Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 07:03:44
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2 3 ... 12
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Mesa Selimovic  (Pročitano 53015 puta)
05. Jul 2005, 23:11:46
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Dervis i smrt
1

Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom pise;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve sto ona ozivi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dusu sto sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega - da je svaki covjek uvijek na gubitku.

(Iz Kur-ana)

Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad. Svjestan sam da pisem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja sto mi predstoji, zbog suðenja koje otpocinjem, a sve sam ja na tom suðenju, i sudija i svjedok i tuzeni. Sve cu biti posteno koliko mogu, koliko iko moze, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i postenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to moze biti uvjeren?), a postenja ima mnogo, i ne slazu se meðu sobom.

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuðeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina sto su prirasle uza me kao koza, s cuðenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Cime sam prosvijetljen? Znanjem?. Visom poukom? cistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je doslo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni sejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono sto je bilo prije svega, gola koza i go covjek.

Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu u nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe.

Rekoh cudnu rijec: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrecena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dosla opasna rijec? I je li samo rijec?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuðenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeðenje, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. Cija optuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao zivljenje, ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. Cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, i ono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

Sejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najcistijeg, a tekija u kojoj zivim nalazi se na izlasku iz kasabe, meðu crnim i surim gudurama sto zaklanjaju sirinu neba, ostavljajuci samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao skrtu milost i sjecanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjecanje, muci me sve vise, kao propustena mogucnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno uporeðujem socne sume iznad oceve kuce, polja i vocnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaceni ja i tekija, i cini mi se da ima mnogo slicnosti izmeðu tog stjesnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rjecicom sto se probija kroz kamen, iz planina, s bascom i ruzicnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tisina mekana kao pamuk, jos tisa zbog sitnog zubora rjecice ispod nje. Kucu, nekadasnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Dzanic, da bude stjeciste dervisa i skloniste siromaha, ˙AFjer su oni slomljena srca˙AE. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuce, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih zena. Ponekad se cinilo da prolaze odajama i da se osjeca njihov miris.

Svako je znao, zato i ne krijem, drukcije bi ovo pisanje bilo laz koju znam (za laz koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuca sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zastitnica njena, jer drugih kuca poslije tekije nije bilo. Gusti musebci i debeli zid oko basce cinili su nasu samotnost tvrðom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uðe svako kome je potrebna utjeha i ociscenje od grijeha, i docekivali smo ljude lijepom rijecju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje sluzbe, a to je zaista sluzba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukcije, ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama, preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram, i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad doðe vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce doci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmeðu drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi. Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suðenje ima suocenja i svjedocenja, necu ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacuðeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, cista, moja, mirise na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato sto je postala poznata zbog mene, i sto zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi gucu na krovu u rano jutro, kisa pada po ceramidi, i sobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otice drvenim olucima u noc sto je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad nece otici a nadam se da ce sunce uskoro svanuti, volim je sto sam zasticen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rjecica je slicna meni, bujna i plaha ponekad, a cesce tiha, necujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslusna i korisna, da kroz badanj tjera vodenicni tocak, a radovao se kad je, nabujala, razrusila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukrocena melje zito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kisa jos lije, tako vec danima, i ne mogu da izaðu ispod strehe, to je nagovjestaj dana koga jos nema. Ukocila mi se ruka kojom drzim pero, svijeca tiho kasljuca i prska sitnim varnicama braneci se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nisane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili ozivio.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
2

Kad bi Bog kaznjavao za svako ucinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno zivo bice. (Moto na pocetku svakog poglavlja uzet je iz Kur-ana).

Sve je pocelo da se zaplice prije dva mjeseca i tri dana, racunacu vrijeme, izgleda, od te ðurðevske noci, jer je ovo moje vrijeme, jedino koje me se tice. Brat je vec deset dana lezao zatvoren u tvrðavi.

Hodao sam ulicama toga dana, pred sumrak, uoci DJurðeva, gorak i uznemiren preko mjere. A izgledao sam miran, na to se covjek navikne, isao korakom koji ne otkriva uzbuðenje, tijelo samo misli na to skrivanje, ostavljajuci mi slobodu da u tami razmisljanja sto se ne vidi, budem kakav hocu. Najradije bih krenuo izvan kasabe, u ovaj tihi predvecernji cas, da me noc zatece sama, ali me posao vodio na drugu stranu, meðu ljude. Zamijenio sam bolesnog hafiz-Muhameda, pozvao ga je stari Dzanic, nas dobrotvor. Znao sam da lezi bolestan mjesecima, i da nas mozda zove pred smrt. I znao sam da mu je zet kadija Ajni-efendija, koji je napisao nalog da se zatvori moj brat. Zato sam rado pristao da poðem, nadajuci se necemu.

Isao sam kao i obicno, dok su me vodili kroz avliju, kroz kucu, naviknut da ne vidim ono sto me se ne tice, tako sam blize sebi. Ostavljen na dugom hodniku, cekao sam da glas o meni dopre gdje je potrebno, osluskivao tisinu, potpunu, kao da niko nije zivio u ovom velikom zdanju, kao da se niko nije kretao po hodnicima i sobama. U muku prigusenog zivljenja, uz samrtnika sto jos dise negdje ovdje, u necujnosti koraka sto umiru u prostirci, i tihih razgovora sto se vode sapatom, jedva cujnim cijukom rasprskavalo se staro drvo prozora i tavanica. Gledajuci kako vece polako opkoljava kucu svilenim sjenkama i drhti na dzamovima posljednjim odbljescima danjeg svjetla, mislio sam na starca i na ono sto cu mu reci na posljednjem viðenju. Nisam jednom govorio s bolesnicima, nisam jednom otpremio samrtnika na veliki put. Iskustvo me uvjerilo, ako je za to potrebno ikakvo iskustvo, da svako osjeca strah pred onim sto ga ceka, pred nepoznatim sto vec kuca, neotkriveno, u obamrlom srcu.

Govorio sam, tjeseci: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenaðenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad doðe. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.

Govorio sam: Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo roðenje. Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako doðe vrijeme da se rastave dusa i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.

Govorio sam: Smrt je propadanje tvari a ne duse.

Govorio sam: Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama sobom.

Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut, ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom. Ne placi i ne govori: steta, steta. Kada se mlijeko pokvari, veca je steta. Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zaðu? Tebi se cini smrt, a to je raðanje. Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo?

Govorio sam: Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: dosla je istina. Dosao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odreðenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vasih, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena duso, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Uði meðu robove moje, uði u moj dzenet.

Govorio sam tako, bezbroj puta.

A sad nisam siguran da to treba da kazem starcu sto me ceka. Ne zbog njega, vec zbog sebe. Prvi put - koliko cu puta ovih dana reci: prvi put? - smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strasan san. Stajao sam na praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom cohom izduzio se pred mojim nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da su zatvorili krug oko nas i ostavili me samog, u mucnoj tisini nad mrtvacem. Nad mrtvacem, kome ne mogu da kazem: zasto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plasi me gluhi muk. Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneci se od uzasa, ali ga nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.

Kako sad da kazem samrtniku: Hodi poslusno putevima gospoda tvoga. Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva, o kojima moje sicusno znanje ni slutnje nema.

Vjerujem u sudnji dan i u vjecni zivot, ali sam poceo da vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom.

Nista nisam rijesio, kad su me uveli u jednu od soba, mlada djevojka me vodila, isao sam spustenilh ociju, da joj ne vidim lice, da smislim ma sta. Lagacu ti, starce, Bog ce oprostiti jer cu govoriti ono sto ocekujes a ne ono sto zbunjeno mislim.

Ovdje ga nije bilo. l ne podigavsi pogled, osjetio sam da u sobi nema teskog bolesnickog mirisa, koji se, nakon dugog lezanja, ne moze nicim istjerati, ni ciscenjem, ni vjetrenjem, ni kaðenjem.

Kad sam pogledao, potrazivsi dugotrajnog bolesnika sto ne mirise na smrt, ugledao sam na seciji lijepu zenu, sto je podsjecala na zivot vise nego sto moze biti dobro.

Cudno je mozda sto to kazem, ali je zaista tako: osjetio sam se nelagodno. Razloga je moglo biti dosta. Spremao sam se za viðenje sa starcem, samrtnikom, pritisnut i sam mracnim mislima, a nasao se pred njegovom kcerkom (nikad je nisam vidio a znao sam da je ona!). Nevjest sam razgovoru sa zenama, pogotovu sa zenama njene ljepote i njenih godina. Oko trideset, cini mi se. Mlade djevojke zamisljaju zivot i vjeruju rijecima. Starice se boje smrti i s uzdahom slusaju o raju. Ovakve znaju vrijednost svega sto gube i dobijaju, i uvijek imaju svoje razloge, koji mogu biti cudni, ali su rijetko naivni. Njihove zrele oci su slobodne i kad se obaraju, neugodno otvorene i kad se skrivaju trepavicama. Najneugodnije je sto znamo da one znaju vise nego sto pokazuju, i da nas mjere svojim neobicnim mjerilima, koja tesko saznajemo. Njihova neobmanuta radoznalost, sto zraci i kad se skriva, zasticena je njihovom neprikosnovenoscu, ako to samo hoce. A mi pred njima nismo zasticeni nicim. Uvjerene u svoju snagu, koju ne koriste, drzeci je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek na balcaku, gledaju u nama moguceg roba, ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu snagu. Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva, da djeluje i kad je preziremo. Ostaje strah u covjeku, i pored pouzdanja, u neku nepoznatu mogucnost u neku vradzbinu, u neku tajnu silu iblisovu.

Ova zena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena vec soja kome je pripadala. Njen stav i njeni pokreti, sigurni, zapovjednicki (tako mi je pokazala da sjednem), izgledali su ublazeni, umeksani necim sto nisam znao da odredim, dugom navikom, mekanim sjajem surmom osjencenih ociju u prorezu jasmaka, rukom sto je savijena kao labudov vrat drzala jedan kraj tanke tkanine, cudnom drazi sto izbija iz nje kao carolija.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Iblisova kci, mislio je u meni seljak, proklinjao dervis, zacuðeni obojica.

Mrak se uvlacio u sobu, bijelio se samo njen veo i njena ruka. Sjedili smo gotovo na dva kraja sobe, izmeðu nas je nedovoljna razdaljina sobe i mucno ocekivanje.

- Pozvala sam hafiz-Muhameda - r.elkla jo, zasticena polutamom.

Bila je nezadovoljna. Ili se meni tako ucinilo.

- Molio me da doðem mjesto njega. Bolestan je.

- Svejedno. I ti si prijatelj nase kuce.

- Jesam.

Htio sam da kazem vise, svecanije: ne bih zasluzio lijepu ljudsku rijec ako ne bih bio, nedostojan paznje naseg dobrotvora, u nasim srcima ova kuca je zapisana i tako dalje, nesto kao u pjesmi, ali je ispalo sakato.

Djevojke su usle sa svijecama i posluzenjem.

Cekao sam.

Svijece su gorjele izmeðu nas, na peskunu, sa strane. Izgledala je bliza, i opasnija. Nisam znao sta sprema.

Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca, dosao bih i da se nisam nadao cudu, nekoj skrivenoj mogucnosti, nekom srecnom slucaju, da pokusam spasti brata. Izmeðu razgovora o smrti i raju, smjestio bih negdje rijec kojom bih trazio milost za njega, mozda bi pomoglo, mozda bi ucinio sevap, pred veliki put o kome nista ne znamo, mozda bi podigao sebi zaduzbinu. Mozda. Jer pred smrt se sjecamo da nam dva anðela sjede na ramenima i zapisuju nasa zla i dobra djela, i stalo nam je da popravimo svoj racun, a tesko da se moze korisnije umrijeti nego sa plemenitoscu koja ostaje svjeza i neukisla iza nas. A mogao bih. Ajni-efendiji je vise stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrzi u zatvoru nekog jadnika, ako bi Alijaga odlucio da mu njegovo jednostavno osloboðenje, bez zrtve i bez muke, bude stepenica na putu u raj. Nikad nista lakse ne bi zasluzio i ne vjerujem da bi odbio.

