Mogao sam se krstiti od cuda, mogao sam traziti ma kakav razuman razlog, mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim. Izgleda da on uvijek cini suprotno od onog što misli. Ili ne moze da ne kaze ono što zna. Suviše je vazno da bi mogao precutati, cak ako bi mu to nanijelo i štetu.


Mahmut nije mogao da objasni ništa.


- Ne znam šta mi je bilo - kaze uplašeno.
- I šta je rekao kad si mu ispricao?
- Rekao je da idem kuci. Zašto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi nisam znao mnogo. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. Ili nisu htjeli da govore. Slijegali su ramenima, odmahivali rukom. Neka tajna je bila oko njega, i nije je dobro pominjati, kao ni svako veliko zlo. Ime, i to, nešto nepoznato, to je Avdaga. Ili još više to njegovo nepoznato ime.


Mora covjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrecama kao što je Mahmut, jadao sam se Tijani, pokušavajuci da svoju nepoznatu krivicu prebacim na drugoga. Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri. Znao sam šta misli: lunjao si bez potrebe, niko te nije natjerao, jedva si cekao da te Mahmut pozove, a ja sam sjedila kod kuce sama. Ne bacaj svoju krivicu na drugoga!


Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja, i kod serdara Avdage, i kod moje zene, i bogzna koga još, ako nesreci bude po volji da me uzme na zub. I najlakše bih se naplatio na Tijani, ni krivoj ni duznoj, ali bih joj našao i krivicu i dug, i uvrijedjeno bih ucutao, sazalivši se sam na sebe što ne nalazim na razumijevanje ni kod svojih najblizih. Ali, srecom, ona je sprijecila buru i ljutnju, nasmijala se, i otjerala mi zlovolju, odjednom. Njen smijeh je pametniji i od nje i od mene.


- Hajde - kaze mi - šta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta, hoce da cuje i od tebe. Vazan mu je taj hajduk, šta ce mu dva besposlenjaka koji idu u brda da gledaju vatru!


To njeno podsmješljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage, a od Avdage sam osjetio studen u srcu. I ne toliko od njega koliko od njegove tajne.


Sve oko tog covjeka je obicno, gotovo prazna soba, bijelo okreceni zidovi, voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima, prozori bez zastora, najnuzniji grub namještaj od debelog drveta. Pa on sam je obican, tih, ljubazan, ne gleda me prijeteci, kako sam zamišljao, ne plaši me teškim rijecima, cak izgleda nekako nesiguran, onako mršav, nemirna lica i treptavih ociju koje najcešce skriva u stranu, ili gleda preda se. A opet sam uznemiren. Osjecam kako oko njega lebdi ono njegovo, neotkriveno mi, nepoznato, ali stalno prisutno. I samo je to vazno, sve ostalo je uzgredno, bez ikakva znacaja, kao odijelo koje nosi.


Nije mnogo pitao o Beciru Toski, sve je vec saznao od Mahmuta Neretljaka. Rekao je samo da smo dobro prošli, imali smo više srece nego pameti, jer je mogao posumnjati da smo poslani kao uhode. A nije trebalo ni da se svadjamo s njim, mogli smo to glavom platiti.


- Nisam se svadjao. Rekao sam da nas ne vrijedja.
- Svejedno sad. Zahvali bogu što si ostao ziv, i zapali podebelu svijecu.


I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao, a studen me prozela do kosti zbog njegovog razloga, koji cu tek cuti, desilo se nešto kao u naivnim djecijim pricama, ili još nevjerovatnije, kao kad bi kurjak zapjevao, poput slavuja. Pomenuo je pjesmu koju sam smišljao gore na brdu.


Gospode boze, šta taj Mahmut nije istrtljao!


Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve, znao je samo prvi stih, ostalo je toliko pobrkao, da se i sam smijao. Licilo je na najzamršenije kucine. »Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.« A dalje?


Pjesma nije dobra, odgovorio sam, jedva dolazeci sebi. Gruba je, nedoradjena. Stih ne smije da zvuci kao obicno pricanje. Mozda bi bolje bilo: »Nesavršeni ljudi, to je svijet.« Još treba da zri.


- Svejedno - kaze serdar. - Da cujem. Ponovio sam pjesmu, iako mi je bilo smiješno.


Šta se njega ticu pjesme?


Još je cudnije što je slušao pobozno, sa zahvalnim izrazom na licu, gotovo ozaren.


- Molim te, još jednom.


Tiho je micao usinama, ponavljajuci stihove za mnom.


- Da ti napišem?
- Tudje pismo slabo citam. A sam slabo pišem. Ubrzo je naucio pjesmu i izgovarao je polako: nevješto, jednom, dvaput, nekoliko puta, s uzivanjem koje nisam shvatao. Upitao sam ga:
- Zar toliko voliš pjesme?
- Ova mi se svidjela cim sam cuo prvi stih. I opet je poceo da kotrlja rijeci po ustima, da im osluškuje zvuk, da okušava slast, da sladostrasno isisava iz njih smisao, kao srz iz kosti. Ovo neobicno i neocekivano uzivanje u stihovima, podiglo mu je ugled u mojim ocima, pogotovu što je izdvojio baš moju pjesmu. Ako je mogla toliko da ga oduševi, znaci da je dobra. A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu, u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome.


Zaboravio sam njegovu tajnu.


- I to je sve što radiš, sastavljaš pjesme?
- Ne mogu da nadjem posao.
- Sam si tako htio, zašto se tuziš? Hoceš da govoriš svašta. E pa trpi. Da nisi ocekivao orden? Nisi valjda tolika budala.
- Bio sam pijan.
- Govorio pijan, smislio trijezan. U picu si se samo otkrio.
- Rijeci su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
- Rijeci su otrov, od njih pocinje svako zlo.
- Onda, da cutimo!
- Ne treba da cutimo. Ima se o cemu govoriti, ne napadajuci. Pomoci treba, a ne odmagati. Drzava je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne mozeš urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda pocne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e cudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je cudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuce na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju drzavom?
- Nije lako.
- I nije. A ti, po njima! E, to je, vidiš, lako. A da, recimo, tebi dodje neko u kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. Šta bi ti ucinio? Naljutio bi se, izbacio bi ga. I imao bi pravo.
- To je drugo. Moje se ne tice nikoga.
- Pa jest, drugo je, cim je tvoje. A da se to tvoje nikoga ne tice, tice se. Tu, vidiš, griješiš. Sa svijetom ziviš, ne treba mu prkositi.
- Cime prkosim?
- Pa eto, napadaš. Zasto? Svako ce pomisliti: ozenio si se vlahinjom.
- Zar je to grijeh, pobogu!
- Njen otac je bio protiv drzave.
- Ako je bio protiv drzave, platio je glavom. A nikad se s njim ni vidio nisam. Sa zenom nisam o njemu ni dvije rijeci progovorio.
- Ako ne lazeš onda se tvoja zena krije pred tobom. Otac se ne zaboravlja lako.
- E, bogami, da sam juce umro, ne bi znao zašto sam kriv.
- Ne bi bio kriv da nisi vrijedjao ljude. Svako mora da potrazi malo krivice i u sebi.
- Onda cu biti kriv dovijeka. Tog mrtvaca ne mogu sad ukloniti, kao da ga nije bilo. Ili treba da ostavim zenu koju volim?
- Ko ti to trazi? Samo, covjek s manom mora da pazi šta radi. Pogotovu kad nije sam. Zašto da drugi trpe zbog tvojih ludosti?
- Jesi li me zato zvao, da mi to kazeš?
- Nisam. Zvao sam te zbog pjesme. A ovo je usput, u razgovoru, i nece škoditi ni meni ni tebi. Covjek izgleda drukcije dok ga ne vidiš i ne porazgovaraš s njim, na samu, bez svjedoka. Mislio sam da si opasniji.


I ja o tebi, umalo nisam rekao, toliko je njegov glas bio tih i mekan.


Šta u njemu moze da bude toliko opasno? Na sokaku me sacekao Mahmut Neretljak, kao da je slucajno naišao. A znam da me cekao. Gledao me ispod oka, ispitujuci moje raspolozenje i izraz lica, nastojeci da pogodi šta je bilo kod serdar Avdage. Cutao sam, toboze zabrinut.


- Zašto te zvao? - upitao je kao usput, praveci se da pita reda radi.


Stao sam i pogledao ga mrko.


- Zvao me zbog tebe. Pitao me šta si razgovarao s onim razbojnikom.
- Kakvim razbojnikom?
- Sad se praviš da ne znaš. Onim zbog koga cemo odgovarati i ti i ja. Becirom Toskom. A meni kazeš da ništa ne govorimo. Sad cemo biti optuzeni kao špijuni Becira Toske.


Htio sam da mu vratim milo za drago, da mu poklonim strah koji sam osjecao pred Avdaginim vratima.


Ali sam se odmah pokajao zbog te grube šale.


Mahmut je gledao u mene zaprepašteno, kao da se davi.


- Ispricao sam ono što je bilo - rekao je uplašeno.
- A zašto si morao da pricaš?
- Pa, Avdaga me i poslao u selo, da saznam štogod o Beciru Toski. Kakav sad Toskin špijun, Ahmete brate!


Eto cuda! Tjerao sam glupu šalu, a istjerao gadnu zbilju. To je ta vatra, to su ti zapisi zbog kojih smo išli u brda!


- Zar ti mene tako namagarci, Mahmute? I ja kao budala idem za tobom i za tvojim prljavim poslovima!
- Htio sam da ti kazem, sve zazinem, pa progutam, nezgodno mi. A morao sam da idem, ne pita hocu li, vec: hajde! Zgodan si, veli, za ovaj posao, niko nece posumnjati u tebe.
- Imao je pravo, ni ja nisam posumnjao.
- I kako sad da me optuzuje kao Toskina špijuna?
- Bojiš se serdar-Avdage?
- Kako se ne bih bojao!
- Je li te tukao, ono ranije?
- Avdaga nikog ne tuce.
- Nego šta radi?
- Ubija.


Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz vode.


Mahmut se umivao na cesmi, hladio ruke, dugo pio vodu s dlana, hvatao izgubljeni dah. A, bogami, i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod cesmu, da dodjem sebi.


To je ono njegovo, Avdagino, nepoznato, zbog cega ljudi cute i odmahuju rukom. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove, ganut njegovom plemenitošcu i razumijevanjem, tvrdeci da su svi ljudi jednaki, da su nesavršeni, i da nema razlike izmedju njega i drugih.


Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu, da se zakloni za nju. A cini to za svoju okrvavljenu dušu, pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti pjesnik kakav je Ahmet Šabo!


A mozda je i nešto drugo, mozda je moja pjesma potvrda njegova mišljenja, da su savršeni ljudi samo u grobu. Dok zive, oni su zlikovci.


E, pjesmo moja nesrecna!


Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suviše na Mahmuta Neretljaka. On je ucinio ruznu stvar zato što je prisiljen, ja od svoje volje.


I eto, od tog serdara Avdage, poceo sam da razmišljam o onome što niko nije domislio do kraja, a što niko, kad sazri, ne ispušta iz misli: šta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta mozemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcešce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost; Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku miješanja. Ne mozeš je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.


Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Šta je onda naše u tom guzvanju? Nešto mora biti moje.


Serdara Avdagu nisam trazio, ni zelio, nisam ga ni poznavao. Naišao je u jednom casu mimo mene, i privezao se uz moj zivot. Nisam mogao da odbijem, a niko nije trazio da pristanem. Desilo se, kao i sve drugo.


Samo, kako da pristanemo na takvu nepravdu?


Nije mi se svidjao zlijeb u koji sam upao, i nastojao sam da izmijenim svoju zivotnu putanju. Svako jutro sam odlazio od kuce, nadajuci se da ce jednom zvijezde biti u povoljnom polozaju za mene, pa cu naci na nekog ko ce mi pomoci. Nije valjda sudbina odredila jednog serdara Avdagu da me presretne, bez ikakve koristi za mene.


Ali sam se nadao uzalud, jer je neobjašnjiva kazna još trajala, još sam bio vazduh, bez glasa i bez lika. Vidjeli su me jedino ljudi kojima je pomoc bila potrebna koliko i meni, ako ne i više. I vidio me serdar Avdaga, a volio bih da sam za njega nevidljiv i necujan.


U podne sam se vracao, kao svaki radin covjek, i zaticao pripremljen rucak, kakav-takav, i zenu, veselu i nasmijanu, kao da nema zbog cega da bude zabrinuta. Mene, zdravog i mladog, izdrzavali su bolesni Mahmut Neretljak, i moja trudna zena.


Mahmut je poducavao grckom jeziku neke trgovce koji su poceli da trguju sa Solunom. Mislio sam da je i to prevara, ali su ljudi bili zadovoljini, sigurno su trazili malo, jer im Mahmut nije mogao dati mnogo. Donoseci nam novac ili namirnice, zapisivao je koliko mu dugujemo, da nas ne bi uvrijedio.


Tijana je radila u kuci bogatog Muharemage Taslidzaka, brata serdara Avdage. (Poslije sam saznao da joj je taj posao našao Avdaga, na molbu mog bivšeg poslodavca, Mula Ibrahima. Ne znam za koga sam se više zacudio.) Tijana je pomagala Muharemaginoj zeni Rabija-hanumi u oblacenju i dotjerivanju, kiteci je i mazuci, satima. Pozne godine su to zahtijevale a bogatstvo omogucavalo. Tijana me uvjeravala da joj je to više zabava nego rad, i da se nimalo ne zamara. Cak joj je prijatno, ne samo zbog novca koji dobija nizašto, vec što nije sama cijelo jutro. A nije ni daleko, Muharemagin vocnjak je uz naše dvorište, moglo se proci kroz kapidzik.


Tijana je mjesec-dva išla na taj svoj cudni posao, a onda mi je, snebivajuci se, ispricala; nevjerovatnu pricu: Rabija-hanuma je pocela da vodi ljubav. Nije cudno ni nevjerovatno što vodi ljubav, vec što je Rabija-hanuma i zaboravila kad je bila mlada: cetrdeset godina je s Muharemagom u braku. I što se zaljubila u mladica koji je sa svojim ocem, Ibrahimom Pakrom, stanovao u našem dvorištu, u kuci iznad konjušnice. Mladom Pakri je dvadeset pet godina, Rabija-hanumi blizu šezdeset. Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk.


Smijao sam se: zenu ljubav podmladjuje.


- Samo neka bog sacuva covjeka da ne poludi - kaze Tijana gadljivo.
- Podmladile ste je ti i ljubav.
- Na lice stavlja toliko bjelila i rumenila, da joj se koza i ne vidi.
- Srecom!
- I kosu boji u crno.
- Šta te se tice.
- Govori samo o njemu, više se i ne stidi. Kao da je pamet izgubila. A i on, balavac, kako moze!
- Stara je i za Pakru-oca.


Niko nije znao ko su te Pakre, otac i sin, ni od cega zive. Doduse, to bi se moglo reci za vecinu ljudi u dvorištu, pa i za mene. Govorilo se da su došli iz Beograda, da su tamo neka nasilja pocinili, ali je to vjerovatno nagadjanje, jer se ni s kim nisu druzili. Znalo se samo da su se vratili s hocinske vojne, bili su u nekoj jedinici s kojom se nisam susretao.


Tijana je odlucila da više ne ide Rabija-hanumi, nije više mogla da gleda bruku i sramotu, a ja sam se odmah slozio s tom odlukom, jedno zato što se uvijek slazem s njenim odlukama, a drugo zato što mislim da ne treba izazivati djavola, i puštati da mlad covjek, lijep i naocit (odjednom mi je palo u oci da je mladi Pakro vrlo lijep!), gleda u mladu i lijepu zenu uz pogurenu staricu, pravi obojeni grob. Ako je slijep, mogao bi progledati, ako je lupez, mogao bi pozeljeti i od jedne i od druge ono što na njima vrijedi.


Nije mi stalo ako je bacio oko na hanumin nakit, svakako ce mu dati sve što zatrazi, ali bih mu srce išcupao za jednu jedinu trepavicu moje zene. A njega ne zanima trepavica.


Kad sam joj to rekao, Tijana se naljutila zbog mojih budalastih misli. Kako mi takve ludosti mogu pasti na um, i zar ja mislim da se samo nekome prohtije, pa ce zena potrcati? Muškarci su uobrazeni i pokvareni, a zena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih, i sve tako, dok nisam priznao da je u pravu, a u sebi sam bio zadovoljan što se ne moram brinuti šta se moze desiti a šta ne moze. Vjerujem ti kao sebi, pa i više, ali sjedi sa mnom, tako je najbolje! Jer, svako bi se nasmijao i odbio kao ludost i samu pomisao da se starica mogla zaljubiti u mladica, a eto, zaljubila se. Što nije ucinila nikad, ucinila je kad se najmanje moglo ocekivati.


Medju zivim ljudima sve se moze desiti.


Nakon nekoliko dana serdar Avdaga me presreo i upitao zašto moja zena ne ide više Rabija-hanumi. I je li istina što se prica o mladom Pakri i o njegovoj snahi?


Nije pošteno govoriti ono što covjek ne zna, rekao sam. A kako mogu znati, kako iko moze znati? Toliko je nevjerovatno, da bi covjek pomislio kako mu se pricinilo, cak kad bi i vidio štogod što se ne gleda.


- Mnogo šta izgleda nevjerovatno, pa se desi.
- Ne znam, zaista.
- Bojim se da ne ucine kakvo zlo. Kad biste rekli da su opasni, da su vas napali, vrijedjali, prijetili, mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati.
- Ko da kaze?
- Ti i Mahmut.
- Nikad me nisu krivo pogledali, ni ruznu rijec rekli. Kako bih obijedao nevine ljude?
- Da sprijecimo zlo. A njima je svejedno gdje ce zivjeti.
- Zašto ne govoriš s bratom?
- Govoricu.


Zar muz uvijek posljednji sazna?


Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. Mozda mu je bilo nezgodno, mozda mu je bilo zao, mozda se nadao da ce se petljanija nekako riješiti, mozda je zakasnio za jedan jedini dan.


Smiješna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreca, i naše sirotinjsko dvorište je zamuknulo u strahu pred zlocinom, pa smo cutali u zamracenim sobicama, gledajuci uplašeno u crne prozore, i misleci na nemirne sjenke što su prolazile našim dvorištem.


Jedne noci, uoci petka (uvijek smo to dodavali, pricajuci poslije: te noci uoci petka, mozda zato što ta noc treba da bude posvecena molitvi i smirenom razmišljanju), Rabija-hanuma se posvetila brizi o svome muzu.


Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca, Ibrahima Pakru, uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga, otac i sin ga slozno izbodoše nozevima, ucinivši mu milost da umre u snu, ne prenuvši se ni na tren, ne vidjevši u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu, te tako ne osjeti ni strah, ni zalost, a ni bol, mozda. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega, da mu bude lakše, ili radi sebe, da ne bi poceo vikati, a to bi moglo da stvori neprilike i njima i njemu, ili zbog zene, da Muharemaga ne zazali na nju, kad oproštaja više nema. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo, pa zašto da se to pokvari na kraju? Onda su ga zavili u caršaf, da ne bi ostajao trag od krvi, pa u pokrovac, da lici na denjak, prebacili ga preko konja, i na njegovom imanju na Gorici gurnuli leš u bunar. Kad su tako sve lijepo sredili, i konja odvedu u staju, a oni odu u svoj stan nad konjušnicom, jer su se pošteno umorili vukuci teškog Muharemagu.


Rabija-hanuma nije odmah zaspala. Kako je bila cista i uredna zena, prvo je spremila Muharemaginu sobu, na postelju stavila nove jastuke, okrvavljene jastucnice spalila u kuhinjskoj peci, okupala se, ocitala nekoliko molitava za dušu mrtvog muza, pa sjela uz prozor, cekajuci zoru. Bila je osjetljive duše, i nije mogla da zaspi. Mislila je, mislila, sacekace da prodje mjesec, najviše dva, dok ljudi zaborave Muharemagu, a onda, onda, ko zna kakve je lijepe snove sanjala ta hrabra zena, koja za svoju ljubav nije zalila ni zivot svoga muza.


Ne tice me se, a volio bih da znam šta je mislila, cekajuci da prodje ta znacajna noc. Je li mislila o dugom zivotu s Muharemagom, je li dozivala u sjecanje sve ruzne trenutke, je li ga mrzila odranije, je li se kajala, je li se bojala da se sve ne otkrije, je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim moze uciniti što joj je volja, ili se radovala što joj je pao kamen s vrata, što se oslobodila tamnice, što je uklonila smetnju na putu u novi zivot. Ili je mislila o tom novom zivotu koji joj je nudio sve što se cinilo da je prošlo. Carolija ljubavi vracala je izgubljeno. I sanjala je o svom lijepom draganu, koji je toliko voli, da je spreman i da ubije za nju. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za svoju srecu, šaptala je mozda poludjela zena koja se grcevito hvatala za zivot koji sahne.


Sutradan je rekla sluzavci, koja je dolazila ujutro a odlazila uvece, jer hanuma nije trpjela da joj iko spava u kuci, da je Muharemaga otišao na imanje, u Brezik. Ponovila je to i ducanskim momcima, kad su došli po kljuceve, i još im napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara, pokazavši još jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu.


Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici, neki Misirlija, u potrazi za vodom, jer su svi izvori u okolici presušili, zaviri u Muharemagin bunar, pa prvo osjeti a onda i ugleda Muharemagin leš, te kao bez duše otrca u sudnicu i isprica kako je, našao ono što nije trazio, a više bi volio da je pronašao vodu nego mrtvog Muharemagu, i zbog Muharemage, dobar je covjek bio, i zbog stoke, ne zna šta ce s njom, pocrkace od zedji.


Cijelo dvorište je odmah znalo ko su ubice, a znala je i vlast. Pakre i Rabija-hanuma su zatvoreni, i odmah su sve priznali.


Otac i sin su izjavili da nisu imali ništa protiv Muharemage, ali se drukcije nije moglo doci do njegova novca, a što se ubistva tice, to ti je kao u ratu, jurisaš, pa pogineš ili ostaneš ziv, a eto, ni oni ni Muharemaga nisu imali srece, njih baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata, pa evo i ovo.


Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. Kriva je sudbdina, i ljubav, rekla je, gledajuci u mladog Pakru. Mozda zaista, kao i mnogi ljudi, ni ona nije nalazila krivicu u sebi.


Golu su je išibali mokrim konopcima i, mrtvu, objesili. (Oznojen sam se budio iz sna, nocima, sanjajuci njeno staracko tijelo i uštavljenu uvelu kozu isjecenu krvavim brazdama.)


Oca i sina su zadavili, i tako se završio njihov posljednji juriš.


Cudno je da ubice nisu pokušale da pobjegnu, a mogli su, zbog guzve što je nastala, tad su serdar Avdaga i njegova dva pomocnika, sasvim slucajno i sasvim neocekivano, u njihovoj sobi našli na nepoznatog naoruzanog covjeka. U guzvi i metezu, kad je covjek potrcao niz stepenice, njih dvojica su mirno cekala da se sve svrši, pa da podju u tvrdjavu. Za nepoznatog su rekli da ga poznaju iz Beograda, da je kod njih došao prošle noci, htio je da se skloni za neko vrijeme, ništa mu nisu kazali o onome što su ucinili, jer nisu htjeli da mu se predaju u ruke.


Desilo se to u podne.

7.

Mrtvi sin
 
 
Desilo se u podne.


Vracao sam se kuci, na nezaradeni rucak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mrznjom, a nisam je osjecao. Ni sad je ne osjecam. I hvala bogu.


Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.


A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srecan zbog zene koja mi je olakšavala zivot, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom ce nam, doduše biti teze, ali, opet cemo nekako zivjeti.


To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško, ni sam ne znaš kako ni od cega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo što tog malog covjeka docekujem s utjehom što nece umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu, i da uvijek postoji nada u bolje.


Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi i nije mi zao što je tako.


Pošten sam koliko mogu, nikome ne zelim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih zalim, molim se svojoj sreci da mimo mene prodje ono što me se ne tice.


Nisam se umorio.


Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje, noseci u ruci struk karanfila što sam ga našao na sokaku, zgazen i prašnjav, pa sam ga oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice, da obradujem Tijanu jevtinom paznjom.


Cim sam s vrelog sunca ušao u sjenovit kolski prolaz koji vodi u naše dvorište, vidio sam kako je nepoznati covjek skocio sa stepenica kuce u kojoj su stanovale Pakre, i otrcao u staju pod kucom. Izveo je konja i u tritu ga uzjahao. Jedan strazar je pošao da stane pred konja, ali se brzo sklonio u stranu, i ucinio je pametno, jer bi ga konj zgazio.


Konj je jurio prema kolskom prolazu, a jahac, povijen u sedlu, izvadio je kuburu iza pojasa.


Prilijepio sam se uza zid, zahvaljujuci bogu što sam mršav i tanak, pa me valjda nece prignjeciti. A onda sam zaboravio tutanj konjskih kopita i kuburu u jahacevoj ruci, jer su iz dvorista zapucale puške, gadjajuci bjegunca, a mene je uhvatio strah da cu samo ja platiti glavom u ovom obracunavanju koje me se ne tice. Kuršumi su zvizdali ispred moga nosa, prolijecuci kao ljuti nevidljivi bumbari, ne pogodivši ni mene ni konjanika. I nikad se nisam obradovao necijoj nevještini, nego tada, ne zbog konjanika, vec zbog sebe.


Strazari su potrcali prema izlazu, da isprave što su promašili, ali ih je serdar Avdaga pozvao, i oni su se vratili. Sigurno zbog dvojice Pakra, da im i oni ne pobjegnu.


Vidio sam kako je nepoznati konjanik utekao, vidio sam kako se strazari vracaju po ubice, i znao sam da se sve svršilo, a još sam stajao prikrpljen uz neravni zid.


Bila je malo stidna ta ukocenost i zaboravljenost, taj strah što mi je istjerao krv iz srca, ali sam o tome mislio poslije, tada nisam. Manite, ljudi! Ko to voli da pogine?


Odlijepivši se od zida koji me štitio sa strane odakle nije bilo opasnosti, pošao sam u dvorište.


Pakre su još stajale na stepenicama, a strazari su išli prema njima, da ih povedu, kao da nisu znali sami ni hodati.


Zašto nisu pobjegli?


Nepoznati covjek je pobjegao. Sreca mu nije bila naklonjena, tudji dogadjaji su ga skolili, ono što ga se nije ticalo trebalo je da mu dodje glave (nešto je kriv, sigurno), ali on je pljunuo na sudbinu, i raskinuo lanac slucajnosti koji ga je stegao.


Sjeticu se toga kad budem imao više vremena.


Avdaga je stajao usred dvorišta, zamišljen.


- Nisi htio da slazeš - rekao mi je kad sam prišao. - A kolike bi nesrece sprijecio!


Zar na mene prebacuje svu krivicu?


Glas mu je hrapav, više tuzan nego prijekoran.


Kao da ima pravo! Nikad nisam slutio da i laz moze sprijeciti zlo.


Ali ako ne bi bilo zla? Ostala bi sramota od lazi, i kajanje zbog zla nanesenog ljudima koji nisu ucinili nikakvo zlo.


Serdar Avdaga uvijek sumnja u zlocin, i cesto ima pravo. Ja ne sumnjam nikad, pa i ja imam pravo. A ono što se desi, ne moze se sprijeciti. Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zlocina. Ali ni zivota. Mrzim zlocin, ali više volim zivot i sa zlocinom nego opšte groblje.


Ali, kako da mu to kazem, kad ni meni nije sasvim jasno. Niti on, pogodjen bratovljevom smrcu, koja je krvavo potvrdila njegovu crnu misao o ljudima, moze primiti ikakav drugi razlog osim razloga mrznje.


I rekao sam, iskreno ga zaleci:


- Zao mi je, Avdaga. Zao mi je, zasta.


Avdaga je bez rijeci pošao za strazarima koji su odvodili Pakre.


Tada mi je prišao Mahmut Neretljak, usplahiren.


- Zar ne cuješ koliko te zovem?
- Šta se desilo?
- Sad je sve dobro. Zena ti je pobacila.
- Kakvo ti je to dobro, crni Mahmute!
- Pa nije dobro, ali je moglo biti gore.
- Šta je s Tijanom?
- Zene su s njom.


Pozurio sam kuci, nosio sam cvijet ulazeci u dvoriste, da je obradujem, sad ne znam gdje je, izgubio sam ga odavno, gledajuci tudju nesrecu, ne znajuci za svoju.


Mahmut je spleteno objašnjavao, kako je došao da me trazi, i kako su Tijanu spopali bolovi, pa je on otrcao po zene u komšiluku, i kad su ga istjerale iz sobe, vidio je mene u dvorištu, i zvao me, ali ja sam se zablenuo u ono što me se ne tice, i nisam cuo, a mozda je svejedno, i mene bi zene istjerale, kao i njega.


- Zašto nisi došao po mene?
- Bojao sam se pucnjave.


Kad sam pokucao, komšinica je odškrinula vrata i otresla se:


- Cekaj!


Cekali smo, ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja zena, Mahmut u dvorište u koje nije smio sici, zbog pucnjave.


Sad je izgledao uzbudjen, naknadno, zbog svega što se desilo, i govorio je napreskok, jedva povezujuci misli, ili se meni tako cinilo, jer su i moje rasturene.


- Eto, tako ti je to, moj Ahmete. Neko posije kukolj a rodi mu pšenica, neko baci cisto sjeme pa ništa od roda... onu dvojicu, odvedoše ko ovce, što li ne pobjegoše, bogo moj... al ti nemoj da se zalostiš, mladi ste oboje, hoce li uvijek biti hljeba, to ne znam, ali djece ce biti... pa, vala, ni taj hljeb nije najvazniji, eto, Muharemaga Taslidzak ga je imao i previše, i svega ostalog, pa mu zena ne dade da pojede svoju nafaku, a mi cemo, daj boze, svoju pojesti, makar bila i tanka... e boze, pomozi ti i gladnima i sitima... a Avdagu odjednom pogodi i nesreca i sreca, izgubi brata a dobi toliki imetak, ne znam samo hoce li mu biti lakše ili teze što je s bratom jedva govorio, a imetak ce mu olakšati tugu, kakva je da je...


Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. Tijana je lezala na cistoj, presvucenoj postelji, vlazne kose od vode i znoja, blijeda, upalih ociju, smanjena, izmucena, kao da je prelezala tešku bolest.


I pod je opran, je li to njena krv? Mladi ste oboje, bice djece, rekao je Mahmut, tješeci me. Ne, nece više biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih opasnih bica.


Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku, ne usudjujuci se da je poljubim. Pokušavala je da se nasmiješi, zbog mene, i odmah zatvorila modre ocne kapke, kao da se zamorila i tim slabim smiješkom.


Sve mi je što imam, i htio bih da joj to kazem, a bojim se da joj ne smetam, izgubila je mnogo krvi, i san joj je potrebniji nego moje glupe rijeci kojima ne mogu iskazati ništa od onog što osjecam. Zaboravio sam rat, nepravdu, ponizenje, postao nesposoban za mrznju, sve zbog ljubavi prema njoj. Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strašno), a ti si mi sve namirila. Da nisam našao tebe, bio bih ljut na zivot, pa ne bih imao ništa, kao ni sada, ali ne bih znao šta je sreca. Zbog tebe se ne osjecam porazen, niti mislim na osvetu. Mislim samo na tebe, zelim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze. Šta sam trazio u gradu, zašto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love, dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakše, ali bi meni bilo teze, i to je pravo. Nikad te vise necu ostaviti samu, sve što se desi, desice nam se zajedno.


Ona to nije cula. Šaptao sam njeno ime, izgovarao sam budalaste rijeci: spavaj, draga, zeleci da joj san što prije vrati snagu, a bio sam na smetnji, budeci je iz nesigurnog zanosa.


Dok sam tako klecao, nagnut nad njom, zaleci što ne mogu da preuzmem makar dio njenih bolova, u sobu je ušao Mahmut, s cašom linunade u drhtavoj ruci. Ko zna gdje je to pronašao, ali sam morao priznati da je njegova razumna briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti.


- Daj joj ovo - šapnuo je, dodajuci mi cašu. Pruzio mi je priliku da budem pazljiv, na njegov racun.


Podigao sam joj glavu, njezno je nudeci. Popila je, kratkim gutljajima, zudno, kao da je gasila vatru negdje u sebi, i zahvalno mi se osmjehnula.


Mahmuta nije ni pogledala. I opet je zatvorila oci.


- Sad ce joj biti potrebna bolja hrana - opomenuo me Mahmut, kad smo izašli na verandu.


Klimnuo sam glavom, da, potrebna joj je jaka hrana, iako ne znam kako cu do nje doci.


- I dijete treba sahraniti.


Lezalo je, to bivše dijete, u okrvavljenom peškiru, u uglu verande.


Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa, tog nekadašnjeg treceg iz naše porodice, koji nije zelio da se rodi. U pogrebnoj povorci, u kojoj smo bili samo Mahmut i ja, nosio sam ga pod pazuhom, na dasci, pokrivenog komadom caršafa, i zakopao u tudju vjecnu kucu, pored nekih starih kostiju.
 

- Umro je a nije se ni rodio - rekao je Mahmut, i to je sav posmrtni govor tom malom bezimenom stvoru, za kojim više nisam ni zalio. Bio je radost mojim mislima, dok sam ga ocekivao, sad nije ništa.


Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha, odavde, s Alifakovca, i pomislio da je bolje ovako, i ne docekati sina, nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim mocvarama, kad odraste. Jer, tada vec znaš ko je, zavolio si ga, i tuga je teza.


- Sigurno - potvrdio je Mahmut. - Samo što Salih još ceka da mu se sinovi vrate.
- Zar još vjeruje da su zivi?
- Covjek moze povjerovati u što god hoce. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da odeš.
- Šta cu kod njega? I šta cu mu reci?
- Reci ceš mu da su ostali zivi poslije tebe, eto šta ceš reci. Sve drugo, što mu treba, izmislice sam.
- Mozda cu i otici.
- Sevap je.


Zamolio sam Mahmuta da ode do Tijane, da zamijeni komšinicu s kojom je ostala. Ja idem do Mula Ibrahima, da zatrazim malo novca u zajam.


- Zatrazi više. Nemam ni ja. Još nisam primio od trgovaca.


Nasmijao sam se. Bice dobro ako da i malo, a za više nema nade. A i ovaj Mahmut je cudan, lako ce i dati i uzeti, ne cuvajuci ni svoje ni tudje. Potkradao me, ali i pomagao, samo su kradje sitne i smiješne, pomoc ogromna: odrzala je i Tijanu i mene.


I eto, znam to, a opet, zacudo, nisam mu narocito zahvalan, niti on ocekuje zahvalnost. Mozda zato što u meni zivi misao, makar i pritajena, o njegovoj krivici i prognanstvu, pa cak i nizoj vrijednosti. Za druge je znao da tako misle o njemu, za mene, srecom, nije. Nisam, zapravo, ni mislio o tome, nesvjesno sam ga primao tako, kao da je to njegov pecat, njegov miris, i obuzimao me stid kad bih postajao svjestan njegova povjerenja i svoje gluposti. Pa sam opet sve zaboravljao.


Nikad ga nisam uvrijedio, bio mi je ugodan svaki susret s njim, osjecao sam da ima neke neuobicajene svjezine u tom djetinjastom covjeku, ali sam u sebi bio nepravedan prema njemu.


Kad me ugledao, Mula Ibrahim se nije iznenadio. Kao da je znao da cu doci, i nije mu ni milo ni krivo.


- Kao da si znao da cu doci. Nisi iznenadjen.
- Nismo se svadjali. Zašto ne bi došao?
- Ali ti nije drago.
- Nakrivo si nasadjen danas.
- Nekad sam bio napravo nasadjen. Nije mi mnogo koristilo.


I sam sam osjecao koliko sam neugodan. Je li to zbog iznevjerenog prijateljstva koje sam još zalio? Ili zbog njegove dobrote: covjek je gadan, i lako ce izgrditi neotpornog.


Nije se naljutio, samo je promijenio razgovor:


- Kako je Tijana?
- Rdjavo.
- Zašto? Šta se desilo?
- Svašta se desilo. Pošalji kudgod svoje pomocnike, šištim kao gusak.
- Nezgodno mi je da ih tjeram. Nemamo šta da krijemo.
- Ako nemaš ti, nemam ni ja!


