međutim, od tog dana, Isakovič je osećao kao da mu je pukla žuč, ili srce, ili želudac, neku suludu uznemirenost, grižu, telesne bolove i grčeve i duševno ludilo. Da su mu nejaka deca sad ostala bez majke, to ga nije toliko potreslo. Za bratom je čak osećao izvesnu žalost; bio je uveren da mu je brat Aranđel mnogo propatio zbog smrti gospože Dafine. Da mu se brat polakomio na ženu, o tome nije ni sanjao.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Ono što je Vuka Isakoviča toliko izbezumilo tih prvih dana, posle ženine smrti, bio je taj grozni osećaj da je to došlo tako iznenada, da je ona umrla bez ikakve veze sa njim, da je nestala nekuda, da je sad nigde nema, a kad se vrati kući, ako se uopšte vrati, da je više nikad neće videti. Da su se njih dvoje, eto, razišli, rastali bez ikakve moći i volje i bez glasa. Ona je bila tamo, on ovde. Kao što su kopite odbacivale blato, i kola i točkovi odbacivali kapljice, što je danima imao da gleda, prateći puk, po raskaljanim, zavejanim putevima, tako su i dani što su prolazili jedno za drugim, tresli i bacali bića i stvari, koje je voleo, život njegov, njegovih vojnika, donoseći mu sve neprijatnosti, brige, uvrede i grozote. Besnim, očajnim, bezumnim ga načiniše odugovlačenjem njegovog proizvodstva za potpolkovnika. Mislio je da mora poludeti videvši kako glupo, kako lakomisleno ratuju, zapovedajući mu čas ovo, čas ono, terajući ga čas tamo, čas ovamo. Osetio je bio već Vuk isakovič šta ih čeka, pod novim carem, i, kao neko ko je sanjao strašan san, gledao je užasnut svoje vojnike, konje, kola, logore. Sa oblacima i jutarnjim zvezdama, nosio je Isakovič u svom sećanju, visoko iznad sebe, i muke svoga puka, krik njihov bedan, lelekanje uz gusle, njihov strašni trčeći korak, ropac samrtnika, dreku onih koje su batinali, lica onih koje behu obesili, šibanje svoga čoveka Sekule i smrt dragog mu Arkadija. Zanemeo i pospan, kao ogluveo, on je u sebi čuo, itekako, plač i šaputanja. Šaputali su mu ne samo njegovi ljudi, koji mu se javljahu u snu, nego i točkovi, ćebad, na kojima beše ostalo tragova krvi, ešarpe pocepane, gunjevi i obuće, skinuti sa poginulih. Na kraju svega pak, bila je praznina. U snegu, sve do šuma video je sela i logore. Drveće, na obzorju, i mutan vidik. Ono gde su bili, ono gde su prošli, kao da više nije ni postojalo. Iz boja, pri prelasku Rajne, sećao se samo nasukanja čamaca; iz bitke kod Caberna, samo jedne ulice.

Hapšenje i suđenje njegovog najstarijeg oficira, Pisčeviča, kapetana šidskog, razbesnelo ga je toliko da mu je krv udarila na nos i da se počeo gušiti. Najviše ga je, međutim, potresao kraj te vojne. Povukoše se; odvedoše ih u blato i sneg. Ostaviše ih da gladuju, da se tresu od zime. Sve pohvale za serbske pukove izostaše. Ostaviše ga ovakog, u gunju i kožuhu, bez novaca, bez hrane, kao neko strašilo na snegu. Nije mogao da spava od graktanja vrana. Konji su mu crkavali od zime.

I šta još? Čuo je da se u logoru zapovednika govorilo da će, u proleće, kući. Vratiti se dakle, isto tako besmisleno, kao što se i pre vraćalo, ostavivši mrtve u zemlji i pokrhana kola po blatnjavim putevima. Potpolkovnik Arsenije Vuič beše mu javio da će biti pozvani u Beč, ali se to posle pokaza samo prazan razgovor. Dani su prolazili u neprekidnim maglama i vejavicama. Činilo se da se zaboravilo uopšte na Slavonsko-podunavski polk. Vojnici Isakovičevi, po svojim zemunicama, nisu znali ni u kom su kraju sveta.

U početku marta meseca dođoše zapovesti da se pukovi, po određenom putu, vrate kući. Slavonsko-podunavski polk imao je da ide skoro istim putem kojim beše i došao. Zapovest se sastojala svega iz nekoliko nemačkih reči.