A o njoj nista nisam znao, ni o cemu bi mogla da govori sa mnom, ni za sto bih mogao da joj posluzim. Nikakvu vezu izmeðu sebe i nje nisam uspio da sagledam.

Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oruzjem iza leða, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazacemo se kad krenemo u napad, cekao sam da vidim sta hoce da zauzme, sta hoce da oduzme, nada je jos zivjela u meni ali nije bila cvrsta kao maloprije, ova zena je suvise mlada, i lijepa, da bi mislila na anðele sto biljeze nasa djela. Za nju je postojao samo ovaj svijet.

Nije dugo oklijevala, nije dugo trazila rijeci, bila je zaista ratnik sto polazi u bitku ne zadrzavajuci korak, ne osvrcuci se. To je od njenog soja, ali i zbog mog. Preda mnom se ne ustrucava, ako se ikad ustrucava. U pocetku sam s paznjom pratio njen namjerno tihi glas, boje zurne, i slusao govor sto je licio na vez, na nizanje bisera, rijecima i sklopom sasvim drukcijim od carsijskog, pomalo uveo ali kicen, s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja.

- Nije mi lako da ovo kazem, i ne bih rekla svakome. Ali ti si dervis. Vidio si i cuo sigurno svasta, i pomagao ljudima koliko si mogao. I znas da se u svakoj porodici desavaju stvari koje nikome nisu drage. Ti poznajes moga brata Hasana?

- Poznajem.

- O njemu bih htjela da govorim.

Rekla je tako, pocinjuci, sve sto je trebalo: polaskala, pokazala povjerenje, pozvala se na moje zvanje, pripremila me na ono sto ce reci a sto nije lijepo, ukljucivsi u to sve porodice, da ne zaboravim da su ruzne stvari svacije a ne samo njihove, pa iako je tako zlo vece, sramota je manja, jer je opsta, i moze se o njoj bez zazora govoriti.

Iza tog nekorizno lijepog uvoda slijedila je prilicno nam poznata zalba zbog surgave ovce u porodici, zbog velikih nada koje su sramotno iznevjerene. Toj porodicnoj zalutaloj ovci ne smeta njena suga, a za njih je to tuga i nesreca, sramota pred svijetom i strah pred Bogom. Tu lijepu tuzbalicu pjevaju pred nama ponekad iskreno, nadajuci se pomoci, koju obecavamo ali rijetko ispunjavamo, a najcesce da budemo svjedoci pred ljudima kako su oni ucinili sve sto su mogli, cak su i bozje ljude pokrenuli, i nije njihova krivica sto je zlo neiskorjenjivo.

Napamet sam znao tu pricu, odavno nam je vec pricaju, i moje zanimanje je odmah splasnulo cim sam je cuo, i slusao sam je s laznom paznjom, prikrivajuci to prividno budnim izrazom. Bez razloga sam ocekivao nesto neobicno, nesto nesvakidasnje sto ce me iznenaditi. Nista me nece iznenaditi, ona ce reci ono sto je red da kaze, pozalice se na brata i zamolice me da razgovaram s njim i da pokusam da ga urazumim. Ja cu sa saucescem primiti to toboze tuzno ispovijedanje, i obecacu da ucinim sve sto je u mojoj slaboj moci, uzdajuci se u boziju pomoc. I sve ce ostati na istome, ona ce biti mirna jer je izvrsila duznost i znace se za to, ja cu govoriti s Hasanom trudeci se da ne ispadnem smijesan. Hasan ce nastaviti da zivi kako mu se sviða, srecan sto njegova porodica zbog toga bjesni. I niko nece imati stete od svega. Ni koristi. A najmanje ja, i moj zatvoreni brat. Jer ona govori bez stvarne potrebe, bez izgleda na korist i uspjeh, sa mlakim osjecanjem drustvene obaveze, namijenjenim za tuðe usi. Ja treba da ga obznanim. Ali to je samo lijepo ophoðenje, stav koji odgovara ugledu porodice, opravdanje za neokuzene, ograðivanje od krivca, njegovo iskljucivanje. Ona dobija malo, ni izdaleka toliko da bih za uzvrat mogao traziti milost za svoga brata. Ovakvih odmetnika od porodlce, kao sto je Hasan, bivalo je sve vise, izgledalo je da im je dosadio red i ugled oceva, i Hasan je samo jedan od mnogih, pa to i nije bila neka narocita sramota, vec pojava kao i mnoge druge kojima je ljudska volja tesko mogla da upravlja.

Neudubljen, neuvucen u njenu pricu, kojoj sam znao kraj cim sam cuo pocetak, nimalo ganut njenim zaljenjem jer je neiskreno, a i ona je znala da odrzi mjeru, ne zeleci da pretjera. Dovoljno je da kaze. Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vrsenju duznosti koju srce nije trazilo.

Kad vec nisam imao razloga ni mogucnosti da je slusam s paznjom, poceo sam s paznjom da je posmatram. To sam cinio sa zanimanjem, mogla je misliti da je to zbog njenih rijeci, i tako smo izgledali pristojni oboje.

Gledao sam je doduse od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica sto se prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stisavanom svjetloscu velikih ociju sto su otkrivale vrelu naglost i teske sjenke u njoj. Ali to je bio letimican pogled, uznemiren, nesiguran, u ocekivanju onog sto ce ona reci, i vise je govorio o meni nego o njoj. A kad je skinula sa sebe opcinjenost, kad sam se usancio u sigurnost toboznjeg slusanja, povukla me da je vidim ocima a ne strepnjom.

Nije to bila obicna radoznalost, da bolje sagledamo ova neobicna stvorenja, toliko izvan naseg svijeta, a koju rijetko zadovoljavamo, ili je cak i ne osjecamo u susretima, iz razumljivih obzira. Iznenada sam se nasao u polozaju da je posmatram skriven, ne remeteci nista u odnosu, ostajuci pred njom dervis koji uvazava njenu volju i njeno gospodstvo. Malo nadmocan u sebi zato sto znam sta misli, i sto je slobodno gledam, a ona mene ne vidi. Ne vidi, i nista ne zna o meni. To je prednost koju bi covjek uvijek mogao da zeli, a rijetko je ostvaruje. To je ona stara njegova zelja da bude nevidljiv. A ne cinim nista ruzno, gledam mirno i sabrano, i znam da se u meni nece pokrenuti nijedna misao koje bih se sjecao sa stidom.

Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridrzavala jasmak, prisilnom kretnjom, koja je odreðena, bez mnogo mogucnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjecivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom ozivjele, postavsi cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale zivo, ali je u njihovom stisanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage i nekog neobicnog smisla, da su neprestano prikivale moju paznju. Izgledalo je da ce svakog casa uciniti nesto vazno, nesto presudno, stvarajuci tako napetost ocekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj ceznji, ili cuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne ucine stogod nerazumno, nepomicne u neprestanom talasanju sto se jedva vidjelo, sIicno nemirnom drhatu, lakom grcu od preobilja snage. Onda su se bez zurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, trazeci se, pa njezno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srecne u svom sastavljenom cutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima sto su se sporo i strasno grcili pocinjala da gladi atlas ispod sebe, i kozu ispod atlasa, a druga je lezala na njoj, priljubljena, utisana, osluskujuci necujno pucketanje glatkog kumasa nad okruglim mermernim koljenom. Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi posla u samostalan pohod, da ovlas dodirne minðusu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da cuje neku rijec, pa bi se povlacila, bez mnogo zanimanja za razgovor, iduci u susret onoj drugoj sto je cutala, uvrijeðena tom malom nepaznjom.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Pratio sam ih, iznenaðen izrazitoscu njihova osamo staljenog zivota, kao dva mala stvora sto imaju svoju vlastitu zivotnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju ljubomoru, ceznju, blud, u jednom trenutku odusevljen, u drugom uplasen, zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog zivota, slicnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna misao, trenutni otkucaj drukcijeg zivota u meni, koji nisam zelio da budim.

Gledao sam ih i zbog ljepote. Pocinjale su od zglavaka, oivicene halhalama i vezenim rubom svilene kosulje, njezno oblih i nepojmljivo tankih zglobova, prozracnih clanaka. Najljepsi su bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle koze salivene u pravilne cunjeve sa sjenkama pregiba, zacudno zivi kad su se polako sirili ili skupljali u prozirnu casku, kao latice.

Ali ako sam prvo obratio paznju na ta dva mala stvora, dvije zivotinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjecivao same, ni u pocetku dok sam najvise u njih gledao, ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled ociju lako oivicen crnom bojom, sto se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom kosulje; meki nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaceni smaragd na celu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuci; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi sto se preobracala u tople odsjaje; vlazan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana.

Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila zelju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom zacetku, stidom, mislju o godinama i zvanju, svijescu o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji moze da bude tezi od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uzivanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvecerje, mjesec u ponoc, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene zive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slusati je kako govori, ne, nije trebalo nista da govori, dovoljno je bilo da postoji.

A onda mi je doslo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se vise osjecao nadmocan, ni skriven, ozivjelo je nesto nezeljeno u meni. Nije to bila strast, vec mozda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu zenu u mome zivotu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slicna, zasto je jedna dozvala drugu, vise me se tice ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjecanje kad necu i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove zene s licem iz grijesnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega sto se desilo, da se prekorim? Da se prekorim sto sam ispustio sve mogucnosti, i vise ne mogu da ih vratim.


Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo. Ali zasto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona vazna, ta daleka, sjecanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukcije, pa i ovo sto me boli. Odlazi, sjenko, nista nije moglo biti drukcije, i naslo bi se nesto drugo da boli. Ne moze biti drukcije pa da bude bolje u ljudskom zivotu.

Ova sto me pokrenula, vratila me sebi.

- Slusas li?

- Slusam.

Je li primijetila da sam se izgubio?

- Slusam, nastavi.

Slusao sam zaista, to je sigurnije. Slusao i cuo, iznenaðen sto ona ne prica sasvim obicnu pricu, nije doduse ni neobicna ali nije dosadna, i vrijedilo je slusati, vrijedilo vise nego gledati. Moja nada je odjednom digla glavu.

Ispricala je, a to sam znao, cudnu sudbinu svoga brata, sto je svrsio skole u Carigradu i dospio do polozaja koji je odgovarao i njegovu znanju i ugledu porodice (jedno je mozda precijenila, drugo potcijenila, jer polozaj mu nije bio visok, ali je tako izravnila dobitak i gubitak). Bili su ponosni na njega svi njegovi, pogotovu otac. A onda se desilo nesto nenadano, niko to ne umije da objasni, niko ne zna da kaze pravi razlog, cak ni Hasan: izmijenio se, sasvim. Kao da nikad nije ni sreo u zivotu onog divnog mladica, rekla je. I svi se zaprepasteno pitaju, kud je otislo njegovo znanje o kome su i muderisi govorili s priznanjem, kako su se bez traga izgubile tolike godine, gdje se to pripremalo zlo. Ostavio je sluzbu, ne upitavsi nikoga, dosao ovamo, ozenio se kako mu ne odgovara, poceo da se druzi s prostim ljudima, okrenuo da pije i da razbacuje imetak, cuda pravi po kasabi sa svojim drustvom, kod cengija (glas joj se utisao, ali nije klonuo) i na drugim mjestima koje nije lijepo ni pomenuti. A onda je postao kiridzija (u glasu joj gaðenje, gotovo uzas), dogoni stoku iz Vlaske, iz Srbije, i odgoni u Dalmaciju i Austriju, za druge trgovce, kao pretrga, tuði sluga. Istetio se, upropastio, imanja nestaje, pola je prodao sto je od majke ostalo, otac se izbezumio, zbog Hasana je i u postelju pao, uzalud je molio, uzalud prijetio, niko ga s tog puta ne moze odvratiti. I otac vise nece da zna za njega, ne dopusta ni ime da mu se pomene pred njim, kao da ga nema, kao da je umro. Ona je oci isplakala pred ocem, ali nista nije pomoglo. Tada je rekla onko sto je probudilo moju paznju: zurna je zasvirala zanimljivu pjesmu. Otac je odlucio da ga iskljuci iz nasljedstva, da sastavi testament pred uglednim ljudima i da ga se javno odrekne. I eto, da se to ne bi desilo, da ne biva grðe nego sto jest, moli me da govorimo s Hasanonm da se on sam, dobrovoljno odrekne nasljedstva, da ne padne oceva kletva na njega, i da bude manja sramota za porodicu. O tome, dodala je, njen Ajni-efendija nista ne zna, nece da se mijesa izmeðu oca i sina, i ona cini sve na svoju ruku, da umanji nesrecu, a mi joj mozemo mnogo pomoci, ja i hafiz Muhamed jer, cula je, Hasan dolazi u nasu tekiju, i to joj je drago da makar ponekad porazgovara s pametnim i dobrim ljudima.

