Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 23. Jul 2025, 08:48:50
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 0 gostiju pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 8 9 11 12
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Mesa Selimovic  (Pročitano 56975 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
Gore, u procelju, ustalo je Dzemal Zaframja, i poceo da govori. Zazmurivši kratkovidim ocima, a cinilo mi se da samo mene gleda, smiješeci se ljubazno a opet odlucno, ljubazno u svoje ime, odlucno u ime kadije, rekao je da je po naredjenju casnog i poštovanog kadi-efendije, ciji su ugled, poštenje i mudrost poznati i izvan našeg grada (poklonio se kadiji, a on je slušao mirno, i nimalo mu nije nezgodno što ga tako stidno hvale), po naredjenju, koje mu cini cast, zamolio je najuglednije ljude da dodju na ovaj skup, na cemu im on, u svoje ime, zahvaljuje. Povod za ovaj skup je sitan i nevazan, ali je pravi razlog vrlo vazan, i on ce ga, s dozvolom i po naredjenju cestitog kadije, saopštiti, najkrace što moze, da bi pametniji od njega mogli da kazu šta misle. U našem gradu je boravio neki probisvijet Ramiz, poznata ništarija, koji za sebe tvrdi da je student Al Azhara, što je sigurno laz, a ako je istina, to je sramota za njega a ne za Al Azhar. Niko nema ništa protiv toga što je on bio u gradu, naša gostoljubivost i otvorenost poznata je svakome. Niko nije ni protiv toga što je on drzao predavanja, rijec je svakome slobodna, ali se taj bezvjernik i neznalica usudio da ljudima govori najstrašnije stvari, koje castan covjek ne moze ni ponoviti. (A onda ih je ponovio, kao da je zaboravio šta je rekao, kao da sam za sebe misli da nije castan, što je sigurno greška ucinjena u govornickom zanosu, a ne iskrena misao.) Taj bjesomucnik je napadao naše zakone, vjeru, drzavu, cak i presvijetlog cara. Pa iako je to strašno i jedva shvatljivo, ne bi nas zbog toga pozvali. U pitanju je teza i vaznija stvar. Taj zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana, iz noci u noc, pred punom dzamijom. I niko, baš niko, za punih trideset dana, nije ustao da odbije takvo bogohuljenje, da ga omete u govoru, da ga prijavi vlastima. (Eto, nisu ga vlastima predali ljudi kojima je govorio, vec drugi, njihovi!) I pita sad, gdje su pravi vjernici? Gdje je bila i šta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo slijepi i gluhi, moramo to reci, uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu što mu na usta dodje. A vlast, koja mora da zna šta sumnjivi ljudi rade, prstom nije maknula. Mozemo li trpjeti da svaki zlocinac, samo kad mu se to prohtije, pljuje na naše svetinje? Mozemo li ostaviti narod da ga truju mracni covjekomrsci?


- Nece više! - rekao je kadija mrko, prekinuvši lijepo izvezeni Zafranijin govor, koji se ocevidno još nije bio završio, još je mnogo lijepih ukrasa i obrta ostalo u govornikovom grlu, na veliku štetu našu i njegovu, ali je on tu kadijinu grubu neobazrivost prihvatio kao pohvalu, kao najljepši završetak i tacku svojim rijeciina. Kao kadijin potpis ispod svega što je rekao. Zato je blistao kao mlada na vjencanju.
- Vi cete reci šta imate, ali ovakvog zlodjela u mome kadiluku više nece biti, a ni ovakve nesmotrenosti. Nadam se da cete reci sve što mislite, bez obzira šta ja mislim. A sad, govorite!


Kad je kadija ovako umiljato dao rijec slušaocima, nastala je kratka stanka, sigurno da uhvate dah, ali su ubrzo došli sebi i pozurili da se izjasne. Odugovlacenje bi moglo liciti na oklijevanje, mozda cak i na neslaganje, a od toga neka ih sam bog sacuva!


Prvi je ustao moj nesudjeni dobrotvor, gluhi narodni prvak, Mula Ismail. Ne znam kako je uhvatio da je rijec o neprijatelju carstva, ali tu nije pogriješio. Pred nama je pitanje nepoštovanja vlasti, rekao je, pitanje nepoštovanja zakona, pitanje nepoštovanja vjere. A to sluti na kugu. A i mi smo neslozni, a nesloga medju Muslimanima sluti na kugu. Cijelog ovog mjeseca zavijali su psi, i to sluti na kugu.


Nisu ga zaustavili, niko se nije ni osmjehnuo dok je iscrpno govorio o uzrocima i predznacima kuge, nekako se to uklapalo u razgovor o Ramizu. Onaj ko donosi kugu, sigurno je opasan. To, doduše, ne treba dokazivati, ali je potrebno reci.


Muderis Rahman je objasnio korijen i razloge nastanka hamzevijskog ucenja, koje odrice svaku vlast i propovijeda nered, u kojem svako treba da se brine o sebi. Iz mnogih podataka, godina, imena, mutnih izraza, izvukao sam za sebe zakljucak, a bogzna je li tako, da se to ucenje pojavilo, ne znam kada i ne znam gdje, kao posljedica siromašenja i nezadovoljstva seljaka, ciji su uslovi zivota bili teški. Danas je to ucenje besmisleno, kao i onda kad je nastalo, i još besmislenije, jer svako vidi da današnji seljaci dobro zive i da poštuju carsku vlast. Smatra da s ovim naucnim cinjenicama treba upoznati neznalice i zabludjele, bez obzira što ih je mali broj, kako ne bi nasjedali varalicama.


Muderis Numan je svoj govor zasnovao na tvrdnji da je pogrešno svako ucenje kojemu vjera nije temelj. Vjera je nepogrešiva jer je bozji zakon, a odstupanje od bozjeg zakona je grijeh i bogohuljenje. On odlucno zastupa slobodu mišljenja, bez toga nema napretka ni srece, ali slobodu mišljenja u okviru Kurana, jer mišljenje izvan Kurana nije slobodno vec nazadno. Teško griješi, i neprijatelj nam je svaki onaj ko slobodom smatra slobodu od bozijih zapovijesti. To nije sloboda vec najgore ropstvo. A robovanje mraku i satani smrtni je grijeh, protiv koga se mora poci u sveti rat.


Ilijaz-efendija je rekao da mu je zao i da ga je stid što dajemo toliko slobode onima koji je ne zasluzuju. Kao da smo pamet izgubili, kobimo sami sebe, zazivajuci propast. Naša je duznost da bdijemo, da sve znamo, da se suprotstavljamo. On tu duznost vrši u svom dzematu, bdije, zna, bori se. Mladi ljudi su pošli krivim putem, pjevaju oko dzamije dok se klanja namaz, govore ruzne rijeci, preziru ugledne ljude, ismijavaju svetinje. On ih grdi, sramoti, pokušava da vrati na pravi put, ali malo moze uciniti sam. Šta radi muselim, šta rade strazari? Kao da se to njih ne tice. Nece klonuti, borice se dok je daha u njemu, ali moli kadiju da mu pomogne, kad nece oni koji su duzni.


Himzi-efendija, naib, vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaoštravanju borbe protiv neprijatelja. Kao sudiji, njemu su ruke vezane, ako drugi ne vrše svoj posao. Potrebno je da stvari postanu ovako ocevidne, kao u slucaju pomenutog Raniza, pa da se svi pokrenemo. A zar je trebalo dopustiti da dodje do ovoga? Zar nije bolje sprijeciti nego lijeciti? Zar nije bolje mirno spavati nego cekati da zlo preraste u gore? I nije Ramiz jedan, s njim je najlakše. Ima na stotine mladih Ramiza, treba to otvoreno reci, koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvršimo svoj sveti zadatak, da ucvrstimo vjeru i carstvo. I to sada, kad neprijatelji na našim graicana motre pazljivo šta se kod nas dešava i cekaju priliku da nas napadnu. Ti ljudi su otvoreni saveznici naših neprijatelja, a saveznici naših neprijatelja su takode naši neprijatelji, i ne treba ih štedjeti. Ne treba ih štedjeti, ni njih ni one koji ih štede.


Tada su poceli da se nadmecu u oštrini, strogosti, napadima na nekakve krivce, kojih je bilo sve više. Niko nije htio da zaostane ni za pedalj, a ne zaostati znacilo je biti strozi i tvrdji. Stenjali su, vikali, rezali, nabrajali zlocine, zahtijevali kazne i istrebljenje, bolje da nas bude malo, ali dobrih nego mnogo a svakakvih, bolje da je neprijatelj na drugoj strani šanca nego u vlastitim redovima.


Sve se zazarilo od vatre i gnjeva.


Ramiz je zaboravljen, on je vec unaprijed osudjen.


A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Delalija, Šehagin najbolji prijatelj, koga sam uvijek susretao s poštovanjem, zbog blagog osmijeha i lijepe rijeci za svakoga.


Zar ce i on pridruziti svoj glas ovom bjesomucnom zavijanju? Zar nije mogao da, cuti? Boji li se da ce ga okriviti zbog slobodoumlja ako ništa ne kaze? Je li i cutanje sumnjivo? Ili rijecima koje ga se ne ticu, kupuje svoj mir. Jer mu ništa drugo ne treba.


Smucilo mi se.


U pocetku je govorio što i ostali, i svi su slušali pospano. A onda je zasvirao na svoju sviralu, i snene uctivosti je nestalo, odjednom. A meni su se noge odsjekle od straha. Je li lud!


Rekao je da je protiv svega što je govorio taj Ramiz, jer mrzi nered i nasilje. A što je mladic toliko vremena govorio svašta, krivi smo mi, svi. Kadija ima pravo. Samo kadija ne kaze zašto smo krivi. Zato što nam je svejedno, ništa nas se ne tice osim nas samih, suviše mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta. Cudimo se što nam niko ništa nije rekao, što su ga ljudi krili. A ja se vidite, ne cudim. Zašto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo, i sve manje. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda, i preko granice šaljemo samo pandure. Ovo nije jedna drzava, mi stvaramo svoju, narod svoju. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. I ne krivicom naroda. Krivica je u nama, u našoj oholosti, sebicnosti, bezobzirnosti, u hiljadu glupih navika bez kojih ne mozemo zamisliti zivot. Jedino sebi zadrzavamo pravo da mislimo, da ukazujemo na put kojim treba ici, da odredjujemo krivice i kazne. A Kuran kaze: Sve rješavajte zajedno, u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran. Iznevjerili smo i obicnu pamet, jer se ne trudimo da dobro uradimo ono što smo proglasili svojim pravom. Rdjavo mislimo, jer smo izdvojeni, pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne put širokih dzada, nepravedno odredjujemo kazne a još nepravednije krivice. Eto zašto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to ne znamo. Narod ga je sakrio, zar vam nije jasno? A mi sad trazimo još vecu strogost, zahtijevamo bezobzirniju surovost, hocemo strahom da uvedemo red. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili, po cemu ce nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teškom zivotu o kojem se ne brinemo? Po praznim rijecima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko ce tezu prijetnju izreci, ko ce crnje nasilje traziti, ko ce strozi zakon predloziti. A niko ne pomisli na naše greške, niko ne pomenu dublje razloge naših nevolja, niko se ne zacudi što ovakvih pojava nije bilo i ranije, što ih nije bilo više. A zasto? Ne mislim da svi mislite tako kao što govorite, bilo bi strašno kad bi to bila istina. Ne vjerujem ni da to cinite iz koristoljublja, bilo bi nedostojno zvanja koje vršite. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako, duboko vas zalim. Ali, za ime boga, ne širite strah i izvan ovog kruga, ne naplacujte se za svoje ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima, i najstroze ako treba, ali ne izmišljajte krivce medju onima koji to nisu. Natjeracete ih da postanu krivci. I ne upotrebljavajte velike rijeci i krupne razloge da biste namirili svoje sitne racune. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego što i sami mislimo. Molim kadiju i sve vas, da mi ne zamjerite što govorim ovako otvoreno. Suviše poštujem i vas i sebe da bih cutao a mislio drukcije, ili govorio drukcije nego što mislim.


Kad je sjeo, nastao je tajac.


O, poštena ludo, pomislio sam uzbudjeno, ne usudjujuci se da pogledam oko sebe.


Dok je govorio, pojedinci su se ljutito dizali, uzvikivali rijeci neslaganja i ogorcenja, ali ih je kadija umirio odlucnim pokretom ruke, i mirno saslušao hafiz-Abdulaha do kraja. Sigurno mu nije ni svejedno ni pravo, ali se na njegovom smrknutom licu ništa nije moglo procitati.


Zašto ga je pustio da govori? Je li zaista tako širok? Je li htio da pokaze kako svako moze da kaze šta hoce? Ili je zelio da se nesrecni covjek iskaze potpuno?


Jesu li i mene pozvali, misleci da cu izgovoriti ono što se ne smije?


Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotine. Zar hafiz Abdulah nije govorio isto što i ja? I još gore. Strah mi je ledio kosti dok sam ga slušao u ovom uznemirenom, uvrijedjenom mnoštvu. Da nije bilo kadijinog zapovjednickog pokreta rukom, hafiz bi prošao gore nego ja, i njegove stare kosti bismo skupljali u vrecu.


Ne ustavši, kadija je završio razgovor, rekavši da je, bez obzira na neka usamljena pogrešna mišljenja, skup pokazao visoku svijest i opravdao njegova ocekivanja. Razlike u mišljenjima nije bilo, i ta jedinstvenost ce nas podstaknuti na vece napore za ocuvanje i ucvršcenje svega što nam je sveto. Ako to ne cine oni kojima je to duznost, ucinice ljudi koji opštu korist pretpostavljaju svojoj, i koji su spremni da brane istinu od svih neprijatelja. Rekavši da ce o ovom razgovoru obavijestiti valiju i sve vlasti, zahvalio nam je i otpustio nas kuci.


Izlazeci, Mula Ibrahim mi je neprimjetno klimnuo glavom, trepnuvši ocima, i odmah se okrenuo. Zar mu nije opasnije da mi se sad javi, poslije ovolikih prijetnji? Ili misli da mi je u ovom trenutku paznja potrebnija?


Razmišljao sam da li da podjem za njim, da ga upitam šta misli o ovom skupu, ili da ga ostavim na miru, jer što god mislio ne smije reci, a mozda se toliko uplašio da i ne misli ništa. Ali, zacudo, ohrabrio me što mi se javio.


Odlucio sam da sacekam dok svi izadju, da se ne guram u uskim vratima sa širokim ljudima.


Pred dzamijom se Dzemal Zafranija oprostio s kadijom, duboko mu se poklonivši. Sacekao me, nasmiješen. Sigurno je zadovoljan ishodom skupa, mada ne vjerujem da je mogao išta drugo ocekivati.


- Šta kazeš o ovom razgovoru?
- Ima pametnih ljudi.
- Ima, zaista. A znaš da sam se bojao da ti ne ustaneš.
- Zašto bih ja ustao?
- Sigurno ti je zao Ramiza. Ti sa zadušna baba.
- Zao mi je svakoga. Iako se ne slazem s Ramizovim mišljenjem.
- Drago mi je da to cujem.
- Šta ce biti s njim?
- Za ovo što je ucinio, kazna je smrt.
- Zar se ne bi mogla traziti milost. Dvadeset-cetiri su mu godine.
- Niko mu sad ne moze pomoci, ni muselim, ni kadija, cak ni vezrir. Mogao bi ga spasti samo jedan jedini covjek.
- Ko je to?
- Ti.
- Ja? Šta to govoriš!
- Zato sam te i zvao.


Pomislio sam da tjera šegu sa mnom i s Ramizom.


Vidio je to, mozda, po mome stvrdnutom licu i zacudjenim ocima, i pozurio da mi objasni. Prijatelj sam s tim studentom. Dobro, nismo prijatelji, ali se nikome nije povjeravao kao meni. Ne treba da se plašim, zna da smo razgovarali o najobicnijim ljudskim stvarima, i baš je to imao u vidu kad se sjetio mene. (Sve mu je ispricao serdar Avdaga. i to mi je cudno; cudno je da mi je povjerovao.) Ramiz je drugima izlagao svoja uvjerenja, meni je otkrivao svoja osjecanja. Onda sam mu ja blizi nego drugi, i mogao bih mu reci što drugi ne moze. Zna i to da se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. Zna, u stvari, da ja i nemam nikakva mišljenja, samo zalim što ljudi nisu andjeli, pa bi na zemlji vladao raj. Pa i to je dobro što se ne slazemo, jer bi Ramiz prema istomišljeniku bio tvrd i nepopustljiv. Jesam li primijetio da ponekad lakše razgovaraju ljudi koji ne misle isto, ako nisu neprijatelji. Zar nas dvojica, on, Dzemal, i ja, nismo dokaz za to? A evo šta bi trebalo da ucinim ako zelim da ga spasem. Ramiz je ostavio prilicno traga u gradu, govori dobro, kako izgleda, ili vješto, što je svejedno, obecavao je mnogo jer nije morao da izvrši ništa, bio je ubjedljiv jer nije morao da bude obazriv, i ljudi su ga slušali kao mesiju, trazili su da govori cešce i na više mjesta. To nije cudno, lakše je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlacno, i blize je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomuciti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a moze postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro. Ljudi su zapamtili njegove rijeci, i sad ce ih prepricavati, ponavljace ih kao molitvu, suprotstavljace ih svakoj teškoci i svakoj nevolji. Njegova slava postace veca, zato što je u ocima naroda zrtva a ne krivac. A on ne smije ostati mucenik, ni njegove rijeci posijano sjeme, svejedno što ce vrijeme opametiti vecinu zavedenih. Treba mu skinuti oreol mucenika, moramo zatrti sjeme njegovih rijeci, da ne iznikne nijedna rdjava posljedica. Kako? Jednostavno. Da se sam odrekne svega što je govorio. Ja treba da ga nagovorim. Niko drugi ne bi mogao.
IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
Priblizio mi se toliko da me gotovo doticao usnama, kao da je šaptao mome nosu, dah sam osjacao, kiselkast, i jak istocnjacki miris. Okretalo mi se u glavi, jedva sam sabirao misli, drzeci ih na okupu, da ne odlete baš sad, kud koja, kao uplaseni vrapci.


Šta da kazem? Kako da se izvucem? Uvijek traze moj odgovor iznenada, ne dajuci mi vremena da se snadjem. Znam šta treba da kazem, ali kako sebi da ne naškodim?


Rekao sam, odlazuci odgovor, kao da zelim doci do daha:


- Ne vjerujem da ce pristati.


Zafranija nije kao ja, on ima spreman odgovor na sve:


- Tezak je strah od smrti, moj Ahmete. Neka ode u dzamiju i kaze ljudima da je pogriješio kad im je onako govorio, da je bio licno ogorcen i tako se svetio, a sad je razmislio o svemu i, kao pošten covjek, zali što ih je upucivao krivim putem. Ako to kaze, to ili slicno, pusticemo ga. Samo, nece moci ostati ovdje, morace otici.


- U progonstvo?
- Ziv.
- A ako ne pristane?
- Ostace ovdje. Mrtav.
- Bice ubijen?
- Grijeh mu je tezak. Ili misliš da nije?
- Jest.
- Onda, pristaješ li?
- Mogu li malo da razmislim?
- Zašto? Ne ciniš ništa rdjavo. Spasavaš mu zivot.
- Nije rdjavo, ali je neobicno.
- I za njega je bolje ovako. Ne volim surovost. Zaista! To je pecinski nacin rješavanja sukoba medju ljudima. Ne volim ubijanje. Ne voliš ni ti. A valjda ni on.
- Ne znam, teško mi je da se odlucim.
- Covjecnost ti je, izgleda, samo na jeziku. A pravo da ti kazem, i tebi sam htio da pomognem.
- Meni da pomogneš?
- Sam kazeš da ste bili vrlo bliski. Ko bi povjerovao da ti je pricao samo o kuci i djevojci?
- Ni ti ne vjeruješ?
- Vjerujem dok mi treba.
- Javicu ti sutra.
- Biceš pametam, nadam se.


O, boze nepravedni, šta ceš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prozive zivot neprestano zijevajuci. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke, kao treci brat u prici. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budan bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom.


Branio sam se pred serdar-Avdagom, pricajuci mu dirljivu pricu o mladicevoj kuci i djevojci, a otkrio upravo ono što njima treba. E baš sam našao koga cu ganuti! Šta da radim? Ako odbijem Zafranijinu ponudu, nece me poštedjeti, sam je rekao, upetljace me u Ramizovu krivicu. Znaju da mi nije pricao o kuci i porodici, i ucinice sve da iscijede iz mene istinu. Ako bih je rekao, bio bih saucesnik i krivac, jer ga nisam prijavio, dokaz ce im biti moje priznanje. Ako ne bih rekao, opet bih bio kriv, dokaz ce im biti njihovo uvjerenje.


Ali kako da mu izadjem na oci i predlozim da se odrekne svega što je govorio? Nije vazno što ce odbiti, a odbice sigurno, nije najteze ni što cu opet biti prepušten Zafranijinoj milosti. Jest zlo, ali nije najgore.


