Ali Ishaka nije bilo. Pozurio sam u drugu ulicu, trazeci ga. Odakle u kasabi? Usred dana, neprerušen, neuzurban, kako se usudjuje, šta trazi?


Pred ocima mi je njegovo lice, vidjeno iz tame ducana, blještavo i jasno, kao i one noci, u tekijskoj bašci, on je, sve sam sigurniji, raspoznavao sam svaku crtu, sad, naknadno; on je, Ishak. Ne misleci zašto mi je potrebno, ni zašto je vazno da ga vidim, išao sam za njim, šteta što ljudi ne ostavljaju za sobom miris, kao tvorovi, šteta što naše oci ne vide kroz zidove kad nam zelja postane bezumna, htio sam da ga zovnem njegovim imenom, ali on nema imena, zašto si se pojavio, Ishace, ne znam je li dobro ili rdjavo, ali je neophodno, rekao je: doci cu jednom, i eto, došao je, sad je to jednom, i sve je opet ozivjelo u meni, i bol, i muka, kao i ranije, mislio sam da je umrlo i postalo gnjilez, mislio sam da je potonulo na dno mene, nedohvatno, a eto, nije. Ishace, gdje si? Jesi li misao, jesi li sjeme ili cvijet moga nemira? Vidio sam ga one noci u bašci, vidio sam ga malocas, na sokaku. Nije avet. A ne stizem ga.


Vratio sam se u ducan, porazen. Hasan me pogledao, ne upitavši ništa.


- Ucinilo mi se da je jedan poznanik.


Srecom, nisu vidjeli moju zbunjenost, sigurno su posvršavali sve svoje poslove dok sam trazio Ishaka, i nastavljali su razgovor, drukciji, doduše, drugim glasom, drukcijim rijecima. Svejedno mi je, postalo mi je otuzno njihovo prijateljstvo. Licilo je na nedoraslost. Ili na lijepu laz. Ovo moje, što se dešava, ozbiljnije je, i vaznije.


Opet sam iskljucio svijet, u casu je zarasla staza koja je vodila ljudima, mislio sam na Ali-hodzu, na Ishaka, na sebe, uzbunjen i pomracen.


Nije me se ticalo, a opet sam cuo njihov razgovor, ne razumijevajuci ga.


- Necu - rekao je Hasan, odbijajuci nešto - Nemam ni vremena ni volje.
- Mislio sam da si hrabar.
- Kad sam rekao da sam hrabar? Ne vrijedi ti da me podbadaš. Necu da se miješam u to. A bolje bi bilo da se ni ti ne miješaš.
- Plah, tvrdoglav, nikakav - zakljucio je starac tiho.


Ali to više nije ljubav.


Tako je bolje, mislio sam malodušno, nesvjesno opravdavajuci svoje izdavanje. Tako je bolje, bez slatkih rijeci, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne trazimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Covjek je vjeran samo sebi.


Dok sam tako, prljajuci druge, utoljavao svoj nemir, bez zadovoljstva i bez zluradosti, ducan se zamracio, plave sjenke postale su crne.


Okrenuo sam se: u kamenom okviru vrata stajao je muselim.


- Udji - pozvao ga je hadzi-Sinanudin, ne dizuci se.


Hasan se digao, mirno, bez zurbe, i pokazao mu mjesto.


Ja sam se pomakao u stranu, bez ikakve potrebe, otkrivajuci tako svoju zbunjenost. Prvi put sam ga vidio izbliza poslije Harunove smrti. Nisam znao kakav ce biti ovaj susret, nisam znao ni sad dok sam ga gledao, uznemiren, vracajuci na njega pogled s Hasana, s hadzi-Sinanudina, sa svojih ruku, smeten i prestravljen, ne pred njim, pred sobom, jer nisam znao šta ce se desiti, da li ce me pozlijedjenost gurnuti protiv njega u najgorem casu i na najgori nacin, ili ce me strah natjerati da mu se pokorno osmjehnem, uprkos svemu što sam osjecao, zbog cega bih prezirao sebe cijelog zivota. Gubio sam prisebnost, osjecao kako mi zlicica igra i krv mucno navaljuje u srce. Uzeo sam duhansku kutiju koju mi je Hasan pruzio (zar je osjetio moj nemir?), i jedva otvorivši poklopac, poceo da hvatam zute tanke vlati, prosipajuci ih drhtavim prstima po krilu. Hasan je uzeo kutiju, napunio cibuk i pruzio mi ga, pušio sam, potezao ljuti dim, prvi put u zivotu, jednom rukom drzao drugu i cekao da me pogleda, da mi nešto kaze, osjecajuci da sam mokar od znoja.


Nece sjesti, rekao je hadzi-Sinanudinu, svratio je slucajno, prolazeci ovuda, i sjetio se da ga nešto upita.


(Navala krvi se stišala, disao sam lakše, gledao ga ispod oka, još je mracniji, mislio sam, još ruzniji nego onda, iako ne znam da li mi je ikad padalo na um da je mracan i ruzan.)


Nije to njegov posao, ali su mu rekli da hadzi-Sinanudin nece da plati seferi-imdadije, ratnu pomoc, odredjenu carskom zapoviješcu, pa i drugi zbog toga zatezu, a ako ugledni ljudi, kao on, hadzi-Sinanudin, ne izvršavaju svoju duznost, šta se moze ocekivati od ostalih, batakcija i lezihljebovica, kojih se ne tice ni zemlja ni vjera, i koji bi pustili da sve propadne samo da njihove akce ostanu nedirnute u cekmedzetu. On se nada da se to hadzi-Sinanudinu desilo slucajno, da je zaboravio ili propustio, i da ce uciniti što prije, odmah, da se ne pravi nepotrebna guzva, koja nikome ne koristi.


- Nije se desilo slucajno - odgovorio je hadzi-Sinanudin spokojno, bez straha i bez prkosa, strpljivo sacekavši da muselim kaze sve što je htio. - Nije slucajno, i nisam zaboravio, ni propustio, vec necu da dam što nije pravo. Buna u Posavini, to nije rat. Zašto onda da se placa ratna pomoc? A carska zapovijest, koju pominješ, ne tice se ovog slucaja, i treba sacekati odgovor Porte na molbu koju su poslali najugledniji ljudi, a svi misle isto, i niko se ne povodi ni za kim, pa ako bude carska odluka da se placa, platicemo.
- Hadzi Sinanudin-aga hoce da kaze da je najsigurnije poslušati carsku volju, a ako bi platili, ucinili bi to samovoljno i nezakonito, a samovolja i nezakonitost stvaraju nered i smutnju - umiješao se Hasan, ozbiljna lica, ušavši medju njih sa strane, prekrštenih ruku na prsima, ljubazno spreman da sve potanko objasni muselimu, ako nije shvatio.


Ali muselim nije volio šalu, niti ga je omelo ovo toboze naivno tumacenje. Ne pokazujuci nestrpljenje zbog ovog uplitanja, ni ljutinu zbog neskrivenog podsmijeha, ni prezir cak, za koji njegov polozaj nikad ne mora da trazi razlog, pogledao je Hasana svojim nepokretnim teškim ocima, za koje ni njegova rodjena zena ne bi mogla reci da su pitome, i okrenuo se hadzi-Sinanudinu:


- Kako hoceš, mene se ne tice. Samo mislim, nekad je jevtinije platiti.
- Nije mi stalo je li jevtino, vec je li pravedno.
- Pravda moze da bude skupa.
- I nepravda isto tako.


Pa su se gledali jedan dugi trenutak, nisam vidio muselimov pogled, ali sam znao kakav je, a starac se cak osmjehnuo, ljubazno i dobrodušno.


Muselim se okrenuo i izašao iz ducana. Zelio sam da što prije izadjem na sokak, ugušice me vazduh koji je on disao, izbezumice me rijeci koje ce njih dvojica reci, rugajuci se.


Ali su me ovi ljudi neprestano iznenadjivali.


- Pa? - upitao je starac, i ne pogledavši za muselimom. - Jesi li se predomislio?
- Nisam.
- Hasanova se ne povlaci, kao carska. Ništa mi danas ne uspijeva.


Nasmijao se, kao da ga je Hasanovo odbijanje obradovalo, i poceo da se prašta:


- Kad ceš opet doci? Pocecu da mrzim i svoje i tudje poslove, odvajaju me od prijatelja.


Ni rijeci o muselimu! Kao da nije ni bio u ducanu, kao da je prosjak naišao, trazeci milostinu! Zaboravili su ga, odmah, cim je prag prekoracio.


Bio sam zacudjen. Kakva je to oholost, caršinska, gospodska, koja tako potpuno odbaci ono što prezire? Koliko godina i pasova mora proci da covjek uguši u sebi zelju da se naruga, da pljune, da izgrdi? Nisam vidio ni da to cine namjerno, ni da se savladavaju. Izbrisali su ga, jedostavno.


Gotovo da su i mene uvrijedili. Zar je moguce tako preci preko ovog covjeka? On zasluzuje više. O njemu se mora misliti. Njega je nemoguce zaboraviti, nemoguce izbrisati.


- Kako to da ni rijec niste rekli o muselimu kad je izašao? - upitao sam Hasana na sokaku.
- Šta bi se o njemu imalo reci?
- Prijetio je, vrijedjao.
- On moze unesreciti, ali ne moze uvrijediti. Moraš voditi racuna o njemu, kao o vatri, kao o mogucoj opasnosti, to je sve.
- Govoriš tako, jer ti nije zlo ucinio.
- Mozda. A ti si bio uznemiren. Jesi li se uplašio? Duhan ti je ispadao izmedju prstiju.
- Nisam se uplašio.


Pogledao me, iznenadjen valjda mojim glasom.


- Nisam se uplašio. Sjetio sam se svega. Sjetio sam se svega, bogzna koji put, ali drukcije nego ikad ranije. Bio sam uznemiren kad je ušao, i dok je razgovarao s hadzi-Sinanudinom, nisam mogao ni da odredim ni da zaustavim nijednu svoju misao, pretrcavale su kroz mozak, usplahirene, zbunjene, isprepletene, vrele od sjecanja, pozlijedjenosti, bijesa, bola, sve dok me nije okrznuo hladnim usredsredjenim pogledom, teškim od prezira i nipodaštavanja, drukcijim nego što je gledao njih dvojicu. Tada, u tom kratkom casu, kad su nam se pogledi dodirnuli, kao dva oštra vrha nozeva, moglo se desiti da u meni prevlada strah. Bio se vec javio, i plavio me, naglo, kao nadošla voda.


Dozivljavao sam teške casove i ranije, sukobljavao se u sebi sa oprecnim mišljenjima, mireci plahovitost nagona i opreznost razuma, ali ne znam da sam se ikad, kao u tom trenutku, pretvorio u poprište toliko suprotnih htijenja, da su toliki buljuci naprasnih zelja nasrtali da provale, zadrzavani kukaviclukom i strahom. Ubio si mi brata, vikao je u meni ostrvljeni bijes, uvrijedio si me, uništio. A u isto vrijeme sam znao da nije dobro što me vidi baš s ovim ljudima, koji ga preziru i odupiru mu se. Tako sam i nehotice, bez svoje volje, na suprotnoj strani, protiv njega, a volio bih da to ne zna.


Odlucio je, izgleda, baš taj strah. Istisnuo ga je stid pred samim sobom, najgori i najtezi stid, koji radja hrabrost. Moja uzbunjenost se smirila, stišao se ludi huk, misli nisu više prelijetale kroza me kao ptice preko vatrišta, znao sam za jednu jedinu, nastala je tišina smirenja, u kojoj su andjeli pjevali. Andjeli zla. Likujuci.


To je bio radosni cas moga preobrazaja.


Gledao sam poslije toga, gotovo ozaren novom vatrom, iznutra, gledao u njegov snazni vrat, u malo pognuta pleca, u zbijenu priliku, svejedno mi je da li ce se okrenuti, svejedno mi je da li ce me pogledati s osmijehom ili s prezirom, svejedno, moj je, potreban mi, vezao sam se za njega mrznjom.


Mrzim te, šaptao sam strasno, okrecuci pogled, mrzim ga, mislio sam, gledajuci ga. Mrzim, mrzim, dovoljna mi je ta jedna jedina rijec, nisam mogao da je se naizgovaram. Bila je to slast, mlada i svjeza, bujna i bolna, kao ljubavna ceznja. On, govorio sam u sebi, ne dajuci mu da ode daleko od mene, ne dopuštajuci da ga izgubim. On. Kao što se misli o voljenoj djevojci. Ponekad sam ga puštao od sebe, kao zvjerku, da bih mogao ici za njegovim tragovima, i opet ga priblizavao, da mi bude na nišanu ociju. Sve što je u meni bilo razdešeno, zbunjeno, rasuto, sve što je trazilo izlaz i rješenje, smirilo se, stišalo, sakupilo snagu što je neprestano jacala.


Moje srce je našlo oslonac.


Mrzim ga, šaptao sam zaneseno, iduci sokakom. Mrzim ga, mislio sam, klanjajuci jaciju. Mrzim ga, izrekao sam gotovo glasno, ulazeci u tekiju.


Kad sam se ujutro probudio, mrznja je cekala budna, dignute glave, kao zmija sklupcana u vijugama moga mozga.


Necemo se više odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. Zivot je dobio smisao.


Godila mi je u pocetku pomalo snena zanesenost, kao prvi trenuci groznice, bila mi je dovoljna ta cma, strašna ljubav. Licilo je gotovo na srecu.


Postao sam bogatiji, odredjeniji, plemenitiji, bolji, cak i pametniji. Izglobljeni svijet se smirio u svome lezištu, uspostavljao sam ponovo odnos prema svemu, oslobadjao se mracnog straha zbog besmisla zivota, zeljeni red se nazirao preda mnom.


Natrag, bolecivo sjecanje na djetinjstvo, natrag, ljigava nemoci, natrag stravo nesnalazenja. Nisam više odrana ovca natjerana u drac šiprazja, moja misao ne pipa po mraku, slijepa, srce mi je uzareni kotao u kome se kuhao opojni napitak.


Mirno i otvoreno sam gledao u oci svemu, nicega se ne bojeci. Išao sam svuda gdje sam mislio da cu vidjeti muselima, ili makar vrh njegovog turbana, sacekivao na sokaku kadiju i koracao za njim, gledajuci u njegova uska pogrbljena ledja, i odlazio polako, sam, malaksao od skrivene strasti. Da mrznja ima miris, osjecalo bi se iza mene na krv. Da ima boju, cm trag bi ostajao za mojim petama. Da moze da gori, plamen bi sukljao iz svih mojih otvora.


Znam kako se rodila, a kad je ojacala, nije joj bio potreban nikakav razlog. Postala je razlog i svrha sama sebi. Ali ja sam zelio da ne zaboravi pocetke, da ne bi izgubila snagu i vrelinu. Niti da zanemari one kojima sve duguje i da postane svacija. Neka im ostane vjerna.


Otišao sam opet Abdulah-efendiji, šejhu mevlevijske tekije, i zamolio da mi pomogne da pronadjem bratov grob. Došao sam njemu, rekao sam skrušeno, jer se ne usudjujem da sam molim one u cijoj je vlasti da ucine ili ne ucine milost, odbice me pa su mi onda sva vrata zatvorena, zato sam prisiljen da isturam ispred sebe bedele, i gajicu nadu sve dok ih budem nalazio. Došao sam njemu prvom, i uzdam se u njegovu dobrotu i zaklanjam za njegov ugled, jer moj više nije velik, a sam Bog zna da je to bez moje krivice. Zaduzio bi me mnogo, jer bih zelio da brata sahranim kako je Bog odredio, da mu se duša smiri.

Nije me odbio, ali mu se cinilo da zbog svoje nesrece manje vrijedim i manje znam. Rekao je:


- Njegova duša se smirila. Ona više nije ljudska, prešla je u drugi zivot, u kome nema ni zalosti, ni nespokojstva, ni mrznje.
- Ali je moja duša još ljudska.
- Ciniš li to onda zbog sebe?
- I zbog sebe.
- Da li zališ ili mrziš? Cuvaj se mrznje, da ne pogriješiš prema sebi i prema ljudima. Cuvaj se zalosti, da ne pogriješiš prema Bogu.
- Zalim, koliko je ljudski. Cuvam se grijeha, šejh-Abdulahu. Sve moje je u bozjim rukama. I u tvojim.


Morao sam mirno da saslušam njegovu pouku i da ga odobrovoljim zavisnošcu. Kad misle da su viši od nas, ljudi mogu da budu i plemeniti.


Nisam bio toliko jak, da bih imao prava da budem nestrpljiv, ni toliko slab, da bih imao razloga da budem gnjevan. Sluzio sam se drugima, puštajuci da se osjecaju jaci. Imao sam oslonac i putokaz, zašto da budem sitnicav?


Pomogao mi je, dobio sam dozvolu da udjem u tvrdjavu i pronadjem grob. I Hasan je pošao sa mnom. Poveli smo i momke, sa praznim tabutom i lopatama.


Na tvrdjavsko groblje nas je odveo strazar, sluga, grobar, teško je bilo odrediti šta je taj cutljivi covjek, nenaviknut na razgovor, nenaviknut da gleda ljudima u oci, plašljivo radoznao, ljutito usluzan, kao da se neprestano borio izmedju zelje da nam pomogne i da nas otjera.


- Tu je - pokazivao je glavom pusti proplanak iznad tvrdjave, s cirevima svjezih humki i ranama provaljenih grobova, zarastao u gustu kupinu i halugu.
- Znaš li gdje je grob?


Pogledao nas je ispod oka, bez rijeci. Moglo je to da znaci:


- Kako ne bih znao, ja sam ga i ukopao! A isto tako:
- Kako bih znao? Pogledaj koliko ih je, bez oznake i bez imena.


Išao je izmedju grobova, razbacanih bez reda, iskopanih na brzinu i bez poštovanja, kao što se kopaju trapovi. Zastao bi nad nekim, gledao trenutak ulegnutu zemlju i odmahnuo glavom.


- Nikola. Hajduk. Ili:
- Becir. Mašin unuk. Nad nekim je samo cutao.
- Gdje je Harun?
- Tu je.


Krenuo sam sam, izmedju zatrpanih jama, da nadjem mrtvog brata. Mozda cu osjetiti po uzbudjenju, po tuzi, po nekom znaku, mozda ce me upozoriti šum krvi, ili suza, ili drhat, ili neznan glas, nismo valjda uvijek zarobljeni u nemoc svojih cula. Zar ne bi mogla nekako progovoriti tajna istog rodjenja?


- Harune! - zvao sam necujno, cekajuci odgovor iz sebe. Ali odgovora nije bilo, ni znaka, nikakvog, ni uzbudjenja, ni tuge cak. Bio sam kao glina, tajna je ostala gluha. Obuzimao me samo osjecaj gorke pustoši, mira koji nije moj, i nekog dalekog smisla, vaznijeg od svega što zivi znaju.


Usamljen medju grobovima, zaboravio sam na mrznju.


Vratila mi se kad sam prišao ljudima.


Stajali su nad jednom jamom, istom kao i druge.


- Je li to? - pitao je Hasan. - Sigurno?
- Meni je svejedno, nosite koga hocete. Ali ovo je.
- Kako znaš?
- Znam. Zakopan je u jedan stari mezar.