Bio sam joj zahvalan sto se tako razgolitila preda mnom. Pokazala je

doduse da me ne cijeni mnogo, jer se ne ustrucava, ali svejedno, vaznije su stvari bile u pitanju.

Neka je blagoslovena hafiz-Muhamedova sumnjiva bolest, stvorila mi je priliku o kakvoj nisam mogao ni misliti. Ni njen otac, pred smrt, ne bi imao vise razloga da mi pomogne. Bilo mi je jasno da Ajni-efendija zna za sve ovo, da je mozda i smislio rijeci koje je njegova zena sa zadovoljstvom izgovorila. On je mogao znati da nije lako lisiti jedinca sina nasljedstva bez stvarnih razloga. A da je bio siguran, da su bili sigurni, ne bi se mnogo brinuli za ugled porodice, i ne bi nas zvali u pomoc. Pa dobro, mislio sam, gledajuci je s paznjom koju sam joj u pocetku ostao duzan, i nastojeci da mi izraz lica ne bude suvise veseo. U nevolji smo i ti i ja, zbog brace. Ti svoga hoces da upropastis, ja svoga da spasem. Zelimo to vise od svega, oboje, samo sto je moje posteno, tvoje prljavo. Ali neka bude, ne tice me se. Nista ne znam o vama, a cini mi se da jasno vidim koliko mozes da budes nadmocna nad svojim beskrvnim kadijom, koji postuje tvoju snagu i tvoje bogatstvo, jer nema ni jedno ni drugo. Jedna njegova stidna noc, i jedan tvoj odlucniji zahtjev mogli bi da izmijene sudbinu moga brata. Tako malo ulazemo, a toliko mnogo dobijamo.

Gotovo da sam joj otvoreno rekao: u redu, nemamo vise razloga da se krijemo. Dacu ti Hasana, daj mi moga brata. Tebi do tvog nije stalo, ja bih za svog ucinio i mnogo vise.

Nisam rekao, naravno. Uvrijedila bi se zbog moje otvorenosti, ne vole je kod drugih.

Rekao sam, pristajuci na njenu molbu, da Hasan zaista dolazi u tekiju, da je prijatelj hafiz-Muhamedov (sto je bila istina), i moj (sto nije bila istina), i da cemo s njim govoriti da ucini sto ona trazi, jer sam dirnut njenom sestrinskom zaloscu i njenom brigom za ugled porodice. Jer ako su oni osteceni, svi smo osteceni, i moramo pomoci da ne padne ljaga na ono sto je meðu nama najbolje, da sprijecimo zlurade podsmijehe kad se uglednima desavaju nesrece. A obavezuje me i zahvalnost prema dobrotvoru tekije (pomenuo sam njenog oca namjerno, kad kci nece). I mislim da je dobra ne samo njena namjera vec i zamisao, jer bi sve drugo bilo nesigurno. Tesko je razbastiniti prvog nasljednika bez krupnih razloga.

- Krupni razlozi postoje.

- Govorim o sudu. Hasan trguje stokom, to je istina, ali to nije neposteno zanimanje. Trosi, ali ono sto zaradi. Pola imanja dao je svojoj bivsoj zeni, a nije prodao. Tesko da ima ikakvih razloga, a ne krupnih.

Osjecao sam se siguran, sigurniji od nje, izmijenio sam odnos u samome sebi. Nismo ono sto smo bili u pocetku, ona gospodska zena lijepih ociju, a ja skromni dervis, vjecni seljak, vec dvoje jednakih sto govore o poslovima. Tu sam jaci od nje. Ali dok sam se saglasavao s onim sto je govorila, gledala me blagonaklono, bilo joj je to sasvim razumljivo, ali kad sam rekao ono sto nije moglo da joj se dopadne, luk njenih obrva poceo je da se grci, pogled joj se zaostrio. Moje suprotstavljanje joj je izgledalo glupo i inadzijsko.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
- Otac ce ga razbastiniti, sigurno - rekla je prijeteci.

Nisam se mnogo brinuo da li ce ga otac razbastiniti ili nece. Niti me mnogo uznemirila svojom ljutnjom. Htio sam samo da joj razbijem sigurnost, da postignem ono do cega mi je stalo.

- Moze ga razbastiniti - rekao sam mirno. - Ali otac je star i vec dugo boluje. Hasan moze podici tuzbu za obaranje testamenta, i dokazivace da je otac bio slab, nemocan, da nije pri punoj svijesti donio odluku, ili da ga je neko nagovorio.

- Ko bi mogao da ga nagovori?

- Govorim o tuzbi. Svejedno ko. Bojim se da bi presuda ispala u Hasanovu korist. Pogotovu sto se ne bi sudilo ovdje, zbog Ajni-efendije. A ne smijemo zaboraviti da i Hasan ima veza.

Gledala me cuteci. Skinula je jasmak davno, jos kad su svijece donesene i kad je pocela svoju ruznu pricu. Na lijepom licu od mjesecine oci su sjale u uglovima ziskom odsjaja od plamena svijeca, drhtavo i nemirno. To nije njen drhtaj, ali ga primam kao njen. Malo sam zlurad. Znam da sam je uznemirio, nije vjerovala da cu njenoj zamisli natovariti na vrat ovolike teskoce, mada je sigurno znala za neke.

Posmatrala me netremice, kao da nastoji da vidi trag sale na mome licu, nesigurnost uvjerenja, mogucu nedoumicu. Ali vidi samo sigurnost i zaljenje sto je tako. Cinilo mi se da njena ljutina raste, kao iz ponornog izvora, jes teza sto nije mogla da se suprotstavi dostojnim razlogom, i namjerno sacekavsi da je preplavi, sprijecio sam da izbije. Pristao sam na sve sto je htjela, ali su opravdane zamjerke ostale:

- Treba ga nagovoriti, da sve proðe bez tuzbe.

Mislio sam da ce ustrajati u svome prkosu, osporavace mogucnost ma kakvog parnicenja i mijenjanja oceve volje, a onda ce otpoceti drugi razgovor, koji joj nudim.

Odustala je, meðutim, od otpora odmah. Zurilo joj se.

Upitala je, otkrivajuci svoju neuvjerenost: - Da li ce pristati?

- Treba pronaci dobre i pametne razloge koji ga nece ni naljutiti ni uvrijediti. S njim je tesko na prkos.

- Nadam se da mozete naci dobre i pametne razloge.

To je podsmijeh, ili nestrpljivost. Mislila je da ce sve biti lakse.

I ja sam tako mislio.

- Pokusacu - rekao sam.

Ne znam da li je u mome glasu osjetila nesigurnost, kolebanje, sumnju. Ne znam. Ali moje odusevljenje je zaista klonulo.

- Ne vjerujes da ce pristati?

- Ne znam.

Da sam izdrzao samo jos trenutak, da je moja ljubav prema bratu bila malo jaca od moralnih obzira u meni, sve bi se svrsilo dobro. Ili bi bilo gore. Ali bih mozda spasao brata.

Nisam lako odustao od svoje zelje, kao sto bi moglo izgledati. U jednom jedinom trenu nasao sam bezbroj razloga i za jedno i za drugo, i da pristanem i da odbijem, i cesto je to bio isti razlog, i dok je ona cekala, u kratkom razmaku vremena, koliko da se odahne, bjesnila je u meni oluja. Odlucivao sam o svome i bratovljevom zivotu. Predacu joj njenog lakovjernog brata, nasjesce na savjete prijatelja. Naplaticu za trud i izdaju, ne suvise veliku, jer bi i bez mene ucinili sto hoce, a ja bih mogao pomoci da sve ipak izgleda ljepse. Zasto da se stidim, zasto da predbacujem sebi? Brata spasavam!

Samo, trebalo je da vicem jace, i uvjerljivije, da nadvicem drugi glas koji me opominjao. Ne znam sta je brat ucinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je ista tesko, suvise je posten i mlad za vece zlo. Mozda ce ga i pustiti uskoro. Ali ako i nece, cak da sam i siguran da nece, mogu li pristati na ovu nepostenu zavjeru protiv covjeka koji mi nikad ni ruznu rijec nije rekao? Nije u pitanju imetak, nemam ga i ne postujem ga mnogo ni kod drugih. U pitanju je nesto drugo, nepravda, prljav postupak, nepostenje, nasilno oduzimanje prava. Ne cijenim mnogo njenog brata, povrsan je, lakomislen, cudan, ali i da je gori nego sto jest, kako cu se opravdati pred sobom ako ovoj bezobzirnoj zeni pomognem u ovoj hajduckoj pljacki?

Sta sam onda govorio drugima tolike godine? Sta cu reci sebi poslije svega? Ziv brat ce me neprestano podsjecati na moj ruzni cin, koji vise necu moci popraviti. Nista nemam osim uvjerenja da sam castan, ako i to izgubim, bicu rusevina.

Tako sam mislio, zaista. Mozda ce nekome izgledati cudno kako sam mogao da se kolebam izmeðu te dvije nejednake stvari, da ucinim sitnu izdaju da bih oslobodio brata. Ali kad je covjek naucio da mjeri svoje postupke strogim mjerilima savjesti, bojeci se grijeha mozda i vise nego smrti, onda to i nije tako cudno.

Osim toga, znao sam, potpuno sam bio siguran, treba samo da odem Hasanu i da mu kazem: odreci se, zbog moga brata, odrekao bi se, odmah.

Ali nisam mogao, nisam htio nista da joj kazem dok s njim ne razgovaram.

Pozurivala me, razbijajuci moje kolebanje: - Ne bih zaboravila ucinjenu uslugu. Stalo mi je da se ne dize buka oko nase porodice.

Cime bi vratila uslugu, veliki Boze!

Ustani, Ahmede Nurudine, ustani i izaði.

- Javicu ti - rekao sam, utiruci put za ponovno videnje.

- Kada?

- Cim Hasan doðe.

- Vraca se za dan, dva.

- Onda za dan, dva.

Ustali smo u istom casu.

Njena lijepa ruka nije se podigla da sakrije lice. Bili smo u zavjeri.

Nesto se ruzno desilo meðu nama, i nisam bio siguran da sam ostao potpuno cist.
3

Moj Boze, oni ne vjeruju!

Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izasao.

Samo je sad bio slozeniji nego maloprije, obogatio se, otezao, postao neodreðeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tisinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ruznu napetost, skrivene i smijeskom uljepsavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nesto promasio, da sam u necemu pogrijesio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Tesko sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Mozda zato sto nisam pomenuo brata, sto nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam ucinio namjerno, da nista ne pokvarim. Ili sto sam prisustvovao ruznom razgovoru i cuo ruzne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zastitu nevina covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge vaznije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previse. Cemu god sam se priblizio, nasao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.

