3.

Sreca, ipak
 
 
Išao sam sokacima, bez cilja, nikud, a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce, nigdje.


Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz pocetka?


Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost, te crne ruševine svega što je bilo, na kojima ne mislim ništa graditi, ipak su nekakva spona s necim. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu, lici na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom prekrivajuci garez. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, što je sad nema, ili pod hocinskom utvrdom, zamišljajuci da sam ovdje? Vec dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjecanja mirno prelaze, smještajuci se ondje gdje im je zgodnije. Lice na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, cak je ugodno: ne osjecam potrebu da išta razrješavam.


Kad sam cuo njen glas, zacudio sam se. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka moze doci na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio?


Prišao sam ogradi, samo da se pozdravim, bili smo komšije, a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc.


Tijana, izgovarao sam poluglasno, zacudjen. Tijana. Niz cijelo kameno stepenište, sve do caršije. Tijana. I ništa više, samo to neobicno ime.


Kao da sam udaren. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime, što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kuci. Svijece pred sultanovim slikama su pogašene, ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima, zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci, pod kolima, cekajuci jutro i svoje leševe, nisam znao zašto idem gore.


Stajao sam mrtvo prisutan, muklo je tutnjalo u meni, kao u pustoj pecini, kad me davni djetinji korak doveo do zgarišta gdje nije bilo uspomena. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim, neljubaznim gradom. Djecija soba, naseljena vrelim slikama mašte bez cilja i uporišta. Otac, dakle kao mjesec, koji je cijelog zivota lakomisleno gubio sve što bi stekao; majka, koja nije mislila ni na djecu ni na boga, vec na njega, oca, i koja je sigurno umrla od zalosti za njim, a ne od kuge; sestra, s kojom nisam znao razgovarati, jer je iz nekog drugog svijeta; tetka, dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pricama o muzu, što je, nezahvalnik, pobjegao nekud u svijet, cemu se nisam cudio. Gore, iznad izrasle haluge, bila je oceva soba, u nju sam smio uci samo dvaput godišnje, na dva Bajrama, da se poklonim i poljubim mu ruku, divnu, bijelu, neradnicku. Sad i to izgleda kao san.


Ništa im ne zamjeram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. Zivjeli su kako su mogli, i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobištu stojim prazan poslije njihove smrti.


Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim, najteze se govori o onome što te se najviše tice), a ispricao sam, vec druge veceri, djevojci iz svog bivšeg komšiluka, o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. Prve veceri govorio sam o vojni, toboze ne o sebi, a ispalo je sve o meni. O meni je rekla i ono: boze, kako su ljudi nesrecni. O meni i o svim ljudima. Da li i o sebi?


I samo je to rekla. Cutala je i slušala.


Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc), nisam se cudio, iako sam znao da je cudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono što nisam nikome, što sam tek pred njom slozio u rijeci. Govorio sam zato što je bila mjesecina, što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, što su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi, što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke, što me slušala kako me nikad niko u zivotu nije slušao. Nisam to sebi objašnjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice.


Nismo se dogovorili, a sutra uvece smo se opet našli na ogradi izmedju dvije bašte. I trece vece, i cetvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.


Sve više sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od zubora vode.


Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku, i nisu više smiješne. Ne vidim ih. Rastreseno pišem zalbe sudu, ili pisma vojnicima, i ponovo procitavam, da ne napišem: voljena moja. Bilo bi smiješno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga.


U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. Iskreno sam to zelio, nisam mogao zamisliti da ce biti nekako drukcije, ali sam pošteno rekao da sam rdjava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da cu ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Mozda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljecu je, i necemo imati ništa, je li joj to dovoljno?


Ali ona je još ludja od mene. Voljecemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.


Našalio sam se da ce nam u pocetku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazicemo se kako znamo, osvjezavacemo našu ljubav, kao stari Dzezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom.


– Bez potrebe je mucio i sebe i nju - pobunila se Tijana. - Trebalo je da nadje zenu s kojom se nece nikada rastati. Ili da zivi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otici.
– Ti bi otišla?
– Otišla bih.
– Zato što me ne voliš?
– Zato što te volim.


Nije mi sasvim jasna ta zenska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi je drago što to kaze, mada je zvucalo suviše ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku ništa drugo nisam ni zelio.


Uskoro smo se vjencali. Mula Ibrahim, i prvi ducanski komšija, stari Omer Tandar, berber, bili su nam svjedoci. Tijana Bjelotrepic, kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke, postala je Tijana Šabo.


Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao, mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost, i da se necu baš ozeniti (hrišcankom, i još siromanom!), ali ništa nije rekao protiv moje odluke. Vidio sam mu cudjenje na licu, ili sam ga ocekivao pa mi se cinilo da ga vidim, ali ono što je kazao i ucinio, bilo je pošteno. Pohvalio je djevojku i njenu porodicu, pohvalio moju odluku, ponudio se za svjedoka, zamolio i veselog hadzi-Omera da ode s nama do kadije, a onda nas odveo svojoj kuci, gdje nas je cekala prava gozba. Tiha Mula Ibrahimova zena primila nas je srdacno, zbog neceg zaplakala kad je poljubila Tijanu, pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo; hadzi Omer se smijao: smrt uzme, oni odmah namire), i gledala nas, gledala, neprestano, i tuzno i veselo, kao majka. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda, i mislio kako nas je zalila zbog svega što nas ocekuje u zivotu.


Poslije rucka kod Mula Ibrahima, otišli smo u moju ruznu sobu, i gledali se zbunjeno.


– Bilo je lijepo - rekao sam.
– Vrlo lijepo.
– Docekali su nas srdacno.
– Zato što su dobri ljudi.
– Jesi li zadovoljna?
– Jesam.
– Ne bih rekao. Nešto te muci.
– Malo sam zbunjena.
– Zašto?
– Ne znam. Proci ce.
– Mozda ti je zao što nikog od naših nije bilo. Mojih nema, mrtvi su, a tvoji su ljuti. Šta mozemo.
– Sjedi kraj mene. Daj mi ruku.


Cutala je, pribijena uz mene, kao da trazi zaštitu. Preboljevala je što su je njeni napustili. Navikavala se na mene. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja, hocemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi, kakav je bio onaj zeljeni koga je zamišljala, da li je i u najruznijem snu vidjela ovu strašnu sobu, koja je i meni odjednom postala nepodnošljiva?


Da li da je upitam, ili da je pustim da se navikne na ono što ce biti njen zivot?


Tada je neko pokucao na vratima.


Ko bi mogao da bude? Nikog nismo ocekivali.


Otvorio sam: nepoznat covjek je stajao preda mnom, cudno ozaren, ovlazenih ociju, sa srecno sjetnim smiješkom, kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. Nije izgledao narocito pametan, tako raznjezen, a sigurno ni ja: zacudjeno sam gledao njegovo lice obasjano srecom, koja mi je bila nepoznata kao i on.


Rekao je da trazi mene, i da zeli samo da me vidi. On je Ferhad, blizi rodjak moje majke, a nije cudo što ga ne poznajem. Prije dvadeset godina, za vrijeme pobune brace Morica i Sari-Murata, pobjegao je u Valjevo, i sad se, eto, vratio.


Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka, o njemu sam slušao u kuci, a zaboravio sam i zašto je pobjegao, i na cijoj je strani bio, na strani brace Morica, ili gradskih trgovaca. Ali mi je bilo drago što je neko od mojih, a zaista kao da je ustao iz mrtvih, došao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikog svog nemamo.


Ponudio sam da sjedne, on se pozdravio sa snahom, kako je lijepa, rekao je, dar nam nije kupio, jer je kasno saznao za vjencanje, i zurio je samo da nas vidi, a dar ce donijeti sutra. Pricao je, pricao, pa bi zacutao, obasjan nekom radošcu, uznemiren neznanom srecom, meni sasvim dalekom, a ja sam mislio kako je sve to cudno. Samo dvadeset godina je prošlo, a sve se zaboravilo, i braca Morici, i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili. Izdalo je i narodno pamcenje, pa se pjevala tuzna pjesma o vješanju dvojice brace, kao da su junaci a ne surove siledzije. I mozda baš ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljecima daleko, doveli su moga rodjaka u Sarajevo. I ceznja za rodnim gradom. Govorio je o toj ceznji suznih ociju. Nije mogao da spava, nije mogao da jede, cinilo mu se da ce umrijeti od tuge, satima bi sjedio sam i zamišljao svoj grad, korak po korak, kucu po kucu, bojeci se da mu slika ne pobjegne, kao utvara. Stotinama, hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima, i mislio kako covjeku ništa nije vaznije ni draze od zavicaja. A danas je hodao, hodao, po pravom gradu, obilazio poznata mjesta, ljepša su nego kad ih je zamišljao, tamu, u dalekom Valjevu, i sutra ce opet, cini mu se da nikad nece utoliti tu glad ljubavi.


A ja sam se cudio toj ludosti. Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otišao bih na koju bilo stranu svijeta. I sad. Samo bih poveo voljenu zenu koju sam nenadno stekao.


Nije utolio glad svoje ljubavi. Nije mi donio obecani dar. Omeli su ga.


Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao, onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronadjenog grada, uljepšanog dvadeset godina dugom zeljom, i prijavio ga kadiji. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen. Zbog necega što su svi zaboravili.


Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. Izgledala je uplašena, dugo je cutala, odsutna, zagledana u jednu tacku.


– Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, šta bi bilo od nas? - umirivao sam je blagim dodirom i grubim rijecima. A nismo ga ni poznavali. Nismo mu se nadali, ni njemu ni ikome drugome.


Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za rodnim gradom. Da ga nije toliko volio, bio bi još ziv. Ali, ko zna. Koliko je bio lud, mozda je više volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem.


Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. Izašao je iz tame, dotle nepoznat, zivio samo tren, da vidi grad i nas, i opet otišao u tamu.


Poslije smo se pitali da li je i bio, ili smo ga izmislili, toliko je sve licilo na ruzan san.


Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije, pomenuo ga je Šehaga Soco. U pratnji svoga momka, Osmana Vuka, koji mu je vodio trgovacke poslove, svratio je u našu radnju radi nekih darovnica školama i bibliotekama. Znao je da mi je Ferhad rodjak, i pitao me o njemu, a ja sam mogao ispricati samo ono što mi je Ferhad rekao. Budala, gundjao je Šehaga natmureno, budala! Eto mu rodni grad, eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake, veliš? Gledao smrad, gledao svoju i našu nevolju. Rodio se ovdje, e pa cudna mi cuda! To je nesreca a ne ponos. To je razlog da covjek place a ne da se raznjezava. Za cime je ceznuo dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom, za pakošcu što u nama zivi duze i jace i od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god mozemo, za našom divljom turobnošcu?


– Zemlja ko zemlja, ljudi ko ljudi, isti svugdje - rekao je Mula Ibrahim oprezno, plašljivo gledajuci u ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka.
– Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Je i vam palo u oci kako se zovu naša sela? Reci im, Osmane!
– Zloselo, Blatište, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vucjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica...
– Eto! Sve cemer, sirotinja, glad, nesreca. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Mozda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obiljezio. Ili što nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudo što se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
 

Mula Ibrahima je oblivao znoj, bojao se mocnog Šehage a još više onih kojima se njegove rijeci ne bi dopale, pa je pokušavao da bar sebe ogradi:


– Ne treba sve gledati crno, Šehaga.
– I ja tako kazem, Mula Ibrahime, lazem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda progovorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u teškom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave još teza vremena, i pominjati naše dane kao srecne.


To su bile najcrnje rijeci koje sam ikada cuo, i padale su na dušu teško, kao zagrobne pjesme. Mozda zato što je govorio bez zestine, mirno i uvjereno, hrabro a opet mocno. Sigurno nije istina sve što govori, ali je najveca istina njegova tuga.


Nisam mogao a da ga ne upitam, na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo:


– Zar smo svi zli, Šehaga?
– Svi. Neko manje, neko više. Ali svi.
– Seljaci iz Zupce, cuo si za njih, nisu zli. Vojnici sa Hocina nisu zli. Mi smo nesrecni, Šehaga, bez svoje krivice.


Ali se u njemu, izgleda, utulila vatra i išcilila potreba da govori. Sumorno me pogledao i izašao. Ispratio sam ga na ulicu, rekavši da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. Njegove rijeci su mi pale na dušu kao zeravica.


Ne, rekao je bezvoljno, nikakav razgovor necemo nastavljati. Ako me to zanima iz obicne radoznalosti, onda ne vrijedi ni govoriti. Ako me nešto boli, zašto mi je potrebno tudje mišljenje? On ne drzi ni do svog, a kamoli do tudjeg, i cesto govori i ono što ne misli, ili ono što misli samo danas, a sutra, zaboravi. A šta ce meni to?


– Ili hoceš da prijaviš? - ljubazno se iscerio strašni Osman Vuk.


Izgrdio me i Mula Ibrahim, zbog uplitanja u nezgodan razgovor. Lako je Šehagi Soci, on je bogat i prebogat, sve visoke cinovnike drzi u dzepu pozajmicama i mitom, i svi se prave da ne znaju šta Šehaga govori. A što sam ja? Siromašni pisar kod njega fukare. Neka samo kogod jace kihne, oduvace nas kao prašinu. Cak i mocniji ljudi stradaju, a mali se samo istope. I nije naše da pitamo zašto Šehaga tako govori. Njegove brige su drukcije, a naše je da ne potonemo u ovom zivotnom vrtlogu. Zato, pamet u glavu!


Znao sam to, odavno sam slušao, u radnji, na ulici, u caršiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon, ako najsigurnija zaštita pred bezbrojnim opasnostima. Zbog svega što mozeš da uciniš, zbog rijeci, pogleda, misli, i zato: pamet u glavu!


Boj se svega, ne budi ono što si!


Nisam mogao pristati na takvo beznadje, postoji valjda i neka druga mogucnost za ljude osim straha, ali sam zapamtio taj nauk, to zajednicko mucno iskustvo, koje je zagadjivalo zivot.


Pa dobro, poslušacu: pamet u glavu, Ahmete Šabo! Baš zato da mi ne zgade ovaj novi zivot.


Pošao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na caršiji. Mula Ibrahim me upozorio, bez ikakve potrebe, da ne navikavam zenu na skupe poklone. To je lijepa navika, ako je razumna, pricinjava radost i posrzava ljubav. Ali ako je nerazumna, stvorice u zeni pohlepu, a meni ce postati teret. Ništa skupo! Vec nešto sitno a lijepo, struk cvijeta, ili nešto korisno, papuce, kad joj se stare poderu, šamiju, ako nema u cemu izaci, i lijepu rijec, to je najvrednije.


– A baš sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu!
– Nipošto! To nije paznja, vec ludost.


Nasmijao sam se:


– Rado bih ucinio tu ludost, kad ne bih morao zivjeti sa svojih dvadeset pet groša godišnje. Odakle mi toliki novac za ogrlicu!
– Šta ja znam. Tvojoj zeni je isplacen njen dio imanja.
– Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti.
– Zašto si pristao?
– Baš me briga.
– Ej, teško zeni s tobom, i teško djeci koja ce ti se roditi.
– Svako se radja sa svojom srecom.
– Tako govore svi lakomisleni.


Ne znam jesam li lakomislen, ili zadovoljan neocekivano stecenom srecom, poslije pasijeg zivota u ratu, ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu rijec, jer znam da mi ovaj cudni covjek zeli dobro, i veseo sam pošao u Kujundziluk, da kupim štogod sitno, prsten od srebra, jevtine pafte, lancic, da pokazem dobru volju, a uz to cu dodati struk cvijeta i lijepu rijec.


Radovao sam se povratku kuci.


Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nešto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla.


Nisam znao da je opet otvorio ducan. Dok sam još išao u školu, pravio je u ovoj radnji lazne pare bakrenjace, i proturao ih kao prave. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. Deset godina je proveo u izgnanstvu, negdje na Istoku, pa se vratio proljetos i, eto, ponovo zasjeo u istom ducanu.


Nisam ga vidio kroz prozor. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje, krupan, kašljucav, Mahmutov, i sitne djecije. Poucavao ih je, cemu? Licilo je na nešto poznato. Gospode boze, pa to je arapski jezik, iskrivljen, unakazen, nadolmljen turskim, perzijskim i grckim rijecima, zacin socnim našim psovkama. Šta on to radi? Slušao sam zabezeknut, tu nevjerovatnu papazjaniju, taj niciji skitnicki jezik, koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prošao, i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio, ali ovoj djeci nece mnogo pomoci. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama.


I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem, on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu, pustivši ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. Izašli su ošamuceni, posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak.


– Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna - rekao sam veselo, gledajuci za njima.
– Tacno je i jedno i drugo - odgovorio je Mahmut razlozno.


Nasmijao sam se:


– Slušao sam kako ih uciš.
– A šta ti je smiješno?
– Pa ti ne znaš arapski.
– Sigurno da ne znam. Odakle bih znao?
– A zašto ovo radiš ?


Pruzio je ruke ispred sebe, prsti su mu drhtali.