Nagrnuše, tako, odmah prvih dana proleća, kroz Bavarsku i Austriju, urlajući od radosti i lomeći đumruke putem. Išli su za oficirima pevajući, nestrpljivi na odmorištima, neizdržljivi na noćištima. Kad udari kiša, oni pođoše bosi, dobre volje i veseli, tražeći da se ide i noću, ali put im je bio određen i oni su morali mnogo da dangube po varošicama štajerskim i trgovima kranjskim. Podnosili su na povratku rado i glad i žeđ, i nije ih ražalostilo ni to da ih sada ne dočekuju i ne goste, kao pri prolazu na bojište.

Početkom meseca juna, koji je, te godine, bio vrlo kišovit, prva odeljenja iz pukova Vuičevih, vratiše se iz rata sa Francuskom. Tada se već tačno znalo za sve koji poginuše, pa se kukalo i plakalo po svim selima duž Save i Dunava. Tih dana Isakovič je, sa svojim ljudima, prelazio Dravu kod Oseka, vukući za sobom sva kola, pa i čunove, da ih pokaže i preda. Puk mu je izgledao kao gomila bolesnika.

Jedno veče zanoćio je, najposle, kod osečke skele, posle celog dana hoda, sa bolesnicima i ranjenicima, koji ne htedoše da ostanu u tuđini.

Kiša je lila kao iz kabla. Na obali, u gustoj i visokoj travi, ljudi se behu razmestili bez ikakvog reda, polegavši po blatu. Mokri vrbaci, lokve vode i baruštine oko njih, reka, sva ustreptale površine na pljusku, sve ih je to podsećalo da su blizu svojim kućama i oni pokušaše da spavaju.

U sumraku se vrtela jedna vodenica.

Isakovič se bio smestio na skeli, pod kolima, nabacivši na sebe slamu, tako da vodu nije ni video, ma da je vlagu osećao i posle, kad pade mrak. Između dva točka, na kojima se behu raspale glavčine, sa kojih se cedilo blato, bio je spustio glavu da prospava poslednju noć na vojni. Graf Askanio Gvadanji imao je sutra, još jednom, da pregleda puk pre no što se ljudi raziđu kućama.

Petrovaradin je bio još na tri dana hoda, a za njim onaj svet koji je lelekao kad su pošli, i koji će sad opet lelekati, kad su došli. Vrisak i jauk činjaše mu se da čuje već, a i zapevanje i pojanje za mrtvima.

Levo od skele, niz vodu, vide velike vrbe, a desno, visoku, gustu travu, u mraku što je već i po vodi bio gust i težak.

Bez sna, uvijen kožama, zasut slamom, Isakovič to veče, ko zna po koji put, stade da razmišlja o tom šta da radi? Osećao je da će kroz dva tri dana, kad otpusti vojnike i ostane sam, biti sasvim na obali bezumlja; na granici ludila, isto tako neizbežno, kao što beše stigao na obalu ove reke.

O vojsci više nije hteo ni da čuje, Neki njegovi oficiri otvoreno su govorili da će poći u Tursku, otkuda su im ocevi došli, a mnogi vojnici, čuvši to, govorili su da će tamo poći sa celom svojom porodicom i stadom svojih ovaca. O Rusiji nije više šuškao samo on, već i drugi. Jedan od prvih koji ode u Rusiju, đeneral Stefan Vitkovič, bio im je zamutio mozak svojim pismima.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Tako, još jednom, i te poslednje noći, Isakovič, boreći se svojom dušom, reši: da je njegov dotadanji život bio zlo i da treba otići nekud, gde mora biti da je bolje. Prošavši, u mislima, svu austrijsku vojsku, vide sebe i svoje vojnike po bedemima, po logorima, po bitkama, shvativši da sve to uzalud čine. Setivši se naselja svog i naselja svog brata, koja je, kroz tri dana, opet, trebao da ugleda, u vodi i baruštinama, on pomeša i njih u taj svoj osećaj uzaludnosti. lako nije mislio da ih treba opet preseliti, natrag, u Tursku, u mislima ih je video bedne i jadne, u blatištu i barama. Obradova se pri pomisli da će moći da nastavi zidanje crkve, nasred sela, i odluči da, stigavši doma, dade da mu izrade ikonu svetoga despota Štiljanovića, da ostane i posle njegove smrti.