Zaista, momci su pronašli dvoje kosti, pokupili jedne u tabut, pokrili caburtijom i krenuli niz obronak.


Koga nosimo? - mislio sam uzasnut. Ubojicu, krvnika, zrtvu? Cije smo kosti uznemirili? Pobijenih je mnogo, nisu samo Haruna zakopali u tudji grob.


Išli smo iza momaka što su na ramenima nosili tabut i necije kosti pokrivene zelenom cohom.


Hasan mi je dodirivao lakat, kao da me budi.


- Smiri se.
- Zašto?
- Pogled ti je cudan.
- Tuzan?
- Volio bih da je tuzan.
- Maloprije, na mezarju, uzalud sam ocekivao da me nešto opomene kad naidjem na Harunov grob.
- Suviše traziš od sebe. Dovoljno je da zališ. Ostala mi je nejasna njegova misao, a nisam smio da pitam. Bojao sam se da ne pogodi ono što se dogadja u meni. Ne vraca me bez razloga u zalost.


Na caršiji, na sokacima, ljudi su nam prilazili, osjecao sam kako je sve više nogu iza nas, sve mukliji je topot koraka, sve je gušca ljudska ljesa, nisam ih ocekivao toliko, ucinio sam ovo zbog sebe, ne zbog njih, a evo, moje se otimalo od mene, postajuci njihovo. Nisam se osvrtao da ih vidim, ali sam, uzbuden, osjecao kako me nosi ovo mnoštvo, kao talas, rastao sam s njim, postajao vazniji i jaci, bilo je isto što i ja, uvecan. Zalili su, osudjivali, mrzili, svojim prisustvom, cuteci.


Ova dzenaza je opravdanje moje mrznje. Hasan je nešto tiho rekao.


- Šta kazeš?
- Nemoj da govoriš. Nemoj ništa da govoriš nad mezarom.


Odmahnuo sam glavom. Necu da govorim. Drugo je bilo onda, u dzamiji. Išli su za mnom, kad sam se vracao od kapije smrti, i nismo znali, ni ja ni oni, šta treba da se desi. Sad znamo. Ne cekaju od mene rijeci, ni osudu, sazrelo je u njima, i sve znaju. Dobro je što sam ovo ucinio, necemo sahraniti ovog bivšeg covjeka da ga opravdamo neduznog, ucinicemo više: posijacemo ove kosti kao sjecanje na nepravdu. A neka nikne šta hoce i šta Bog odredi. Tako je moja mrznja postala plemenitija i dublja.


Pred dzamijom momci su stavili tabut poknven zelenom caburtijom na mejtaš. Uzeo sam abdest, stao ispred tabuta i poceo da govorim molitve. A onda sam upitao, ali ne po duznosti, kao uvijek dosad, vec sa izazovom i likovanjem:


- Recite, ljudi, kakav je bio ovaj mejt?
- Dobar! - odgovorilo je stotinu glasova, uvjereno.
- Praštate li mu za sve što je ucinio?
- Praštamo.
- Jamcite li za njega pred Bogom?
- Jamcimo.


Nikad svjedocenje za mrtvog covjeka pred njegov vjecni put nije bilo iskrenije i izazovnije. Mogao sam da pitam deset puta, odgovarali bi sve glasnije. Mozda bismo poceli da vicemo, s prijetnjom, bijesno, s pjenom na ustima.


Onda su ovog starog mrtvaca nosili na ramenima, preuzimajuci tabut jedan od drugoga, ukazujuci mu pocast, radi sevapa, i inada.


Sahranili smo ga uz tekijski zid, na mjestu gdje se sokak otvarao prema kasabi. Da bude izmedju mene i ljudi, štit i opomena.


Nisam zaboravio, muslimani su se nekad sahranjivali u zajednickom groblju, jednaki i poslije smrti. Poceli su se razdvajati kad su postali nejednaki u zivotu. I ja sam brata izdvojio, da se ne bi pomiješao s drugima. Umro je zato što se suprotstavio; neka vojuje i mrtav.


Kad sam ostao sam, kad su se ljudi razišli, bacivši po grudu zemlje u grob, kleknuo sam uz nabubrelu humku, necije vjecno boravište, i spomen na Haruna.


- Harune! - šaptao sam u zemlju kucu, humku cuvarku. - Harune, brate, sad smo više nego braca, ti si rodio mene današnjeg, da budem pamcenje; ja tebe izdvojenog, da budeš biljeg. Sretaceš me jutrom i vecerom, svakog dana, mislicu na tebe više nego dok si bio ziv. I neka svi zaborave, jer je ljudsko pamcenje kratko, ja necu, ni tebe ni njih, kunem se i onim i ovim svijetom, brate Harune.


Na sokaku me ceka Ali-hodza, poštovao je moj razgovor sa sjenkom mrtvacevom. Volio sam izbjeci susret s njim, narocito sad, uzbudjen poslije sahrane, ali nisam mogao. Srecom, bio je ozbiljan, i ljubazan, mada cudan, kao uvijek. Izrazio mi je saucešce, i zazelio sabur, meni i svim ljudima, zbog gubitka, a on je svaciji, iako je to i jedan dobitak, jer mrtvi mogu da budu korisniji nego zivi, a onakvi su kakvi su nam potrebni, ne stare, ne svadjaju se, nemaju svoga mišljenja, cutke pristaju da budu asker, i nece izdati, sve dok ih ne pozovu pod drugu zastavu.


- Zar me vidiš? - pitao sam ga. - Zar me poznaješ?
- Vidim te i poznajem. Ko ne poznaje šejha Nurudina!


Ne prezire me, nisam za njega više samo vazduh.


Cemu se od mene nada kad priznaje da postojim?


Hasan i zlatar Sinanudin platili su da se nad mezarom sagradi grobnica od tvrdog kamena, i lijepa zeljezna ograda oko nje.


Vracajuci se sa jacijske molitve, prvog petka nakon sahrane, u mraku sam vidio kako na Harunovu grobu gori svijeca. Neko je stajao sa strane.


Prišao sam i poznao Mula-Jusufa, ucio je molitvu.


- Jesi li ti upalio svijecu?
- Nisam. Gorjela je kad sam naišao.


Stavile su je i zapalile necije ruke, za pokoj, i spomen ubijenom.


Otada su uoci svakog praznika gorjele svijece na nišanima.


Uvijek zastanem u mraku i gledam ta mala drhtava svjetla, uzbudjen, ganut prvih dana, poslije ponosan. To je moj bivši brat, to njegova cista duša svijetli plamiccima, to njegova sjena dovodi nepoznate, da pale ove njezne vatrice njegovoj uspomeni.


Postao je ljubav kasabe, poslije smrti. Za zivota jedva ga je ko znao.


Meni je bio krvavo. Za zivota bio mi je samo brat.

13.

Lijepa rijec je kao lijepo stablo,
korijen mu je duboko u zemlji,
a grane se pod nebo uzdizu.

 

Privrzenost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo. Mozda je u njegovim rijecima i postupcima bilo i neke skrivene namjere, zelje da me zaustavi na putu koji je naslucivao, ili se ja varam, mozda je moja osjetljivost vidjela i ono cega nema. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.


Ni on u moje. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio nicemu ma šta da je rekao i ucinio, i što mi je sve njegovo postalo vazno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni traziti joj razlog. Pa ipak to cinim, makar samo zato da još jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj zivot.


Vezao sam se uz njega (dobra rijec: vezao, kao u oluji, na ladi, na klisuri) zato što je rodjen da bude drug ljudima, i što je izabrao baš mene, ali me neprestano i nanovo oduševljavalo što moze da bude takav prijatelj upravo on, toliko pust i podrugljiv naizgled.


Uvijek sam smatrao da je prijatelj covjek koji i sam zeli oslonac, polutina koja trazi dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nuzno dosadan, mada drag, jer izandja, kao zena. A on je cijelac, uvijek svjez i uvijek drukciji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao. Ništa mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono što je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjecao nizim. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog cega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, vec sebi. Poštujem ljude koji i u nesreci ostanu plemeniti.


Bio sam mu zahvalan na tom priznanju, i vjerovao sam u njegovu istinitost.


Ali mi je njegovo prijateljstvo bilo dragocjeno i zbog mrznje koja je u meni sve više rasla. Ne znam, sigurno bi mogla da zivi i sama, ali ovako je bolje. S jedne strane sam crn, s druge bijel. To sam ja, podijeljen a citav. Nisu se miješale ljubav i mrznja, nisu smetale jedna drugoj, nisu mogle da ubiju jedna drugu. Bile su mi neophodne obadvije.


Ulazio sam u Hasanov zivot po pravu prijateljstva, i po njegovoj dobroj volji, ali ako sam se nadao, ili bojao, da ce mi sve njegovo postati jasno i poznato, prevario sam se. Ne zato što bi ma šta sakrio od mene, vec što je duboki i sjenoviti bunar, cije se dno ne moze lako vidjeti. I ne zato što je baš on takav, vec što su ljudi takvi, nesagledljivi, cim ih bolje upoznamo.


Preveo je oca u svoju kucu, okruzio ga paznjom, pomalo cudnom, veselom, nekako bezbriznom, kao da nije vodio mnogo racuna o starcevoj bolesti, postupao s njim kao da je zdrav, pricao mu o svemu, o caršiji, o ljudima, poslovima, zenidbama, udajama, cak o djevojkama koje svake godine postaju sve ljepše, mozda i zato što je on sve stariji, ali ako je tako, onda je šteta što ih otac ne vidi, ucinile bi mu se kao rajske hurije. Starac se toboze mrštio, ali se vidjelo da je zadovoljan, dosadilo mu je što su ga do tada prepuštali bolesti i pripremali za smrt. - Pred djecom i pred starcima ljudi govore samo gluposti - rekao je ljutito, misleci valjda na veliku mracnu kucu u kojoj je lezao. - Jedino ovaj moj svojeglavi sin postupa sa mnom kao s covjekom, zato što me ne poštuje, srecom.


Hasan se smijao i odgovarao mu ravnom mjerom, kao da je pred njim drug i zdrav covjek.


- Otkad te ne poštujem?
- Odavno.
- Otkako sam napustio Carigrad i vratio se ovamo? Otkako sam postao skitnica, dzelepcija? Nepravedan si, oce. Ja sam mali covjek, obicne pameti, skromnih sposobnosti, djeca u školi nikad ne bi ucila o meni.
- Sposobniji si od mnogih na visokim polozajima.
- To nije teško, oce, mnogo je glupaka na polozajima. A šta bih ja s polozajem, i šta bi polozaj sa mnom? Ovako sam zadovoljan. Ali manimo se toga razgovora, nikad nismo uspijevali da ga dovršimo. Bolje je da te pitam nešto za savjet. Imam posla s jednim covjekom, neugodan, uobrazen, glup, nepošten, prost, gleda me s visoka, vidim da me prezire, samo što ne trazi da mu poljubim papucu, i nije mu dovoljno što cutim o tome da je glup i nepošten, vec se ljuti što ne govorim kako je pametan i cestit, a najgore je što on sam vjeruje u to. Molim te, šta da radim?
- Što me pitaš? Pošalji ga do djavola, eto šta da uradiš!
- Poslao sam ga do djavola, oce, onda, u Carigradu - nasmijao se Hasan - i došao ovamo da postanem dzelepcija.


Voljeli su se cudnom, mušicavom ljubavlju, ali istinski njeznom, kao da su htjeli da nadoknade vrijeme kad ih je odvajala njihova tvrdoglavost.


Starac je zahtijevao da se Hasan ozeni (»Ne mogu prije tebe«, rugao se Hasan), da napusti dzelepcijski posao i duga putovanja, da se ne odvaja od njega. Sluzio se i lukavstvom, pravdajuci se da je teško bolestan i da ga smrtni cas moze zadesiti u svako doba, pa bi mu lakše bilo ako se tada kost njegova nadje uz njega, da mu duša bez muke izadje. - Ko zna ko ce prije - odgovorio je Hasan. Ali je pristao na lišavanja koja namece ljubav, bez velikog oduševljenja, doduše, narocito zbog putovanja; jesen je, vrijeme da putuje, navikao je, kao rode. Lastavice su otišle, uskoro ce i divlje guske zakricati u visinama, leteci svojim putevima, a on ce gledati u nebo za njihovim klinom i zamišljati cudne slasti svojih lutanja, jednom ljubavlju odvojen od druge.


U kuci su se desile vazne promjene. Krupni momak, Fazlija, muz crnooke ljepotice, Zejne, što je zivjela s mladicem, postao je vjerna dadilja starceva. Pokazalo se da su njegove ogromne ruke sposobne za najnjeznije pokrete i najpazljiviju njegu. Hasan je u ocevoj sobi ostavljao novac, jer je poznavao momka i bojao se da njegova privrzenost ne usahne.


Opasnu ljubav prekinuo je odlucno. Njena prividna cvrstina slomila se lakše nego što bi i najpodrugljivija mašta mogla pretpostaviti. Cvrstu tvrdjavu predale su vjecne izdajice ljubavi.


Oporavivši se toliko, da smrt više nije izgledala suviše blizu, otac nije pristao da se sav imetak uvakufi, ali je vakuf ipak bio velik, i uz muteveliju (Jedan pošten i razborit pisar iz mešceme pristao je da primi ponudjenog mutevelijskog vrapca umjesto nesigurnog kadijskog goluba; tada mi se objasnilo ko je Hasana obavijestio o Harunovoj nesreci), trebalo je postaviti i pomocnika. Hasan je pozvao mladjeg momka u svoju sobu, i ponudio mu ugledan i dobro placen polozaj, ako nikad više ne dodje u ovu kucu, osim poslom, do njega, i ako se nikad i nigdje ne susretne sa Zejnom, osim slucajno, pa i to neka prodje bez razgovora. Ako pristane i odrzi rijec, neka cuva priliku koja mu je data; ali ako pristane pa prevari, odmah moze ici kud hoce.


Bio je spreman na mladicev otpor i zaljenje, mislio je cak i da popusti, da ostavi sve da traje i dalje, jer se pokajao što ga je stavio pred takav surov izbor. Ali je mladic odmah pristao. Bio je bistar i sposoban. Hasanu se smucilo.


Onda je zovnuo zenu, da joj kaze, ali je mladic sam rekao sve, da se na zalost više nece moci vidjati, on odlazi za svojom sudbinom, a ona svoju vec ima, neka ga ne pamti po zlu, a on ce zivot u ovoj kuci pamtiti samo po dobru, a eto, Bog hoce da ovako bude.


Trebace paziti na njega, mislio je Hasan gadljivo.


Zejna je stajala kraj vrata, bez rijeci, kroz tamnu boju koze probilo je bljedilo, donja usna je drhtala, kao u djeteta, ruke su visile nemocno niz puna bedra, mlitavo izgubljene u naborima dimija.


Tako je ostala i kad je mladic izašao iz sobe. Tako je ostala i kad joj je Hasan prišao i stavio oko vrata struku majcinih bisera. - Da bolje paziš oca. - rekao je, ne zeleci da otvoreno placa njenu zalost, i ostavljajuci je cistu pred muzem.


Dvije sedmice je hodala po kuci i avliji, s biserom oko vrata, uzdisala i cekala, gledala u nebo i u avlijska vrata. Pa prestala da uzdiše, i pocela opet da se smije. Pregorjela je, ili sakrila.


Muz je zalio duze. - Baš je prazno bez njega, a on, nezahvalnik, zaboravio na nas - govorio je prijekorno, još dugo poslije mladiceva odlaska.


Hasan je bio nezadovoljan i sobom i njima. Sve je ucinio da se tako desi, a kao da je volio da je ispalo drukcije. - Eto, umiješao sam se da razmrsim cvor - rekao je, smijuci se - a šta sam postigao? Podstakao sam mladicevu sebicnost, nju sam unesrecio i oslobodio obzira, muzu sam natovario ozlojedjenu zenu na vrat, sebe još jednom uvjerio da postupam rdjavo cim cinim nešto s namjerom. Do vraga, ništa nije toliko naopako kao dobro ucinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao covjek koji nešto hoce po svome kalupu.


- Šta onda nije naopako ni glupo?
- Ne znam.


Cudan covjek, cudan a drag. Nije mi bio sasvim jasan, ali ni sebi, i neprestano se otkrivao i trazio. Samo, nije to cinio s mukom, ni mrzovoljno, kao drugi, vec s nekom djetinjom otvorenošcu, s lakocom podsmješljive sumnje, kojom najcešce osporava sebe.


Volio je da prica, a pricao je lijepo, korijeni njegovih rijeci bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo. Postale su mi potreba i zadovoljstvo. Ne znam šta je to bilo u njima što me obasjavalo, nekih prica se jedva i sjecam, ali je ostala nekakva omama od njih, nešto nesvakidašnje, svijetlo i lijepo: price o zivotu, a ljepše od zivota.


- Ja sam nepopravljivi brbljivac, volim rijeci, svejedno kakve, svejedno o cemu. (Biljezim bez reda ono što je govorio, jedne noci, dok je kasaba mirovala, u mraku.) Razgovor je spona medju ljudima, mozda i jedina. To me naucio jedan stari vojnik, zajedno smo zarobljeni, zajedno baceni u tamnicu, zajedno vezani lancem za istu zeljeznu halku u zidu.
- Hocemo li da pricamo ili da cutimo? - pitao je vojnik.
- Šta je bolje?
- Bolje je da pricamo. Lakše cemo trunuti u ovom zindanu. Lakše cemo umrijeti.
- Onda je isto.
- Pa da vidiš, i nije isto. Cinice nam se da nešto radimo, da se nešto dešava, i manje cemo se mrziti, a bice ono što mora, to vec nije u našoj moci. Susrela se tako dva naprijateljska vojnika u šumi, i šta ce kud ce, poceli da rade ono što znaju i što im je zanat. Izbacili puške i ranili se, potegli sablje i sjekli se, ljetni dan do podne, dok ih nisu polomili, i kad su im ostali samo nozevi, jedan vojnik je rekao:
- Cekaj da predahnemo. Evo, i podne je prošlo, nismo vukovi, vec ljudi. Eto, ti sjedi tamo, a ja cu ovdje. Dobar si borac, umorio si me.
- I ti mene.
- Bole li te rane?
- Bole.
- I mene. Stavi duhana, da zaustaviš krv.
- Dobra je i mahovina.


Pa sjeli, popricali o svemu, o porodici, o djeci, o teškom zivotu, sve im slicno, mnogo šta isto, razumjeli se, zblizili, pa ustali, i rekli zadovoljni: E baš se ispricasmo, ko ljudi. Eto, i na rane zaboravismo. Hajde da dovršimo što smo zapoceli. Pa izvadili nozeve i smirili jedan drugoga.


Bio je vedar taj moj drug sa zindanske halke, i razveselio me tom podrugljivom poukom. Razveselio i ohrabrio. Mozda bi neko drugi rekao da su se dva vojnika u šumi rastali kao prijatelji, i to bi bila ruzna laz, cak i da se tako desilo. Ovako, gorki svršetak price je istinit mozda najviše zato što sam se bojao da ih ne prikaze boljim nego što jesu. A opet (ovaj zakljucak nisam mogao ni sam sebi razumno da objasnim), baš zato što je kraj surovo istinit, ostala je u meni djetinja misao, uporna nada, da su se ipak pomirili. Ako ne ova dva vojnika, onda mozda neko drugi, jer i u toj prici umalo da se nije tako desilo. lako to mome vojniku nije vazno; on je pricao, da ne bi bio sam. Prošao je dosta svijeta, svašta je vidio, i umio je da isprica zanimljivo, zivo, nekako prisno, slatko, razbijajuci moj strah da ce mi biti teze s njim nego da tamnujem sam. Budio sam se u noci, osluškivao kako diše.