Bila je mjesecina, krhka i svilena, nisani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmeðu kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i sapat, izgledalo je da u ovoj ðurðevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to vise bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet moze toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utisati ne moze. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im priguseni, teski, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji sto prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vjestice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strascu i bijesom, ludoscu i zeljom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, traziti milost od Boga za sve grijesne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdzba, kao groznica, kao nastup. Zar nista ne pomaze sve sto cinimo? Je li rijec bozja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se rusi kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Iza taraba su se culi vreli glasovi djevojaka sto su spremale miloduh i crvena jaja u bakrace pune vode, da se u ranu zoru izmiju, kao divljaci vjerujuci carolijama cvijeca u noci.

Sram vas bilo, govorio sam u drvenu tarabu, sram vas i stid bilo. Ciju vjeru vjerujete? Kojim se sejtanima predajete?

Uzalud je bilo ista ciniti i govoriti te veceri, luðe od drugih. U ponoc otici ce ove djevojke pod vodenice i gole se kupati na vodenoj maji sto je rasipa vodenicni tocak, i sejtani, sto tad ustaju sa svojih legala, rutavim sapama pljeskace ih po vlaznim butinama, sjajnim od mjesecine.

Idite kuci, kazem mladicima sto nailaze, obijesni. Sutra je DJurðev, kaurski svetac, nije nas. Ne cinite grijeha.

A njima je svejedno, i cijeloj kasabi je svejedno, niko im ovu noc ne moze oduzeti.

To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noci. Cuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u ova dvadeset cetiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha sto grijesno mirise na zenu i ljubavi sto mirise na miloduh zenskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana i noci, stedro, kao iz ogromnog vedra, iz zatvorenih mijehova zelje. Vuce se staro tuðe vrijeme za nama, jace od nas, javljajuci se u pobuni tijela, koja kratko traje, a pamti se do sljedece pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve sto je izmeðu tih iskonskih pobjeda grijeha. I nije toliko nevolja u razbludnosti vec u vjekovnom trajanju tuðeg zla, jaceg od prave vjere. Sta smo ucinili, sta smo postigli, sta smo srusili, sta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jacih od svega sto moze da poludi razum? Da nije suvise suho i neprivlacno, ono sto dajemo u zamjenu za socno drevno divljanje? Cime se suprotstavljamo carima pradavnih doziva? Hoce li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Nista drugo ne zelim vec da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duse bistriji nego u moje brace kojima je blizi ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tuzim, Boze koji sve znas, i budi milostiv i meni, i njima, i svima grijesnim ljudima.

Zapamtio sam tu noc, zapamtio bih je po vrelini kojom me gusila i po praznini kojom me istrugala tuða strast, da nista drugo nije bilo. Ali Bog je htio da ona bude drukcija od ostalih, da se u njoj sluci, kao na dugo pripremanom sretanju, sve sto je rascijepilo moj zivot na dvije polovine, i da me odvoji od svega sto sam bio cetrdeset mirnih godina.

Vracao sam se prema tekiji, pogruzen, utucen, mozda jedini nesrecan covjek te veceri u kasabi, izmrucen nemirom izmijenjenih sokaka, pritajenom mjesecinom, bezrazlozno ozivjelim strahom, nesigurnoscu kojom me ispunjavao svijet, kao da sam prolazio izmeðu zapaljenih kuca, i mirna zaspala tekija je izgledala kao zeljeno utociste, ciji ce me debeli zidovi vratiti tisini koja mi je potrebna i miru koji nece biti gaðenje. Proucicu jasin i u molitvi uspokojiti uzdrhtalu dusu, sto pati teze nego sto je Bogu drago. Jer pravi vjernik ne smije pasti u ocajanje i malodusnost. A ja, grijesan, bio sam toliko malodusan da sam i zaboravljao razlog sto sam ga nasao na putu, i vracao ga naporom svijesti, da ima za sto da se drzi moj nemir. Htio sam da zilavi paganski grijeh bude i jedini razlog, kako bih druge ostavio u tami.

Nije trebalo da jurim vjestice te noci po sokacima, nije mi bilo stalo do tuðeg grijeha, ali sam htio da okrenem misli od brata i od iskusenja koje mi je poslato, a uspio sam samo da se vratim nespokojan i zatrovan.

U drugim nocima ostajao bih cesto na mjesecini nad rijekom, pustajuci da me polako osvaja tiho palucanje sjecanja, ili nejasnih zelja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslucivao makar i nagovjestaj uzburkanosti, stjesnjavao sam se u cetiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nesto prisno zastitnicko, kao u starim porodicnim stvarima koje su postale neprijeteci dio nas samih, one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao sto ponekad bez nase volje ozivi u nama, vjerujemo im ne misleci, svoju slabost stavljamo pod zastitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vjecnim mjerilima, i stavljajuci ih tako u neravnopravan polozaj, svodimo ih na neznatne razmjere.

Te noci nisam mogao da ostanem u basci, potrebno mi je bilo da se odvojim, da zaboravim, a ovdje se sve nametalo kao izazov. Mjesecina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor, cvijece je mirisalo prejako, razdrazujuce, pocupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane samo ckalj i pusta ledina, da ostane mezarje, bez oznaka, da ne podsjeca ninasto, da ostane gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas, i rijeku bi trebalo zaustaviti da ne zubori podsmjesljivo, i ptice podaviti po krosnjama i pod strehama da ne cucore besmisleno, i porusiti sve vodenice pod kojima se kupaju gole djevojke, zagraditi sokake, zakovati kapije, silom utisati zivot, da ne buja zlo.

Urazumi me, Boze.

Nikad nisam s takvim nerazumnim bijesom mislio o ljudima i zivotu. Uplasio sam se. Odakle ta zelja da nicega ne bude?

Htio sam da uðem u sobu, morao sam da uðem, a nisam mogao. Cudnom snagom zadrzavala me noc koju sam mrzio, jaca od mene. A kad sam se vec predao, osjetio sam da me utisala. Savladala me blagim nasiljem tihih zvukova, snenih i samo sebi vaznih, svjetlucavim mrakom sto je treperio u jedva vidljivom kretanju, u neobicnim sjenkama i oblicima, u mirisima sto su prodirali duboko u krv i postajali dio mene, mirisalo je zivotom sto se sitnim glasicima i pokretima splice u nesto jako, jace od svega sto bih htio, neodvojivo od mene, isto sto i ja sam, jos nepronaðen a zeljan, zaboravio sam da je malocas mjesecina bila ledena i da je mirisala sumporom, to je bio samo strah od nje, sad ga nema, i mirno svjetlo je nada mnom i nad svijetom, trag necega u meni, necega sto je moglo biti i sto je bilo, necega sto ce biti ako ustrajem u ovom praznom stanju, bez odbrane i bez zastite, sa dignutom ustavom navike i svijesti i volje. Ili ce iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate zelje, i bice kasno kad izaðu, nikad vise necu moci misliti da su pomrle ili ukrocene, i nikad vise necu biti ono sto sam bio. A cinilo mi se da nemam snage da ih zaustavim, da ih vratim u tamu njihovog prinudnog boravka, nisam to cak ni zelio. Nejasno mi je kakve su, znao sam samo da su veoma snazne. Nevine nisu, sigurno, ne bi se krile.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
U tom casu nemoci i cekanja, a zelio sam da potraje, Bog me spasao od opasnog razgraðivanja. Kazem Bog, jer slucaj ne bi mogao biti tako tacan, tako izracunato predusretljiv, da doðe bas u onom neuhvatljivo malom djelicu vremena kad su nepoznate snage u meni pocele da rastu, nepoznate, jos neobasjane mojim unutrasnjim vidjelom, ali nagomilane i upola osloboðene. Poslije, dok sam razgovarao sa Mula-Jusufom, drago mi je bilo sto se nisu otele, ali sam zalio sto nisam vidio kakve su. Zato sam bio rastresen, u sebi, pred drugima sam naucio da se krijem.

Prisao je tiho, cuo sam ga tek kad je zaskripao pijesak pod njegovim opreznim nogama, i kad me oprljio njegov stisani dah. Znao sam odmah ko je, i ne okrecuci se, jer niko ne gazi tako necujno, suvise je rano usvojio oprezan korak.

- Jesam Ii te omeo u razmisljanju?

- Nisi.

I glas mu je tih, skriven, ali jos nevjesto, ptice pjevaju u njemu. I oci ga izdaju, svijetle su i nemirne.

Nista ga ne pitam, sam treba da kaze. Pristao je da nema licnih tajni, osim onih koje niko ne moze saznati. Red u tekiji je strog, i zapamtio bih da nije rekao gdje se zadrzao.

- Bio sam u Sinanovoj tekiji. Abdulah-efendija je govorio o spoznaji.

- Abdulah-efendija je misticar. On pripada bajramijskom redu.

- Znam.

- Sta je govorio?

- O spoznaji.

- To je sve sto znas? Nisi nista zapamtio?

- Zapamtio sam stihove koje je tumacio.

- Cije stihove?

- Ne znam.

- Da cujem.

- Tajnu bozjeg jedinstva ne zna Ahriman. Pitaj Asafa, on zna. Moze li vrabac pojesti zalogaj kao Anka-ptica? Moze li jedna testija zahvatiti vodu velikog mora?˙AE

- To su Ibni Arebini stihovi. Govore da je spoznaja bozje mudrosti moguca samo odabranima, samo rijetkima.

- A sta ostaje nama?

- Da spoznamo ono sto mozemo. Ako vrabac ne moze progutati zalogaj Anka-ptice, uzece koliko je u stanju. Testijom ne mozes zahvatiti cijelo more, ali i ono sto zahvatis i to je more.

Naglavce, sa strascu i uzivanjem sam se bacio na to olako pobijanje Ibni Arebine mistike, mozda prvi put uviðajuci da su nebesa i tajne svemira, da su tajne smrti i postojanja, najpogodnija oblast u koju se moze pobjeci od ovozemaljskih briga. Kad ne bi postojale, trebalo bi ih izmisliti, kao pribjeziste.

Ali ovaj mladi covjek nije prikladan sabesjednik. Covjek doduse najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci. A on je stajao preda mnom, lica osvijetljena mjesecinom tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta. Stajao je poslusno, nije mogao da ode dok ga ne otpustim, ali je misao njegova otisla bez njega, bogzna kuda i kako daleko, nju nisam mogao da zadrzim, i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izrazava duznu poslusnost. A stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove paznje i od mogucnosti njegova shvatanja, da je sigurno slusao samo ocima, posmatrajuci micanje mojih usana. Bilo je besmislenije nego da sam rijeci vikao u prazan bunar, bar bi ih odjek vracao. Nije se ni trudio da shvati. Da se saglasi sa mojom mislju, makar je i ne shvatio. Nije on dugo slusao stihove u Sinanovoj tekiji.