Povratak za vojne, celo to zimovanje u Oberpfalcu, put kroz Austriju u kišovitom proleću, dolazak pod Osek, sve je to ipak, ma koliko da je bilo mučno i teško, prošlo Vuku Isakoviču kao san. Ostarivši, oronuvši sasvim na ovoj vojni, beše se navikao da hodi nemaran i rasejan, kao polubudan, po tuđini.

Tek jutro, kad se probudio na skeli osečkoj, da oprezni puk za pregled u gradu, učini mu se strašna zbilja, svojom mutnom rekom, vlažnim travuljinama i drvećem, vodenicama, mostom i zidinama i bedemima gradskim i sivim nebom.

Kiša beše prestala da pada i, spremajući se, on je, kraj svojih konja, sa skele, video kako se na obali sprema ceo puk.

Tad, svom silinom nagrnuše na njega utisci i misli. Shvati da se vratio sa uzaludnog posla. Da je ratovao Bog te pita gde i ni za šta. Oseti da ga je žena ostavila sa nejakom, bolesnom decom. Zagledan u vojnike, shvati da za njih ne mare, da ih varaju, da ih teraju po svetu kao stoku i da ih kolju. Da im daju zastave, da ih kite perjem i da ih prebrojavaju, žive i mrtve, kao konje i fišeke. Da između njihovog tumaranja po ratištima i života onih na domu, u baruštinama, nema nikakvog smisla, ni veze. Da sa njim, Vukom Isakovičem, čitava ta nemačka carevina, u stvari, samo zbija šale. Da mu se Karlo Lotarinški smejao, da mu se Berenklau uvek rugao, da ga je Komesar, u Pečuju, i sad, pri povratku, dobro opaučio i da će ga i danas markiz Gvadanji secati, smejući se grohotom koraku i poretku, zaokretu i trčanju njegovog Slavonsko-podunavskog polka.

Već skoro doma, na osečkom mostu, Isakovič, tako, bi razljućen još jednom gromopucatelno. Napadnut crnim mislima, pokuša da ih rastera, kao što rasterivaše svoje uznemirene pse, podviknuvši vojsci koliko ga je grlo donosilo. Skočivši očajan, opkoračivši konja, zagrme na skeli, vičući puku.

Vojnici potrčaše, zalupaše bubnji, oficiri se poređaše. Kroz nekoliko trenutaka već, na mostu, sastavljenom od povezanih čunova, pojavi se Slavonsko-podunavski polk, u smaknutim redovima, koji su, kao dve duge zmije, uzalud pokušavali da se isprave.

Još sad! Još poslednji put, pomisli Isakovič, da ih povede i da ih pokaže! Dovoljno je bilo da, na konju, uspe da zauzme vojničko držanje, pa da zaboravi sve neprijatnosti i tegobe svog poziva, zaželivši opet da se istakne. Odjuriše sa slugama daleko ispred puka, on zaljulja sav most skokom svoga konja, tako da je morao da zastane.

Bilo je rano još. U mirnom i sivom danu video je utvrđenja na drugoj obali, prozore kazamata, topove, peskovitu obalu sa starim stablima i strme krovove gradskih kuća. Reka, sa niskog mosta, činila se mnogo šira, zelenkasto žuta, puna peska. Ostrva u daljini, vrbaci, trščaci, sve je bilo tiho, nepomično, duboko zeleno. Spremajući se da baci, po običaju, korice, koje su sluge morale odmah da dohvate, Isakovič poče, lagano, da izvlači sablju dohvativši grčevito balčak, okrenuvši se licem prema vojnicima. Jeza, ledena jeza pređe mu po leđima.

To beše taj trenutak bezmernog milja koji je toliko voleo.

Za čas, nasred reke što je proticala pod balvanima, tako blizu, oseti svoju žalosnu samoću i zasukavši brke, zaturivši klobuk, potera konja i pokuša da se ne trese kao bure.

Puk je nastupao za njim, grmeći svojim korakom, kao konjica, po mostu, prema bedemima grada.

I vojnici su znali da je to poslednji pregled i žurili su, razbarušeni, neoprani, zarasli u brade, brke, perčine. Bilo ih je koji su ćopali na jednu nogu, bilo ih je gologlavih, pa i bosih. Ti su sa osobitim uživanjem gazili u bare. Pevahu, koliko ih je grlo donosilo.