– O zanatu više ne mogu da radim, drugo ništa ne znam. Preprodajem ove drangulije, i ucim djecu. Ja malo znam, oni malo placaju, pa niko nikome nije duzan. Šta gube? Ništa. Naucice u medresi, ako im bude potrebno. A ja od toga zivim.
– A kad se cuje da ne znaš ? To se ne moze dugo kriti.


Slegnuo je ramenima: bice nešto drugo. Kao lazne bakrenjace.


Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca, u lukave a opet nevine oci prestupnika s maštom, i nesvjesno se smiješio. U djetinjstvu su nas uzbudjivale njegove lazne bakrenjace, teške batine koje je dobio, izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje, a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu zicu i pravile lazni novac. Zivot ga je izlomio, bolest ispila, a zivjeti se mora.


– Ja cu ti pomoci - rekao sam, i ne razmislivši. - Znam nešto arapski.


Mahmut se namrštio:


– Pronadji drugu djecu. Zašto otimaš moju?
– Pomoci cu ti badava.


Zacudio se, nije znao da li da još više sumnja, ili da me zali:


– Slušaj mladicu, ako ništa rdjavo ne smjeraš, onda nisi baš pametan.
– Dobro, nisam pametan, ali ništa ne skrivam. Koristice i meni. Obnovicu ono što sam ucio.
– A ako ti lazem za bolest, ako to cinim da bih imao za pice?
– Svejedno. Nece biti štete nikome.


Još se branio:


– A zašto si slušao?
– Slucajno. Htio sam da kupim neku sitnicu za zenu.
– Od ovih drangulija? Vidiš, ja te ne pitam, odvikao sam. Hajde, pogledaj.


Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit.


– Hoceš li ovo?... A za ucenje, ako misliš ozbiljno, platicu ti, koliko da nije badava. Ako ovi djecaci ne dodju, a desi se da ne dodju, naci cu druge, sad ce biti lako, mogli bismo dovesti i prave djake, iz medrese, samo, ova soba je malena... Uzmi ove pafte, i ovaj lancic, ako joj se ne svidi, naci cemo nešto drugo... Hoceš li sutra poceti, uostalom, kad hoceš, i u koje doba hoceš, meni je svejedno. A ako si se šalio, neceš doci, i gotovo... Ove stvarcice sad plati, ako se predomisliš za ovo što si govorio.


Bilo je smiješno ovo njegovo isprepleteno pricanje, ova opreznost, nevjerovanje, cudjenje zbog ponudjene pomoci, nade koje su se pred njim otvarale, sumnje, ako ludi covjek dodje sebi. Mogao je pomisliti i da sam lud, i da sam dobar, i da tjeram šegu s njim, i da nešto potajno smjeram, ali je sve ostavio bozijoj pomoci, jer ništa nije mogao da izgubi ako se i predomislim. Ostace na istom.


Sutradan sam poducavao djecu pravom arapskom jeziku, tješeci ih da ce im se sadašnji mrak polako poceti da pretvara u vidjelo. Gledali su u me s nevjericom, a Mahmut je sjedio uz nas, klimao glavom, kao pravi muderis, povladjujuci mome znanju a mršteci se djecijem neznanju, iako je njegovo nepoznavanje bilo slicno njihovom. I nije se cudio što ovo radim, niti je više pominjao placanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene, a nije htio da mi nudi ono što ja nisam trazio. Preuzeo je brigu o pozivanju djece, o zagrijavanju sobice mangalom, kad je bilo hladno, o naplacivanju casova, o hvaljenju moje velike ucenosti, svuda gdje je mogao da stigne, a meni je prepustio sporedni dio posla, poducavanje.


Pio je, zaista, pio je prilicno, nije bila laz, ali se to jedva primjecivalo. Bio je samo ugodno veseo i tako blazeno raspolozen, da sam najviše volio kad je pripit. Cak su mu se i ruke manje tresle, i tada sam vidio da je to od pica, a ne od bolesti. Poslije casova me vodio u Idrizovu kafanu, da za ulozeni trud mene casti kahvom a sebe rakijom.


– Evo moga ucenjaka - govorio je ponosno.


Ovaj cudni posao nije izmislio samo zato da bi došao do kakve-takve zarade. Cini mi se da ga je više privlacila zelja za neobicnim.


Pricao je, s ceznjom i zavišcu, o zeni iz neke palanke, rodjenoj bez ruku, koja je nogama plela i druge poslove obavljala, pa su je rodjaci pokazivali po vašarima i pare zaradili. Ili o trgovcu Hasanu, koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna, i stekao imetak na njima, jer je svak htio da ih vidi.


Sve drugo, obicno, bilo mu je dosadno, nedostojno covjekove paznje. Zato što je sitno i nezanimljivo, zato što dugo traje, zato što ne ostavlja covjeku dovoljno vremena. A zašto mu je bilo potrebno to vrijeme, nisam mogao da saznam.


Da li sam mu i ja licio na zenu koja prede vunu nogama, ili na noja iz dalekih krajeva?


Rekao sam to, smijuci se.


On se uvrijedio.


– Kako mozeš tako da govoriš! A ko je koga molio, ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristice mi, obnovicu ono što sam ucio. I ucinio sam ti, pomogao, dao ti ducan, dao djecu. Šta je tu cudno, šta neobicno? Znam, reci ceš, ti znaš arapski, ja ne znam. E pa, cudna mi cudna! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. A za noja i za zenu bez ruku dobro sam razumio. Iskorišcavam te, je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. Hocu i sad. Dacu ti sve ako hoceš. Samo nepravdu ne podnosim. I da budemo nacisto: da li ti mozeš bez mene, to ne znam, ali ja bez tebe mogu, sigurno.


A vec sutradan, u odredjeno vrijeme, polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje.


Sacekao me ponizno:


– Bojao sam se da ne zakasniš. Zao mi je da djeca cekaju.


Zeni sam rekao da pomazem nesrecnom covjeku koji sve u zivotu cini pogrešno, a drago mi je i da radim s djecom, pogotovo otkako mi je rekla da je trudna, i otkako ocekujemo nepoznato drago stvorenje, koje ce rasti izmedju nje i mene, kao izmedju dva duba, zašticeno, netkriljeno, i nece ici ni na kakav Hocin, niti ce uciti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. Naucicu ga pjesništvu, i naucicu ga da mrzi rat.


Slušala je ganuta, sa suzama u ocima što su postajale sve ljepše i dublje. Zena više voli njeznu rijec, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba.


Mula Ibrahimu sam rekao istinu, da i sam obnavljam ono što sam nekad znao, moglo bi mi opet zatrebati.


– A zašto neceš da naplatiš?
– I on toliko malo uzima, da bi bilo smiješno dijeliti.
– Ciniš dvije pogreške - poucio me ozbiljno. - Udruzio si se s covjekom koga niko ne poštuje. Kako ce onda tebe poštovati? I ne naplacuješ za ono što pošteno radiš. Kako ce onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislice da ništa ne znaš. A što osvjezavaš zaboravljeno, to je dobro. Dok nešto ne postigneš. Poslije ceš opet zaboraviti. Nekome, doduše, nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. Tebi je potrebno. Nema u tebi lukavstva.
– Zar lukavstvo moze zamijeniti znanje?
– Iskusan covjek bi upitao: zar znanje moze zamijeniti lukavstvo?
– Lukavstvo je nepošteno.
– Nije uvijek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Kao kaput zimi. Neko to zove i mudrošcu.
– Šta bi prvo savjetovao covjeku kome zeliš dobro?
– Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato što ce se onemoguciti prije nego što išta ucini.
– Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje.
– Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.
– Jesi li ti ucinio ono s cime se u sebi ne slazeš? Lukavo je, sigurno i potrebno, ali te je valjda i malo stid?
– Nije, nimalo. Ima stvari koje su iznad nas, i ne mogu se mjeriti našim obicnim mjerilima. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naša razlicita htijenja. On je viši razlog, koji nas drzi na okupu, kao sila teza. Razletjeli bismo se na sve strane, kao iz pracke izbaceni, kad njega ne bi bilo.
– To bi zaista bilo zabavno!

Pogledao me iznenadjeno, uplašeno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam, kao jedini plijen, donio iz rata. I jesam. Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihe tuge, i namjeravao da podjem odavno utrtim putem kojim ide vecina ljudi.


Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogucnost da nestane sila teza, i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome zeli da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi i dzamije, sokaci, groblja, drveta, kuce, uselio bih se u jednu sa svojom zenom, cvrsto bih je drzao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srecni, znajuci da nema zlocudne sile koja nas moze vratiti u ruzno zivotno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili trešnju, da mi cvjeta, neprestano kruzeci i da daje plod našem djetetu koje ce se roditi u tom kruzenju. Ni rat više ne bi bio moguc, jedino ako bi uspio nekog da udariš, nogom ili šakom, u prolazu, a mozda bi više pozelio da ga upitaš za zdravlje. I poducavanje djece bilo bi nešto drukcije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednom letecem djaku saopštio neko pravilo, i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitaš je li zapamtio, a mozda i nikad više, na njegovu srecu. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom što znam, nizašto, iz cistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.


Nasmiješio sam se toj šašavoj misli, kao izlijeceni pijanac mirisu rakije, pomalo setno, pomalo podsmješljivo. Ne bih joj se zacudio, poslije rata. Danas mogu i bez nje.


Cistio sam od prašine sliku sultana Abdul Hamida, lijepio za staklo sasušene zvijezde, ispravljao uvrnute rogove polumjeseca, i nije mi bilo smiješno. Sigurno zbog zene, koja me docekivala kao da joj donosim srecu na poklon, i sigurno zbog djeteta, ciji sam rast osluškivao, s dlanom na nabreklom trbuhu, s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi zivot javljao iz nepostojanja. Nisam više bio sam. Bilo nas je dvoje, i trece još nerodjeno, jace od nas, spona koja me sve više vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. Zbog njih sam spokojno uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika, što se neprestano kvario i osipao. Nisam se više smijao, zbog njih. Sjecao sam se, doduše, onog smijeha, i mislio na seljake iz Zupce, koji su trazili leševe svojih mrtvaca. Ne suviše cesto, mozda i sve rjedje, jer vrijeme uporno glodje covjekovu misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena, bez pravog sadrzaja. Prilagodjavao sam se, ne misleci o tome, i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnošcu mojih misli. Govorio je, nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se! Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer namece obaveze... Najcvršce od svih: obaveze ljubavi.


Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. Ucinilo mu se da je upravo došao trenutak koji je ocekivao. Pošteno je htio da mi pomogne, mislio je da vrijedim više nego da zivotarim u ovom cumezu.


– Spremi se, ici cemo na sijelo kod hadzi Duhotine - rekao mi je ponosno.


Znao sam šta to znaci. Taj poziv je isto što i odlikovanje. I još više, mogucnost susreta s ljudima od uticaja. Hadzi Duhotina je nekad tucao so, a poslije se obogatio, i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. Nikad nije bio u ratu, nikad nije pušku opalio ni sablju pripasao, ali je zbog neceg volio ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kuci. Krug pozvanih bio je uzak, strogo odabran.


Nisam odbio, izlijecio sam se od ravnodušnosti kojom me obogaljio rat. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. Cak sam pomislio kako imam srece, ili je Mula Ibrahim svemoguc.


Ali je gozba prošla, a mi nismo otišli. I mnogi mjeseci su prošli, a poziv nije stizao. Novi gosti ne ulaze, izgleda, lako u tu kucu.


– Strpljenja! tješio me Mula Ibrahim. - Vrijedi pricekati.


A ja sam odgovarao, da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici, ni stari Duhotina, meni je sasvim dobro i bez njih. I sve više sam se ukopavao u uvrijedjenost, postala mi je odbrana. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude, neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. Starog Mehmed-agu, što je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u šanac, cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije poštovao niciji polozaj vec covjeka, nisu pozivali. Starog Dugonju, s Begovca, isjecenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog, izrešetanog kuršumima kao da je bio meta na strelištu, pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke, nisu pozivali. Junackog bajraktara Muharema, posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne, što je bez rijeci prosio stojeci pred kamenim hanom, nisu pozivali. I nikog od starih junaka, ni jednog jedinog, jer novi nece da dijele slavu ni s kim, ali nisu zvali ni nove ako nisu imali polozaj i imetak. A pozivali su za svoju sofru ugladjene pisare, koji ni za rodjenu majku ne bi pošli u rat, i otmene gizdavce, pederaste, vinopije, zabavljace, laskavce, njih su pozivali, ti junaci koji to više nisu. Koliko zrtava donese jedan poraz, a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih, neka uzivaju u toj mrtvoj slavi, prljajuci je. Zivio sam bez njih i dosad, mogu i od sad, i bolje nego s njima.


Gotovo cijela zima je prošla, i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je ušao u radnju zadihan, uzbudjen, veseo.


– Pozvao nas je!
– Ko nas je pozvao?
– Hadzi Duhotina! Sutra uvece, na sijelo!
– Ti idi, ja necu.


Stao je usred ducana, rasopcan, ugrijan, zaprepašten.


– Neceš? Kako neceš?
– Tako. Nemam volje.
– Cekaj, molim te. Sigurno nisi razumio. Pozvao nas je hadzi Duhotina. Na sijelo.
– Cuo sam, i razumio, ali necu. Šta cu ja tamo?
– Kako, šta ceš tamo, ako boga znaš!


Izgubio je svu svoju rjecitost, upornost, sve pametne razloge. Sjeo je, i gledao me zacudjeno.


– I tako, neceš. A pozvani smo.
– Niko nece ni primijetiti da me nema.
– A znaš li ti šta ljudi cine da bi tamo došli?
– Ne znam, i ne tice me se. Ja ne bih ucinio ništa.
– Griješiš, mnogo griješiš.
– Smetam li ti ovdje?
– Ne smetaš, boze sacuvaj. Zelim da ti bude bolje. Neceš valjda cijeloga zivota ostati sirotinja?
– Pravo da ti kazem, svejedno mi je.
– Ne znam šta da ti kazem. Nece nam se više pruziti ovakva prilika. I naljuticemo ih.


Izgledao je tuzan i uplašen. Tuzan zbog mene, što nisam prihvatio njegovu pomoc, uplašen zbog njih, što ne prihvatam njihov poziv. Postidio sam se, pomislio: koliko je rijeci morao utrošiti, koliko razloga izmisliti, koliko laskavih osmijeha uputiti, da bi mi otvorio teško pristupacnu tvrdjavu. I koliko je vremena izgubio, trckarajuci od jednog do drugog, radi mene. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju.


Zato sam rekao mekše, pravdajuci se:


– Bice nam dosadno tamo. Nikoga ne poznajem, ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima.
– Cuti i slušaj. To je mozda najbolje. Onda, ideš?


Ozivio je, radost mu se vratila. Nisam mogao da ga ponovo razocaram.


A onda me pogledao sumnjicavo :


– Uvrijedio si se što te nisu pozvali ranije?
– Nisam se uvrijedio. Zao mi je što si se toliko ponizavao radi mene. Ne vrijede toliko.
– Nisam se ponizavao. A ti si se uvrijedio, znam te ja. I zbog prazne sujete, propustio bi ovakvu priliku!


Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam još povratnik s Hocina, i porad zene, i pored djeteta koje smo ocekivali, i pored potrebe da se nadamo necemu što nije uboga sirotinja, radi njih. Još su mutne hocinske magle u meni, i ponekad teška tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje ce mi omoguciti bolji zivot. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. Sirotinja sam, ali prosjak nisam. Prihvatio sam prvi poziv, ne smarajuci to ni cašcu ni povlasticom. A kad su me odbili, ja sam ih otpisao. Osjetio sam to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio), i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos.


Sad, medjutim, pred sutrašnju izvjesnost, poceo sam da se nagadjam sa svojom savješcu. Ni pred kim se necu poniziti, ali ako se javi prilika, bilo bi ludo da je ne prihvatim. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti, ali sam ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. Ako ga ne bude, ostacu na istom, i opet je dobro. Cak sam se nadao da me nece niko zapaziti, pa cu se opet vratiti u svoj naviknuti tok. I kako, i o cemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina, umio sam samo gledati u vodu, slušati vrapce i pisati tuzbe i zalbe nesrecnom svijetu. Rijeci, narocito pametnih i ugodnih, nije bilo u meni, ni za koga. Osim za Tijanu, s kojom sam, u noci, razgovarao tiho i dugo, a ujutro to ne bih znao ponoviti, toliko je bilo plod noci, samo naše, i toliko je izviralo iz srastanja, da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjecanje, pa se gubilo, cak do sljedece noci, a onda se opet javljalo, kao ponornica.


A kakve cu rijeci naci za njih?