- Spavaš li? - pitao sam. - Pricaj, ako ne spavaš.
- Šta cemo raditi kad sve ispricamo?
- Pricacemo ponovo, drugim redom, naopako.
- A kad ispricamo i naopako?
- Onda cemo umrijeti.
- Zadovoljni, kao ona dva vojnika.
- Zadovoljni kao dvije budale koje su izvršile duznost.
- Gorak si - rekao je bez prijekora.
- Zar ti nisi?
- Nisam, zašto bih bio? Vidiš, ja sam pošao da ratujem, znaci, pristao sam da budem ranjen, zarobljen, ubijen. Desilo se najlakše od svega, zašto da budem gorak?


Cim bi zazuborio njegov tihi glas, noc bi postala manje pusta. Gradio je izmedju mene i sebe most od paucine, most od rijeci, lepršale su iznad nas, u luku, izvirale i uvirale, on je izvor, ja ušce. Neka tajna se plela medju nama, divna ludost što se zove govor, cinila je cudo: dvije mrtve klade što su lezale jedna pored druge, odjednom su ozivljavale, i nisu bile sasvim odvojene. Kad su nas zamijenili za neprijateljske zarobljenike, rastali smo se, bez zaljenja. On ce uvijek naci slušaoce, jer su mu potrebni, a poceo sam da ih pronalazim i ja. Ljudi su mi postali blizi, zbog govora. Ne svi, naravno. Neki su gluhi za tudje rijeci, oni su nesreca i sebi i drugima. Ali uvijek treba pokušati. Pitaceš: zašto? Nizašto. Da bude manje gluho i pusto. Još u samom pocetku, kad sam krenuo u trgovinu, cuo sam za jednu zenu u Višegradu, udovicu nekog spahije. Nikog nije imala osim sina, mladica od dvadeset godina. Mozeš misliti kako ga je voljela, bio je sin - jedinac, u njemu je bio sav njen zivot. Kad je mladic poginuo u ratu, majka se izbezumila, najprije nije vjerovala, a onda se zatvorila u sobu, jela samo crni hljeb i pila vodu, spavala na golom podu, stavljajuci svako vece na prsa teški crni kamen. Zeljela je da umre, a nije imala snage da se ubije. Ali, kao za pakost, smrt nikako nije dolazila. Dvadeset godina je tako zivjela, o crnom hljebu i vodi, s teškim kamenom na prsima, sama kost i koza, posivjela, pocrnjela, okorjela, na panti da je visila ne bi bila gora, ali je zivjela. Mene je narocito porazio onaj crni kamen što ga je svake noci stavljala na prsa, po tome sam nekako najviše osjetio kolika je njena muka. On me je i odveo do nje, taj kamen. Kuca je bila velika, na sprat, neokrecena, oronula, imanje oko kuce prostrano, zacudo lijepo obradjeno, u kuci samo jedna starica, godinama je posluzivala spahinicu, i sama klonula. Ispricala je da pomoci nema, imanje je veliko, subaša se brine o svemu, ali spahinica nece da svidja s njim racune, nece da primi novac, on ga ostavlja sebi a njima dvjema daje koliko da ostanu u zivotu, a Bog nece da je uzme sebi i da joj prekrati patnje. Slagao sam spahinici da mi je jedan moj prijatelj, i on je poginuo, pricao o njenom sinu, i da sam zato došao da je vidim, jer mi se cini kao da sam i njega poznavao. Slagao sam, jer je to bio jedini nacin da pocne sa mnom razgovor. O sinu, naravno. Godinama je cutala, godinama je cekala smrt, godinama mislila na njega, trujuci se bolom, a sad je mogla da govori o njemu. Ja sam je pokrenuo. Zaboravio sam šta sam rekao u pocetku, laz je veoma nesigurna, pricao sam o njemu kao da ga poznajem. Ali, nisam mogao pogriješiti. Nije vidjela ni to da sam bio dijete kad je on poginuo, mozda je cak mislila da je njen sin mnogo mladji od mene, jer se u njoj nije mijenjao. Rekao sam da je bio lijep, pametan, dobar i plemenit prema svima, njezan prema njoj, da se izdvajao medju hiljadama. Slikao sam njenu misao, i nisam mogao pretjerati. Svaka moja pohvala bila je majci slaba, nedovoljna. Govorila je tiho, šištavo, ali je svaka rijec iz njenih osušenih usta izašla poljubljena, omilovana, istetošena, namirisana ljubavlju, uvijena u ham-pamuk dugog sjecanja. Ja sam bio nov, i nepoznat, vrijedilo mi je ispricati sve o njemu, namiriti se za upomo cutanje. A podsvjesno je zeljela da mi objasni zašto toliko zali, prestavši da zali dok je pricala, jer ga je vidjela savršenog a zivog. Mislim da je to prvi put uspjela u potpunosti; sama, i sa poznatima, ozivljavala je samo toliko da vidi njegovu sjenku, znajuci da je mrtav. Sad je zaboravila na smrt, potisnula je u sebi sve osim dalekog vremena, u kome nije bilo nesrece. Znao sam, nece to dugo trajati, naici ce misao o smrti, ocekivao sam da je poklopi crni oblak, vidjecu to po tami na njenom licu, ali svejedno, bila je bar za trenutak oslobodjena. Otada sam je posjecivao kad god sam nailazio tim krajem, iduci na put, ili se vracajuci, i zena je pronalazila sve nove slike u svome sjecanju, i sin je bivao sve manji, sve mladji, uvijek isti i uvijek ziv. Odvajala ga je u prošlost od crnog casa koji je prekinuo njen zivot. Ocekivala je taj tren uskrsnuca, kao slavlje, kao Bajram, danima me cekala, velika soba se lozila, ako je bila zima, prvi put u toliko godina, pripremala se hrana, koju ona nije jela, sterali su se umoljcani dušeci i pozutjeli caršavi, za mene, ako bih pristao da ostanem koji dan više, da joj produzim praznike. Nije mnogo izmijenila nacin zivota, i dalje je jela samo crni razeni hljeb i pila vodu, i dalje je spavala na golim daskama poda, s crnim kamenom na prsima, ali u njenim ocima nije više bila samo misao o smrti. Nagovorio sam je, i pristala je, da zatrazi od subaše zaostali prihod od imanja, da djeci u selu izgradi mekteb, i da im pomogne u hrani i odijelu, jer bi to sigurno i njen sin ucinio. Podigla je mekteb, dovela hodzu, pomagala siromašnim seljacima da im djeca ne idu gola i gladna u školu, ucinila dobro djelo, olakšala svoju muku.


- I tako, sve se dobro svršilo, i svi su bili srecni, kao u prici - rekao sam, rugajuci se tom Hasanovom kazivanju.


Ucinilo mi se da je ta prica s poukom namijenjena meni, da mi posluzi kao uzor; valjda je trebalo da i ja sakupljam djecu i mladice oko sebe i da ih upucujem u srecan zivot. Zvucalo je naivno, mimo njegova obicaja, suprotno svemu što sam o njemu znao. Ali on je izucio dobru školu kod starog vojnika u zindanu.


Nasmiješio se, ne baš pobjednicki, ali ni malodušno.


- Pa, nije se baš sve dobro svršilo. Seljacima je pomoc za djecu dobro došla, poceli su da piju i da propijaju i svoje. Osjetile su to i njihove zene, jer su pijane seljacke ruke postale teze i ubojitije, pa su seljanke proklinjale udovicu. A proklinjali su je i seljaci, jer je valjalo odvajati djecu od goveda i poljskih poslova. Djeca su rijetko dolazila u mekteb, a ni ucitelj nije bio od najboljih, pa su slabo šta naucila, a i ono što bi naucila, zaboravila bi nakon godinu-dvije, pa su svi u selu govorili: ama kakva škola, straznjicu oguliš dok nauciš, a za godinu sve zaboraviš. Spahinica je dvadeset godina zivjela cekajuci smrt, a umrla je treceg proljeca od našeg vidjenja, išcekujuci me na vjetru i susnjezici, jer sam se na putu duze zadrzao nego što sam mislio.
- Onda je sve ispalo zlo?
- Nije. Zašto? Umrla je ocekujuci prijatelja svoga sina, shvataš li? Puna lijepih rijeci, zeljna da govori o svojoj ljubavi, nije mislila na smrt. Seljaci su ostali na istom, bez rakije i bez pomoci, jer su nasljednici razdijelili imanje. A u selu se sacuvalo lijepo sjecanje na spahinicu, sve drugo se zaboravilo. Ostala je prica: zivjela je u ovoj kuci jedna cudna i dobra zena. Niko od tog, istina, nema ništa, ali je lijepo.


Uznemirila me ta prica, opora i neobicna, kao zivot, i neuhvatljiva, kao zivot. I Hasanovo podmgljivo prihvatanje, ili spokojno neprihvatanje, mucnog zivotnog kovitlanja, koje covjek mora da uzljebi, da ne bi izludio.

Nasmijao sam se, da olakšam mogucu trpkost, i nelagodnost pouke:


- Zastani na necemu, za milog Boga, odredi se, pronadji oslonac. U svemu si nesiguran.
- Imaš pravo, u mnogo cemu sam nesiguran. Je li to zlo?
- Nije ni dobro.
- Znaci, nije dobro, ali nije ni zlo. A biti siguran, to je dobro. A moze li biti i zlo?
- Ne razumijem.
- Postoji li nešto u što si potpuno siguran?
- Siguran sam da ima Boga.
- A vidiš, i oni koji ne vjeruju u Boga, takodje su sigurni. A bilo bi mozda dobro da nisu tako sigurni.
- Da. I šta onda?
- Ništa.


Ali sam se vec pokajao što sam upitao, ne primijetivši zamku podmuklo mudre logike. Kako je to pametna i opasna misao! A naveo me na nju igrajuci se.


Dobro je potkovan u svojoj nesigurnosti.


Nije mi smetalo što je tako, ništa mi njegovo više nije smetalo. Zavolio sam ga toliko, da sam, i prepiruci se, davao mu za pravo. Bog mi je drag, i kad sam mislio da nema pravo.


Jedan jedini dan bez njega izgledao mi je pust i dug. Mirno sam sazrijevao u njegovoj sjenci.


Njegov otac je bez bojazni ocekivao sve što ga moze zadesiti, opsjednut ozivljenom ljubavlju.


Nama dvojici Hasan je bio najpotrebniji covjek na svijetu.


Zato sam se razalostio, saznavši da ide na put.


Otišao sam njegovoj kuci, nisam ga vidio cio dan i noc. Igrao je tavle s ocem, sjedeci uz njegovu postelju.


Starac se ljutio, bacajuci kocke medju crne i bijele trokutove:


- Pu, nalet te bilo, kako to padaš! Fazlija - tuzio se momku - nece me zar.
- Jesi li huknuo u kocke, aga?
- Huknuo sam, ne pomaze. Je li Zejna tu? Da ih samo malo stavi medju prsa.
- Sramota je, oce!
- Šta od mene moze više biti sramota! Je li sramota, Fazlija?
- Nije, aga, Boze sacuvaj.
- Oce, bolje je da ih protrljaš o derviški rukav.
- Zaista? Neceš se ljutiti, Ahmed-efendija? Bogami, pomaze.
- Drago mi je što si došao - nasmijao mi se Hasan.
- Nisam te vidio od juce.
- Pricekajte s razgovorom - ljutio se starac - dok dobijem. Sad me pošlo.
- Otac se oporavio.
- Hoceš da kazeš da sam bijesan? Zaista je dobio, i bio umoran i vedar od srece. Licio je na dijete, licio je na Hasana.
- Idem na put, u Dubrovnik - obavijestio me i Hasan, smješkajuci se na oca, kao toboznji krivac.
- Zašto ideš?
- Zbog trgovine. Idu i moj prijatelji, pa cemo zajedno.
- Ide Latinka, pa ide i on. A trgovinu je izmislio.
- Nisam izmislio.
- Izmislio si. Da je zbog trgovine, uspio bih da te odvratim. Zbog nje ne mogu, preca je.
- Otac je svašta uobrazio.
- Je li? Ako sam ostario, nisam sve pozaboravljao. A što meni ponešto ne ide u glavu, to je druga stvar.
- Zar ima nešto što tebi ne ide u glavu?
- Ima.


Starac je govorio meni, kao da je ljut na Hasana.


- Ima. Ne ide mi u glavu da ce on na put sa ze nom i njenim muzem, zajedno. Ko je sad budala? Moj sin, ili taj Latinin?
- Ili obojica - smijao se Hasan, nimalo uvrijedjen. - Ti, izgleda, ne priznaješ prijateljstvo?
- Prijateljstvo? Sa zenama? Dijete moje od trideset godina, u što ti vijek prodje? Sa zenama je prijatelj samo kulambara.


Umiješao sam se u ovaj nezgodan razgovor, na koji se Hasan samo smijao:


- Mozda prijatelj s muzem.
- Tebi, Ahmed-efendija, ne treba zamjeriti, ti te stvari ne mozeš znati. Kod njih muz uvijek prima zenine prijatelje, zena muzevljeve nikad.
- Oce, uhvatice te zaduha.
- Na tvoju nesrecu, nece me uhvatiti zaduha, danas je vedar dan i lagan vazduh, uzalud me plašiš. Govorio sam mu: ako ti nije stalo do nje, ne gubi vrijeme uzalud; ako te nece, nadji drugu; ako je voliš i ako te voli, otmi je.
- U mog oca sve je jednostavno.
- A zašto ide, krošto ide s njima, neka djavo razumije. Sigurno je samo da vodi naoruzane momke sa sobom, da njegove prijatelje ne napadnu hajduci. A zar njega ne mogu napasti hajduci? U nas je sve jednostavno! Jednostavnije je u vas, spetljani sine: sve vam je nerazumno.
- Kakvu si sad istinu rekao, oce! Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi.
- Hoceš li ti ikad postati razuman?
- Muka je sa sinovima, oce.
- Nemoj da se rugaš, znam. Koliko ceš ostati na putu?
- Petnaestak dana.
- Zašto toliko, crni moj sine? Znaš li ti koliko je to petnaest dana?
- Mozda i više.
- Dobro, idi. Kad je tebi svejedno, i meni je. Za petnaest dana mogao bi mi i na grob doci. Svejedno, idi.
- Rekao si da ti je bolje.
- U mojim godinama bolje i gore stoje jedno uz drugo i smjenjuju se, kao dan i noc. I svijeci je bolje kad dogorijeva.
- Hoceš li onda da ostanem?
- Da ostaneš? Prvo, lazeš. Drugo, na nos bi mi izašlo kad bi i ostao. Kasno je sad, idi. Ne zadrzavaj se duze. Petnaest dana, to je meni mnogo, tebi dovoljno. I povedi više momaka, ja cu platiti. Bice mi lakše kad znam da si siguran.
- Šejh Ahmed ce te obilaziti dok ja budem na putu.
- Najljepši poklon koji ti je Bog mogao dati, to je ovaj dobri i pametni covjek. Ali nije loše da se malo odmori od tebe, zato za ovih petnaest dana necemo o tebi progovoriti ni rijec.


A svih petnaest dana govorili smo o njemu.


Njegov odlazak oštetio nas je obojicu. Namirili smo se njegovim imenom. Starcu je bilo teze, jer mu je zao svakog dana kad je gubio nanovo stecenog sina, što mu je odgonio misao o smrti. Njegovo zanovijetanje je ljubav, kvrgava i zestoka, ali je i okretanje od bliske sjenke. Crna ptica je kruzila iznad njega. Sad je znao za nju, i plašio se. Da li mu je onda bilo bolje bez ljubavi?


Zalio sam i ja zbog njegova odlaska, jer me naviknuo na sebe, a baš sad mi je potreban.


Moj zivot se ovdje dijelio, na ono što je bilo, i na ono što ne znam šta ce biti. Cekao sam u zasjedi, kao lovac, pazljiv i strpljiv, ali nisam bio siguran da li i mene ne ceka zasjeda, da necu i ja biti ulovljen. Drug pored mene umirio bi mi jezu zbog necujnog koraka koji mi šalje sudbina. Bilo je strave u tom osjecanju mraka i tajne iza svega što ne vidim, tajne što ce se meni otkriti, ali i tihog likovanja što ce se desiti ono što cekam, što sam ja izabran da budem izvršilac volje jace od moje. Ali ja nisam orudje samo, ni tudja ruka, a nisam kamen ni drvo; covjek sam, i ponekad se bojim da mi duša ne bude slabija od zelje, ili da me ne raznese najedrala mrznja, kao zrelo sjeme opnu u kojoj raste. Sa Hasanom mogu mirno cekati, sa Hasanom mogu mirno dozreti do cina, da bude zeleni barjak nad kasabom, a ne mrtvacka caburtija nada mnom.


Cekali smo da se vrati s puta jedini covjek do koga nam je stalo. Starac nije krio da je nemiran. Pocinjao je da grdi sina, staro grubo gospodstvo toboze još nije popustilo, ali se ta nespretno skrivana njeznost uskoro pretvarala u nemocnu jadikovku.


- Djavo odnio i njega i tu Dubrovkinju. Preca mu je od vlastitog oca. Pa bar da je cemu! Drama cestita mesa na njoj nema. Al neka mu bude, neka ga vuce preko bijela svijeta onim svojim zejtinjavim ocima, kad je mamlaz. Petnaest dana, sine moj nesrecni! Kiše mogu da udare, mrazevi mogu da stegnu, hajduci mogu da napadnu. Ništa ne pomaze govoriti budali. Sjedi ti, oce, tu u svom cošku, prislonjen ko cibuk, i cekaj. Premiri kad se vrata otvore i kad neko uz stepenice brze podje, prezaj iz kratkog sna od crnih slika i zlih slutnji. Godinu dana zivota ce mi oduzeti, ako sad i prezivim. A obecao je da nece nikud ici, obecao i nije izdrzao. Rodi ga samo na svoju muku, da ti bude teze. Oh, Boze mi oprosti, šta ja meljem.


Fazlija je nudio da mu dovede prijatelje, na tavlu ili na razgovor, htio da izvede zdrijepca na avliju, pod prozore, pitao da ode u planinu po izvorsku vodu što cisti i jaca krv. Starac je sve odbio i zatrazio samo da mu stave jastuke na seciju do prozora i gledao u avlijska vrata, kao da bi Hasan mogao ranije doci, ili je tako lakše zamišljao njegov povratak.