Oficiri, okupljeni oko zastave, još se doteraše kojekako, ali vojnici, ne samo da ne prikrivahu svoje odrpane gunjeve i rascepane tureve, već su naprotiv hotimično isticali blato do kolena, razbijene kundake i svoje noge uvijene krpama.

Gazeći mokar pesak, uđoše pod kapije grada, pod gusto bagrenje, idući duž visokih zidina, zaraslih travom iz koje su virile topovske cevi. Gacajući po blatu, videše da se nebo, iza drveća, vedri.

Osluškujući njihov korak i komande oficira, tresući se na konju, opet pun perja i svilenih traka, privezanih za grudnjak od ovnujske kože, Isakovič je, polegavši skoro po vratu konja, grabio, preko bedema, na glavni trg u gradu. Tu ga je čekao, na jednom velikom balkonu, punom oficira, markiz Askanio Gvadanji, kome je imao da pokaže sve žive momke, da nabroji mrtve, i da oda svaku poštu i čast, pre no što vojnike otpusti kućama.

Poslednji put je, pomisli, i dosta je, a u Rusiji biće mu svakako bolje! Dosta mu je tog motanja na Rajni, tog vijanja po Dunavu, tih tuča po Italiji, krajnje je bilo vreme da uvidi da mu polkovnički čin nikad dati neće! Da trguje, nije se rodio! Bolje da živi i sa tim trgovcima, nego ovako, skotski i uzalud! Da nije bio vojnik, davno bi se bio skrasio negde sa ženom i decom i žena mu možda ne bi bila ni umrla! A jedini je to posao prijatan, taj posao vojnički!
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Uostalom, i našto ta večita želja da se skrasi, to večito navaljivanje njegovog brata Arandela, koga je imao kroz tri dana da opet sretne u Petrovaradinu? Zar ga na domu čeka nešto bolje? Deca sa kojom nije znao ni šta će, ni kuda će! Selo, koje je imao čvrstu nameru da naseli više, na padinu brda, dok se ne spreme za seobu u Rusiju, kuda je još uvek bio uveren da će otići! Baruštine, zimske vežbe u Petrovaradinu, možda poziv u Beč, kojeg se bojao, i bolest patrijarhova, o kojoj beše čuo, i zbog koje se beše naročito zabrinuo!

Jašući između bedema, osluškivajući oštri odjek kopita svoga konja i konja njegovih slugu, Isakovič ispade na gradski trg iznenada, i trže se kad ugleda pred sobom dug red topova, povezanih lancima, vojnike i oficire.

Nasred trga, na balkonu, pod ogromnim prozorima đeneralske zgrade, šarenilo se čitavo brdo zastava, perja, svilenih traka, oklopa, klobuka, šešira.

Đeneral Gvadanji mahao mu je ljutito rukavicama, želeći da Isakovič počne da prolazi svečanim počasnim poretkom, još sa tog ćoška.

Zbunjen, za tren oka zaboraviv sve svoje misli, namere i jade, Isakovič, naviknut da se prepadne pred starešinama, zauzda konja tako jako, da se životinja prope kao luda i poče poigravati. Urliknu puku zapovest da potrči. U svom hitanju da popravi prvi utisak, Isakovič više nije čuo, ni video. Ne nadajući se da ga đeneral, i vojska, već čekaju, na trgu, zaboraviv naređenja od sinoć, koja su mu jasno i razumno saopštena, zbuni se kao neka baba, pa poče kao pijan da komanduje i levo i desno, napred i natrag, izvodeći puk trčećim korakom, uzduž i popreko, po trgu, u dva reda i u šest redi, pokazujući ga spreda i ostrag, sa oborenim i visoko izdignutim puškama, sa noževima i pištoljima, klečeći i skačući, čak i ležeći na zemlji, pri čemu projuri i sam na konju duž redova, vitlajući sabljom i trzajući konja, propevši se pod balkonom đeneralovim, zastavši ponizno, odajući počast i derući se: »Vivat za grafa Gvadanji; vivat za grafa Gvadanji.«

Dok je markiz Gvadanji, sav u perju i svili, krhao ruke od očajanja, videvši kako Isakovič šeprtlja, ne drži odstojanje i ne zna ni komande.

***

Uostalom, našto pričati kako se Slavonsko-podunavski polk, tog jutra, osramotio?