Ispricao sam što sam mogao grdje, a grdno je i bilo, koliko je dug mjesec dana kad se covjek nadje u ovakvom cudu kao što sam se ja našao. Postao sam, hvala bogu, bauk, crna ovca, opasniji od razbojnika, samo ne znam cemu imam da zahvalim za tu srecu. Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije vazno šta neko ucini, vec šta oni kazu da je ucinio. Sad je izbor pao na mene. Pa neka. Meni nije teško. Cak je ljepše ovako, nemam ni gospodara ni prijatelja, ni obaveza ni zahvalnosti. Nemam više ni straha, saznao sam kako tica zivi, i mogu reci da je divno. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz sluzbe, jer sve ovo nikad ne bih doznao, ostao bih ma ciji rob dovijeka, misleci da drukcije ne moze biti. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu, i nikad ne bi progledao. Ovako mi je nepravda, hvala joj, pomogla da saznam kako je zivot lijep kad je slobodan, cak i kad je tezak. A od svega mi je najdraze što sam uvidio kakvo je blago moja zena. Nesreca je kao vatra, istopi sve osim zlata. Ponekad, doduše, pomislim, da sam time i na gubitku, jer da je zla, a ne bi bilo cudno, imao bih se na kome istresti i olakšati sebi kad me pridave nevolje. A kako nad njom da se istresem? Ona, jadna, trpi, podnosi glad, krpi stare haljine, i još mene tješi, kao da je ona kriva. Nosila je dijete, nije ga iznijela, pobacila je, hranio sam je lošim vijestima i praznom ljubavlju, a od toga niko nije ojacao. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim, vrednijim, i samo zbog nje sam došao, da mi on pozajmi štogod novaca. Ovi što su mi dosad pomagali, nemaju ni sami, ne znam ni zašto ni odakle su nam pomagali. Njihova plemenitost je divna, jer je nisam nicim zasluzio, ali je tanka, jer su sirotinja. Sad sam došao u škripac, i prisiljen sam da trazim od njega u zajam, nije mi lako, ali se obraz gubi u nevolji, i cinim to samo radi zene, srce me boli što strada bez grijeha i krivice. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji.


- I sad smo - rekao je uzbudjeno.
- Nismo više, Mula Ibrahime, badava je. Bili smo, i mislio sam da cemo biti vjecno, ali nismo više. Zao mi je, ja nisam kriv.
- Ni ja.
- Onda je kriva sudbina. Šta mozemo. Bio sam zlovoljan, kiseo, neprijatan, i na dušu sam mu tovario teret svojih nevolja, a znao sam da nije kriv. Njegov strah je jaci od svega u njemu, i sigurno ga se stidi, ali ništa ne moze protiv njega. Dobar je covjek, i u nekim drugim prilikama, manje surovim i manje bezdušnim, bio bi vrijedan svakog poštovanja. Ali, gdje su te bolje prilike, i hoce li ih ikada biti? Ne znam, ne vjerujem, ali danas, vidim to dobro, i on je zrtva, kao i mnogi.
- Oprosti - rekao sam mekše.


Pogledao me zahvalno, olako sam ga oslobodio krivice, kao što sam ga olako i optuzio, i njegova dobra kukavicka duša je odahnula.


Htio je nešto da mi kaze, nešto lijepo, i pošteno, tako mi se ucinilo po smekšanom izrazu lica, ali je odustao od namjere da se obaveze rijecju, od koje niko nema koristi, a on bi mogao imati štete.


Pozalio sam što se predomislio. Od te njegove neoprezne ljudske rijeci imali bismo koristi i on i ja, on bi skinuo dobar komad rdje s duše, mene bi utješilo saznanje da je covjek, pored svega. I nikome to ne bih otikrio, da mu ne naškodim.


Ucinio je ono što je lakše, otvorio cekmedze, izbrojio novac, pa dodao više nego što je bio odredio.


- Ne znam kad cu ti vratiti.
- Svejedno. I dodji opet, ako budeš u nevolji.
- Bicu u nevolji, dugo, bojim se.
- Ne volim što to kazeš. Onda neceš uciniti ništa da bude drukcije.
- Zar sam ja kriv, Mula Ibrahime?
- Ako nije krivica, jest nesreca.
- U cemu je ta krivica, u cemu je ta nesreca?


Šaptao je toliko tiho, da sam morao prici sasvim blizu, kako bih razumio. Nije htio da ga cuju pomocnici iza pregrade, a nije htio da ostanemo sami. Tako smo bili na muci.


- Ne znam. Ne znam tacno, jer te ne razumijem. Dobro se sjecam seljaka iz Zupce i onog tvog smijeha kad smo stavili sultanovu sliku u prozor. I sad se oznojim kad na to pomislim.
- Bilo je suviše blizu to dvoje.
- Sve je suviše blizu u zivotu.
- Znam, i zlo i dobro. Ali zlocin i podanicka pokornost?
- Kako da izmijeniš sve što ne valja?
- Ne mislim da mijenjam. Ali vidim da ne valja.
- Treba li zato da upropastiš sebe? Vidiš, to i ne shvatam. Da si buntovnik, stisnuo bi zube i borio se. Ništa ne bi izborio, ali bi imao neki cilj, makar i pogrešan. Ovako, hoceš da kazeš, a ne prihvataš kaznu, zacudjen si, uvrijedjen, pozlijedjen. Onda nisi buntovnik. Buntovnici zadaju i primaju udarce, ne cudeci se. Mozda sve ovo suviše voliš, pa ti je zao što se dešavaju ruzne stvari? Ne bih rekao. Ne, ne znam šta si. Ne znam šta hoceš, a znam da se upropašcuješ. Zašto?
- Pijan sam govorio ono što i ne mislim. Zar je to veliki grijeh?
- Cekaj, ne ljuti se. Ne optuzujem te. Razgovaramo. Misliš da je meni bilo lako?
- Ko ti je naredio da me otpustiš?
- Svejedno ko je naredio. Trtljao si, veliš, ono što ne misliš? Niko ne pita šta si mislio, vec šta si ucinio. Misao je samo tvoja, cin je svaciji.
- Kakav cin? Nisam ukrao, nikakvo nasilje nisam ucinio, nikome štetu nisam namio. Zar su prazne rijeci cin?
- Tiše! Zašto uvijek zeliš da te ljudi cuju? A rijec je cin, i još kakav. Da si ukrao, nasilje ucinio, štetu nekome nanio, mozda bi ti i oprostili. Ali ti si govorio o onome o cemu svako pametan cuti. To ne praštaju.
- Rekao sam istinu!
- Utoliko gore. Rijec je barut, zacas plane. Nezadovoljstava uvijek ima, svakakvih, ali nikad ne buknu sama od sebe. Rijec ih upali.
- Zašto onda štedimo tu rijec - barut? Zašto da ne planu ta nagomilana nezadovoljstva?
- Ne, nisi ti tako naivan. Nisi ti pijan trtljao ono što ne misliš! Sad vidim. I upropasticeš se, a necu znati zašto.
- Zar je poštenje tolika tajna, Mula Ibrahime?
- Poštenje mi nije tajna, vec tvoje ponašanje. Mnogo sam mislio o tebi. Pokušavam da te objasnim.
- I jesi li uspio?
- Kazem, pokušavam. Otišao si u rat sasvim mlad, bez ikakva iskustva, pošten kao i vecina mladih ljudi. Iz rata si se vratio nezreo, kakav si i otišao. Samo zbunjen, jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. Ali te još više zbunila surovost u zivotu bez rata. Mislio si, rat je strašan, ali zašto i zivot u miru? I cinilo ti se da to ljudi ne vide, i da je tvoja duznost da im to kazeš.
- Zar nije?
- Da nisi otišao u rat, zivot bi te polako kljucao, kotrljao, brusio, i neprimjetno bi ušao u njegove tokove, podešen, i ne misleci da li bi trebalo da bude drukcije. Eto, to je moje objašnjenje: rat ti je oduzeo godine zivotnog šegrtovanja.
- Naucio sam mnogo u ratu. Isuviše.
- Ne za mir. Rat je surova ali poštena borba, kao medju zivotinjama. Zivot u miru je surova borba, ali nepoštena, kao medju ljudima. Razlika je ogromna.
- Ucim polako.


A onda je naglo skrenuo razgovor, cudio sam se kako se i ovoliko izlozio:


- Zao mi je Tijane. Zao mi je i tebe. Gledacu da ti pomognem.
- Kako?
- Ne znam još. Razmislicu.
- Tako smo se našištali, kao gusani, da zadrzimo za sebe ono što bi drugi voljeli da cuju, a ona dva golobrada pisara iza pregrade sigurno su mislili da smo sebicni i nepravedni. Malo ce reci onima koji ce ih pitati o našem razgovoru.


Ništa mi nije otkrilo ovo mudrovanje, osim da je Mula Ibrahim mislio o meni više nego što sam pretpostavljao. I to je nešto, iako nije mnogo. Njegovo objašnjenje je zanimljivo, ali mi nije od velike koristi. Bio sam u ratu, i to ne mogu izmijeniti, izgubio sam vrijeme šegrtovanja, propustio sam srecu da me zivot izbrusi, kao rijeka oblutak, i sad sam cudan drugima, nepoznat sam sebi.


Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem dzematu? Kakav sam, dobar ili rdjav, površan ili mucan, šta su mi ljudi i zivot, cemu tezim, šta ocekujem od sebe i od drugih?


Meni izgleda da sam sasvim obican, zašto sam onda drukciji?


Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju?


Volim ljude, ali ne znam šta cu s njima.


Ko bi razumio moje neprestano sjecanje na mrtve drugove u hocinsikim šumama, i šta su oni, optuzba ili rana?


Kome da kazem, i koga se ticu moja sitna zadovoljstva, kojima bi se ljudi smijali a ja ih ne bih dao ni za cija tudja, da slušam noc i njeno duboko hujanje, da opcinjeno gledam sjaj mjesecine na lišcu, da slušam zenino disanje u snu.


I kako da objasnim ikome što zalim dvojicu Pakra, Mahmuta Neretljaka, berbera Saliha s Alifakovca, stare ratnike što prose pred dzamijom, nove što odlaze u rat ne znajuci šta ih ceka.


Šta mogu uciniti s tom svojom nerazumnom mišlju, nikome ni od štete ni od koristi, nikome od potrebe, osim meni? Nepotrebna, luda, nekorisna, ali mi se cini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta, ili još mnogo manje, pa ni to ne bi vrijedilo, i da bez nje ne bih bio ja, vec neko drugi, gluh i sakat, stran i mrzak sam sebi.


Pred Sijavuz-pašinom Cifuthanom, gdje su stanovali sarajevski Jevreji, kao u tvrdavi, susreo sam Asima Pecitavu. Nosio je stanovnicima Cifuthane vodu s cesme kod Begove dzamije. Pred dvorišnom kapijom, kroz koju je od jutra do mraka bezbroj puta prolazio, ljut na cio svijet, spustio je dva velika djuguma, da se odmori. Izgledao je premoren. Dva velika djuguma, puna vode, za drugoga, to je njegov zivot.


- Je li teško? - upitao sam nepotrebno. Asim me pogledao zacudjeno, kao da ne razumije, ili misli da sam lud. Bilo jedno ili drugo, ili obadvoje, odgovorio je na svoj uobicajeni nacin: poceo je da psuje, socno i obilato.
- Imaš pravo - rekao sam. - Narocito ako ti je od tog lakše.


Mahmut Neretljak me docekao na verandi, gladio je listove nogu, da ublazi bol od grceva što su ga sve cešce hvatali. Rukom mi je dao znak da govorim tiho, Tijana spava.


- Jesi li dobio? - upitao je šapatom.
- Nisam. Ne da ništa.
- Znao sam. Bogami sam znao. Mula Ibrahimova duša je sitna. Ko zrno prosa.
- Kako si znao da nece dati?
- I ja sam trazio, u tvoje ime.
- Kad si trazio, nesrecnice!
- Eh, kad! Kad je trebalo.
- I nisi mi rekao. A ni on.
- Da sam dobio, ja bih rekao. A on nema cime da se pohvali.
- A ako ti kazem da je dao?
- Je li dao?
- Jest.
- E znao sam. Bogami sam znao. Što da ti ne da? I ti si njemu valjao.
- Eto vidiš da mu duša nije sitna.
- Nekad sitna, nekad široka. Kao i u svakog.


Sad mu je bila vrlo široka: izbrojio sam pedeset groša.


Odvojio sam Mahmutu polovinu, uzeo je novac, ravnodušno, ne rekavši ni da je mnogo ni da je malo. Samo ga je pogledao na dlanu.


- Da je ovog djubreta samo malo više, covjek bi mirnije spavao.
- Što se tice spavanja, bolje ti je ovako, ne bojiš se da ce te kogod opljackali.
- E, to imaš pravo. Vise ni vrata ne zakljucavam. Nemam rašta.


Prortresao je novac u šaci, i stavio ga u dzep. Upitao sam ga:


- Jesi li se uvijek nadao da ceš se obogatiti?
- Pa, svako se nada.
- A sad?


Odmahnuo je rukom, nasmiješivši se zagonetno, i otišao.


Eto lijepe price o covjeku koji cijelog zivota sanja bogatstvo a zivi u sirotinji, koji je više propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromaštva. A sad se konacno mora odreci svoga sna. Ako mogne da se odrece. Jer, ni ranije nije imao više razloga da vjeruje u cudo. Sad, u starosti, cak mu je i potrebnija ta ludost.


Uskoro se vratio, noseci jagnjecu dzigericu u cistoj hartiji.


- Kad se probudi, ovo joj isprzi. Nemoj prije, da se ne istvrdne. Hoceš li znati?
- Zar je i to neka vještina?
- Pa, nije.


Prvu dzigericu sam bacio, druga, što sam je kupio, pregorjela je pa sam je ja pojeo, trecu je pojela Tijana ali, cini mi se, više zato da me ohrabri nego što joj je prijalo.


Kroz nekoliko dana je ustala i polako pocela da radi kucne poslove.


Tako je ostalo samo šaljivo sjecanje na moju nespretnost, i ne samo tu jednu, i Tijana se od srca smijala što sam vezana vreca.


- Zar bi voljela da ti je muz vješt zenskim poslovima?
- Ne bih, boze sacuvaj.
- Pa što se onda smiješ?


Ali sam ucutao, sjetivši se da bi mogla upitati: a u cemu si vješt? Sa zahvalnošcu sam zapamtio njenu velikodušnost, što joj nije palo na um to pitanje, iako se samo nametalo. Zaboljelo bi me da je rekla istinu.


Cemu sam vješt, zaista? Nicemu, izgleda. Toliko sam nespretan, da ne mogu naci ni posao koji bih znao da radim. A to je kao da ne znam ništa. Ali to nije moja krivica, dodjavola, i ne bi bilo pravo da mi se prigovara.


I eto, cak i takve sitnice su znale da me uznemire.


Zazalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto, lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pecini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje. Nešto nije u redu sa mnom, ili sa svijetom, ili je u redu i sa mnom i sa svijetom, ali ne mozemo vezu da uspostavimo, nikakvu. Da li je iko uspostavlja, ili ljudi lazu, pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno, a odrzavaju samo privid. Da li je moguca ikakva veza izmedju covjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, u stvari, ništa, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je cudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom, od dijetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namecem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali necu da znam za to svejedno, dajem im svoje osjecanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.


Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neocekivanu rijec, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneci se, jer više vole da ubiju nego da strahuju. Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naredjuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.


Ali šta je sa mnom? Ne mogu da napadam, ne mogu cak ni da se branim. Ja sam talambas po kojem biju, ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti koga saziva.

8.


Junak koji se boji usamljenosti
 
 
Kad bi me umorilo uzaludno ocekivanje da se, nekim cudom, poruše zidovi oko mene, kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu, kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi, jer se ne razumijem u poslove, ili mucni, jer me hvatao strah da cu postati ruševina, kao i vecina onih koje sam susretao, odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na hartiju, prašinu i mastilo, i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom.


Najcešce smo bili sami. Ponekad bi došao neki stariji djak medrese, ili rijetki ljubitelj knjiga, pa bi se opet sve utišalo, i stari rukopisi su na policama cutali kao i prije, mirni, mudri, mladi vec stotinama godina.


Ovdje sam tih, tiši nego obicno. Osjecao sam da vrijeme nije samo proticanje, vec i prisustvo. Vidljivi trag necije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a rijeci i njihov smisao zive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.


Sve ljudsko ipak ne umire.


Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao, da sam pored njega mogao cutati satima. On je cutao i sam, i s drugima. U pocetku mi je bilo neobicno da cutim sa zivim covjekom u praznom prostoru biblioteke, i pokušavao sam da povedem ma kakav razgovor, o ma cemu, o svacemu, trazeci ga, ispipavajuci ono što ga se tice. Ispipao sam da ga se ama baš ništa ne tice, ni covjek, ni bog, ni zivot, ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko.


Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem zivota, filozofije, knjizevnosti, ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. Ali, avaj, sve što bi rekao, bilo je kratko, kao da je munja bljesnula u dugoj noci. Jer, prije toga i poslije toga, Mehmed Seid je bio potpuno odsutan, u nekom svom dalekom svijetu koji s našim nije imao spone ni mosta.


Dok ga nisam upoznao, zelio sam da ga rijecima, ma kakvim, probudim i ozivim. Poslije sam odustao.


Sjedio je nepomican, zagledan u zid, u pod, u suncanu zraku i, ne videci ništa, plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih maštanja, iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet.


Kad bi se njegov odsutni ali srecni, stišani osmijeh poceo gubiti, a lice se stvrdnjavalo i stezalo, postajuci uznemireno, kao u strahu, on bi se s mukom dizao i. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. Zadrzavao se kratko, samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom, pa se vracao ozivljen, da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije.


Tako je najobrazovaniji covjek u gradu bio i najjadniji. Ogromno blago je lezalo u njemu naslagano a neiskorišceno, i gore je bilo nego da ništa ne zna. Ili je bio najsrecniji, jer mu ništa nije trebalo, ništa ga se nije ticalo, a svejedno mu je da li šta zna ili ne zna. Mada mi nije jasno da li bi slike mašte u njemu bile zivlje da je znao manje. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. Pitao sam se samo onako, bez razloga i bez potrebe, jer odgovor, i kad bi ga bilo, nema znacaja. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje, da bi mu opijumska maštanja bila bogatija.


Sve njegovo je tajna. Potpuno je zazidan u sebi, kao mogila. Nista u njoj ne vidiš, nista o sebi ne govori.


Jednom, dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu, desilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu, zbog neceg siguran da ce je razumjeti. Odlucio sam se iznenada, kad mi je izgledao izuzetno blag, spreman da bude blizak, kako mi se cinilo.


Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata:





U zivljenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi,
bivšeg mene,
u trpljenju, u zivljenju.


Izgubih se u trazenju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u trazenju.


U lutanju, u snovima
noc me rubi,
dan me vraca.
Dan se gubi,
zivot kraca,
u snovima, u lutanju.


U nadanju, u cekanju
zivot snijem,
a snom zivim.
Srce krijem,
srce krivim.
Što ne zivim,
što još snijem,
u cekanju, u nadanju.





Pazljivo je saslušao stihove do kraja, ucinilo mi se da je iznenadjen, cak kao da mu je zbog neceg neprijatno, protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom, i meni se ucinila veoma loša. A onda se na njegovom blijedom, mršavom licu pojavio osmijeh:


- A! Pjesnik, dakle! Zalutali i obijesni.
- Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima?
- Ne mislim ja, vec Kuran.
- Ne sjecam se.
- Podsjeticu te. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu ucili. Njemu pjesništvo ne dolikuje.« A sjecaš li se poglavlja »Šuara«, o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni.« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti, a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju. Stici ce ih kazna koja ce ih uništiti i uniziti.« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti?
- Otkako sam se vratio iz rata.
- Pa da, »sjena slijedi bivšeg mene«, sjena rata, naravno. E pa, prijatelju, mogu ti reci da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to što ciniš.


Nasmijao sam se:


- Primam taj grijeh na dušu. Pa dobro, kad si me vec osudio, mozeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova rijec?
- Nisam te ja osudio. Kuran kaze: »U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, cvrstim kao zid.« A tebe Alah ne voli, jer ti nastupaš sam, razbijaš saf, podrivaš cvrsti zid. I ne samo da ne braniš vjeru, ti si protiv nje.
- Još i to!
- »Vjera je zakon koji uredjuje cio zivot. Poezija je izvan tog zakona, ona ga ne priznaje, trazi slobodu za rijec i misao, i odrice savršenstvo svijeta koji je bog uredio. Snom zivjeti, u nadanju, u cekanju, znaci ne pristajati na ovo što jest. To je pobuna.
- Neka me bog sacuva da mi ti budeš tuzilac! Šta onda nije pobuna?
- Citanje molitava.
- Citaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu cvrstom kao zid?


Osmjehnuo se tuzno, ili blago podsmješljivo. I nije odgovorio.


Naišlo je vrijeme njegova cutanja, povukao se u svoje snove. Pogled mu se ugasio, okrenut nekud unutra, u sebe, necem vaznijem i ljepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo.


Rugao se, ocito. Samo, kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan, ali i u svome vještackom snu i van njega, on je daleko od ovog našeg svijeta, i od ljudi, i ne tice ga se kako uredjuju stvari medju sobom. On se odrice svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika, koje nikakav ljudski poredak ne moze poremetiti.


Gledao sam ga zbunjeno, gotovo sa strahom, kao da je umro.


Mene se tice baš to što se njega nikako ne tice.


Tada sam cuo kako se neko pokrenuo iza mene.


Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad covjek, prepoznao sam ga po mršavom licu i vrelim ocima. Student Ramiz!


Izbjegavao sam da se susretnem s njim, a eto, nisam izbjegao.


Vec mjesec dana drzi uvece propovijedi u Ali-pašinoj dzamiji, govoreci sirotinji s Crnog vrha, Berkuše, Bjelava, Koševa, ono što pametan covjek nikad ne govori javno. Slušao sam ga jednom, pošto sam cuo kako ljudi šapatom prepricavaju njegove rijeci, jedva sam našao mjesto kraj vrata, a izašao sam prije nego što je završio govor. Pobjegao sam, uplašen!


Pamtim šta je govorio one mracne noci u hocinskim šumama, ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesrecu, i znao sam da moze svašta reci, ali ne ovo, ne ovako!


Nikad ni od koga nisam cuo toliko oštrih rijeci, toliko prezira prema ljudima na vlasti, toliko ludog slobodoumlja, kao te veceri, slušajuci vatrenog al-azharskog studenta, koji nije znao šta je strah, ili nije znao šta je vlast. Rekao je, sjecam se i sad svog zaprepaštenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je i najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz boga, ucvršcuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. Ruše ih uvijek na isti nacin, objašnjavajuci to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao nocni leptiri na plamen svijece. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukcije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, mozda grdja. Ne mozete bez nas, kazu nam, razbojnici bi se namnozili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drzi ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kaznjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeruju naše sinove da to cine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te zgadije ne bi bilo. I ucinicemo to, braco moja satrvena, cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti da im vampiri sjede za vratom.
 

Tada sam izašao iz dzamije, zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana u poderanim carapama, koji su, zaustavljajuci dah, slušali ove plamene rijeci pobune.


Odakle mu tolika hrabrost?


Iduci kuci, udarao sam o kaldrmu, kao pijan, jedva vjerujuci svojim ušima. Kako je smio da kaze, i kako su ljudi smjeli da slušaju?


Ispiricao sam Tijani, zadivljen, zbunjen. - Bogami je hrabar - rekla je oduševljeno. Ali mi ja napomenula da više ne idem u dzamiju. Mozda se bojala da mi se ne zgadi moje cutanje.


I eto, sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao, stajao preda mnom, s knjigom u ruci, i gledao me pazljivo.


- Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali?
- Slušao sam te jednom u dzamiji.
- A ranije?
- Ne bih rekao.


Odricao sam se slucajnog susreta, bojao sam se moguce opasnosti.


- Pjevaš pjesme? - upitao je, odustavši. - Kome? I zašto?
- Sebi. Nizašto.
- Kao slavuj?
- Zar treba drukcije?
- Ali ti si covjek.


Njemu nisam mogao odgovoriti šta bilo, sva njegova misao je usmjerena prema pobuni, i sve treba njoj da sluzi. Dobro se sjecam svega što je govorio u dzamiji, i najradije bih o tome poveo razgovor. Mislio sam kako je zavodljiviji njegov zanos i ljepša njegova hrabrost od svega što je rekao. Htio sam da ga pitam, zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko ce to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti?


Ali ako to kazem, zamrzice me, prezrece me.


Zadrzacu se na poeziji. Ali šta da kazem?


I ovdje sam sam, i ovdje sam kriv, i ovdje razbijam zbijeni red, cvrst kao zid.


Rekao sam, priblizavajuci se i odvajajuci, da se osjecamo sapeto i prigušeno, cak i kad nismo pobunjenici. Dovoljno je što mislimo. A covjek osjeca potrebu ne samo da misli vec i da kaze, cak i vecu potrebu da kaze nego da misli. Tako se prazni, oslobadja napetosti. Rijec je odliv suvišne krvi, rasterecenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice, a ne da je guši, da priredjuje svecanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao cišcenje. Tako cine neka plemena u Africi, u tome su mnogo pametniji od nas, a mozda i u mnogo cemu drugome. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje. I za poeziju, jer je to isto. I trebalo bi narediti da što više ljudi sluša i ucestvuje. Poslije bi lakše vukli svoj neizbjezni teret.


- Zar je zaista neizbjezan?


Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku, da se šegacim izmišljajuci šta bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja, urlanja, ruganja, uz gusle, uz tambure, uz bubnjeve, hodajuci, sjedeci, vicuci u nebo, grmeci u zemlju, ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja, u casu kad nisam mogao da se slozim s njim, a nisam mnogo drzao do onoga što sam govorim.


- Zar je taj teret zasta neizbjezan?
- Bojim se da jest.
- Ne, nije. Ljudi ce zbaciti nametnuti teret, a nece se zavaravati olakšavajuci ga. I sve je bliza taj dan što je teret tezi, i što je manje rijeci za utjehu.
- Ko ce to uciniti?
- Narod.
- Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajednicko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu nece pomoci ako naidje opasnost. Svako se nada da ce njega mimoici.


Odmahivao je glavom, ne slazuci se sa mnom.


- Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe. Ako sazna, ako se uvjeri, moze sve. Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju.
- Recimo da je i to moguce. Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na zrtve, da bi ga doveo do pobjede.
- Zar je to nemoguce?
- U tom slucaju, vodje bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve vece, njihov ugled bi se pretvorio u moc. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, mozda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije, uvijek i zauvijek.


Nasmijao se, pomalo prijekorno, cini mi se.


S mojim malodušnim predvidjanjima se nije slozio, vjeruje u sposobnost naroda da svoj zivot uredi sam, kako mu najbolje odgovara, i da raskine zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. Bez junaka se ne moze, oni su gruda koja za sobom vuce usov. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju slavu. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih cuvali za besmrtnost. Ako je to suviše surovo, mi bismo svoje junake mogli vracati na poslove s kojih su došli.


Nije se slozio ni s mojim mišljenjem da rijec treba da bude utjeha i rasterecenje, jer je to konacno priznavanje poraza. Rijec mora biti pobuna i poziv u borbu, sve dok ima zla u svijetu. Inace je laz, opijum, i ljudi ce sanjati ruzicaste snove, kao nesrecni Seid Mehmed, a mutna voda neka sve nosi.


Odakle mu ta tvrda vjera, koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali, a nisu docekali. A novi koji dolaze, opet vjeruju. Covjekova nada je jaca od iskustva, ne moze je pokolebati tudji neuspjeh.


Ili on pristaje na sve što ga moze zadesiti, cak i na smrt? Ne znam kako se moze pristati na smrt, a mozda je njegov zanos prihvata kao dio cina. Ili ne misli o njoj. On moze i to, jer moze sve sa sobom.


Da li misli i o cemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja kome govori o obicnim stvarima, djevojku kojoj šapce o ljubavi? Ili je stalno upaljena vatra koja gori i sagorijeva, zaboravljajuci na drugu toplinu, blizu?


Upitao sam ga to, da prekinem razgovor o stvarima koje poštujem ali ne razumijem.


Uhvatio me ispod ruke, i poveo u drugu, praznu sobu. Nije se bojao da sa dzamijske predikaonice govori glasno o cemu se drugi ne usudjuju ni da misle, a o sebi je mogao samo da šapce, bez moguceg treceg, ako bi se uspavani Seid Mehmed slucajno probudio.


Ima prijatelja, rekao je tiho, i ne jednog, drago mu je kad ih stice, zao kad ostavlja, i nijednog ne zaboravlja, s njima je sigurniji. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelji, ali bi volio da se promijenim, da postanem covjek, što i jesam, ali nemam hrabrosti da to i pokazem. Mogao bi da me zavoli i ovakvog, dobrog i bespomocnog, ali ne bi mogao i da me poštuje. A to je polovicno prijateljstvo.


Ima i djevojku, veoma je voli, i zao mu je što mora na duze vrijeme da se odvaja od nje, i tako se njihova ljubav pretvara u stalno cekanje. Ali da nije tako, on ne bi bio ono što jest. A ako bi sve napustio, i vratio se u svoje mjesto, da bude ucitelj, da u bašti uzgaja ruze ili sadi krompir, ne bi bio više sposoban ni za pravu ljubav, i mozda bi nju okrivio što se odrekao svoga sna. Sve joj je to rekao, i ostavio da sama bira. Izabrala je cekanje. Teško je, a opet lijepo.


Kad se uvece vrati iz dzamije, zatvori oci i, zamišljajuci je u svojoj sirotinjskoj sobi, prica joj šta je govorio ljudima, i kako su ga oni zeljno slušali. (A ja sam ruzno pomislio, iako me dirnula ta mladicka nevinost, da bi ta daleka djevojka, umorna od cekanja, mogla s nekim blizim i obicnijim mladicem da šapuce u noci o blizim i obicnijim stvarima nego što je bezizgledna borba za sirotinjsku srecu.)


Ima i porodicu, majku, udovicu, udatu sestru, i brata, kovaca, koji zivi s majkom. Otac mu je poginuo u dubickoj vojni, a on se u Al Azharu izdrzavao poducavajuci bogate a glupe djake. Nagutao se tada gorcine, pretrpio dosta ponizenja, nagledao se bogataškog bijesa i sirotinjske muke, i uvidio kako je svijet ruzno uredjen.


Znao je to, doduše, i ranije, jer za to ne treba mnogo pameti, ali je svoj zivotni put saznao odjednom, u trenu, kao da ga je munja obasjala. Sve mu je otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. Upravljaci nisu potrebni, ni vladar, ni drzava, sve je to nasilje. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obicni ljudi, koji obavljaju svoje poslove, i ne zele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad njima, i dovoljna je bozija milost koja ce im pomoci. Derviša su ubili, ali su njegove rijeci ostale u njemu. Sve, osim bozije milosti: ljudima je dovoljno ono što sami medju sobom mogu da urede.


Dobro mu je, jer drukcije ne moze. Nije uvijek lako, ali se vec navikao na teškoce, grdnje ga se ne ticu, zatvor je obicna nevolja, batine su neugodne, ali mlad je, izdrzi. Teze je kad misli na majku, brata, djevojku, na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. Ali odbacuje od sebe te misli, ne dozvoljava sebi slabost.


Volio bi da ovdje nadje prijatelja. Ne pristalicu, ne sljedbenika, ima ih, vec pravog prijatelja, s kojim se drukcije razgovara, i drukcije cuti, nego s ostalim ljudima, ma koliko nam bili dragi. Prijateljstvo se ne stvara, ono nastaje, kao i ljubav. Bice mu drago ako postanemo prijatelji.


Pruzio sam mu ruku, dirnuo me njegov strah od usamljenosti, i potreba da se veze uz drugog covjeka. Nece iznevjeriti svoju misao, ali uz nju moze ponekad da bude hladno i pusto. Nece mu mnogo pomoci moje prijateljstvo, ali mu moze posluziti kao unutrašnji zaklon.


Izašli smo na sokak.


Pozvao sam ga da svrati do moje kuce, jednostavni smo ljudi, rekao sam, i nastojacemo da mu bude ugodno, koliko do nas stoji. Precutao sam da cemo ga pozvati i na rucak, potrebno mu je. Ne bih rekao da jede cesto.


Tako sam, zbog obicnog razgovora, zaboravio na opreznost s kojom sam ga docekao.


Neobican mladic. Bice divan covjek ako ne uspije u onome što zeli, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije, kad bi vec odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešce ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušice je u ime vlasti. Borice se surovo za svoje uvjerenje, smatrajuci da je plemenito, ne znajuci da je postalo neljudsko. Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivšeg, i cuvace, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje ce uciniti više nego pobjeda. Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I, zacudo, to je najljepše od svega što covjek moze da ucini: da pokuša i da ne uspije.


Ostaje tako da zivi zelja i vjera da ce jednom doci sanjani raj, a s tom zeljom lakše se zivi. Ako proroci razocaraju, sinovi tamne. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Dovoljno je što su još jednom razgorjeli staru nadu. Zašto da je gase djelom koje razocarava? Mozda treba da prodje neko dugo vrijeme, da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote, pa da ljudi, ocišceni, ostvare prastari san.


Otrijeznila me kiša što je pocela da pada, i istjerala mi iz glave smušene misli, kojima sam se branio od tudjeg zanosa.


Zurio sam kuci, i nisam htio da se sklonim. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdar-Avdagu kako stoji pod jednom strehom. Pomislio sam da se vratim, nije mi potreban ovaj susret, svejedno mi je što ce misliti da ga izbjegavam.


Zastao sam, pa produzio, i tako se smeo, da sam išao kao zaba na zmiju.


Docekao me ljubazno.


- Cesto si u knjiznici.
- Merhaba, Avdaga.
- Svaki dan te vidim.
- Imam dosta vremena. A i ti izgleda.
- Nisam znao da si prijatelj s Ramizom.
- Danas smo se prvi put sreli - slagao sam.
- Baš prvi put! O cemu ste razgovarali? Ispricao sam o Ramizovoj porodici, o djevojci, o zelji za pravim prijateljima, o svemu onome što je za Avdagu nevidjena glupost.
- I samo to?
- A o cemu je još trebalo da razgovaramo?
- Je li pominjao ono što govori u dzamiji?
- Ne znam o cemu govori u dzamiji. Zašto me to pitaš?
- Razgovaramo.


Kiša mu se cijedi niz nos. I merti, sigurno. Lakše mi je, nije me strah, izgleda smiješan.


- Avdaga, zar ti je od nevolje da ovako kisneš? Od brata ti je ostalo veliko imanje, mislio sam da ceš ostaviti posao. Ne mogu vjerovati da voliš ovo što radiš.
- Ja volim ovo što radim.
- Pa, ne znam. Naporno je.
- Snazan sam.
- I ruzno.
- Ruzno? Zašto ruzno?
- Dobro, recimo, cudno. Šta te se tice šta ljudi rade.
- Mene se tice šta ljudi rade. Mnogo je hrsuza.
- Je li više hrsuza nego dobrih ljudi? Gledao me, kao da se cudi što to pitam. Toliko je iznenadjen, da znam šta misli, i kad ništa ne kaze. Više je hrsuza, naravno, i da nema njega, zavladali bi cijelim svijetom. On mora da zna šta ljudi rade, šta govore, šta misle, s kim se sastaju, a najbolje bi bilo da ne govore, da ne misle, da se ne sastaju, najbolje bi bilo da je sve zabranjeno. Zašto ljudi putuju, zašto idu u druge gradove, zašto sjede po kafanama, zašto razgovaraju, zašto šapucu, zašto izlaze iz kuce? Da moze, sve bi ukinuo, a pošto ne moze, ostaje mu samo da bdije nad zivotom, nepovjerljiv prema svemu što je u njemu zivo i što se krece. On je najzabrinutiji i najodgovorniji covjek na svijetu, i savjest ga muci zbog svega što ne moze da predvidi i preduhitri. A sva zla bi sprijecio kad bi sve ljude zatvorio. Na zalost, niko ga ne shvata.


Ali nije vrijedilo da mi to objašnjava. Rekao je samo:


- Ako opet vidiš Ramiza, zapamti šta govori.
- Necu ga vidjeti.
- Ako ga vidiš, kazem. Potrazice te, sigurno. Isti ste, samo se ti bojiš.
- Znaš šta govori, znaš koga ce potraziti, zašto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Dzemal Zafranija?
- Ne tice te se ko je naredio.
- Reci mi, Avdaga, molim te, da ti narede da me uhapsiš, ti bi sigurno poslušao, iako znaš da nisam kriv.
- Niko nije bez krivice.
- I da ti narede da me ubiješ, ti bi poslušao. Zašto, Avdaga?
- A zašto ne bih poslušao?
- Alahemanet, Avdaga.
- Pitao sam te za Ramiza. Što ne odgovaraš?
- Ja tebe pitam: zašto? Ti mene pitaš: zašto? I samo tako pitamo, i cudimo se. Alahemanet, Avdaga. Neka je bog na pomoci i meni i tebi.
- Bogme ce tebi pomoc biti potrebnija - rekao je zamišljeno.