Ne mogu, nikako ne mogu da podnesem, i u zamišljanju uvijek tu zastanem, produzetka nema, ni izlaza: ne bih mogao da podnesem njegov uzasnuti pogled, kad bih mu to rekao.


Šta bih mu rekao?


»Zao mi je, natjeran sam, primoran.«


Ali ako ne budemo sami, ako s nama bude strazar, ne bih to mogao reci, ne bih smio.


»Bilo bi za tebe najbolje.«


Ali on nije zelio da njemu bude najbolje. A njegov pogled bi bilo strašniji od svega što bi odgovorio, postidjen, zaprepašten. Postidjen, zbog mene. Uvrijedjen, zbog sebe.


»Zar i ti, pjesnice, koji pjevaš samo za sebe, kao slavuj? - rekao bi njegov prezrivi pogled. - Mislio sam da si covjek. Mislio sam da imaš dušu. Nudiš mi zivot i sramotu. Mogao sam onda bolje unovciti svoj zivot. Oni su bolji od tebe, nude mi smrt i cast. Nude mi da me narod zapamti po dobru. Ti mi nudiš da narod pljune kad cuje moje ime. I šta bi bilo od mene kad bih te poslušao? I ti bi se morao uplašiti! Sve bih mogao postati, samo ništa dobro. Vucibatina, lupez, ubica, krvnik. Kad bih sebe ubio, zašto ne bih i drugoga? Kad bih pristao da mi prebiju kicmu, zašto bih štedio tudju? Šta bi me sprijecilo? Kad ne bih imao casti ni savjesti, sve bi mi bilo dopušteno. Ne, prihvaticu njihovu kaznu, poštenija je od tvoje ponude. A izabrao sam tu mogucnost davno, kad sam pošao ovim putem.«


Kako mogu traziti da izda svoju misao? I ja bih poslije toga mogao postati sve, samo ništa dobro.


Mislio sam da su ljudi izdijeljeni, i jesu, a eto, opet se medju njima stvaraju neraskidive veze. Putevi su nam izukršteni, kao rasuti konci. Zar sam mogao i pomisliti da cu zbog nepoznatog mladica prezivjeti ovakvu muku?


Ako ga ne izdam, uništicu sebe; ako ga uništim, izdacu sebe.


Ne mogu ni jedno ni drugo, a trecega nema.


Kad mi je teško, bjezim u samocu. Kad mi je još teze, trazim dobre ljude.


Svratio sam u Mula Ibrahimovu radnju. Spremao se da podje na rucak, pomocnika nije bilo iza pregrade. A opet sam šaptao, iz navike, i zbog svega što sam cuo u dzamiji.


- Na koga je kadija mislio da nije izvršio svoju duznost?


Bojao sam se da nece odgovoriti, ali nisam mogao da ne upitam. Odgovorio je, ipak. Izgledao sam mozda suviše potišteno.


- Mislio je na muselima. Ne trpe se. Namješta mu krivicu.
- Prijeti i drugima.
- Red je, toboze, poljuljan, a kriv je muselim. Usput ce mnogi platiti. Dvije muhe jednim udarcem.
- Zašto uvijek prijete? Zar ljudi nisu dovoljno uplašeni?
- Što je više straha, više je reda. Po njemu i njegovom strahu, red bi bio savršen. A, bogami, i po meni.
- Posavjetuj me, Mula Ibrahime, traze da razgovaram s Ramizom. Da porekne sve što je rekao. Pustili bi ga ako to ucini.
- Razgovaraj, svakako.
- Nece pristati. Odbice.
- Reci ceš im da je odbio.
- Kako cu mu pogledati u oci?
- Lijepo. Reci mu: moje je da ti predlozim, tvoje je da odluciš. Svakako ce ga ubiti.
- Misliš?
- Napravili su od njega strašilo. Kako da ga puste?
- Mula Ibrahime, najradije bih se vratio nad svoju rijeku.
- I tamo bi te našli.


Svugdje ce me naci. Nema mi spasa.








Kod kuce sam zatekao Mahmuta, potrošio je sav novac, i skrušen je kao i ranije.


Sve sam ispricao Tijani i njemu, odmah, gotovo s vrata, da se ne rasprsnem.


Odgovorili su potpuno suprotno od, onog što sam ocekivao.


- Kako bi mogao toliko uvrijediti covjeka? - rekao je Mahmut ogorceno.


A Tijana:


- Ostace ziv, a to je najvaznije. A onda su polako zamijenili mjesta i obrnuli mišljenja.


Mahmut se ceškao po cekinjavoj bradi:


- Doduše, nije rješenje ni smrt.


Tijana je uzbudjeno razmišljala:


- Znao je šta ga ceka, i nije se bojao. Kako mu mozeš reci da ne bude ono što jest?


Tako smo ostali na pocetku, ni na cemu.


- Oh, boze - uzdisala je Tijana.
- Vidi ti nevolje - vajkao se Mahmut.


Ali njegova nemirna misao ne moze da ostane na vajkanju, zeli da nadje izlaz:


- Kako bi bilo da se razboliš? Pojedi sirov krompir, pa ce ti vatra skociti kao u najvecoj groznici. A ja cu dovesti Avdagu da vidi.


U nevolji, to mi se ucinilo prihvatljivo, razboljecu se i bez sirovog krompira, od muke, od straha, od neizlaza.


Ali, badava, ne bih mnogo dobio time. Odakle da groznica dodje baš danas? A sacekali bi da prodje, i kad bi povjerovali. Ne mogu jesti sirov krompir godinu dana.


Mahmut je izrazio mišljenje da ce me oni ostaviti s Ramizom, pa cu mu reci: tako i tako, brate, spasavaj, na velikoj sam ti nevolji.


Zaboravio je da je Ramiz u još vecoj nevolji.


Tako smo dugo grickali tri posne misli, a rješenje nismo našli. Toliko sam mogao uciniti i bez njih, ali mi je lakše što nisam sam.
IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
12.


Tuga i bijes
 
 
Ni sutradan nisam našao izlaz, a nisam ga više ni trazio. Otupio sam od nekorisnog razmišljanja, i mozak je mljeo uprazno.


Cekao sam da dodju po mene, da me povedu, kud me odvedu. Mozda cu na tom putu odluciti da li cu se poniziti ili uništiti.


Kad je neko pokucao na vratima, bio sam uvjeren da je serdar Avdaga, šalje ga Dzemal Zafranija, po mene. Odredjen mi je za andjela cuvara, rastavice nas samo smrt. Ne znam cija, ali bih volio da ne bude moja. Pa šta mogu, neka ga, kad vec ne moze da bude drukcije.


Ali nije ušao nerado ocekivani crni andjeo, vec neocekivano Osman Vuk, Šehagin momak.


Unio je u našu sobu svoju lijepu plavu, vjetrovima opaljenu glavu, svoj smijeh, svoju površnu i šašavu narav. Ali ga pamtim i drukcijeg.


- Šta vam je? Ko da se molite nekome za dušu! - viknuo je u smijehu.
- Tako nekako.
- Ba šta onda? Zar je to razlog da objesite nos?
- Ocekivali smo jednog covjeka.
- Je li ti zao što nije došao?
- Nimalo. Volio bih da ga djavo odnese.
- Ko je to? Šta hoce?
- Duga prica. Jesi li do nas poslom? Bio si i sinoc, cujem.
- Jesam. Šehaga te pozdravlja i moli da dodješ do njega. Na razgovor.


Zacudio sam se: rekao je to Tijani.


- Koga to Šehaga poziva?
- Tebe, koga bi drugog! Tako je rekao: pozdravlja i moli. I još mi je priprijetio da nikud ne skrenem, misli, u kafanu, i da te svakako nadjem. A ja zurim i bojim se, budala, da te opet necu naci kod kuce.
- Uvijek sam kod kuce - odgovorio sam oprezno. - A zasto kazeš: budala?
- Zato što nisam pametan. Nikad covjek nije dovoljno pametan. Ko da bi bilo strašno i da te nisam našao kod kuce!


Njegov zadivljeni pogled, okrenut Tijani, prilicno je jasno govorio zašto bi volio da me nije našao kod kuce.


Kako je u nju gledao sinoc? Šta joj je govorio samoj, kad ovako govori preda mnom?


- Ne bi bilo strašno ni da si nas mimoišao - rekao sam ljutito.
- Zašto, prijatelju? Šta sam ti ucinio?
- Znaš ti dobro šta si ucinio - umiješala se Tijana mirno. - Ne volim takve šale.
- Ama, šta vam je, ljudi, na kakve sam ja ovo cini udario! Ništa zlo nisam mislio, djece mi moje!
- Kuneš se u djecu, jer ih sigurno nemaš.
- A ko to zna, snaho! Ali zlo nisam mislio. Jesam svakakav, ali loš nisam. Osim kad se naljutim. A zašto na vas da se ljutim? Nemojte ni vi na mene. Eto, je li u redu? Onda, hocemo li Šehagi?
- Sad mi se ne ide.
- Zašto? Ako si se na mene naljutio, nizašto za lijepu rijec, šta ti je Šehaga kriv? Hajde, nasmij se, i pruzi mi ruku. Za danas mi je dosta nevolje.
- Sam je traziš.
- Ma jok, covjece bozji! Kockao sam sinoc. Dodje mi jedan trgovac, njega sam smirio preksinoc, veli: - Stigao jutros neki Brcak, šljivar, umrla mu bogata tetka i ostavila mu bogato nasljedstvo, te glupi šljivar potegao u Sarajevo da to spiska. Ako ti nije gadno da opelješiš budalu, nadji ga. Nije mi gadno, velim. Ako necu ja, hoce drugi. Te odem po Muharema Pjevu. Opasan kockar, ja sam dijete prema njemu. Tako i tako, velim mu. Ponesi štogod para, u pocetku cemo malo gubiti, da se šljivaru osladi, a onda, neka mu bog pomogne. Ne vjerujem da ceš mu ostaviti i za trošak do Brckog. - Moze i pješke, veli Pjevo, smijuci se. - Dobitak dijelimo. - Neka ti bude. I nadjemo se u Kamenom hanu. A Brcak, jado. - Igraš li cesto? - pitam ga. - Ne igram baš cesto, al ono što sam igrao, vidim da je sve sreca. Ako me bude pratila, kao ovih dana, pricuvajte se. A ako i izgubim neku paru, nije greda. Bogme, neceš izgubiti neku paru, mislim ja, vec sve što imaš. A on, kao da je znao šta mislim, veli: - Ja imam jedno sto dukata, nisam ponio više. Koliko vi imate? Mi se zaprepastismo. Sto dukata, citavo bogatstvo! Vidim, Pjevo nestrpljiv, gleda u hrpu dukata, jedva govori. Hajde, veli, šta cekamo! Polako, kaze Brcak, da porazgovaramo ko ljudi. Da vidim koliko vi imate? Mi jedva sakupismo pedesetak dukata. Pjevo ode i pozajmi još od handzije, a sve trci, i pocesmo igru Pjevinim kockama. Vidim, naivan nekakav covjek, dobar ali glup, odmah poce da gubi, al ništa, samo se smije, još nam porucuje jelo i pice. - S dobrim ljudima ništa nije šteta, veli. A meni cak ko i zao, volim da uzmem paru, al volim i da igram. A ovo ce sve svršiti zacas. I svršiti se zacas. Nešto se odjednom desi, i Brcak prestade da gubi, a mi ga zamijenismo. - Šta je to? - pita šljivar veselo. - Okrenu se sreca! I zasta se okrenula. Što god mi bacimo, on baci bolje. - Vidi ti cuda! - vice neprestano. I neprestano nosi. Uzalud smo hukali u kocku, obnosili je oko glave, dugo muckali u šaci. Brcak samo klima glavom, hrabri nas: - Sve treba pokušati. I dize pare. Mene je opuhao za pola sata, Pjevu za sat. Još nam na kraju ostavi neku crkavicu, da imamo za pice, veli, i pita da se opet nadjemo. A Pjevo i ja se gledamo, ne mozemo sebi da dodjemo od cuda. Šta to bi, šta uradi od nas glupi šljivar? Pjevo grize usne, prevrce ocima, nije mu toliko krivo što je izgubio, vec što ce se cuti, a ja se pocnem smijati kao lud. - Šta ta je? Što se smiješ? - cudi se Pjevo. - Kako se ne bih smijao! Zar ne vidiš da smo ispali budale? Kakva tetka, kakvo nasljedstvo! Ovo je pravi kockar, pobolji od nas! - Pa, ponekad se ovako zabavim - smiješi se šljivar dobrodušno. - U redu - kazem mu. - Lijepo si nas osamario, al daj da makar štogod ušicarimo od tebe. Kako uvijek baciš ono što hoceš? - Pravo da vam kazem, odmah sam opazio da je u kocki olovo, i da vuce na vece brojke. Dok nisam ofercio, gubio sam. Poslije ste vi gubili. Glavno je da nema varke. Tako nas šljivar udesi, i još priznade da se onaj trgovac sam ponudio da nas navede na njega. Kao divljac na lovca. Zamolili smo ga da cuti o ovome, a i mi smo precutali svoju bruku. Zašto da samo mi ispadnemo budale? Zato kazem: dosta mi je nevolje za danas.
- Tako ti i treba - kaze Tijana. - Zar ti nije zao da uzmeš covjeku pare?
- Ja, snaho, rekoh, cini mi se, da je on uzeo meni a ne ja njemu.
- Ti drugome juce, on tebi sinoc. Pravo je.
- Pravo je, kad kazeš, al mi nije drago. Onda, Ahmete, hocemo li ?
- Doci cu sutra. Mozda.
- Ne sutra, vec sad, odmah. Šehaga te ceka!
- Pa idi ako te ceka - pristala je Tijana. - Nemoj ostati dugo.


Osman je to primio na svoj nacin:


- Hvala, snaho. A on ce se vratiti brzo, nije lud da te dugo ostavlja samu.


Uzalud ga je opominjati, on ne moze bez ludosti.


Na sokaku mi je povjerljivo klimnuo glavom, i rekao da ce mi ispricati nešto, da znam, prije nego što se vidim sa Šehagom.


Uveo me u dzamijsko dvorište, pa smo sjeli na perde, da se sklonimo od vjetra što je otkidao listove sa šljiva. Ispricao mi je cudnu pricu.


Šehaga me nije pozvao. Jest, istina, razgovarao s Mula Ibrahimom o meni, i rekao da svakako dodjem, ali me nije danas pozvao. Osman je odredio da to bude danas, jer niko nije rekao tacno vrijeme, pa moze biti kad god se dogovorimo, a njemu treba, što prije. Zato je i došao po mene, da mu pomognem, a da pomognem i Šehagi. Mozda i sebi, jer niko ne zna da ucini dobro kao Šehaga. Ako ga zaboravi, pomoci ce mi on, Osman, a zna šta mi je potrebno, i nije teško znati, cim sam nezaposlen. A to ne valja. Kad covjek ima onako lijepu zenu, ne smije biti sirotinja. On bi ubijao, ali bi njegova zena imala sve što zazeli.


O majko moja, kakva je ovo napast!


- Opet ti!
- Šta je? Kazem to usput. Ne ljuti se odmah! Da ti kazem o Šehagi! Velika je nevolja sa Šehagom: prestao je da pije mlijeko, evo vec dva dana. To je znak da ce poceti da pije rakiju. A kad on pocne piti, to nije kao kod drugih ljudi, vec da bog sacuva. Da pije kod kuce, pa hajde de, ali jok! Vec ode nekud, izgubi se, u neko selo ili u drugo mjesto, baca novac, pije, spava i opet pije, osam dana tako, ništa ne jede, samo povraca i pije, onda tri noci i tri dana spava kao mrtvac, i vrati se kuci procijepljen, poznati ga ne mozeš. Tako cini tri puta godišnje, i nijednom više, nikad ni kap ne uzme. I niko ga odvratiti ne moze, ni zena, ni prijatelji, niko. A jednom ce presvisnuti od te muke i od tog trovanja, ne zna ni kako je ostao ziv i dosad.
- Zašto pije?
- E, zašto! Moze se piti i bez razloga, ali Šehaga ima debeo razlog. Ne govori o tome nikome. Trpi, vene u sebi, pa kad ne moze više da izdrzi, podje u pijanstvo, da zaboravi. Tako tri puta godišnje, u jednakim razmacima, kao prorijedjene mjeseceve mijene. Rijetko više, u nevrijeme, kao ovo sad.


Kao da okoliši, kao da odgadja da kaze razlog.


Upitao sam, ponovo:


- Zašto pije?
- Zbog sina. Jedinca.
- Nisam znao da ima sina.


Imao je, više nema. Kad je Šehagin sin navršio osamnaest godina, zamoli oca da ga pusti u vojsku, u rat, idu neki njegovi drugovi, doduše stariji od njega, ali se druzio samo sa starijima od sebe. Ali, nisu drugovi jedini razlog, vec svašta uz drugove, mladost, talambasi, bajraci, govori, sveti razlozi, i djecak samo što nije izludio od oduševljenja. Izgledalo je da ce mu plamen suknuti iz ociju. Šehaga pokuša da ga urazumi, nije rat bajramsko pucanje, vec blato, prljavština, gladovanje, surovost, krv, smrt. Ali badava, ni da cuje. Pretrpjecu, veli, sve, pa i smrt, ako bog htjedne. Kad mogu toliki drugi, mogu i ja. A ocu zao, sin mu je, jedinac, zbog njega je osjecao radost što stice, zbog njega je osjecao radost što zivi, i nije ni krio tu ljubav, nije mogao, mladic zivio kao riba u ribnjaku, razmazen, presit, ne znajuci šta je ruzno, ne znajuci šta je teško, a neko mu napunio zelenu glavu velikim rijecima, pa navalio da izgubi i ono što se samo jednom ima. Niko ne zali manje svoj zivot nego mlad covjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da zivi, sve više se hvata za zivot. I poginucu, ako treba, kaze ludi mladic. A Šehaga se raspametio. I naljutio. E, neceš, veli, ludi stvore! Kad te ne mogu urazumiti, mogu ti narediti! Danas si oduševljen, sutra ceš plakati kad te napadnu vaške. Mladoj budali nije stalo do zivota, ali je meni stalo do moga sina, makar bio i budala. I zatvori ga u kucu. A mladic se iskrade, skoci s prozora i prikljuci se vojsci koja je odlazila. Ujutro nadjoše praznu sobu. Šehaga ko lud, htio je da bije momke, kako ga nisu vidjeli, kako nisu culi kad je preskakao zid, jurili smo na sve strane, i od valije je trazio da mu se sin vrati, jer je otišao bez oceva pristanka. I vratili bi ga, valija je duzan Šehagi hiljadu dukata, a cijeni ga i bez toga. Ali mladica nigdje, kao da je u tudju vojsku prebjegao. Pregledani su svi vojni spiskovi, njegovog imena nije bilo. Poslije smo saznali da je bio na Baba-dagu, u Besarabiji, ali je ime promijenio, da ga otac ne bi našao i, vratio. Uskoro se desilo ono što je Šehaga predvidio, mladicu je brzo dosadio rat, ogadila mu se grubost, uzasnuo se zbog ubijanja, te nagovori desetak vojnika, ovdašnjih, da pobjegnu iz vojske. Lutali su, skrivali se, putovali nocu, izbjegavali vojne jedinice, zaobilazili gradove, i tako se bjezanje pretvorilo u dugo mucenje. Kod Smedereva trojica pobjegnu i prijave se vlastima, ne mogavši više podnijeti napore i strah. Vlast pohvata i ostale bjegunce, i zatvori u tvrdjavu. I oni, svi do jednoga, optuze Šehaginog sina da ih je nagovorio na bjekstvo iz vojske, rekavši da se kaju što su to ucinili. Mladic priznade sve i primi krivicu na sebe, moleci da njih ne kaznjavaju. Još rece da se ne kaje nizašto, jer je rat najveca prljavština ljudska i najstrašniji zlocin. Osudjen je na smrt. On tada kaza svoje pravo ime i zamoli da obavijeste njegova oca da je poginuo u borbi, kao da je ocu jedna smrt lakša od druge. Bjegunce su išibali i vratili u rat, mladica su strijeljali, a oca obavijestili da mu je sin pogubljen kao vojni bjegunac i izdajnik domovine. Šehaga umalo nije svisnuo. I kao da je malo šenuo. Blesavi sine, grdio ga mrtvog, zašto li pogibe, za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog zlatne jabuke iz price, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz zivota, zalio bih ali bih razumio. Ali, šta je ovo, nesrecni sine! Za djeriz, za razbojnike, za otimacinu tudje zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje cisto srce? I zašto nisi, bjezao sam, kad si došao pameti? Kako si mogao da se pouzdaš u te ljude? Mogao si se povjeriti zmiji, šakalu, kopcu, nikako našem covjeku. Izdace te kad mu najviše uciniš, ubice te kad mu svoj posljednji zalogaj daš. Pa dobro što sebe uništi, sebicni sine, ali što mene ubi! Uzalud su ga molili da se smiri, nikog nije htio da vidi. Onda smo otišli u Smederevo, da nadjemo grob, ali, niko nije znao gdje je, uzalud smo raspitivali. Svejedno, rekao je Šehaga, mozda je i bolje da ga ne vracamo u onu prokletu zemlju. Da je bogdo ni ja nikad vidio nisam! Kad se vratio, poceo je da pije, po osam dana, do potpune besvijesti, da obamire. Kad dodje sebi, cuti, samuje, mrzi ljude, ako progovori, grdi sve odreda, ne misli šta ce reci ni uciniti. Na vrh glave se popeo svakome, narocito ljudima od vlasti, mrze i oni njega, ali mu ništa ne mogu. Suviše je mocan i ovdje i u Carigradu. Suviše mu ljudi duguju, a on ne zuri da naplati, drzi ih u ruci. Bojim se za njega kad pocne da pije, udesice da ga snadje kakva nesreca, ne bi bilo teško, niti bi ko znao. I eto, opet ce u pice, a još mu nije vrijeme. I svi cemo izludjeti od straha dok ne saznamo gdje je. A zašto sad, u nevrijeme? Sinoc se desila nesreca Šehaginom najboljem prijatelju, jedinom u gradu, hafiz-Abdulahu Delaliji, sacekali su ga hrsuzi kad se vracao iz dzamije, s jacije, i namrtvo prebili. Bio je ziv kad su neki prolaznici naišli na njega, a umro je dok su ga nosili kuci. Šehaga je jutros bio kod kadije, bio je i kod valije, oni zale i cude se, ali ništa ne znaju, i obecali su da ce traziti krivce dok ih ne privedu sudu i zasluzenoj kazni. Privešce ih, kad ja postanem veliki vezir! Od tog praznog obecanja Šehagi nije lakše. Ubili su mu prijatelja, dan nije mogao proci da se ne sretnu, i sad više nema nikoga. Vikao je pred valijom, prijetio kadiji, sad cuti, ne pije mlijeko; sprema se na bjekstvo, da zaboravi.