Uzme li se u obzir da su trčeći oficiri uspeli da saberu i smire puk, koji beše natrčao, sav zadihan, čak na topove; kad se uzme u obzir da su, inače, Isakovičevi oficiri pokazali odlično držanje, da su vojnici udarali nogama o zemlju kao budacima, onda se može reći da se sve dobro svršilo. Čak se đeneral Gvadanji u mnogome promenio, kada je čuo koliko je puk na ratištu imao mrtvih.

Uostalom, Isakoviču je bilo dobro i da su ga okovali. Na dreku đeneralovu nije odgovarao. Kad ga odvedoše gore na balkon, nije se mnogo izvinjavao. Pri ručku, u svečanoj dvorani komande, među kirasirima, prilično se podnapio, a pred veče, u privatnom salonu đeneralovom, rano je zaspao.

Dug red utvrđenja, bedema, zvonik, visoki krovovi kuća, žuti ogromni balkon, lik đeneralov, sve je to prolazilo kroz mozak Isakovičev, kao kroz groznicu.

Celog tog dana parada, vežbi, u Oseku, on je drhtao od blizine svoje zemlje i one kućice u kojoj beše sa ženom proveo poslednju noć. Da se živ vraća tamo, kud je mislio da se više vratiti neće, sasvim ga je razdražilo. Svaki kraj, svaki nagib obale, sve padine, prolazili su mu kroz sećanje, sve brige, svi poslovi. Pred njegovim mislima, kao pred munjama, javljahu se sablasne ličnosti, mile i drage, i tuđe i nesnosne. Mučila ga je, što se više približavao svojoj zemlji, briga za slatkim pravoslavljem. Isto toliko i misao na grob ženin koji ga je čekao. Želeo je da sve to što ga kod kuće očekuje, tu dreku i lelek izbegne, želeo je prosto da se živ kući ne vrati. Da se vraća, činilo mu se tako ludo.

Izlazeći sa oproštajnog banketa, iz kuće markiza Gvadanji, oko ponoći, beše se po običaju, zbog bolova u stomaku, rastužio.

Noć, mokra, prazan trg, fenjeri, senke bedema, utvrđenja, sasvim ga uznemiriše. Jedva se zadrža da ne klizne po stepenicama i pri tom naporu tela bolovi ga sasvim ophrvaše.

Kapetan Antonovič, koji mu se nađe, zadrža ga da ne padne. U želji da mu kaže što prijatno, on mu spomenu nalog đeneralov da o trošku vojničkom dade izraditi svoju sliku u Beču, kao spomen na vojnu, pod Berenklauom. Tada ga Isakovič mirno pogleda i kaza mu da samo svetinje treba da se produžuju, a da njegov lik treba da nestane. O svom trošku pak naručiće, kako mu je već rekao, ako ga što ne spreči, u Beču, sliku sv. despota Štiljanovića. Pa nek ona ostane za njim, kada njega više ne bude bilo.

Jer sasvim star i nemoćan se osećao, pri izlasku iz Oseka, sutradan, Isakovič, vraćajući se kući, bez ikakve želje da dalje živi.

Pa ipak, svet koji se beše strčao kod mosta da vidi vojsku, gledao ga je sa dubokim poštovanjem, koje izaziva u gomili junačka starost.

Jašući, težak, velikog konja, mirnog i kraj strašne lupe bubnjeva, mogao je, prvi put, posle dugog vremena, da nehatno ispruži ogromne svoje butine i cevanice. Osluškujući bat nogu svojih vojnika, koji su vičući pevali pesme o uzeću Beograda, noseći raščerečene jaganjce na leđima, osluškujući smeh svojih oficira, koji su, šale radi, prekrstili noge na sedlima i jahali pušeći, sa isukanim sabljama i prevrnutim klobucima, dobacujući mlađim ženama u svetini, Isakovič je jahao, opet sav u srebru, smiren i čist, sa velikim, vedrim očima, zagledanim u daljinu, i neodređenim osmehom na ustima, krijući očajanje.

Bio je poslednji put lep u životu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Dok je prolazio među bedemima, pod ogromnim svodovima kapija i jahao na most, na vodu široku, pred zelene vrbake i velika nebesa, ruka mu je visila, držeći sablju, bez snage.