Pokisnuli smo do koze obojica, vodeci ovaj smiješni razgovor.

9.


Djecije svirale
 
 
Ne umirem od zelje za radom, ali kako drukcije da se zivi?


Zelio sam sluzbu više nego ikad. Tijana je vezla zenske košulje, i tako nas izdrzavala, a mene je bilo stid što samo ona radi.


Mahmuta su napustili trgovci, izgleda da su se Grci u cudu pitali kakvim to neobicnim jezikom govore, kad su ponosno progovorili grcki u Solunu. Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekat, antiohijski, i tako se izvukao, ali je ostao bez zarade.


Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan, da je vez umiruje, a dobro se placa, i ne visi nam nad glavom briga o sutrašnjem rucku. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. Ovako je baš ruzno, navalio sam se slaboj zeni na krsta, i ona ispašta za moju krivicu.


- Nisi ti kriv - umirivala me. - A ne radim za tudjina, vec za nas.


Ili me grdila, kad bih objesio nos, pokunjen:


- Eh, boze, velike li nesrece, zena ga hrani! Hajde, molim te, ne budi smiješan. Radim li štogod ruzno?


Nije mi dozvoljavala da odnosim gotove košulje mušterijama, ljutila se ako bih pocistio sobu, drzala me cisto i uredno, cuvajuci moje muško dostojanstvo i svoj ponos trgovacke kcerke, kao da nam je to bilo najvaznije u ovoj sirotinji.


Od sestre je dobila nešto novca za svoj dio ocevine, mnogo manje nego što je vrijedilo, ali mi nismo ocekivali ništa, i bili smo zadovoljni, osjecajuci se, za cudo, sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra.


Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolja.


Mahmut Neretljak je odmah namirisao taj novac, i uzbudjeno šaputao s Tijanom, izmišljajuci najneobicnije nacine i puteve kako da ga udvostruci, udesetostruci, sve dok u njegovoj mašti nije izraslo pravo bogatstvo. Tijana je nepovjerljivo odmahivala glavom, ali nije prekidala to zidanje kula u vazduhu. Ja sam se samo smijao toj igri, u kojoj je Mahmut bogzna vec koji put sanjao svoj neuništivi san, a ona to slušala kao lijepu bajku, ali sigurna da nece uciniti nijedan nesiguran korak, jer nije voljela kocku.


Mahmut je cak znao u što bi trebalo utrošiti zaradjeno bogatstvo. Trgovac Šabanovic prodaje kucu, cetiri sobe, hajat, doksat, loza ispred kuce, bašta oko kuce, u bašti ruzicnjak, i izvor, kao oko.


- Popricekacemo mi za takvu kucu, pa i za manju - rekla je Tijana razumno, ali su joj oci ceznjivo sjale.


Iznenada se, medjutim, ukazala prilika ne baš da steknemo bogatstvo, ali da se novac bar udvostruci.


Svojim vezama, koje su uvijek zapletene, Mahmut je saznao od rodjaka svoga prvog komšije, da mladi trgovac Husaga, brat kazandzije Abida, ide u Carigrad, po robu, pa je pitao i sebe i nas, kako bi bilo da mu damo novac, da Husaga i za nas kupi kakve robe. Mladic je pošten, vješt, za dvije godine stekao je lijepu radnju, i još ljepši ugled, lanjske godine je donio citav karavan robe i vec sve rasprodao. Najbolje bi bilo da nam kupi skupu tkaninu, koliko mogne, to se najviše trazi, i odmah se moze prodati bazrdjanima. Kad mu isplatimo troškove, pa i kad damo nešto za trud, ostalo bi više nego dvostruko. Na kraju je rekao da je Husaga vec pristao da nam ucini tu uslugu, nema od toga ni muke ni štete.


Tako smo doznali da je s Husagom vec govorio i sve dogovorio, nas je naknadno ubjedjivao. Izgledalo je cudnovato i nekako suviše nalik na Mahmuta, pa sam sad i ja sumnjicavo mahao glavom, a Tijana je otvoreno odbila, govoreci da je to prazna prica, i kome to novac pada tako s neba?


Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na ljubaznosti, a reci cemo da smo novac, na zalost, potrošili, nije ga ni bilo mnogo.


Nismo mu to rekli. Husaga je rastjerao sve naše sumnje i strahovanja. Bio je mlad, ali toliko ozbiljan kao da su iza njega duge godine zivota i iskustva, i više je licio na ucenog muderisa nego na mladog bazrdjana. Rado ce nam pomoci, rekao je, njegova usluga je sitna, samo da kupi i da vidi kako ce se natovariti, ucinio bi to i za obicnu ljudsku ljubav, a drago mu je što ima i ljiepši razlog, jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelji. A cini i zbog mene, zna šta je sve bilo sa mnom, i kako sam nekriv stradao. Novac mu ne treba, ima dosta svoga, a platicemo kad donese robu. Prodacemo lako, on ce nam pomoci, jer je nezgodno da sam otkupi, bilo bi protivno svakom trgovackom obicaju, i izgledalo bi da daje milostinju. Ovako je sve cisto.


Dali smo mu novac, naravno, a on je napisao priznanicu i ovjerio je pecatnjakom. Pozeljeli smo mu srecan put i rastali se kao dragi rodjaci.


- Šteta što nismo imali više - uzdahnuo je Mahmut. - Mogao bi i ti poci u Carigrad.


Tijana je presjekla taj razgovor.


- U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A šta bih ja radila za ta dva mjeseca!
- I druge zene ostaju same - rekao sam, braneci pravo svog nestvarnog puta u Carigrad.
- Druge ostaju, ja ne bih mogla.
- Nemoj, snaho, tako, mozda ce jednom i poci. Zamisli, Carigrad, trgovine, karavani, veliki hanovi, svakakav svijet! Nemoj tako, grehota je.
- A nije grehota da ja ostanem sama!


Ne primjecujuci njegovu uzbudjenost s kojom je zamišljao tu nedostiznu srecu, bacala je na mene ljutite poglede, kao da se spremam da vec danas krenem u Carigrad.


I ja sam se durio, kao da me zaista sprecava da podjem na put, sebicno mi oduzimajuci slobodu odlucivanja. Zašto ne bih otišao, kao i ostali ljudi?


Mahmut je izašao, ne primjetivši kako varnica sijevaju medju nama. Sigurno ce se napiti, misleci o putu u bogati Carigrad.


A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod.


Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne moze zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelic mene, njene svojine. I ubrzo sam se, iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom, vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.


Zivot nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.


Kad sam bio ugrozen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olakšanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.


Dobar je covjek, i lijepa zena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.


Dao sam joj sve što nisam našao u zivotu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.


Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali blizi.








Husaga se vratio iz Carigrada brze nego što smo ocekivali. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrušen, izmijenjen, smršao i potavnio, saopštio mi, zaleci, da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. I još se zaduzio. Nije izgubio u trgovini, niko ga nije orobio ni opljackao, sve je propio. Nikad to nije cinio, sad je ucinio.


Ne zna šta mu je bilo, desilo se jedne veceri, došlo je samo od sebe, iznenada, kao bolest, kao ludilo, pio je, placao pjevace, bacao pare, htio da se tuce s prijateljima što su ga molili da se ne upropašcuje, i za nekoliko dana i noci ostao bez icega, pa pozajmio da se moze vratiti. Zao mu je, zbog nas i zbog brata Abida, ali da se ubije, ne moze. Ako hocemo, pozajmice, i vratice nam naš novac. Ako nismo u nevolji, dao bi nam kroz godinu dana, s kamatama.


Nismo u nevolji, rekao sam, pricekacemo. Svakome se to moze desiti, a necemo mu se još i mi popeti na vrat, dosta mu je nevolje i bez nas. Vratice kad mogne.


Šta sam drugo i mogao da mu kazem? Da trazim novac, da covjeka još dublje ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas, i velikodušno sam mu produzio dugovanje na daleko, mozda i nepostojece dogodine, i to s osmijehom, kao da lezimo na zlatu. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti, a što je najcudnije, i ja sam bio zadovoljan, kao da sam svršio dobar posao. Da sam dobio novac, bila bi mi gorka ta pobjeda, i sigurno bih se stidio. A što smo ispali budale, to ce se zaboraviti. I lako cemo sebi oprostiti.


I Tijana i ja smo nesposobni za zivot, ali na nekakav lak nacin koji nas ne zabrinjava.


Tijana trgovcu ništa nije predbacila, niti ikome drugome. Nije nas cak uvjeravala da je predosjecala nesrecu, kao što je obicno cinila. Nasmijala se i rekla veselo: - Eto, kakvi smo mi trgovci!


I Mahmut se ponašao drukcije nego što sam ocekivao. Mislio sam da ce odricati svoju krivicu, jer je on samo glasno razmišljao, a mi smo odlucili, cak nije ni rijec rekao kad smo novac dali Husagi, što je bila istina.


Prevario sam se, nije se branio. Došao je da primi grdnju, doduše tek drugog dana, dok nas prodje bijes, i svu krivicu primio na sebe.


- Ako mislite da sam spavao, varate se - rekao je pokajnicki. - Nisam ni oka sklopio. Uvalio sam u nevolju najbolje prijatelje. Izgubili ste ono posljednje, što se ostavlja za kakvu-takvu sigurnost. Cak sam i sebe oštetio, jer sam i ja bio sigurniji s tom vašom crkavicom. Mogao bih reci: ko bi se tome nadao od Husage? Ali necu. Od Bosanca se moze svemu nadati. Godinama zivi kao pametan covjek, a onda sve ucini da bi dokazao da je budala. Vi to mozda i ne znate, moje je iskustvo vece. Kriv sam. Namiricu vam gubitak.
- Šta govoriš, odakle ceš namiriti?
- Prodacu ducan, i dacu vam vaš novac.
- Ostaceš bez radnje.
- Nisam se s radnjom ni rodio.
- A zašto bi to ucinio? Nisi ti kriv.
- Kriv sam. Vi se u poslove ne razumijete.


Pregonili smo se tako, nadmecuci se u velikodušnosti, dok Tijana nije odlucno prekinula tu djetinju raspru, rekavši da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. Samo, da joj više ne dolazimo s tim djetinjarijama, i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu. Njoj ne treba, naviknula je na sitnu nafaku, a ne treba ni nama dvojici, jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu.


Tako nam je obojici pošteno izvukla uši, i Mahmutu, uvrijedivši, doduše, njegovu trgovacku sujetu, ali ga oslobodivši odgovornosti, i meni, ni krivom ni duznom, pa sam, ljutit, pomislio kako je Mahmut bio siguran da ce ona tako reci, i zato je toboze navaljivao da nam nadoknadi izgubljeni novac. Jevtino je prodavao svoju plemenitost, ne bojeci se štete, a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu, makar i od šale. Kako bi se uvijao kao crv, da povuce rijec!


Ali se sve lijepo svršilo, i svi smo bili zadovoljni svojim drzanjem. Stari sipljivi lupez je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote. Otišao je toboze nezadovoljan što nismo prihvatili njegovu zrtvu.


A za dva dana me poceo salijetati s novim prijedlogom.


Tijana je odnijela mušterijama gotove košulje, a ja sam pošao u biblioteku, da nastavim citanje Mevlijinih stihova o Sarajevu. Kao da je govorio o meni i o današnjim ljudima, kao da nije prošlo cijelo stoljece. Zar vrijeme stoji? - pitao sam se, ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina. Zar se ljudi ne mijenjaju?


Upitao sam to i Seid Mehmeda, u onom kratkom casu izmedju dva zanosa, kad jedan išcezava a drugi još ne pocinje. Jedino je tada svjestan, i jedino se tada ne smiješi, i tuzno i vedro.


- Ljudi se mijenjaju - rekao je. - Ali nagore.
- Nemoguce - odgovorio sam vatreno. - Ako i nisu bolji, ljudi su pametniji. Znaju da moraju urediti stvari medju sobom, drukcije ce ih djavo odnijeti.
- Djavo ce nas svakako odnijeti - zakljucio je Seid Mehmed ravnodušno.


Upitao bih ga zašto tako crno misli o ljudima, šta mu se desilo, šta su mu ucinili, zbog cega se toliko krije, od cega bjezi, ali on ne dopušta nikome da mu pridje blize. Grakne kao zloslutna ptica i odleti.


Otišao je u drugu sobu, ostavivši me gorka, da sam odgovaram na svoja pitanja.


Ne mogu da mu vjerujem, moje srce odbija njegovu beznadnu misao, protiv zivota je, i protiv ljudi. Svih ljudi. A da je samo jedan drukciji, vjerovao bih u njega više nego u sve ostale. A nije samo jeda. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.


Zar se to ne moze preokrenuti?


Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. On bi sigurno rekao da ce se ljudi izmijeniti nabolje, bez tog uvjerenja cio njegov zivot bi bio besmislen, i sve ono što cini. Ako bi zvucalo i neubjedljivo, ja bih mu povjerovao. I zbog njega i zbog sebe.


Mahmut me sacekao na sokaku, mokar kao sudopera. Kiša pada cio dan.


- Šta to radiš?
- Ništa, stojim. Bio sam u kafani, zagušljivo, sve jedan na drugome sjedi, zbog kiše.
- Hocemo li kod mene?
- Šta nam smeta ovdje?


Stali smo u jednu kapiju, pod strehu, gledali kako kiša pada, i kapljice odskacu od kaldrme. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. Sad je svejedno da li cu otici ili ostati.


Kakvi ce ljudi biti sutra, bolji ili gori?


- Ruzno vrijeme - kaze Mahmut, brišuci lice maramom. - Ne volim kišu, ne volim vjetar, ne volim zimu. Nekako si jadan, kašlješ, bole te krsta, boli te duša. A ne volim ni ljetnju zegu, nisi nizašta. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece?
- Ne znam. Mozda i ima.
- Ja nisam vidio. A da znam, išao bih tamo da zivim. Ovako, nevolja. Ili te sunce przi, ili te zima reze. Ruzno. Narocito kad je omorina. Da izludiš. Eto, sinoc, ja legao, a ono pritislo, vidim, promijenice se vrijeme, ne mogu da dišem, ne mogu da spavam, a kasno je da izadjem na sokak. Zena stenje, hukce, prevrce se. Smiri se, bog te ne ubio, kazem joj. Taman mi san na oci, a ti me probudiš.


Prevrcem se od muke, veli, vidiš kakvo je vrijeme, udavi. I ja, šta cu, vidim, od sna nema ništa, oci ko fildzani, mozak se uzburljao, pa pustim mislima na volju, otjerati ih svakako ne mogu. Pa mislim, koliko li ljudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak, bez sna, kao ja, koliko li spava, koliko, da oprostiš, nešto radi, koliko se s dušom rastaje, koliko li se radja. Koliko se radja! I eto, dodje mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana, koliko ce biti kroz godinu, dvije. Misli mi se brkaju i preplicu, kao kucine, nikako ih razmrsiti, pa ustanem, upalim svtjecu i pocnem da racunam, na olovku. I evo kako je ispalo: u našoj kasabi ima oko šest hiljada domova, sa po troje djece, otprilike. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. Osamnaest hiljada djece, puta tri oke, to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa.
 

Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa koja poraste za godinu dana.


Nasmijao sam se:


- Pobogu, racunaš ih na oke, kao janjce!
- Nisu to janjci, vec djeca, u tome i jest ono! I svake godine rastu, i svake godine dolaze nova. Zetva moze omanuti, ali ljudski porod nece. Sad ih je osamnaest hiljiada, razumiješ li?
- Razumijem to za djecu, ali tebe ne razumijem.


Otresao je kišu s brade, i s mokrih rukava, i nezadovoljno zamahao glavom što ga ne razumijem.


- Evo šta mi je palo na um: djece ima viša nego odraslih. A roditelji su obicno slabi prema djeci. Pazi sad: kad bi neko imao novaca, kad bi kupio nešto što je za djecu, pa to rasprodao, lijepe bi pare zaradio.
- Kad bi, kad bi! Okani se maštanja, molim te.
- Nije ovo nikakvo maštanje. Uskoro ce vašar u Višegradu, i moglo bi se kupiti nekoliko tovara djecijih svirala. Po paru komad. Ako bi se uzelo tri hiljade, pa dobro, dvije hiljade, to je dvije hiljade para ciste zarade. Ko ne bi dao dvije pare za svoje dijete?
- Ima precih stvari nego što su svirale djeci.
- Pa, kad ne mogu štogod prece, ljudi ce kupiti svirale.


Zar ce on cijelog zivota misliti o trgovini, o zaradi, o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um. I pametno je i glupo, i tuzno i veselo, sve nekako istovremeno.


- E što ti mozeš izmisliti, ne moze niko. Kakve su te sad svirale spopale!
- Nisu svirale, vec cišta para. Prodaš po radnjama, i samo metneš zaradu u dzep.
- A odakle ti novac?
- Novac? E, to je ono.


Snuzdio se i dugo brisao kapi kiše s poplavljenog nosa.


Rekao sam, smijuci se:


- To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kacamak napravili.
- Pa, nije baš tako. Moglo bi se naci i brašno i maslo.
- Kako?
- Ti imaš.
- Ja? Dacu ti sve što imam.
- Ako ceš dati, onda nema brige. Ja odoh u Višegrad po svirale.
- Nemam ništa, covjece bozji! Odakle mi?
- Imaš ocevu kucu.


A, to je on smislio! Nece mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg što imam. To je kod njega kao bolest.


Cutao sam, on me podsticao:


- Šta kazeš? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno. Ne kazem ništa, i ne mislim ništa. Zaista stoji mrtvo i nekorisno. A ovaj posao nije loše smislio.


Ludo je, ali nije loše.


- Je li ti zao kuce?


Nije mi zao, nimalo mi nije zao. Ništa me ne veze za nju, osim nejasnih uspomena koje ne ozivljavam, odavno vec nisam bio na zgarištu, ne vrijedi se vracati na uzaludne uspomene, da te boli pustoš. Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti moguci bol. Djetinjstva vec odavno nema. Šta cuvam na tom staništu duhova, gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjecam, samo prazninu. Zašto je ne zatrpati?