Uvece sam sjedio s Tijanom u našoj maloj sobi, jedinoj, osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija, u koje necu moci uci ako odebljam, što se sigurno nikad nece desiti. Ta naša sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. Jevtina je, sami smo, i kako je iznad pekare, zimi je uvijek topla, a svako jutro budi nas svjezi miris hljeba. Doduše ljeti je teško, grije nas sunce i vrela pekarska pec, a zohari hodaju slobodno, kao da nas nema. Prednostima smo se veselili, a vrelinu podnosili strpljivo, otvarajuci vrata i prozore. Zohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Bašcaršiji. Ili smo odmahivali rukom, ziveci s njima u miru. Briga bi me bilo za zohare, da se ona nije gadila, narocito nocu, kad pocnu da šuškaju po podu i postelji. Budio sam se ponekad, i zaticao je kako sjedi u postelji, obuhvativši koljena rukama.


– Šta ti je?
– Ništa.
– Boli li te štogod?
– Ne boli. Spavaj.
– Cudna si veceras.
– Srecna sam veceras.


Prihvatio sam taj razlog, jer mi se spavalo, ali sam se sutradan pitao, zar se i od srece ne spava.


Meni je u ovoj našoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu, njoj gore nego u njenoj kuci. Ona to nije priznavala, zbog mene. Nismo govorili pametno, ne bih to volio i da smo mogli, stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome, i bili smo, ne trudeci se. sve dok se ne bismo naljutili, zbog sitnice, zbog gluposti, zbog neceg što nismo mogli ni zapamtiti.


Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine, ispricao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao, zbog Mula Ibrahima.


– Zašto da ne odeš? Naci ceš se s ljudima, popricati. Šta je u tome rdjavo? Hoceš li ostati dugo?


Nije znala lagati. U zivotu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono što misli. Odavala se glasom, izrazom lica, ako ne i izravnom rijecju.


Suviše je lako pristala. Cak me i nagovara. Zašto?


Upitao sam:


– Ne voliš što idem?


Nasmijala se:


– Ne volim što ideš! Nikad ne volim kad ideš od mene.
– Mozda bi voljela da ne idem ni na posao?
– Naravno da bih voljela.


Sad sam i ja poceo da se smijem. Sasvim je luda.


– Ko zivi tako?
– Ja bih zeljela da zivim tako.
– Dobro, hoceš li da ne idem na to sijelo?
– Ne. Otici ceš, svakako. Mislio bi poslije da si nešto propustio.
– Zašto se sad ljutiš?
– Ne ljutim se.


A onda je dodala kao da se pravda:


– Malo sam uznemirena. Mozda zbog trudnoce.


To malo lukavstvo, kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo, otklanjajuci moje, skrenulo mi je misli prema onom trecem, prisutnom a nevidljivom, što nas vec mjesecima drzi u napetosti, i prisiljava da ga uplicemo u svoj zivot, da svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu.


Zbog njega, i zbog nje, moram izaci iz ove sobe. Zbog njega, i zbog nje, otici cu na to vrazje sijelo. I bicu pametan, i bicu lukav.


Stavio sam ruku na njen trbuh, i osluškivao prstima. Cuteci.


Na sokaku su se stišavali glasovi, ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pec, zohari su još mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu. A ja sam rzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha, na zašticenom tijelu malog covjeka što je vec zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovišta ovoga svijeta. Htio sam da kazem štogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac, htio sam da mislim štogod o tom dragom punoglavcu koji ce biti ono što ja nisam bio. Htio sam, a nisam umio.


Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije vazno šta se dešava u svijetu, nije vazno šta ce biti sutra, vazan je ovaj cas blazenstva bez misli. Da li ce me istjerati iz kuce, ovaj treci, kao što je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili cemo se ponositi jedan drugim? Ili cemo se podnositi, kao vecina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja.


Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad više. Nikada: jedina konacnost.


Prvi put znam šta je sreca, osjecam je, vidim, mirišem.


Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.


I ima sreca. Da li je mogu zadrzati?


Htio sam da joj kazem: mila moja, zbog njeznosti što je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale, ali ona je spavala, osmjehujuci se, u snu. - Spavaj i ti - rekao sam onom trecem, i ugasio svijecu. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustim u sobu. Mozda su zakasnili na neki svoj obred.


Napolju je proljetna noc, i mjesecina. A ja ne mogu da zaspim, od srece kojoj nisam trazio razlog. I nisam se cudio što je tako.


Kako bi drukcije i moglo biti?

4.

Neprijateljska zemlja
 
 
Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko covjek sam sebi.


Šta mi je trebalo da idem na ovo sijelo, na kojem cu biti sve što nisam ja, ili cu biti ja, kakvog ne bih zelio da me vide, glup, nespretan, dosadan, nikakav. A bolje bi bilo da se to ne zna, ili da se zna samo kod kuce.


Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. Ako dodjem kasno, poslije ostalih, smatrace da sam nepristojain. Ako dodjem rano, reci ce da se utrpavam prije svih ostalih. Kako god okreneš, muka.


- Da ne zakasnimo? - pitao sam Mula Ibrahima koji je išao pored mene, srecom ili po nesreci, jer bih se vratio, da sam bio sam. - Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo?
- Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije, pa cemo tada krenuti, s bozjom pomoci.
- Sad mi je krivo što sam pošao.
- Samo se drzi uz mene!


Na raskršcu, osvijetljenom fenjerom, pred ulicom u kojoj stanuje hadzi Duhotina, stajao je stari bajraktar Muharem, i prosio.


Dao sam mu nešto sitniša, stideci se. Stidio sam se što mu dajem milostinju, stidio sam se što idem na sijelo. Njemu je mjesto tamo, a ne meni. Mjesto mu je prije svih koji dolaze.


- Strašno je što ovakav covjek prosi - rekao sam neveselo.
- Prosi za inat, što su ga zaboravili. Zato i stoji ovdje, da ga vide.
- Svejedno, opet me stid.
- Nisi ti kriv.


Nisam kriv, ali se stidim. Oprosti, stara prznico, mislio sam u sebi. Ti to ciniš iz inata, ja ovo cinim iz nevolje. Ti hoceš da ti bude gore, ja hocu da mi bude bolje. Ti ne mozeš ovo moje, ja ne mogu to tvoje. A ne valja ni jedno ni drugo, cini mi se.


Stajali smo u mracnom sokaku, kao djeca, skrivajuci se, kao budale, cekajuci. Postalo je mucno, i smiješno. Zar ovako izgledaju casne uzvanice!


Pa sam poceo da psujem, i te nekakve stare ratnike, i sebe, ludu, izgledacu medju tim spomenicima kao majmun, lazno cu se osmjehivati i iskreno strahovati, a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce, i biti šta hocu i kakav hocu. Nikad covjek ne moze tako upropastiti zivot kao kad zeli da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubim svoj mir.


- Evo, izlaze s molitve - šapnuo je Mula Ibrahim, kao da oglašava pocetak bitke. - Hajdemo! A što kazeš za zenu, to je lako. Zena ce cekati. Ovi nece. A bez njihove pomoci neceš daleko stici.


Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine, pored momaka sa svijecama i fenjerima, Mula Ibrahim je rekao tiho:


- Budi uza me!


Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega, a on od mene trazi pomoc.


- Bojiš li se?
- Malo.
- Zašto onda idemo? Hajde da se vratimo!
- Ne mozemo više da se vratimo.
- E kad ne mozemo, neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro, kao da idemo u neprijateljsku zemlju!
- Ma kakvu neprijateljsku zemlju, kumim te bogom velikim! - zavapio je zaprepašten.


Nasmijao sam se veselo, oslobodjen straha i nelagodnosti, izlijecen njegovim strahom. A ustrašile su ga moje neozbiljne rijeci, kojima sam prkosio i sebi i njima, ne znajuci zapravo ni od cega se branim, pa je, smeten, udario nogama o stepenice, jedva savijajuci ukocena koljena. I gledao me kao palikucu, zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune. Badava, s takvim strahom ne vrijedi zivjeti, i ne bih ni zivio, kad bi me jednom savladao. Jer, drugo je uplašiti se kad ima razloga, u nesreci, ili ratu, to mora svako, a drugo je plašiti se uvijek, od svega. Snazni Mehmed Pecitava, govorio je, nekad, u hocinskim mocvarama: - Boj se ovna, boj se govna', a kad cu zivjeti?


Kad cu zivjeti, Mula Ibrahime, ako se budem uvijek bojao? Kad cu onda zivjeti, gospodo iz neprijateljske zemlje?


Bilo je smiješno to moje kocoperenje, i znao sam da je smiješno, jer sam i ja maloprije osjecao strah, a sve je nastalo u mojoj uobrazilji, i strah i opasnost. Ali to je isto kao stvarno, i unaprijed sam se ušancio u hladnoj odbojnosti.


Na prvom koraku u ovoj bogatoj kuci vidio sam da je moja odbojnost smiješna, a oklop nepotreban. Domacin, hadzi Duhotina, nizak, velikog trbuha, nabijen kao .nadjev, docekao nas je ozarena lica, toliko ponizno ljubazan, da nisam vjerovao svojim ocima. Šta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni covjek toliko plemenito gostoljubiv, da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko poštovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogrešna i nepravedno ruzna! - mislio sam ganuto zbunjen, spreman da svoju odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost, kao grbava djevojka kojoj govore lijepe rijeci.


Ali, avaj, nicemu neka se ne nada grbava djevojka!


Taj divni covjek je prošao pored nas, kao da smo sjenke. Njegovo ozareno domacinsko lice, široko raskriljene ruke za zagrljaj, i ponizna ljubaznost, nisu bili namijenjeni nama, vec kadiji koji je dolazio iza nas.


Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi, sluzbeno uctivo, da se ne mozemo ni pohvaliti ni pozaliti, i odmah nas razdvojili, razvrstavši njega u srednju, mene u prednju sobu, do ulaza. Kadiju je domacin proveo u posljednju, nevidljivu i nepristupacnu sobu, za najuglednije goste. Ti, najugledniji dolazili su posljednji, i prolazili do svog izdvojenog skrovišta, obavijeni nijemim poštovanjem i poniznim cutanjem, kao mrtvaci.


A gdje su ratnici?


Bilo ih je svega nekoliko. Ostalo su ljudi iz caršije, iz ureda, iz esnafa: ovo je mjesto gdje se vrijedi pokazati. Mozda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu.


Nasmijao sam se, sjetivši se njegovih ratnih zasluga.


Do mene je sjedio stariji covjek, prilicno neuredan, podbuo, vec pijan, cini mi se. I sad je pio, drzao je bardak pored sebe, i potezao, kad je mislio da ga niko ne vidi. A cesto je mislio da je nevidljiv.


- Zašto si došao? - upitao me smrknut.
- Zašto? Nizašto!
- Baš nizašto? Sve ti je potaman? Ništa ne traziš? Ništa ne moliš?
- Ništa.
- Jesi li bogat? Imaš li veliku platu?
- Bogat sam, i imam veliku platu.
- E, blago tebi! Ko ima s jedne strane, dobicc i s druge. Blago tebi!
- Radim kao pisar kod advokata. Primam dvadeset pet groša na godinu, blago meni.
- Au, takav li si! Bogme si ti prilican jad. Uzmi malo rakije!
- Ne pijem.
- Neceš od mene? Da ti nije ispod casti, slucajno?


Popio sam, da ga ne naljutim.


- Eto vidiš da piješ! Hajde još jednu! Sve, sve, tako!


Druga je otišla lakše nego prva.


- A ne piješ, veliš! Vidim kako ne piješ? Veliki si šaljivcina, izgleda. Zašto si se ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju.


Pohvala mi je prijala, osjecao sam se lijepo.


- Gledam, gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog covjeka prenio preko nabujale rijeke, a on se uneredio od straha. Pa mozda su se, velim, mnogi od ovih isto tako uneredili od straha, i to im je sav rat i sva ratna nevolja.


Iz njega je odjednom prasnuo smijeh, kao pucanj, poprskao me rakijom kako je poceo da pije, zagrcnuo se, iskašljao, došao sebi, i nastavio da se smije, iz glasa, grohotom, udarajuci se rukom po koljenu, klateci se cijelim tijelom, vrišteci, pa sam se uplašio i za njega i za sebe.


- Pij! - pruzio sam mu bardak, da ga smirim.
- O, brate, šta kazeš: uneredio se, i to mu je sav rat!


Smijeh mu je prekidao samo kašalj. Ljudi su poceli da se okrecu.


- Ispricaj to, molim te. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha!
- Taman posla! To nije za pricanje. A mozda sam izmislio.
- Ako si izmislio, dobro si izmislio.
- A ti, zašto si ti došao? Nije me cuo.
- Veliš: sav rat i sva ratna zasluga!
- Cekaj, ne volis da pricas o sebi, izgleda. Pitam te: zašto si ti došao?


Zelio sam da se zabavi sobom, da me oslobodi svog neugodnog smijeha. Pitao sam ga, i gurao mu bardak u ruke.


I zaista, pomoglo je. Još je smijeh provaljivao iz njega, ali sve tiše i rjedje. I pili smo ponovo, nisam se više pazio, samo da zaboravi ono što sam rekao.


- Moje je sasvim obicno, ništa.
- Svejedno, pricaj.
- Bio sam u ratu, zarobiše me Austrijanci, teško ranjenog. Izlijecili me, pa zaboravili na mene. Sjekao sam drva u Tirolu. Tri puta sam pokušavao da bjezim, pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu. Pustiše me poslije punih devet godina. Hajde, vele, i ne pamti nas po zlu. Necu, velim ja, nisam bio u svatovima vec u zarobljeništvu.


Došao je kuci i zeni, ali u kuci i na zeni drugi, i na njegovom imanju. Petoro su djece izrodili, s njim nije imala nijedno. Razumio je, i nije se ljutio: cekala, cekala, pa se udala. Al sad neka mu vrate njegovo, to jest kucu i imanje, a zenu poklanja. Prosto i lako. Al jest, tu sad pocinje petljarija, a nizašto. Kako se dugo nije javljao, a neki su vidjeli kad je pao teško ranjen, kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti, i zena je sve naslijedila i donijela drugom muzu. Šta sad da se radi? On trazi svoje, nije prodao ni prokockao, vec sve ostavio u najboljem. redu, a da nije mrtav, eto, svi vide. Kakav tu dokaz treba? Al muz njegove zene, njegov zamjenik, koji je svoj muški posao dobro obavio, kaze ovako: da je covjek ziv, ziv je; da je imanje bilo njegovo, bilo je. Samo, da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti, a on je bogme nije pisao, ne bi se zenio njegovom, to jest svojom zenom, niti bi je uzeo da nije imala imetka, jer on svoga nema. A i da je poludio, pa i to ucinio, ne bi navaljao toliko djece.


I je li on kriv što je covjek ostao u zivotu, i što ga je kadija proglasio mrtvim? Pristaje da se nagode, ako vec ne moze drukcije, da mu vrati zenu i dvoje-troje djece, i da mu ostavi pola imanja. Ili da zivi s njima, nece im biti tijesno. A covjek nece, ni zene, ni djece, trazi svoje, ili makar polovinu, jer ni on nije kriv što je ostao u zivotu i što ga je kadija proglasio mrtvim. I više voli što je tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav. Sad, eto, gleda da bude stalno na ocima ovima što rješavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako.


Sad sam ja poceo da se smiješim. Pocela je da me hvata rakija.


- Pa ti rece da je to sasvim obicno!
- I jest! Imanje moje, djeca njegova. Šta tu nije jasno?


Tada je, ne zureci, iz srednje sobe izašao Dzemal Zafranija, s naocarima, koje mu nisu mnogo koristile, ali je gledao sluhom, koji ga je odlicno sluzio.


Poslije, iz blizine, provjeravao je slabim ocima. Privukao ga je naš glasni smijeh, to je ovdje sasvim rijetko.


- Kod vas je veselo - nasmiješio nam se ljubazno.


On se uvijek smiješi, uvijek govori lijepe rijeci.


- Izgleda da je uvijek smiješno kad se prica o pravom zivotu - rekao je moj novi poznanik, zacudivši me tom primjedbom. Bila je pametnija nego što sam od njega mogao ocekivati.


Pa se okrenuo meni:


- Poznaješ li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije. Dobar covjek.
- Išli smo zajedno u medresu. Samo je Dzemal-efendija mladji. Uši sam mu izvukao zbog logike. Dobro se poznajemo.
- Mislim da sam sad u logici bolji od tebe.
- Sigurno. Moja plata je dvadeset pet groša A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi toliko.


Vedro se nasmiješio, kao da je cuo lijepu šalu.


- Zašto ne svratiš do mene?
- Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme.
- Sjedi, Dzemal-efendija, popij s nama - navaljivao je bivši zarobljenik. - Nisam ni znao da ste prijatelji.
- Ne pijem, hvala.
- On ne pije, ne puši, nema poroka. Osim onih koje krije.
 