Kako je proveo tolike godine bez sina? - mislio sam, iznenadjen ovom ljubavlju i tugom zbog rastanka. I padalo mi na um cudno objašnjenje Hasanovo, da baš njihova tvrdoglava svadja opravdava ovu ljubav, cini je ovakvom. Da je postojala oduvijek i uvijek, zamorila bi se, olinjala. A da nije postojala zelja za njom, usahnula bi. Nije me dirala ta ljubav u pocetku, bio sam hladan prema njoj, cak i neraspolozen. - Šta hoceš, starce? - govorio sam u sebi ljutito. - Treba li cio svijet da vidi tu tvoju ljubav? I zar je teško tako je pokazivati? Lakše je uzdisati i cviliti, nego cutati. I šta je tvoja ljubav? Staracka raznjezenost, strah pred smrcu, zelja za produzenjem zivota, sebicnost što se drzi za tudju snagu, vlast roditeljske krvi. A zašto? Za slast sitnog nasilja i za bespomocno hvatanje sinovskih ruku, kad sve ostalo izmakne.


Ali sam se uzalud branio, napadajuci i omalovazavajuci. Porazavala me ta ljubav. Hvatao sam se kako mislim na svoga oca i pokušavam da ga priblizim sebi. Da li bi bilo moguce da sa radošcu ocekujem njegovu rijec, da strepim zbog njegove bolesti, da se zbog njega odricem svega što mi je drago? Oce, šaptao sam, uzivljavajuci se, cijedeci svu muku zivota iz sebe, da sazaljenjem podstaknem potrebu za ljubavlju; oce, babo. Ali drugu rijec nisam nalazio, njeznosti medju nama nije bilo. Mozda sam i oštecen radi toga: ipak je ta vezanost za drugog pristojna strana covjekova. Mozda sam s takvom zedji primio Hasanovo prijateljstvo, da zadovoljim tu ljudsku potrebu, jacu od razuma.


U pocetku me starac primio nepovjerljivo. Pokušao je da govori šta bilo, ali su ga nepotrebne rijeci davile, nije uspijevao da laze. Zacudio sam se koliko Hasan lici na njega, samo je izbrušen, istanjen, omekšan.


- Cudan si ti covjek - rekao mi je. - Malo govoriš, kriješ se.


Pozurio sam da objasnim kako mi je to mozda prirodjena osobina, koju sam u našem redu još i ucvrstio. A ako izgledam cudan, vjerovatno je to posljedica svega što mi se desilo.


- Kriješ se iza rijeci. Ne vidim šta je u tebi. Eto, desila ti se nesreca, zaklali su te da ne moze gore, a ne cuh od tebe ni proklinjanje ni zalost. A govorio si o bratu.
- Što mi se desilo, suviše je teško da bih o tome mogao govoriti. Mogu reci samo onome ko mi je kao i brat.
- Jesi li našao takvog?
- Jesam.
- Oprosti, ne pitam zbog sebe.
- Znam. Obojica smo vezani za njega, ti više, po krvi i po ocinstvu, ja po prijateljstvu, jacem od svega što covjek moze bez grijeha osjecati.


Da je trebalo, i prevario bih ga, lako, jer je sinovljevo ime uspavljivalo njegovo lukavstvo i iskusnu opreznost. Ali nije trebalo, zaista sam tako mislio. A što sam govorio svecano, to je zbog starca, da bude ljepše, i da umirim njegov strah od ljudi koji se kriju.


Zbog sina me lovio, zbog sina me primio. I lukavstvo i povjerenje rasli su iz istog korijena.


Hasanova udaljenost nas je navela da pocnemo stvarati bajku o njemu. Bio jednom jedan carevic.


A sam Hasan je, zacudo, najcešce govorio o svojim porazima, bez zaljenja, smijuci se. Ali, po dejstvu suprotne misli, što je veoma pronicljivo zapazio, njegovi porazi nisu izgledali ni teški ni uvjerljivi. Cak su se carolijom njegove vedre iskrenosti pretvarali u uspjehe o kojima nece da govori i do kojih mu nije narocito stalo.


Poslije sam pokušavao da odvojim bajku od stvarnosti, ali ma koliko da sam znao istinu, teško sam uspijevao da se oslobodim opcinjenosti, u kojoj cesto sami sebe ulovimo, zeleci da imamo svoga junaka.


Po onome što nije bajka, izgleda da niceg neobicnog u njemu nije bilo. Prošavši u školi kroz vatni vjerskog zanosa, a još mlad izucivši Abu Sinaovu prirodnu i kriticku filozofiju kod nekog slobodoumnog siromašnog mislioca, kakvih je na Istoku bilo mnogo, a koga je cesto pominjao sa ljubavlju i podsmijehom, ušao je u zivot sa teretom koji vecina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred ocima i sa zeljom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima cemo se jedino susretati. Neko se brze otarasi tih nepogodnih uzroka, neko sporije, neko nikad. Hasan se rdjavo prilagodio, preosjetljiv zbog svega što je njegovo licno i zavicajno, uvjeren u ljudske vrijednosti koje ce svugdje steci priznanje. Našavši se u bogatom carskom gradu, sa slozenim vezama i odnosima medju ljudima, nuzno nemilosrdnim, kao medju ajkulama u debelom moru, lazno pristojnim, ugladjeno licemjernim, isprepletenim kao paukove niti i mreze, neiskusna cestitost jednog mladica zaplela se u pravo vješticije kolo. Sa svojom starudijom, s kojom je pokušavao da se probije kroz carigradski cestar, s naivnom vjerom u poštenje, licio je na covjeka koji goloruk ulazi u borbu protiv vještih gusara naoruzanih najopasnijim oruzjem. Sa svojom nezlobivom vedrinom, cestitošcu i stecenim znanjem, Hasan je ušao u taj zvjerinjak sigurnim korakom neznalice. Ali kako nije glup, ubrzo je vidio na kakvo je ugljevlje nagazio. Mogao je ili da pristane na sve, ili da ostane neprimijecen, ili da ode. A on je, neobican kao uvijek, odbijajuci carigradsku surovost, poceo sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi zivot suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali su mu se, prezrivo govorili o tom zabacenom, zaostalom vilajetu. - O cemu to govorite, - pitao je zacudeno. - Ni sahat hoda odavdje postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu, pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva, zive vaša vlastita braca, kao prosjaci. A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudo što smo siromašni? Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni ko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odsluzimo, najtuzniji vilajet na svijetu, najnesrecniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tudje ne mozemo da primimo, otkinuti a neprihvaceni, strani svakome, i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Zivimo na razmedju svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?


Jedni su ga mrzili, jedni prezirali, jedni izbjegavali, i on je osjecao sve vecu usamljenost i ceznju za zavicajem. Jednog dana udario je nekog svog zemljaka koji je pricao ruzne šale o Bosancima, i izašao na ulicu, tuzan i postiden, i zbog zemljaka i zbog sebe. Tada je cuo Dubrovkinju i njenog muza, pored jednog bazara, govorili su njegovim jezikom. Nikad mu se ljudski jezik nije ucinio ljepšim, niti mu je iko bio miliji od te vitke zene gospodskog izgleda i debelog dubrovackog trgovca.


Vec mjesecima Hasan ništa nije radio, prilicno rastocen besposlicom i zaludnošcu svog bazanja po velikom gradu, a otac je štedro slao novac, ponosan na carsku sluzbu svog sina. I dok je Dubrovcanin svršavao svoje poslove, Hasan je pratio njegovu zenu po najljepšim mjestima Carigrada, najljepši jezik slušao iz najljepših usta, zaboravljajuci na svoje smiješne muke, a izgleda da ni zena nije nastojala da pobjegne od njega. Ono što je najviše privuklo njeznu dubrovacku gospu, vaspitanu u Maloj braci, ovom mladom Bosancu, nije bilo to što je naocit, ugladjen, obrazovan, vec što je sve to a što je Bosanac. Zamišljala je da je svijet iz tih dalekih provincija grub, lud, pust, zadrt, da ima u njemu junaštva koje pametan covjek ne cijeni suviše, ni uvijek, i nekog smiješnog ponosa zbog vjerne sluzbe onome ko mu nije prijatelj. A ovaj mladic nije ni grub, ni pust, ni neuk, ravan je svakom dubrovackom plemicu po drzanju, ugodan sabesjednik, koristan pratilac, oduševljen njome (to je podiglo vrijednost svih njegovih osobina) i toliko uzdrzan, da se sa sumnjom gledala u ogledalu kod kuce. Nije ni pomišljala na ljubav, ali je bila navikla na udvaranje. Ocekivala ga je sa zebnjom i nelagodnošcu, a kad je izostao, zacudila se i pocela da ga gleda s vecom paznjom. Hasan, sasvim mlad, i pošten, nije znao za laku rijec, koja ne obavezuje ni njega ni zenu, a ni on nije mislio na ljubav, dovoljno mu je bilo oduševljenje zbog ovog susreta. Ali je ljubav mislila na njega: uskoro je bio zaljubljen. Kad je to otkrio pred sobom, sakrio je pred njom, nastojeci da se ne oda ni pogledom. Ali je zena saznala odmah, cim su se plahe vatre pojavile u njegovim ocima (morala je priznati da su lijepe) i pocela da se štiti pojacanim prijateljstvom, ponašajuci se kao sestra, bez ustrucavanja. Hasan je sve više tonuo u ljubav, ili se sve više dizao na njenom talasu, i niko ne treba tome da se cudi, bila je lijepa (to kazem usput, jer to u ljubavi nije vazno), bila je njezno ljupka, a to je u ljubavi vazno, bila je prvo stvorenje koje je odagnalo njegovu mutnu uznemirenost i uvjerilo ga da ima stvari koje mlad covjek ne moze nekaznjeno zaboravljati.

Pomogao je Dubrovcaninu kod jednog Bosanca, sina zlatara Sinanudina, da brze svrši posao zbog kojeg je došao, da dobije dozvolu i povlastice za trgovinu s Bosnom. Time je pridobio njegovo prijateljstvo, ali je skratio njihov boravak, srecan zbog njegovog povjerenja, kojim kao da mu je oprošten grijeh ljubavi, nesrecan zbog skorog rastanka, koji bi ga ostavio u cami, goroj od one ranije. A da li je Dubrovcanin osjecao povjerenje, ili mu je vezivao ruke njime, jer je poznavao ljude, ili je toliko vjerovao svojoj zeni, ili nije imao mašte, ili mu je bilo svejedno, teško je reci, ali on nije ni vazan u toj smiješnoj ljubavi. Kazem: smiješnoj, i kazem: ljubavi, jer je bila i jedno i drugo. Uplašen, ili ohrabren, zato što ce brzo otici, Hasan je rekao Mariji (to joj je bilo ime: Mejrema) da je voli. Da li zbog njenog bljedila, iako je cula samo ono što je znala, ili zbog svoje naivnosti, Hasan je rekao, što mudar i iskusan covjek ne bi ni pomislio da kaze, da mu je zao, zbog njenog muza, jer mu je prijatelj, a mozda ce i nju uvrijediti, jer je cestita zena, ali morao je da joj to prizna, i ne zna šta ce biti od njega kad ona ode. Tako je i zena bila prisiljena da se zakloni za muza i za cestitost, i da ga vrati na bezopasno mjesto prijatelja porodice. Za divno cudo, kao da je ta Hasanova naivnost pobijedila njenu strogost: izgleda da ga je tada zavoljela. Ali su katolicka vjernost ove fratarske šticenice i njen istinski strah od grijeha zakopali ljubav u njoj u najtajnije predjele srca, obavezavši i njega da je ne sili na otkrivanje, presrecan što je znao da postoji. Kako joj je on sve ispricao o sebi, otkrivši i ono što nije nikome, predlozila mu je da zajedno s njima, ladjom, podje u Bosnu, preko Dubrovnika, kad ga ionako ništa ne drzi u Carigradu. Htjela je da pokaze i sebi i njemu da se ne boji ni sebe ni njega. Malo je »la route des ecoliers«, rekla je, objasnivši, jer on nije znao francuski, da je to duzi put, kojim se djeca vracaju kuci iz škole, ali je sigurniji. Branila se i francuskim, jer je osjecala da ga oduševljava poznavanjem tog cudnog francuskog jezika, stvorenog za zene. Zaboravila je da bi ga oduševila i kad bi govorila gurbetski. Kao što je zaboravljala da se slabo brani time što ga oduševljava. Na ladji su se rjede vidjali nego što se Hasan nadao. Trgovac je teško podnosio uzburkano more, i gotovo cio put prelezao u postelji, muceci se i povracajuci. Hasan je vidio kako to izgleda, osjetio tezak vonj, zbog koga se kabina satima morala vjetriti, da bi u trenutku, kad je sve oprano i prozraceno, ponovo sve bilo opoganjeno i usmradeno, a jadni covjek je bio zut i modar, kao na samrti, Mozda ce i umrijeti, mislio je sa strahom, i s nadom, a poslije se kajao zbog te surovosti. Marija je, s nekim ruznim smislom za zrtvu i trpljenje, provodila s muzem najviše vremena, cistila i vjetrila kabinu, tješila ga i drzala za ruku, pridrzavala mu glavu kad se grcio od povracanja, što njegove muke nije umanjilo, niti je ta ruzna slika njenu ljubav prema muzu uvecala. Kad bi zaspao, izlazila bi na palubu, gdje je Hasan nestrpljivo ocekivao da vidi njenu talasavu vitku priliku, a onda sa strahom brojao minute kad ce je njena duznost pozvati u smradnu kabinu, da - ganuta svojom zrtvom - misli na cisti morski vjetar i njezan glas koji je govorio o ljubavi. Nisu govorili o svojoj ljubavi, vec o tudoj, a to je isto. Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istocne, a to je isto. Nikad im tudje rijeci nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmišljali svoje. Zaklonjeni od vjetra iza kapetanske kucice, ili iza sanduka i denjkova na palubi, zaklanjali su se i za poeziju, i poezija je tada našla svoje puno opravdanje, ma šta se o njoj govorilo. A kad bi zena postala svjesna grijeha, kad bi osjetila da je suviše lijepo, kaznjavala se muzem i zrtvom. - Marija - šaptao je mladic, koristeci se njenim dopuštenjem da je zove imenom, što mu je licilo na najvišu milost - hocete li izaci veceras?


- Ne, dragi prijatelju, mnogo stihova najedanput, to nije dobro, moglo bi da postane otuzno. A i vjetar je hladan, nikad sebi ne bih oprostila ako nazebete.
- Marija - gušio se mladic. - Marija.
- Šta je, dragi prijatelju?
- Onda vas necu vidjeti do sutra?


Puštala je da joj drzi ruku i slušala udaranje talasa i kuckanje njegova bila, zeleci mozda da zaboravi vrijeme, a onda se budila:


- Dodjite u našu kabinu.


I odlazio je u njihovu kabinu, da se guši u kiselom vazduhu i uskom prostoru, i da s cudjenjem gleda s kakvom privrzenošcu Marija njeguje muza. Plašio se da od toga i njega ne spopadne morska bolest.


Nadomak Dubrovnika, posljednje noci, stisnula mu je ruku, bez uspjeha je pokušao da je zadrzi, i rekla:


- Uvijek cu pamtiti ovo putovanje.


Mozda zbog Hasana i stihova, a mozda zbog muza i povracanja.


U Dubrovniku je dva puta bio drag gost u njihovoj kuci, u mnoštvu tetaka, strina, rodjaka, poznanika, prijatelja, i oba puta je jedva cekao da pobjegne od tog nepoznatog svijeta, koji je na ulicama grada jedva obracao paznju na njegovo istocnjacko odijelo, a u salonu gospar Luka i gospe Marije gledao u njega kao u cudo. Kao da je bilo necega neprilicnog u tom njegovom dolazenju, pa je i on bio usplahiren i neprirodan. Kad se još susreo s Marijinom hladnom paznjom, zbog cega mu se ucinila gotovo sasvim strana, daleka, lazno nasmiješena, postalo mu je jasno da se baš u njenoj kuci vidi njihova stvarna odvojenost. Ovdje su oni bili dvoje stranaca, koje je sve rastavljalo, ne od juce. Navike, obicaji, nacin kako se razgovara, nacin kako se cuti, ono što su od ranije mislili jedno o drugome, i ne znajuci se, sve je to provalija medju njima. Shvatio je da je Marija u ovom gradu zašticena i odbranjena, kucama, zidinama, crkvama, nebom, mirisom mora, ljudima, sobom ovakvom kakva nigdje nije. I to baš od njega, mozda baš samo od njega. Mozda cak i on od nje. Jer se ledio od pomisli da zivi u ovom divnom mjestu, i sam, i s njom, u dušu mu se uvukla tuga kakvu nikad nije osjetio, i sa radošcu se oprostio kad je naišao na jedan trgovacki karavan koji je s Ploca, u Taboru polazio u Bosnu. Radost ga je drzala i kad je vidio ivanplaninski snijeg, i bosansku maglu, i osjetio ljuti igmanski vjetar, i ušao razdragan u namracenu kasabu, stisnutu izmedju brda, i ljubio se sa zemljacima. Kasaba mu je izgledala manja, ali je kuca bila veca. Sestra mu je ljubazno rekla da bi bila šteta da majcina kuca propada prazna. Bojala se da se ne useli u veliku ocevu kucu. S ocem se odmah posvadjao, mozda najviše zato što je starac bio raznio glas o njegovoj slavi i uspjesima u Stambolu, da napakosti zetu kadiji, koga nije trpio, i sad se osjecao licno prevaren i osramocen. Mještani su njegov dolazak protumacili kao neuspjeh, jer niko pametan ne bi iz Carigrada došao u kasabu, niti bi napustio visoku carsku sluzbu, da nije morao. Ozenio se, zbog Marije, zbog sjecanja, zbog praznih odaja, zbog tudjeg navaljivanja, jedva jednu zimu izdrzao sa zenom, glupom, brbljivom, gramzivom, oslobodio se i nje i njene porodice, poklonivši im imanje u okolini grada i novac, dat toboze u zajam. I onda poceo da se smije. Njegov zavicaj nije zemlja iz snova, njegovi zemljaci nisu andjeli. A on ih ne moze više ni popraviti ni pokvariti. Ogovarali su ga, sumnjicili, zajedali, rodjaci su ga ocerupali kao kurjaci, koristeci njegovu zelju da se što prije otarasi zene, dugo nije silazio s tudjih jezika, bio im je dobrodošao da njime ubiju camu. Sjetio se kako je u Carigradu govorio o plemenitosti svojih zemljaka, i smijao se. Srecom po sebe, nikome nije ništa zamjerao, nije se ni zalostio, sve što mu se desilo primio je kao zestoku šalu. Drugi su još gori, rekao je, braneci, cini mi se, više svoj raniji zanos nego istinu. Za dvije-tri godine opet ih je zavolio, navikao se on na njih i oni na njega, poceo i da ih cijeni, na svoj nacin, s podsmijehom ali bez zlobe, poštujuci više zivot i ono što postoji u njemu nego svoje zelje o njemu. - Pametni su ovi ljudi - rekao mi je jednom, s onom cudnom mješavinom podrugljivosti, i ozbiljnosti, koja me cesto zbunjivala. - Primaju nerad od Istoka, ugodan zivot od Zapada; nikad ne zure, jer sam zivot zuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredjeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteze ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek, makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, zivi inadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve izmedju toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao da o sebi govorim. Hiljadu zamjerki im je nalazio, a volio ih je. Volio i grdio. Poceo je da vodi karavane na istok i zapad, nešto iz prkosa, da pokaze prezir prema zanimanjima koja je vršio, naljucen prijekorima uglednih ljudi, a najviše mozda zato da se odmori od kasabe i zemljaka, da ih ne zamrzi, da ih se zazeli, da vidi zlo i u drugim zemljama. I to neprestano kruzenje, sa jednom tackom na zemlji koja odredjuje smisao tom kretanju, koja ga cini odlazenjem i vracanjem a ne lutanjem, znacilo je za njega stvarnu ili zamišljenu slobodu, što je svejedno, na kraju krajeva. - Bez te tacke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.