Zaprepastio sam se zbog te cudne price a još više zbog strašne vijesti. Da li se to vec ostvaruje najavljena strogost? Ili se produzava stara surovost?


Juce, dok je starac govorio, slucajno sam se sjetio hadzi-Duhotine, a eto, nije slucajno. Ucinili su to isti ljudi koji su i mene kaznili za nezeljene rijeci, samo su kod hafiz-Abdulaha pretjerali, ili njegova starost nije mogla da izdrzi koliko moja mladost.


- Juce je govorio u dzamiji - rekao sam tiho. - Nije se slozio da se zavedu stroge mjere.
- E, više nece govoriti. Sad ce se slagati sa svakim.


Onda mi je objasnio zašto je došao po mene. Cuo je kako Šehaga razgovara s Mula Ibrahimom o meni. Ispalo je da sam vršnjak Šehagina sina, da smo u isto vrijeme bili u ratu, i da sam ista budala kao i on. Zeli da me poturi Šehagi, da bi se sjetio sina, da ga zaboli ono što je prošlo, kako ne bi mislio na svjezu prijateljevu smrt. Ni na strašno pice. A vrlo sam pogodan za ovu priliku. Naivan, bespomocan, pravi puz golac, i najmanji trn bi me prokrvavio, bez posla, tudja zrtva, on, doduše, zna kako sam blesavo ispao zrtva, ali Šehaga ne zna a i svejedno mu je, moglo bi se lako desiti da se zabavi oko mene, da mi postane zaštitnik. Dobro bi to bilo i za mone i za Šehagu, ja bih iskoristio njegovu slabost, a Šehaga bi se oduševio svojom velikodušnošcu.


Smiješno je poimisliti da i ja mogu biti lijek za neciju ranu, ali neka bude. Osman Vuk nije glup, i sigurno zna šta radi. Mozda samo pokušava, ali vrijedi i pokušati.


Pošao sam, nadajuci se da ce Šehaga meni pomoci, a sad se, evo, Osman nada da cu ja pomoci Šehagi.


- Pomeni rat - preporucio mi je Osman. - I koliko si godina imao. Hafiz-Abdulaha ne pominji.


Kad sam pokucao na Šehaginim vratima, javio se i rekao da udjem, ali se nije obradovao, cak mi se ucinilo da mu je teško što sam došao u ovaj cas, kad za njega postoji samo njegova tuga. Sjedio je na seciji, gledao me blijedo i bezvoljno, cak i ne pokušavajuci da zaustavi misao na meni.


Rekao sam da dolazim po njegovom naredjenju, tako mi je saopštio Mula Ibrahim, bio sam pisar kod njega, zovem se Ahmet Šabo.


- Znam - prekinuo me.


Ipak je ozivio, i ponudio mi mjesto pored sebe.


- Oprosti, zatekao si me u rdjavu raspolozenju.
- Doci cu drugi put, ako hoceš.
- Zeliš da pobjegneš od moga mracnog lica? Zar tako lako odustaješ od onog što zapocneš?
- Ne volim da budem na smetnji.
- Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda misliš zivjeti?
- Sirotinjski.
- To nije teško postici.
- Nije ni lako. Treba se odluciti.


Pogledao me zacudjeno.


- Covjek vas smatra djecom. A iznenadi se kad vidi šta ima u vašoj glavi.
- Ova djeca su prošla kroz nat.


Pogledao je kroz prozor, u vitki jablan što se ljuljao na vjetru. A onda se okrenuo. Preko lica mu je prešla mutna sjenka. Je li to stisnuo zube, da se odupre nekom sjecanju?


- Pricaj nešto. Šta bilo.
- Zašto, Šehaga?
- Nizašto.
- O ratu?
- Svejedno. Ne, nije svejedno. Nemoj o ratu!
- Hoceš li da pricam kako sam trazio posao?
- Pricaj.
 
IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
Treba li da budem dadilja ovom pedesetogodišnjaku, da ga pricom oslobodim straha? Ili se on tako oslobadja mene, da bi ostao sam?


Posmatrao sam njegove ruke, dugih prstiju, jakih clanaka, istaknutih zila, a opet krhke i nesigurne. Svojim nemirom otkrile su mi njegovu uzbudjenost. Neprestano ih je pomicao, na koljena, na prsa, na prostirku pored sebe, stalno su nekud bjezale, stezuci se i grceci. Ili ih je sastavljao u nerazmrsiv cvor, i snazno stezao, kao da nekoga davi, kao da sam sebi zadaje bol. Zelio sam da mu dodirnem clanke pocrvenjele od naprezanja, da ga smirim, da ga vratim. Mozda bi ga prijateljski dodir oslobodio unutrašnjeg grca, pomogao mu da se opusti, da zaplace, da pusti uobruceno srce iz zapta.


Uzdrzao sam se, da ga ne bih još više povrijedio.


Suviše je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeca se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje.


Koliko je strašnih noci, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora docekao pobijedjen a nepomiren? Mozda se nekad javljao trenutak srece: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjecanja.


Mozda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godišnje, kad otupljuje cula, da bi ostao ziv.


Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo lakšom, nova smrt je udvostrucila bol, ozivjevši uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve što je zelio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da se suprotstavi nesreci.


Je li, jecao sinoc, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o zid?


Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu?


A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci drugih, da li bi mu bilo lakše ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost, zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, mozda bi mu taj girob i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na sina. Kolikima je pomoc potrebna!


Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi.


Ne o ratu, rekao je. Suviše ga boli.


Necu o ratu. Poštedjecu ga.


Ispricao sam mu ono što ga se ne tice i što ga nece povrijediti. O Mula Ismailu, koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne cuje što mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savješcu. On ne zna šta ljude boli, šta im nedostaje, šta zele, zato je najneviniji i najsrecniji covjek na svijetu. Ne mijenja mišljenje, jer moze da govori uvijek isto. Nije sitnicav, jer govori o nesrecama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se ne moze ni potvrditi ni pobiti ono što govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav drugi, ali je dobro što je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore.


I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduše, mozda su mu krivo rekli moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru kao što sam ja, samo zato da bi saslušao njegove nevolje, ali to mi je svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno. Nesreca je samo što sam se baš ja namjerio na takvu vjernost i odanost kao što je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti svojih gospodara. A mozda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao indijske zene sa svojim muzem, jer nije pošteno da svoju odanu sluzbu završe izdajom, sluzeci drugome. Doduše, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se više niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno oštecen, ali za lijepo nacelo treba nešto i zrtvovati.


O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar covjek, i da nit je pruzao priliku, kao što je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, što nije mala ni nevazna stvar u ovom hladnom i bezdušnom svijetu. Fejzo je mekan i širok covjek, i trazi malo a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu širinu ni za bliskost, što je moja krivica a ne njegova.


A onda sam izgubio volju da se šegacim, usiljavajuci se da ga uspravim oporom šalom. Primijetio sam da on jedva sluša. Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom.


Ucutao sam.


Nije se zacudio, nije upitao zašto sam prestao da govorim, polako se okrenuo prema visokom jablanu u dvorištu, i lice mu se opet bolno zategnulo.


Zašto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da pricam šta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogriješio, kao i on.


Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima.


- Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu?


Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci šake uobrucene na krstima.


Nisam odustao.


- Sigurno je volio da gleda onaj jablan?
- Kako znaš?
- Vidim po tebi. Stalno misliš na njega.


Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znaš? - rekao je. Hoce li nastaviti razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog njegove smrti?


Ali, Šehaga je teško probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet.


Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i došao. I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet.


- Od cega ziviš?
- Ne znam ni sam. Mozda od ljubavi.


Taj razgovor mu je lakši, jer je izvan njega.


- Lijep zivot. Samo je obicno kratak.
- Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina.
- Gavran i ne zna da je ziv.
- Mi znamo, to je naša sudbina.
- To je naša nesreca.
- Sreca i nesreca.


Vidim kuda se krece njegova misao. Došao je do ruba, hoce li ga preci? Hoce li pomenuti razlog svoga ocajanja?


Ne, ne usudjuje se.


Opet sam mu ja zaklon.


- Zašto si ono ucinio kod hadzi-Duhotine?
- Pravo da kazem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio sam gorak. Ne znam.
- Je li te Mula Ibrahim zato otpustio?
- Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga.
- Mula Ibrahim je kukavica.
- Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom.
- Da li zaista misliš tako, ili si lukav?
- Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara.
- Koliko ti je godina?
- U maisu cu navršiti dvadeset i pet.
- U maisu?
- Da zašto?
- Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne cutimo.


I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome nece da govori.


Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim.


Sat u drugoj sobi odbijao je nešto, vrijeme je prolazilo, a mi smo cutali, kao da smo zaboravili jedan na drugoga.


Ne, nismo zaboravili.


On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I šta ce sa mnom, da mi pomogne pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem?


Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tišina, medju dva ziva covjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se u meni i srdzba: zašto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog? Zašto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu okrenuti sebi?


Treba li sad da izadjem, s prijekornom mišlju da sam uzalud dolazio oholom covjeku?


Necu, ne mogu, nikad se više ne bih vratio ovamo, ako bih sad otišao. A mozda mu je potrebna moja pomoc. On tone, kako mu ne pruziti ruku?


Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom.


- Znaš li zašto su ubili hafiz-Abdulaha?
- Ne znam.
- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren.
- Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio.


To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako.


Naglo je sjeo, odbacivši oklop, smanjivši razdaljinu, izašavši sav iza šanca, odjednom uvucen u razgovor.


- Šta se desilo? Pricaj! Sve!


Ispiricao sam, ukratko o drugima, opširno o hafizu, sakrivši da je zrtvovao mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi starac bio saveznik kod Šehage. Juce mi se zamjerio što je trazio kaznu za Ramiza, znam da ljudi nisu savršeni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i sad sam, ispravljao njegovu grešku, ili zabludu. A mozda nije ni greška ni zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da vide svoju nakaznost, kad vec napadaju tudju. Postupio je hrahro i pošteno, ne štedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogriješio kad sam ga uzeo za svjedoka.


- Onda su ga ubili - uzviknuo je Šehaga uzbudjeno. - Zar i njega!


Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najviše volio u zivotu, obojicu su ubili. Ništa drugo nije vidio, ništa drugo nije ga se ticalo.


Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreca i osim njegove. Pun je svijet nesreca. Znam, ticu nas se samo naše, ali zar i tudje nisu naše?


- Mnoge su ubili, i mnoge ce još ubiti - rekao sam, misleci na Ramiza.


Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao.


- O, zlikovci! - prošištao je stisnutih zuba. - Platicu vam! Naci cu krivca! Zemlju cu prokopati, ali cu ga naci!
- I da se osvetiš, hafiz-Abdulaha neceš podici iz groba.
- Umro bih od sramote, ako bih zaboravio prijatelja!
- Ucini nešto korisnije. Mladog Ramiza ce ubiti.
- Ubice sve poštene. Hiljadu smrti su zasluzili!
- Nisi spasao sina. Spasi njega... Nije ocekivao da cu to reci. Ni ja. Stao je i pogledao me zaprepašteno. Bezdušno sam provalio u njegovo okrvavljeno srce.


Stisnuo je šake, sav se zgrcio, izgledalo je da ce skociti na mene. Kako sam se usudio da mu to kazem?


Nije pošao prema meni, nešto ga je zaustavilo. Mozda misao, koja mu se nikad nije javila, da zbog mrtvog sina pomogne nekom zivom. Zbunila ga je ta mogucnost, mozda mu se cinila i nepravedna, u pocetku, neprihvatljiva za njegov bijes. Ali nije mogao ni da je odbaci lako.


Je li pomislilo kako bi bilo lijepo da je neko pokušao spasti njegova sina? Je li u magli zbunjenosti nazreo put koji bi njegovom sjecanju dao više smisla? Je li se u njemu pokrenula zaboravljena dobrota?


Htio sam da presudim u njegovoj nedoumici:


- Umrijece neduzan.


Još se branio:


Je li moj sin bio kriv?


- Zato ti i govorim. Najbolje ceš razumjeti. Oca nema, poginuo je u ratu, ima samo majku. Šta ce mu ona pomoci?
- A kako cu mu ja pomoci?
- Ne znam. Moli valiju da ga puste.
- Ne smije, boje se jedan drugoga.
- Onda mu nema spasa.
- Ima majku, veliš. Zašto nije mislio na nju? Djeca misle samo na sebe, roditelji ih se ne ticu.
- Zaboga. Šehaga, zar ni mrtvom sinu ne praštaš što je mislio drukcije nego ti?


To nije izdrzao, pogodio sam ga u zivu ranu, ni sam ne znam zašto, viknuo je, pogledavši me krvnicki:


- Pasji sine! Šta hoceš od mene!


A onda je sagnuo glavu, i poceo da lomi prste.


Stajao je tako dugo.


Onda je rekao tiho, ne gledajuci me:


- Nije trebalo da mi to kazeš.
- Kazem zbog tebe. Pomiri se s njim. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s bijesom. Mladi ljudi cesto cine ludosti, jer zele nemoguce. Kao tvoj sin, kao Ramiz.
- Jesi li prijatelj s tim covjekom?
- Nisam. Jedva se poznajemo.
- Zašto se onda zauzimaš za njega?
- Zato što nece niko, zato što je sâm, zato što je pošten.
- I tebi je potrebna pomoc, mislio sam da ceš govoriti o sebi.
- Meni prijeti sirotinja, njemu smrt. Njegovo je teze.
- Lud li si, boze moj! Sve što kod nas vrijedi, to je ludo. I moj sin, i ti, i taj Ramiz.
- Lud je zato što ne misli o sebi, vec o drugima. Treba li zbog toga da umre?
- Je li vlasti stalo do njega?
- Mnogo. Opeklo ih je ono što je govorio. Odjednom se izmijenio, pakostan izraz mu se pojavio na licu:
- Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa!


Eto, taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega, a on sve pocinje po starom. Bol mu je nanesen tudjom krivicom, i lijek mu je samo nevolja koju ce on nanijeti drugome.


- Ne bi im bilo lako - slozio sam se, ugledavši neocekivanu mogucnost za Ramizov spas. Šehagin razlog me se me tice.


Cudno je kako se nenadno pokrenuo, izraz lica mu nije više zloslutno mracan, vec sabrano odlucan, tanak osmijeh oko usana otkriva zamišljenu radost likovanja, ruke stoje mirno jedna pored druge, tijelo se ispravilo. To je drugi Šehaga, covjek koji smišlja osvetu.


To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol. Ali ova njegova pakost nece biti samo osveta. Pomoci ce drugom covjeku.


Sad ga ništa ne bi moglo zaustaviti. A da sam slucajno podstaknuo u njemu dobrotu, ostala bi blijeda i mlitava.


Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoci.


Udario je dlanom o dlan, ruke su vršile svoj posao spremno, ne muceci se, ne grceci se više.


Ušla je mlada djevojka.


- Zovni mi Osmana!


Osman je odmah ušao, kao da je cekao pred vratima, a mozda je i cekao, stojeci s mladom djevojkom. I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji.


Šehaga je protrljao ozivjele ruke.


- Sjedi! Treba da spasemo jednog covjeka iz tvrdjave.
- Ima nekoliko nacina - odgovorio je Osman, ne razmišljajuci. - Ja sam za najskuplji.
- U redu - pristao je Šehaga. To je bilo sve!


Osman Vuk me pogledao veselo, i upitao Šehagu:


- Hoceš li da ti donesu mlijeko?
- Poslije.


Vrijeme je da odem, da bi oni mogli da se dogovore nasamu.


Ostao sam duze nego što sam mislio, i mnogo duze nego što se Tijana nadala.


Pitace me, zašto me pozvao. Nije me pozvao.


Pitace, o cemu smo razgovarali. Nismo o meni razgovarali.


Pitace, hoce li mi pomoci. Ni on ni ja nismo se toga sjetili.


Pitace, zašto sam onda toliko zadovoljan. Necu znati da objasnim zašto sam toliko zadovoljan.
IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
13.


Otmica
 
 
Ta noc uoci Bajrama bila je burna.


Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je docekao u Zajkinoj mejhani, trijezan, miran, gotovo svecan. Mejhana nije zatvorena za druge goste, kako je Osman obicno zahtijevao, ali su svi znali da je to njegovo slavlje, zbog sutrašnjeg Bajrama, zbog dugog Ramazana, ni zbog cega, niko nije trazio razlog Osmanovu ludovanju, jer bi taj razlog cesto trazili. Znao je da se veseli kao nijedan covjek u gradu, okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu tišinu. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih zena bili su tada brizni, jer su sinovi postajali nemirni, a mlade zene gubile san i, tuzeci se na glavobolju, dugo u noc sjedile kraj prozora i uzdisale, što je mnogima donijelo pravu glavobolju od muzevljevih njeznih šaka koje su, za svaki slucaj, istjerivale ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova.


Sejmeni su se tada okupljali oko njega, i pratili ga po ulicama, strepeci šta ce Osman izmisliti. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju, bojeci se njegova neljudskog bijesa.


Te veceri, vec u sumrak, cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim picem. Zajko, vazan i utegnut, i njegova dva momka, u svecanim odijelima, tiho i uzurbano su vršili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje, a stari Ciganin Ramo, najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio, i njegovih pet sinova, cekali su spremni, gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove, veseljake, kockare, ukoljice, ludove, pijanice, najvece sarhoše u gradu.


Kad je pukao top na Tabiji, oglasivši kraj posta, Osman se digao, omrsio se, toboze, zalogajem hljeba i cašom rakije, zazelio svima srecan Bajram, jer sutra bogzna hoce li i znati da je Bajram, i tada je pocelo veselje.


Sejmeni i nocobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane, ali su cijelu noc slušali pjesmu, svirku, smijeh, viku, u noc niko nije izašao.


Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak, koji je cijelu noc pio s Osmanom, i njegovim društvom, odspavao ujutro sat-dva, i odmah izletio iz kuce, zut kao limun, ali srecan i blazen, kao da su mu svi zivotni snovi ostvareni. Veselio se s Osmanom Vukom! I svakome je to pricao.


Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane, to je za njega daleko koliko i pašin konak, slucaj ga je doveo do te neocekivane srece. Osman Vuk je bio došao da mene pozove na to bajramsko slavlje, ali su mi Tijanine zloslutno skupljene obrve ubile svaku volju za veseljem. Nikad nisam bio, ne moram ni sad, tješio sam se, kad mi ništa drugo nije ostalo.


Mahmut je slušao, kao u zanosu, i sigurno mislio da sam jado koji ne zna šta je pravo muško veselje, niti cu ikad saznati, kad odbijam poziv koji bi svako prihvatio, ako je pravi covjek. Ja, eto, nisam pravi covjek, i predlozio sam Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta, on to voli, a i za društvo je bolji od mene.


Mahmut me pogledao zahvalno, Osmana s nadom, uzbudjen kao djevojka kad se nada da ce je isprositi, a kad je Osman pristao, nešto mu je zaklokotalo u grlu, gotovo se zagušio zbog te pocasti, ali se brzo pribrao i dostojanstveno zahvalio na pozivu.