Bio je i to svršio. Sav umor od poslednjih, grozničavo provedenih noći, od spremanja i jahanja, sede mu kao za vrat na konja. Mokar miris obala i vrbaka, zagušljiva toplota niskih i osunčanih oblaka, magla iz dubina, gusta kao dim, sve ga je gušilo i uspavljivalo. Nesreća kao da je bila ostala iza njega, pred njim je i sad bila, kao i pri polasku, neka daljina. Bio ]e miran. Nadao se da će prekosutra, pre mraka, stići do Varadina, gde je imao da raspusti pojedine delove puka, pre no što ode da se stavi na raspoloženje baronu Engelshofenu, komandantu Temišvara, kako mu beše naređeno.

Melanholijom koja se beše pretvorila u potpuno ćutanje, uporno i staračko, i on je, kao i otac mu, koga je pri svakoj važnijoj izreci spominjao, vraćao se iz rata.

Seobe mu behu dosadile i nemir koji se ni u njemu, kao ni u svim njegovim ljudima koje je vodio, nije stišavao. Predviđao je da će opet, ako napusti vojsku, sa decom i bratom, proći skoro sva veća mesta trgujući. Pa iako ostane u vojsci, premeštaće ga svaki čas, da umiruje taj svet koji se selio.

Znao je da ga i kod kuće, odsada, čekaju samo neprijatnosti. Miran i samouveren, predviđao je sve te godine koje će još proživeti, sve događaje, koji se još mogu desiti, i sve te ljude, kako će se držati.

San i otežao, jahao je pognute glave, po balvanima i prečagama mosta, prema travuljinama. Što je bivalo toplije i jasnije na nebu, sve mu je bilo teže. Konj ga je odmereno klatio i to ga potpuno oslabi. Ono što beše ostavio za sobom, dođe mu kao da i nije bilo, a smrt njegove žene i skoro viđenje s bratom i plač male dece, pomešaše se pred njim, još jednom, sa maglom. Sluge i oficiri, puk i vika behu zaostali malo iza njega i on oseti samoću.

Jašući putem, uz peskovitu obalu, razmišljajući o raspodeli starešina, o mogućim premeštajima u druge pukove, koje su neki od oficira želeli, i koje je trebalo, od đenerala, da izmoli, potpuno se uspava.

Eto, pomisli, dovoljno je odseliti se, pa da sve što ostavljaš, bude kao da nije bilo. Zagledan u daleka brda, iza kojih se opet pomaljalo Sunce, oseti kako na njemu zablista srebro. Umoran i prazan, bio je lak, kao i da nije imao tela. Osunčan posle, prosijan, oseti se topal, a ne težak, kao i da ne jaše, kao i da ne postoji, u tom nevidljivom vetru, koji ga je pratio sa leđa.

Zatim potera konja kasom, kroz prazninu.

Još jednom, i kao žureći se, pre nego što opet bude stigao u blizinu Aranđelovu, u svoje naselje, u svoje brige, Vuk Isakovič poče razmišljati o Rusiji. Još uvek uveren da će se odseliti sa decom i svojim slugama tamo, grabio je da ovako, nesmetan, još jednom promisli kako je to jedino što ga može spasti od svega toga, neizmerno bednog, niskog i tegobnog što ga na domu, i idućih godina, čeka. Otići nekud i živeti bezbrižno, odvesti i ove ljude, da žive negde lako i prijatno, činilo se Vuku Isakoviču tako moguće. Negde je moralo biti nešto svetlo, značajno, pa treba otići tamo.

Rusija mu se činjaše kao neko nadzemaljsko carstvo. Čuo je da su neki koji su tamo iz belog sveta došli, postali bogati i moćni. Da su odmah dobili po jedan čin više. Da se tamo živi i ratuje gospodski. Da su crkve divne i slatko pravoslavlje. Ovde ga je čekala samo beda i neprekidna žalost, što ga je činila bezumnim, očajnim, čudnim. Ovde ga je čekalo samo bezdano ništavilo i praznina, što ih je video najposle tako blizu, pred sobom i svojom starošću.

Od sveg života, razmišljajući, vide u prošlosti, svetle, samo one čiste zvezde i srebrne, šumske putanje i trave, nad kojima se spuštala aprilska magla, sa obronaka brda, kojima se i sad bližio. Gde je nekad živeo, u prvim danima svoga braka, sa ženom, čijem se grobu i čijoj se deci sad vraćao, a u budućnosti, samo tu bezgraničnu, zavejanu Rusiju, kud mišljaše da se odseli, da bi jednom već lakše živeo i da bi se već jednom odmorio i smirio.