Ne volim ga, uvijek me odbijao svojim laznim smiješkom, svojom opasnom ljubaznošcu, svojim njuškanjem, cak i kad sam bio jaci od njega. Sad pogotovu. Ne volim ljude koji rade kod kadije. Da mu je kicma od zeljeza, pukla bi za dva mjeseca. A on vec dvije godine pisar, i nece dugo ostati na tom mjestu, popece se. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Slican je vodi, nema svoga oblika, prilagodjava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno, jer je imao jedan jedini cilj u zivotu: da uspije, da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara, pijanicu i svacijeg špijuna, koji je umro prezren, a sin mu je i tu porodicnu Nesrecu pretvorio u svoju korist, igrajuci zrtvu, dok nije stao na noge, i moleci pomoc mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. A kad su svi zaboravili, on nije. Sve je pamtio. Otac je bio kriv zato što je bio jad i sirotinja, kriv što je bio svaciji sluga, kriv što nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo. Da je bio mocan, niko ga ne bi prezirao, bar ne javno. Klanjali bi mu se, makar ga i mrzili. Zlo i nevolje koje je ucinio ljudima, mogao je dobro unovciti, mogao je od njih napravnti stepenice po kojima ce se popeti, mozda i visoko. Mnogi tako rade. Ali otac je bio slabic, za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. On nece biti slabic. Ucinice sve, ali ce ispraviti ocevu grešku. Bio je miran, odmjeren, opasan, znao je koliko ga se ljudi plaše i, smiješeci se; uzivao u tome.


Ne mislim o njemu, ne tice me se, kao ni tolike ruzne stvari u zivotu. Ali veceras sam osjetljiviji, malo pijan, malo uznemiren, malo krut zbog oklopa kojim sam se štitio. Zato mi je smetao. Sjetio sam se kako o njemu govore, sa smiješkom i gotovo s priznanjem, da je vec godinu dana ljubavnik bogatog haznadara Fejze, nešto zato da bi imao mocnog zaštitnika, a najviše za to što je htio da se ozeni njegovom kcerkom mirazušom. Da li zeli prvo da ga odobrovolji pa ce onda za uzdarje zatrazit' kcerku, ili ce i dalje tkati na dva razboja, što je vjerovatnije, to ne znam.


Ali znam da mi je gadan, mucno mi je od njegova osmijeha, zelio sam da ode, zato sam ga vrijedjao. Nije pokazivao da se ljuti, iako je dobro mirisao tudje rijeci, i znao je na što mislim govoreci o njegovom skrivenom poroku.


Zanimalo me šta ce uciniti, bio sam pjanski mušicav. Da l'i cu ga istjerati iz zaklona njegova toboznjega mira, hoce li poceti da crveni, da se ljuti, da praska, hoce li me udariti prezrivom rijecju? Ili ce poceti da mi se suprotstavlja, da se prepire, ma o cemu, da bi pokazao nadmoc? Samo neka izvoli! Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova polozaja: moji razlozi su jaci, jer su slobodniji; moja rijec je hrabrija, jer ništa ne trazim. Zadovoljan sam svojom sirotinjom.


Uporan je u svojoj ljubaznoj nadmocnosti.


- A koje to poroke krijem? - upitao je veselo.
- One za koje ne znamo. Zar postoji covjek bez poroka?
- Izgleda da postoji. Nemam poroka, nijednog. Mirno gleda, mirno govori, bezobzirno laze.
- Nisam znao da i takav covjek postoji.
- Zašto bi to bilo cudno? Bog nas stvara, i njegova je volja da budem ovakav kakav sam.
- Bezgrešan?
- Bez griješnih poroka.
- Ne kazeš to valjda ozbiljno?
- Sasvim ozbiljno. Zar ti ne vjeruješ u bozju volju?
- Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na bozju volju, znaci zakloniti sebe za nacelo. To je vrlo mudro. Vidiš, u ratu, jedan komordzija je izgubio duhan za vojsku. Ispitivali su ga, a on je neprestano govorio da ga je izgubio, i da je to bozja volja. A prodao ga je, tvrdili su svjedoci, volio je da pije. Onda je bozja volja i što je volio da pije.
- A zar nije?


Miran je, vedar, pomalo podsmješljiv, ne drzi ni do cega što bih mogao reci. Bijes me hvata.


- Gluposti! Sto ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju, sve je više prostora za ljudsko zlo. Covjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. Teško covjecanstvu dok je tako.
- Hoceš da kazeš da svako odredjuje šta je dobro, šta zlo?
- Svako! I nijedno zlo ne moze postati dobro, zato što ga prihvata vecina.
- Da li je i odbrana zlo? Odbrana vjere, na primjer?
- Odbrana je cesto napad. Zafranija ni tada nije prestao da se smiješi. Od kakve je gradje? Je li to snaga ili neosjetljivost?
- Netacno, ali zanimljivo - rekao je bez ljutnje.


Uhvatio me pod ruku, odvojivši me. Izgledali smo kao najbolji prijatelji.


- Dobro da te ljudi nisu culi.
- Misliš da se bojim? Ono što mislim, ne krijem ni od koga.
- Nemaš zašto da se bojiš. Ali nije lijepo. Ni korisno. Mogla bi te pogrešno shvatiti.
- Briga mene kako ce me shvatiti.
- Trebalo bi da te je briga. Ovo su naši najbolji ljudi.
- Najbolji? Jesi li vidio bajraktara Muharema kad si dolazio ovamo? Najbolji mozda gladuju, ili umiru po tamnicama.


Tada sam primijetio, po njegovom likovanju koje je skrivao toboznjom nelagodnošcu, i po grobnoj tišini što je nastala odjednom, da on ništa drugo nije ni zelio nego da ja ovo kazem! Zato me doveo u srednju sobu, a ja to nisam ni primijetio, zato me podsticao, racunajuci na moj pijani ponos, da se istrtljam kao budala.


Slušali su uvrijedjeni, smrknuti, zloslutni, Mula Ibrahim je uvijao mršavim vratom, kao da je progutao zivu jegulju.


Ali moju ludost ništa više nije moglo zaustaviti. Coravi lupez se prevario ako je mislio da cu se uplašeno povuci. Ništa rdjavo nisam rekao. I oni to znaju.


Nastavio sam da govorim, sad vec moram. Ne bojim se, ali cu objasniti šta mislim. Potrebno je da neko kaze. Ne mozemo svi cutati, uvijek.


Ne zelim nikoga da vrijedjam (rekao sam blaze), ali me potresla prilika i sudbina starog bajraktara. (A onda mi se ucinilo da se pravdam, iz straha. Ponos mi je došapnuo oštrije rijeci.) Je li bajraktar gori od nas ovdje? (I to je ustupak! Htio sam da kazem: od ovih ovdje! Ah, bijedo!) A koliko ima takvih? Ne vodimo racuna ni o zivima ni o mrtvima. (Eto, to je, to je! Istinu treba reci!) Zivot ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tudjoj. Svi moji drugovi na Hocinu su izginuli, kao psi, ni sami ne znajuci zašto, i hiljade drugih jadnika isto tako. A da su se vratili, mozda bi prosili, kao Muharem bajraktar. Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro.


Mula Ibrahim je progutao svoju jegulju, i sad je štucao, potpuno modar u licu.


A ja sam znao, cim sam to rekao, da sam izgovorio bezbroj gluposti, bez razloga i bez potrebe.


Dzemal Zafranija se nije nadao da ce njegova lukava osveta zbog uvrede biti toliko savršena. Ali nisam imao kud, niti bi mi pomoglo kajanje. Neka ih djavo nosi, ispao sam budala, ali sam rekao što odavno nisu culi.


Lijepo je ispao moj pokušaj da postignem nešto bolje u zivotu!


Neki su skocili prema meni, da me biju, neki mladji i nizi po polozaju, uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije.


Dzemal Zafranija ih je umirio, i izveo me iz kuce.


- Šta ti je ovo trebalo? - upitao me prijekorno.
- Nije trebalo meni, vec tebi. A sad se skloni, da te ne izbijem.


Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv, i vratio se u kucu, bez zastajkivanja.


Docekala me noc bez mjeseca, još nije izašao. Moje sijelo se završilo rano.


I tako, desilo se.


Cije li sam to rijeci govorio tamo, pred smrknutim ljudima? Mozda su bile i moje, ali ih nikad nisam izrekao tako oštro, cak ni u sebi. Bile su u meni, sigurno, i rijeci i misli, odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti, mislio sam, lako me hvata, i ne vladam sobom. Ali nije bilo samo radi pica. Govorio sam iz prkosa, da naljutim Zafraniju, a onda nisam htio da se povucem. A on je od mene napravio majmuna, vukao me kao lutku na koncu, usmjerio me tacno kako je smislio, i pustio me da igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava, uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.


I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik studenta Ramiza, i ono što je rekao u tmurnim hocinskim šumama. Zapamtio sam to, i ne znajuci, i ponovio, istim rijecima, u najnezgodniji cas.


E pa, neka mi je na zdravlje!


Još sam osjecao lako pijanstvo, od kojeg se ne tetura, ali mi se misli teško sabiru. Odlucio sam da prošetam pored Miljacke, da rakija izvjetri iz mene. Zbog zene. Rekla bi: - Ih, pobogu, zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. A moram i da smislim kako cu joj reci šta sam sve istrtljao. Ništa od nje ne krijem, grize me nešto kad ne kazem, a uzalud je i da krijem. Ona osjeti svaku promjenu u meni, i najmanju. Osjeti i kad slazem, makar sitno. Zato cu joj sve ispricati, iako se osjecam nelagodno. Pa, proslavio si se, reci ce kad joj kazem. Šta da kazem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno sve rekao, jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao šta govorim? Šta je istina? Ili je sve istina, sve pomalo?


Tacno je ono što sam izgovorio, i zaista tako mislim, ali nije trebalo da kazem. Sebe nisam zadovoljio, jer se stidim, a niko zbog mojih rijeci nece poceti drukcije da misli nego što je dosad mislio.


Glupo, nepotrebno, nekorisno. A sve zbog Zafranije!


Dušu mu njegovu pedersku, baš me kurvinski namagarci. Cuvaj se pederasta, govorio je Smail Sovo, ili mozda neko drugi, sve pocinjem da pripisujem poginulim drugovima. I još je govorio, taj neko: Oni, sto se ne kriju, još i nekako, al oni što se kriju, to je najgori skot.


Pa kud baš na sebi da se uvjerim!


Uostalom, baš me briga. Ko zna za što je ovo dobro. Sa svojim škrtim, plašljivim, dobrim Mula Ibrahimom pisacu i dalje zalbe i molbe nezadovoljnim ljudima, i pisma vojnicima, uvijek ce ih biti, kao i ratova. Cak je i bolje nego da dobijem neki vazniji polozaj. Ovako od mene niko ne zavisi, ja sam samo posrednik, da tudje molbe dodju do tudjih ociju, i mogu da zalim i tješim ljude zbog pravih ili zamišljenih nesreca. Tako sam uvijek na njihovoj strani. A ne bi bilo vece muke nego da presudjujem ma u cemu. Ko ce presuditi izmedju bivšeg austrijskog zarobljenika i njegovog nasljednika? Sve je medju ljudima zapetljano, i ni za koga se ne moze reci da je sasvim prav ili sasvim kriv. (Ocita je samo nepravda koja ponizava i ubija ljude, ali nju niko ne dira.) E pa, u redu, pomislio sam vedro, veceras sam presudio sebi: nikad necu presudjivati nikome. I hvala bogu. A ono što sam rekao, istina je. Doduše, istina gledana odozdo, ali kako bih drukcije mogao da gledam? Oni odozgo, vide je drukcije. I tako, vrag je odnio, Svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tudja istina neistina, zabavnije se zivi.


Zaplevši tako svoju ludoriju u kucine površnog razmišljanja, i olakšavši sebi muku, jer sam se opravdao kakvim-takvim stavom, a stav daje pravo i hrabrost, krenuo sam uskim, sokacina, prema svojoj kuci. Nasmijacu se još s vrata, reci cu Tijani...


Nisam stigao da smislim šta cu reci. Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i, padajuci, cuo sam nejasno kako. oko mene klopara mnogo nogu, kao maljice o bubanj. Onda sam se onesvijestio.


Ne znam koliko sam lezao, ni koliko je trajao taj san bez snova, poklonjen udarcem, a kad sam poceo da se osvješcujem, nejasno sam vidio mjesecinu nad sobom. I opet sam zatvorio oci, teske i snene.


Neko je isao sokakom, pošao je prema meni, osjetio sam po koracima, ali je naglo zastao, i zurno se udaljio. Šta se to desilo sa mnom? pitao sam se s naporom, jedva pokrecuci umrtvljeni mozak. Boljela me glava, boljela me kicma, boljele su me ruke i noge, u ustima je gorjela vatra. I opet mi je nesvijest otjerala muke.


Probudio me neciji glas i necije ruke po meni.


- Hvala bogu, nije mrtav - suškao je glas. - Mozeš li ustati?
- Šta se to desilo?


To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. Cuo sam kako negdje tece voda iz cesme. Da mi je samo kap!


- Otkud ja znam šta se desilo. Nailazim slucajno, i vidim, neko lezi, napio se, mislim. Pridjem, kad - ti. I nisi pao od pica, prijatelju. Neko te dobro premlatio.


Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak.


Nešto je cistio po meni.

- I usrali su te, nesretnice, od tjemena do koljena. Usrali i upisali. Pih, što zaudara, ubio ga bog. Skidam govna ovim drvcetom, ali bogami, ne moze, evo sam i ruke ukaljao. Jesi li se s kim tukao?
- Htio bih kuci.
- Pa, kuci, sigurno. Neka te zena dobro opere, a za uboje ceš vidjeti poslije. Hajde, mozeš li ustati? Pljuvao sam, izbacujuci iz usta krv i govna.
- Da se malo operem.
- Mozeš malo. Al ono glavno neka ti opere zena, u lukšiji. A ti obuci drugo odijelo.


Drugo odijelo nemam, Tijana je ovo, jedino, krpila i uredjivala za sijelo, a sad ce me vidjeti ovakvog. Uplašice se.


Doveo me do cesme, stavio sam glavu pod mlaz, uhvatio gutljaj hladne vode i isprao usta, mrtvim rukama prešao preko odijela, da skinem prljavstinu. Da me Tijana ne vidi ovakvog.


- Ne diraj to, samo ceš razmazati. Opet sam stavio glavu pod cesmu, da ublazim bol na tjemenu. Mahmut me pridrzavao.
- E vidiš ti srece! Ja hocu kuci, a društvo ne da. Šta si, vele, navalio, sjedi jos malo. Te malo popij malo popricaj, taman da naidjem na tebe.
- Neko je prolazio ovuda. Udaljio se kad me vidio.
- Niko ne voli petljaniju, moj Ahmete. Lakše je pobjeci nego pomoci. A i šta ce mu da ide po sudu, da svjedoci, da gubi vrijeme? Ako ceš ljudski, nije ni pravo. Hajde, nasloni se na mene. Vidis, i to bi mogao biti posao: voditi kuci one koje nadješ na ulici.


Nije me pitao šta mi se desilo ni ko me premlatio, ni zašto, nije se ni cudio. Rekao sam da me neko udario iznenada, iz mraka. Ni to ga nije iznenadilo.


- Svašta se dešava - rekao je mirno. - Mozda su razbojnici, ima ih danas više nego poštenih ljudi. A mozda je i greška. Cekali drugog, pa udari tebe, pogriješili. Imao si srece, nije teško kad biju, teško je kad cekaš. Gledaš i cekaš, pa boli unaprijed. Boli i poslije, kao tebe sad, ali to je lakše.


Znam, njega su tukli, namrtvo, za lazne bakrenjake. Mene za istinite rijeci.


- Ništa ne govori mojoj zeni - rekao sam.
- A šta joj imam govoriti, vidjece i sama. Tijana me docekala budna, cekala bi, cijelu noc, sigurno, i zaprepastila se kad me vidjela. Ukocila se u vratima, prenerazena od straha, Rekao sam, osmjehnuvši se s naporom, da ne treba po ovom gradu hodati nocu, neko me udario, i pobjegao, ali, srecom, nije opasno.
- Bogme je svašta uradio po njemu, pa onda pobjegao - objasnio je Mahmut. - Nego, da ga svucemo. Pa ti operi. odijelo, a ja cu mu priviti hladne obloge.


Skinuli su me, oprali kao dijete, kao mrtvaca, Mahmut mi je stavio krpu na cvorugu. - Pogolema - rekao je. - Steta što nemaš rakije, izvukla bi uboj. A i nama bi dobro došla.


A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda, sagnuvši se s nabreklim trbuhom, on se nasmijao:


- Ostavi to, snaho, ja cu oprati. Ti samo ugrij malo vode.
- Zašto? Nije mi teško.
- Znam da nije. Ali, bolje ti, blago meni, stavi svoju rucicu na ovu cvorugu, evo je, masala, ko jabuka, bice mu lakše. A ja cu to zacas, navikao sam na svašta. Naviknuceš i ti, ali ne treba zuriti. A i trudna si, vidim. Sjedni ti uz njega. Ako pocne groznica da ga trese, malo od straha, malo od udarca, ne brini ništa, mlad je, proci ce, uskoro.
Groznica me zaista tresla, i kao kroz san, kroz ljuljanje, osjecao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi, kao lijek, kao olakšicu, i naprezuci se, lovio je teturavo, da je prinesem rasjecenim usnama, da poljubim jedino sigurno uporište. Zelio sam da me odrzi na površini, da me odbrani od mucne omaglice što me vukla u prozivljeno, te noci. Vracalo se, unakazeno, izobliceno. Davili su me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. Isplivavao sam iz zagušljivih dubina, i zaticao je nagnutu nad sobom.