Neiskusan je, izlozio se mjesecini, jos ne umije da se krije tamom i laznim izrazom, oci su mu sirom otvorene, toboze slusa. Ali sjaj neceg viðenog prije ovog casa, svjedoci protiv njega, kazuje da me ne cuje, izdaju ga. Sta je u njima? Kakva slika ili sjecanje, kakva rijec sto jos odzvanja, kakvo to sneno pamcenje, kakav grijeh? Bljedilo mjesecine nije ugasilo zdravu boju njegovih obraza, osjencenih muskim crtama mladog tezaka, zenika, i snagom jake krvi. Sta trazi u ovoj tisini svetog mjesta, u tvrdim okovima derviskog reda, on je od ovog svijeta, od ove ðurðevske noci, od ove osvijetljene mlake tame sto zove u grijeh, miris miloduha je na njemu, donio ga je na rukama, u dahu, prozet je carolijom ostrascenih sokaka, cuo je tetrijebski sapat i ogluhnuo od njega, mozda mu u obeznanjenom dlanu jos bije udar krvi nekog drugog mladog tijela i tesko stisavani plamen suklja iz njega kroz otvore ociju. Opoganjen je ovom poganskom noci, uprljan, oprljen, osvijetljen, ociscen, trebalo bi ga staviti veceras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tuðoj vatri, ugusice ga ova tekijska tisina, i samoca, zasto se ne vrati u noc i ne bude ono sto je, tesko ce docekati daleku zoru, miloduh mirise veceras, nesto se desava veceras, nesto je strasno veceras, mjesec dugo nece zaci, po zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujucih sjenki prstace varnice vodenih kapi pod vodenicama, pod johama, mjesec ce sjati cijelu ovu noc, mjesec ce zvati cijelu ovu noc, otici treba, s njim, otici sam, otici i lutati, otici i ne vratiti se, otici i umrijeti, otici i zivjeti, ove noci sto ostaje kad se sve gubi.

Eto, provalilo je.

Sigurno nije trajalo duze od trena, koliko ocni kapak da se spusti, znao sam po tome sto je mladic stajao preda mnom sa sleðenim odsutnim smijeskom, nista nije cuo. nista osjetio od orljave u meni, nezacuðen ludilom sto me iznenada obuzelo. Doslo je, kao buna, poslije muke i straha zbog brata, poslije sumnji sto su me uzdrmale u korijenu, provalila je sila zivota sto ceka da se poruse temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade, ostavivsi krs i pustos. Nisam mogao tada, u tom casu zaprepastenja, da sudim sebi, ni da se kajem, ni da se molim, suvise je jos sve bilo vrelo. Kao da je grom udario i sprljio me, oduzevsi mi snagu.

Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Mozda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je zelio da ode, i otisao je, ne zureci, da ne pokaze nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da sto prije ostane sam s onim sto je donio u ocima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti, nesvjestan, slijep i glub, ali ja znam da je bio tu, i nisam zelio da ga se stidim. Ni da ga mrzim. Htio sam da ostanem sam sa sobom.

Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije, ali to je nailazilo i odlazilo, kao trenutno gubljenje svijesti, kao neobjasnjivi prkos redu u sebi. Bila su to kratka posrtanja, koja nisu ostavljala traga. A te noci cinilo se da me zadesila potpuna pometnja, da su sve veze popucale u meni, i da nisam ono sto sam bio. Sagledao sam jednu svoju mogucnost, koja bi mogla da postane razorna, ako ustraje.

Prvo sto sam osjetio bio je strah, jos dalek, ali dubok, siguran, kao izvjesnost da cu platiti taj trenutak. Kaznice me Bog mukom savjesti, i necu dugo cekati da se javi. Mozda ove noci, mozda sad.

Ali se nista nije desilo. Stajao sam na istom mjestu, nogama ukopan u pijesak bastenske staze, rastresen i umoran, jedva jos vreo od vatre sto je buknula u meni. Oprosti mi, Boze, saptao sam nesvjesno, bez ucesca, ne sjecajuci se molitve koja bi mi u tom casu mogla pomoci.

Odmaknuo sam se sa tog mjesta, kao da sam bjezao, i stao uz ogradu nad rijekom.

Cinilo mi se da nijedne misli u meni nema, da su mi cula pretrnula od udara. Ali za cudo, bio sam svjestan svega, osjetljiviji i prijemljiviji za sve oko sebe nego maloprije. Uho je hvatalo zvonke sumove noci, jasne i preciscene, kao da su se odbijali od stakla. Razlikovao sam svaki posebno a svi su se opet slivali u zajednicko brujanje, vode, ptica, lakog vjetra, izgubljenih dalekih glasova, tihog hujanja noci sto se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih krila. I nista mi sve to ne smeta, ne uznemiruje me, htio bih da je vise tih glasova, sumova, brujanja, lepeta, da je vise svega, izvan mene, mozda sam i cuo tako jasno da ne bih slusao sebe.

Bilo je to vjerovatno jedini put u zivotu da su se glasovi i sumovi, da su se svjetlo i oblici, javljali kao ono sto jesu, kao zvuk, sum, miris, oblicje, kao znak i objava stvari izvan mene, jer sam slusao i gledao izdvojen, neumijesan, bez tuge i bez radosti, ne kvareci ih i ne popravljajuci, zivjeli su sami, bez mog ucesca, neizmijenjeni mojim osjecanjima. Tako samostalni, istiniti, nepretopljeni u moju misao o njima, ostavljali su pomalo ravnodusan utisak, kao tuða neprepoznata stvar, nesto sto se desava, sto biva mimo svega, zaludno i nepotrebno. Iskljucio sam se, i bio iskljucen, odvojen od svega oko sebe, i svijet je prilicno avetinjski, ziv ali ravnodusan. A i ja sam osamostaljen i neprobojan.

Nebo je ispraznjeno i pusto, nije ni prijetnja ni utjeha: gledao sam ga tako izmijenjeno, izvrnuto i razbijeno u vodi, blizak odsjaj a ne tajanstveno prostranstvo. Odsjevi kamenih bjelutaka vidjeli su se u bistroj vodi, kao trbusi riba sto spavaju ili umiru na plitkom dnu, pritajeni i nepomicni poput mojih misli, ali one ce isplutati, nece ostati na dnu mene. Pa neka ih, neka ustanu kad ozive, kad budem mogao da ih primim sa znacenjem koje nije samo nagovjestaj. Za sad su mirne, i mozda moja cula blago piruju, u zatisju, za koje ne znam koliko ce trajati, svoja i osloboðena. Za cudo, cula su cista i nevina kad ih ja ne opterecujem nasiljem misli, ili zelja, oslobaðala su i mene i vracala me u mir, u neko daleko vrijeme koje mozda nije ni postojalo, toliko je lijepo i cisto da ne vjerujem u njegovo bivse postojanje, iako ga sjecanje nosi. Najljepse bi bilo ono sto je nemoguce, vratiti se u taj san, u nesaznano djetinjstvo, u zasticeno blazenstvo toplog i tamnog praizvora. Nisam osjecao tugu i ludost takve zudnje, koja nije zelja, jer je neostvariva i kao pomisao. Lebdjela je u meni kao stisana svjetlost, okrenuta nekud unazad, u nemoguce, u nepostojanje. I rijeka je tekla unazad, sitni nabori vode okovani srebrom mjesecine nisu oticali, a rijeka je opet tekla svome izvoru, kamena riba bijelog trbuha isplivala je na povrsinu, a rijeka je opet tekla svome izvoru.

Tada mi je doslo do svijesti da to ozivljava moja misao, pocinjuci da preobraca ono sto vidim i cujem u bol, u sjecanje, u neostvarive zelje. Iscijeðeni sunðer moga mozga poceo je da se natapa. Vrijeme odvajanja bilo je kratko.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
4

Zar mislite da ce covjek postici ono sto zeli?

Na sokaku, pored tekijskog zida, zaraslog u brsljan, culi su se koraci. Nisam obratio na njih nikakvu paznju, jedva sam ih i zapazio, po necemu sto je moglo da izgleda neobicno, ali je utisak ostao sasvim povrsan, neprovjeren, rastresenost mi nije dopustala da povezem pojavu i moguci uzrok. Nije me se ticalo ni ko je mogao da prolazi u to kasno pretponocno doba pored tekije, posljednje kuce na izlasku iz kasabe. Nista se u meni nije pokrenulo, nikakav predosjecaj, nikakva slutnja, ti koraci su imali znacaja koliko i let nocnog leptira, i nista me nije upozoravalo da bi mogli biti presudni u mome zivotu. Kakva je to steta i kakvo cudo sto covjek ne osjeca ni najneposredniju opasnost koja mu prijeti. Da sam znao, zatvorio bih teski mandal na kapiji, i usao u kucu, neka se tuðe sudbine rjesavaju bez mene. Ali nisam znao, i nastavio sam da posmatram rijeku, nastojeci da je vidim kao trenutak ranije, nju samu, bez sebe. Nisam uspijevao, skoro ce ponoc, pomalo sam sujevjerno isao u susret tom casu buðenja duhova svakakvog mraka, ocekujuci da se nesto desi i od ove moje tisine, dobro ili zlo.

Koraci su se vratili, tihi, tisi nego maloprije. Nisam znao kakvi su, a bio sam siguran da su isti. Nesto u meni je znalo, uho je zapazilo neobicnost o kojoj nisam razmisljao, i zapamtilo je: jedan korak je oprezan, drugi necujan, mozda cujan samo zato sto je bilo nemoguce zamisliti da neko ide na jednoj nozi, pa sam sam stvarao privid tog drugog nepostojeceg koraka. Nocobdija se nije cuo, jo li to poranio neki jednonogi duh?

Koraci su zastali pred kapijom, onaj stvarni, tih i oprezan, i moj, necujni.

Okrenuo sam se i cekao. Poceli su da me se ticu, nametnuli su se jezom. Jos sam mogao da priðem kapiji i da gurnem mandal, a nisam to ucinio. Mogao sam da se prislonim na crvotocno drvo vrata i da cujem dise li taj neko ili je odletio ili se pretvorio u mrak. Cekao sam, pomagao slucaju nemijesanjem.

Sokakom su se culi koraci, vise ih je, u trku, uzurbani i usopljeni. Hoce li im se jednonogi pridruziti, ili ga vise nema?

Kapija se otvorila, i neko je usao.

Stao je na kamenu plocu dovratka i naslonio se leðima na siroka vrata, kao da je klonuo, ili ih drzi da se ne otvore. Bio je to nesvjestan i uzaludan pokret, njegovo krhko sitno tijelo nikoga ne bi zadrzalo.

Dva drveta su bacala sjenku na kapiju, a on je stajao u procijepu svjetla, kao osuðen, izdvojen, izlozen, a sigurno bi volio da se skloni u najguscu tamu. Ali nije smio da se makne, koraci su u trku prosli pored kapije, protutnjali kaldrmom, pa se utisali kod okuke u sutjesci, tu je arnautska straza, sigurno su gonioci pitali za ovog sto stoji razapet na vratima. Znali smo i ja i on da ce se gonitelji vratiti.

Gledali smo se, nepomicni na svojim mjestima, i cutali. Preko cijele sirine vrta vidio sam na ploci dovratka jednu njegovu bosu nogu, i lice bjelje od tekijskog zida. U tom bijelom licu, u nemocno razapetim rukama, u cutanju, bio je uzas cekanja.

Nisam se micao, nisam govorio, da ne poremetim tu uzbudljivu igru gonjenja i bjezanja. Sto je nas polozaj postajao nemogucniji, cekanje je postajalo sve napetije. Osjecao sam da sam uvucen u nesto neobicno, tesko i surovo, nisam znao ko je od njih surov, ovaj sto bjezi ili ovi sto gone, nije mi bilo ni vazno tada, hajka je mirisala na krv i smrt, i sve se rjesavalo pred mojim ocima. Sinulo mi je u mislima da se to zapleo u krvav cvor sam zivot, mozda malo prejako, sabijeno, preblizu, izrazeno grubo, a uvijek isto, u svim malim i velikim gonjenjima, koja ne prestaju. Nisam bio ni na jednoj strani, a moj polozaj je izuzetno vazan. Uzbuðivalo me sto sam mogao da budem sudija, i samo jednom glasnom rijecju sve da presudim. Sudbina ovog covjeka bila je u mojim rukama, ja sam mu bio sudbina, nikad nisam osjetio toliko moci u onome sto sam mogao da ucinim. Nisam ga odao, a nevin pozdrav ili tihi kasalj mogli su da ga upropaste, ne zato sto me njegove oci, koje sa svog mjesta i ne vidim dobro, sigurno preklinju za milost, ni sto bi to mozda bilo nepravedno, vec sto sam htio da se igra produzi, da budem gledalac i svjedok, uzasnut i uzbuðen.