Prazno je bilo pred njim sve i uzaludno za navek za njim, što beše prošlo. Ništa nije postigao ni u ovom ratu, kao ni ostali, i sve to njegovo hodanje i seljakanje samo se jednako nastavljalo. Do dna međutim, u sebi, osećao je da je nemoguće da sve to tako prođe i kako ga vuče glas neki, obećavajući mu nešto vanredno, pri svršetku.

Pred praznim jazom, ludom provalijom, u kojoj vide život svoj i decu, ženinu smrt, bratovljevu sudbinu, povratak svojih vojnika, lelek i kukanje što ga čekahu, uvide da mu je život prošao i da ga više popraviti ne može, kao ni nisku sudbinu svih tih, koji su bili pošli sa njim i koji se sad vraćaju, u svoje baruštine i blatišta.

Pa ipak je osećao da nije rođen za svu tu neizrecivo otužnu dosadu i prazninu, u kojoj se našao, i koja ga je terala na iste misli, kao u onaj čamotinji pod Štrasburgom.

Negde mora biti lakšeg života, vedrine događaja, što se slivaju kao čisti i hladni, prijatni, penušavi slapovi. Odseliti se treba zato, otići nekuda, smiriti se negde, na nečem čistom, bistrom, glatkom kao što je površina dubokih gorskih jezera. Živeti po svojoj volji, bez ove strašne zbrke, idući za svojim životom, za koji se beše rodio. Idući nečem vanrednom, što je, kao i nebo, osećao da sve pokriva.

U Petrovaradinu dočeka Isakoviča opet kiša. Pljuštala je po bedemima, po vodi, po mostu, po drveću, tako da ceo polk stiže prokisao i sav uprskan blatom.

Bilo je žena i staraca, koji dotle iziđoše pred puk, noseći hlebove, rakiju i presvlake, vrišteći i kukajući za mrtvima. Razvlačeći slamu i razapinjući šatore nasred ulice, između zidina, vojnici su, napiti, pevali, ljubili se i grlili. U gradu se govorilo da će puk, kao i ostali serbski pukovi, biti raspušten i da će svi biti raspodeljeni među ostale pukove ćesarske, kao i drugi obični seljaci, beskućnici i sluge. Ko god nije bio zadovoljan time mogao je da se sprema i da se seli u druge krajeve.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Nadajući se da ga u Petrovaradinu čeka brat, Isakovič se ljutito vrteo na konju, kad ču da mu brata nema, nego da ga bratovljeve sluge čekaju pod gradom, na vodi, kod mosta. Sa velikom šajkom, u kojoj će ga odvesti kući.

Umoran od kukanja žena, prebrojavanja, pregleda i popisa oružja, siđe pred veče na reku ne sluteći ništa dobro, sećajući se kako je, na vodi, tamo u tuđini, isto tako, jedno veče, čuo da mu je žena umrla.

Kod mosta naiđe na svoje sluge, okupljene oko nekog čoveka što beše, sav prokisao, zavijen u gunjeve, legao na mokar balvan, u vodi. Pod zidinama utvrđenja, među mračnim stubovima, u tami, jedva je raspoznavao ljude što mu prilažahu.

Mrak je padao u mutljag, pred njim, a kiša je sipila sa celog vidika. Čovek jedan, sav povijen i zagrnut, diže se tad u mraku, i priđe mu ćopajući. Bio je to Ananija, Aranđelov sluga.

Imao je da mu javi da Aranđel nije mogao doći da ga dočeka, da neće moći ni doći, jer se preselio u svoju kuću, u Budimu.

Uostalom, mogu se videti i docnije, ima vremena. Deca su mu dobro, kod kuće, a ostavio mu je i novaca. Nad grobom gospože Dafine podignut je krov.

Crkva se već zida.

Pokojni Arkadija pak javlja se noću, u selu. Već nekoliko njih videli su ga kako se gega, i čuli su ga, kako pevuši, kroz nos. Napada ženu.

U stoku je udario pomor, a zid na njegovoj kući prema bregu, prepukao je i hoće da se sruši.

Kada je, sutradan, pred veče, posetivši prvo grob gospože Dafine, Isakovič stigao pred svoju kuću, sa svojim slugama, vriskale su i kukale žene toliko za mrtvima, da je morao pobeći u kuću da se sakrije.

Kiša je i to veče padala.

Sve je bilo kao i pri njegovom polasku. Magloviti vrbaci isparavahu se, oblaci se spuštahu sve naniže. Zemlja je bila tamna vlaga, nevidljiva i kišovita.