- Vrelo je - kazem. - Nocas mnogo loze u pekari.
- Je li ti lakše?
- Ne odlazi od mene.


Ali sam ja odlazio od nje, u mrak, medju utvare. I opet je nalazio kraj uzglavlja, kad god bih otvorio oci. Bila je tiha luka, u ciji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srecan što se vracam.


Zalio sam je što bdije, a plasio sam se da ne zaspi. Ko bi me prihvatio kad isplovim iz bunila?


- Premoriceš se. Lezi, lakse mi je. Legla je, ali sam neprestano osjecao njenu ruku na sehi, na srcu, na celu: šiljbocila je nad mojom mukom.
- Ne daš mi da spavam - rekao sam, toboze prijekorno, a ništa drugo nisam zelio, ni ljepše, ni draze, nikad, u zivotu.
- Je li ti zaista lakše?
- Jest. Spavaj.


Zatvarao sam oci, pokušavajuci d'a se potpuno opustim, da bi se i ona uspavala mojim mirom. Uskoro je pocela duboko da diše, savladana umorom.


Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim, mekim jagodicama. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna, i prijetece oci iz jave. Imam nju, oni me se ne ticu.


Legao sam, ruka me nije drzala.


Probudila se uplašena:


- Šta je?
- Gledam te.


Velike oci su joj zaledjene od straha, usta otvorena, kao da ce kriknuti.


Kako je lijepa!


Poljubio sam je u obraz, i odmah se smirila, izraz straha se preobrazio u snen osmijeh.


I dok zohari puze i šuškaju po sobi, grickajuci stvari, pod, zidove, a onda ce poceti i nas, dok se mjesecina povlaci, ostavljajuci joj lice u sjenci, pa mi je zao, htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju, da je ne izgubim, slušam korake ranih prolaznika na sokaku, pred zoru, i mislim o njoj i o sebi. Zasluzila je bolju srecu, ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta, moji je ne vole, njeni je ne priznaju, i sve sam joj što ima, sve što je sanjala da ce imati, ljubav, njeznost, sigurnost, štit. To mi je pomoc, ti njeni djevojacki snovi, još me sniva, zeljenog. Ali šta ce biti kad zivotna oluja pokida tu krhku predju, tanju od paucine, i kad covjek iz snova postane ono što sam ja ove noci, jadan i unizen? Svi ljudski snovi tako pocinju i tako propadaju. Zastace, prenerazena. Više nema ništa, cak ni varke.


Ne znam kako sam se sjetio hocinskih mocvara i starijeg sina berbera Saliha s Alifakovca, ni u kakvu vezu ga nisam mogao dovesti s nama, nikakve slicnosti, bar vanjske, nije bilo. A eto, sjetio sam se. I iznenada mi je postalo jasno zašto se zaklao. Mladji brat je gledao u njega kao u bozanstvo, podešavao svoje drzanje prema njegovom, bio hrabar, uz njega, jer je vjerovao u njegovu snagu, divio se.njegovoj ozbiljnosti i cistoti. A onda je taj brat iz snova, jedne noci, postao jadan i zalostan, kao i svi ostali.


I taj uprljani covjek se osjecao unizen pred samim sobom, prekoravao je i sebe, i ljude što su ga naveli na ruzno djelo, ali mu je sigurno bilo najteze zbog brata. Sto je sebe uprljao, prezivio bi i odbolovao, jednom bi se svakako desilo, ali je brata utištio, oduzevsi mu sve, u jednom casu, oduzevši mu i prošlost i nadu.


Taj mladji brat je plakao na strazi, poslali su ga da ne vidi ruzan cin, ali je sve vidio, a onda je usamljen cutao cijelu noc, ostavši odjednoim bez oslonca, potpuno sam u svijetu, oak i bez svoje naivne vjere.


Ljudi su naša misao i slika o njima. Mi sanjamo zivot i svijet. A kako mozemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva, kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo. Jednom se probudimo, i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima?


I Tijana ce se upitati: šta se ovo dešava s mojim snovima?


Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku, mada se i to cini, cak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja. Poslušno sam palio svijece o svakom prazniku ispod sultanove slike, upljuvane od muha, pisao sam pisma i zalbe, uvijek jednake, ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao, do posljednje pare donosio kuci malu zaradu, koja nikako nije mogla da poraste, i nisam mogao obecati ni njoj ni sebi da ce uskoro biti drukcije. A opet sam bio srecan: necemo biti bogati u novcu, ali cemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se zivota ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; sprijecicu svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir.


A eto, nocas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom, punom zohara, pacova, kašlja i cegrtanja, te osvojene vlastite planete od tri metra širine, nocas su tog gospodara usrali i upišali. Ni Rusi mi to ne bi ucinili, da su me uhvatili u svojoj zemlji; ubili bi me, i to bi bilo pošteno. A naši su ucinili; svoji to uvijek i ucine. I to tako da ostane trag za cio zivot. Uzalud su me prali sinoc, uzalud cu se prati sutra, i godinama, ponizenje necu moci da sperem.


Okrenuo sam glavu, i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su ucinili od mene?


I zašto?


Zar zato što sam bio glup, što sam bio pijan, što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima, šta ce uciniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri?


Ja, crv, sitan i nevazan, šta sam mogao uciniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?


Ja sam pesnica koja je udarila u zid.


Ja sam udarac koji boli onog koji udara.


Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista, koju kokoš kljucne, kad izadje iz svojih podzemnih hodnika.


Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usudjujem da mislim.


Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane rijec?


Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo?


Ili je mozda i ovo san, jer je nemoguce da potpuni besmisao bude stvarnost?


Ali, ne! San je ono što se zeli, a zivot je budjenje.


Jeste li to i vi znali, deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste dozivjeli budjenje, i tugu? - Sve ce proci, gospodine - govorio je tihi Ibrahim Paro. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje? Pa ipak, proci ce i ovo, gospodine, i ovaj sram, i ova zaprepaštenost, i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha.


Pribio sam se uz Tijanu, da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom. Podesila se prema meni, osjecajuci me i u snu. Udisao sam miris njene kose, i šaptao bez glasa, gutajuci gorke suze bijesa: proci ce i ovo, mila moja. Zaboravi što si vidjela. Ne budi se iz sna, ni sutra, ni ikad. Bice nam opet lijepo, zaboravi ono što znaš. Zaboravicu i ja, ako mognem.


A mozda cu nastojati da ne zaboravim. Necu uništiti svoj zivot zato što postoje divlje zvijeri. Ponizili su me, tudjom rukom, oni za sve imaju izvršioce, vjecne sluge, bez savjesti i bez razuma, kakvi su i sami, drukciji samo po tome što imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima, mada nikad necu shvatiti kako i odakle. Svi im se podsmijevaju, svi ih preziru, a svi ih se boje.


I ja ih prezirem, i ja ih se bojim.


Ponizili su me, ispljuvali, uprljali, ali me nece oboriti. Oni su iz tudje, neprijateljske zemlje, i sam sam kriv što smo se sreli. Jezika medju nama zajednickog nema, misli zajednicke nema, zivota zajednickog nema.


Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao zivu glavu.


Bilo, i nece više. Greška je suviše velika da bih je ponovio.


A ako u meni ostane mrznja, zbog ove sadašnje muke u duši, oni ce biti krivi.

5.

Prazan prostor
 
 
Dan je proljetni, pun sunca, osjecam ga na licu kao blag dodir, kao talasanje. A necu da otvorim oci, necu da izadjem iz toboznje noci. Dok misle da spavam, nisam prisutan, za njih.


Cujem ih kako šapucu, Tijana i Mahmut. Donio je trave, za jacanje, i masti, za uboj. Trave su dobre, kaze, tu varke nema, i sam se bavio travarstvom, i od toga zivio, u Turskoj, doduše njihove trave nisu iste kao naše, ali opet, covjek se izvješta pa ocas sazna šta je za šta. On travama vjeruje, uvjerio se na sebi i na drugima kako su ljekovite, a nije ni cudo, to je sunce, i voda, i svakakve soli, i sve se to mucka i pretace u cjevcicama biljaka, i ispadne nešto kao rakija, jaca ili slabija, a sve cisto kao suza. Za masti ne zna tacno, pravio je travar Fehim, nije mu rekao za koga je, ne treba pricati ono što se ne mora, a ne zna tacno zato što sam Fehim boluje od rana na nogama, pa ne moze da se izlijeci, a lijeci druge. Samo, ona, Tijana, neka to ne govori meni, bolje da vjerujem, mozda ce i pomoci. Ako ne pomogne, za uboj je najbolja medvjedja mast, samo, gdje ceš je naci, a dobro je i zecije salo, on ce nabaviti.


Kad je otišao, Tijana je nešto trazila po sobi, otvarala vrata, zavirivala pod sanduk.


- Šta to traziš?
- Tvoje cipele. Bile su kraj vrata.
- Mozda si ih negdje sklonila.
- Nisam.


I gdje bi ih sklonila u ovoj tjeskobi? U sobu niko nije ulazio. Osim Mahmuta Neretljaka. Onda...


- Da nije uzeo Mahmut?
- Kako bi on uzeo?
- Pa gdje su, ako nije on? Stajala je kraj vrata, zbunjena i postidjena. Uvijek se osjeca nelagodno kad neko uciini ruzno djelo.
- Svejedno - kazem, da je smirim. - Nosicu zimske, dok ne kupim nove.
- Nije mi toliko za cipele.
- Ne misli više na to.
- Kako si jutros?
- Boli me ruka. I ledja.


Ona se toliko zabrinula, da sam se zasitidio zbog lazi.


- Ne brini, nije strašno.


Skuhala mi je trave, mazala me melemom, pustio sam da se brine oko mene, kao oko djeteta, godilo je i meni, da budem nemocan, i njoj, da bude od pomoci, a bavili smo se neciim, da ne govorimo o onome što se desilo. A ciijelo vrijeme sam cekao da upita. Ocutao bih, a mozda bih se mucenicki pozalio: zar ne moze cekati, da makar malo prezdravim? Nije upitala, srecom, a ipak mi se cinilo da sam oštecen. Kao da bi to bila prilika da popusti moja napregnutost.


Poslao sam je do Mula Ibrahima, da zatrazi nešto novca, i da mu kaze šta je sa mnom, da me neko napao sinoc, pa cu nekoliko dana ostati kod kuce. A ona neka kupi štogod, da ga mozemo pocastiti, sigurno ce doci da me posjeti.


Kad je izašla, osjetio sam olaksanje. Zbog nje sam, znaci, uznemiren. Ne mogu da lazem i da se pravim zrtvom nekog svog uvjerenja. Ako i postoji, onda je to nekakvo trunje što leti iznad pustinje, vjetrom nabaceno sjeme dolutalo odnekud, skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. A opet, stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu, koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. Nizašto. Bez straha da ce ikome odgovarati, bez straha da ce bilo ko upitati: šta to uradiše od covjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. Koga? Mrak, vještice? I zašto? Svijet bi mislio, kao i Mahmut kad me našao, da sam bio pijan. Ne tice ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih, samo bi se nasmijali. Mogu da misliim što god hocu, uciniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogucnosti, prilagodjavanje ili vlastita zrtva. Boriti se ne mozeš, kad bi i htio, onemogucice te na prvom koraku, pri prvoj rijeci, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemaš mogucnosti da kazeš ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš. Premlatice te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili cutanje.


O jadno vrijeme, koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo.


Tako sam, bespomocno, velikim rijecima spirao sa sebe stid.


Ustao sam i prohodao po sobi, kvrgavih nogu oblivenih suncem, rastreseno brojeci modre pecate po tijelu.


Mucenik, budala. Ne zelim da budem ni jedno ni drugo. Oni misle da sam obicna vaška.


A mozda i jesam. Od svega što bih mogao da mislim i osjecam, ja se, evo, stidim sam sebe. I nejasno me tišti ponizenje. Ne znam krivicu, ne znam krivce. Ne mislim na osvetu, nema u meni ljekovite mrznje, vuce se po mojim zilama nekakva zlovolja, kao gorušica.


Tijana me zatekla na postelji, donijela je novac, kupila je pomorandze, za Mula Ibrahima, kad dodje, pozdravio me i zazelio mi svaku srecu.


- Ne ljuti se što cu ostati kod kuce dan-dva?
- Najvaznije je da ozdraviš, kaze.
- Jesam li ti rekao da je to dobar covjek!
- I ti si bio dobar prema njemu.
- To je drugo. U ratu, ili velikim nesrecama, covjek ucini i dobro i zlo, podjednako, jedno iza drugoga. Zato što je nesiguran. A u miru se prozli, misli samo na sebe. On je, eto, drukciji.


Pogledala me usredsredjeno svojim velikim, pametnim, plašljivim, prodornim ocima, sve u isti mah, pa se okrenula i pocela nešto da radi.


Zašto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim koješta? Ili kako govorim o necemu što je, za nju, sasvim obicno? Ili što ne govorim o onome što se desilo? Ili što uopšte govorim, poslije svega što se desilo?


Postao sam osjetljiv. A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled.


Upitao sam, a znao sam da bi bilo bolje precutati, osmjehnuti se, napraviti šalu, ali napregnutost je bila jaca od pametne misli:


- Šta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nešto da kazeš, pa si se uzdrzala.
- Zašto bih se uzdrzala? Znaš da ti kazem sve što mislim.
- Jesam li rekao nešto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nešto da upitaš? Ili da nešto prigovoriš?
- Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim.
- Mozda se ljutiš što ti nisam sve ispricao? U redu. Evo, ispricacu. Sinoc, na sijelu, govorio sam gluposti pred glupacima.
- Sve znam, molim te prestani.
- Ne mozeš sve znati. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. I zašto da prestanem?
- Samo se muciš, ništa drugo. Govoricemo poslije.
- Zašto bih se mucio? Govorim ono što treba reci, i upravo sad, da ne cutimo o onome što se desilo. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo.


Poslije sam primijetio kako više bjesnim i psujem nego što pricam, i kako sve više psujem njih umjesto sebe. Branio sam se pred njom, napadajuci druge. Rekao sam da su se sinoc udruzili jedan coravi lupez i, jedna pijana budala, i da su pred najgorim ološem ovoga svijeta napravili cirkus, koji ce budala pamtiti dok je ziv. Ne zato što je govorio gluposti, to im ne smeta, vec što je govorio ono što misli. Zato i jest budala. Osvetili su se surovo. Istukli su me. Usrali. Upišali. Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi, nego su poslali sluge.


- Moga oca su ubili.
- Tvog oca su ubili, mene su unizili. Pa neka, hvala im. Zapamticu to. Necu zaboraviti skupu pouku. Ali ce zapamtiti još neko. Prevarili su se ako misle da je Ahmet Šabo štene koje mogu slobodno udarati nogom. Jednom sam bio budala, i dosta! Za cio zivot dosta. A neko ce platiti i za to jednom.


Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom, uzbudjen i ogorcen. Moglo je biti smiješno (šta im ja mogu uciniti?), ali nije bila laz. Bila je pozlijedjenost.


Njoj nije bilo smiješno. Slušala me s vecom paznjom nego što su zasluzivale moje maglovite prijetnje, bezopasne i za koga. Odjednom je postala vedra, otvorena, cak i ponosna zbog ovog što sam rekao. Zato što je više voljela moju pobunu, makar i bezizglednu, makar i laznu, nego osjecanje ponizenja i bespomocnosti. Cuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada, mozda i ne primjecujuci pukotine.


Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama, ganuta, puna povjerenja.


- Drago mi je što si mi sve ovo rekao. Vidjela sam koliko se muciš, ali sam mislila da je nešto gore nego što jest. A zbog ovog, nemoj da zališ. Nemoj ni da prigovaraš sebi. Rekao si ono sto misliš, pa šta onda? Nisi. ukrao, nikome zlo nisi ucinio, nisi se ponizio, pošteno si kazao ono što svi pošteni ljudi misle. Istukli su te, prezdraviceš. Mrzice te, mrzicemo i mi njih. Ništa nam od njih ne treba. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad, ali dignute glave. Ti si od njih najbolji i najhrabriji, svi oni, koliko ih ima, nisu ti ni do koljena. Jaci su samo u zlu. A opet, ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost, bojim se zbog nje. Ti si prituljena vatra, jedva se li vidi, a kad plane, teško se gasi. Obecaj mi da ceš se cuvati, radi mene.
- Nije to hrabrost, vec ogorcenje.
- Svejedno. Obecaj mi.


Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam zelio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podrzacu njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom.


Izgleda da zaista sanjamo zivot.