Zacudio sam se, pošteno da kazem, što ga je Osman pozvao, ali mi to nije bila najveca briga. Izašao sam s njim, da ga upitam, zar nece pokušati da spase Ramiza, veceras bi baš bilo zgodno, svi se vesele, a on se samo nasmijao: - I ja se veselim.


Ostao sam zbunjen, a Osman je otišao smijuci se.


Mahmut mi je sutradan pricao da je pijanka bila nevidjena: dzaba, za pice treba da se nadju pravi ljudi. Sile su, nema šta, narocito Osman, ali je dobro što su i njega, Mahmuta, pozvali. Pokazao im je kako se pije, polako, dugim gutljajima, s jezika a ne iz grla, ne naiskap, to je prosto, i ne moze se dugo izdrzati. Doduše, poslije je i on pio naiskap, i srkao iz tanjira, kao corbu, ali to je bilo pred zoru, kad su pamet izgubili, svi osim Osmana. Mahmut ih je naucio i kako sviraci treba da sviraju, tiho, gospodski, da se cuje samo do kucnih vrata, da ulazi u srce, da te davi u grlu a ne znaš zašto. Osman Vuk mu je priznao znanje, rekao da mu je veselje ljepše zbog Mahmuta, i sve ga grlio, grlio, kao brata, kao pravog prijatelja. A i taj Osman Vuk, nije vuk, vec arslan, on sve moze što iko moze a ne moze svako što on moze. Sve mu je novo, sve muzevno, sve veselo, i ono što zna i ono što kaze. Vilice je razvalio smijuci se i cudeci, i da je juce umro, ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. On je najvedriji, najzanimljiviji, najbolji, najpametniji, najhrabriji covjek koga je ikad vidio. A šta sve u njemu lezi, teško je i vjerovati. Svirao je na šarkiju a Ramo je pjevao, onda je on pjevao a Ramo svirao, onda je igrao neku cerkesku igru, Mahmut nikad ništa ljepše nije vidio, pa neku rumunsku igru, sa Zajkom. Oko ponoci došli nekakvi grmalji, pa hoce da pokvare veselje, traze da Ramo njima svira, naredjuju da se prekine igra, a Osman njima, tako i tako, sjedite i pijte, ne kvarite nam veselje, ne smetajte nam, ni mi vama ne smetamo. Oni, bezobrazni, ni opepeliti, davno su, vele, tutora sahranili, a ako mu se ne svidja, eno mu vrata, slobodna mu dzada, i sve tako, da se pobljuješ, a bogami, i prijete, vidim, svašta se moze desiti. Ali se s Osmanom ništa ruzno ne moze desiti. On ti ustade, pa polako, ama korak nece da pruzi, ni rukom brze da mahne, jok, vec kao da ima vremena za sve, pridje jednom grmalju, a grmalj golem, jedva je na vrata ušao, udari ga po desnom, udari po lijevom obrazu, onako izamaške, grmalj samo klece, Osman pridje drugom, išaketa i njega, a kako ga koji put udari, a njemu glava poleti, i odletjela bi da nije vezana za vrat, pa se vrati na drugu stranu, pola metra se odvoji, pa se opet nekako namjesti, šaka mu teška kao topuz, pa grmalj ne zna ni gdje je ni šta se s njim dešava. Onda jednome naredi da otvori vrata, a obojici da se gube i da nikad više u zivotu ne zavire ovamo, i bogami, uvukoše vratove, poslušaše ga, kao djeca hodzu, i klisnuše u mrak. A on se vrati u društvo. - Gdje smo stali? - veli, kao da ništa nije bilo. Tada Muharem Pjevo, oduševljen, poruci pjesmu, i htjede da plati, Osman samo izdrelji, oci, strah te u njih pogledati kad planu, srce ti se skupi ko oskoruša, a samo tren poslije, sunce iz njih zasija, pa veli Pjevi: - Veceras ne turaj ruku u dzep. A koliko je platio Zajki, koliko sviracima, koliko momcima, to samo on zna, svršio je to nasamu, gospodski, ali je para pogolema, vidjelo se po tome kako ga gledaju, kako se ponizno smiješe, kako se klanjaju, svi bi ostali; na nogama tri dana i tri noci, da je on htio. Ali kad cu kako mujezin uci sabah, dize se i veli: - Srecan vam Bajram, braco. I hvala što ste mi ucinili cast. I trijezan, kao da nije proveo noc u picu, oprostio se sa Zajkom, a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom, Bajram je, praznik, ljudi vec idu na molitvu, ne treba da im smetaju. Pratili su ih svirkom do mosta, na mostu su odsvirali još jednu pjesmu, ljudi su zastajali, iduci u dzamiju, a on se klanjao, s rukom na prsima, i cestitao im Bajram. Onda se poljubio sa svima iz društva, i s Mahmutom, u oba obraza, i otišao kuci. Mahmut je bio suviše uzbudjen da bi dugo spavao, dva velika djuguma prosuo na glavu, da dodje sebi od rakije i od velike srece, i dugo poslije toga pricao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noci.


Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka, nikad (nisam vidio kako se veseli, ali ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna, nimalo njegova. Ili je Mahmut nešto pogriješio, ili ja ništa ne znam o Osmanu Vuku.


Poslije mi se ponešto objasnilo kad sam cuo šta se te noci dogodilo u tvrdjavi.


Te iste noci, uoci Bajrama, neko je oteo Ramiza iz tvrdjave, i nekud ga sklonio.


Iza jacije nepoznati ljudi na konjima došli su pred tvrdjavsku kapiju, snazno udarili zvekirom i naredili strazaru da pozove dizdara, nose vazno naredjenje od valije. Kad je dizdar došao na kapiju, pokazali su mu pismo, i on je dvojicu pustio u tvrdjavu, drugi su ostali pred zakljucanim vratima.


Šta se nakon toga dešavalo, niko nije tacno znao, i moglo se samo nagadjati, kao što su nagadjali i oni kojima se sve dešavalo. Dvojica neznanaca savladali su dizdara u njegovoj kuli, udarili su ga nadzakom po glavi i krvavog ostavili na podu. Kljucara su savladali u njegovoj sobi kod ulaza u lagum. Onda su obojica došla do strazara na kapiji, kao da izlaze, on im je otvorio, i tada, kad se okrenuo, nadzak je pogodio i njega. On se prvi i osvijestio, mozda zato što je najmladji, ili što mu je glava najtvrdja, ili što su ga najlakše udarili, zatvorio otvorenu kapiju, digao uzbunu, izbudio pospale strazare, a onda su našli kljucara koji je došao sebi, ali je jedva znao šta se desilo, i dizdara koji je najgore prošao. Cijelu noc nije dolazio sebi, trljali su ga, polivali vodom, i sve uzalud, onda su mu stavili rakiju pod nos a nekoliko kapi kanuli u usta, i dizdar se probudio, ali nije mogao ustati. Na glavi mu je bila velika cvoruga, u stomaku muka, u tijelu slabost, u glavi nejasno sjecanje.


Ramiz je nestao iz tvrdjave.


Taj Bajram su ljudi zapamtili po tom dogadjaju.


Pricalo se, svuda, kao o cudu, o junaštvu, o smaku svijeta, prema tome ko je govorilo. Pronijela se vijest da je to ucinio Becir Toska sa svojim hajducima, drugi su tvrdili da je to djelo derviša hamzevija, treci su se samo cudili, jer je Ramiz bio prvi zatvorenik koji je otet iz tvrdjave. Jednima je to bio razlog da misle kako su ljudi postali gori, drugima da su hrabriji. A mozda je tacno i jedno i drugo.


Vlast se uzbunila. Velika je bruka što su razbojnici mogli uci u tvrdjavu, ali još veca što su o Ramizovu zlocinu obavijestili ne samo valiju vec i Portu. Kako ce sad javiti da ga nema? Kakva je to tvrdjava, kakvi strazari, kakva uprava koja ih drzi?


Ispitivali su dizdara i tvrdjavsku posadu, ali ljudi nisu znali ništa više od onog što su odmah rekli, i što je znao cio svijet. Dizdar, jedva govoreci zbog bolova u glavi, rekao je da je pismo zaista bilo od valije, s pecatom. Nije ga, doduše, docitao, jer su ga zlilkovci udarili po glavi cim je poceo da cita. Sjeca se samo naslova: Cestitom dizdaru, i ništa više, a bolje bi bilo da se ni toga nije sjecao, jer su mu pokazali pisimo, koje su razbojnici bezobrazno ostavili u njegovoj sobi, i upitali ga kako je mogao pomisliti da je valijino, kad bi i slijepac mogao vidjeti da je pecat krivotvoren, i ne baš narocito vješto, na što je dizdar odgovorio da i on sada vidi, ali onda nije vidio, zato što nije sumnjao, a i zbog slaba svjetla.


Svijet je znao i to da je vlast pitala dizdara zašto je nepoznate ljude pustio u tvrdjavu, zašto ih nije ostavio pred kapijom, a pismo (u kojem se zahtijeva da im preda Ramiza) procitao u sobi. Odgovorio je da su bili obuceni kao sejmeni, što su potvrdili i ostali, i da su mu rekli kako imaju da mu daju usmena uputstva, a najviše ga je prevarilo što su naredili da se kapija zakljuca dok oni budu u tvrdjavi i kako da pomisli na kakvo zlo, kad su njih samo dvojica, a u tvrdjavi deset naoruzanih strazara, osim njega. A još ce najprije biti da ga je prevarila nepojmljiva drskost tih ljudi. Najprije ce biti da je tebe prevarila tvoja glupost, rekli su mu ljubazno.


I tako, niko tacno nije znao šta se desilo. Ni ja, iako znam kako je pocelo. Ali, dalje od toga, sve mi je tamno.


Upitao sam Šehagu, kad sam mu cestitao Bajram, gdje je sklonjen Ramiz.


Pogledao me oštro, kao neprijatelja, i prezrivo, kao budalu.


- Odakle bih ja znao? Zašto mene pitaš!


Vidio sam koliko sam zaista glup, i koliko sam im nedorastao.


A ne bih Šehagu ni pitao da me Osman Vuk nije zaobilazio kao da sam šugav, i kao da me nikad u zivotu nije sreo, ili je cuo o meni samo najgore.


Sve sam domišljao sam. Dobro, Šehaga je dao pare, a Osman je platio ljude, ko zna kakve, stare ratnike, hrabre a siromašne, ili hajduke iz šume, ili razbojnike, ili zlikovce koji se niceg ne boje kad treba da dodju do novca. Onda je priredio veselje u Zajkinoj mejhani, s velikim društvom, sa sviracima, s Mahmutom koji ce sve pricati, sa sejmenima koji su cijelu noc nailazili i castili se, s pasvandzijama, s pijanicama, s nocnim sovama, i ostao je od sumraka do zore. Svi to mogu potvrditi, i oprati ga svake sumnje, ako bi nekome palo na um da posumnja u njega.


Ali, koga je potplatio u tvrdjavi? Strazara? Ali strazar nije vazan, i mogao je baš te noci ne biti na kapiji, a i da je bio, nikoga ne bi smio pustiti bez dizdarove dozvole. Ne, nije on, a udarac po glavi dobio je besplatno.


Onda je dizdar? Njegova mala plata i dosadna sluzba, jer nikad ne smije napustiti tvrdjavu, sigurno su dozlogrdili starom ratniku, i mogao je pristati na sve, ako bi mu pristojna nagrada omogucila da se riješi tvrdjave, u kojoj je zivio kao i zatvorenici. A mogao je i da se ozeni, da okuša ono što su svi ljudi cinili, a što on nije mogao. Nije morao znati ljude koji ce doci, i sigurno je govorio iskreno da su mu bili nepoznati i da ih nikad nije vidio. Dogovarajuci se s Osmanom, vjerovatno je zelio da otmica bude ubjedljiva, i prisitao je, ne, zahtijevao je da ga otmicari udare, ne baš prejako, malo, koliko da se moze opravdati. Ali, zašto su ga udarili onako krvnicki? Da li im ruka ne zna za malo, ili su zeljeli da dokaz bude što ubjedljiviji, ili su naplatili ko zna kakav dug, tek, dizdar je jedva glavu izvukao, i da je znao kako je teška zlikovacka ruka, mozda ne bi pristao na ovaj posao. A mozda i bi, jer šta je jedan jaci udarac i nešto teza glavobolja prema sreci koju je tako platio! Ovoliko koliko je vjerovatno dobio od Osmana, ne vjerujem da je zaradio cijelog zivota, a bilo mu je krajnje vrijeme da shvati kako se ne moze mnogo zaraditi pošteno. Doduše, kad je ustao, a lezao je nedelju dana, glava ga je boljela kad god bi se naoblacilo, i kad je bilo vlazno. I kad bi poceo štogod da misli. Ali ga više nije boljela glava zbog drugih stvari, koje su ipak vaznije od glavobolje. A razmišljanja se lako odrekao, zato što mu zaista nije potrebno, i zato što se sjetio kako je cijelog zivota mislio uzalud. Poslije nekoliko mjeseci dao je ostavku, kad mu je umro stric i ostavio mu neko nasljedstvo, kako je tvrdio, mada se svako cudio što je njegov stric krio da ima išta. Ali, ko se moze zakleti da zna sve o ljudima? Kupio je malo imanje kod Kozje cuprije, ozenio se mladom udovicom bez djece, i obradjujuci posnu zemlju a naslanjajuci se na plodnu zenu, stekao malo imetka a mnogo djece. I stavljajuci isjecen sirov krompir na celo, kad bi ga zaboljela glava, da ga podsjeti da onu srecnu noc, zahvaljivao bogu što se sudbina jednom u zivotu i njega blagonaklono sjetila, da mu plati za toliku poštenu sluzbu zemlji i caru.


Tijana je u dvorištu cula o Ramizovom bjekstvu, a ja sam joj ispricao sve što sam znao. Prvo joj je palo na um da se zabrine:


- Da tebe ne upletu?
- Ko da me uplete? Šta sam ja kriv? I kako da me upletu? Ne znam ni kako se desilo.
- Jesi li siguran da ti ne moze biti ništa?
- Siguran sam. Igru igraju veci od nas.
- Veci igraju, manji placaju.
- Ovaj put nisi u pravu.
- Daj boze. Samo ti nikome ne pricaj to što znaš.
- Nisam lud.


Onda se sjetila Osmana Vuka i pocela da se divi:


- Izgleda kao hajduk. Samo je on to mogao uciniti.


Pobunio sam se, zelio sam da ga sklonim s puta:


- Dopao ti se taj hajduk. Samo zato što je rekao da si lijepa.
- Hajde, ne luduj.
- On to kaze svakoj zeni.
- Baš me briga!
- A otmicu nije on izvršio. Cijelu noc je pio.
- Mozda je izašao, pa se opet vratio.
- Nije se ni maknuo iz mejhane, sve do zore.
- Ko je onda?
- Ne znam.


Nije izveo Ramiza iz tvrdjave, ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. Nisam htio da joj to kazem, uvrijedilo me njeno oduševljenje. Ali je istina. On radi ono što hoce, uzima od zivota što mu se svidja, pametan je da smisli sve što mu treba, a površan da bi mislio o razlozima i posljedicama. Da su otmicari slucajno stradali, njemu bi bilo svejedno. On misli samo na sebe. Zivot je za njega radost, uzivanje, pustolovina. On je vjetar, podnevno sunce, proljetna kiša, on cini svoje, on zivi, kao priroda, drugi uzmu od njega što mogu, što on dopusti, ne obazire se ni na koga, i ide svojim putem koji ne vodi nikud. On ne sanja, vec budan, i zedan svega, ide kroz zivot, ne zeli vec uzima, ne brani se vec napada.


Ali zašto je ovo ucinio?


Sve je smislio, zaklonio se, zaštitio, stotinu ociju naveo na sebe te noci, a sve se dešavalo kako je on htio. Nikome ni na pamet nece pasti, nije ni poznavao Ramiza, zašto bi se izlozio opasnosti?


A poduhvat je zaista opasan. Ako bi otmicari bili uhvaceni, sigurno bi ga otkrili, a onda mu ni Šehaga ne bi pomogao.


Zašto je pristao? Sam nema ništa od toga, mladic ga se ne tice, a ne vjerujem da bi se zrtvovao i za koga. On sluša samo svoju misao, i slijedi samo svoju zelju. Mozda se upustio iz prkosa, zbog nemirna duha, da ucini nešto neobicno i opasno, da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca, smijuci im se i navodeci ih na pogrešan trag. Ni na kakav trag! U mrak. Jer traga nije bilo, kao da je duh prošao.


Znao sam ponešto o junacima, kukavicama, lopovima, siledzijama, sanjarima, otmicarima, plašljivim cinovnicima, sujetnim pisarima, ali o ovom gradskom hajduku nisam znao ništa. Sve što sam o njemu mislio, ostajalo je nedovoljno i sakato, i uvijek se moglo pobiti drugom mišlju.


Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan, nocu sam se dugo prevrtao bez sna, slušajuci kako pekarski radnici, pjevaju, sigurno pijani, i kako vjetar duva s Trebevica. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog Osmana. Bio sam uvjeren da se šalio, da me varao, kad je rekao da ce se te noci veseliti. Pocece da pije, i ostavice društvo, da svrši posao koji mu je dao Šehaga. I opet ce se vratiti, i svi ce potvrditi da nikud nije izlazio. Tako je mislila i Tijana, poslije.


Odredjivao sam vrijeme kad ce Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i, zamišljajuci stotinu prepreka, pomicao ga dublje u noc. Sad ce! Ali su se tada na ulici javili neciji glasovi, necija pjesma, prisilivši me da odgodim pocetak. U ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije, ucio je Salih Tabakovic, u nevrijeme, ni za koga, cudno, kao da jauce, vice u tamnu noc svoj strah i izgubljenost. Zavijao je kao pas, zbog nekog uzasa koji je samo on znao, a cinio je to desetak puta godišnje, kao što je Šehaga pio, podsjecao je ljude na nesrece, na prazninu zivljenja, na smrt. Taj prestravljeni krik, i vjetar što je jecao, u naletima, izdvajali su ovu noc izmedju drugih, i ovaj cas izmedju ostalih. Sad je vrijeme, ponoc, vjetar, tama, puste ulice, strah nad gradom. Da li ce Osman udariti halkom na teškoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamišljenog zvuka, jedinog od covjeka u tom trenutku noci. Je li strazaru javljeno za njegov dolazak, ili ga mora savladala?


Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamršeno klupko opasnosti, strke, krikova, uzbuna, junaštva, ali su iz te guzve, koju se nisam usudio da rasplicem, Osman i Ramiz, nekako izlazili, odlazeci u noc, jureci na konju, lebdeci na oblaku, gubeci se u tami.


Pa sam se opet vracao na pocetak. Strazar je viknuo na uzbunu, prije nego što je Osman uspio da išta ucini, u tvrdjavi su se upalila svjetla, u gradu je usamljeni covjek vikao svoj strah u mracno nebo, a ja sam tonuo u san, odnoseci sa sobom s ovog svijeta, srecan, samo sjenku dvojice hrabrih konjanika.


Kad sam se probudio, sjetio sam se da Osman sinoc nije ništa ucinio za Ramiza, prece mu je bilo veselje.


A onda sam saznao da je otmica izvršena!


Samo što sam doruckovao, došao je Mahmut. Ništa nije znao o Ramizu ni o bjekstvu iz tvrdjave, niti ga se mnogo ticalo, kad smo mu rekli. Bilo je vaznijih stvari o kojima vrijedi misliti. O veselju u Zajkinoj mejhani, prije svega. Je li Osman izlazio? Ne, nikud nije izlazio. Kud bi izlazio?
 
IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
Zbunio me, sasvim. Strahovao san za Osmana cijelu noc, a on je cijelu noc presjedio u mejhani. Šteta što Tijana nije to cula, ali je baš tada izašla da primi dvije korpe djakonija koje su donijeli Šehagini momci. Korpe je vratila, zdjele ostavila.


- Poslao Šehaga - rekla je zbunjeno, mozda zbog neocekivane paznje.


Mahmut je klimao glavom, s priznanjem, ali ga se i to malo ticalo.


- Sigurno se Osman sjetio - rekao je, i nastavio da prica, i opet o Osmanu Vuku, kakav je covjek, kakav prijatelj, nekoliko puta je ponovio kako mu je drago što se upoznao s Mahmutom, kako su se poljubili u oba ohraza, u oba!


Ucinilo mi se da je, pricajuci i ponavljajuci ono što je vec rekao, postajao sve cudniji, sve tuzniji. Pogled mu je zamišljen, glas tih.


- Jesi li umoran? - upitao sam, ga. - Ili si nešto tuzan?
- Tuzan? Šta govoriš? Zašto bih bio tuzan!
- Covjek moze da bude tuzan poslije velikog veselja.
- Moze, znam. Ali nisam.


Cak se i nasmijao, da pokaze kako je veseo, i odmah, bez prelaza, samo što je predahnuo, rekao da je jutros išao da cestita Bajram Osmanu, ali ga momci nisu pustili.


- Kazite Osmanu da je došao Mahmut Neretljak - naredio im je.


Jedan momak je otišao, i uskoro se vratio.