Ta Hasanova misao, koja mi nije bila sasvim jasna, ta neminovnost vezivanja i napor oslobadjanja, ta neophodnost ljubavi prema svome i potreba razumijevanja tudjeg, je li to nevoljno mirenje s malim prostorom i utazivanje ceznje za vecim? Ili je mijenjanje mjera da svoje ne postanu jedine? Ili zalosno, ograniceno bjezanje, i još zalosnije vracanje. (Teško mi je bilo da to shvatim i radi toga što je moja misao sasvim drukcija: postoji svijet s pravom vjerom, i svijet bez nje; druge razlike su manje vazne, i svugdje bi bilo moje mjesto gdje bih mogao biti potreban).


U proljece, prve godine poslije Hasanova povratka iz Carigrada, došao je u kasabu gospar Luko sa zenom, Dubrovkinjom, i opet se sve obnovilo, s novom snagom i novim ogranicenjima.


Ni kasaba nije bila pogodna za njihovu ljubav. Jedno od njih dvoje uvijek je negdje stranac. U koliko su i razbijali ograde Latinluka i muslimanske kasabe, ostajale su njihove vlastite ograde. Zena se sigurno nije više mogla zavaravati prijateljstvom. Ali, osim pogleda i ljubaznih rijeci, tako je bar izgledalo, ništa više nije sebi dopuštala. Pa i svoju griješnu misao o ljubavi prema Hasanu vjerovatno je na ispovijesti pokajnicki priznavala. A Hasan je odlazio na svoja putovanja i vracao se sa zeljom što je rasla za dugih mjeseci odsustvovanja. Je li ta cudna ljubav odredjivala smisao njegovu kretanju? Je li zbog nje osjecao kob vezanosti i neprestano cinio napor oslobadjanja?


To je djelimicna istina o Hasanu, ono što sam cuo, saznao, domislio, upotpunio, povezao u mutnu cjelinu. Malo gurava prica o covjeku bez pravog zavicaja, bez prave ljubavi, bez prave misli, koji je nesigurnost svoga zivotnog puta primio kao ljudsku sudbinu, ne kukajuci što je tako. Mozda ima neke prijatne vedrine, i hrabrosti, u tom mirenju, ali to je promašenost.


Dragocjeno mi je to saznanje, vidim da nije jaci od mene.


Ali tada sam bio opcinjen, i radije sam o svom velikom prijatelju zamišljao bajke: bio jednom jedan junak. Znanjem i umom zasjenjivao je sve muderise u Stambolu, da je htio bio bi mula carigradski ili vezir carski. Ali on je volio svoju slobodu i puštao je svoju nesputanu rijec da kazuje njegovu misao. Nikome nije laskao, nikad nije govorio laz, nikad nije tvrdio što ne zna, nikad nije precutao što zna, i nije se bojao lala i velikaša. Volio je filozofe, pjesnike, usamljenike, dobre ljude i lijepe zene. S jednom je napustio Carigrad i otišao u Dubrovnik, a ona je za njim došla u kasabu. Prezire novac, i polozaje, i moc, prezire opasnosti, i trazi ih po mracnim bogazama i pustim planinama. Kad htjedne, ucinice ono što zazeli, cuce se o njemu daleko.


Zaista, smiješno je kako se malom prepravkom, zaboravljanjem sitnica, izostavljanjem uzroka, neznatnim prekrajanjem stvarnih dogadjaja, porazi mogu pretvoriti u pobjede, promašenost u junaštvo.


Samo, moram priznati, da Hasan nema nikakva udjela u tom stvaranju bajke. Ona je bila potrebna nama a ne njemu. Hocemo da vjerujemo da ima ljudi koji mogu više od onog što je obicno. I bio je takav, u izvjesnom smislu, mogao je, bar po tome kako je primao sve što mu se dešavalo. Osmijehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo, vjerovao da u zivotu nema samo pobjeda i poraza, da postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i rijec i ljubav, i prijateljstvo, i obican zivot, koji mnogo zavisi samo od nas.


Pa dobro, postoji, izgleda da postoji, i pored svega, ali je prilicno smiješno, lici na djetinju misao.


Tri dana pred Hasanov povratak Alijaga je postao toliko nemiran, da nije mogao ni razgovarati, ni igrati tavle, ni jesti, ni spavati.


- Je li se šta culo za hajduke? - pitao je neprestano, slao mene i Fazliju da se raspitamo u hanovima, kod kiridzija, i mi smo donosili povoljne vijesti, kojima nije vjerovao, ili ih je tumacio prema svojoj brizi:
- Ako odavno nisu napadali, to je još gore. Osilili su se, niko ih ne goni, mogli bi baš sad zasjesti na drumu. Fazlija! - naredio je momku iznenada, ne osvrnuvši se kad je u sobu ušla njegova kci, kadijinica, ovo mu je bilo vaznije. - Nadji deset naoruzanih ljudi, iznajmi konje, idi pred njega. Sacekaj ga u Trebinju.
- Naljutice se, aga.
- Neka se ljuti! Nadji neki razlog. Kupuj smokve, ili šta hoceš, samo se ne vracaj bez njega. Evo ti novac. Placaj, ne cjenkaj se, polomi konje, ali moraš stici.
- A šta ceš ti, aga?
- Cekacu vas, eto šta cu. I ne pitaj više, hajde!
- Imaš li dosta novaca? - upitala je kci. - Da ja dam?
- Imam. Sjedi.


Sjela je na seciju, do ocevih nogu.


Htio sam da izadjem za momkom. Starac me zaustavio, kao da nije htio da ostane sam sa kcerkom:


- Kuda ceš?
- Htio sam u tekiju.
- Moze tekija i bez tebe. Kad ovako oboliš, kao ja, vidjeceš da sve moze bez nas.
- Samo mi ne mozemo bez svega, cak i kad obolimo - rekla je zena mirno, bez osmijeha, prigovarajuci ocu zbog Hasana.
- Zašto se cudiš? Jesam li umro, da bih mogao bez svega?
- Nisi, ne dao Bog, i ne cudim se.


Bilo mi je neugodno, zbog nje. Još sam pamtio onaj razgovor o izdaji, i sklanjao pogled, da nam se oci ne susretnu. Ona je gledala mirno, lijepa i sigurna kao i u onom razgovoru koji ne zaboravljam. Kao u sjecanjima što su se javljala bez moje volje.


Okretao sam pogled u stranu, a vidio sam je, neki bljesak je u meni, i nemir. Ispunila je sav prostor, izmijenila ga, postalo je cudno uzbudljivo, grijeh se desio medju nama, tajnu smo nosili oboje, kao preljubu.


Ali kako je ona mima?


- Treba li ti štogod? - pitala je oca brizno. - Je li ti teško što si sam?
- Odavno sam sam. Navikao sam.
- Zar Hasan nije mogao da odgodi put?
- Ja sam ga poslao. Zbog nekih poslova.


Osmjehnula se zbog te lazi.


- Drago mi je što je s prijateljima. U društvu je lakše. I oni ce se njemu naci na ruci, i on njima. Tek danas sam doznala da je otputovao, i pozurila sam da vidim kako si.
- Mogla si doci i kad Hasan nije na putu.
- Malocas sam ustala iz postelje.
- Jesi li bolesna?
- Nisam.
- Zašto si onda lezala?
- Boze, zar moram sve da kazem? Izgleda da ceš postati djed.


Sedefni zubi su joj blistali u smijehu: nije se na njoj vidjela ni zbunjenost, ni stid.


Starac se digao na lakat i gledao je iznenadjeno, malo uznemiren, cini mi se.


- Trudna si?
- Izgleda.
- Jesi, ili izgleda?
- Jesam.
- Ah. Neka je sa srecom.


Prišla mu je i poljubila ga u ruku. I opet sjela na svoje mjesto, podno starcevih nogu.


- Voljela bih i zbog tebe. Sigurno bi se radovao unuku.


Starac je uporno gledao u nju, kao da nije vjerovao, ili ga je vijest suviše uzbudila.


Rekao je tiho, pobijeden:


- Radovao bih se. Još kako bih se radovao.
- A Hasan? Hoce li se zeniti?
- Nece, cini mi se.
- Šteta. Milije bi ti bilo sinovljevo dijete nego kcerino.


Nasmijala se, kao da je to rekla u šali, iako ni jednu rijec nije rekla bez razloga.


- Zelim unuka, kceri. Od tebe ili od njega, svejedno. Od kceri je sigurnije da je moje krvi, tu varke nema. Vec sam se pobojao da ga necu docekati.
- Molila sam se Bogu da me ne ostavi bezdjetnu, i eto, hvala mu, pomoglo je.


Kako da ne, mnogo tu pomaze molitva!


Slušao sam ovaj razgovor, porazen njenom hladnom promišljenošcu, zacuden bezobzirnošcu skrivenom pod mir lijepog lica, oduševljen muškom sigurnošcu. Niceg Hasanovog ni ocevog u njoj nije bilo, ni njenog u njima. Je li krv oceva omanula, ili je samo prenijala što u njima dvojici nije moglo da se razvije? Ili se svetila zbog praznog zivota, zbog neimanja ljubavi, zbog potopa djevojackih snova? Prevarena u ocekivanju, i surova, kakva je postala, sad je mirno svidala racune s cijelim svijetom, bez zaljenja i kajanja, bez milosti. Kako je samo mirno gledala u mene, kao da me nema, kao da nikad nismo vodili onaj ruzni razgovor u staroj kuci. Ili me toliko prezire da moze sve da zaboravi, ili ne umije više da se stidi. Nisam joj oprostio mrtvog brata, a nisam znao šta cu s njom u sebi, nju jedinu nisam svrstao ni na jednu stranu, ni u malobrojne prijatelje, ni u neprijatelje koje mrzim. Mozda zbog upornosti kojom misli samo na sebe, i niko drugi je se ne tice. Zivi sobom, mozda i ne znajuci da je bezobzirna. Kao voda, kao oblak, kao oluja. A mozda i zbog njene ljepote. Nisam slab prema zenama, ali se njeno lice ne zaboravlja lako.


Kad je otišla, starac je dugo gledao u vrata, pa u mene.


- Trudna - rekao je zamišljeno. - Trudna. Šta ti kazeš?
- Šta bih ja imao da kazem!
- Šta bi imao da kazeš! Da mi cestitaš! Ali sad više nemoj, dockan je. Propustio si; znaci, ne vjeruješ. Cekaj, ni meni nije jasno. Tolike godine moj valjani zet ne uspje ništa da posije, a starost mu, beli, nije donijela snagu. Zelja i molitva tu slabo pomazu. Jedino ako nije kogod mladji, Boze mi oprosti, preskocio tarabu, baš me briga, svejedno mi je, još bih i volio da je tako, da se ne produzi trula kadijska loza, ali teško je vjerovati, ko je poznaje. Nikome ona ne da vlast nad sobom, zbog ponosa, i opasnosti. Jedino ako bi ga ubila poslije. A ne cusmo da je iko ubijen. I zašto je došla da kaze? To se ne moze sakriti, znace se je li ili nije. Bila je sigurna da ce me obradovati. Jesam li se obradovao?


- Ne znam. Nicim je nisi darovao.
- Eto vidiš. Ja nju nisam darovao, ti meni nisi cestitao, nešto nije u redu.
- Sigurno si se uzbudio, i zato zaboravio.
- Pa uzbudio sam se. Ali da sam ucvrsto povjerovao, ne bih zaboravio. Više me zabrinula nego obradovala. Ne razumijem.
- Zašto te zabrinula?
- Nešto hoce, ali ne znam šta hoce. Sutradan, kad sam došao, iza icindije, docekao me neuobicajeno zivo, usiljeno veseo, ponudio me jabukama i grozdjem, kcerka mu poslala. - Pitala šta zelim da mi spremi, i ja sam njoj poslao dar, struku šorvana.
- Dobro si ucinio.
- Juce sam bio zbunjen. A sinoc nisam spavao, i mislio sam, mislio. Zašto bi mi lagala, šta ima od toga? Ako je zbog imetka, zna da ce i njoj ostati, necu ponijeti na onaj svijet. A mozda je i onaj moj zlosrecni zet, kadija, planuo pred posljednji izdisaj, ko svijeca, i ucinio jedino pošteno djelo u zivotu. Ili je Alah dao na neki drugi nacin, hvala mu na koji god je, samo vjerujem da je istina, nikakav razlog ne mogu da smislim zbog kojeg bi lagala.
- Ni ja.
- Ni ti? Eto, vidiš! Mene bi još mogla roditeljska ljubav da prevari, tebe ne moze.


Povjeravao je, jer je tako htio, ali ce Hasan pojesti još dosta muke zbog ove oceve srece, kakva je da je.


Mislio sam da ostanem duze s Alijagom, bio je uznemiren kcerkinom viješcu, u koju ja nisam vjerovao, ali mu to ne bih rekao, i uzbudjen Hasanovim skorim povratkom, zbog koga je i meni premiralo srce, kad bih se sjetio. Ali je došao Mula-Jusuf i pozvao me u tekiju: ceka me miralaj Osman-beg, na prolazu je s vojskom, i hoce da prenoci u tekiji.

Starac je slušao sa zanimanjem.


- Cuveni Osman-beg? Poznaješ li ga?
- Samo sam cuo za njega.
- Ako je kod tebe tijesno, i ako miralajbeg hoce, pozovi ga u moje ime da dodje ovamo. Prostrano je, a ima mjesta i za njega i za pratnju. Bila bi cast za moju kucu ako mi bude gost.


Ponudio je gostoprimstvo naviknuto, ali se izrazavao svecano, na starinski nacin. Bio je slab prema slavnim ljudima, zato se i naljutio na Hasana što to nije postao.


Ali se odjednom predomislio:


- A mozda je bolje da ostane u tekiji. Fazlija je otišao pred Hasana, Zejni je dosta da se brine o meni, ne bih ga mogao docekati kako treba.


Znao sam zašto je odustao, zbog Hasana. Umirio sam ga.


- Ne vjerujem ni da bi došao. Carski ljudi svracaju u tekiju kad nece nikome da se zamjere u jednom mjestu. Ili kad nikome ne vjeruju.
- A kuda ce s vojskom?
- Ne znam.
- Ništa mu ne govori. Mozda ni Hasanu ne bi bilo pravo da miralaj prenoci u našoj kuci. A ne bi ni meni - dodao je, velikodušno se saglašavajuci sa sinom. - Ako ti šta treba od posteljine, hrane, posudja, pošalji.
- Moze li neko od derviša prenociti kod tebe, ako bude potrebno?
- Mozete svi.


Na sokaku sam susreo Jusufa Sinanudina, zlatara. Išao je Alijagi, kao i svako vece, ali je sad stajao na raskršcu, kao da je nešto osluškivao. Krenuo je kad me ugledao.


- Imaš cuvenog gosta - rekao mi je, cudno nesabran.
- Sad mi javiše.
- Upitaj ga kako se osjeca. Slavu je stekao ratujuci protiv neprijatelja carevine, a sad ide da ubija naše ljude. U Posavini. Ruzna starost. Kamo srece da je umro na vrijeme.
- Nije moje da ga to pitam, Sinanudin-aga.
- Znam da nije, ne bih ni ja. Ali je teško ne pomisliti.


Na kapiji se zaustavio, ucinilo mi se da je nešto osluškivao.


Hafiz-Muhameda i Mula-Jusufa poslao sam na konak Alijagi, ja sam se smjestio u hafiz-Muhamedovu sobu, svoju sam dao Osman-begu, a u Mula-Jusufovu su se smjestili strazari.


Iznenadio sam se kako je miralaj star, bjelobrad, umoran, cudljiv. Ali nije bio grub, kako sam ocekivao. Izvinio se što mi smeta, ali u kasabi ne poznaje nikoga, i cinilo mu se najzgodnije da dodje u tekiju, najzgodnije njemu, nama sigurno nije, ali se nada da smo navikli na putnike namjernike, a ostace samo ovu noc, i rano ujutro ce na put. Mogao je da prenoci i s vojskom, u polju, ali u ovim godinama više voli pod krovom. Mislio je da ode i do ovdašnjeg zlatara hadzi-Jusufa Sinanudina, prijatelj je s njegovim sinom, ali ne zna kome bi bilo pravo kome krivo, i zato je odlucio ovako. Iako bi imao da isporuci hadzi-Sinanudinu vijesti o sinu: baš uoci njegova polaska ovamo postao je carski silahdar. Mogao bih i ja da mu to javim, mozda ce se obradovati.


- Kako se ne bi obradovao! - rekao sam gotovo zgranut. - Niko iz naše kasabe nije dospio do tako visokog polozaja.


Ali serasker je potrošio sve svoje rijeci i svu svoju paznju, i cutao je, umoran, bez osmijeha, zeljan da ostane sam.


Otišao sam u sobu i stao kraj prozora, razbuden i silno uznemiren.


Carski silahdar, jedan od najmocnijih ljudi u carevini!


Ne znam zašto me ta vijest toliko uzbudila, ranije bi mi bilo svejedno, mozda bih se zacudio, ili obradovao njegovoj sreci, mozda bih ga i pozalio. Sad me gotovo otrovala! Blago njemu, mislio sam, blago njemu. Došao je cas da plati svojim neprijateljima, a imao ih je, sigurno. I oni sad strepe, cekajuci da se na njih spusti njegova ruka što je preko noci postala teška kao olovo, trudna mnogim smrtima. Izgleda nevjerovatno, slicno snu, lelujavo, suvise lijepo. Boze, kakva je to nepojamna sreca - moci uciniti. Covjek je jadan s pustom mišlju, s ceznjom u oblacima. Nemoc ga unizava. Silahdar Mustafa ne spava veceras, kao ni ja, u njemu je sve uzburkano od srece na koju se još nije navikao, pod njim je Stambol, na mjesecini, utihnuo, u zlato okovan. Ko još ne spava ove noci, zbog njega? Zna ih on sve, napamet, bolje nego svoje krvne rodjake. - Kako vam je? - pita tiho, bez nestrpljenja - Kako se osjecate veceras? Nije ga sudbina uzdigla njih radi, da ih kazni ili uplaši, vazniji poslovi njega cekaju, ali baš zbog tih poslova ne moze ih ostaviti na miru. Oh, i zbog mrznje sigurno. Ne moze biti da je ne osjeca, ne moze biti da je nije krio u sebi, noseci je kao maglu, kao otrov u krvi, ne moze biti da nije cekao ovu noc kao svetu, da plati za sva zla, i za bivšu nemoc.


Bio sam dvostruk ove noci, znao sam kako je silno silahdarevo likovanje, cak sam ga i osjetio, kao da je moje, a bilo mi je još teze što su moje zelje samo vazduh, i svjetlo, koje samo mene ozarava i pali, tješeci me i muceci.


Dolazilo mi je da zaurlicem u noc: zašto baš on? Je li njemu bilo najpotrebnije da se namiri? Zar je moja zelja manja od njegove? Kojem to šejtanu treba da zapišem svoju ucvijeljenu dušu da me obasja takva sreca.