Ali, eto cuda., i sam sam povjerovao u njene rijeci. Ne znam kakav sam bio prije, od sinoc sam sazrio, kao da je prošlo mnogo godina. Stekao sam dragocjeno iskustvo, i necu više uletjeti u klopku. A drugi neka se cuvaju mene.


Ne rekavši joj ništa, ni koliko su njene rijeci ljekovite, ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga, zagrlio sam je njezno, kao nekad, prije sinocnjeg dogadjaja, bez strepnje i ustrucavanja, potpuno opran, oslobodjen, hrabro vedar.


Dani su prolazili, a ja nisam izlazio iz sobe, niti sam cesto ustajao iz postelje. Osjecao sam se loše.


Vec dva dana Mahmut ne dolazi. Ni Mula Ibrahim.


Kad sam cuo Mahmutov kašalj u dvorištu, rekao sam Tijani da stavi nešto na sanduk pored vrata, nešto što joj ne treba.


- Sve mi treba.
- Stavi cašu.
- Imamo samo dvije.
- Picemo iz jedne.


Stavila je okrnjenu, za svaki slucaj. Mahmut je ušao s osmijehom na licu, kao i uvijek, ali mu vedrina nije uvjerljiva, osmijeh je radi nas. Mršav je, ruke mu dršcu, kašlje.


- Još leziš? - pita veselo, ne zeleci da ikome smeta svojim brigama.
- Ne osjecam se dobro.
- Šta te boli?
- Pa, sve.
- Kad sve boli, nije opasno. Evo, donio sam zeciju mast. Da stavimo na ruku.


Pregledao je ruku, pregledao noge, glavu, krsta, i stao nada mnom, gledajuci me vedro.


- Hoceš pošteno da se odmoriš? Dobro. Zecju mast cu vratiti, tebi ne treba, hvala bogu, sve zacjeljuje. Krv ti je zdrava.
- Povraca mi se kad pomislim da ustanem.
- Zato što se ne kreceš. I što se bojiš da ce svi gledati u tebe kad izadješ. Ma, jok, covjece.


Svako svoju brigu brine. I ja sam tako mislio, u pocetku. Kad sam se vratio u grad, ljudi me gledaju kao mrtvo tele, neko veli: nisam te vidio danima, cini mi se. Neko ni to. A deset godina me nije bilo! Malo sam i zalio: zar baš tako, kao da je kuce prošlo ulicom! A onda se nasmijem u sebi: a zar bi ti pamtio za drugoga? I zasto da pamtiš? Bolje je ovako, svako svojom stazom.


Da je ovako govorio neko drugi, zvucalo bi ozbiljno, i tuzno, a njegovo je nekako lakrdijaško. Zbog njegova smijesnog kreveljenja, i zbog svega što sam znao o njemu. Sve je nekako obezvredjivao i upropaštavao, svoju rijec, svoje djelo, sebe samog. Smijao sam se ovome što je rekao, a neko drugi, drukciji od Mahmuta, od njegovog gorkog iskustva stvorio bi dostojanstvenu mudrost.


A kad je izašao, okrnjene caše nije više bilo na sanduku.


Tijana se smijala, ali joj nije do smijeha. Izgledala je zacudjena.


- Kad cujem njegov kašalj, zakljucacemo vrata i ucutati se. Ovaj hrcak ce sve odnijeti - rekao sam veselo.


Ali nismo tako ucinili, nijednom, puštali smo ga u sobu, po neku sitnicu je uzeo, neke sitnurije smo sklonili, i navikli se na taj cudan odnos opreza i povjerenja, pa niti smo se mi ljutili što on uzima, niti se on ljutio što mi sklanjamo. Ali nas je zaprepastio kad je Tijaini donio na poklon pozlacenu cašu i gotovo nove papuce. Bogzna gdje je to uzeo.


- Poslala ti je moja zena - rekao je jednostavno. - I htjela bi da te vidi.


Više me nije nagovarao da ustanem. Puštao je svakoga da cini ono što hoce.


A ja bih ponekad ustao samo da prohodam po sobi, i opet legao. Bio sam zaista slab.


Poslije deset dana Tijana je rekla: - E pa, je li vrijeme da izadješ?


Mula Ibrahim nas nije posjetio, sigurno zbog posla. Narandze smo pojeli, polutrule.


- Još sam bolestan - pobunio sam se. Ali ona me docekala neocekivano odlucno, na svoj zenski nacin, koji ne vrijedja ali ne popušta:
- Nisi bolestan, samo cuvaš svoju ogorcenost. Ali ceš se razboljeti u ovoj vrelini. Izadji malo medju svijet, prohodaj, porazgovaraj.


Obukao sam se, ljutit, i izasao uvrijedjen, kao da sam istjeran iz bolesnicke postelje. Kako zna biti neugodna! Cuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da strahujem od ovog izlaska.


Na zalost, u pravu je. Zato sam i kivan na nju.


Opio me vazduh, ljepljiiv od sokova, proljetni, glava mi se zanosi, kao da sam pijan, kao da sam u onoj ruznoj noci. I noge teško vucem, pretoplo mi je u zimskim cipelama, a dugo nisam hodao.


Bolestan sam, pa neka, pašcu na sokaku, odnijece me kuci, u postelju, lezacu zatvorenih ociju, blijed, iscrpen, bez rijeci prijekora, bez rijeci zalbe.


Ali, ne padam, noge su sve cvršce, dah sve sigurniji. Dan je lijep, nisam ni, znao da je proljece ovako ojacalo. Ljudi me ne gledaju, ne cude se, ne pitaju.


Zašto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije?


Jato golubova zauzelo je sokak, po cijeloj širini, ljudi ih se ne ticu, ne plaše se, ne bjeze, pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. - Bjezite, mangupi - prekoravam ih bez ljutnje. - Zar cete nas otjerati s naših sokaka?
 

I djeca su na sokaku. Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka, on je, kao i uvijek, u curku od zute lisice. Baca sitne pare oko sebe, a djeca se smiju, vrište, guraju se glavama i ramenima, kao vrapci oko zrnevlja zita, pa opet pristaju za starcem, a on se smiješi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice, pretvarajuci ih u svoju i djeciju radost. On je jedini vladar koji daje, a oni jedini podanici koji primaju. Ali on ništa nije gubio zbog svoje rasipnosti, a oni nisu ništa dobijali zbog svoga koristoljublja. I ta šarena, šašava, neozbiljna svita svaki dan je sebi i drugima poklanjala. jevtino veselje, koje je postalo miris i svjetlost grada, njegova divna djetinjarija.


Zašto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smiješim se.


Pred našim ducanom zastanem. U prozoru je sultanova slika, veca, ljepša, u pozlacenom okviru. I natpis je ozbiljniji, ispisan svecanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik, naš gospodar.


Smiješim se, i kazem mu: - Dobro jutro, gospodaru. Odsad cemo se sretati svaki dan.


I on se smiješi, cini mi se, nije strog ni smiješan, kao raniji.


Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan, i koliko mi je potreban. Ovakav nikakav, uzak, nizak, tijesan, jadan, ali moj. Pomirišem: zaudara, Sve je isto, i sve ce ostati nepromijenjeno. Ovdje je moja sigurnost.


Mula Ibrahim me docekao ljubazno, prijateljski, iako je sjetno ozbiljan, kao na pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. Drago mu je, veli, što sam ozdravio i što sam svratio do njega, raspitivao se o meni, nada se da su mi rekli.


Jesu, hvala mu. A za ono što se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine, nisam kriv. Malo sam bio pijan, malo ljut, i eto, izgovorio što nije trebalo. Zao mi je i zbog njega, i zbog sebe, i zbog nekih cestitih ljudi.


Šta mozerno., desi se, kaze Mula Ibrahim sjetno.


A ovdje je nekako svecano kao da je praznik. Pokušavam da se acim: ozbiljnost je minula tromim korakom, i ostavila tešku tišinu za sobom.


On ne prihvata šalu. Malo smo izmijenili, veli, popravili, dogradili. Koliko se moglo.


Druga polovina ducana je pregradjena daskama. Zavirim: dva cosava mladica pretvaraju se da su zbunjena i uplašena.


- Morao sam da ih uzmem - kaze Mula Ibrahim. - Zbog posla.
- Zar toliko posla ima?
- Ima, hvala bogu.


Smijem se, podsjecam ga na njegove rijeci:


- Mnogo nevolja, pa velika zarada.
- Tako nekako.
- A ja? Gdje cu ja sjediti?


Zatreptao je sitnim ocima, progutao pljuvacku, obuhvatio je rukama uska prsa, kao da, ga je nešto zaboljelo.


- Ti? Bogami, neceš imati gdje.
- Kako to? Ne razumijem.
- Pa, vidiš, dugo nisi dolazio, i ja sam zaposlio ovu dvojicu, Mislio sam da si našao neki drugi posao.
- Kakav drugi posao? Znaš da sam lezao.
- Odakle bih znao? Ne dolaziš, ništa ne javljaš, a mušterije navalile, kao za inat.


Postade mi jasno odjednom, sjetim se šta me snašlo. Kao onaj pametni covjek, kad mu skidoše gace, obališe na zemlju i uzeše šibe, njemu odmah pade na um da ce ga tuci!


A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio, nije pitao za mene, nije me zvao. Sve je svršeno davno, mozda iste veceri kad se ono desilo. I kazem, bez ikakve potrebe:


- I tako, otpuštaš me?
- Nisam mislio da te otpustim. Vidiš i sam da je tako ispalo.
- Ispalo je kako su drugi htjeli.
- Ne dolaziš, ništa ne javljaš, mušterije navalile.
- Kao za inat. To si vec rekao. Sve mi je jasno.
- Dacu ti jednu, dobro, dvije plate, dok nešto ne nadješ.
- Hvala, ne primam milostinju.
- Dajem zbog prijateljstva.
- Ne pominji prijateljstvo!


Pruzio mi je novac, pripremio ga je ranije.


- Molim te, uzmi. Zasluzio si.


Glas mu je tih, prigušen, gnjecav, namreškano lice se grci od napora da ostane mirno, pogled gubi sigurnost. Tanke usne su se opustile, kao pred plac.


Primio sam novac, i sad sam mogao da odem. A još stojim. Gledam ga i stojim. On strepi od mog pogleda, i od moje kivne rijeci. A ja je nemam. Ja znam da strepi i od neke druge rijeci, vaznije od moje. I mislim: boze rnoj, šta li se sad dešava u ovom covjeku, i šta li se dešava vec danima? Naredjeno mu je da me otpusti, nije smio da ne posluša. Drugi bi smio, on ne smije. Njegov strah pred jacim ljudima, bilo u cemu jacim, gotovo je nerazuman. Kao strah od groma, od potresa, od kobi, strah koji se ne moze ni objasniti ni otkloniti. Kad je do njega dospjela ta zloslutna rijec necija zelja i zapovijest, u tudjim ustima, naravno, manje znacajnim ali neospornim, sigurno je odmah pristao da posluša i da me zrtvuje. Grom je zagrmio s visoka, i nije bilo mogucnosti za daleka sjecanja. A onda je došla noc, i nesanica, ili je to bilo sutradan, ili kroz dva dana, i odnekle iz šipraga misli izbio sam i ja. Bogzna kako, bogzna gdje. Mozda me vidio ovdje, u ovom tijesnom ducanu, nagnutog nad molbama i zalbama. Mozda nad vodom, nadnesenog, zanesenog, razbijenog u hiljadu komada. Mozda u talasima gnjevnog Dnjestra, kako izbezumljeno vucem ljusku camca i ljusku covjeka, ne misleci da li cu i sebe izvuci.


Bio sam svakakav, lud, pust, bespomocan, podsmješljiv, neugodan, ali nikad mu neprijatelj. I eto, znao je da me mora pustiti niz vodu, ni ruku ne smije pruziti da bi me pokušao zadrzati. I znao je da mi se cini nepravda. O on izvršava nepravdu. Pa, nije mu lako. Sigurno nije plakao zbog toga; ali se dugo prevrtao po postelji, uzalud se muceci, jer je sve presudjeno, i on ne moze ništa izmijeniti, niti je to pomislio ijednog trenutka, makar radi svoje savjesti. A na nesrecu, nije mogao da me zaboravi, ni da me nacrta crnjim nego što sam. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je jaca od nas, njegovo pravovremeno upozorenje da se cuvam djavola u sebi, i nada da cu mu na kraju reci grubu rijec. Sacuvace je u srcu kao hamajliju, u sjecanju kao lijek, u savjesti kao opravdanje. Ako naidje kajanje, jer covjek nije gospodar svojih postupaka. A mozda bi mu posluzila kao razlog za pozlijedjenost. Zlata bi mu vrijedila ta gruba rijec, ta tvrdinja u koju bi se mogao ukopati.


Ostavicu mu opravdanje sudbinom, mada ta sudbina ima ime i prezime, i mada u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. Ostavicu mu i utjehu što me unaprijed upozorio da se cuvam, a ja ga nisam poslušao, tu je zaista u pravu. Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom rijeci, toliko nije zasluzio.


Izgleda da sam ga teško razocarao. Rekao sam:


- Ne vjerujem da si to ti smislio, Mula Ibrahime.


Gledao je cas u mene, cas u pregradu, iza koje su slušale tudje radoznale uši, zbunjen, istinski nesrecan, ne usudjujuci se da mi kaze rijec zaljenja, a sabravši toliko hrabrosti da mi ne kaze rijec pouke. lako bi rnu prijekor mojoj gluposti, ili savjet da je više nikad ne ponovim, mogao donijeti znacajno priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te hrabrosti i zbog te zrtve.


- Hvala ti na svemu - rekao sam na kraju. Zvucalo je prilicno pakosno.


A on je to prihvatio sasvim ozbiljno, zahvaljujuci bogu što je bio u mogucnosti. da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. Onda je naglo zastao, sjetivši se valjda koliko je smiješno to što govori, i prošaptao zbunjeno:


- Oprosti.


Bila je to najljepša rijec koju je moglo pronaci njegovo kukavicko poštenje.


Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.


A za mene je to bio prvi korak u buducnost, nepoznatu i dotad nezamišljanu.


Zamišljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika, a evo, sad sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja, u kojem me zestoki zadah nuznika podsjecao da smo u središtu grada, na dobrom mjestu, i da cu tu naci svojih dvadeset pet jadnih groša svake godine. Sad mi izgledaju zlatni.


Moracu da potrazim nešto drugo, ne znam šta, ali cu potraziti. Svijet je širok, mogucnosti bezbroj, a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suviše zalosti. Prozivjecemo nekako. I zašto bi se moja buducnost morala vezati baš za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teze nego sad, zato je mozda bolje što smo se razvezali u casu kad ne visim nad ponorom.


Srecan ti ostanak, dobri covjece, koga strah cini tako nesigurnim prijateljem. Teško tvojim cosavim pomocnicima, biceš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlacili iz nabujale rijeke. A mozda cete zivjeti i dobro, ništa vas ne spaja, ne ticete se jedni drugih, nece te muciti sjecanje na tudje pozrtvovanje, i neceš strepjeti od njihove nerazumnosti. Dobro, de, naredili su ti da me istjeraš. I mirno ceš me grditi, zbog svega što ucinim, a sve ce biti ludo, drukcije ne moze ni da bude, sad to vidiš, mada si se nadao da ce me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogrešnog puta.


A kad budeš dobro raspolozen, kad pazar bude obilan, kad ne bude straha u tebi, mozda ceš nesigurno šapnuti sam sebi, da su za sve krivi šejtan, rat, i moja prekinuta mladost. I dobro je što tada necu biti blizu, jer bih ti odgovorio štogod ruzno, pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio.


Vidiš, još mislim dobro o tebi, i zelim da se ponekad probudiš usred noci, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, muceci se kajanjem i stidom, zbog mene.


Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajuci, došao si na red kad drugih, boljih, nije više bilo. Alahemanet, covjece kao i svi ostali, koji cine zlo ali ga ne smišljaju. Od onih drugih, koji zlo smiišljaju i obredjuju, neka bog sacuva i tebe i mene.


Kod cesme sam zazelio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. Kod dzamije sam osjetio zavist prema djacima medrese koji su, u nanulama, išli na molitveno pranje, veseli, zeljni svega, glupi od neiskustva, laki od zelje o divnom zivotu što ih toboze ceka. Kod Morica hana sam izašao iz sjenke zidova i visokih stabala, i okupao se u proljetnom suncu.


Proljece, sunce. vedrina, misao bez tezine.
Vedra misao srce obasja,
vedra ni zbog cega,
misao niocemu...


Šapucem besmislene stihove, cujem mazenje gugutke u granju visoke topole, ispunjava me radošcu djecji smijeh, zao mi je ptice što je izbezumljeno sunula preko krova, uplašena. Dio sam svega što vidiim, i znam to, i srecan sairn, i lako mi je, kao da sam od vazduha.


Lakomisleno, ili lukavo, moje srce se branilo od trpljenja.


Smiješeci se, ušao sam u bezistan, razmetljiv kao mlad bogataš, i zatrazio da mu pokazu zensku maramu.