Gonioci su se vratili, ne vise u trku, hodom, zbunjeni, bijesni, jer se sve zaplelo, sad oni vise nisu samo progonitelji vec i krivci: njegovo bjekstvo znacilo bi njihovu osudu. Ovdje se nista nije moglo rijesiti mirno, ishod mora biti ruzan, ma kakav da je.

Cutali smo svi koji smo bili upleteni u ovu igru, ja, gonjeni, i gonitelji. Samo su arnauti-strazari, na bentu u tjesnacu, pjevali otegnutu pjesmu iz svoga zavicaja, i ta strana tuzaljka, sto je licila na divlji jecaj, cinila je nase cutanje jos tezim.

Koraci su se priblizavali, utisani i neodlucni, poceo sam da ih pratim sa dubokom napregnutoscu, pomalo i gonilac i gonjeni, jer nisam ni jedno, strasno sam zelio da bude uhvacen i da pobjegne, cudno se mijesao u meni strah za gonjenog i zelja da viknem gdje se nalazi, i sve se to pretvaralo u mucno uzivanje.

Gonitelji su zastali pred vratima, prestao sam da disem, damara nabijenih nestrpljenjem prozivljavao sam taj trenutak koji je rjesavao i moju sudbinu.

Ni gonjeni sigurno nije disao, samo ga je tanka daska dijelila od gonilaca, ni pedalj razmaka nije ih razdvajao, a bili su daleko, kao planinom razdijeljeni, oni neznanjem, on nadom. Ruke su mu jos razapete, a lice bljesti kao fosfor. Od uzbuðenja pocele su da se mute pred mojim ocima racve njegovih ruku i nogu, ali je bijela mrlja lica ostala kao znamenje njegove groze.

Hoce li gonioci otvoriti kapiju i uci? Hoce li mu se omaknuti noga na glatkom kamenu, i upozoriti ih? Hocu li se nakasljati, od uzbuðenja, i dozvati ih? Opirao bi se samo tren, borila bi se dva ocaja, a njih je vise, i nasli bi se oci u oci. To bi mu bio kraj, oborili bi se na njega, sa surovoscu zbog straha i srdzbe sto su ga izgubili, i zbog srece sto su ga nasli. Ja bih gledao, zgaðen raspletom, i molio bih samo da odu iz tekijske basce. Ali toga casa osjecao sam se kao gonjeni, slucajno, jer se moglo desiti da mislim i kao gonitelji, a mozda i nije slucajno, Njega sam vidio i zelio da nevidljivi ljudi odu ispred kapije, da ne vidim ruzni kraj. Cinilo mi se da ta moja zelja pomaze covjeku sto se tako nemocno bori za zivot da mu daje neke izglede na srecu.

I zaista, kao da je moja napregnuta volja djelovala, koraci su se odmaknuli od kapije, pa zastali u neredu, neko od njih nije siguran da li bi trebalo pokusati, jos su mogli da se vrate, ali nisu, krenuli su niz sokak, prema kasabi.

Covjek je jos stajao u istom polozaju, ali je sigurno ukocenost njegovih misica popustala, i sto se koraci vise udaljuju, snaga mu je sve slabija.

Dobro je sto se tako svrsilo. Da su ga uhvatili, ili tukli preda mnom, ostala bi mi surova slika dugo u pameti, a moglo bi da se javi i kajanje sto sam u jednom trenutku bio spreman da im ga predam, i sto sam uzivao, bolno, ali uzivao, u tom ljudskom lovu. Ovako ce kajanje, ako se i javi, biti slabije.

Nisam mislio ko je kriv a ko prav, cak me se nije ni ticalo, ljudi rasciscavaju svoje racune i krivica se lako naðe, a pravda je pravo da ucinimo ono sto mislimo da treba, i onda pravda moze da bude sve. I krivda isto tako. Dok nista ne znam, nema ni odreðenja, i necu da se mijesam. Doduse, vec sam se umijesao, cutanjem, ali to je mijesanje koje me ne opovrgava, uvijek mogu da ga opravdam razlogom koji ce mi biti najpogodniji, ako istinu saznam.

Posao sam prema tekiji, ostavljajuci covjeka samome sebi, sad moze da ucini sto mu je drago. Hajka je minula, neka ide svojim putem. Gledao sam preda se, u pijesak staze i zelene rubove trave, da ga iskljucim, da pokidam i one tanke niti veze sto je postojala meðu nama samo tren ranije, da ostane ono sto je, nepoznati, s kojim se ne ukrstaju ni moje oci ni moj put. Ali, i ne gledajuci, vidio sam mu bjelinu kosulje i bljedilo lica, mozda u sebi, po slici koju pamtim, vidio sam da je opustio ruke i sastavio noge, nije vise napregnut, ni svezan u cvor drhtavih zivaca sto zive samo za taj cas trajanja koji odlucuje zivot ili smrt, vec covjek rijesen trenutne muke, da bi bio osloboðen za misao o onome sto ga ceka. Jer, znao sam, nista nije odluceno izmeðu njega i onih sto ga love, samo je produzeno, odgoðeno na nepoznato vrijeme, mozda samo na sljedeci cas, jer on je bio osuðen da bjezi a oni da ga hvataju. A onda mi se ucinilo da je podigao ruku, neodlucno, jedva je odvojivsi od tijela, kao da je htio da me zaustavi, da mi nesto kaze, da me privoli da se umijesam u njegovu sudbinu. Ne znam jesam li to vidio i je li to zaista ucinio, ili sam pogadao pokret koji bi mogao, koji je morao da ucini. Nisam se zaustavio, nisam htio da me se vise tice. Usao sam u tekiju, okrenuvsi kljuc u zarðaloj bravi.

U sobi sam jos cuo taj skripavi zvuk kojim sam se odvojio. Za njega je to bilo osloboðenje, ili mozda jos veci strah, konacna usamljenost.

Osjecao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur-an, ili neku drugu, o moralu, o velikim ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih recenica kojima vjerujem, o kojima cak ne mislim, nosim ih u sebi kao krvotok. Nismo ga svjesni, a sve nam je, omogucava da zivimo i disemo, drzi nas uspravne, daje svoj smisao svemu. Uvijek me je cudno uljuljkivala ta povorka lijepih rijeci o stvarima koje znam. U tom poznatom krugu kojim se krecem, osjecam se siguran, bez busija kojima prijete ljudi i svijet.

Samo, nije dobro sto sam htio da uzmem ma koju knjigu, i sto sam trazio zastitu poznatih misli. Cega sam se bojao? Od cega sam htio da pobjegnem?

Znao sam, onaj covjek je jos dole, u basci, culo bi se da je otvorio kapiju. Nisam upalio svjetlo, stajao sam u zutoj tami sobe, s nogama u mjesecini, i cekao. Sta sam cekao?

Bio je jos dole, sve je u tome. Dosta sto ga je tekija spasla, treba da ode. Zasto ne odlazi?

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
U sobi mirise na staro drvo, na staru kozu, na staro disanje, sjenke su samo prolazile njome, ponekad, vec mrtvih mladih djevojaka, navikao sam na njih, tu su zivjele prije mene. A sad se u ovaj stari mir, u ovo staro skloniste uselio nov, nepoznat covjek sa bijelom mrljom lica, i sa rasljama nogu i ruku, sto je, u muci, sam sebe razapeo na vratima. Znao sam da je promijenio polozaj, vidio sam kako mu se tijelo opustilo, kao da mu je odjednom polomljen cijeli splet kostiju, i to je bilo novije, i vaznije, i bolnije, a ja sam pamtio njegov raniji grc i napor, njegovu napetost, koja zivi, bori se, nikome se ne da, pamtio sam razapete opruge njegovih misica sposobnih na cudo. Vise sam volio tu sliku nego onu drugu, porusenu. Od nje sam se vise nadao, lakse me oslobaðala, obecavala da se osloni na vlastite moci. Druga je bila zavisnost, nenadanje, potreba za osloncem. Sjetio sam se onog viðenog, ili neviðenog pokreta, kojim je zelio da okrene moje oci prema svojima. Zvao me, molio da ne proðem pored njega i pored njegova straha kao da me se nista ne tice. Ako to nije ucinio, ako sam ja samo zamislio taj neizbjezni pokret zivota koji se brani i zove u pomoc, onda je ostao potpuno bez snage, a sad i bez nade. Steta sto nista ne znam o tom covjeku. Ako je kriv, ne bih mislio o njemu.

Prisao sam prozoru, i uplasio se mjesecine sto mi je udarila u lice. Kao da me je prokazala. Pogledao sam, sa strane, nije ga vise bilo na kapiji, otisao je. Pogledao sam slobodnije po basci, da je vidim pustu. Ali nije otisao. Stajao je pod drvetom, u sjeni, prilijepljen uz drvo. Opazio sam ga kad se pomaknuo, i njegove noge su u mjesecini, sjena ga je sjekla iznad koljena.

Nije gledao u kucu, ni u prozor, od mene vise nista nije ocekivao. Osluskivao je prema sokaku, cuo je sigurno cak i korak macke, meskoljenje ptice, svoj utisan dah. Pogledao je u krosnju drveta, i ja za njegovim pogledom: lagano se njihala pokrenuta ponocnim vjetrom. Da li je molio da se utisa ili je proklinjao njeno sustanje? Jer vise nije mogao da raspozna sumove izvan tekijskih zidova, koji su mu mogli vrijediti koliko i zivot.

Okrenuo se oko drveta, s leðima uz stablo, u krugu pomicuci posrebrene noge, pa se odvojio, korakom koji se nije cuo, kao bez tezine, prisao dvorisnoj kapiji i oprezno je zatvorio mandalom. Zatim se vratio, i krijuci se ispod sjenke drveca, dosao do ograde, nadnio se nad rijeku, pogledao gore, u tjesnac, i niz maticu, prema kasabi, pa se povukao i nestao u gustom zbunju. Da li je nesto cuo ili vidio, ili ne smije da izaðe, ili nema kud?

Volio bih da znam je li kriv.

I eto, prosao sam pored njega, pogleda oborena u zemlju, zakljucao tekijska vrata, zatvorio se u svojoj sobi, a nisam se odvojio od tog covjeka sto je nahrupio u ovaj mir, prisilivsi me da mislim na njega i da, stojeci uz prozor, posmatram njegov ozivjeli strah. Ucinio je da zaboravim na tuði grijeh u ovoj ðurðevskoj noci, i na pocetak svoga, i na dvije cudesne ruke u sumrak, i na brigu. A mozda je bas bilo zbog nje.

Trebalo je da okrenem leða prozoru, da upalim svijecu, da odem u drugu sobu, ako ne bih htio da ga nepotrebno muci osvijetljeni prozor, da ucinim sta bilo, samo ne ono sto sam ucinio. Jer to je vezanost, bolesno zanimanje, nerijesenost u sebi. Kao da nisam vise imao povjerenja u sebe i svoju savjest.

Ovo skrivanje je djetinje, ili jos gore, kukavicko, nemam cega da se plasim, cak ni sebe, zasto se pravim da ne vidim covjeka, i dajem mu priliku da ode a on to nece, zasto se pretvaram kao da nisam siguran da je u tekijskoj basci, da krije zlocin ili bjezi od njega? Nesto se desava, nimalo nevino, znam da se stalno desavaju teske i surove stvari, ali ovo je pred mojim ocima, ne mogu da ga otisnem u neznano i neviðeno, kao sve ostalo, i necu da budem ni krivac ni nevoljni saucesnik, hocu slobodno da se odlucim.