Ali sam se uzalud mucio, sudbina je gluha na vajkanja, slijepa kad bira izvršioce.


Da nije bila noc, otišao bih do zlatara Jusufa Sinanudina, da mu kazem radosnu vijest za sina, on još ne zna, ne sluti. Ostavljena mi je, kao dragocjenost, da je cuvam i da uzivam u njoj, tudjoj. Ne bi mu smetalo što je noc, bio bi mi zahvalan i kad bih ga iza sna probudio, zaboravio bi da je prekoravao miralaja i pozurio bi da mu zahvali. Nisam otišao, mozda ne bih ni mogao, zbog straze na vratima, bilo bi mucno da me zaustavljaju, ili vrate, bilo bi mozda sumnjivo, i opasno, a nisam htio da ulazim u miralajevu sobu, da trazim dopuštenje, zacudio bi se: zar je tako vazno i hitno?


Zaista, zašto mi je toliko vazno?


Uzbudio sam se, zbog zavisti, zbog mrznje, zbog sazivljavanja s tudjom srecom. I ni zbog ceg drugog, jer me se to ne tice. Nisam pozurio da tu vijest odnesem onome cija je, ostao sam u tekiji.


Ni sanjao nisam koliko ce ta sitna odluka biti presudna.


Da sam otišao hadzi-Sinanudinu i rekao mu ono što sam doznao, makar samo zato da ga obradujem, ili da zajedno provedemo besanu noc, moj zivot bi pošao drugim putem. Ne kazem da bi bio bolji ili gori, ali bi sigurno bio sasvim drukciji.


Prignjecena snom, kasaba je tiho tinjala jesenskom mjesecinom, glasova nema, nikakvih, ljudi su pomrli, ptice odletjele, rijeka presušila, zivot zgasnuo, tamo negdje buja, daleko, tamo negdje se dešava ono što ljudi ovdje zele, oko nas je pustoš i tama, šta treba uciniti da izadjemo iz pustoši ove duge noci? O Boze, zašto me nisi ostavio u mome sljepilu, da mirujem u mraku mirnog nevidjela? I zašto me sad drziš u kljusama nemoci, obogaljenog? Oslobodi me, ili utuli nepotrebnu zraku u meni, razriješi me ma cime.


Srecom, nisam izgubio razbor, iako je moja molitva licila na buncanje, slabost je potrajala kratko, a pred zoru pocelo je u meni da svice. Moj mrak se polako razilazio, pomaljala se jedna misao, nejasna, nesigurna, daleka, pa sve bliza, jasnija, odredjenija, dok me nije obasjala kao jutamje sunce. Misao? Ne! Bozije otkrovenje.


Nije bila bezrazlozna moja uznemirenost, legao je u mene razlog a ja ga još nisam bio shvatio, ali je sjeme isklijalo.


Brze, vrijeme, moj cas je došao. Jedini, jer sutra bi vec moglo biti kasno.


U ranu zoru cuo se nemiran topot konjskih kopita na sokaku. Miralaj je odmah izašao iz sobe, kao da nije ni spavao. Izašao sam i ja. U mutnom jutarnjem svjetlu izgledao je star, kao oslijepio zbog otecenih ocnih kapaka, siv, klonuo. Kakva mu je bila ova noc?


- Oprosti zbog dima u sobi. Pušio sam mnogo. Nisam spavao. A ni ti, cuo sam kako hodaš.
- Da si me pozvao, mogli smo da razgovaramo.
- Šteta.


Rekao je to mnvo, i nisam znao da li je šteta što nismo razgovarali, ili bi bila šteta gubiti vrijeme na razgovor.


Dva vojnika su ga popela na konja. Odjahao je niz pusti sokak, poguren u sedlu.





Vracajuci se iz dzamije, vidio sam Mula-Jusufa pred pekarom, kako prica s pasvandzijom i pekarskim kalfom. Pozurio je i stigao me, objasnivši da nije došao u dzamiju, jer je klanjao sabah s Alijagom i hafiz-Muhamedom, a onda su ga zaustavili ovi ljudi, pricaju da su nocas neki Posavci pobjegli iz tvrdjave.


Tri sejmena su zureci prošla ulicom, muselim sigurno nije spavao ove noci, ni kadija. Mnogo nas je provelo noc bez sna. Bili smo odvojeni jedan od drugog, a sudbina je medju nama isplela cvrstu predju. Za sve se pobrinula, i sad mi je dala konacno rjesenje. Cekao sam, znajuci da ce doci. A kad sam ga vidio, koljena su mi zadrhtala, drob me zabolio, mozak se uzario, ali nisam ispuštao ono što sam uhvatio.


Stajali smo kraj Harunova mezara. Gledao sam u nišan pokapan voskom izgorjelih svijeca i proucio dovu bratu za dušu.


I Mula-Jusuf je digao ruke, šapcuci molitvu.


- Cesto vidim kako se moliš nad ovim grobom. Ciniš li to zbog svijeta, ili zbog sebe?
- Nije zbog svijeta.
- Ako je zbog njega i zbog sebe, onda nisi sasvim pokvaren.
- Sve bih dao da zaboravim.
- Ucinio si veliko zlo, i njemu i meni. Meni više nego njemu, jer sam ostao ziv, da pamtim, da me boli. Znaš li?
- Znam.


Glas mu je umoran, potonuo negdje u dubinu grla.


- Znaš li za moje besane noci, za mrak u koji si me gurnuo? Natjerao si me da mislim kako da uništim tebe i zlo u tebi, da li da te predam zakonu reda, ili da te zadavim svojim rukama.
- Imao bi pravo, šejh-Ahmede.
- Da sam znao šta je pravo, ucinio bih to. Ali nisam. Ostavio sam sve Bogu i tebi. A znao sam da ima i vecih krivaca. Ti si bio kamen u njihovoj ruci, zamka kojom su hvatali glupake. Zalio sam te. A mozda si i ti zalio nas.
- Zalio sam, šejh-Ahmede, Bog mi je svjedok, zalio sam, i zalim.
- Zašto?
- Prvi put je neko tako stradao zbog moje poslušnosti. Prvi put, što znam.
- Kazeš da zališ. Je li to samo rijec?
- Nije samo rijec. Mislio sam da ceš me ubiti, nocima sam cekao, osluškivao tvoje korake, siguran da ce te mrznja dovesti u moju sobu. Ni rukom ne bih mahnuo da se odbranim, bozjim imenom ti se kunem, ni usta ne bih otvorio da nekoga dozovem.
- Da sam tad zatrazio da nešto uciniš za mene, šta bi rekao?
- Ucinio bih, sve.
- A sada?
- I sada.
- Onda te pitam: hoceš li uciniti sve, zaista sve što ti kazem? Razmisli prije nego što odgovoriš. Ako neceš, idi mirno svojim putem, necu te ni prekoriti. Ali ako pristaneš, ne smiješ ništa da pitaš. Niti smije ko znati, samo ti i ja, i Bog koji me naputio.
- Ucinicu.
- Odgovaraš prebrzo. Nisi ni razmislio. Mozda nije lako.
- Razmislio sam davno.
- Mozda trazim da nekoga ubiješ.


Pogledao me prestravljeno, nepripremljen u sebi, rijec pristanka prebrzo mu se otela, sjecanje i ovaj grob natjerali su ga na poslušnost. Rekao je: sve, ali to je imalo njegovu mjeru. Sad nije htio da odustane.


- Neka bude, ako je potrebno.
- Još mozeš da odustaneš. Trazicu mnogo. Poslije nema vracanja.
- Svejedno. Pristajem. Što moze tvoja savjest, neka primi i moja.
- Dobro. Onda, zakuni se pred ovim mezarom, koji si ti iskopao: neka me Alah osudi na najteze muke ako ikome išta kazem.


Ponovio je, ozbiljno i svecano, kao molitvu.


- Pazi, Mula-Jusufe, ako kazeš, i sad i poslije, ili ako ne uciniš, ako izdaš, ništa te više nece moci spasiti. Bicu primoran da se branim.
- Neceš imati od cega da se braniš. Šta treba da ucinim?
- Idi kadiji, sad odmah.
- Više ne idem kadiji. Dobro, otici cu.
- Reci mu: hadzi Jusuf Sinanudin je pomogao Posavcima da pobjegnu iz tvrdjave.


Mladiceve plave oci su se raširile od straha i zaprepaštenja. Kao da bi ga manje iznenadio zahtjev da nekog ubije.


- Jesi li razumio?
- Jesam.
- Ako upita ko ti je rekao, cuo si slucajno, od nepoznatih ljudi u hanu, ili ti je neko šapnuo u mraku, ili ne mozeš da kazeš ko je. Izmisli nešto. Mene ne pominji. Ni tebe neka ne pominju. Dosta im je ime koje im poklanjaš.
- Stradace.
- Rekao sam da ništa ne pitaš. Nece stradati. Pobrinucemo se da mu ništa ne bude. Hadzi Sinanudin mi je prijatelj.


Nije izgledao pametno, s licem što je izrazavalo krajnju zbunjenost. Uzaludno se mucio da pronadje ma kakav smisao u svemu što je cuo.


- Idi.


Još je stajao.


- A onda? Poslije?
- Ništa. Vrati se u tekiju. Ništa više ne treba. Pazi da te niko ne vidi s kadijom.


Otišao je, kao slijep, ne znajuci šta nosi ni cemu sluzi.


Odapeo sam njihovu strijelu. Nekoga ce pogoditi.


Zuto rebrasto lišce pada s drveca, ono isto što sam ga dodirivao proljetos, zeleci da me protoci svojim tokovima, da postanem neosjetljiv kao biljka, da venem svake jeseni i cvjetam svakog proljeca. A eto, desilo se drukcije, svenuo sam u proljece a cvjetam u jesen.


Pocelo je, brate Harune. Dolazi zudjeni cas.

14.

Reci: došla je Istina!



Mogao sam gledati u sat i tacno pogadjati: sad je Mula-Jusuf kod kadije, sad su sejmeni pred hadzi Sinanudinovim ducanom, sad je sve gotovo. Uzeo sam u racun njihove stecene navike, osjecaj sigurnosti, zelju za odmazdom, zato sam znao da nisam uzalud bacio mamac. Stecene navike gone na ponavljanje postupaka, osjecaj sigurnosti oduzima razbor, zelja za odmazdom ubrzava odluke. Ako ništa ne ucine, treba da ocekujem smak svijeta.


A zacudo, caršija je mirna, iznad nje se dize svakodnevni huk isturenih rijeci, topola, otkucaja, udaraca, uzvika, ljudi rade ili razgovaraju, umrtvljeni obicnošcu.


Cak i golubovi mirno hodaju po kaldrmi.


Ništa nisam pokrenuo. Šta se desilo? U cemu sam pogriješio?


Jesam li više ocekivao od ovih ljudi? Hoce li ocutati, kao i onda, kad su mene zatvorili? Jesam li se prevario, bacivši mamac, mozda im se probudio razbor? Jesu li ga odveli od kuce, i ovi ljudi još ne znaju, ili im je svejedno?


Ali to je nemoguce. Drugo sam ja, naš red nas pušta niz vodu kad nam se desi nesreca, jer smo nevazni dijelovi mocne cjeline, bespomocni kad smo napušteni. A hadzi Sinanudin je isto što i caršija, ako se njemu nešto desi, svako ce smatrati da je i sam ugrozen. I oni su cjelina, u kojoj je svako za sebe vazan, i opasnost nad jednim, lebdi nad svima, kao oblak.


Ili sam pozurio, gonjen nestrpljenjem koje rdjavo racuna?


Ili se ne usudjuju da udare po njemu?


Ili me Mula-Jusuf prevario?


Ili se sav svijet okrenuo naglavce.


Polako sam išao sokakom izmedju isturenih cefenaka, slušajuci mirni šum zivota, koji nikad nisam teze podnosio.


Malocas sam bio bodar i siguran, upravljao sam dogadjajima i cinilo mi se da sam iznad njih. Stvari i ljudi izgledali su manji, a ja kao da sam lebdio iznad njih. Prvi put sam to dozivio, a bio mi je prirodan taj osjecaj nadmocnosti. Jedva sam ga i zapazao dok je trajao, zracio je iz mene kao miris, kao snaga, kao pravo, kojim se cak i ne ponosim, jer je neodvojivo od mene, jedno je od mojih svojstava. A sad mi to izgleda cudno i daleko; ljudi i zivot nisu ispod mene vec oko mene, zakljucani, zatvoreni, kao zid, kao neizlaz. Ne znam da li ima pobjeda u zivotu, poraza sigurno ima.


Ne mogu da odredim koliko je trajala ta pogruzenost u meni, ni da li sam odmah primijetio promjenu, cim je nastala, ili su me cula upozorila kad je postao cudno.


Prvo sam cuo tišinu. U krugu oko mene odjednom su umrli glasovi, prestalo je struganje, kuckanje, udaranje, a onda se taj muk poceo da širi dalje. Licilo je na zaprepaštenost, na stegnuto grlo. Potrajalo je samo tren, i ma koliko da je bilo neobicno, i strašno, kao da je krv prestala da kola u nekom velikom tijelu, znao sam šta se desilo. Odahnuo sam.


Nisam pogriješio, Harune! Mnogo me je muke stalo, ali sam upoznao ljude.


Onda su se ponovo javili glasovi, samo drukciji nego malocas, drukciji nego svaki dan, mukli i opasni, slicni teškom uzdahu, pa prituljenom rezanju. Cuo sam u njima iznenadjenja, strah, ljutinu, cuo sam potmulu grmljavinu, kao pred oluju, pred smak svijeta, cuo sam sve što sam htio.


Opet mi se vratio osjecaj lakoce i sigurnosti.


Pošao sam za caršinlijama, pomiješan s njima, osjecajuci njihovu jaru i ljut miris njihovih tijela (to je miris iznenadnog zaprepaštenja i bijesa koji se još nije odredio: u boju ljudski miris je oporo sladak, na krv), slušao jedva razumljiva pitanja, kao vracanje, suludo mrmorenje, klokotanje duboke vode, podzemni tutanj, i nisu bile vazne rijeci vec to zmijski piskavo siktanje, ti mutni trbušni glasovi koji su ih pretvorili u nešto nepoznato, i opasno, cega se više nisu ni sami sjecali.


Valjali smo se caršijom, u jednom pravcu, s glavom podignutom prema necemu što cekamo, naprijed, dodirujuci se ramenima, stisnuti, a ne videci jedan drugoga, istiskujuci slabije, ali nas je bilo sve više, neraspoznatih, pretvorenih u mnoštvo, pretopljenih u njihov strah i snagu. S mukom sam se odupirao cudnoj i snaznoj potrebi da budem nerazumna razbješnjela cestica, cuo sam svoje vlastito rezanje i osjecao omaglicu od neke opasnosti koja je i mene ugrozila. Ozivljavao sam svoj osjecaj nadmocnosti, da se ne bih prepustio prastaroj potrebi da jurišam s ugrozenim plemenom.


Hadzi-Sinanudinov ducan je širom otvoren, i pust.


Potrcali smo u drugi sokak, u treci, i u Kazazima se zaustavili pred gomilom što je stala. Probio sam se s mukom.


Sredinom sokaka, na slobodnom prostoru, izmedju ljudi što su zastali, i onih naprijed, što su se razmicali, sejmeni su vodili hadzi-Sinanudina.


Razmahnuo sam ramenima i izašao ispred prvih, koje je zaustavio strah. Ne mogu više biti jedan od mnogih, moj cas je došao.


Iskoracio sam na slobodan prostor, uzbudjen, znajuci da me gleda stotinu uzagrenih ociju, i pošao za sejmenima.


- Stanite! - viknuo sam.


Gomila je zatvorila sokak.


Sejmeni su zastali, pogledali me, zacudeni. Pogledao me i hadzi Sinanudin. Lice mu je mirno, ucinio mi se da se osmjehnuo, prijateljski, ili sam zelio da tako bude, u uzbudjenju, da me ohrabri, a bio sam zaista uzbudjen, zbog ovih ljudi, zbog njega okruzenog sejmenima, zbog vaznosti ovoga što cinim, zbog onih koje mrzim, zbog svega što sam cekao cijelu dugu vjecnost.


U tišini, koju sam ocekivao, a opet me zapljusnula kao vrela voda, sejmeni su skinuli puške i okrenuli ih prema gomili. Peti, nepoznat, nenaoruzan, upitao me ljutito:


- Šta hoceš?


Stajali smo jedan prema drugome, kao dva rvaca.


- Kuda ga vodite?
- Šta te se tice?
- Ja sam šejh Ahmed Nurudin, bozji rob i prijatelj tog dobrog covjeka što ga vodite. Kuda ga vodite? Pitam u ime ovih ljudi koji ga poznaju, pitam u ime prijateljstva koje me veze za njega, pitam u njegovo ime, jer on sad ne moze da se brani. Ako je išta rdjavo receno o njemu, laz je. Svi smo mu jamci, i svi smo svjedoci da je to najcestitiji covjek u kasabi. Ako njega zatvorite, ko treba da ostane na slobodi!
- Zreo si - rekao je covjek mracno - i ne bi trebalo da te savjetujem. Ali bi bolje bilo da se ne miješaš.
- Idi kuci, šejh Ahmede - rekao je hadzi Sinanudin, za cudo vedro. - Hvala ti na prijateljskim rijecima. I vi, dobri ljudi, razidjite se. Ovo je neka greška i ispravice se, sigurno.


Svi tako misle: greška. A greške nema, postoji samo ono što ne znamo.


Ljudski grozd se razmaknuo, i sejmeni su odveli hadzi-Sinanudina. Gledao sam za njima, stojeci u mjestu, i mene su tako vodili, i Haruna, samo niko nije izašao da rekne lijepu rijec za nas. Ja sam rekao, i znao sam da sam viši od njih. Nije me uznemirio osjecaj krivice što je zatvoren dobar covjek, jer da je drukcije, sve ovo ne bi imalo nikakva smisla, ne bi nicemu posluzilo. Ako i strada, posluzilo bi to vecem i vaznijem cilju nego što je zivot ili smrt jednog covjeka. Sve cu uciniti za njega što budem mogao, a Bog neka odredi kako hoce. Srecom, nije se desilo ono što je bilo najbesmislenije od svega: da su ga odmah pustili.


Ljudi su otišli za hadzi-Sinanudinom i sejmenima, i dok su posljednji zamicali za cošak, vidio sam Mula-Jusufa kako stoji pred jednim praznim ducanom. Nisam ga pozvao, a on je prišao, kao opcinjen, sa strahom u nesigurnim ocima. Cega se boji? Ucinilo mi se da njegov pogled i njegova misao ne idu za hadzi-Sinanudinom, vec se zadrzavaju na meni, ukoceni, uzasnuti, ne usudjujuci se ni da me izbjegnu.


- Jesi li ovdje cijelo vrijeme?
- Jesam.
- Zašto me tako gledaš? Uplašen si. Šta se desilo?
- Ništa.


Pokušao je da se osmijehne, s naporom, ali je to licilo na trzaj, na grc, i opet je onaj izraz straha, koji uzalud zeli da prikrije, sledio njegovo lice što je pocelo da gubi svjezinu.


Krenuo sam sokakom, a on za mnom, moja sjenka.