Za kakvu zenu, mladu ili staru? - pitaju me.


Mladu i lijepu, najljepšu zenu u gradu.


Da li ašikujemo?


Da, još ašikujemo, iako je udata za mene.


Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo, kaze:


- Dodji mi kroz godinu-dvije, da te upiitam za ašikovanje.
- Doci cu - velim i smijem se veselo.


I on se smije, bogzna zašto, zbog moje naivnosti, ili zbog svoga iskustva.


Maramu sam odnio Tijani, da uzivam u njenoj radosti.


- Zar nisi na poslu? Zašto si se vratio tako brzo?
- Prvo da vidiš poklon, poslije cemo i o tome.


Vjecna je šteta što ne mogu da kupujem poklone, svaki dan, svakakve, zbog njenih ociju obasjanih oduševljenjem, kao u djeteta.


Najprije nije imala rijeci, onda ih je bilo isuviše, rekla je da sam divan, rekla je da sam lud, a mozda sam i divan zato što sam lud, odakle nam novac za ovakve skupe poklone, sigurno ce joj lijepo stajati, nije smijela ni da mi kaze da je zeljela upravo ovakvu maramu, kako je moguce da sam pogodio njenu misao, ali zaista nisam razuman, moram kupiti sebi cipele, bez cipela se ne moze a bez marame moze, iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost.

I tako se neprestano vrtjela u krugu, od radosti do razuma, i natrag.


Smijao sam se.


- A sad da ti kazem zašto sam se vratio tako brzo. Zato što sam te pozelio, zato što nije brzo, zato što nije vazno da li je brzo, a ako ti je brzo i ako ti je vazno da li je brzo, onda mi se nisi obradovala.


Smijala se i ona.


- Dobro, znam da si šašav, a sad mi kazi šta je bilo.


Rekao sam da ništa nije bilo danas, sve se zbilo ranije, samo mi ništa nismo znali, i zašto da se sad zalostimo, kad se nije sada desilo.


Oponašajuci Mula Ibrahima, njegov izduzeni vrat i skupljena ramena, treptanje njegovih sitnih ociju, i plašljivo izvlacenje mršavih ruku iz dugih rukava, kao da dvije lasice vire u svijet, pazljivo njuškaju i povlace se na prvi znak opasnosti, govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom:


- Nema te toliko vremena, pa sam pomislio da si otvorio trgovinu, ili si našao bolje mjesto.


A ja mu odgovaram da se još nisam odlucio, nude mi nekoliko mjesta, ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega, a toliko sam navikao, da cu svaki dan proci tuda, da se malo nakadim.


- Pa, dobro, to znaci... - kaze ona, smijuci se, ne baš veselo.
- Nije dobro, ali znaci - smijem se i ja. Ona se više ne igra, gleda me, nesigumo, i kaze ozbiljno:
- A od cega cemo zivjeti?
- Ako ovo što znam nije dovoljno, nosicu vodu u Ciifuthanu! Zašto se plašis od cega cemo zivjeti!


Na zalost, njen odsutni smiješak, kojirn prikriva strah, govori mi da je nimalo ne zavarava moja vedrina. A ja je ne dam, tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je i to neka vještina?


I podignem je, kao dijete, pazljivo je okujem objema rukama, osjecam je toplu i zaobljenu uza se. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Mirišem je kao cvijet: miris cist i drag. Najljepša zena u gradu, rekao sam. I jeste, zaista, i ne samo u ovom gradu. I znam da mogu sve u zivotu, zar je teško zivjeti, s njom. I šapcem joj nesuvisle rijeci dragosti.


A ona se pribila uz mene, kao uplašeno kuce uz kujine sise, i krije lice od zivota, od straha, sitna kao igracka, necujna, kao san.


Da li misli na ubijenog oca?


Drzim je na rukama, nju i ono trece što se naliva njenom krvlju, kao mali vukodlak, i njišem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ruznog sjecanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem njeznošcu što vri u meni kao vrutak.


Ne boj se, kazem.


Volim te, kazem.


Ko nam šta moze, kazem.


I osjecam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj sobi iznad mahalske pekare.


Ostalo je to oduševljenje u meni danima, ne tako sigurno, doduše, kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snašla, jer nisam znao šta bih drugo, a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rješenje, neki izlaz, medju tolikim mogucnostima koje u svijetu postoje. A da postoje, dokaz su ljudi koji zive. Nekako zive. Ni ja ne trazim više.


Znao sam:


Od covjeka se nije ništa otelo. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji. Svako cudo za tri dana.


Svašta sam znao, i vjerovao. Sve od mene zavisi.


U pocetku sam još i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoci. Ali je sve ispadalo smiješno.


Mula Ismail, narodni prvak, koji je predstavljao ljude iz našeg dzemata, primio me ljubazno, pa sam pomislio da me zamijenio s nekim. A onda sam vidio da me nije zamijenio ni s kim, niti je znao ko sam, a nije ni mogao saznati, ma koliko da sam se trudio. Ljubazan je po navici, takav mu je posao, i to prema svakome, jer ne moze sve ljude poznavati, niti mu je potrebno, a ljubaznost se pamti, cak i kad se posao ne svrši uspješno. Zacudilo me još nešto: nije me upitao zašto sam došao, ni šta zelim. Rekao je da mu je drago što me vidi, i da ce mu uvijek biti drago da me vidi, mada nikako nisam mogao da odgonetnem zašto bi mu to bilo drago. Onda je, ne zaustavljajuci se, ne dajuci meni da dodjem do rijeci, nastavio da govori o raznim pitanjima, o pitanju rata, koji se ne moze voditi bez sloge. I ovo što gubimo u Rumuniji i Rusiji, to nije zbog slabosti muslimanske vojske, vec zbog nesloge vojskovodja i zbog odsustva bozije pomoci. Zatim o pitanjima nepoštovanja vjere, nepoštovanja vlasti, nepoštovanja ljudi od ugleda. Eto, ne poštuju se ni paše, ni ajani, ni ulema, cak ni kadije. A takva raspusnost sluti na kugu. Doduše, kako kaze Knjiga, na kugu i na ratove sluti i veliko crvenilo, kad se pojavi sa sjevera. I snijeg, kad padne u nevrijeme, kao lanjske godine što je pao 24. agistosa, i to sluti na kugu. I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uci na munari. I kad djeca vrijedjaju Zidove i hrišcane. I kad se narod pretjerano mnozi. I kad su ljudi suviše pohlepni. I tako, sve sluti na kugu, na ratove, na nesrece, što mu nije ni tako glupo, jer se nevolje neprestano dešavaju, pa ako se ne mogu otkloniti, mogu se bar objasniti, i time je pola posla obavljeno. A druga polovina svakako ne zavisi od nas.


Mene nisu zanimali ni ratovi, ni nesloga medju vojskovodjama, ni. uzroci kuge, i poceo sam da gubim glavu: dokle bi trajalo ovo bezumno kloparanje, dan, mjesec, godinu, vjecnost? Da li bi klepetao golim vilicama i kao kostur, pred drugim kosturom mojim? Da li bi, ako ga ne zaustavim?


Mozda on i ne zna da sam ovdje, mozda misli da sam neko, svejedno ko, što ga je slušao juce, lani, uvijek, oduvijek isti samo s drukcijim imenom, nevazan, bezlican, kao zrno u brojanici. Vazno je sarno ono što on govori, a svejedno je ko sluša.


- Oprosti što te prekidam - rekao sam, prikupivši hrabrost koja je pocela da me napušta. - Došao sam da te nešto zamolim.
- Svakako - odgovorio je ljubazno. - I neposlušnost je predznak kuge.


Znam vec, i ljubav, i. mrznja, i zivot sve je predznak kuge.


Muka me hvata.


- Doci cu sutra, ako imaš vremena. Da mi pomogneš, savjetom, preporukom, mišljenjem.
- Da, ima stvari koje su ljudskom umu teško dostupne. Kad su zadavljeni braca Morici, dogodio se u Sarajevu zemljotres, a kad je umro veliki vezir Sirhan-paša, iznad grada je preletjela velika repatica.


Boze milosni, ovaj narodni zastupnik zivi u goroj pustinji nego beduin. Oko njega i u njemu je pustoš.


- Mula Ismaile, izgleda da ja ne govorim jasno. Molim te da me saslušaš, u nevolji sam.
- I vazdan takvih znakova sam upamtio. Dešavaju se po bozijoj volji, a mi ih ne razumijemo.


Ah, majko moja, pa Mula Ismail je potpuno gluh!


Ali nije nevolja u torne, vec što on to ne zna. Ili nece da zna. Dovoljno je da on sam govori. Šta bi mogao cuti od drugih? Nevolje, zalbe, prijekore. Šta ce mu to!


Htio sam da zametnem šalu, da ja govorim svoje, šta mi padne na um, a on bi svoje, i lijepo bismo se izrazgovarali niocemu, kao ljudi. Ali sam se pobojao da bi rni mogao doci u san, kao mora. jednom, kad ne bih bio spreman za šalu, pa bih izludio od strave. Smiješno i strašno mogu biti rod.


Ucutao je cim sam se okrenuo. Govor mu se zaustavlja, izgleda, cirn ne vidi cudjenje na tudjem licu.


Onda mi se ukazala prilika o kakvoj ni u najludjem snu nisam mogao sanjati. Tajanstven i vazan, Mahmut Neretljak mi je saopštio da ce me primiti glavom bosanski defderdar Bekir-aga Djugum! Mislio sam da tjera šegu sa mnom, ili izmišlja, da bi se pohvalio svojim nepostojecim vezama. Izgledalo mi je toliko nevjerovatno, kao da me pozvao sam veliki vezir.


Da bi me uvjerio, rekao je, šapcuci, da to nije nikakvo, cudo. Njegova zena je ranije bila udata za papudziju Ticu, pa je Tica umro, i ona se udala za njega, Mahmuta. Dok je on bio u izgnanstvu, njoj je pomagao bivši djever, Salko, isto papudzija, dobar covjek. Taj Salko papudzija ima tetku Almasu Meckar, a njen sin, zvani Mali Husein, radi kao kalfa kod berbera Ahmetage Core, a Ahmetaga Coro brije defderdara Bekir-agu Djuguma. Tako je, od jednog do drugog, moje ime došlo do defderdara, i on je rekao da ce me primiti. Zar nije jednostavno?


Poslije te zapletene price, koju ne bih mogao dvaput ponoviti jednako, a i sad sam je sigurno krivo zapisao, sve mi je izgledalo još nevjerovatnije. Cak i da je istina da jedan berber moze nagovoriti takvog velikaša da primi nepoznatog covjeka, smiješno je i zamisliti kako je moje ime prošlo kroz tolike uši i tolika usta, i bogzna šta je doprlo do defderdara.


Da je svako dodao po truncicu, mogao sam ispasti cuveni naucnik Bergivija. A pred defderdara ce izaci beznacajni pisar Ahmet Šabo, koji nece znati da kaze ni tri rijeci kako treba, pa cemo se naci u cudu i ja i defderdar, ja zato sto cu iznevjeriti tolike lazi o sebi, on zato što ce zaista lako uvidjeti da nisam ni sluga Bergivijinog šegrta. Srecom, to je sigurno Mahmutova izmišljotina, pa nema nikakve potrebe da drhtim pred tim nezamišljivim susretom.


Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra, poslije podnevne molitve, preporucivši mi da budem tacan, jer Bekir-aga ima mnogo posla, i ko zna kad bi me drugi put mogao primiti, ja se još jednom uvjerih da o zivotu ne znam ništa.


Nesrecom, ili srecom, jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili zlo, sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. A samo sat-dva poslije vezira, umro je i defderdar Bekir-aga Djugun, dotle zdrav, snazan, neumoran. Presvisnuo. je od tuge za vezirom. Podanicka vjernost se zaista nije mogla bolje dokazati. Usput da napomenem, ovakva vjernost je dirljiva ali opasna, a dogadjaj koji pricam, pokazuje koliko bi bila štetna kad bi narod pošao za primjerom svojih vodja.


Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao, ne pretpostavljajuci da ce dan prije toga umrijeti njegov gospodar, zato i nemam prava da mu išta zamjerim, jer je duznost iznad ljubaznosti. Sastali smo se, doduše na njegovoj dzenazi, ali i to je bolje nego da je on došao na moju.


Njegova nasljednika, koji je došao s drugim vezirom, nije brijao Ahmetaga Coro, i nevjerovatni lanac nije više mogao prenijeti moje ime nikud.


Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom, ali sam je sam razbio. I ranije me susretao s osmijehom. i lijepom rijecju, a tada me zaustavio na sokaku, rekao da je o svemu obaviješten, i pozvao me u svoju magazu, da porazgovaramo. Iza magaze, krcate skupocjenim tkaninama što su tek prispjele s Istoka, uveo me u sobu zastrtu cilimima, sa secijama oko zidova, s debelim zastorima na prozorima. Nije razgrnuo zastore, da pusti danje svjetlo, vec je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima, i odmah se osjetio ugodan miris, jer su svijece, izgleda, natopljene mirisnim uljima. Zapalio je i zrno tamjana.


- Volirn mirise - rekao je. - Brane nas od sirovog vonja. Oni su prava duša stvari. Cak i ljudska duša ima svoj miris. Kakav je tvoj miris?
- Bogami, ne znam.
- Daj mi ruku.


Pruzio sam ruku.


Polako i pazljivo je gledao, prinio moj dlan blizu nosa, i šireci nosnice, udisao nevidljiiva isparenja moje koze. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njušio nadlanicu, golicajuci me zutom bradom.


- Osjetljiv - rekao je, ne puštajuci mi ruku - zatvoren, dobar, vedar. Mozda i neobuzdan, ponekad.


Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova.


Upitao me šta zelim, pice, lokum, voce? Uzeo sam šerbe, da rastjeram snenost i cudno raspolozenje, kao da me obuzima lako bunilo. To je od mirisa, od tišine, od polumraka, od njegovog mekog šaputanja.


- I sad traziš posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi. Ne treba ti nikakva sposobnost, ne pretrzeš se, ne ne strepiš od gubitaka, a dobitaka imaš onoliko koliko umiješ. Ali, to je teško. Zamjerio si im se.
- Znam.
- Imaju dobro pamcenje. Ne praštaju uvrede. Ne znaju za milost.


Govori o njirna bez mrznje, ali s podsmješljivim prezirom. I ne zato što su grubi i što zaudaraju, vec što ne znaju da zive. Svojom umišljenom velicinom i glupošcu šire oko sebe strah i dosadu, pa je ruzno i njima i drugima. Ukoceni u svojoj tromoj nespretnosti, lice na slonove, i kao slonovi iznenada se razbjesne i uništavaju sve oko sebe. Tako ih uvijek i zamišlja, ukocenih debelih nogu, mracno raspolozene, glupo sujetne, bezobzirno osvetoljubive, potputno gluhe i slijepe za sve što je u zivotu lijepo. Uporedjuje ih sa slonovima, jer su to najruznije zivotinje, potpuno besmislene. Tako i umiru, kao da se svijet ruši, a ništa se ne dešava. Samo što drugi debelokošci dolaze. A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju, u svemu. Svima bi bilo dobro. Ali to nece nikada biti, jer oni ne vole borbu, to nije uzivanje. Jedan jedini medju njima je izuzetak. On nije debelokozac. Dzemal Zafranija. Pobunio sam se:


- Postace gori od svih. Uskoro!
- Varaš se. To je divan covjek. Divan! Šteta što si se s njim posvadjao. Po necemu je slican tebi, samo si ti ljepši. Znaš li da si lijep? To su ti sigurno cesto govorili.
- Lijep sam, ko izvrnut dzep.
- Vrlo si lijep, pravi muškarac. Sve ih je manje, na zalost. Kako ti se svidja ovdje?
- Svidja mi se.
- Mozeš doci kad god hoceš. Dacu ti i kljuc, ako zeliš.


Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima, i stavio nekoliko kapi na bradu i na dlanove. Poškropio je i mene, i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno odvojio od ostalog svijeta, kao zid.


Upitao sam:


- I Dzemal Zafranija dolazi ovamo?
- Dolazi. Cesto. Veliki smo prijatelji.
- Ti si ga i namjestio kod kadije?
- Volim da pomognem ljudima. Pogotovu ako su mi prijatelji. I tebi cu pomocu.
- A Zafranija, i on zna da uziva?
- Zna. Oh, zna.


I tada, tek tada, tako mi srece, eto kolika sam budala i bezveznjakovic, tek tada rmi je postalo jasno u što sarn upao. I ne zato što sa bistar, vec što je postalo ocito. Govorio je sve tiše, sve muklije, unoseci mi se u lice da sam mu dah osjecao, dah vlazan i vreo, a ruka mu je trazila moju, i gladila je sve mekše.


Vidim, šale više nema, a nisam je ja ni zapocinjao, i mislim: da ili da ga udarim po drhtavim gubicama, da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo leglo, ili da se nekako izvucem bez svadje i bez štete, dosta mi je sukoba i mrznje.


Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata, moram da se nadjem s Mula Ismailom.