Isprekidan lavež pasa, poznat mu i uvek isti, čuo je opet, i tup udar kopita, u blizini, kao pod zemljom.

Umoran neizmerno, ćutljiv, kao zanemeo, razrogačenih očiju, ležeći zavaljen, Isakovič je unezvereno gledao kako ga u polumraku obilaze Ananija i njegova baba, njegove kćeri, donoseći slame, unoseći čabrove sa vrućom vodom.

Najposle, kad iziđoše, vide kako se oko njega vrti i saginje najmlađa Ananijeva kći. Jedno kukato i grudato devojče.

Utonuo, još obučen, u neki težak polusan, jer je tog dana sve do kuće pio, on oseti da je opet tu, kod kuće, u blatištu, nad rekom, što pod bregom šumi, ispunivši svu noć. Među razlivenim vodama, rupama i jarugama. Nad nepreglednim vrhovima vrbaka, punim šiblja.

Kad posle naredi da mu pripreme postelju, Ananija i cela njegova porodica strča se da namešta perine, nagomila ovnujske kože i svilene presvlake. Opet ostade najmlađa najduže, kukata i grudata.

Pri slaboj svetlosti žiška tad, Isakovič vide njene gole noge i belo meso pod kolenima, i onako star, iznemogao, već mrtav kako mišljaše, oseti kako sav zadrignu i nabreknu.

Zaprepašćen zbog toga, već razgolićen, priđe vratima i otrgnu ih, čuvši da đeram zaškripa.

Kiša je padala, u tišini, pred kućom, u mraku, na utrini, pod dudovima, kod obora, na drugom kraju poljane. Oseti opet nedoglednu vlagu ritina, baruština i trske.

Tada, kihnuvši gromko, nekoliko puta, zaigravši po zemlji, tako da se sve zatreslo, vrati se u mrak i vrućinu kraj ognjišta i tresnu se na postelju, koliko je dug.

A kad ona opet priđe, saginjući se, obilazeći oko postelje, svojim okruglim bedrima i grudima, on se muklo nakašlja i prenerazi.

Uzvrpoljivši se, reče joj da odlazi. Oseti kako mu se, kao ta kiša, na neko seme u dubini zemlje, što klija, sliva krv u glavi na jednu blješteću, zvezdanu tačku uma, poslednju što mu ostade čista u mislima, nepomična i neprolazna, u budućnosti.

Ušeprtljivši, pognuvši glavu, klobarajući, bajagi vrlo važno, sabljom, srebrnim kićankama, pištoljima što mu ležahu čelo glave, da ne bi gledao za njom, onako čvrstom, Isakovič je u sebi zbunjen ponavljao da sutradan valja rano ustati, ići patrijarhu, doznati novosti, spremiti se za Beč, spasavati vojnike od nove seobe i oduzimanja oružja, misliti na decu, ići bratu u Budim, đeneralu u Temišvar, kupovati konje, kola, podići kovačnicu u selu, premestiti kapetana Antonoviča, pisati iscrpan izveštaj o povratku Slavonsko-podunavskog polka, a naročito, naročito spremati plan, izvideti mogućnost odlaska u Rusiju, kuda se još uvek nadao da će otići.

Napolju, međutim, kiša nije prestala i svet je još stajao lelečući i kukajući za poginulima, oko obora, ispod dudova.

Tako se 1745, u početku leta, Vuk Isakovič vratio sa vojne.

***

I dok mu se, u duši, kao u beskrajnom krugu, jednako ponavljahu misli o odlasku, o odlasku nekud, u Rusiju, nad kojom se u očajanju, iznemogao, posle toliko meseci tumaranja, i patnje bio nadneo, dotle mu je, zaspalom prvi put opet kod kuće, telom drhtalo, kao neka zvezda, poslednje zrno nekadanje mladosti. Ono ga je zadržavalo očajnog, zamuklog, suludog već od patnje i tuge, među tim baruštinama i vodama, što se ispravahu nad zemljom, koju je od milošte zvao Novom Serbiom. Zrno, što je i u njegovoj starosti sačuvalo u sebi moć da proklija i nadnese nova bića nad vremena i nebesa, koja će se ogledati u vodama što se slivaju i sastaju, tu, ispod Turske i Nemačke, ogledati i nadnositi kao mostovi.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 12 13
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 19. Apr 2024, 05:08:04
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.097 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.