- Zašto si uplašen? - upitao sam ponovo, tiho, ne okrecuci se. - Da se nije desilo štogod nepredvidjeno?


Pozurio je da se izravna sa mnom, kako ne bi propustio nijednu moju rijec. Ne iz ljubavi.


- Sve sam ucinio kako si rekao. Obecao sam i ucinio.
- I sad ti je krivo?
- Ne, nije mi krivo, nije mi nimalo krivo. Ucinio sam kako si naredio, vidio si i sam.
- Pa šta je onda?


Okrenuo sam se prema njemu, mozda suviše naglo, zacuden njegovim nesigurnim glasom i batrgavim rijecima, ljut na sebe što me se to tice i što ga pitam, ali sam htio da znam da li se desilo nešto što ne smije da prizna, jer bi sad svaka greška bila opasna. Ali kad sam ga tako iznenada pogledao, mozda i zbog neocekivane kretnje, ili zbog prijetnje u glasu, on se trgao, nesvjesno zastao, kao da izmice od udarca, ili ga je strah ukocio, a lice mu se pretvorilo u masku strave. Tada sam znao: mene se boji. Uvjerila su me njegova otvorena usta, obamrli mišici nisu mogli da ih pokrenu i uoblice, zgrceno tijelo, koje se u jednom trenu izdalo, i samo zateceno i prestravljeno. Sve je trajalo kratko, sasvim kratko, i stisnute zile su propustile zaustavljenu krv, usta su dobila svoj obicni oblik, mala plava kruznica u sredini ociju pocela je da se krece.


- Bojiš se mene?
- Ne bojim. Zašto bih se bojao? Bijes me obuzimao, nicim ga više nisam mogao zadrzati.
- Slao si ljude u smrt, a sad ti grc zaplice crijeva, zato što si vidio da umijem biti i opasan. Ne podnosim taj tvoj strah, on je put do izdaje. Pricuvaj se. Sam si pristao, ne mozeš više nazad. Dok te ja ne otjeram.


Provalilo je iz mene neocekivano, kao potreba da se rasteretim, istutnjim, poslije dugih casova napetosti. Silovito se izlivao iz mene mutan talog, kome razum i opreznost nisu dopuštali da se ranije pokrene. Mozda ni sad nije bilo pametno ni oprezno da ovako postupim, ali dok sam mladica bicevao rijecima koje su se davno rodile u meni, osjecao sam kako nezaustavno lipte iz mojih zila, ispunjavajuci me slašcu koju sam jedva mogao i da slutim. Kad je prva snaga praznjenja oslabila, i kad sam vidio kakav porazavajuci utisak ostavlja na mladicevu licu ova otvorena provala mrznje i prezira, došlo mi je do svijesti da njegov strah moze da bude i koristan: vezace ga uza me jace nego ljubav.


Pricinjavala mi je zadovoljstvo i njegova zaprepaštenost što pred sobom vidi sasvim drukcijeg covjeka nego što je bio onaj raniji šejh Nurudin. Ovaj mladic je pomagao da se ubije taj mirni i blagi covjek, koji je vjerovao u svijet koji ne postoji. Ovaj sadašnji se rodio u mukama, i samo je lik ostao isti.


On misli da se svetim. Ne tice me se. Samo sam ja znao da je ovaj novi šejh Nurudin veoma slican onom mladom dervišu što je s golom sabljom u zubima preplivavao rijeku da napadne neprijatelje vjere, onom ludom dervišu, drukcijem od ovog današnjeg po tome što je bio bez lukavstva i bez mudrosti, koje nam samo tezak zivot moze da daruje.


Pokoj ti vjecni, davni neiskusni mladicu u kome je cista vatra gorjela, i potreba za zrtvom.


Pokoj vjecni i tebi, casni i plemeniti šejh-Nurudine, koji si vjerovao u snagu blagosti i bozje rijeci.


Palim vam svijecu u sjecanju i u srcu, vama koji ste bili dobri i naivni.


Sad onaj koji nosi vaše ime nastavlja vaše djelo, ne odricuci se nicega vašeg, osim naivnosti.





Vrijeme je do sad bilo more što se polako giba medju velikim obalama trajanja. Sad je licilo na brzi tok rijeke koja nepovratno odnosi trenutke. Nijedan ne smijem izgubiti, za svaki je vezana jedna mogucnost. Uplašio bih se da sam ranije mislio tako, izbezumio bi me taj siloviti huk i nezaustavno kretanje, a sada sam prisiljen da ga sustizem, pripremljen u sebi, jer mi se zuri. Ali nisam brzoplet, dobro sam izmjerio svaki tren što ce naici iz mraka buducnosti, i cin kojim cu ga oploditi, da se desi ono što cekam, kad se sve spoji u lanac uzroka i posljedica.


Znao sam šta ce mi Alijaga reci kad cuje, a prvo sam otišao njemu. A on je vec sve cuo, glas je došao prije mene. I slušao sam ono što sam mislio da cu cuti sutra, ili poslije podne, bilo je samo socnije nego što sam pretpostavljao. Pridigao se na postelji, zut, providan, mršav, i grdio, prijetio, psovao, a trebalo je, veli, i ja tako da im kazem, da im pomenem oca i mater, iako je to, doduše, za mene nezgodno, zbog cina i polozaja, ali svejedno, ponio sam se ljudski, cast mi svaka i rekao im ono što treba da kaze pošten covjek za poštena covjeka.


Stajao sam i cekao da ta gomila rijeci izljulja iz njega, uzbudice sam sebe još više, neka se samo ljute, i mislio kako se svi brinu za njega, kako su uzbudjeni i pozlijedjeni, a niko se nije rastuzio ni rasrdio kad su mene odveli, niko nije rekao ono što pošten covjek treba da kaze za poštena covjeka. Ko nije pošten, ja ili oni? Ili mozda i ne treba govoriti o poštenju, svakome je pošteno ono što se njega tice. A ja nisam njihov, nisam niciji, i moram sve da svršim sam. Sam, kao i onda, ali ce sad oni biti moja vojska, a nicim me nece obavezati. Nisam njihov, i ne ticu me se. Pustio sam niz vodu njihova covjeka, i oni ce ga vaditi, ne znajuci da rade za mene. I za pravdu, jer sam na bozijoj strani, pa neka budu i oni, nehotice.


Duznost mi je bila da to ucinim (rekao sam starcu, umanjujuci svoj cin), a bice mi duznost da ucinim i više. Ako ne zaštitimo pravdu, pravde nece biti. Ne ustajem protiv vlasti, ali bi me stigla kazna bozija kad ne bih progovorio protiv neprijatelja vjere, a to je svako ko joj ruši temelje. Ako ih ne sprijecimo, ohrabrice ih naš strah, pa ce ciniti sve vece zlo, preziruci i nas i bozji zakon. A mozemo li, smijemo li to dopustiti?


Ne znam mnogo o neprijateljima vjere, rekao je Alijaga, ali ne smijemo dopustiti da se vrši zulum nad dobrim ljudima. A i sami smo krivi što smo pustili da nas taru kojekakvi hrsuzi i nikogovici. Gledamo ih s visoka, postalo nam svejedno, pa se osilili, zaboravili ko su. Ali neka, ne bismo se probudili da su bili pametniji. - Pošalji po kadiju - naredio mi je, zaboravljajuci na obzire, kao i svaki covjek kome bogatstvo da pravo da vlada ljudima.


Bojao sam se da ce to reci, i pripremao sam se unaprijed, ne znajuci šta bi kadija mogao da ucini. Ako bi ga odbio, to bi bilo dobro, razbjesnio bi i njega i caršiju. Ali ako bi on pristao, ako bi ga starac uplašio ili potkupio da pusti hadzi-Sinanudina, sve bi se završilo jadno, prije nego što je i pocelo. Zato sam se suprotstavio njegovoj namjeri, zbog onog djelica mogucnosti koja bi me ucinila smiješnim. Ostalo bi mi samo beznadno cekanje druge prilike.

Upitao sam mirno, uvjeren u svoj razlog:


- Zašto ti je potreban kadija? Od svega što bi mogao da mu ponudiš, ili cime bi mogao da mu zaprijetiš, njemu je vaznija njegova sigurnost. Ako ga pusti, sebe je optuzio.
- Šta hoceš? Da cekamo i gledamo u bob? Da ucimo dove?
- Treba poslati pismo u Carigrad, Mustafi, sinu hadzi-Sinanudinovu, neka spasava oca kako zna.
- Kasno ce biti dok pismo stigne. Moramo ga izvuci prije.
- Ucinimo oboje. Ako ga ne spasemo, neka ih bar kazna ne mimoidje.


Pogledao me nesigurno, kao da ga je porazila mogucnost prijateljeve pogibije.


- Pošten covjek, kao on, nikakvo zlo nije mogao da ucini. Šta bi onda moglo da mu se desi?
- I ja sam tako mislio za brata. A znas šta mu se desilo.
- To je drugo, zaboga!
- Šta je drugo, Alijaga? Hadzi Sinanudin nije sitan i beznacajan kao moj brat, za njega ima ko da se zauzme. Jesi li to htio da kazes? Mozda je tako, ali to znaju i kadija i muselim. Zašto su ga onda zatvorili? Da ga puste kad vi zaprijetite? Ne budite naivni, ako boga znate!
- Šta ti hoceš? Da se osvetiš?
- Zelim da stanem na put zlu.
- Dobro - rekao je hripavo - neka bude oboje. Ko ce napisati pismo?
- Vec sam ga napisao. Stavi i ti svoj pecat, ako hoceš. I treba naci nekoga da odnese, što brze moze. Treba i platiti. Ja nemam.
- Platicu. Daj pismo.
- Ja cu odnijeti.
- Ne vjeruješ nikome? Mozda imaš pravo. Menzilhana je cudno mjesto, pamtio sam je po jakom mirisu konja i konjskog djubreta, po cudnom svijetu što izvire odnekle i odlazi nekuda, po rastresenom pogledu putnika u ispraznjenim ocima, s mislima što ih šalju kao prethodnice, ili vuku sa sobom, kao prtljag, izgubljeni, slicni prognanicima.


Sad su, zacudo, svi gledali u mene, radoznalo i sumnjicavo.


- Je li pismo vazno? - pitao me menzilhandzija.
- Ne znam.
- Koliko je novaca Alijaga dao? Pokazao sam.
- Izgleda da je vazno. Hoceš li da ja svršim s tatarom?
- Moram da mu kazem kome ce predati.
- Kako hoceš.


Uveo je tatara u sobu, i izašao. Tataru se zurilo.


- Pismo bez imena? Malo placaš.


Drsko me gledao sitnim ocima, lice mu je grubo od vjetra, od sunca, od kiše, nešto je nemilosrdno u izrazu tog covjeka što juri dalekim drumovima, noseci poruke o tudjim srecama i nesrecama, a ne ticu ga se ni suze ni radost.


- Ne placam ja. Samo prenosim tudju poruku.
- Meni je svejedno. Plati mi odmah sve. Bakšiš kad se vratim.
- Pola sad, pola kad se vratiš. A bakšiš ceš dobiti od onoga kome nosiš.
- To nikad nije sigurno. Ako je vijest dobra, zaborave da daju, zbog srece. Ako je loša, naljute se, i opet zaborave.
- Ovaj kome nosiš pismo, na visokom je polozaju.
- To je još gore. Takvi misle da nam je cast što ih sluzimo. Plati sve odjednom.
- Izgleda da me ucjenjuješ, prijatelju. Drzao je pismo na dlanu, kao da mjeri koliko je teško.
- Mozda i ucjenjujem. Šta misliš koliko bih dobio kad bih ga dao nekom drugome.
- Kome drugom?
- Pa, na primjer, muselimu.


Pretrnuo sam, i osjetio kako me znoj oblio pod košuljom. Nikad covjek ne moze sve da predvidi, igramo na srecu više nego što mislimo. Uzalud sam bio sve proracunao i pripremio; pohlepa jednog tatara mogla je da me upropasti na prvom koraku. Namirisao je odmah moje neiskustvo, a nedostajalo mi je sve cega bi mogao da se boji.


U strahu što me obuzeo, prva moja misao bila je, da se docepam pisma, ma po koju cijenu: ruke su mi vec podrhtavale, spremne da ga uhvate za vrat. Srecom, uspio sam da se savladam, cak sam se i nasmješio, i rekao mimo:


- Ucini kako hoceš. Ne znam šta je u pismu, i ne znam da li bi ti se isplatilo.
- Razmislicu.
- Cuj me, prijatelju. Mozda se i šališ, ali ja ti sad ne vjerujem. Daj mi pismo.
- Šalim se, veliš? Ne šalim. Htio sam da vidim je li opasno, da znam šta nosim. Sad znam, opasno je. Sam si mi kazao.
- Šta sam ja kazao?
- Sve. Sledio si se kad sam pomenuo muselima. Znaš ti dobro šta je u pismu. Evo ti ga. Drugi tatar ide kroz pet dana. Njemu ceš platiti još više.


Platio sam što je trazio, i rekao silahdarevo ime, olakšano misleci kako se glupo šalio i svojim i mojim zivotom.


Izašao sam umoran, gotovo iscrpen od strašne misli da ga ne pustim ziva s opasnim pismom. I predao mu ga opet, kad sam vidio da je samo lukav.


Ali sam to ucinio olako, naglo se oslobadjajuci unutrašnjeg pritiska, a sumnja me opet obuzela cim sam izašao na sokak. Jesam li sam sebe optuzio i upropastio? Jesam li ostavio dokaz protiv sebe u nesigurnim tatarevim rukama? Prije ovoga govorio sam nerazumno: sve cu sam uciniti. A kako covjek moze sve da ucini sam?


Dva puta sam polazio da mu oduzmem pismo, i vracao se, bez prave odlucnosti da izadjem iz igre, a treci put, kad me strah natjerao, došao sam u dvorište menzilhane, da sve prekinem, da iscijepam cage što je vikalo protiv mene. Ali tatara nije bilo. Izašao je u caršiju, niko nije znao zbog cega.


Sad sam mogao samo da cekam. Hodao sam po okolnim sokacima, uznemiren, prezav, ljut na sebe, ne znajuci da li da i dalje ovako glupo kruzim, ili da se sklonim, toliko nesiguran u sebe da sam licio na uplašeno dijete. - Nije trebalo da to ucinim - prekoravao sam se, i ne znajuci tacno u cemu sam pogriješio. Je li trebalo da ništa ne pocinjem, ili da ne pošaljem pismo? Ništa ne poceti znacilo je dici ruke od svega, ne poslati pismo znacilo je ništa ne uciniti, pomiriti se, a to nisam htio. U cemu sam onda pogriješio? Ili sam toliko uznemiren zbog slucajnosti, koje sam zaboravio u svojim racunima, a one su izgleda presudne u zivotu? Ili zbog neizbjezne zavisnosti od mnogih ljudi, a nikome ne mogu da vjerujem?


A onda sam, valjda zbog zamora, osjetio kako se klonulo smirujem i prepuštam cekanju. Ništa više ne zavisi od mene i ništa ne mogu da izmijenim. Bice što Bog odredi. Ali nije pravo. Svejedno je, ali nije pravo. Na tatara ni pomišljao nisam, toliko je nevazan, kako sad da me uništi? A ne moze covjek misliti na sve tatare u zivotu.


Prije podneva sam ga ponovo potrazio, ne znajuci zašto mi je to potrebno; toliko je vremena prošlo, da je mogao uciniti sve što je htio. Ali ga nisam našao, otišao je na svoj dugi put.


Ako je pokazao pismo, uskoro ce sve biti svršeno. Nemam kud da bjezim.


Nisam imao snage da cekam. Smorila me ova dva sata neizvjesnosti. Pošao sam prema muselimatu, da se riješim more. I cim sam se odlucio, bilo mi je lakše. Kraj je isti, i ako me nadju i ako se predam. A opet je sve drukcije, jer sam idem u susret rješenju. Vratila mi se hrabrost, i bodrije raspolozenje, zato što sam izmijenio tezište, prenijevši odluku na sebe. Izgleda sitno i lici na varku ovo okretanje lica prema prijetnji, a sve je u tome. Djeluješ, a ne cekaš. Ucesnik si, a ne zrtva. Mozda je to suština hrabrosti? Zar je trebalo da prodju tolike godine da bih otkrio ovako vaznu tajnu?


Rekao sam strazaru ko sam i zamolio da me muselim primi. Neka kaze: neki derviš, neka zapamti ime i cin, vazno je.


Ako me primi, mnogo šta sam mogao da mu kazem. Da zamolim milost za prijatelja, hadzi-Sinanudina. Da objasnim zašto sam molio strazare da ga puste. Da upozorim na uzbudjenje koje je zavladalo u caršiji. Da kazem bezbroj stvari koje me ne obavezuju a znace dobru volju.


Nisam bio sasvim miran, ali sam znao da je ovo najbolje od svega što mogu da ucinim: ne krijem se, ne bjezim, sam dolazim na razgovor, s dobrim namjerama i cistom savješcu.


Ako je dobio pismo, odmah ce me uvesti, i sve ce se brzo razjasniti. Pa cak i to da se desilo, ima nade. Pismo je Alijagino, ja sam ga samo napisao. I došao sam da mu to kazem.


I dok sam cekao, razmišljajuci o svemu što je mogao da upita, palo mi je na um da cu, osim ovog ruznog cekanja i razgovora punog poluistina, pa i lazi, morati da ucinim mnogo šta što nije lijepo, zbog djela koje je lijepo. Mozda cu biti natjeran na djela kojih bi se stidio u jednom praznom zivotu, zbog pravde koja je vaznija od svih grijehova.


Ali još bih mogao da se zaustavim, ako je to bozja volja.


Boze, šaptao sam u sebi zeljno, gledajuci sivo nebo nad kasabom, otezalo snjeznim oblacima. Boze, je li dobro ovo što cinim? Ako nije dobro, pokolebaj moju cvrstinu, oslabi moju volju, ucini me nesigurnim. Daj mi neki znak, zaljuljaj grane topola, samo daškom vjetra, nikakvo cudo ne bi bilo u ovo jesensko doba. I odustacu, ma kolika bila moja zelja da ovo ucinim.


Nijedna topola na obali rijeke nije se pokrenula. Stajale su mirno, tankim vrhovima zakacene za oblacno nebo, cutljive i hladne. Podsjetile su me na topole moga zavicaja, nad vecom i ljepšom rijekom, nad vecim i ljepšim nebom nego što je ovo. Nije to bila prilika da se vracam u sjecanje, javilo se kao bljesak, kao uzdah. I nestalo. A ostao je siv dan preda mnom, i teški oblaci nad glavom, i nekakav mutan talog u meni.


Hoce li se javiti sjenka Ishakova? Ovo je njegovo vrijeme.


Strazar se vratio. Muselim ne moze da me primi.


- Jesi li rekao ko sam? Da nisi zaboravio moje ime?
- Ahmed Nurudin. Šejh tekije. Nema vremena, kaze. Dodji drugi put.


Nije znao za pismo.


Odjednom je nestalo svih sjenki, zaboravio sam na topole, na mutan dan, na tugu, na uspomene. Imao sam pravo: ništa ne treba cekati, svemu treba ici u susret. Ako covjek nije glup ni kukavica, nije ni bespomocan.