- Nema Osmana - veli.
- Kako nema? Eno, glas mu cujem.
- Nema, nije kod kuce.
- Vi ste bezobrazni, vi ste takvi i takvi - izgrdio ih je razljucen. - I da znate, sve cu reci Osmanu. Neka zna kakve momke ima, cak ni prijatelje njegove ne poštuju!


Uzalud, nisu ga pustili. Cak su ga gledali podsmješljivo, lupezi!


Hodao je ispred kapije, hodao ulicom, cekao da vidi Osmana, ukocio se od hladnoce, ali nije docekao.


Ljudi su ulazili na cestitanje, momci su ih sacekivali, s rukom na prsima, cuo je Osmanov glas negdje iz kuce, ali nije mogao da ga vidi.


Pokušao je još jednom. Otjerali su ga.


Vratio se, ojadjen zbog drskih momaka.


Zao mu je, Osman ce misliti da je neuctiv, da je zaboravio prijatelja, ali šta moze, nije kriv, objasnice mu, izvinice se, valjda se nece naljutiti.


Eto, nisam se prevario, zaista je tuzan.


Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi.


Zar ce cijelog zivota ostati dijete, i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne moze da dopre? Mi mu nismo dovoljni, svojom sirotinjom neprestano ga podsjecamo na njegovu. Blistavi Osman, vladar zivota, do juce mu je mogao biti samo san. Sinoc su postali prijatelji. Šta se to jutros desilo? Uvjeravao je sebe, provjeravao sjecanje, sve je zaista bilo, ništa nije izmislio, nije mu se ucinilo, Osman ga je grlio, nazivao prijateljem, u oba obraza poljubio. A jutros ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram, i mnogo su se ogriješili o njega, iz zavisti, iz zlobe, iz neprijateljstva koje sluzincad osjeca prema svakome.


Samo Osman nije kriv!


A svakome ko nije zaludjen, to bi prvo palo na um, i poslao bi ga do djavola, ako ima malo ponosa. Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da stvarno bude ono što mu je drago. A nije mu potreban ponos, vec prijateljstvo.


I kud baš da naleti na Osmana koji ocarava ljude, i koristi se njima, odbacujuci ih kad mu više nisu potrebni!


Osman je hladna pecinska stijena, Mahmut prebijeno mace, zeljno topline. Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi krvari.


Šta da mu kazem? Ludo, dodji sebi! Ili: jadnice, zaboravi!


Smiješan je i zalostan, i ne znam da li da ga zalim ili psujem.


- Samo da se Osman ne naljuti - rekao je zabrinuto.


Otišao je toboz veseo, ali me nije prevario. Pece ga daleka sumnja, makar je i odbijao.


Hoce li dugo tugovati, ili ce uskoro zaboraviti? Zivot mu je duga niska prevarenih ocekivanja, valjda se navikao na razocarenja.


- Nisam mu sinoc ucinio uslugu - rekao sam Tijani kad je Mahmut izašao.
- Lud je, i umrijece lud - odsjekla je ljutito. - Treba li sad da placem što ga je Osman istjerao? Eno mu zene kod kuce, što ne sjedi s njom!


Na tri coška je danas, cetvrtom ni traga!


Najbolje je da svoju ljutinu oduši sama, bez mene, pomislio sam, zato sam rekao da idem do Šehage, da mu cestitam Bajram. Racunao sam, ne govoreci to, da cu tako uciniti ono što je red, a izbjeci cu da se na mene neduznog sruci oluja. Jer, vidim, munje sijevaju.


- Hoce li momci, i pred tobom zatvoriti vrata? - upitala je zubato.
- Šehaga me pozvao, nezgodno je da ne odem. A ako me i ne puste, necu tugovati kao Mahmut.
- E baš crkoste za njima! Kako vas nije stid!


Nisam htio da pitam ko su to oni. Mozda hajduci, kao Osman, mozda bogataši, kao Šehaga. Ako misli tako, onda je to uvreda. A mozda su oni svi koji su izvan ove sobe, sve što nije ona. Ako tako misli, onda je to ljubav.


Primio sam ovo što mi je povoljnije, poljubio je u obraz, da pokazem kako njene rijeci nisam shvatio kao uvredu, i izašao bez zurbe.


Kod Šehage je bilo mnogo svijeta, kuca je puna i ziva kao han. Na kucnim vratima sam sreo Osmana, ispracao je Zafraniju. Napravio se da me ne vidi, ili mu je svejedno što me vidi.


Šehagu sam sreo u hodniku, upravo je ispratio kadiju. Zar njemu svi dolaze na noge? Ne vole ga, ali dolaze. Ni on njih ne voli, ali srdacno zahvaljuje na posjeti i poziva da opet dodju, bice mu drago.


Znam kako mu je drago!


Sjetilo sam se i nasmijao u sebi, s uzivanjem: kad bi znali da se sinocnja otmica desila po Šehaginom naredjenju, da li bi se ovako ljubazno smješkali, skrivajuci šta misle i šta stvarno zele jedan drugome?


Prišao sam, kad je ostao sam, cestitao mu, poljubivši ga u ruku. Mislio sam da cemo se poljubiti u obraz, kao jednaki, svejedno što nismo, ali sam po ukocenom drzanju osjetio da ne zeli prisnost sa mnom. Mozda zato što je medju nama vazna tajna, i drukciji odnos nego medju ostalim ljudima. Ili primam privid za stvarnost, kao Mahmut.


Ne, naše je ipak drugo. (Uzalud, covjek je nepopravljiv, i najcešce laze sam sebi, i ne znajuci to.)


Upitao sam, ne zeleci da me odvoji, šta je s Ramizom, gdje je sklonjen?


Odgovorio je bez osmijeha:


- Odakle bih ja znao! Zašto mene pitaš?
- A koga da pitam?
- Nikog.


Pa se osmjehnuo, naknadno, i uveo me u jednu sobu, medju mladji svijet. Mladji i nevazniji. Moje se uvijek zna, a znace se i kad ostarim, kao Mahmut. Srecom, svejedno mi je.


A imao sam i precih briga: mislio sam na Šehagin odgovor. Zastidio sam se i naljutio, zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja, naljutio i na sebe i na njega. Mozda ima pravo, ne treba pitati, narocito u ovom casu, stotinu ušiju moze da cuje, ali je to mogao reci drukcije, manje oporo, manje uvredljivo. Zar nam uvijek moraju pokazati da su viši od nas?


Sjedio sam namracen i srdit, i slušao razgovor koji sam jedva razumijevao.


Šta cu ja ovdje? Zašto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio sam Šehagu da spase Ramiza, zar mi to nije dovoljno? Ucinio sam više nego što sam mogao i u snu zamisliti, šta hocu još? Da pricamo o dobrom covjeku, da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo, da likujemo nad bezobzirnim ljudima? Zaista, smiješno.


Ovo je drugi svijet, dalek i nerazumljiv. Ucinili su, i gotovo! Ucinili su, i šta treba o tome pricati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono što dozivimo. Oni djeluju i zaboravljaju. Priznajem, njihovo je mudro, moje glupo. Ja sam ponosan i oduševljen zbog hrabrog djela, oni su izvršili hrabro djelo, i cute. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela, zato ih i ne puštamo lako iz usta i iz srca. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih tajni. Sve je kod njih tajna, kod nas tajni nema. Mozda se po tome veliki svijet i razlikuje od nas. Ništa znacajno se ne moze uciniti javno. Javno se laze, javno se govore velike rijeci, javno se pokazuje spoljini izgled, javno se vrši nasilje. Vazne stvari, dobre ili rdjave, cine se tajno, one se pripemaju dok mi slabašni spavamo a kad se probudimo, cudimo se: odakle to najednom!


Kad sam se umorio tim naivnim mudrovanjem, sveteci se i njima i sebi, poceo sam da slušam razgovor mladih cinovnika.


Govorili su o sinocnoj otmici, šegaceci se. Ni tvrdjava više nije tvrdjava, rekao je jedan. Nekad je bila sigurnija nego grob, sad je han na raskršcu. Svratiš, kao taj Ramiz, malo posjediš, odspavaš ako hoceš, odmoriš se, pa izadješ kad ti dosadi. Razlika je samo u tome što se u hanu sve placa, u tvrdjavi je sve besplatno, i šteta što je tvrdjava visoko, na brijegu, pa se teško popeti, a baš bi bilo lijepo svratiti kad se umoriš od poslova.


Drugi je rekao da je tvrdjava postala nepotrebna, vazniji krivci mogu izaci kad god hoce, a nevaznije ne treba ni zatvarati. Zar ne bi bilo korisnije da se pretvori u magazu, za krompir i za zito? Prostora ima mnogo, a sve je suho, ništa ne bi istrunulo.


Treci se pitao: ko je mogao izvršiti otmicu? Ne vjeruje da je Ramizova majka, stara je, ne bi mogla onako dobro jahati, ne bi se mogla lako prerušiti u stasitog sejmena, ne bi mogla onako snazno udariti dizdara po glavi. Nije to ucinila ni, sirotinja koja ga je slušala u dzamiji, jer se sirotija ne sluzi lukavstvom, suviše je glupa za to, vec otvorenom silom. Nisu ni bogataši, koji bi za novac mogli iznajmiti tudju hrabrost jer svoje nemaju, a nisu zato što nikakvu korist od toga ne bi izvukli, i to otklanja svaku sumnju od njih. Ako bi neko pomislio da je umiješan neko ko zna kako se krivotvori pecat, kako se piše pismo dizdarima, kako se naredjuje, u ime koga se naredjuje, opet bi pogriješio, jer je Ramiz najgore govorio protiv ljudi koji to sve znaju. Zašto bi onda ucinili nešto protiv sebe? I tako, kad se zrelo razmisli, kad se sve uzme u obzir, otmicu nije izvršio niko. A ako je izvršilo nešto, on o tome ne moze ništa reci, jer se u nadnaravne sile ne razumije.


Bili su to pametni mladi ljudi, ali mi nisu izgledali suviše pošteni. Ne tice ih se mnogo Ramizovo bjekstvo, ali nisu na Ramizovoj strani. Nisu ni na strani svojih pretpostavljenih. Ismijavali su njihovu nesposobnost, u ime svoje sposobnosti, kojoj se ne dopušta da dodje do izrazaja. Da oni imaju pravu vlast, Ramiz ne bi izašao iz tvrdjave. Nije to receno, ali se podrazumijeva. Ovi mladi starci, koji ce svojoj gladnoj zelji za prestizom dodati sve što nauce od starijih, osigurace nam lijepu buducnost. Sadašnja vlast nam dopušta da placemo, ovi nece dopusititi ni to, pa cemo zivjeti vedrije. Sadašnji nam dozvoljavaju da budemo nezadovoljini, u sebi, cutke, ovi ce i to zabraniti, pa cemo zivjeti srecnije, jer je nezadovoljstvo najveca nesreca.


Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotme, opet, ko zna vec koji put, i izašao iz sobe. Da ne bih rekao štogod što ne treba. Sadašnji tuku, ovi ce kastrirati.


Pored Osmana sam prošao, ne pogledavši ga.


- Šta je to, ne vidiš me? - upitao je, smijuci se.
- Ni ti mene nisi vidio.
- Ne budi dijete! Nisam htio da te vidim, zbog Zafranije. Veliko je njuškalo.
- Znam.
- A vodili smo i zanimljiv razgovor. Znaš li šta sam ga upitao? Kako im se mogla desiti ona bruka u tvrdjavi? I kud da dignu toliku dreku oko Ramiza? A on me samo pogleda, proguta pljuvacku, i ocuta.
- A što nisi pustio Mahmuta u kucu?
- Kakvog Mahmuta?
- Bio je s tobom sinoc u Zajkinoj mejhani.
- Ah, onaj! Pa šta cu s njim u ovoj tarapani, ako boga znaš! Vidiš koliki je svijet. Ko sve nije bio! I kadija, i muselim, i muftija, i defterdar. Sve sam ih stavio da sjede zajedno. A znam, mrze se i grizu kao bijesne kucke. Baš da vidim šta ce biti, kazem sam sebi. A oni sjede na seciji, jedan uz drugog, kiselo se smješkaju, ponešto cak i govore, da ljudi ne vide šta je medju njima, a svako zna šta je medju njima! Muselim ne izdrza dugo, dize se, lijepo se, doduše, oprosti, i klisinu prvi. Kadija ostade duze, pa ode i on, zelen. Dzaba, ne mogu ti reci koliko sam se nauzivao!


Uziva i u tome, kaze, što svi moraju doci Šehagi na noge, iako znaju da ih Šehaga ne trpi. A dolaze zato što ga se boje. Znaju da je juce bio kod valije, znaju da ce i danas ici, na bajramsko cestitanje, a ko zna šta se uz cestitanje moze još reci. Umiru od straha da im ne naškodi, pa mu se ljubazno smješkaju, iako ih stomak zaboli kad ga vide. Boje se Šehage zbog valije. Valiji ne treba mnogo da bi ih uzeo na zub jer, kako se oni medju sobom mrze, tako svi mrze valiju. I valija njih. Da nije tako, jao si ga nama! Da su slozni, pojeli bi nas, ni košcicu nam ne bi ostavili. Spasava nas njihova medjusobna mrznja, bog je blagoslovio! Tako je uvijek, i svugdje, pa ostali ljudi nekako izvuku zivu glavu, jer njihova visi o koncu. Šehaga moze mnogo, moze toliko da ih sigurno groznica trese kad na to pomisle. Je li Šehaga prijatelj valijin? Ma jok, nema prijateljstva medju mocnima. Obojica tvrde da su prijatelji, tako im treba, ali nisu. Prijatelj je drugo, on ne zna šta je, ali nije ovo. Valija je duznik Šehagin. Veliki je rasipnik, a došao bez para, i Šehaga mu se našao pri ruci, ponudio mu novac, da ne oskudijeva. I nije oskudijevao, za kratko vrijeme je uzeo sto kesa dukata! U što je potrošio? Prvo, troši mnogo jer je lako dobio, a drugo, nije ni potrošio, odnijece tamo odakle je i došao. Dolaze s lakim tovarom, vracaju se otezali, s citavim karavanom. Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva poštenje. Ili se boje guzve i promjene, a valja zivjeti i kad te smijene, ili je polozaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene. Poslije su i pošteni. O vracanju duga ne govore ni valija ni Šehaga, valija zato što mu se ne vraca, Šehaga zato što mu se ne isplati, jer je s tim dugom valija manji nego što jest, Šehaga veci nego što jest. Bez duga bi valija bio jak kao grad, ali lakši za sto kesa dukata, a to je citavo bogatstvo, pa radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. Po tome se vidi kako je novac koristan, jer ako je vlast nevolja, pohlepa je cini snošljivijom. Kako se Šehaga ne boji da bi mu baš taj dug mogao doci glave, jer bi se valija tako oslobodio preteške obaveze? E, to je ono, što se ne bi oslobodio! Šehaga je pametan, i zna u kakvom kolu igra: lijepo je uzeo potvrdu od valije, potvrdjenu svim pecatima, i na sudu ovjerenu, da ce valija isplatiti sav dug u korist vakufa koji bi nosio Šehagino ime, za pomoc medresi i knjiznici, ako se Šehagi štogod desi, svejedno kojim nacinom i razlogom. Obojica tacno znaju šta to znaci, pa valija zeli dug zivot Šehagi koliko i sebi, i ucinice sve da ga zakloni od svih opasnosti. Tako su pozajmljeni dukati postali cudotvorna hamajlija koja ga cuva od zle kobi.
IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
- A štite li ti dukati i tebe?
- Štite, još kako.
- Onda niste baš veliki junaci.
- Pa ko je rekao da smo junaci? I kome je danas do junaštva?


Upitao sam i njega što i Šehagu: gdje je Ramiz?


Nasmijao se:


- Nije više u tvrdjavi.
- E, mnogo si mi rekao.
- Više ti i ne treba.


Izašao sam s mucnim okusom Osmanove price o mrznji. Kakav je zivot tih ljudi, kakvo prezanje bez predaha, izracunavanje svakog koraka i svake rijeci, naporno razmišljanje o mogucim potezima protivnika, kakva muka, kakva danguba! Kako malo vremena i mogucnosti za obicnu ljudsku misao i osjecanje, za brigu i o cemu izvan sebe i svoje ugrozenosti. Vidimo ih u snazi, u sili, u moci, a ne znamo za njihovu tjeskobu, za strah od svega, od sebe, od drugog, od veceg, od manjeg, od pametnijeg, od pakosnijeg, od vještijeg, od tajne, od sjene, od mraka, od svjetla, od krivog koraka, od iskrene rijeci, od svega, svega, svega!


Zar je onda cudo što su zli!


Da li bih se i ja upleo u te djavolje kucine da sam kojim cudom pošao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snašla, jer ni oni ne znaju da se moze zivjeti drukcije.


A moze! Bez hljeba ponekad, ali bez mrznje, bez stalne strepnje, bez straha. Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli, bezrazlozne radosti, jakog osjecanja, neodgovorne rijeci. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. I pripremam se, dugo, istina, za ljudski zivot u miru.


Njima je stalno u mislima onaj drugi, koga ne vole i koji njih mrzi, i onaj moguci, poznati i nepoznati, koji im sprema zamku. I stalno su u ratu, spašce ih muka samo smrt.


A meni je u mislima zena koju volim (zašto je bila ljuta?), i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. Gledam oduševljeno, kao da nikad nisam vidio, kako pada u gustim pahuljama, bjelinom pokrivajuci grad.


Beznacajne misli, beznacajna osjecanja, a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato, izgleda, da me svojom bezazlenošcu odvoje od njihova mraka.


Ulicom je išao Mahmut, polako, šljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim krpicama snijega.


- Kuda si pošao?
- Nikud. Hodam. Vidiš, snijeg.
- Goviorio sam s Osmanom o tebi. Kaze da mu je zao. Toliko je svijeta u kuci, da ne zna gdje mu je glava.


Obradovao se zalosnik, opet!


- Kako bi bilo da sada odem?
- Nemoj, velika je guzva. I ja sam ga vidio samo u prolazu. Uspio sam da ga upitam samo to što ti kazem.
- Onda, sutra?
- Najbolje sutra.


Moj Mahmute, i sutra ceš biti onaj, ni sutra te momci nece pustiti u kucu. Ali ceš makar zivjeti u nadi do sutra. Iako ti to ništa ne treba. Nismo mi za njih, i što se mene tice, hvala bogu!


I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao, koju je Mahmut prekinuo.


Prvi snijeg, tiha prica, ludo djetinjstvo, paucinasta sreca, san o lijepom. Izvešcu Tijanu, dugo cemo hodati ulicama koje ce snijeg zatrpavati, pricacu joj o djetinjstvu, ne, govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem zivotu. Hodacemo, bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se, bez razloga, s jedinim jedinim razlogom, što smo zivi i što se volimo. A kud ceš veci razlog!


Upravo se vratila odnekud sa Šehaginim posudama u rukama.


- Gdje si bila?
- Podijelila sam komšijskoj djeci sve što ti je Šehaga poslao.
- Dobro si ucinila.
- Sigurno da sam dobro ucinila. Milostinja mi ne treba.


Danas je njen dan gnjeva, izgleda. Zar je nije prošlo od jutros?


- To nije milostinja - rekao sam mirno. - Takav je obicaj.
- Mrzim obicaje koji me ponizavaju.
- Šta ti je danas?


Nije joj ništa, rekla je ledeno, ali šta je meni? Uvijek je sama, rijec ni s kim nema da progovori, (sve vec znam napamet!), a i ona je ljudski stvor, ne moze vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. I ne zna šta je toliko bogu skrivila da je toliko kaznjava, ni šta je meni ucinila da sam takav prema njoj. Odrekla se svega što je bila, zaboravila rodbinu, zaturila sve na što je navikla, pogubila prijatelje i poznanike, a sve zbog mene. Ja se nisam odrekao nicega svoga. Ja izlazim, imam svoje društvo, svoje brige, koje nisu njene, jer ih krijem, nema me po cio dan, bogzna kuda lunjam i šta radim, sve svoje znam i drzim, Bajram nisam zaboravio, ona ce svoje pozaboravljati i ostace pusta, kao strnjika. U srijedu joj je bila slava, Nikolj-dan, dvadeset godina je s porodicom bila zajedno toga dana, a u srijedu je presjedila sama, isplakala se sama, i ne zbog kucne slave, vec zbog svoje sudbine. Zašto nije rekla? Zar mora sve da kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu, o Ramizu, o Šehagi, a o njoj ne vodim racuna. Ona vidi na meni svaku promjenu, svaku sjenku kad predje preko mog lica, ja na njoj i u njoj ne vidim ništa. Navikao sam se na njenu paznju, više je i ne primjecujem, ali i ona je kriva, razmazila me, skriva od mene nevolje, nestašicu, cak i svoje neraspolozenje, samo da ne osjetim nikakvu tezinu. Pa bar da to vidim, ne bi zalila. Drugi muzevi igraju oko svojih zena, ugadjaju im, maze ih. Ona to ne trazi, kaze samo kako je kod drugih. A šta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam, nigdje. Jesam li je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam, nicim. Kao da je sluškinja, a ne zena. Muškarci su grubi i sebicni, pazljivi samo u pocetku, dok se ne naviknu, a kad zena poruzni, kao što je ona poruznjela, onda bjeze od kuce. Ona to zna, niko ne treba da joj kaze, vidi po svemu, ne volim je više, i ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. Ali to ona nece trpjeti, kao druge zene, otici ce, ništa nema i nikoga nema, a otici ce, kud bilo, bice sluzavka, ali ponizenje nece trpjeti.