Hadzi Fejzo se osmjehnuo:


- On ti nece pomoci.
- Nije ti prijatelj?
- Boze sacuvaj!
- A tih . . . prijatelja, imaš li mnogo?
- Vidjeceš.
- I svi se pomazete?
- Dodji, uvjeri se. Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. Hoceš li svratiti ovamo poslije Mula Ismaila?
- Necu imati vremena.
- Onda, sutra. Svakako. Cekacu te. Sa strahom sam se osvrno. da kogod ne vidi odakle izlazim, a ušao sam slobodno.


Pogledao sam u vedro nebo, da se oslobodim titravog polumraka, i udahnuo, duboko, jednom, dvaput, triput, da istjeram zejtinjavi miris iz sebe. Pih, kako se osjecam prljav, nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj ruci. Širim prste, da ih prosuši vazduh. Ali, djavo da ga nosi, ne tice me se. Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja, rasipao sam ga oko sebe kao otvorena bocica. Namrštila se.


- Nešto mi mnogo mirišeš - rekla je sumnjicavo.
- Mani me, zeno, umalo ti ne stradah.
- Vidim.


Ispricam joj, u smijehu, svoju nevolju, a ona me gleda u cudu. To si ti sanjao, kaze. Nikako ne vjeruje u te stvari. I nikako da mi povjeruje potpuno. Zna da ne lazem, a lici na laz, ili na grubu šalu. Uzalud, ostala je u njoj sumnja da me nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom, vec neka nepoznata Fejzija. To, nazalost, nije istina - rekao sam, smijuci se - ali joj je moja prava istina izgledala nevjerovatna. Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala lakša nego njena izmišljena. Meni ne treba nijedna. Samo, nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rdjavi. Mogla bi ponekome pasti na um misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez icega. Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak, vec kaze da je bolje dolaziti kuci nenamirisan.


I eto, to su bile tri jedine mogucnosti, koje zapravo i nisu mogucnosti, vec toboznje nade, sigurne koliko i oblak na nebu. Poslije nije bilo ni toga.


Išao sam od ureda do ureda, od covjeka do covjeka, ali nikud nisam dospijevao, ni kod koga me nisu puštali. Sitni cinovnici su me slušali rastreseno, s dosadom, s licem bez izrazaja, bez razumijevanja, cak i bez pakosti.


Satima sam sjedio u predsobljima, ali oni koje sam ocekivao, nikad se nisu pojavili. Ili su se uvlacili kroz prozor, ili su ulijetali kao ptice, ili su bili nevidljivi, ili je postojao neki tajni, podzemni ulaz koji ih je štitio od nas što zivimo cekajuci.


Moje rijeci su postale izlizane, moja prica dosadna, moj lik zamoran svakome. Pretvorlo sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema ništa.


Polako, odbijajuci najprije tu misao, poceo sam da osjecam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrdjava, kao neizlaz, ka nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od cvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguce da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vice, ne cuje se, ništa. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi.


Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? - kazem. Zar me ne cujete? - kazem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho.


Nema me.


Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam šta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogucnost da se borim?


Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.


Uzalud.


Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smiješna pobuna sve tiša.

6.

Cudno ljeto
 
 
Ljeto je našlo vrelo i teško.


Sunce, kao da se tali, bjesomucno bljuje vatru, ognjene iskre padaju na zemlju.


Pobjesnila je i pekarska pec ispod nas, i našu sobicu pretvorila u pakao.


U podnevnim casovima izgledalo je da ce planuti i nebo i zemlja, i da ce se sve pretvoriti u ogromnu vatrenu pustinju.


Nocu smo lezali na uskoj drvenoj verandi prema dvorištu. Po nesigurnom mraku kretale su se sjenike naših cudnih komšija, i udarali kopitama konji u staji, u dnu dvorišta što je licilo na han.


Nepoznati ljudi su dolazli i odlazili, iduci za nepoznatim poslovima, ostavljajuci za sobom nemir.


- Ne boj se, spavaj - umirivao sam Tijanu kad bi se probudila.
- Ne bojim se - šatptala je, ali su se njene oci okretale za nocnim sjenkama bez lica.


Jednog jutra: smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparušeno lišce divlje jabuke, jedinog drveta u našem dvorištu. Preko dana su ispreli paucinu na patrljcima jabuke, ali su komšijska djeca kamenjem i motkama omlatali taj ukras s mrtvog drveta.


U okolnim baštama crvi su se toliko namnozili, da su paucinom premrezili stabla zerdelija i šljiva pozegaca, pa i sasušenu travu na otvrdloj zemlji. Izgledalo je da su vocke ponovo izbeharale, ili da je pao snijeg. Za nekoliko dana paucina je zahvatila avlije, sokake, prozore, sofe. Nepregledna vojska crva pocela je da zauzima grad.


Ljudi su ostavljali kuce i bjezali natovareni stvarima, kao ispred pozara, ispred poplave. Zaustavljali su se na prvom cistom mjestu, kao u zbjegu, i uzdišuci gledali spepeljene vocnjake; otete kuce.


Šta sve nece udariti na covjeka!


Crvi se mnoze neshvatljivom brzinom, kao da zele što prije da osvoje svijet. Pred našim ocima rastu grozdovi sitnih gmizavaca, prozdrljive truncice neprestano grickaju, zvacu, uništavaju, tankom predjom isprepleli su stabla, zatvorili kuce, poklopili zemlju, ljudi ce se povuci na goli kamen, i pomrijeti od gladi i straha.


Baš smo jad, mi ljudi, nemocni pred svacim, mislio sam malodušno, krijuci to pred Tijanom, a za dan-dva sam se cudio svom strahu: crvi su uginuli, gotovo u isto vrijeme, svi kao da su se dogovorili. Ostale su samo njihove kozurice, od vreline pretvorene u prašinu, i ostalo je cudjenje.


Ljudi su se vratili kucama, s gadjenjem skidajuci slabu paucinu.


Onda su se zapalile šume oko Sarajeva. Mahmut Neretljak me pozvao da podjemo na brdo, iznad grada, da vidimo i to cudo. Imao je još dva vazna razloga: htio je da protegne noge, u posljednje vrijeme su ga sve cešce hvatali grcevi a listovima, a smislio je i novi posao, da piše zapise seljacima u Podgrabu, tamo nema hodze.


- Ove baje su uplašile ljude - objasnio mi je svoje razloge - i trebace im zapis od svega. A znam neke zapise od strave, od uroka, od bolesti, njima nece odmoci, meni ce pomoci.


Penjali smo se polako, odmarali se cesto i dugo, zbog Mahmuta i njegovih bolesnih nogu, iako je govorio da mu je lakše kad hoda, i da poslije bolje spava. Meni je bilo svejedno, mlad sam, zdrav navikao na hodanje trceci za sluzbom koje nema, ovo mi je dobro došlo, zamoricu se drukcije nego što se zamaram dolje u gradu, i zaboravicu na svoju muku.


Zastajali smo kraj svakog izvora, ispod svakog granatog drveta, ili bilo gdje, kad bi Mahmutove noge pocele da klecaju.


Ali ako su ga noge izdavale, jezik nije. Govorio je neprestano, nastavljajuci zapoceto, cim bismo sjeli i malo se izduvali, o svemu i svacemu, o ljudima koje smo susretali u zivotu, o Tijani, o meni, o svojoj zeni, govorio je da nadoknadi ono što je cutao, u izgnanstvu, i ovdje, dok je bio bez ikoga, a sad ima prijatelja koji ga sluša.


Njegovo pricanje nije nezanimljivo, prezivio je svašta, i rijeci su mu zrele od iskustva i muke, ali je sve iskidano, iskrpljeno od sakatih prica koje se nicim ne povezuju, vec upadaju jedna u drugu, svaka sa svojim tokom i svojim razlogom. Njegovo pamcenje ne izvlaci lanac sjecanja, vec komadice, razbijen i nesastavljiv mozak, niti se om trudi da sve to spoji. I nicemu ne trazi smisao, pouku, zaokruzenje, dovoljan mu je dogadaj, takav kakav je, šta treba još više?


Za cudo, najviše je u njemu povezana slika o njegovoj zeni. Nastavljao je razgovor o njoj nekoliko puta, na nekoliko zastanaka, ne uplicuci ništa drugo. Bilo je to prvi put da mi je govorio o zeni. U pocetku sam se smijao, jer je bilo neobicno, a onda sam zacudjeno slušao tu najcudniju izjavu ljubavi.


Sad je ruzna - rekao je - a u mladosti je bila još ruznija, samo potpuno drukcije. Ranije su joj veliki zubi virili iz same koze na licu, sad su ostala dva-tri krnjatka, izmedju podvoljka i sala na obrazima, pa izgleda da se uvijek smije. Zna da se ne smije, ali joj istureni, zubi ne dopuštaju da bude mrzovoljna ni kad otrov riga. A ne zeli da ih previše pokazuje, zna da nisu baš lijepi, pa najviše cuti. Dok on hoce, tako je, a kad zazeli da vidi njen nevoljni smijeh, zna i da je naljuti, samo da progovori. Tada obilato nadoknadjuje cutanje, ne brinuci se za ljepotu, i on s uzivanjem sluša njene socne rijeci, nad kojima se neprestano smiju tri isturene ploce gornjih zuba, pa od svega ispada nekakva vesela grdnja. To što govori, nije pametno, i to je baš dobro, ne mora da se stidi pred njom. A opet, mora priznati, pametnija je od njega, i to je obicno tako, samo on priznaje a drugi nece. Kakve su da su, zene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reci, ali su muškarci glupi, sujetni, uobrazeni, ne vrijede mnogo, medju nama receno. I cudo je kako nas zene trpe. Najbolje zna po sebi, šta sve nije cinio, ali ona ceka, uvijek, kao da on iz dzamije dolazi. Dzaba, više vrijede nego mi. Eto, ja sam pametan, ali, bez uvrede, Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene. Njegova zena, doduše, nije kao moja, jer sam ja našao srecu kakvu nisam zasluzio, ali ni njegova nije loša. Nije mnogo uredna, ali u cemu i da bude uredna. Nije ni štedljiva, ali šta da štedi? Mrzovoljna je, ali on ode od kuce, pa mu to ne smeta. Mrzovoljna je zato što on ode i zato što ostane, pa on bira što mu je zgodnije. I što god ucinio, zna da ce je zateci kod kuce, ceka ga takvog nikakvog, da nastave zivot kakav im je bog odredio. Ne, zaista je ne bi zamijenio ni s jednom drugom zenom.


Zakljucak je prilicno neocekivan, a mozda i nije, jer je proizilazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavršanstva.


Razveselilo me to naspretno ali lijepo pristajanje na ono što zivot nudi.


Je li to mudrost, da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih?


Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tudju?


Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne trazimo više.


Rekao sam:


- Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.
- Šta kazeš?
- Smišljam pjesmu.
- Kako se smišlja pjesma? Mogi li da cujem?


Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.
Sve drugo je laz.
Ili smrt.
Savršeni ljudi su u grobu.
Pa i to više nisu ljudi.


- Je li to o meni?
- O svakome.
- Boze moj, što je to cudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni, ali kad tako kazem, klao da ništa nisam rekao. A u pjesmi je to nekako tuzno. I lijepo. »Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi.« A kod zivih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo cešce.
- Pogledaj! - viknuo sam, pokazujuci dim i plamen. - Sve gori!
- Vidim.


Dim i tezak miris paljevine osjecali smo odranije, a sad smo vidjeli kako šume gore u nedogled. Na daljinu, preko široke doline, culo se kako vatra cikti i prašti, ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima što je prekrio šumu i nebo.


- Tuzno - kaze Mahmut. Zašto bi bilo tuzno? Strašno mozda, tuzno nije. Gledam, opcinjen, to divljanje besmisla, snagu bez duše, neprijateljstvo bez mrznje, uzasnuto se divim ovom uništavanju u igri, iz preobilja snage, i nije mi zao, mozda zato što nije ljudsko.


A mozda je ovo kao i ljudsko. Strašno divljanje snage, razorno uništavanje, bez zle misli, kao u ratu s oruzjem, kao u ratu bez oruzja.


Vatra je besmislena i uništavajuca, kao i mrznja.


I eto, misao se spustila na zemlju, kao umorna ptica.


- Tuzno - kazem i ja, misleci na mrtvu šumu crnog drveca što ce ostati iza ovog bijesa.


Kao što su ostali moji drugovi u hocinskim šumama, kao što ostaju svi nevini ljudi u plamenu koji sami ne podmecu.


Pa, umoran, sjednem do Mahmuta, koga su noge odavno izdale.


Onda primijetim da on više ne gleda pozar. Okrenuvši se za njegovim pogledom, iznenadjenim, zacudjenim, uplašenim, ne znam kakav je, ugledam na putu, blizu šume, naoruzanog konjanika. Gleda nas i cuti.


- Ko je to? - pitam Mahmuta.


On ne odgovara, i ne odvaja pogled od konjanika.


Ustanem, da bih prišao blize nepoznatom covjeku.


On polako izvuce malu pušku iza pojasa, i nasloni se laktom na jabuku sedla, na okrecuci cjev na nas.


Zastadoh.


- Uzivate u ovom cudu? - upita konjanik, mahnuvši rukom prema šumama u plamenu.


Mahmut se uplašeno smješka:


- Ljudi pricaju, pa moj prijatelj kaze, hajde da vidimo.
- Imate šta i da vidite.


Govori mirno, gotovo tiho, nekako odsutan, kao da ga se ne ticemo, a opet nas uporno gleda.


I ja njega, iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim.


- Je li to arapski konj? - pitam zadivljen. On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje, susrece nas samo njegov teški pogled.
- I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesrecu? - kaze isto onako mirno. - Ne vjerujem da ste tolike budale.
- Pa sad, prijatelju - velim ja ljutit - niko nam ne rece da moramo koga pitati za dozvolu. A ako hoceš bas da vrijedjaš, lako ti je, puška ti je u ruci.
- Ne vrijedjam ja nikoga. I svejedno mi je zašto ste došli.
- Htjeli smo do Podgraba. Da pišemo zapise seljacima - objasnio je Mahmut ponizno.
- E pa, danas necete u Podgrab. Vraticete se u grad. I porucite serdar-Avdagi da više ne šalje uhode za mnom.
- Kakve uhode, kumim te bogom velikim! - zavapio je Mahmut.
- Takve kao što ste vi.
- A od koga da mu odnesemo poruku? - upitao sam.
- Od Becira Toske.
- Ti si Becir Toska?
- Ja sam. Jesi li cuo za mene?
- Cuo sam.
- Po zlu ili po dobru?
- Po dobru, Becir-aga - ljiubazno se osmjehnuo Mahmut, pokazujuci zute zube.


E, tu je nesrecni Mahmut baš pretjerao, i znali smo to sva trojica.


- Vidiš - rekao je Toska Mahmutu, ni tada se ne naljutivši. - Tvoj prijatelj je pošteniji od tebe, ali i budalastiji. On bar ne kaze ništa. A ti, brate, lazeš. Hajde sad, i ne okrecite se!


Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva. Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama, skocio je kao mladic, i hitro smo krenuli na suprotnu stranu, nastojeci da se što prije udaljimo od Toske i njegovog oruzja.


Kad je Mahmut poceo teško da diše i da batrga po neravnom putu, Toska je bio daleko iza nas, a kao da smo još vidjeli njegove teške oci.


Strah me uhvatio naknadno, kad sam otišao od njega.


Toska, surovi hajduk, koji se nije bojao ni štedio ikoga! A nas je pustio, bez prijetnje.


I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima, ja sam poceo da se smijem. Mahmut me gledao zacudjen, i više znacima nego rijecima, pitao: šta mi je, zašto se smijem?


Pa zamisli, rekao sam kroz smijeh, kakav smo jad nas dvojica. Cak se i strašni Toska sazalio. Zao mu je bilo i glas da povisi, da se ne uneredimo od straha. Gleda nas covjek, pa samo što ne zaplace od zalosti kako izgledamo. A ti još kazeš: culi smo za tebe po dobru!


Poceo je da se smije i Mahmut.


- Pa šta da mu kazem? Cuo sam za tebe po zlu? E, taman posla!
- Znam da nisi mogao. Ali je smiješno.
- Smiješno jest. A opet, i nije.
- I šta cemo sad reci ljudima u gradu? Smijace nam se.
- Šta cemo reci? Ništa. Svejedno mi je što bi se smijali, to bi se lako preboljelo. Ali da ne pomisle štogod drugo. Ko bi vjerovao da smo slucajno sreli Tosku, i da nas je Toska, pustio bez rijeci?
- I meni izgleda nevjerovatno.
- E, zato cuti. Nikog nismo vidjeli, i nikome nemamo ništa da pricamo. Najpametnije je cutati. Takvo je vrijeme.


Slozio sam se da je to najpametnije. Ali, jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i uciniti to što je pametno.


Mahmut je znao da je pametno cutati, i odmah sve ispricao serdar-Avdagi.


Avdaga je porucio da i ja dodjem.