- Šta misliš?
- Mislim, šta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. Od Bosanca se mozeš svemu nadati.
- Bosanac stice pamet pod starost, kad mu više ne treba. Nisam više za ludosti. Onda, pristaješ li? Znam ko bi kupio kucu.
- Sakricemo od Tijane, naljutila bi se. Pa ako novac propadne, znacemo samo ti i ja.
- Nece propasti.


Rekao je to odlucno, kao da se zaklinje.


- Neprestano misliš o poslovima. Kako to da nisi zalozio kucu i ducan?
- Pa, znaš - odgovorio je snuzdeno. - To je zenino.


Nadao sam se svemu od njega, i da ce slagati i prevariti i ukrasti, bio sam uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac, ali nisam vjerovao da ce se ovako šegaciti s nama.


- Pa dobro - rekao sam ljutito - znaci, lagao si da ceš prodati ducan, da nam vratiš novac. Znao si da smo budale i da necemo pristati. Hvala ti, Mahmute, na takvom prijateljstvu.
- Ma ne, zaboga! - zamahao je mršavim rukama, kao da se brani od udaraca. - Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan, pristala je, tako mi boga! I prodao bih, da se Tijana nije onoliko naljutila. A ostalo bi i meni nešto, za svirale, ne bih tebe molio. Kako lagao, covjece bozji!


Djavo da ga nosi, niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. I sve mu je toliko zapetljano, zamršeno planovima, zeljama, racunima, lazima, i ko zna cime još, da se sigurno i on sam teško snalazi. On je istinit i lazan, pošten i nepošten, stvaran i nestvaran, bez medje i prelaza, i samo je tako cjelovit. Pa, neka ga! Ne mogu birati ljude kakve zelim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi zivot šalje, i ono što je u njima, nerazdvojeno. I mozda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnošljivo dosadni.


A kad sam još vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci, zato što se pobojao da ce mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao, ili zato što je iskreno vjerovao u svoju laz, suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu njegovu šašavu nadu. Eto ti je, ludi stvore! Ako ja ništa ne dobijem, ništa i ne gubim. A šta ti dobijaš a šta gubiš, nije moje da odredjujem.


Moj pristanak, koji mu je vratio sanjanu priliku, neoštecenu, vratio mu je i sigurnost, istog casa, kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu. A samo tren je prošao kako je pokunjen gledao svoju nesrecu. Taj fanatik jedne ludosti, nikad nije duze sumnjao u svoju srecu, doci ce, jednom, kad bilo, i uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci, kao da ga sigumo ceka na nekom cošku, na nekom zivotnom zaokretu.


I shvatio sam da on mene ne vara. On ide svojim putem, za svojom zeljom, ne obaziruci se na mene.


Sokakom, ispod kestenova, koracao je serdar Avdaga, kao da kiša ne lije, kao da je najljepše vrijeme za šetnju. Išao je naprijed i natrag, a onda bi stao, uvijek na istom mjestu, na istom odstojanju od nas, i strpljivo gledao i cekao.


- Nekog ceka, tebe ili mene - rekao je Mahmut.
- Sigurno tebe.
- Zašto mene?
- A zašto mene?


Tako smo serdar-Avdagu velikodušno poklanjali jedan drugome, kad vec nismo mogli izmoliti da ga djavo ukloni s naših ociju i s ovog pokislog sokaka.


- Hajde da vidimo - predlozio je Mahmut. Nije mogao da izdrzi tu neizvjesnost. Kad smo naišli pored serdara, lijepo smo ga pozdravili, nadajuci se da ce se na tom završiti.
- Kuda si pošao, Ahmete?


Mene je cekao!


- Ti, Mahmute, mozeš svojim putem.


Bilo je to naredjenje.


Mahmut me pogledao, zbunjeno se osmjehnuo, kao da mu je zao što me ostavlja s Avdagom, ili mu je drago što njega nije zapala ta sreca i, uljudno pozdravivši, mršav, zguren, mokar, ali sigurno srecan, otišao niz sokak.


- Jesi li dobio mjesto?
- Nisam.
- Nisi? A zašto?


Cutao sam misleci kako je bezobzirno otjerao Mahmuta, ne stideci se svoje surovosti, mozda i ne znajuci da je surov. Svoju grubost nije ublazio ni osmijehom a kamoli rijecju. Ljudi to i ne ocekuju od njega, ne ljute se, ne vrijedjaju. Mislim na Mahmutov ponizni smiješak i snishodljiv pozdrav, uplašio se i nije ga zaboljela uvreda. I ja sam se uplašio! Morao sam da kazem: - Mahmut je moj prijatelj, idemo poslom, zašto si ga otjerao?


Nisam to rekao.


Duznost mi je bila da ga odbranim od ponizenja. I sebe. A nisam. Progutao sam uvredu, mozda sam se i ja osmjehnuo, i sad me to peklo, kao rana. Stidio sam se svoga kukavicluka, a ipak sam mislio: dobro je što ništa nisam rekao, da ga ne naljutim. Oboje istovremeno! Dva covjeka u meni, sasvim razlicita, potpuno oprecna, zivjela su snazno u isti cas, jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost, drugi duboko nesrecan što je djubre, i oba podjednako iskrena, oba u pravu. A samo casak ranije, pod strehom, mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretljaka kao o cudu. A svi smo isto cudo i pokora.


Serdar nije ni slutio za moje muke:


- Od cega ziviš ako ne radiš?
- Zena mi radi.
- To nije dobro, osilice se. Muz mora da radi.
- Ne mogu da nadjem posao.
- O, brate, ne mozeš da nadješ posao! Hoceš li da budeš bibliotekar! Mehmed Seida ce otpustiti. Nije više nizašta.
- Necu nikome da oduzmem hljeb.
- Oduzece drugi.
- Za to necu biti kriv.
- E baš si budala. Ali ima i drugih mjesta. Hoceš li da budeš pisar kod sudije?
- Da li mi to nudiš, ili se šališ?
- Nudim.
- Ako nešto nudiš, onda nešto i traziš.
- Malenkost.
- Da cujem!
- Onaj Ramiz, student, svašta govori u dzamiji. Nadam se da se ne slazeš s njim.
- Ako govori svašta, kao što kazeš, i ako je to svašta ruzno, onda se ne slazem.
- Kadija trazi da se sve zapiše što govori.
- I ja treba to da zapišem?
- Kadijine pisare ce poznati, i govorice drugo.
- Pa, vidiš, Avdaga, glava me boli, evo vec tri dana. Ništa ti zapamtiti necu.
- Ne moraš pamtiti. Zapiši.
- A onda, Dzemal Zafranija je nešto ljut na mene, nece mu biti pravo što meni daješ taj posao.
- Dzemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kazem.


Eto, kakvu budalu šalju na mene! Slutio sam, on mi je potvrdio.


- A što nije došao sam da mi to kaze?
- Ne znam.
- E onda mu reci da ne mogu.
- Mozeš, samo ako hoceš.
- Dobro. Onda necu
- Neceš?
- Necu.
- Kazeš, neceš!
- Kazem, necu! Nikad se tim poslom bavio nisam, necu ni sad.


Vrdao sam, i eto na što sam izvrdao!


Zacudo, nisam vise osjecao strah.


Ni njegov pogled nije prijeteci, kao što sam ocekivao. Izgledao je iznenadjen, gotovo zaprepašten. Bilo je to valjda prvi put da je ovo cuo i dozivio. Ljudi nisu takvi, on sigurno zna da su drukciji. Šta je onda ovo?


Zbunio sam ga, ne nadajuci se tome, ne nadajuci se nicemu. Gledao me kao nerazumnog djecacica, kao ludaka, kao prikazu. Cak se i osmijehnuo, ne vjerujuci, kao da je šala, cudan nesporazum i uskoro ce sve proci, on nije dobro cuo, ili cu reci da sam se šalio, izvinicu se, a on ce me izgrditi, i svijet ce opet biti uspostavljen u svom poznatom redu. Ali ništa nije prolazilo, izglobljenost je ostala, poremecenost je trajna, a on nema lijeka za to nepoznato stanje.


Našao je samo staru, pohabanu rijec, okušanu bezbroj puta, ali je i ona zvucala neuvjerljivo:


- Pokajaceš se za to, Ahmete Šabo!
- Gore bih se pokajao da te poslušam.


Više zaista nije imao šta da kaze. Cutao je i zurio u mene, izgubljen, a kad dodje sebi, mogao bi samo da me ubije, ili da ode.


Otišao sam ja, ostavivši ga ukocenog na kiši, pod kestenom, i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. Kamo srece! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vjecno ostane pod kestenom, nepomican, kao spomenik vjernosti koja ništa ne razumije. Bilo bi divno, bio bi to spas, jer me ledeni grc uhvatio u srcu cim sam se odvojio od njega.


Pred njim nisam osjecao strah, sam sa sobom sturao sam se s nogu.


Lijepo, ponio si se junacki, sad ceš to platiti.


Ali se nisam kajao, nisam mogao, a strah neka cini svoje.


Ne mogu biti nepošten, a ne mogu biti hrabar. Onda cu stradati u strahu a pošteno. Nisam znao da se i to moze.


Mahmut me sacekao na kraju sokaka.


- Ruzno vrijeme, srecom.


Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme, ali zašto: srecom ?


- Zato što brzo završiste razgovor.
- Meni se ucinilo dugo.
- Šta je htio?
- Nudi mi posao.
- To je dobro.
- Ali da zapišem sve što Ramiz govori u dzamiji.
- To ne valja.
- Poslao ga je Dzemal Zafranija.
- I šta si rekao?
- Rekao sam: necu.
- Pogriješio si. Trebalo je da kazeš: ne mogu, nemam kad, bolestan sam, imam kijavicu, zena mi je sama, ruka mi je otekla, a ne: necu.
- Rekao sam što sam rekao. Mogu li sad vratiti rijec?
- Mozeš. Ali ne treba. I neka si rekao.


Zakljucak mu je neocekivan, kao i uvijek. Objasnio ga je ovako:


- Jest da je glupo, ali je pošteno. Sad ce ti se nasloniti na kosti, ama neka vidi da nismo svi kukavice. Ja nikad nisam smio tako reci, a zelio sam, ne umijem ni kazati kako sam zelio. Teško je cijelog zivota biti kukavelj, jest, doduše, da ceš duze zivjeti, ali ne znam da li vrijedi. Za mene vrijedi, jer ne mogu drukcije, pa i ne pokušavam. Skrešem, opsujem, kazem: necu, kazem: hocu, za inat, sve u sebi, ne smijem glasno, u sebi, da se ne raprsnem od muke. Ali to nije ono pravo, dok ne izadje iz tebe. Iz tebe je izašlo. Naškodice ti sigurno, ali, brate, halal ti vjera. Da si pametan, i da si malo mislio, nikad to ne bi rekao, i spavao bi mirno, a ovako ceš cekati sjekiru za vrat, pa i ja s tobom, jer je mene kacilo i bez tebe, a sad ce misliti da smo isto. Pa vala, neka, ne zalim. Što god bude, bice s prijateljem.


Velika muka, a tanak ponos. Hrabar je, ipak.


Kazem mu u šali:


- Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom, a ne sa mnom!
- Vala, dzaba ti ga bilo. Za korist, ne kazem. Bilo bi bolje. Ali za dušu, da mi je drago kad sa sjetim, ti si mi potaman. Kojekakav, ali ljudevan. Od tebe i zbog tebe samo šteta i strah, ali neka!


Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni. Tako bi mogalo i o meni, rekao bi otprilike ovako: luda, nikakav, tri ovce ne bi umio sacuvati, jad i golja, sad je budalast ali je ranije bio još budalastiji, upropastice svaku priliku koja mu se ukaze, uletjece u svaku zamku koja mu se namjesti, nevolja i sebi i onima oko sebe, ne, zaista, boljeg prijatelja ne trazim.


Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi, kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelja. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja, a još više moj odgovor, ali nije zaboravio na posao. Zurio je da prodamo moju spaljenu kucu. - Dok ti se nije štogod desilo - rekao je ozbiljno.


Završili smo posao, ugovorili prodaju, obavili potrebne stvari na sudu, sve na brzinu, kao da sam se spremao na bjekstvo. Zato što sam iznenada osjetio zaljenje, nizašto, ta pustolina mi ne treba, ah eto, nekakvu vezu sam prekidao, odvajao sam se konacno od neceg što nije ni postojalo više, postojalo je nekad, mozda. Šta bih s tim? Da cuvam sjenke? Pod ovim našim nebom veze se cesto prekidaju, i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. Ali u jednom trenutku sam zazelio da sacuvam te sjenke, poslije mi je bilo zao što nisam poslušao svoju slabost. A kajao bih se i da sam poslušao, zašto da me muci prošlost koje više nema.


Mahmut je napregnuto cekao da primim novac, i ne sluteci o mojim mukama, srecom, jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam.


Kad smo sve svršili, Mahmut se ispravio, odahnuo, sinuo, vedar i poletan, a ja sam se uvukao u sebe, potišten, ali on to nije vidio, od srece.


Kupac je gledao u nas zacudjeno, i pisar u sudu je gledao zacudjeno, kao u dvije budale, što smo i bili. Jedna luda prodala je jevtmo jedino mjesto mogucih uspomena na svoje mrtve, da bi novac dala drugoj ludi, za najšašaviju stvar na svijetu, za hiljadu bezvrijednih djecijih svirala.


Mahmut je otputovao sutradan, u rano jutro, ne znam kako je i noc prespavao, od nestrpljenja, od planova, od snova. Vratio se drugog petka, oslabio, neispavan ali srecan, s hiljadu i po svirala. Put, gladovanje i štednja su ga ubijali, a nada vracala u zivot, i evo, sipljivi pobjednik, na kraju snaga, jedva vukuci zgrcenu nogu, ponosno je ušao u kasabu, klimav kao trula taraba, sigurniji u sebe nego ikad.


Rasprodao je robu po ducanima, ne baš onako povoljno kako je racunao, uredno mi podnio obracun, i jedva primio novac za trošak putovanja, srecan zbog prve trgovacke zarade u zivotu.


A u gradu, u caršiji, u mahalama, po kucama, hiljadu i po Mahmutovih svirala pištalo je na djecijim ustima, dizuci takvu larmu, da su golubovi bjezali u strahu, a ljudi se hvatali za glavu od muke.


Mahmut je hodao srecan što je gradu darovao ovu zaglušnu svirku a djeci ludu radost, a ja sam se smijao i pomalo stidio, krijuci da sam i ja kriv za ovaj urnebes.


Smijao sam se, a tuga me obuzimala.


U što se to pretvorilo stanište mojih uspomena? U piskavi zvuk djecijih svirala!


Nisam to smio uciniti. Ta pustolina mi je bila potrebna, vezivala me s djetinjstvom i sa zivotom iz koga je moj prostekao. Morao sam sacuvati sjenke, da ne ostane prazna misao, bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. Moje i njihove.


Sada, sam, opet sve pocinjem iz pocetka.

10.


Mladic cista srca
 
 
Ostao sam u kafani duze nego obicno i mnogo duze nego što sam namjeravao. Nisam imao srca da odem, zbog Mahmuta Neretljaka: veselio se svom trgovackom uspjehu i castio svakoga ko bi našao. I mrak je pao, i poziv na vecernju molitvu se cuo s Begove dzamije, a Mahmut je pio i castio, ponosan i oduševljen vec danima, nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. Pricao je neprestano, hvalio se, dobrodušno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije podsmijehe, ne primjecujuci ih, i izdašno trošio novac zaradjen na sviralama.


Bio sam ljut zbog ovoga što cini, i zacudjen što ismijavanje prima kao šalu. Hvalili su, toboze, njegovu pamet, kako se samo sjetio djece i svirala, a nijednom trgovcu to nije palo na um, pitali ga kakav je novi posao smislio, da se oni u to ne upuštaju, jer je s njim teško izaci na kraj, preporucivali su mu da proda ducan, nije on za male poslove, i cudili se što je dosad krio svoje sposobnosti.


Oznojen, zagrijan picem, ponesen srecom, Mahmut se prijateljski povjeravao ljudima, da ga je dugo pratila nesreca, a kad se nesreca uzme na zub, badava ti je i pamet i sposobnost, ništa ti za rukom ne polazi. Ali se namjerio na dobrog covjeka koji je vidio šta on vrijedi, i kao da je cini odmah nestalo. Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduše, ali stao, našao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan covjek povjerovao. Niko ne zna, mozda samo on, kolika je to pomoc, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnazi, kao da ti kicmu ucvrsti. Smislio je nekoliko poslova, dobro ih je smislio, i nada se da ce uspjeti. U poslovima nikome nece smetati, toga neka se niko ne boji. Svakome ce pomoci i savjetom i novcem, koliko bude mogao, jer zeli da sa svima bude dobro i da sa svakim zivi u ljubavi.


U zadimljenoj kafani ljudi su se glasno smijali, udarali ga po mršavim ramenima da se povijao kao šibljika, i posprdno zahvaljivali na dobroti i velikodušnosti.


Smucilo mi se.


- Hajdemo - zvao sam ga. - Dosta je bilo.
- Nije dosta. Ne mogu ostaviti ljude danas.


A onda mi je išaptao, lukavo namigujuci, da su mu sada ovi ljudi potrebni, zbog poslova. Pomoci ce i oni njemu, i on njima, zaradice pare. Nije mu zbog para, vec zbog drugih stvari. Kojih stvari? Kojekakvih. Svako nosi ponešto na duši. Pa eto, kako da kaze, prijatelji smo, što da krije od mene: mora zaraditi da zacepi usta onom psu. Kojem psu? Svome zetu, karadjoz se njime ozetio. Kad mu se kci udala, Mahmut je obecao bisernu grivnu i struku dukata, bilo je to prije onoga, dok je mislio da ce cio zivot provesti u gradu, i da ce se obogatiti. Zet je trazio, zato je obecao. Ako uzimam ruznu, ne moram golu, rekao je otvoreno. A nije bila ruzna, bog mu je svjedok, licila je na majku. Bisere kupio, dukate nije mogao, zbog onoga, i zet mu krv popi. Grdi ih, kune u kamen, što se vezao za prosjake, zenu tuce, a kako otac da gleda nesrecu svoga djeteta? Dodje mu da ga ubije, ali bi tako unesrecio i sebe i svoje. Da nemaju djece, vratio bi je kuci, da odahne, da prozivi kao covjek, ali imaju, troje, stekli su ih ni sami ne znaju kako, sva u svadji i neslaganju, a ni ona nece da odbjegne, zbog sramote. E pa, nabavice on te proklete dukate, neka se zasiti krvnik, neka mu se dijete smiri. Ni bolesti nece dati na sebe, ni nemoci, ni smrti cak, dok ne oduzi taj dug!