Tako me izgrdila i za ono što sam kriv i što je zamislila da sam kriv, optuzila me za grijehe svih muškaraca, i zivih i mrtvih, okrivila me zbog poroka djedova i pradjedova, i zbog opšte muške pokvarenosti, koju ne treba dokazivati.


U pocetku mi je bilo smiješno, pa krivo, pa sam se naljutio, i na kraju nisam znao šta govorim, kao i ona.


Cekaj, vidi kako pada snijeg, govorio sam. Pa: šta ti je, zaboga! A onda: zar sam zasluzio da me toliko vrijedjaš!


Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve pošteno rekao kad smo se prvi put sreli, i ko sam i kakav sam, ništa sakrio nisam, znala je da je ceka sirotinja, i sad mogu samo da je zalim što se nije udala za trgovca ili zanatliju, bila bi ugledna i poštovana zena. (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet, pa sam lupao kao ludi Mujo u bubanj.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni ugled, pruzam joj samo ljubav. Ali to njoj nije dovoljno. Briga nju za moju ljubav, mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruškom. I šta hoce od mene? Kud da je izvodim? Da je vodam po Bašcaršiji, da je mladici gledaju? A za krsnu slavu, kako mogu znati, kad ni svoje ne znam, ni za Bajram ne bih znao da me Šehaga nije pozvao. Kaze da me razmazila; vidim kako me razmazila, grdi me kao da sam ne znam šta ucinio. Ja sam nju razmazio, pustio sam joj na volju toliko da uskoro necu smjeti ni iz kuce iskoraciti, treba još samo da mi stavi lanac na noge.


Poslije me bilo stid što sam svašta govorio, a još više što sam vikao, ali šta mogu, ludost je jaca od covjeka.


I dok su iz mene varnice iskakale, zbog nepravde, zbog moje dobrote koju mi ne priznaje, zbog ljubavi koju ne cijeni, dok sam pjenio, zaleci sebe, grdeci nju, u sobu je ušao Mahmut Neretljak.


Zastao je za trenutak, trepnuo zakrvavljenim neispavanim ocima, a onda klimnuo glavom, kao da se izvinjava: samo vi nastavite! I brzo izašao iz sobe.


Ta njegova smiješna zbunjenost, i nespretan pokret rukom, da ne prekidamo zbog njega, presjekli su moju ljutinu, oduzeli joj zamah i oštrinu. Nestala je odjednom, istopila se, uvenula, a ostala je nelagodnost. Mahmut se spleo, iznenadjen što se i mi svadjamo, a onda je htio da popravi, hrabreci nas da nastavimo što smo zapoceli, a što svi cine.


Zaprepastio se i pomirio u jednom casu, mozda razocaran što smo i mi takvi, mozda zadovoljan što ni mi nismo drukciji. A mozda je pozalio Tijanu, jer je našao upravo kad sam ja praskao a ona plakala, i tako sam ja u njegovim ocima ispao nasilnik, a ona zrtva.


Šta me se tice, uostalom!


Znam, kriv sam, prenagljeno sam buknuo, zar nisam mogao da precutim, da se nasmijem da je šalom prekinem, da je pozovem na snijeg? A nisam mogao da se uzdrzim, pogodjen nepravednim prigovorima. Naljutila se na nekog drugog, i naplatila se na meni. To nije pošteno. A mozda je stvarno nezadovoljna ovim zivotom. Onda me ne voli.


- Izgleda da me više ne voliš - rekao sam prijekorno.


Ali moj prijekor nije zestok, zbog nje. Sjedila je na sanduku, sklupcana, s bradom na koljenima, potpuno odsutna. Više bih volio da je bijesna.


- Kamo srece da te ne volim - šapnula je u pod.
- Pa šta ti je onda?
- Tuzna sam. Ne mogu ti reci koliko sam tuzna.
- Zbog cega?


Slegnula je ramenima, jedva se pokrenuvši, zaista tuzna, zaista nesrecna.


Ništa joj se nije desilo, rekla bi mi, sigurno. Kako onda moze biti tuzna nizašto, zbog sjecanja, mozda, zbog prošlosti, zbog nesigurnog trena, zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog što jest i što moze biti. Ali, eto, nismo svi isti, i moracu se, izgleda, navikavati na tugu bez razloga, s razlogom koji se ne vidi, zbog misli koja luta svojim unutrašnjim prostorima, zamorena svejedno cime, tuzna svejedno zbog cega.


Zao mi je, ne mogu da je gledam tako izgubljenu.


Sjeo sam do nje i zagrlio je, njezno, da je ne uznemirim još više. Osjecao sam je utišanu, duboko nesrecnu. Šta se to s njom desilo? Zašto sam bio tako grub?


- Jesi li vidjela? Snijeg pada.


Nije odgovorila, nije se okrenula da pogleda. Nešto je u njoj jace i vaznije.


- Mislio sam da prošetamo ulicana. Sve je bijelo.


I na to je ocutala. Dobro, pricekacu da nam tijela postanu bliza, Udaljili smo se dok smo vikali.


Onda je nešto rekla. Nisam razumio, glas joj je suviše tih.


- Šta to šapceš?
- Izgleda da sam trudna.
- Trudna? Stvarno?


Klimnula je glavom.


- Hvala bogu! Dacu ti muštuluk za tu vijest!
- Bojim se.


Glas joj je nesiguran, jedva cujan. Ali sad sve cujem, pogadjam.


- Cega se bojiš?
- Ne znam. Svega.


Zašto bi se bojala, rekao sam. To je zbog trudnoce, sve zene se boje. (Nisam znao da li se zene boje, govorio sam šta bilo, da je umirim.) Kad je prvi put nosila, zivot nam je bio tezak, pun uzbudjenja. Njena osjetljivost to nije mogla podnijeti. Sad je drukcije, zivimo mirnije, nije najbolje ali nije ni loše. Moze biti samo bolje, nikako lošije. I ja sam kriv za ono prije, ali me prošlo, necu više ponoviti ludost, kunem se. Nekad mi se cinilo da je nepošteno cutati. Sad cutim, i ne mislim da sam nepošten. Zbog nje. Ona mi je vaznija od svega, vaznija mi je cak i od poštenja, sva mi je briga i sva sreca. Ponio sam se ruzno, i grubo, ali zašto mi nije rekla ranije? Zašto je krila kad zna koliko cu se obradovati?


Htio sam da je umirim, i nisam joj rekao svu istinu. I ja sam se bojao njene trudnoce i njenog straha. Šta ce joj donijeti taj drugi crvic, rastuci? Hoce li je darovati bolom i mukama! Hoce li je hraniti sumnjama i crnim slutnjama?


Zato je i uznemirena, zbog tajne zacinjanja tog novog bica u njoj, zbog brige za njega i za sebe, zbog straha da se ne ponovi ono što je jednom vec bilo, samo sad mozda teze nego prvi put. Ko zna koliko se mucila misleci o onome što se ne moze domisliti, jer je skriveno i nepoznato, sama, i osjecajuci se zaista usamljena. Prigovorila mi je, mozda i ne znajuci pravi uzrok, optuzujuci mene za svoje muke. S pravom, na zalost, jer bi ih moja njeznost, da nisam bio slijep, bar umanjila, ako ne i odstranila.


Ona je mislila na trudnocu, ja na Ranmza, a vikali smo, izbacujuci nakupljenu gorcinu. Ona nije kriva, sav grijeh je na meni.


Ali svejedno, sad je lijepo, kad je sve prošlo, malo se stidim, mnogo je volim, oprostili smo jedno drugome teške rijeci, jer su smiješne, ugodno osjecamo toplinu tijela koja postaju sve bliza, zbog njene tajne i moga lakog kajanja, vrelina pekarske peci je samo naša, pored prozora praminja snijeg, da nam bude ljepše, nismo više tuzni ni nesrecni kao maloprije, iako je na njenom licu ostala tanana sjenka zabrinutosti.
IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
14.


Moc ljubavi
 
 
Pun dobre volje poslije tog objašnjenja, koje sam poceo šalom, nastavio srdzbom a završio stidom, trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu. Potrebna joj je moja pomoc.


Trudna zena je drugo bice, samo sebi nepoznato, bice koje pocinje da sluti skrivene tajne. Sve što je bilo potisnuto, budi se, izlazi iz zatvorenih skrovišta duše, namece se, zahtijeva da bude uzeto u obzir. I djeluje, nesaznato a jako. Ona ne vlada mnoštvom novih nepoznatih osjecanja, ne potiskuju ih više ni stid ni volja. Njena ljubomora je strah od ruznoce, njena naglost je potreba da se oslobodi unutrašnjeg pritiska, njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj. Krv joj sad drukcije kola, zlijezde drukcije luce, organi se drukcije ponašaju, mozak se drukcije grci. A sve biva bez njenog uticaja. Prepuštena je djelovanju jacem od svoga htijenja, i ne moze ga ni zaustaviti ni skrenuti. Zbog tajne u njoj, i svijet joj je tajna, a nesigurnost radja misao o smrti. - Ako umrem - govorila je, kao da kaze: ako nazebem.


- Ako umrem, kako ceš ostati sam?
- Ako umrem, hoceš li misliti na mene?
- Ako umrem, hoceš li se ozeniti? Ozenio bi se, sigurno. Bol za zenom je kao udarac u lakat, bol je zestok ali kratak. Svi se zene.
- Ostavi se takvih razgovora, molim te - pokušavao sam da je umirim.
- Hoceš li se ozeniti ako umrem?
- Necu se ozeniti - odgovarao sam, primoran, iako mi je smiješno.
- Zar si toliko nesrecan sa mnom da se više ne bi zenio?
- Umro bih od tuge, toliko te volim.
- Ne, opekao si se jednom, ne bi i drugi put. A mozda i bi, ne bi ni mnogo prošlo od moje smrti.
- A da li bi se ti udala ako ja umrem? - okretao sam na šalu.
- Molim te, ne šali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno.)
- Zašto? Ista je mogucnost i za tebe i za mene. Ali, pusti to. Zašto da mislimo o onome što ce biti kroz pedeset godina?
- Bice prije, mnogo prije. Predosjecam to. I bojim se.


Uzaludno je bilo govoriti razumno, njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma. Smirivao sam je njeznošcu, jedinim lijekom koji joj je mogao pomoci. Govorio sam najsmješnije rijeci, tetošio je, cuvao od napora, radio i što sam umio i što nisam umio, pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. Ganuto je plakala zbog moje paznje, smijala se zbog moje nespretnosti, ali se polako smirivala, jer više nije mislila da je napuštena.


Izvodio sam je uvece u šetnju, po danu nije htjela da izadje, bila je uvjerena kako se vec vidi da je unakazena trudnocom. Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato što se mogla slobodno naslanjati na moju ruku, po danu bi se stidjela. Tako se osjecala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen.


- Ti si najbolji covjek na svijetu - govorila je njezno, pokrenuta bogzna kakvim osjecanjem.
- Neki dan sam bio najgori.
- Sad si najbolji.


Mahmut mi je obazrivo rekao da griješim. Tijana je divna zena, ali opet, ne treba pretjerivati ni u cemu. Ako je sad naviknem na toliku paznju, šta cu poslije? Sve bi se u zivotu moglo izdrzati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pazljiv, ali zivot ne traje kratko, a ništa ti ne moze postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom casu slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ, a nemaš koga da psuješ, jer si sam sebe natovario. A onda, davno je receno, što bolest ne umori, to pokvari. Trudnoca nije bolest, ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti, boze oprosti. Osvetice mi se to, daj boze da on nema pravo, zajahace me zestoko, pa ce mi duša na nos izaci. A zene vole da vladaju, iz ljubavi ili bez ljubavi, svejedno. Ne kazem, muz treba da bude dobar prema zeni, ako neceš ti hoce drugi, a ako i nece, bolje je ljudski nego paski. Ali, malo strogosti nikad ne škodi. Kome to uspije, naravno. Jer, nekom ne uspije, i on govori onako, uopšte, kako bi bilo bolje a ne kako jest. A koliko on vidi i zna, kod mene ce ovako ostati zauvijek, a to, bogami, nije lako izdrzati.


Kad sam rekao, radi opravdanja, da se Tijana ne osjeca dobro, predlozio je da dovede svoju zenu, pregledace Tijanu, i znacemo je li dobro ili nije. Dok je bila zdravija, pomagala je zenama pri porodjaju, pa i sad dodju po nju, mole, kume, lakše im s njom, a sve zna o tim stvarima, kao ljekar.


Pristali smo, ako ne bude koristi, nece biti ni štete, i Mahmut je doveo svoju zenu koju do sad nismo uspjeli da vidimo. Da li se stidio nas, nje, ili sebe izmedju zene, Tijane i mene, kad se sretnemo, ne znam. Mozda je zeni lagao da smo ugledniji i bogatiji nego što jesmo. Ili je njegova zena toliko ruzna i nemoguca, kao što je govorio, pa se ustrucava da je pokaze, jer lakše podnose uši nego oci, ruzno je manje neprijatno kad se o njemu prica nego kad se vidi. Ili se boji da ne vidimo kako ga zena prezire.


Ne znam šta je od toga istina, ali mi se zena odmah dopala. Jedva je hodala na zadebljalim nogama, jedva disala od zaduhe, jedva govorila od umora, ali je govorila, veselo gledajuci malim ocima, zaraslim u salo. Prvo je rekla da je cesto slušala od Mahmuta kako je Tijana lijepa i dobra, pa je mislila da je ruzna i zla, jer on sve naopako vidi. I opet je naopako vidio, i pogriješio, jer Tijana nije lijepa vec prelijepa. A sigurno je i dobra, ništa na njoj nije šiljato, ništa pakosno, ništa skriveno, a smijeh joj je zdrav i veseo, kako odavno nije cula, i voljela bi da je sretne svako jutro, da joj dan pocne lijepo. Rekla bi, po njoj, da ni ja nisam rdjav, jer se zena prozli pored rdjava muza. A mozda bi Tijana ostala ovakva i da sam ja rdjav, jer joj Tijanine oci kazu da je ona dobra radi sebe a ne radi drugih. Iako od muza mnogo zavisi, muz je sud, zena voda. A opet, muz koji zeli sebi dobro, poslušace ono što mu zena kaze. Muškarci su djeca, cak i kad ostare. Zene su razboritije, znaju tacno šta je dobro za porodicu, nikad ne prenagle, triput razmisle, narocito ako imaju djecu. Jer samo zena zna s kakvom ih je mukom nosila, i uzdizala, muškarci misle da je to zenama zabava, i rijetko kad pomognu, cesto i odmognu, ali ne zato što su zli vec što nisu pametni. Ali, šta mozemo, rekla je, smijuci se veselo. Ludi su, i naši su, neka gu nam zivi kakvi su da su!


Mahmut je zmirkao kratkovidun ocima, i polako trljao cjevanice, ne gledaljuca zenu i njena dva zuba što su bjelasala iz šupljine usta.


Govori li to ona o njemu? Ako i govori, nicim ga nije uvrijedila, i niceg ruznog nema u njenim vedrim rijecima, cak ni skrivene zalbe.


Onda nam je rekla da izadjemo malo na vazduh, izašli smo i cupkali na uskoj verandi, braneci se od vlazne hladnoce.


- Jesi li je cuo! Prica, prica! - rekao je Mahmut rastreseno.
- Prica, ali pametno.
- E vidio bih ja tebe kad bi tu pamet slušao od jutra do mraka.
- Nisi kod kuce baš od jutra do mraka.
- Dosta mi je i ovoliko koliko jesam.


Pa smo zacutali, on misleci o svojim nepoznatim brigama, ja misleci o Tijani. Šta ce reci Mahmutova zena?


Šta moze reci, šta ona zna? Pomagala je mahalskim porodiljama, bajajuci, prepuštajuci sve bozijoj volji, pa su umirale ili ostajale, kako ih je sreca posluzila.


Šta me se tice šta ce reci!


- Dugo se zabavila - mahnuo sam glavom prema sobi, udarajuci nogom o nogu.
- Nije dugo, vec si ti zabrinut.
- Pa, zabrinut sam.
- Nemaš zašto. Zene su ko macke. Kad nas je Mahmutova zena pozvala da udjemo, prvo sam pogledao u njeno lice. Kakav joj je izraz, vedar ili lazno utješen? Vidio sam, blista od zadovoljstva. Onda je sve dobro, pomislio sam, srecan. A ona je divna zena, i zasta zna svoj posao. Tijana se smiješila zbunjeno.
- Ne moze biti bolje - rekla je Mahmutova zena, ponosno, kao da je to njena zasluga, i kucnula prstom u drvo.
- Tijana se brine - htio sam da cujem još koju rijec ohrabrenja.
- Svaka zena se brine. Ali ona nema zašto. Ti nemaš zasto da se brineš, srce moje, rodiceš, akobogda, ko od šale, vidim to odmah. A kako i da ne vidim? Koliko sam trudnica cuvala i pobabila, ni sama ne znam. A i ja sam cetvoro rodila, pa znam i po sebi.
- Cetvoro? - upitao sam zacudjen.
- Dvoje je zivo, dvoje je umrlo. Pogledao sam u Mahmuta. Zar nije govorio samo o kcerki?


Nije odgovorio on, vec njegova zena:


- Sin nam je u Mostaru, uci zlatarski zanat. Sad smo nas dvoje sami.


Pa se sjetila, i pogledala po našoj siromašnoj sobi:


- Tijesno vam je ovdje djeco. Šta kazeš, Mahmute, da predju kod nas?
- Šteta im je da ovo ostavljaju zimi. Vidiš kako grije pekara, ponekad i ja dodjem da se ogrijem.
- I za svadjanje nam je zgodnije, kad smo sami - našalio sam se, kasno se sjetivši da pogledam Tijanu. Srecom, i ona se smijala.


Nasmijala se i Mahmutova zena:


- Što se tice svadje, necemo vam smetati. A ni vi nama. Svadjajte se slobodno, poslije je sladja ljubav. Dobro, vidjecemo na proljece. Ovdje bi vani s djetetom bilo nezgodno. Kako ste s parama?
- Dobro.
- Nije dobro, sigurno. Ako vam usfali, ti kcerko, dodji do mene, naci ce se štogod. Nešto saleti Mahmut, nešto ja, nikad nema mnogo, ali mnogo ne treba ni vama ni nama. A dodji mi i bez toga, da se ispricamo, nemoj da camiš sama.
- Nisam sama. Ahmet je sa mnom.
- Onda ga istjeraj, muskarci ne treba da se vuku po kuci, a ti dodji!


Ostala mi je u vedrom sjecanju ta odlucna zena koja se nekako lako nosi sa zivotom. Sve je kod nje veselo i jednostavno. Stan vam ne valja? Predjite nama! Podijelicemo što imamo! Hocete da se svadjate? Zašto se ne bi svadjali! Hocete da se volite? Zašto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene, dolazile su mojoj majci, uvijek vedre, zanimljive, sigurne, najuravnotezenija stvorenja na svijetu. Te obicne mahalske zene su pronašle tajnu spokojstva, ne trazeci je. Sve ih raduje, ništa ne iznenadjuje, ne zele nemoguce, dobre su dok im ne staneš na zulj, zubate ako ih povrijediš, ogovaraju ali ne zavide suviše, jezicave su ali ce pomoci svakome u nevolji, znaju da je zivot tezak ali ne placu zbog toga, i uvijek ce išceprkati ponešto što je u njemu lijepo, a lijepo im je jednostavno, behar u bašti, kahva na brdu, svadbeno veselje u mahali, razgovori, dugi razgovori kad sve govore odjednom, uglas, najcešce pronalazeci u ljudima i stvarima ono što je smiješno. Štedljive su, jer nisu bogate; znaju za uzivanja, jer nisu siromašne. One su kao trešnjin cvijet, razvice se samo ako nije ni suviše hladno ni suviše toplo. Ako su siromašne, onda su mracne, neugodno zle, proste, cangrizave. Ako su bogate, onda su hladne, odvojene od svega, uvijek u strahu od otvorene šale i otvorene radosti, nikad jednostavno vedre.


I Tijanu je zatravila. Boze, kako je dobra, govorila je oduševljeno, kako je vesela, kako je zadovoljna. Sreca da je Mahmut naišao na nju.


Tijana je drukcija. Suviše je rano osjetila bol, samocu, nesigurnost. I moja majka je bila drukcija, neprestano u mislima za nesigurnim ocem.


Da li sam slucajno naišao na Tijanu, ili sam nesvjesno išao za majcinom slikom? Nisam znao, namirisao sam, unutrašnjim culom osjetio, ono što se ne moze izvana vidjeti. Vracao sam zeljeno djetinjstvo, izgleda.