Sisao sam u bascu, mjesec je svijetlio na kraju neba, uskoro ce zaci, dafina je pocela da cvjeta, vazduh je okuzen njome, treba je posjeci, otuzna je, nametljiva. Osjetljiv sam suvise na mirise ponekad, cijela zemlja vonja nepodnosljivo i gusi me, dolazilo je to iznenada, sa uzbuðenjem, izgleda, iako ne znam kakve to meðusobne veze moze da ima.

Stajao je u spletu siblja, ne bih ga nasao da nisam znao gdje je, lice mu je bez crta, potrto polusjenom, on mene bolje vidi, otkriven sam svjetlom, pa mi se cini da sam go, a ne mogu da se zaklonim. Pretvorio se u siblje, izrastao u grane, pocece da se njise pod vjetrom nocnikom sto kroz tjesnac silazi s planine.

- Treba da ides - rekao sam sapatom.

- Kuda?

Glas mu je cvrst, dubok, kao da nije onaj sitni covjek preda mnom.

- Odavdje. Svejedno kuda.

- Hvala ti sto me nisi odao.

- Necu da se mijesam u tuðe stvari, zato i zelim da odes.

- Ako me otjeras, umijesao si se.

- Mozda bi bilo najbolje.

- Jednom si mi pomogao. Zasto da to sad pokvaris? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo sjecanje.

- Nista ne znam o tebi.

- Sve znas o meni. Gone me.

- Sigurno si im zlo ucinio.

- Nikakvo zlo nisam ucinio.

- Sta mislis sad? Ne mozes ostati ovdje.

- Pogledaj, je li strazar na mostu?

- Jest.

- Cekaju me. Svuda su okolo. Zar me gonis u smrt?

- Dervisi ustaju rano, vidjece te.

- Skloni me do sutrasnje veceri.

- Putnici mogu da naiðu. Namjernici.

- I ja sam putnik namjernik.

- Ne mogu.

- Onda zovni strazare, tu su, iza zida.

- Necu da ih zovem. I necu da te sklonim. Zasto da ti pomognem?

- Nizasto. I skloni se, tebe se ovo ne tice.

- Mogao sam da te upropastim.

- Nisi imao snage ni za to.

Zbunio me, nisam bio spreman na ovaj razgovor. Najvise me iznenaðivalo, iz rijeci u rijec, to sto sam ocekivao da susretnem sasvim drukcijeg covjeka. Prevarila me slika razapetih ruku i nogu na kapiji. Zamisljao sam ga, prema zaljenju, prema bijeloj mrlji lica, prema slaboj odbrani tanke daske, kao jadnog, uplasenog, izgubljenog covjeka, mislio sam cak da znam kakav mu je i glas, drhtav, nesiguran, a sve je bilo drukcije. Vjerovao sam da ce ga smeksati jedna moja rijec, da ce ponizno gledati u mene, jer je bio u bezizlaznom polozaju, jer je zavisio od moje zle ili dobre volje. A njegov glas je miran, cak nije ni srdit, cinilo mi se da zvuci gotovo veselo, podsmjesljivo, izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno vec ravnodusno, kao da je iznad svega sto se desava, kao da zna nesto sto ga cini sigurnim. Toliko je iznevjerio moja ocekivanja, da sam sigurno i pretjerivao u ocjeni njegove mirnoce. Zacudilo me i kako je trazio da ga sklonim, kao da je to najobicnija stvar, usluga koja bi mu dobrodosla ali nije presudna. Molbu, ili zahtjev, nije ponovio, lako je odustao, nije se ljutio sto sam ga odbio, nije ni gledao u mene, osluskivao je, malo podignute glave, ne ocekujuci vise moju pomoc. Ne ocekujuci vise niciju pomoc, znao je da mu sad niko ne smije pruziti ruku, da nema ni roðaka ni prijatelja ni poznanika, osuðen da bude sam u nesreci. Oko njega i njegovih gonitelja ostavljen je prazan prostor.

- Sigurno mislis da sam rðav covjek.

- Ne mislim.

- Nisam. Ali ne mogu da ti pomognem.

- Svako svoje zna.

Ni to nije prijekor, ni pomirenost sa nesrecom, vec primanje onoga sto jest, neko drevno gorko saznanje o nikakvoj volji ljudi da pomognu osuðenom covjeku, svih ljudi, i mene je ubrojio u njih, i ne iscuðava se radi toga. To ga nije slomilo, nije mu oduzelo snagu, nije se obazirao izgubljeno oko sebe, vec vrlo sabrano, vrlo odreðeno, odlucan da se bori sam.

Upitao sam zasto ga gone. Nije odgovorio.

- Kako si pobjegao?

- Skocio sam sa stijene.

- Jesi li ubio koga?

- Nisam.

- Jesi li ukrao, oteo, ucinio kakvu sramotu?

- Nisam.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Nije zurio da se opravda, nije se trudio da me ubijedi, odgovarao je na moja pitanja kao da su suvisna i dosadna, ne cijeneci me vise ni po dobru ni po zlu, ni kao opasnost ni kao nadu: nisam ga izdao a necu da mu pomognem. Zacudo, to prelazenje preko mene, kao da sam drvo, zbun ili dijete, pogodilo je moju sujetu, nekako me obezlicavalo i umanjivalo, oduzimalo mi vrijednost ne samo u njegovim vec i u mojim vlastitim ocima. Nije me se ticao, nisam znao o njemu nista, nikad ga vise vidjeti necu, a stalo mi je do njegova misljenja, uvrijedilo me sto se drzi kao da me nema. Volio bih da se ljutio.

Napustao sam ga, a uznemiravala me njegova samostalnost.

Stajao sam tako, i stajao, u mirisu dafine sto me gusila, u ðurðevskoj noci sto je zivjela za sebe, u basci sto je postala svoj svijet, stajali smo, covjek do covjeka, bez radosti sto smo se sreli, bez mogucnosti da se razdvojimo kao da se nismo sreli. Mucno sam razmisljao sta da ucinim s njim sto se pretvorio u granje, da ne ucinim zlo, da ne podrzim tuði grijeh, ne znajuci kakav je, zeleci da se ne ogrijesim o savjest a ne nalazeci rjesenje.

Cudna je to bila noc, ne samo zbog onoga sto se desavalo, vec kako sam to primao. Razum je govorio da se ne mijesam u ono sto me se ne tice, a umijesao sam se toliko da nisam vidio izlaza, duga navika da vladam sobom odvela me u sobu a vratio sam se gonjen nekom novom potrebom, tekijski i derviski red me naucio da budem tvrd a stajao sam pred bjeguncem ne znajuci sta da ucinim, a to je vec znacilo da cinim sto ne treba. Svi su razlozi govorili da ostavim covjeka njegovoj sudbini, a isao sam s njim njegovim klizavim i opasnim putem, koji nije mogao da bude i moj.

I jos dok sam mislio o tome, trazeci pogodnu rijec da se izvucem, rekao sam nenadano:

- U tekiju te ne mogu uvesti. Bilo bi opasno i za mene i za tebe.

Nije odgovorio, nije me ni pogledao, nista mu novo nisam rekao. Jos je bilo vremena da se povucem, ali vec sam poceo da klizim i tesko se bilo zaustaviti.

- U dnu basce ima kucica - sapnuo sam - niko ne ide tamo. Tu drzimo nepotrebnu starudiju.

Tada me bjegunac pogledao. Oci su mu zive, nepovjerljive, ali nimalo plasljive.

- Skloni se dok ne odu. Ako te uhvate, nemoj reci da sam ti ja pomogao.

- Nece me uhvatiti.

Rekao je to s takvom sigurnoscu, da mi se smucilo. Osjetio sam ponovo onu uznemirenost zbog njegove samouvjerenosti, i pokajao se sto sam mu ponudio skloniste. Dovoljan je sam sebi, odstranjuje te: kao da me udario, odgurnuo pruzenu ruku, siguran u sebe do odvratnosti. Poslije sam se stidio te svoje narogusenosti (sta mu je ostalo drugo nego da vjeruje u sebe!), uhvatio sam se u niskom osjecanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni, da se pokazuju maleni i zavisni, jer to stvara nasu nalklonost, hrani je, i povecava znacaj naseg djela i nase dobrote. Ovako ispada sitna i nepotrebna. Tada se, meðutim, nisam stidio, bio sam ljut, cinilo mi se da sam se upustio u besmislenu stvar, ali sam posao kroz bascu prema oronuloj kucici skrivenoj sibljem i zovikom. Bez radosti, bez svog opravdanja, bez odreðene unutrasnje potrebe, a nisam mogao drukcije.

Vrata su bila otvorena, sismisi i golubovi su tu stanovali.

Zastao je.

- Zasto ovo cinis?

- Ne znam.

- Vec si se pokajao.

- Suvise si ponosan.

- Mogao si to i da ne kazes. A covjek nikad nije suvise ponosan.

- Necu da te pitam ko si i sta si ucinio, to je tvoja stvar. Ostani tu, to je sve sto mogu da ti dam. Neka bude kao da se nismo ni sreli ni vidjeli.

- Tako je najbolje. Idi sad u svoju sobu.

- Da ti donesem hranu?

- Ne treba. Vec ti je krivo sto si i ovo ucinio.

- Zasto mislis da mi je krivo?

- Suvise oklijevas, suvise razmisljas. Sto god bi sad ucinio, bilo bi ti krivo. Idi u tekiju, ne misli vise na mene. Prijavices me ako budes mislio.

Je li to podsmijeh, ruganje, prezir? Odakle mu snaga da se tako drzi?

- Ne vjerujes mnogo ljudima.

- Skoro ce zora. Ne bi bilo dobro da nas naðu zajedno.

Htio je da me se rijesi, nestrpljivo je pogledao u nebo sto se mijenjalo slutnjom predjutarnjeg svjetla. A ja sam zelio da mu postavim bezbroj pitanja, nikad ga vise necu vidjeti. Niko mi ne moze odgovoriti, samo on.

- Jos samo ovo: sam si, zar se ne bojis? Uhvatice te, ubiti, nemas izgleda ninasto.

- Ostavi me na miru!

Glas mu je grub, prigusen od ljutine, bilo je zaista nepotrebno govoriti mu o onome sto je i sam znao, mislio je mozda da sam zaista rðav covjek, da pakosno uzivam u njegovim mukama. I vratio mi je, ravnom mjerom:

- Nesto te muci - rekao je s onom neocekivanom pronicljivoscu koja me porazavala, loveci me u mojim vlastitim gustisima. - Doci cu jednom na razgovor, kad ne bude opasno. Idi sad.

Nije mi odgovorio na ono sto me zanimalo, vratio me u mene sama. I kakav je odgovor mogao da mi da? Kakve smo veze nas dvojica mogli da imamo? Cemu je mogao da me pouci?

Otvorio sam prozor, zagusljivo je u sobi. Sisao bih u bascu da njega nije bilo, da bez sna docekam zoru, kao sto cu je docekati i ovdje, nije daleko, ptice ranoranilice najavljivale su je sve guscim pjevom, a nebo nad tamnim brijegom otvaralo je kapke, pokazujuci modru zjenicu. Drvece je sad sneno u vrtu, pokriveno maglicom tankog polumraka, uskoro ce u prvo svitanje i ribe poceti da iskacu iz vode, volio sam taj jutarnji cas buðenja, kao da zivot tek nastaje.

Cekao sam nasred sobe, s osjecanjem nemira, a nisam mogao da mu odredim uzrok, gorak zbog onoga sto sam ucinio, i sto nisam ucinio, promasen te noci ispunjene prijetnjom i strepnjom bez razloga.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Osluskivao sam svaki susanj, sum pticjeg krila, cuo ujednacen tok rijeke, a ocekivao da cujem njega, ili njih, kako idu po njega. Hoce li pobjeci, hoce li ostati, hoce li ga uhvatiti? Jesam li pogrijesio sto ga nisam odao, ili sto ga nisam sklonio u svoju sobu? Rekao mi je: sto god bi ucinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i ono sto ni meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni protiv njega, ni za njega, i nasao sam srednje rjesenje, nikakvo, jer nista nije bilo rijeseno, samo je muka proguzena. Moracu da stanem na jednu stranu.