Ta prica mi je zaustavila dah. Zar je toliko ozbiljan razlog njegove ludosti? Onda to nije ludost, vec golema tuga. Bio sam nepravedan prema njemu, isuviše. Ništa mu ne bih mogao pomoci, ništa olakšati, ali sam bio nepravedan.


A onda sam posumnjao u istinitost te dirljive price. Kako bi Mahmut mogao sve dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smekša srce? I zašto nikad nije rekao da ima kcerku? Odakle sad kcerka?


Ko zna zašto mu treba ta laz. A ako nije laz, onda je mozda nekad i bila istina, ali se iskrenula u varanje samoga sebe.


Kcerku i zeta je izmislio, ili svoju muku s njima, i uzaludno je tragati za istinom.


Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlje. Ovo je njegov veliki cas, dugo ocekivan.


Ne znam da li ga je zamišljao u mnogim godinama nevolja, da li je pripremao rijeci koje ce izgovoriti, i zadovoljstvo koje ce sebi pruziti, kad jednom uspije u zivotu. Nije uspio, znaju to svi, zna i on, ali mu je suviše dugo da ceka pravi uspjeh, pa je ovaj jadni pocetak zamislio kao uspon prema zeljenom cilju. Nije to cilj, toga je svjestan, cilj je mnogo veci. Ali je prvi korak, uspješan, slobodan, pun obecanja. Cini su pale, kob ga je milostivo ostavila na miru, šejtanima je dosadilo da mu podmecu klipove, a sad ostaju samo njegova vjera u sebe i njegova sposobnost, da bi dohvatio sagledljivu srecu. Ne radi novca, bog mu je svjedok. A radi cega, to bi i on teško mogao objasniti. Mozda zbog prava koje je platio ove noci da sjedi s ljudima zajedno, ne iza vrata, kao uvijek, da govori o sebi kao i ostali, da sluša njihove podsmijehe primajuci ih kao prijateljsku šalu ili kao pohvalu, da osjeti ili izmisli njihovo poštovanje. Sve to prima, ganut, zahvalan, sve mozda i podsmijeh, samo neka nije kao drugih veceri, neka nije kao klupa, kao zid, kao pas.


Pa ako je njegova moc veceras i privid, sutra ce biti stvarnost, i on nema šta da zali. Ovo sjedenje s ljudima, rame uz rame, u lijepom razgovoru to nije privid. A ako sutra opet nicega ne bude, ostace sjecanje.


Ali Mahmut nije mislio tako daleko.


Mozda ima i pravo. Njemu nije vazno kako jest, vec kako on misli da jest. I hvala bogu što je tako. On je veceras drugi Mahmut Neretljak, zeljeni, godinama sanjani, bez sipnje u prsina, bez grceva u nogama, bez skrivenog jada u srcu.


Šteta što varka nece potrajati duze.


Nije se naljutio kad sam rekao da idem kuci, nije me ni zadrzavao, velikodušno mi je mahnuo rukom, kao da me otpušta. Veceras nije sam. Dosad sam, za nevolju, zamjenjivao ove ljude, i ovaj razgovor, i ovu toplinu. Sad moze bez mene.


Neka mu bude, sutra ce me opet naci.


Pozurio sam kuci, mrak je sve crnji i sve hladniji, sokaci tamni i pusti, ljudi su se sklonili u kuce, otjerao ih je mrak, kao ptice.


Tijana me ceka u praznoj sobi, sama, nije pravo što je ostavljasm samu, reci cu joj da necu više, mada to cinim iz obzira prema drugima, ali šta mc se ticu drugi, šta me se tice Mahmuit Neretljak i njegova ludost, za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koza.


Nadam se da me nece docekati ljutito, jer joj onda necu priznati da sam kriv, i duvacemo jedno na drugo sve do lijeganja. Propašce mi uzivanje u lijepom kajanju, i pjenušava sreca zbog svoje dobrote. I zbog njenog praštanja. Bice divno ako bude pametna i ne prekori moju nepaznju. Ako bude trazila svoje pravo, osporicu joj ga, i necu priznati svoju krivicu, baš zato što sam kriv. Ali to hocu da kazem ja a ne ona. I posvadjacemo se, ona ce plakati i nabrajati moje bezbrojne grijehe, ja cu bjesniti i zazivati bogove za svjedoke, da sam najnesrecniji od svih ljudi i da me niko ne razumije. Poslije cemo se izmiriti, iznenada, i bice lijepo, kao poslije kiše, kao poslije grmljavine.


Bice lijepo, ma kako me docekala.


Pred ulazom u dvorište presreo me Mula Ibrahim, advokat, moj nekadašnji prijatelj i poslodavac. Hodao je, toboze šetajuci, to je korisno pred spavanje, i sigurno je u mraku dobro naprezao oci da prepozna moju sjenku, da mu ne promaknem.


- Udji - šapnuo je i sakrio se u tami dvorišnog prolaza.
- Sigurno si cekao dugo. Obicno se vracam ranije.


Rekao sam to samo da nešto kazem, da prikrijem cudjenje što ga vidim ovdje i u ovo vrijeme. Osjetio sam i strah. Šta se to desilo? Prijeti li mi neka opasnost? Ali sam se odmah umirio, pomislivši da on ne bi došao ni u blizinu moje kuce kad bi postojala i slutnja opasnosti. Iza njega mozeš mirno ici po zaledjenoj rijeci, kao iza lisice.


- Je li te kogod pratio? - upitao je oprezno, ne odgovorivši na moju zbunjenu rijec o zakašnjenju.
- Zašto bi me neko pratio?
- Razgovarao sam danas...


Prošao je moj komšija, ulicni cistac, pijani Zuco.


Mula Ibrahim se pribio uza zid, i ucutao, sakrivši se iza mene.


Nasmijao sam se:


- Cega se bojiš? Pijan je, ne bi prepoznao ni sebe, da se vidi u ogledalu, a, kamoli tebe.
- Danas sam razgovarao sa Šehagom Socom o tebi. Sam je pitao - dodao je pošteno.
- Šta Šehaga ima da pita za mene?
- Mogao bi ti pomoci. Rekao je da dodješ.
- Kako ce mi pomoci?
- Moze ti naci posao. On moze sve.
- Šta bi trazio od mene za tu uslugu?
- Ništa. Pomenuo te, pricali smo o tebi, ispricao sam ono što znam, i eto, rekao je da ga posjetiš. Otidji, svakako.
- Mozda cu i otici.
- Ne mozda, vec sigurno.
- Dobro, sigurno.
- Imaš li novaca?
- Imam. Hvala ti.
- Eto, samo to. Nikome ne govori da sam dolazio.


Pogledao je iza kapijskog direka, da ga ko ne vidi, i ukoracio u mrak.


Gledao sam za njegovom sjenkom što se štapala sa mrakom, i zelio da potrcim za njim, da ga upitam zašto je dolazio ovamo, krijuci se tamom, premro od straha. Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga, od nicega, ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan. Bila mu je potrebna velika hrabrost da se uputi prema mojoj kuci i da razgovara sa mnom odbacenim, nepriznatim, makar i ovako škrto, kao da mi je mahnuo rukom u prolazu.


Zašto se brine za mene? Da li zbog sjecanja na Dnjestar, kad sam ga oteo od smrti, ne misleci na svoju? Objasnio sam mu da to nisam ucinio ni iz dobrote, ni iz sazaljenja, ni zbog svjesne odluke. Bio je to nerazmišljeni cin, kao da sam pamet izgubio, i nisan znao šta radim. Mogao sam isto tako da ga ostavim u bujici, bez razloga i bez sazaljenja. Zato mi ne duguje ništa, rekao sam mu to davno. Ali se ne pamti razlog vec cin. On pamti moj cin i svoj strašni cas, kad se uneredio od straha, raspamecen, pred smrcu ciji je ledeni dah vec osjetio. A nekakva luda je uporno vukla camac kroz pobješnjele talase, zbog njega, nepoznatog (a ja mislim da sam se samo drzao za dasku, da ne propadnem). Sigurno se tada najiskrenije u zivotu molio za zivot drugog covjeka, makar dok ne izadje na obalu, i za pobjedu nad smrcu, njegovom i svojom. I nikada nikome nije zelio toliko srece kao njemu, jer mu je od njega sve zavisilo. Zapamtio je sve, i tu ludu rijeku, i taj ludi predsmrtni cas, i tog ludog mladica, a poslije, ni otrijeznjen, nije mogao zaboraviti da samo njemu i cudu duguje zivot. Prvi zivot mu je dao otac, u Sarajevu, ja drugi, na Dnjestru. Onaj nije zelio, za moj bi dao i dušu. Morao je zapamtiti roditelja, narocito vaznijeg. Doduše, mogao je i zaboraviti, mnogi zaboravljaju, ali je njegova nevolja što je dobar covjek, i zeli dobro dobrim da vrati. A ljudi su ga natjerali da dobro vrati nezahvalnošcu. I mozda je njemu bilo teze nego meni. Sigurno je bilo teze. Ne zaboravlja, došao je veceras, iako se boji. Nije simio da poruku pošalje po nekom drugom. Došao je sam. Za njega je to isto kao da je jurišao na utvrdjeni šanac.


Zelio sam, nekad, da ga usred noci probudi stid, i kajanje, zbog nezahvalnosti, a eto, mozda je njegova duša prostranija nego što sam mislio, pa se nosi cak i sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi.


Neka ti je bogom prosto, pomislio sam. Onda kad je digao ruke od mene, nemajuci hrabrost da me spase, zbog drugih. Neka ti je bogom prosto, kazem i sad, samo blaze i toplije nego nekad. Nije mogao da ostavi svoj mucni strah kod kuce, nosio ga je u sebi cijelim putem, kao vatru na košulji, kao zmiju oko vrata, kao groznicu u tijelu, i sigurno je taj strah bivao sve tezi, nikako lakši, dok je prilazio zabranjenom mjestu. I došao je, oprljen vatrom, izgrizen ujedima, izranjavljen ubodima, iznutra, iz samoga sebe, da mi, kao ratnik, donese vijest o pomoci.


Neka ti je bogom prosto, pošteni covjece, kome ne dozvoljavaju da to bude: izvršio si duznost, umiruci od straha, Pocinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti. Ona je mozda i veca nego kad straha nema.


Ispricacu Tijani smiješnu pricu o junaku koji je to postao zbog straha, i o poštenju rodjenom iz stida. Sada, dok se vraca, pošto je ucinio ono što nije pametno ali je pošteno (kako bi rekao Mahmut), strah mu je još veci, ali i zadovoljstvo samim sobom. A mozda i nije, mozda se vec kaje zbog nerazmišljenog postupka, ali ja to necu znati, i zapamticu samo njegov podvig.


Kad sam ušao u sobu, zastao sam na vratima, iznenadjen. Tijana nije bila sama, na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga.


Lakše bi mi bilo da sam ugledao kurjaka.


Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kuci? Onda je njegova hrabrost još veca.


Pogledao sam Tijanu bez rijeci: šta hoce ovaj? Odgovorila mi je toboznjim osmijehom: otkud znam!


Pozdravio sam se s Avdagom, ocekujuci da objasni zašto me obradovao svojom posjetom. Ali se on nije zurio da ista kaze, kao da je sasvim prirodno da upadne nekome u kucu, nepozvan i neocekivan.


Ali, nije bilo prirodno, cak ni njemu, cini mi se, izgledao je zbunjen, zato je cutao i znacajno ss nakašljavao, smrknut i ukocen. Rekao je samo da se nadao... khkh... da ce me zateci kod kuce, mrak je vec davno pao... khkh... pa sam morao da objašnjavam, više zbog Tijane nego zbog njega, kako Mahmut slavi svoj trgovacki uspjeh, i bilo mi je zao da ga ostavim.


- Jad - rekao je Avdaga kratko.
- Nimalo gori od drugih - odgovorio sam. A Tijana, nezadovoljna i Avdaginom primjedbom i mojim odgovorom, rekla je da je Mahmut dobar covjek, samo nesrecan. To je njeno najvece opravdanje za svakoga.


Za Avdagu je to najgora pokuda. Sigurno misli: da išta vrijedi, uspio bi u ma cemu, a ne bi ostao fukara. Dobar ne moze biti kad je lopov. A nesrecan je zato što su ga uhvatili. Svi su ljudi moguci krivci, a oni koji su osudjivani kao krivci ne mogu nikad više biti pravi ljudi. Ništa nije rekao, samo je zejtanjavi pogled prenosio od mene do Tijane, kao da ne razumije o cemu govorimo. I još gore, ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni ljudi od reda. Pa šta smo onda?


- Cudni ste vi ljudi - rekao je zamišljeno, sabljajuci se na sanduku, kao da ga nešto pritiskuje.


Znao sam da nas sad odredjuje, i smatrao sam da je bolje ne pogoršavati svoj polozaj u njegovoj glavi, i ne uciniti ništa što bi ga ozlovoljilo. Bolje da ostanemo cudni i nejasni nego sumnjivi.


Njegovi ga preziru, ali ga puštaju da odrzava strah medju ljudima, i on to cini sasvim pošteno, slušajuci svoju strogu savjest, koliko i svoje gospodare. Više je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog, ali je svakome nalazio krivicu po svojim mjerilima. Zato sam ostavio da njegova troma misao mirno odlezi, neuznemirena nicim što bi je usplahirilo.


Ali Tijana nije mislila tako. Ona ne moze da ocuti na nepravednu rijec, makar nakon toga i umrla od straha, i nikad nije uzela nauk za poslije.


- Zašto smo cudni? - upitala je oštro, i ja sam znao da je sad ništa ne moze zaustaviti. - Jesmo li cudni zato što nikome nismo ucinili zlo, što nikoga nije zaboljela glava zbog nas, što nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo cudni što mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I šta bi trebalo da ucinimo, Avdaga, pa da ne budemo cudni? Da psujemo, kunemo, da se tuzimo, da mrzimo ljude, da o zlu radimo?
- Kud ti ode!
- Jeamo li cudni što nam u kucu dolazi prezreni Mahmut Neretljak? Kazeš za njega: jad. A vidiš, kad nas je nesreca pogodila, nesreca kazem, jer druge rijeci nemam, niko za nama ni glavu nlje okrenuo, niko nam nije pomogao, jedino on. Bogzna šta bi bilo od nas bez njega. Hljeb nam je donosio od svoje sirotinje, to mu nikad zaboraviti necu. I sad je on jad, a mi smo cudni! Gdje ti je srce, Avdaga? Šta hoceš od nas?


U pocetku su me uplašile njene oštre rijeci, ali kad sam vidio koliko ga je zbunila, uzivao sam i u njenoj oštrini i u njegovoj zbunjenosti. On se, izgleda, izgubi cim ga se neko ne boji, evo vec drugi put to vidim. Mozda zato što smo mu nejasni, što nas još nije odredio, pred onima koje smatra krivcima sigurno se ne zbunjuje. A mozda je nesiguran pred zenom. Stari nezenja, koji je sa zenama, tim tajanstvenim sojem, progovorio svega nekoliko rijeci, sad je vidio šta je to zenska glagoljivost, i još iz tako lijepih usta.
 

Gledajuci je zacudjeno, Avdaga se okretao prema meni, kao da trazi pomoc. Ali pomoci nije bilo, zadovoljno sam gledao kako se pece na jakoj vatri, i zelio mu još vece muke.


A ona je, naljucena uvredom, pokrenuta rijecima, samo cekala da on kaze šta bilo, pa da nastavi svoju litaniju, da se na njemu naplati za svu gorcinu posljednjih mjeseci.


- Ja sam mislio...


Ne bih rekao da je išta mislio, sve je u njemu ispreturala. Mozda se pokajao što je upao ovamo (još ne znam zašto), a mozda nije mogao na to, zbog cuda što ona ne osjeca strah pred njim, kao drugi, što ne bira rijeci koje ce mu reci, kao drugi, što ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha, koji nosi nad sobom kao barjak, što lebdi oko njega kao oblak, bez tog maca što sasijeca ljudima hrabrost, on je razoruzan i nemocan. Neka mu je bog milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upoprijecile u glavi, kao dvije kosti u grlu.


Odlucio sam da mu priteknem u pomoc, iz straha da se ne pocne spasavati surovošcu, kako ne bi ostao ponizen. Krajnje je vrijeme da to ucinini, mozda je trebalo da se umiješam i ranije.


- Da nisi malo nepravedna, zeno - rekao sam pomirljivo, nadajuci se da ce me shvatiti. - Avdaga nije mislio ništa rdjavo.
- Ne znam šta je mislio, znam šta je rekao. Pa ako nece da nam pomogne, zašto nas vrijedja?
- E pa, ne vijedja, nemoj ni ti tako. Sad je Avdaga došao do rijeci:
- Drugo sam mislio, ne to o cemu ti govoriš. Mislio sam: niste baš bogati.
- Slobodno reci da smo sirotinja. Je li to grijeh?
- Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je.
- Necu da upropastim covjeka, Avdaga.
- On je sebe svakako upropastio.
- Šta onda hoceš od mene?
- Ništa. Samo, ne znam, ne razumijiem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja.


Eto šta njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem nepošten, nisam zvijer, ništa mi covjek nije ucinio... Što god bih rekao, kao da bih govorio o njemu. A cini mi se da zbog sebe i pita. On ubija ljude, uvjeren da cini poštenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije pao od moga metka.


Kad bih mu to rekao, mislio bi da lazem, ili da sam potpuni slabic. Ne bi mi vjerovao ni zbog toga što poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih ljudi.


Nikako nije mogao sebi da objasni zašto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih posao, od mene ne trazi mnogo, pa cak niko ne bi ni saznao da sam nešto ruzno ucinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo!


Da sam mu pomenuo savjest, ne bi razumio. Njegova savjest je drzavna, i ne zna da moze biti i svoja vlastita.


- Vidiš, Avdaga, najteze je objasniti ono što je najjednostavmje - pokušao sam da nadjem rupu u njegovom oklopu. - Eto, da li bi ti, recimo, ubio covjeka da bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje?
- Ne bih, boze sacuvaj.
- Pa zašto misliš da bih ja to ucinio?