Mahmutova zena je blagoslov bozji, ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. Mozda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. Mozda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjecanja. Bol i misao oduzimaju nam bezbrizan smijeh.


Ali, ne vjerujem da Mahmutova zena ne zna za bol i za misao. Izgleda da ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Cak ih ucine boljim. Ne znam kako to postizu, a volio bih da saznam.


Zacudio sam se što je otvoreno upitala Tijanu da, li nam štogod nedostaje. Kad je Mahmut ljut, kad mu ona ne da za rakiju, on namjerno uzme ponešto od poznanika, šta bilo, da osramoti i sebe i nju, da joj napakosti, i da je prisili da odriješi maramu s novcem koju krije u njedrima, jer bi on sve potrošio. Tijana je rekla da nam ništa ne nedostaje niti ovdje ima šta uzeti. Mahmutova zena je povjerovala, ili se pravila da vjeruje, ali su njih dvije poslije toga postale nerazdvojne.


Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni, ostace sat-dva, i vratice se u podne, da spremi rucak.


Zacudio sam se, pomalo mi je i krivo. Eto, ja joj nisam dovoljan, i uzalud sam obecavao i sebi i njoj da je necu ostavljati samu. Ona ce ostaviti mene. Odvaja se, polako. Ali je ipak prevladala razumnija misao, da je tako bolje, prohodace, potrebno joj je, ispricace se, razvedriti, nešto ce raditi, i nece misliti na strah i smrt. Bice manje razloga za svadju.


A šta cu ja raditi? Zelio sam da budem ovako slobodan, a sad ne znam kuda cu, ni šta cu sa slobodom. Nemam volje da odem u kafanu, ljudi pricaju uvijek jedno te isto, ja cutim.


Da hodam ulicama, kao budala? Bilo bi smiješno, suviše zaludno.


Da idem na rijeku, da gledam vodu, nije mi ni palo na um. Zato što pada snijeg, zato što ne osjecam potrebu, zato što ni od cega ne bjezim. Nisam više prazan, ne znam kakav sam, ali prazan i pust nisam.


Pale su mi, na um knjige, one nisu covjek sav vec ono što je u njemu najbolje, covjek odabranih trenutaka. S tim zivim covjekom koga nema, mozeš razgovarati, mozeš uzivati, a ne moraš mu se ni zahvaliti. Mozeš se s njim svadjati, a on nema mogucnosti da ti odgovori išta osim ono što je vec napisao. Mozeš se ponositi svojom pamecu, govoreci mu gluposti, strpljivo ce te saslušati. Mozeš ga ostaviti i preci drugome, nece se naljutiti. Srdacno ce te docekati, ako mu se vratiš, uvijek spreman da pocne razgovor s tobom.


Nisam otišao na taj razgovor, u biblioteku.


Sjetio sam se Mula Ibrahima, otici cu do njega, da vidim šta zna o Ramizu, da mu kazem kako kod Šehage nisam ništa ucinio, da govorim šta bilo, od ovoga svijeta, ne o vjecnim otvarima, ne danas, ne mogu bez ljudi, a on mi je najblizi, kakav je da je. Pomagao mi je dok je smio, htio je da pomogne i kad nije smio, i nije kriv što nije onakav kakvog bih ja zelio. I više zalim što nije drukciji nego što se ljutim.


U radnji sam zatekao Šehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se ucinio zanimljiv.


Šehaga mi je mahnuo rukom, Mula Ibrahim ni to. Slušao je šta Šehaga govori, zamišljen i ozbiljan. Šehaga se prekinuo samo za trenutak, da me pogleda, malo nezadovoljan što sam upao u ovo povjeravanje, rodjeno iz nekog saglasja medju njima, neke klime, neke potrebe, a sad se treba prilagodjavati trecem. Ali, izgleda, da mu je velika vojska rijeci postrojana iza cela, i mora da ih pusti, nestrpljive su, dosad je premalo rekao, i nastavice, zbog sebe, ne zbog Mula Ibrahima, ne zbog mene.


Trazio je samo razumijevanje, ili cutanje. Kod Mula Ibrahima ce naci oboje. Ja cu mirno cutati.


Covjek zeli moc (rekao je, gledajuci u Mula Ibrahima, koji je pazljivo slušao). Zato što zivi, što se krece, što se sudara s ljudima. A zeli da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snazan i vazan, da moze mnogo. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi, ne ovim ocima, vec onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, ocajanja? Ne znamo, i ne tice nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veci i od nas, kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u necemu pokaze njegova volja. Ni, mrav ne vidi covjeka cijelog, zbog svoje velicine covjek i ne postoji za mrava, vidjece samo prst, ili grancicu, ako mu preprijecimo put, osjetice potres ako rasturimo mravinjak. A covjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo covjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Nece. Sve ce ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas nece biti. Mnogo je tajni kojima se ne mozemo ni pribliziti, a kamoli ih razjasniti. A mozda je najveca tajna smrt, tajna i uzas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sacekuje nas na nekom cošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt cini besmislenim i zivot i ono što se u zivotu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne mozeš, a ništa ne mozeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, vec po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, mozda je neki sveopšti duh, nimalo slican našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne mozemo saznati, ne znaci da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, vec kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne mozemo cak ni naslutiti. Eto, i sam kaze: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne moze dokuciti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguce je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajuci ih da protrce kroz zivot, dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logicnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelic sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rodjenju, koja ce zivjeti svojim nepoznatim zivotom i poslije smrti tijela, ili ce se useliti u novorodjence, da nastavi svoje vjecno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se moze izgubiti sve covjekovo? Mora biti da zivot postoji po nekom višem nacelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!
 
IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
Slušao sam ne vjerujuci svojim ušima. Pa to je konacan slom ovog na izgled snaznog covjeka! On više ne vjeruje svojim ocima, ni svome razumu, ni svome iskustvu, ne vjeruje sebi ni ljudima, nema više snage da se nosi s bolom koji ga grize. Je li to zbog sinovljeve smrti, i zbog nemoci što nije mogao da ga spase od nesrece? Suviše mu izgleda surova, suviše besmislena ta smrt, i trazi joj razlog u volji izvan i iznad naše, a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga što se desilo. Suviše je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. Neka to bude od bogova, od svemirskog duha, od ma cega neshvatljivog! I to je surovo, ali je u sklopu nekog dešavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne mozemo otkriti. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo, duša je neumrla, i ta zla pogibija je samo nevazan tren u vjecnom trajanju, pominjace je s podsmijehom kad se njihove duše sretnu!


Da smo sami, da je to samo meni govorio, ne znam šta bih mu rekao. Mozda bih, uzasnut, kleknuo pred njega, preklinjuci ga da samo sacuva razum. Ili bih, placuci, sagao glavu pred njegovom mukom. Veca je nego što sam mislio.


Ali nije govorio meni, ja sam samo slucajno slušalac. Hoce li Mula Ibrahim štogod reci, ili ce ocutati. Jer, šta se moze reci na ovo ocajanije koje trazi utjehu izvan ljudske logike?


Dok je Šehaga otkrivao svoju krvavu muku, govoreci na izgled mirno, Mula Ibrahim je slušao oborene glave, kao da spava. Ali kad je poceo da govori, vidio sam da je pazljivo slušao. Ali me i on iznenadio. Prema onome što sam znao, izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja, i Mula Ibrahim se sluzio rijecima koje sam mogao ocekivati od Šehage, a Šehaga rijecima koje su, po mome mišljenju, mogle biti Mula Ibrahimove. Jedan, mocan, govorio je o nemoci ljudskoj; drugi, nemocan, govorio je o covjekovoj duznosti da ostane covjek! Šta je ovo? Jedan je blazio svoju nesrecu, trazeci joj viši smisao koji nece prihvatiti, drugi je odricao svoju slabost, hvaleci mušku hrabrost, koju nece primijeniti!


Tuzno je to njihovo odricanje sebe.


Mula Ibrahim se slozio sa Šehagom, da ljudi zele moc, i to nije ništa ruzno. Kad toga ne bi bilo, povecala bi se bijeda ovoga svijeta. Pokorni, utuceni, pomireni sa svojom nevoljom, svacije su roblje. Nije ista svaka zelja za moci. Jedno je zelja da se vlada ljudima, da se oni pokore, da se izazove strah, da se natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile; to je zahtjev za cutanjem, za poslušnošcu bez otpora, po pravu necije sile. Takva zelja za moci je nemoralna, ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. (Govori li on to o sebi i o meni, on je ponizen tudjim nasiljem, ja sam oštecen njegovim ponizenjem? On zali, on se brani, on optuzuje!) Sasvim je drukcija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjedjuje ljubavlju, koja podstice na sporazumijevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi, i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska, nije nevazan. Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice, mozda i postoji, ali je siguran da naše ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila, što ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci, u stvari, priznati svoje beznadje, i ne uciniti ništa da bude bolje medju ljudima. Svijet je postojao prije ljudi, postojace i poslije ljudi. Ali, šta se to nas tice? Neka o tome brinu bica koja ce tada ztvjeti. Mi svoju brigu ne mozemo prepustiti nikome, i moramo se uciti moci ljubavi, da od zivota ne stvorimo mucilište. Što se tice duše, i on je mislio o tome, jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog zivota i zbog nestanka u nepoznatoj tami vjecnosti. I razmišljajuci, ucinilo mu se da postojeci red covjekovog rasta i razvitka nije pravedan. Covjek se radja kao nevino dijete, koje ne zna ništa o sebi, o svijetu, o grijehu, o ponizenju, o prestizu, sve mu je novo i svjeze, sve mu je divno, jer mu je duhovni zivot nerazvijen. Poslije, ziveci, stice iskustvo, veoma dugo, veoma naporno, i cim potpuno sazri, javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren, ocajan, pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog što je u zivotu ucinio, jer to najcešce nije zelio, nezadovoljan zbog onog što nije ucinio, jer je to samo zelio a nije se usudio, izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno uplašen, bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po odlukama svoje ciste savjesti, ocajnicki misli o vjecnoj duši, o trajanju bez prestanka, o mogucnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. Tako završava neslavno, potpuno dotucen. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao starci, da polako postajemo sredovjecni, postepeno zaboravljajuci prvobitni strah od smrti, pa oslobodjeni mladici, dovoljno lakomisleni da ni o cemu ne mislimo suviše ozbiljno, pa bezbrizna djeca, a da umiremo kao novorodjencad, ne znajuci ništa ni o cemu, cisti kao zametak. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad ne moze biti tako, spas je u osvajanju ljubavi i covjecnosti. Tako se lakše zivi, i lakše umire. Ne tice ga se šta ce s njim biti poslije smrti, hoce li duša istrunuti zajedno s tijelom, ali ce se povuci da se odmara i da uziva, besposlena, ili ce, natrunjena i uprljana, biti poklonjena nekom novorodjenom djetetu, što bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. Ali ga se tice, i veoma mu je stalo do toga, da poslije njegove smrti ostane medju ljudima, ili makar kod jednog covjeka, cisto ime i lijepa uspomena. Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje. Ta zelja obavezuje covjeka i za zivota, da ne cini zlo, a ponekad da ucini i dobro. Misao o vjecnoj duši ne obavezuje ninašto, jer se o tome brine neka viša sila, ima šta covjek radio i ma kako zivio, pa ce se i duša okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta. Misao o covjecnosti je pravicnija i ljudskija. A kratak zivot mu ne smeta, samo ako je cist; ako je prljav, samo je više zla. Šta bi i sa duzim zivljenjem? Šta bi sa besmrtnošcu? To je najveca nesreca koja bi ljude mogla zadesiti. Ahasver je najnesrecniji medju svim ljudima. Zgrozi se kad pomisli na zivot bez svršetka, bez konacnog smirenja, bez straha ali i bez radosti, bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu što dozivljavamo. Treba sve prozivjeti, osvajajuci radost cistog zivota i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu izmedju dvije tajne.


- A gdje su ti ljudi? - upitao je Šehaga silovito. - Ovi s kojima zivimo, gori su nego vukovi. Rastrgace te samo ako posrneš.


Mula Ibrahim je odmahivao glavom, ne slazuci se sa Šehagom.


- Nisu svi ljudi takvi. Zli su isprednjacili, suviše se vide i osjecaju, zato mislimo da su svi takvi. A nisu!


Onda je pogledao na ulicu. Dva njegova pomocnika polako su šetala ispred radnje, s tovarom snijega na glavi i ramenima.


Zbog Šehage ih je poslao iz radnje, zbog mene nije htio! Sve što ucini, suprotno je onome što je goviorio. Zašto je onda govorio? I on i Šehaga? Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge, ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se zeli i ono što se mora?


Ovako kao što je govorio, Mula Ibrahim je sigurno zelio i da zivi, a onda se sve isprijecilo ispred njegove zelje, i u duši je ostalo samo prazno sjecanje na sebe nekadašnjeg, s dobrim namjerama, sacuvano u rijecima koje nece nikad postati djelo. Ali i ovo što je ostalo, lijepo je, iako ruševina. Ne znam cije je misli iznosio, ali su mi se ucinile vrednije od svega što sam ikad cuo, mada sam s nelagodnom sumnjom mislio, kako kukavicluk i covjecnost mogu zivjeti u istom covjeku.


Izvinivši se, Mula Ibrahim je izašao na ulicu, da porazgovara sa svojim pomocnicima, da ih još za nako vrijeme odstrani od radnje.


Šehaga je gledao za njim zamišljeno.


- Nema pravo. Pametan je, ali nema pravo.
- Meni je sasvim blisko ovo što je govorio.
- Zato što nemaš iskustva. Da znaš zivot kao što ga ja znam, da bolje poznaješ ljude, ne bi tako govorio. Zašto on tako ne zivi?
- Bogzna šta ga je slomilo.
- Ti za svakog imaš opravdanje.
- Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor?
- Došao sam zbog tebe, da te opet primi. Pa sam zaboravio. Ne znam zašto sam poceo ovaj razgovor. Slucajno. A mozda i nije slucajno. Nekad covjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna.


Došao je zbog mene, a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je što je mislio o meni, ali bih volio da me nije zaboravio.


- Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo?


Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog što zna, na glavu mu se popelo. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret. Zamišljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol, ne odvaja se lako od svog iskustva i od zemlje. Zašto je onda onako govorio? Je li zelio da svoju nemoc, neoprostivu pred drugim ljudima, opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se ne moze pomiriti s ljudskom surovošcu, kako moze prihvatiti neku drugu surovost, nepoznatu? Zar samo zato što je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je na izgubljenog stradalnika, na teškog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare, i trazi spas u gatanju. Navolja je što ima suviše zdravog razuma, da bi povjerovao u cudo. A nece da prihvati lijek, o kojem je govorio Mula Ibrahim, da se pomiri s ljudima, da kao zakon prizna ljubav, ne mrznju. Cinilo mu se da je lakše za krivca priznati boga nego ljude, ali ce u njegovom silovitom srcu ostati mrznja i na boga i na ljude, i ostace bol za sinom, i bijesno cudjenje zbog neshvatljive sudbine.


Ne znam je li ocekivao da mu nešto kazem, ali sam bio suviše zbunjen da bih išta rekao. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono što kazu, nije ono što cine, da li je ono što misle? Mozda to ni oni sami ne znaju. I šta bih mu mogao reci što on ne zna, s cime se nije mucio u mnogim besanim nocima? Cutao sam i zbog njegovih ruku, stegnutih u grcevit splet prstiju. On ne razmišlja, on se muci.


Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna. Zar je vrijeme nije nimalo ublazilo? Ili je ucinio nešto nazao sinu za zivota, i sinovljeva smrt ga je zauvijek onemogucila da ispravi krivicu. Ako je tako, onda je ovdje na zemlji saznao za pakao.


I dok sam cutao, razmišljajuci da li je konacna nesreca ili neostvarena plemenitost što ljudi neprestano pitaju kako treba zivjeti, u radnju je ušao covjek koji je zivio, ne misleci o tome. Osman Vuk. Ušao je s Mula Ibrahimom, nasmijan, stresajuci kapom snijeg s ramena.


- Pada! - rekao je veselo, kao da to niko ne vidi, i kao da je to najljepša i najvaznija stvar na svijetu. I kao da je srecan što moze nekome saopštiti radosnu vijest koju je donio, osmjehnuo se Šehagi:
- Jedva sam se sjetio da te ovdje potrazim. Imam nešto da ti kazem.
- Kazi!
- Volio bih nasamu.


Šehaga je prenio pogled s njega na nas, namjeravao je da bude velikodušan i da pokaze kako pred nama nema tajni, ali je ta plemenita misao bila kratkotrajna. Opet je sav od ovoga svijeta.


- Oprostite! - rekao je, osmjehnuvši se, i izašao s Osmanom pred radnju.


Ustao sam, njihove tajne me se ne ticu, razgovor nastaviti necemo, vrijeme je da podjem kuci, sacekacu Tijanu, ako vec nije došla.


Ali je Šehaga otvorio vrata i pozvao me napolje.


- Da cuješ ovo! Reci mu, Osmane.


Osman se nije zacudio, sigurno su se tako dogovorili, i ispricao kako mu je maloprije došao Zajko, mejhandzija. Ušao mu, veli, u mejhanu Avdija, sin Omera Skakavca, malo pijan, pa i tu popio, i poceo se hvaliti da zna ko je oteo Ramiza iz tvrdjave. Srecom, u mejhani je bio samo Mujo Dušica, hamal, ulivao je u sebe rakiju od jutros, pa nije znao ni sam šta govori, a kamoli šta govore drugi. Zajko je dao Avdiji još pica, i sad spava u mejhani, Muju Dušicu je nekako izgurao, on je mislio da ga to zena izgoni iz kuce pa se nije bunio, momku je naredio da cuva Avdiju i da nikog u mejhanu ne pušta, a on je pozurio da kaze Osmanu.


- I eto - rekao je Šehaga mirno - ako mladic zaista štogod zna, moglo bi biti guzve. Trebalo bi javitti starom Omeru Skakavcu, a ne znamo koga da pošaljemo. Da Osman ide, nije zgodno, Zajko ne moze, zbog mejhane a i ne tice ga se, a ne bi bilo pametno da uvlacimo druge ljude.


Uvrijedilo me što sa mnom igraju zmurke. Riješili su da to ja ucinim, ali da toboze sam odlucim. A i prica mi je nepotpuna, nešto kriju od mene. Zašto je Zajko došao baš Osmanu? Ali svejedno, ucinicu što ocekuju, mislili bi da se bojim. Pokazacu im da se ne bojim.


A bojim se. Srce mi je zadrhtalo kad sam se odlucio. I mozda sam baš zato rekao:


- Otici cu ja.
- Znaš li gdje stanuju?
- Znam. Na Bjelavama.
- Dobro bi bilo da ideš odmah.
- Zašto je Zajko došao baš Osmanu? - upitao sam iznenada, ni trenutak prije toga ne znajuci da cu to uciniti.
Šehaga se nasmijao:


- Mislio sam da neceš primijetiti tu prazninu u prici. Avdija je rekao da samo on i Osman Vuk znaju ko je izvršio otmicu.


Nasmijao sam se i ja:


- Praznina je povelika. I šta da kazem?
- Neka odu po Avdiju. I neka ga urazume. Idi slobodno. Ne bih tebe slao da je opasno.
- Zar izgleda da sam se uplašio?


Igrao sam junaka, što zaista nisam bio, ali me više nije strah. Oni su pomogli Ramizu, ja cu pomoci njima. Nije mnogo, nije ni malo.


- Ne zuri, pravi se da šetaš - posavjetovao me Osman.


Da li cu na sokaku sresti serdar-Avdagu? Nije ga bilo, srecom. Cini mi se da mi tajna, koju nosim u mozgu, viri iz ociju, da je njena sjenka na mome licu, da je otkrivam polozajem tijela i drukcijim hodom.


Drzali su me na odstojanju, sve krijuci od mene, sad su otkrili nešto od tajne, jer sam im potreban.


A snijeg je padao predano, kao i sve što se cini u pocetku, lijepio se za moja ramena, kiteci me bijelim krpicama, i hladeci moj nos i moje uzbudjenje.


Jesu li Šehaga i Osman sve svršili preko drugih?


Neko je sigurno otišao do starog Omera Skakavca, predlozio mu da sa sinovima izvrši otmicu, pogodio se za nagradu, poslije mu isplatio novac. Sad ja uklanjam moguce nezgodne posljedice.


Ali, ko je razgovarao s dizdarom?


Sa Skakavcima je lako, to je za njih posao kao i svaki drugi, mozda cak i jednostavniji od kradje konja u Posavini i Macvi, što im je, izgleda, glavno zanimanje. Mogli su pristati ili ne pristati, i sve bi se svršilo na tome. Oni ne vole ni duge ni kratke razgovore s vlašcu.


Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrši? Da je dizdar odbio, taj nepoznati ne bi dobro prošao. Sigurno bi se našao u lagumu s Ramizom. Ma ko bio, morao ga je dobro poznavati, da ga ne uplaši opasnim prijedlogom. Je li to ucinio Osman, koji bi bio spreman i da ubije, ako ne bi uspio u pregovorima? Ili sam Šehaga, cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili neko treci, koga nikako nisam mogao da zamislim, niti sam mu vidio slicnog medju poznatim ljudima. Taj bi morao imati osobine koje je teško naci zajedno, cestitost, da mu mogu vjerovati kao sebi, mudrost, da zna prici dizdaru a da ga ne uplaši i ne odbije, neustrašivost, da se ne boji posljedica zbog moguceg neuspjeha. Ko je taj covjek?


Da su meni slucajno ponudili, odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom. Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu, cinilo bi mi se da potpisujem svoju smrtnu presudu.


Ovo smijem, zaista nije opasno, dolazim kao slucajni prolaznik, izmamio me prvi snijeg, izrucicu tudju poruku, kao da ne znam o cemu govorim, ne mogu biti sumnjiv ni po cemu, cak i kad bi se saznalo. Eto, svaki posao nadje covjeka po svojoj mjeri. Moja mjera je sitna, kao i posao koji vršim. I više mu ne treba.


Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah, s ulice, vilama je skidao sijeno sa stoga, visok, mršav, zilav, raskopcane košulje, golih prsa, ogrnut kozuhom koji mu je smetao u poslu, pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na ramena.


Dva momka, sigurno sinovi, odnosili su sijeno u staju, iz koje se culo rzanje konja i nemirno udaranje konjskih kopita.


Starac me hladno pogledao oštrim crnim ocima kad sam mu prišao, ocima opasnim i nepovjerljivim, prijetecim kao vrh noza, ne bih volio da stanem pred njih kad planu, kad iz ovog zara, pod bijelom nastrešicom gustih obrva, bukne pozar. I sve je na njemu na oprezu, kao i oci, zgrcene ruke kojima je obuhvatio vile, u širok trokut rastavljene zilave noge, isturena košcata brada, stisnute usne.


Nije upitao zašto sam došao, šta zelim, koga trazim, cekao je, a odredice se kad ja kazem svoje. Ako bude nevazno, znacajno, opasno, sve ce docekati jednako i ucinice ono što mu je najkorisnije.


Zlokobno je to njegovo cutanje. Dok ne kazem, ja sam mu neprijatelj. Zato sam progovorio neupitan, istresavši u jednom dahu, Zajkovu i Osmanovu poruku.


Stari Skakavac me saslušao s istom prijetecom mirnocom, samo mu se izmedju bijelih vjedja ukazao oštar usjek, i ljutito pozvao sinove.


Istrcali su iz staje, s vilama u rukama, i gledali u mene prijeteci.


- Uzmite konja, dovedite onu budalu iz Zajkine mejhane. Napio se, svašta prica.


Sinovi su se odmah okrenuli, ocevidno razocarani što ja nisam krivac, i ušli u staju, po konje, a starac je nastavio da izvlaci sijeno ispod snijega. Nije me ni pogledao, ni zahvalio, razgovor je završen, ja sam ucinio svoje, on svoje, i to je svršeno. Sad mogu da idem.


I otišao sam, promrmljavši pozdrav, koji on nije ni cuo ni ocekivao, pošao sam natraške, da mu baš odmah ne okrenem ledja, zbunjen starcevom cutljivošcu i neprijateljskim pogledom kojim me pocastio prije nego što sam se okrenuo, uznemiren kao da sam bio u razbojnickoj špilji.


Odahnuo sam kad sam izašao na sokak.


Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve, umro bih od straha, izboden njihovim strašnim ocima.


S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti, da bi spasao dobrog covjeka!


Zar bez nasilja nema ni dobra?


Aratos vas bilo, sanjacu vas kao strašila! Hvala bogu što nemam nikakvih vaznih poslova, pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima.


Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji.
IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
15.


Otac i sin
 
 
A ono što se desilo tri dana nakon te posjete, uvjerilo me da svako treba da se drzi svoje staze, da ne skrece na tudju. Ne znam, doduše, koja je staza moja, ali znam koja nije.


Avdija Skakavac, najmladji Omerov sin, umro je iznenada, i danas mu je sahrana. Nije bolovao, bio je zdrav kao zdrijebe, zakovrnuo je naprecac, otrovan picem na koje nije navikao.


Otac i braca su ga sami otpremili, okupali, uvili u platno, i pozvali trojicu hodza da mu citaju molitve za dušu. Dan i noc je stari Omer prestojao nad mrtvim sinom što je, pokriven bijelim caršafom, lezao opruzen na sredini sobe.


Osman me pozvao da zajedno odemo na dzenazu, pred Begovu dzamiju. On mi je i ispricao sve o Avdagi.


- Pa oni su ga ubili - rekao sam uzasnut, sjetivši se ubilackog pogleda Omera Skakavca.
- Ne vjerujem. Mozda je zaista umro od prekomjernog pica.


Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. Cini to reda radi, ne zalazuci se mnogo.


Ne, ubili su ga, sigurno, to i Osman zna, cak me svojim pricanjem sam naveo na tu misao. Sad govori ono što treba da se kaze.


Tukli su ga, da mu utjeraju pamet u glavu, a istjerali su mu dušu iz tijela, ne zeleci to. Njihova divljina, strašna i bez Avdije, postala je još strašnija zbog Avdijine gluposti. A mladic je teško pogriješio, prekršivši njihov zakon cutanja, koji ih štiti kao zid, koji je njihova tvrdjava. Nisu voljeli da se hvale svojim djelima, nisu trazili priznanje za njih, nisu puštali glas o sebi. Avdija je progovorio, i doveo porodicu u opasnost. Htjeli su da ga urazume, da zapamti, da više nikad ne govori što nije za govorenje, da nauci, jednom zasvagda, da je sigurnost porodice svetinja. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno urazumili, jer tu rijeci ne pomazu, kad su se slozili da mu je zasad dosta te tvrde pouke, a teško je znati šta je za njih dosta, kad su ga pustili da se ispava, Avdija js zaspao zauvijek, izlijecen od nerazumnosti, poucen da nikad više ne progovori ništa, urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost.


Ubili su ga, a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. Onda sam ja kriv za njegovu smrt!


Zaprepastila me ta misao, zabola mi se u srce kao noz, toliko obespokojavajuca, da sam odmah poceo strasno da se branim.


Nisam kriv!


Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti moze ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da ce ga izgrditi, da ce mu zaprijetiti, da ce ga udariti, ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. A onda, u svemu tome ja sam nevazan, otišao bi neko drugi da nisam ja, i sve bi bilo isto.


Nisam kriv!


Nisam kriv, ponavljao sam usplahireno, ništa nisam kriv. Ali sam neprestano mislio na mladica, koga su braca i otac, pijanog, tukli, gazili nogama, izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. Ili su sacekali da se ujutro probudi, onda su ga izgrdili, on je mozda rekao nešto što ih je ogorcilo, i poceli su da vrše svoju porodicnu pravdu.


Šta se dešavalo u nekoj zatvorenoj sobi, u nekom mracnom podrumu, u njihovom mozgu, u njihovoj duši? Vjerovatno je cutao, jer i on je Skakavac, i to ga je dotuklo, nije htio da se pokaje, moglo je izgledati da još prkosi. Mozda je i prkosio, umiruci. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i raskidao zile, je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Mozda se zato nije pokorio ni zamolio za milost.


Bolesno sam zamišljao skršenog mladica, koga je unutrašnje krvarenje davilo, kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zaštitio glavu, nadajuci se još necemu. Ili se ne nadajuci nicemu. Ili ne misleci ništa. Ili misleci da je pravo što cine s njime, i zato je cutao, to je njihova porodicna stvar, zato ne treba ni jauknuti, da niko ne bi cuo. Ovo se tice samo njih, i nikoga više. I on, i otac, i braca, bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih.


A mozda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto, u malim i velikim zajednicama.


Mucno mi je od tog zamišljanja, od mnoštva uzasnih slika, pokreta, uzasa, krvi koja se lijepi za poludjele pesnice, kostiju koje se necujno krše, silovitog disanja od napora i od muke, sve do potpune tišine kojoj je ime smrt. A još mi je mucnije što sam tim zamišljanjem otezavao osjecanje svoje krivice. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. Desilo se sa mnom, i više to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti.


Kakav je ovo zivot, kakav svijet, u kojem cinim zlo, i kad mislim najbolje!


A cinim zlo i kad ništa ne cinim, ostavljajuci i zlo i dobro na miru. Cinim zlo i kad govorim, jer ne kazem ono što bi trebalo. Cinim zlo i kad cutim, jer zivim kao da me i nema. Cinim zlo zato što zivim, jer ne znam kako da zivim.


Slucajno prisustvujem zivotu, i sve što ucinim, nije moje.


Ubio sam covjeka zato što sam se pomaknuo, zato što sam rijec rekao. Ne poznajem ga, nikad ga vidio nisam, a znam, ja sam kriv što ga nikad vidjeti necu. I ne pitam se o njemu, zašto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave, je li mu dojadilo cutanje, je li zelio da pobjegne, je li zelio da kaze o sebi nešto lijepo, vazno, suviše je mlad, potrebno mu je ne samo djelo, vec i rijec o djelu, mozda samo rijec o ma cemu svome. Pitam se o sebi, zašto sam pristao da se umiješam u tudji zivot, ne misleci ništa, u zelji da pokazem hrabrost koju nemam, i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti, i pitam se, šta sam to rekao što je toliko razgnjevilo starog Omera, je li mi izmakla neka oštra rijec, je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka mladiceva, je li bilo štogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne, ništa od svega toga nije bilo, bio sam smušen, pomalo uplašen, pomalo uvrijedjen što me starac gleda kao neprijatelja, što me jedva sluša, mislio sam na sebe, ne na ono što govorim, ne na mladica o kome govorim. I to mu je bila presuda. Zato što sam rekao svejedno kako. Zato što sam došao, svejedno zašto. Zato što sam stao na tudju stazu.


Osman je nešto pricao, ne znam šta, smijuci se, kao i uvijek, dok smo išli prema dzamiji. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. Snijeg nije više cist i lijep, pretvorio se u ruznu lapavicu, primjecujem to usput, nesvjesno, iz ašcinica se osjeca tezak miris masla od kojeg jedva dišem, Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci.


- Molim te, prestani da se smiješ!


Osman se iskreno zacudio:


- Šta ti je? Šta ti smeta moj smijeh?


Nisam odgovorio, ljut na sebe. Zar mi vec smeta i kad se ljudi smiju?


Zacudo, nije se naljutio. Upitao me veselo:


- Rdjavo si raspolozen, izgleda? Liciš na kiseli krastavac.
- Mani me, zmija bi se otrovala kad bi me ujela.
- Vidim, samo ne znam zašto. Da se nisi posvadjao sa zenom?
- Ma kakvo svadjanje!
- Ili te boli stomak? Pojeo si nesto teško, i sad te muci.
- Nije ni stomak. Mislim na jadnog mladica kome idemo na dzenazu.
- Zašto bi na njega mislio, molim, te?
- Da nisam otišao starom Omeru Skakavcu, mozda bi mladic još bio ziv.
- A to li je! E, znaš, ne ljuti se, ali ti si zaista lud. Da nisi otišao ti, otišao bi drugi.
- Onda ja ne bih bio kriv.
- Zamisli ti, molim te, Šehaga mi, onda, kaze za tebe: - Nije on za taj posao. Zašto ne bi bio, velim ja. Mozemo i neko dijete poslati, a kamoli njega. A vidiš ti, Šehaga je imao pravo. Zaista nisi nizašto!
- Kamo srece da ste dijete poslali. Nista ne bih znao, i ne bi me grizlo kajanje.


Osman me gledao sazaljivo, kao maloumnika, kao razmazeno derište, koje o zivotu ništa ne zna. Prestao je da se smiješi, uhvatio me za ruku, okrenuo prema sebi, i rekao grubo:


- E sad ja tebi da kazem! Ništa ne bi znao, veliš? Jesi li baš sasvim siguran? Da nisi javio starom Omeru, javio bi drugi, i sve bi bilo isto, samo bi ti bio cist, sve bi znao, samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica. Ali da nikog nismo našli, ili da smo našli krivog covjeka, koji bi se uplašio i otišao serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu, šta bi se onda desilo? Hajde, mucni malo tom svojom prepametnom glavom! Evo šta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren i sigurno mrtav, kao i sad. Zatvorili bi i Osmana Vuka, koji se sad smije, a ne bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. Zatvorili bi mozda i Šehagu Socu, zato što te poslušao, i spasao tvog prijatelja. Pa Skakavce, svu trojicu. Zatvorili bi, ne daj boze, i tebe, jer pod mukama covjek moze i da ne zna šta govori i koga pominje. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno, bogami, jer kad se nesreca zakotrlja, ne zaustavlja se lako. A zakotrlja se zbog sitnice, što izaberes krivog covjeka za nevazan posao, recimo. Ovako, samo je jedan mrtav, nicijom krivicom, nicijom! Desilo se, kao da ga je voda odnijela, zagazio je malo dublje, i odnijelo ga. Je li ti sad malo bistrije?


Cutao sam. Gruba stvarnost moze da bude vrlo ubjedljiva.


- Eto, tako ja mislim - rekao je, i opet se nasmijao. - A ti svoje bezmudno preklapanje okaci o neku stvar. Hocemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni veseo na dzenazi, vec onako, kao bajagi ozbiljan. Na mladica ne misli, tako mu je sudjeno, a ako ceš pravo, bolje ovako nego drukcije. Za njega gore, za nas bolje.
- Kako da ne mislim?
- Lako. Misli na svoju lijepu zenu. Baš je lijepa!
- Opet ti!
- Zašto? Razgovaramo. A reci cu ti iskreno da nismo prijatelji, oteo bih ti je.


Namrštio sam se, kao da me ubo nozem.


- A ja cu tebi reci, jednom zauvijek: ne volim takve razgovore.
- Ni ja - nasmijao se Osman prigušeno, jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvorište. - Hocu samo da te navedem na druge misli, da zaboraviš mladica. Bolje da misliš o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji.


Ništa mu ne mozeš, udari te i pomiluje, naljuti i smiri, sve u jednom trenu. On je vedri sotona, bez srca a blistavog uma, tacan i hladan kao sat. I bezdušan, kao sat.


Ispred dzamijskog dvorišta stajao je barjaktar Muharem, i prosio, ne pruzajuci ruku, ništa ne govoreci. Pipnuo sam se za dzep, ako sam znao da nemam ništa, i zamolio Osmana da mi pozajmi nešto sitnog novca. Izvadio je, ne brojeci, punu šaku.


- Daj barjaktaru.


Pruzio mu je, i Muharem je uzeo, ne zahvalivši.


- Stari jazavac! - rekao je Osman veselo, kad smo ušli.


Moze li ga išta dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu?


- O kome to govoriš?
- O barjaktaru Muharemu.
- Zar ti nije zao covjeka ni kad je u nevolji. Nije on kriv.
- Pa jest, ostavili su starog junaka na ulici.
- Zar je to smiješno?
- I prisilili ga da pod starost prosi. Da ne umre od gladi.
- A zar nije tako?
- Pa, nije, brate, nije, šta se cudiš? Nije. Šehaga mu svakog mjeseca daje više nego što mu treba.


Iznenadio sam se.


- Cuo sam da prosi iz inata, jer nije dobio što je trazio, a za ovo nisam znao.
- Tacno, iz inata. A da je dobio, bio bi kao i drugi. Mozda i gori. Sad cuti, pocelo je.


Stali smo na kraj reda što se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju ispred dzamije. Dok je hodza izgovarao molitve, mislio sam o Osmanu.


Je li svijet kako ga on vidi, jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji, jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje, privid i suštinu, koru i srciku. Za mene je barjaktareva prošnja njegova nesreca i naša sramota, za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima, cemu nema lijeka. On sve smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere, ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono što se mora, nasilje ono što se moze. Kod njega se da i ne toliko miješaju da ih jedva razlikuješ, zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku, kazna i krivica su moc i nemoc, zivot je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjedjuju, ne zato što su gluplji ili pametniji, vec što su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba zaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slucaj ili sreca bacili nekome na ledja. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dodeš pod zrvanj. Ako neceš da budeš odozgo, pricuvaj se da ne budeš odozdo, i zivi kako ti je volja. On ne mrzi ljude, samo ih ne uzima ozbiljno, pomalo ih prezire, zivot provedu u svadjama i brigama, kao ludaci.


Ova površna filozofija, koja me odbijala i privlacila, cudno je spajala neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. Kod mene su se, opet, nekako spojili osjetljivost za svaki cin, i veliko nepoznavanje ljudi. I mislio sam jednostavnije nego Osman, pored sve njegove površnosti. Kod mene su ne i da ljeto i zima, dobro i zlo su dvije razne strane svijeta, kazni ima više nego krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi, zivot je zalosno razbojišite u kojem su krvnici malobrojni, zrtve mnogobrojne, dizu se bezobzirni, padaju slabi, i sve je toliko zalosno da je najlakše plakati i ne misliti.


Moje mišljenje je malodušno i slabacko, neprihvatljivo za covjeka koji djeluje: njegovo je surovo i sebicno, neprihvatljivo za covjeka koji misli. Šta je onda prihvatljivo? Ramizovo? Njegov stav mi je najblizi i najdalji, jer je najnesebicniji i najopasniji, ali o njemu sad necu da mislim.


U tom mucaljivom smušenom preturanju po sebi, precuo sam stare molitve koje znam, koje svako zna, a dobre su za svakog novog mrtvaca, jer je svaciji kraj isti, i ista je milost koja se trazi od boga. Ta uvijek ista ljudska sudbina i uvijek isto kukanje za opraštanje grijeha, i cini sprovode toliko zamornim. A kad se hodza okrenuo prema nama, i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac, je li za zivota bio dobar i pošten, i jeli zasluzio carstvo nebesko, ja sam se trgao. Pogledao sam starog Omera Skakavca; vidio sam ga sa strane, izbrazdano lice mu ja oštro i zategnuto, bijele vjedje nadnesene nad upale oci, kao krila neke bijele ptice. Šta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio dobar i pošten covjek? Je li mu se steglo srce, ili ni sad ne da tuzi da mu pridje? Digao je glavu, bori se sa sobom, ili prkosi bolu, a onda mu je glava padala, sve nize, bradom do prsa. Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice, i polako klizeci niz hrapavo lice, nestala u teškim brazdama. Gurnuo sam Osmana laktom, i glavom pokazao na Omera. Osman je samo trepnuo, vidio je i on. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu, i ostao zagledan u dzamijski prozor, iznad zemlje, iznad kamena, iznad mrtvaca. Sam sa sobom. Zastidio se svojih suza, pred sobom, ili pred drugim ljudima. Hoce li ga savladati tuga i kajanje, kad padne noc koja nas izdvaja i usamljuje, i mrak koji nas suocava s nama samima? Ili ce se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao zrtva nemilosrdne sudbine, i ljudi su ga zalili, zalili su ubicu. A prava zrtva je lezala na kamenom postolju, pokrivena maslinastom cohom, nepomicna i cutljiva, rjecit prjekor samo ocu i braci. I eto, sve sam znao, i o ocu i o sinu, a zalio sam i jednog i drugog. Zrtve su obojica.


Kad sam prišao Omeru, da mu izjavim saucešce, kao i ostali, njegovo kameno lice se zgrcilo, a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. Bio sam crni glasnik i za njega i za mladica. Povukao sam ruku i pridrzao je, klonulu vrelu, uznemiren starcevom besmislenom mrznjom.


- Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet, samo da ne bi mislio na svoju krivicu - šapnuo mi je Osman, kao da je osjetio o cemu mislim.


O svojoj krivici nisam dospio da mislim, bojao sam se da ce me muciti dok budem gledao mladicev pokriveni leš. Zaturio sam je, zbog mladicevog oca, dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. A kad se razmišljanje o njemu rasplinulo, postajuci blijedo i umorno, kao slika u oku, kad se spuste ocni kapci, u meni je pocelo da se javlja cudno osjecanje nelagodnosti. Nisam znao zašto. Zaboravljao sam je na trenutak, pa bi opet ozivjela, kao mutna sjenka, kao nejasna misao o necem neprijatnom. Nije o starcu, ni o mladicu. O cemu je onda, zbog cega? Znao sam, tako se javljaju stari pokopani strahovi, neke prastare slutnje, bivša mucna predosjecanja, narocito ona iz rata, dok sam puzio kroz šumu, jedva smirujuci stravu srca što je osjecalo blizinu tudjeg vojnika. Tragao sam za tim nemirima, lovio ih u sebi, i izvlacio, toboze mrtve, a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli, u središtu nekog straha bez razloga. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost, a pominjao sam sve koje sam znao, zovuci ih milostivim zovom, kao što fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. Moj zov je ostajao bez odziva. Zmijska prijetnja je ostala, iako nisam znao kakva je.
 
IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 8 9 11 12
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 23. Jul 2025, 08:48:50
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Sudski tumač Novi Beograd

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.112 sec za 14 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.