Bezbroj razloga bilo je i za jedno i za drugo, da ga unistim, ili da ga spasem. Dervis sam, stojim na odbrani vjere, i reda, pomoci mu znaci izdati svoja uvjerenja, izdati ono u sto je ulozeno toliko godina moga cistog zivota. Nezgodno je i za tekiju, kad bi ga uhvatili, a jos nezgodnije ako bi se saznalo da sam mu ja pomagao, niko mi to ne bi oprostio, a sasvim je vjerovatno da bi se saznalo, on bi kazao, iz pakosti ili iz straha. Nezgodno je i za brata. I za mene i za brata. Pogorsao bih i svoj i njegov polozaj, nasla bi se neka veza i dosljednost u tom postupku, licilo bi na moju osvetu zbog brata, ili bi izgledalo kao pomoc drugome, kad vec bratu nisam mogao pomoci. Bilo je dosta razloga da ga predam vlastima, pa neka izravna svoj spor sa pravdom kako zna.

A opet, covjek sam, ne znam sta je ucinio i nije moje da sudim, a i pravda moze da pogrijesi, zasto da ga uzmem na dusu i opteretim se mogucim kajanjem. Bilo je dosta razloga i da mu pomognem. Ali su bili nekako blijedi, nedovoljno uvjerljivi, a sto sam ih izmisljao i davao im znacaj, bilo je samo zato da mi posluze kao zaklon ispred onog pravog, jedino vaznog: sto sam pokusavao da njime rijesim sebe. Naisao je upravo u casu kad je mogao da postane jezicac na kantaru moje kolebljivosti. Osudivsi ga, predavsi ga vlastima, presao bih preko svoje zbunjenosti, ostao bih ono sto sam bio bez obzira na sve sto se desilo, kao da se nista nije desilo, bez obzira na zatvorenog brata i na zalost zbog njega, zrtvovao bih njega unesrecenog i sebe ozlijeðenog, i isao dalje utrvenom stazom poslusnosti, nevjeran svojoj muci. Ali ako bih ga spasao, to bi bila moja konacna odluka: bio bih na drugoj strani, digao bih se protiv nekoga i protiv sebe dosadasnjeg, nevjeran svome miru. A nisam mogao ni jedno ni drugo, od jednog me odvracala poljuljana sigurnost, od drugog snaga navike i strah od puta u nepoznato. Prije deset dana, dok brat nije zatvoren, bilo bi mi svejedno, ma sta da ucinim bio bih miran, sad sam znao da je to odreðivanje, zato sam ostao na pola puta, neodreðen. Sve je bilo moguce, a nista se nije ostvarivalo.

A on je bio u basci, u staroj kucici, u grmlju, gledao sam neprestano u tom pravcu, nista se nije pomaknulo, nista se nije culo, krivo mi je bilo sto nije otisao. tako bi sam sve rijesio, sad vise nije mogao pobjeci, ostace tu cijeli dan, i cijeli dan cu misliti na njega i cekati noc spasiteljicu, za njega ili za mene.

Znao sam kako se tekija budila. Prvo je ustajao Mustafa, ako nije spavao kod svoje kuce, lupao teskom obucom po kamenom podu u prizemlju, udarao vratima, izlazio u bascu i uzimao abdest, duvajuci snazno kroz nos, cisteci grlo, trljajuci se po sirokim prsima, klanjao na brzinu, a onda lozio vatru, uzimao i ostavljao posuðe, sve s takvom bukom da bi se probudio i ko nije navikao na rano ustajanje. Gluh je, i u njegovom pustom svijetu bez zvukova i odjeka buka je samo zelja, i kad smo ponekad uspijevali da mu kazemo kako suvise lupa, udara, lomi, zvoni, on se cudio sto nekome moze cak i to da smeta.

Gotovo u isto vrijeme culo se i hafiz-Muhamedovo kasljucanje, ponekad nije prestajalo cijele noci, u proljece i jesen bivalo tesko i zagusljivo, znali smo da baca krv ali je crvene tragove sam sklanjao, i izlazio sa smijeskom, sa crvenim pecatima na obrazima, govoreci o obicnim stvarima, ne o sebi ni o bolesti, cinilo mi se ponekad da je to oholost narocite vrste, da bi bio iznad nas i svijeta. Pranje je vrsio s posebnom paznjom, dugo trljajuci providnu kozu. To jutro je kasljao manje, lakse, desava se da ga smiri blagi proljecni dah, isti koji ga drugi put unistava, znao sam da ce danas biti ugodan, stisan, dalek, tako se on sveti svijetu, ne pokazujuci, ogorcenje.

Onda je sisao Mula-Jusut. Klepet njegovih nanula je uzdrzan i spor, suvise odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome drzanju poklanja vise paznje nego ijedan od nas, jer ima vise da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, licila je na laz, ne neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svjezih dvadeset pet godina. Ali to nije sigurna misao, vec sumnja, utisak koji se mijenjao prema raspolozenju.

Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo zivjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi, i nikad potpuno, vec o onome sto nam je zajednicko. I to je dobro. Licne stvari su suvise tanane, mutne, nekorisne, i treba ih ostaviti sebi ako ne mozemo da ih ugusimo. Nacin razgovora meðu nama sveden je uglavnom na opste, poznate recenice, kojima su se sluzili i drugi prije nas, zato sto su sigurne, provjerene, zato sto cuvaju od iznenaðenja i nesporazuma. Licna boja je poezija, mogucnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaci iz kruga opste misli znaci posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome sto nije vazno ili sto je u nama jednako. Drugim rijecima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, znacilo bi znati ono sto ne treba.

Ali ova opsta razmatranja nisu bila nimalo mirna, jer sam njima pokusavao da se ukopam u nesto sigurno, da me oluja ne odvuce iz zajednickog kruga; isao sam samom ivicom, i htio sam da se vratim u nelicno. Zavidio sam svima jutros, jer je njihovo jutro svakidasnje.

Postojao je siguran i jednostavan nacin da svoju muku umanjim, cak i da je odstranim: da je pretvorim u zajednicku brigu. Bjegunac se sad tice tekije, i odluku ne treba da donosim sam. Imam li prava da krijem ono sto je postalo i njihovo. Mogu da kazem svoje misljenje mogu da se zalozim za bjegunca, ali ne smijem da ga sakrijem. Bila bi to upravo ona odluka od koje bjezim. A treba uciniti da bude nasa, ne moja, tako je lakse i postenije. Sve drugo bilo bi nepostenje, i laz, znao bih da cinim nesto nedopusteno, a nisam imao nikakva razloga za to. Cak ni sigurnosti da je trebalo da tako ucinim.

Ali s kim da razgovaram? Ako budemo svi zajedno, bjegunac ce biti unaprijed zrtvovan. Bojacemo se jedan drugoga i govoricemo za one koji nisu prisutni, i tada je najprihvatljivije ono sto je najstroze. Razgovarati s jednim je lakse, i postenije, ne vuce ga broj, pred manje usiju ima vise obzira pred razlozima razuma. Samo, koga da izaberem? Gluhi Mustafa sigurno otpada, jednaki smo pred Bogom, ali bi svakome bilo smijesno da sam se s njim dogovarao, i ne zato sto je gluh. Toliko je obuzet mislima o svojoj nevjencanoj zeni, od koje je cesto bjezao, spavajuci iz noci u noc u tekiji, i o petoro djece, svoje i gotove dobijene, da bi se i sam cudio sto ga pitam o necemu sto on ne zna, a mnogo stosta tako potpuno ne zna, da je u tom pogledu licio na svoju mnogobrojnu djecu.

Hafiz Muhamed bi me slusao rastreseno, sa smijeskom koji nista ne kazuje. Zivio je nagnut nad pozutjelim knjigama istorije. Za ovog cudnog covjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je proslo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje ce proci.ł ł Rijetko je ko bio tako srecno iskljucen iz zivota kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajuci u cuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavezljajem knjiga, siromasan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od guzve sto je u tom covjeku zivjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke vec zivi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strasnoj vjecnosti postojanja.ł ł U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poucavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on pise istoriju naseg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu dogaðaji i ljudi dobijali razmjere velicine i znacaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da pise samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodusan za obican zivot koji traje. Da sam ga upitao za ovog bjegunca, sigurno bi mu bilo mucno sto ga uznemiravam neprijatnostima u ovo divno jutro koje je docekao bez groznice, i sto ga prisiljavam da misli o takvim sitnicama kao sto je sudbina covjeka u tekijskoj basci. I odgovorio bi tako neodreðeno, da bi opet sve ostalo na mojoj odluci.

Rijesio sam da razgovaram s Mula-Jusufom.

Upravo je dovrsio abdest, i pozdravivsi me htio da se ukloni bez rijeci. Zaustavio sam ga, rekavsi da bih htio da govorim s njim.

Kratko me pogledao i odmah oborio glavu, necega se bojao, ali ja nisam zelio nikakvu prednost od njegova mucnog iscekivanja, i ispricao mu sve o bjeguncu: kako sam cuo, i vidio iz svoje sobe, kad je usao u bascu, i sklonio se u grmlju. Sigurno je i sad tu negdje, a sigurno je i da bjezi, jer se ne bi skrivao. Rekao sam ono sto je istina, da sam bio u nedoumici, kao sto sam i sad, sta da ucinim, da li da ga prijavim vlastima, ili da sve prepustim slucaju. Mozda je kriv, nevine ne vijaju po noci, ali sam opet mislio i ovako: nista ne znam o njemu i mogao bih uciniti nepravdu, a Bog neka me od nje sacuva. I sada treba da vidimo, je li zlo ako se umijesamo ili ne umijesamo? Je li gore sakriti zlocin, ako je zlocin, ili ne uciniti milosrðe?

Gledao me napregnuto, skrivajuci paznju i zanimanje koje je u njemu izazvala moja zbunjena prica, ali je njegovo rumeno lice bez bora, svjeze od vode i jutra, postalo zivo i nemirno.

- Je li jos u basci? - upitao je tiho.

- Do zore nije izasao, po danu ne smije.

- Sta mislis da ucinimo?

- Ne znam. Bojim se grijeha. Stigao bi nas prijekor od ljudi ako je kriv, a i za tekiju bi bilo nezgodno. Ali ako nije kriv, grijeh ce pasti na nasu dusu. A samo Bog zna svaciju krivicu, ljudi ne znaju.

Ruzicasto polusvjetlo, jos tesko sjenkama noci, vedrina neojacalog dana, cas kad su sve boje zivlje i svi rijetki sumovi jaci. Ali danas ne primjecujem radost nezamorenog jutra, svezao sam jucerasnji dan sa danasnjim, brige mu ne olaksavsi snom.

Kad sam se vratio iz dzamije, nesmiren jutarnjom molitvom, zatekao sam u tekijskoj basci strazare s Mula-Jusufom. Pretrazili su svaki kutak, pregledali kucicu, ali bjegunca nije bilo.

- Mozda sam se prevario - rekao sam nezadovoljnim strazarima.

- Nisi se prevario. Pobjegao je sinoc i sklonio se negdje.

- Jesi li ih ti pozvao? - upitao sam Jusufa poslije. kad su strazari otisli.

- Mislio sam da ti tako zelis. Ne bi mi govorio da nisi zelio.

Uostalom, svejedno, tako je najbolje. Skinuo sam odgovornost i krivicu sa sebe, a nikome nije zlo naneseno. Trebalo je da olaksano odahnem i ne mislim o prosloj noci.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 12
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 07:03:44
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.083 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.