Cutao je neko vrijeme, pa zatresao krupnom cetvrtastom glavom.


- To je drugo.
- Ili misliš da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz sluzbe?
- Mehmed Seid nije više nizašta.
- Sigumo misliš da nije grijeh ni Ramiza uništiti?
- To ce drugi odluciti.
- Ali misliš da nije grijeh. A zašto? Zato što je neko rekao da je opasan po drzavu.
- On je protiv drzave.
- Teško drzavi za koju je opasan jedan jedini covjek - rekla je Tijana narogušena. - A nije on opasan po drzavu, vec po nekoga ko misli da je drzava.


Sad sam se i ja zacudio njenim rijecima, a ne samo Avdaga.


Ocima sam joj davao znak da prestane, da se stiša, opasno je prešla dozvoljenu granicu, ali ona nije vidjela moje zmirkaje, niti je više vodila racuna o ma kakvoj granici.


- Je li moj otac bio opasan po drzavu? - nastavila je ogorceno, otkrivajuci razlog svoje zestine. - Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslušao. Mozda samo zato što je nešto rekao u picu, ili se nekome ucinilo da je rekao. Tudji zivot je jevtin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga nece pozaliti. Pa zašto i od poštenih ljudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za cudo.
- Kao rijetke zivotinje - dodao sam, smijuci se, kad vec nisam mogao ništa drugo.
- A tebi hvala što si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoriš na ruzno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je.


Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo.


Ne znam šta bi Avdaga ucinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrštio. Samo je premještao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom mjestu.


Cinilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao poraz ni kao prazna srdzba. Izabrao je najnerazumniji nacin: pogledao me, pokazavši glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez rijeci, kao da mi kaze: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je, udarivši se po stegnima, i rekao, opraštajuci se (mislio sam da se ruga, ali ne, bilo je sasvim ozbiljno):


- Lijepo se narazgovarasmo. Ne zamjerite.


Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili!


Ali ne bih rekao da je otišao uvrijedjen. Ko zna šta je ušlo u njegovu otpornu glavu, a šta mu je samo prolepršalo pored ušiju.


A onda mi je palo na um da je cak mogao osjetiti poštovanje prema nama, zato što ne pristajemo na podlost, i što mu kazemo šta mislimo. Mozda, jer Avdaga je surov ali nije pokvaren, ne zna za milost ali nema lukavstva. On je izvrnuti, unakazeni narodski covjek, koji drukcije ore i kopa nego njegov otac, ali je nešto ljudskog moglo da se zadrzi u njemu. Neko zrno, neka naplavina, neko blijedo sjecanje. Ali sve ovo govorim napamet, jer ne znam kakva se cuda dešavaju u duši jednog dzelata.


Ispratio sam ga do sokaka, ne znajuci šta da mu kazem. Nisam htio da ublazavam ni da utvrdjujem ono što je receno.


- Zena ti je opasna - rekao je, pošto smo sišli niz stepenice, da ga ne bi cula, pomislio sam. - Sad znam zašto nisi pristao. Zbog nje.
- Kako zbog nje. Odgovorio sam ti odmah, ne pitajuci nju.
- Ne bi joj smio na oci da si pristao. A ja se cudim: zašto? Vidio sam zašto. Hvala bogu što se nisam zenio. Nego, nisam ti rekao zašto sam došao.


Dobro se sjetio, makar i na kraju.


- Porucio ti je Dzemal-efendija da dodješ sutra u Begovu dzamiju, u podne. I rekao je da nemaš pravo, ne ljuti se na tebe.
- Zašto da dodjem u dzamiju?
- Bice sva ulema. Govorice se o onom studentu, Ramizu.
- Šta ce se govoriti?
- E, to ne znam. A Ramiz je zatvoren u tvrdjavi, jesi li cuo?
- Kada?
- U prvi mrak. Uhvatili su ga ljudi kojima je govorio. I predali vlastima. E tako, i dodji, sigurno. Pošao je, pa se vratio.
- Kad sam došao, tvoja zena nije bila sama.
- Nego?
- S Osmanom Vukom. Otišao je kad sam ja došao.
- Sigurno me nešto trazio.
- Mozda te i trazio. Samo da znaš.


Nije vjerovao nikome, kako bi vjerovao zenama. I upozoravao me da pripazim, ali s te strane sam miran, hvala bogu.


Avdaga je otišao u mrak, a mene ostavio rasturena, zbog Ramiza.


Govorio je kako misli na porodicu i kucu, sad misli još vrelije. Mrzio je sve Avdage ovog svijeta a još više njihove gospodare, ponizene je pozivao u borbu protiv njih, a mislio je na toplinu prijateljskog razgovora. I na djevojku je mislio. Sigurno joj sada u tvrdjavskom zindanu, zatvorenih ociju, govori kako su ga surovi ljudi vukli veceras, ne njegovi, oni su ga cekali u dzamiji, kao i svake veceri, i kako misli na njih, i kako nisli na nju, jer su mu ostavili samo misao.


Sad je sam, uzasno sam, i mozda se sjeca zeljenog prijatelja, mozda i mene, mozda njegova misao oblijece oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim.


Ne znam kako mu je, mozda pusto i teško, mozda je crna praznina oko njega, u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli niko. On bdije, uznemiren, ljudi spavaju.


A moze biti i da se varam. Mozda je njegovo lijepo srce zadovoljno što je ucinio koliko je mogao, mozda vjeruje da ljudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove rijeci klija u njima, mozda je uvjeren da ce neki drugi Ramiz zauzeti njegovo mjesto i boriti se za ljudsku srecu. Ne mogu svi ljudi biti sebicni i uplašeni.


Vidio sam ga kao sitnu svijetlu tacku u mraku ove noci, u mraku ovoga svijeta, i cinilo mi se da mi je taj nepoznati mladic najblizi covjek na zemlji.


Uzalud je, ne mogu pomoci ni njemu ni sebi. I ma šta je ucinio, svijetla tacka ce se pretvoriti u puhor, a moja vecerašnja tuga zbog njega postace sjetno sjecanje.


Ali sad me u grlu guše suze zbog kobi ovoga svijeta.


Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbudjenu Tijanu uznemiravati novim uzbudjenjem.


- Je li štogod rekao? - upitala je, misleci na Avdagu.


I ja cu misliti na njega, da ne mislim na Ramiza.


- Kaze da si opasna.
- Mozda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.
- Zašto nije trebalo? Govorila si istinu.
- Ne, ne, pretjerala sam. Nisam baš ispala pametna.


Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi je palo na um koliko griješim: da sam joj zamjerio što se zatrcala, branila bi svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, pocela je da se optuzuje. Grdila je sama sebe i istovremeno zeljela da je branim, a njeno srce ce zapamtiti da sam bio uz nju.


A onda mi je otkrila ono što sam znao: bila je takva zbog oca, vec je pocela da zaboravlja, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da ce umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je zaboljelo zbog Avdage. Kazu da ga je on ubio.


- Smiri se. Ne misli više na to. A za grob cemo raspitati. Potrazicu seljake.
- Zašto? Obicno je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje cu biti.
- Govoricemo o tome poslije. A sad pokušaj da zaspiš.
- Ne mogu. Krivo mi je što sam onako govorila. Natovaricu ti još vecu nevolju na vrat.


Plakala je u mome zagrljaju, uzdišuci, mucena zlim slutnjama.


Otiruci joj suze, što su odlivale bol, tješio sam je lakomislenim razmišljanjem, da slutnje ne donose nesrecu, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. A onda, više ima nevolja nego krivica, a najmanje je nevolja pri ljudima koji imaju najviše krivice, pa je šteta što nismo više krivi. Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih znjeli posljedice, vec po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti vec potrošili, ostale su nam samo dobre.


I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu našeg prava na srecu, zeleci da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko dišuci, obrazom priljubljena uz moja prsa, snom oslobodjena straha.


Ostali smo budni samo ja i mladic gore u tvrdjavi.

11.


Necu da mislim na Ramiza
 
 
I probudio sam se misleci na njega, nepoznatog, a kao da sam znao njega jedinog medju ljudima. Izdvojio se svojim stradanjem, kao da iskupljuje sva naša zla. Ne, nijedno nece iskupiti, sva ce ostati, netaknuta, a njegova zrtva nema svrhe. Šta moze jedan covjek, šta moze i stotina? Jedan pijetao, milioni spavaca. Zašto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da vice, niko se ne bi probudio. Znao je šta ga ceka, je li zelio da strada? Je li se nadao da ce svojim stradanjem podici ljude?


Necu da mislim na njega, nekorisno je. Otišao sam u pekaru, da uzmem hljeb. Pekarski radnici su veseli, razgovaraju, šale se, smiju.


- Vidim, smijete se. Jeste li culi štogod lijepo?
- Nismo, zato se i smijemo.
- Šta ima novo, ljudi?
- Sve je poskupjelo, je li to novo?
- Vi bdijete nocu, a po noci se svašta dešava, drijemaju, ljubavnici se kriju. Za nas se ništa ne dešava.
- Zar niste ništa saznali?
- Sve što se po noci desi, po danu se sazna. Saznacemo.


Necu da mislim na Ramiza. Tijana me docekala budna.


- Zašto si ustao tako rano?
- Nije rano, lenjivice. Pekari su vec drugu pec ispraznili.
- Jesi li bolestan?
- Pobogu, zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje?
- Spavao si nemirno, cula sam kako se okreceš.


Sjednem na postelju do nje. Crna kosa joj je rasuta po jastuku, oci joj vlazne od sna, usne nabubrele kao u djeteta.


- Kako si lijepa kad se probudiš!
- I nikad više? Samo kad se probudim?
- I nikad više. Samo kad se probudiš. Hocu da te naljutim, zar ne vidiš?
- Neceš uspjeti.
- Onda cu reci istinu, za inat. Lijepa si uvijek, i uvijek to znam, ali necu da kazem. Sad moram, osjecam to svakim damarom.


Necu da mislim na Ramiza.


- I šta još osjecaš?
- Hocu da te mirišem, kao cvijet. Hocu da napunim oci tvojom slikom, da ništa više u njih ne stane.


Necu da mislim na Ramiza.


- A sad mi reci, šta ti se desilo?
- Zar ti ne smijem reci koliko te volim?
- Braniš se od necega. Misliš na nešto drugo.
- Mislim kako sam srecan.
- Zasto baš jutros?
- Mislim cesto.
- Srecan, pored svega. Cega to?


Uvijek me stjera u cošak, ništa od nje ne mogu sakriti. Nije vrijedilo ni da pokušavam.


Ispricao sam o Ramizu, kako je zatvoren u tvrdjavi, to mi je sinoc rekao Avdaga.


- Zašto si sakrio od mene?
- Da te ne uznemirim.
- Odmah sam vidjela da nešto kriješ.
- Kako si vidjela?
- Nikad nisi tako njezan kao kad ti je teško. Liciš na dijete koje se skriva.
- I ne znam ga dobro, a zao mi je. Niko sad nece ni prstom maknuti.
- Ko moze išta da ucini?
- Ne moze niko. A on se mozda nada, dici ce se ljudi, trazice da ga puste.
- Ne vjerujem, i on zna da nece.
- Kako bi bilo da odem do Zafranije, da ga zamolim?
- Zašto ti? Odmah ce pitati: zašto baš ti?
- Nismo prijatelji, a kao da jesmo. Nikoga nema.
- Ništa mu ne mozeš pomoci, samo ceš sebi odmoci.


Kaze to nerado, jer je poštena, ali kaze, da me zadrzi. I kaze još više:


- Šta mozeš, kriv je. Govorio je protiv njih.
- Badava je, nece ga pustiti.
- Ne misli više na njega.
- Ne mislim, nema koristi.


Nema svrhe, nema smisla, nema koristi. Uplašila su nas, ne usudjujemo se da trazimo cak ni milost ni za koga. Niko ni rijec nece reci za njega.


A šta mogu ja?


Ni ime, ni djelo, ni polozaj, ni bogatstvo, ni porodica, ništa ne stoji iza mene. U ime cega bih govorio? U ime sazaljenja? Šta moje sazaljenje znaci ikome?


I zašto? Za nepostojeci dug savjesti, za covjeka prema kome nemam obaveza, za krivicu koju ne praštaju.


Necu da mislim na omo što je nemoguce.


Necu da mislim na Ramiza.


Doruckovao sam, nisam znao šta jedem, Tijana me gledala kao bolesnika, kiselim osmijehom krijuci svoju zabrinutost.


Rekao sam da idem malo u grad, da prohodam.


- Zasto ne ostaneš kod kuce?
- U podne je nekakav skup u dzamiji. Zafranija je pozvao i mene.
- Zašto tebe?
- Ne znam.
- A kakav je skup?
- Zbog Ramiza. Ne znam.
- Ništa ne govori, molim te, ništa! Obecaj mi.
- Ma necu, šta imam da govorim. Ne bih ni išao da smijem.
- Oh, boze, kud sad i to. Vrati se odmah, cim se završi. A jest, sinoc te trazio Osman Vuk. Nije htio da kaze šta hoce.


Sasvim sam bio zaboravio na njega.








Vlazni krovovi, vlazne tarabe, vlazni sokaci, prohladan vazduh, modro nebo, mlado sunce.


Ne znam kako, odjednom sam zaboravio sve, koracam kao kroz rosu, kroz svjezu vodu, kroz lisnatu šumu, tijelom mi juri iskricava krv, obuzima me tiha bezrazlozna radost, sve je u meni jasno i svijetlo, poput planinskog izvora.


Necu da mislim na Ramiza.


Koliko li je sati?


Necu da mislim, do podne.


Do podne.


Trazio sam mogucnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. Tijelo je pametnije od uma, zna sve o sebi, sve što mu treba, sve što mu ne treba, cak i ono što mi ne znamo. Tijelo je kao biljka, kao srna. Ne znam je li sreca ili nesreca što to ne moze biti potpuno.


A u podne, necu moci ništa da izbjegnem. I cim sam se sjetio svega, opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli.


I opet sam covjek koji se muci i ništa ne zna.


Ne mislim baš pametno i ne mucim se suviše teško, ali dovoljno da mi jutro ne bude više blistavo.


Necu da mislim na Ramiza, a mislim. Ne mogu drukcije.


Pobjegao sam od njega u blazenu rajsku prazninu, ali sam samo trenutak bio biljka, srna, zdravo tijelo. Ne bih zelio da to ostanem. Bicu radije ludi covjek, koji misli o necemu što ga se ne tice, što ne moze popraviti, i što je od njega daleko kao nebeska zvijezda.


Ništa ne mogu uciniti, ali mislim.


Toliko mogu. Mucicu se mišlju o dobrom covjeku koji u tvrdjavi ceka smrt. Mislicu i zaboraviti.


Kao i tolike druge stvari. Polako postajem smetljište istruljelih jada, zaljenja, stida, mrtvih zakletvi, ponizenog ponosa, i sav taj smrad nazivacu iskustvom. Vec osjecam kako zaudara, još osjecam, poslije ce mi biti svejedno.


Otišao sam od kuce da se nadjem s kim bilo, da cujem štogod, da porazgovaram, da se raspitam. A nisam se našao ni s kim, nisam cuo ništa, nisam porazgovarao ni o cemu. S kim, šta, o cemu? Niko ne zna, nikog se ne tice, niko nece da kaze. Ili ce reci ono što znam, da je najbolje gledati svoja posla.


Našao sam na svadbeno veselje u jednoj avliji Vrata su otvorena, avlija puna mladog svijeta, udara nevidljiv saz, igra kolo, cuje se smijeh, i pjesma, i veseo razgovor.


Niko od njih ne zna za Ramiza, ni za skup u dzamiji, ni za kakvu tešku stvar, i prozivjece tako, ne znajuci.


Vidio sam ih u prolazu, i dugo ih nosio u mislima. Djavo vas odnio, govorio sam. Blago vama, govorio sam.


Zašto nisam kao oni? Zašto ne vodim brigu o svome zivotu? Zašto me se tice ono što me se ne tice?


Mozda cu ozdraviti, mozda cu sazreti. Jednom. Ne znam kada.


Necu da mislim na Ramiza.


Sad ne mislim na Ramiza, vec na ono što ce se o njemu govoriti. Podne je blizu.


Ušao sam u dzamiju, ne gledajuci ko sve stoji u dvorištu, i sjeo u kraj, blizu vrata.


Kad se dzamija pocela puniti, posmatrao sam izdvojen, neprimijecen, srecom, jer su svi gledali u one koji su ulazili posljednji, muderise, vaznije imame i vaize, istaknute pisare, i glavnog kadiju u pratnji Dzemala Zafranije. Dzemal se smješkao svima, ne videci nikoga, a kadija je prošao namršten, zagledan u neku zamišljenu tacku pred sobom.


Mula Ibrahim je ušao medju posljednjima, ne gledajuci pošao prema meni, a kad me vidio, zastao je i poceo da trazi bolje mjesto, praveci se da me ne primjecuje.


Ima pravo, jer, zaista, šta cu ja na ovom skupu? Svi ce pomisliti da sam samovoljno upao, ili me neko pozvao greškom.


Ovi ljudi su mozak i snaga grada, i kad bi se kojim cudom svod dzamije srušio, grad bi ostao bez pameti i bez znacaja. Uza svu zalost koju bih zbog toga osjecao, bio bih srecan da se ja spasem, makar i jedini, jer ne bi bilo pravo da se nadjem na spisku s tako znacajnim ljudima.


Nije to bila pakosna vec smetena misao. Ništa od jutros nisam jeo, osjecao sam muku u stomaku, crijeva su mi burljala, ruke gorjele. Ako me potjera napolje, pojuricu preko ljudi prema vratima da se docepam zaklonjena mjesta. Mislice da bjezim sa skupa.


Pocele su da mi padaju na um najludje misli. Avdaga ce ustati i reci kako me zvao da svjedocim protiv Ramiza, a ja sam odbio. Sjetice se i sijela kod hadzi-Duhotine, pomenuce i da mi je zena hrišcanka, a ako pomene šta mu je sinoc sve izgovorila, svi ce se okrenuti da ocima probodu to cudovište koje se zove Ahmet Šabo.


Znao sam da je to smiješno. Sve bi sa mnom mogao svršiti serdar Avdaga, sam, ili Dzemal Zafranija, ili posljednji pandur, a ne bi trebalo zamuciti ovoliku gospodu. Ali uzbudjeni mozak je kao usplahirena zivotinja koju uhvati strah i kojoj se cini da je sve protiv nje.


Zašto su me pozvali?