Na Alijaginoj avliji stajala je kadijina sluškinjica u ishodnim haljinama. Zejna mi je šapatom kazala da je kadijinica kod Alijage, dva puta je morala da ide po nju. Aga je trazio da svakako dodje, ona ne zna zašto.


Zastao sam na samom pocetku stepenica. Kroz otvorena vrata odozgo se cuo razgovor. Ne bih ga osluškivao da me nije iznenadio i da mi nfje bio potreban. Starac je trazio od kcerke da mu kadija svakako dodje. Nije odustao od svoje namjere.


- Vazno je - cuo sam kako šišti. - Ucinio je glupost, on ili drugi, ali ce i on biti kriv. Neka dodje, ili neka pusti covjeka. Da se i ja smirim.
- Ne miješam se u njegove poslove, ne ticu me se. Sad ponajmanje. A bolje bi bilo da se ni ti ne miješaš.
- Misliš da zelim da se miješam? Ne zelim. I ne mogu. Star sam, nemocan, bolestan. Kako mogu da se brinem za druge? Ali, moram. Ocekuju to od mene.


Je li to Alijagin glas, placljiv, slabotinjski, gnjecav od samosazaljenja? Jesu li to njegove rijeci? Boze veliki, zar nikad ništa necu saznati o ljudima!


- Ne moraš, vec hoceš. Navikao si da se cuje tvoja rijec. Ti voliš što je tako.
- Ne volim. Necu više, nemam snage nizašto. Nemam snage ni da im to priznam. Pomozi mi, neka ga pusti, zbog mene. Da se ne kaze da sam zaboravio prijatelja, a zaboravio sam. Ovo malo daha što je ostalo u meni, to je za tebe. I za Hasana. A kako da im to kazem?
- Dobro, oce, još cemo razgovarati, nismo preko svijeta.
- Hitno je. Vrlo hitno.
- Doci cu sutra.
- Dodji rano, da mi kazeš šta je rekao. Noc je dobra za razgovore.


Šta je ovo? Prva pukotina se javila gdje sam drzao da je stijena najcvršca. Osjetio sam prezir prema njegovoj slabosti, koju krije, i stid, kao da sam ga zatekao na sramotnu poslu.


Sišao sam do papucluka, kao da sam tek stigao.


Digla je ruku da spusti pecu na lice, ali je odustala kad me prepoznala. Upitao sam kako je otac, odgovorila je, kratko, i htjela da prodje. Morao sam je zadrzati, nisam snebivljiv kao nekad.


- Samo dvije rijeci, ako ti se ne zuri.
- Zuri mi se.
- Proljetos smo poceli jedan razgovor, trebalo bi da ga dovršimo. Brat je, doduše, mrtav, ali ja sam ziv.
- Pusti me da prodjem.
- U prijateljstvu sam s tvojim ocem. U velikom prijateljstvu.
- Šta se to mene tice?
- Pomoci cu ti u onome što zeliš, da te ne zaboravi, pred smrt. A ti nagovori kadiju da pusti hadzi-Sinanudina. Drukcije se ne nadaj nicemu. Nudim ti sporazum, najviše bi tebi koristilo.
- Ti meni nudiš sporazum?
- Nudim. I ne preziri ovo što kazem. Preko blistavih zeninih bionjaca preletjela je sjenka mrznje, ili prezira. Uvrijedio sam je, a to sam i htio. Sad kadija nece pustiti hadzi-Sinanudina, cak da je i namjeravao.


Nije mi bilo lako da budem grub. Pogodila me njena srdzba, kao bic. Potrebna bi mi bila bozija milost kad bi se udostojila da mi bude neprijatelj.


Ušao sam u Alijaginu sobu, misleci više na munju u zeninim ocima nego na njenu ljepotu. Kuda ide njena zatvorena misao, suviše vrela da bi mirovala? U što se ispreda njeno prezrivo cutanje? Bila bi mozda dobra zena i dobra majka, a šta je kad to nije?


- Jesi li predao pismo?


Nesabrano sam gledao u starca, još zasjenjen zeninim prezirom.


- Dolazila ti je kci?
- Svaki dan dolazi. Brine se što malo jedem. Jesi li razgovarao s njom?
- Zar ona i s kim razgovara?
- Pa razgovara, cini mi se. Ti je ne voliš?
- Molio sam je za hadzi-Sinanudina. Neka nagovori kadiju da ga pusti.
- I šta je rekla?
- Ništa.
- Cudna je ponekad.
- Kako se osjecaš? Izgledaš cio. - Tako se dobro osjecam da cu pozeljeti, Boze oprosti, da mi svaki dan zatvaraju prijatelje.


Ovaj glas je bodar i siguran. Zar nisam malocas cuo drukciji, uplašen i placljiv?

Kakvu on to igru igra? S kime? Sa sobom, zbog drugih? Ili s drugima, zbog sebe? I šta je on? Splet navika? Zamišljena slika? Produzeno sjecanje? Je li vaznije ono što drugi od njega ocekuju, ili njegova vlastita nemoc? A oboje u njemu zivi, i odlucuje. Stari ponos ga goni da se umiješa, a odupire se sve njegovo sadašnje. Predsmrtni umor ga tjera da sklopi oci, a pokazuje ljudima privid nekadašnje snage, njenu sjenku. Završava li svaki covjek tako što se bori sa sobom bivšim.


Šta ce prevagnuti?


- Tatar me ucjenjivao - rekao sam, sjedajuci mu podno nogu. - Bio je bezobrazan kad je vidio da je pismo bez imena.
- Što ga nisi poslao u... Oprosti. Trebalo je da platiš. Odmah bi se smekšao.
- Prilicno sam se uplašio. I to me navelo na misao, da li je u redu što sam te opteretio ovom brigom, i što sam te nagovorio da se umiješaš.
- Ne znam o cemu govoriš.


Glas mu je nestrpljiv, gotovo uvrijedjen.


- Nagovoriti mozeš budalu, ili nerazumno dijete, a ne mene. Ti si govorio samo o pismu. Ja sam rekao da moramo uciniti više. Ili me pamet sasvim izdala? A cime si me opteretio? Ustati ne mogu, ali govoriti, srecom, mogu. A niko me ne moze osloboditi brige o prijatelju. To je pitanje moje savjesti.
- Moglo bi da bude opasno.
- Za mene više ništa ne moze biti opasno. Ili ako hoceš, sve je opasno. Smrt cuci za vratima, ceka. Dok nešto cinim, ne mislim na nju, ne tice me se. Zivim.


Govorio je sigurno, i zvucalo je ubjedljivo. Kao i ono drugo, malocas. A nešto od to dvoje mora da je više njegovo, blize onome što misli i zeli.


Uostalom, svejedno. Utvrdjivacu ga u onome što mi je potrebno, vjerujuci mu. Rekao sam, laskajuci:


- Drago mi je što to kazeš. Cijenim hrabre i plemenite ljude.
- I treba. Ako ih nadješ. Samo, stari ljudi nisu ni hrabri ni plemeniti. Nisam ni ja. Mozda sam samo lukav, to je od dugog trajanja. Šta mogu meni, ovakvom? Hoce li zatvoriti ili ubiti covjeka koji je vec stao na svoju posljednju stazu? Ljudi su glupi, poštedjece nekorisnog starca, a uništice mladica pred kojim je zivot. Zato cu uzeti sve na sebe, baš sve, iskoristicu tu prednost, javlja se samo jednom u zivotu.


Smijao se, kašljuci.


- Pakosno, je li? Biti junak bez opasnosti. Pakosno, i šaljivo.


Ne znam je li šaljivo, niti sam siguran da bi ga poštedjeli. Ali neka bude, starce, kako ti hoceš. Zalio bih ako stradaš, a još više bih zalio ako ne uspijem. Nismo više vazni ni ti ni ja. Zacudo, nijednom do sada nije me upitao zašto je hadzi-Sinanudin zatvoren, ni da li je kriv. Rekao sam, kako sam cuo, da je necim umiješan u bjekstvo Posavaca, i da je njegovo hapšenje pocetak hajke na ugledne ljude, zbog sve cešceg odbijanja da se pokore carskim i valijskim naredbama, a povod je neplacena ratna pomoc. To podbijanje zuba treba da posije strah, poslije pobuna u Posavini i Krajini, da zlo djelo ne bude ovdje primjer niko me. Kao što i ne treba da bude. I baš zato, da ne bi bilo vece pometnje, da se ne desi što niko pametan ne bi zelio, treba ukloniti one koji stvaraju smutnju i nezadovoljstvo, koji vrše zulum, toboze pod vidom zakona, i koji bi svojim rdjavim postupcima mogli natjerati ljude na ruzna i krvava djela. Ako hadzi-Sinanudinova nesreca pomogne da ih Bog odstrani od nas, nece biti uzaludna ni ta nesreca, ni naše brige.


Odmahnuo je rukom na hadzi-Sinanudinov toboznji grijeh, ili zato što mu se nije cinio tezak, ili što nije vjerovao, a za hajku je rekao da to uvijek ljudski strah pronosi, a nije ni daleko od pameti, jer nikad nije bolje vec gore, ili nam se tako cini zato što je uvijek teze ono što jest nego ono što je bilo, i uvijek je lakši oduzeni dug nego onaj za vratom. Ne vjeruje da je to iko cuo, jer da misle tako uciniti, ne bi pricali. A ako su pricali, ne misle uciniti, vec plaše ljude. Što se tice vlasti, ona je uvijek teška, uvijek ce nas prisiljavati na ono što nam nije drago. Šta bi se desilo kad bi ovih nestalo? Za njegova vijeka smijenjeno je, otjerano ili ubijeno toliko kadija, muselima, kajmekama, da im ni broja ne zna. Je li se zbog toga štogod mijenjalo? Nije mnogo. Ali ljudi opet vjeruju da ce biti drukcije, i zele promjenu. Sanjaju o dobroj vlasti, a šta je to? Što se njega tice, on sanja o podmitljivima, njih najviše voli, jer ima puta do njih. Najgori su pošteni, kojima ništa ne treba, koji nemaju ljudskih slabosti, a znaju samo za nekakav viši zakon, obicnom covjeku teško shvatljiv. Niko toliko zla ne moze uciniti. Stvore toliko mrznje, da je ima dovoljno za sto godina. A ovi naši? Oni su nikakvi. Sitni u svemu. Ne umiju da budu ni zli ni dobri. S mjerom su i surovi i obazrivi. Kasabu mrze, ali je se boje. Zbog toga su kivni i svete se kad mogu. Ili kad misle da mogu. Bili bi strašni da smiju što zele, ali se uvijek plaše pogreške. A mogu da pogriješe i ako popuste i ako pretjeraju. Najbolje ih smekšava prijetnja, ako se kaze tiho i ako se ne otkrije do kraja, jer nemaju uporišta ni svoje vlastite vrijednosti, uvijek zavise od slucaja i od nekoga višeg, i uvijek mogu da budu kusur u necijem racunu. Sve u svemu, jad, i zato ponekad vrlo opasni. Sve što zeli, to je da pomogne hadzi-Sinanudinu, a svejedno mu je hoce li ovi ostati ili ce ih davo odnijeti.


Njegovo mišljenje je nešto drukcije od moga, ali bi bilo besmisleno da mu protivurjecim, dok mi ne smeta.


Zamolio me da Mula-Jusuf prenoci kod njega. Nema nikog od momaka.


Mladic je poniknuo ocima, da sakrije radost, kad sam mu rekao da ostane.


Mutno predvecerje, oblaci teški i nepomicni, nad kasabom tišina.





Cio dan su ljudi nešto ocekivali, napregnuta sluha, široko otvorenih ociju, nesabrani za obicne razgovore i poslove, suviše je mirno poslije jutrošnjeg uzbudjenja, suviše gluho, kao da su se neprijateljske vojske povukle u svoje tabore, i cekaju noc, ili jutro, da zapocne okršaj. I baš ta tišina, to nekretanje, to pusto bojno polje, bez klika, bez psovke, bez prijetnje, stvaralo je napregnutost, iz casa u cas vecu, i kraj ce biti kad sve prsne. Gledali su jedan u drugoga, gledali u prolaznike, gledali niz sokak, cekali. Sve moze biti znamen. I ja sam gledao niz sokak. Još nije pocelo. Ali cekam, cekamo, nešto ce se desiti, uskoro, pucketaju temelji stare kasabe, jedva cujno huji vjetar s visina, škripi svijet.


S krikom bjeze ptice preko crnoga neba, ljudi cute, krv me boli od cekanja.

15.

Istina je moja. Istinu ja govorim.

 

Dugo nisam zaspao te noci. A onda sam se uspavljivao i budio, u kratkim razmacima, nastavljajuci istu misao i u snu i na javi, ne uspijevajuci da ih odvojim, uvjeren da nisam ni oka sklopio, i da cu probdjeti cijelu noc tako, poluodjeven, da me dogadjaji ne bi docekali nespremna.


Nisam mogao da razmišljam postupno, mozda zbog sna, što je kidao nit i rušio red, ili zbog nestrpljenja koje me tjeralo da što prije dodjem do najvaznijeg, pa sam neprestano dozivljavao susrete s njima trojicom, s kadijom najviše, polako, bez zurbe, prateci im svaki pokret iznenadjenja, straha, nade, produzavajuci taj trenutak koliko god je moguce, taj divni trenutak kad se sve lomi: tek je korijen otkinut a potpune svijesti o tome nema, zive starom navikom, i nisu još izgubljeni ni ponizni. Strah njihov, to je ono što je lijepo. Ne pomirenost s padom. Strah, neizvjesnost, tracak uzdanja, nemir u ocima. Ili još bolje (vracam ih u igru, natjerujem da pocnu iznova): sve je za njih svršeno, a oni ne znaju, ne vjeruju, i stoje uspravni, drski, sigurni, kao i onda, kao i uvijek do tad. Ne volim da ih vidim uništene, mrznja mi klone kad moja misao, i nehotice, ne slušajuci me, ode dalje nego što zelim. I mrznji, kao i ljubavi, potrebni su zivi ljudi.


Iz sna me trgla jaka pucnjava negdje u kasabi. Je li to pocelo?


Još se vukla mrkla noc. Upalio sam svijecu i pogledao na pendil-sat na zidu. Skoro ce zora.


Obukao sam se i izašao u hodnik.


Hafiz Muhamed je stajao na vratima svoje sobe, ogrnut curkom. Zar on nikad ne spava?


- Cuo sam kako se oblaciš. Kuda ceš tako rano?
- Kakva je ono pucnjava?
- Nije prvi put što pucaju. Šta te se tice.
- Da nije zbog hadzi-Sinanudina?
- Zašto bi pucali zbog hadzi-Sinanudina?
- Ne znam.
- Nemoj da ideš. Saznacemo kad svane.
- Vraticu se odmah.
- Mracno je, opasno, svakakvih ljudi ima. Boze milostivi, zar te je toliko pogodila njegova nesreca! Zar zbog svoje dobrote treba i ti da stradaš!
- Moram da vidim.
- Šta ocekuješ?


Išao sam pored taraba, pored zidova, sklonio sam se u mrak kad su protrcali neki vojnici, poslije zatvora mucio me nerazuman strah od brzih tudjih koraka i usplahirenog trcanja, bojao sam se svega što se iznenada dogadja. Sad sam volio da znam šta se dogadja. Htio sam da stignem, da vidim, da se umiješam.


U što da se umiješam?


Zaista, šta ocekujem, cemu se nadam?


Sve moje uzdanje bilo je u pismu koje je tatar odnio silahdaru Mustafi u Carigrad. Ako otud skoro ne stigne katul-ferman, ili makar pismo o smjenjivanju krivaca, onda više nema ni sinovske ljubavi, ni poštenja. A o tome ne vrijedi ni misliti, jer zivot tada ne bi vrijedio ni bakrenog groša.


Ali ako cak ni toga nema, vjerujem u oholost mocnih ljudi. To ne moze izdati. Zar ce carski silahdar zbog sebe dopustiti da mu kasabalijski sitnez vuce oca po zatvorima? Borio bi se protiv svoje sramote i da neko jaci stoji prema njemu, a od ovih ce poletjeti perje na sve strane; cud mu sigurno nije andjeoska, ni ruka laka, cim se uspeo do tog mjesta.


Sve ce on svršiti za mene. Ostalo bi mi samo da cekam, i to bi bilo najbolje i najsigurnije. Ali nikako nisam mogao da izbjegnem caršinlije. Cim sam izabrao hadzi-Sinanudina da bude mamac, i njih sam umiješao. Oni bi mogli sve da pokvare, ali šta sam drugo mogao da ucinim? Ako bi hadzi-Sinanudina oslobodili prerano, bez buke i bez štete, sve bi bilo uzaludno. Ocekivao sam ipak da ce preduzeti nešto više i teze. Ne znam šta. Mozda je njihov glasnik vec otišao valiji s tuzbom. Mozda ce potplatiti kavgadzije i bivše vojnike da otmu zatvorenika. Mozda ce nahuškati janjicare da ih svrgnu s vlasti. Njihove poslove malo ko zna, ali sam se nadao da ništa nece proci tiho. Treba da se cuje što dalje. A ne bih zelio da se išta desi mimo mene. Moram da namirim svoje racune.


Kod kamene cuprije sam se susreo s pasvandzijom.


- Kuda si poranio, šejh-efendija?
- Prevario me sahat.
- Boze moj, što ti je zivot. Kome se moze, on ne spava, a kome se neprestano spava, sudjeno mu je da lunja cijelu noc.
- Ima li šta novo?
- Kako ne bi bilo! Uvijek se nešto novo dešava. Samo, meni niko ništa ne prica, pa ne znam.
- Negdje je pucalo maloprije.
- Srecom, nije u mome kraju.
- Bi li mogao da se raspitaš?
- Mene se ne tice.
- Platicu.
- Nisi platio ni za ono što ti je vaznije. Ili ti je ovo vaznije? Cekaj, što se ljutiš? Reci cu ti besplatno. Pitao sam komšiju, pasvandziju. Ne zna ni on. A kad on ne zna, to je isto kao da se nije ni desilo. Nemam kud dalje pitati.


Svjetla su se palila u prozorima, kuce su otvarale oci.


Kad se sasvim razdanilo, Mula-Jusuf mi je donio dvije vijesti, jednu, da se Hasan vratio kuci jutros rano, putovao je cijelu noc, i drugu, cudniju, da je caršija zatvorena.


Zaista, radnje i trgovine su bile zamandaljene, kapci spušteni, lokoti cvrsto uglavljeni, ni za najsvecanijeg blagdana nije tako pusto.


Mladi terzija, došljak, brzo je sklapao kanate, osvrcuci se uplašeno.


- Zašto je caršija zatvorena?
- Ne znam. Došao sam rano, i radio, kad, nešto pogledam, niko nije otvorio.


Cimnuo je vratima, kljuc sklonio u dzep, kao da ga krije, i zurno otišao niz sokak.


Naišla su dva trgovca, koracali su neuzurbano, kao straza, i mirno gledali za terzijom.


Upitao sam:


- Niste mu rekli da ce caršija biti zatvorena?
- A ko je kome rekao?
- Zar se niste dogovorili? Pogledali su se, zacudeno:
- Zbog cega bismo se dogovarali?
- Zašto ste onda zatvorili radnje?
- Ja sam mislio: hajde da danas ne otvaram. Bice da su tako i drugi.
- A zašto?
- Zašto? A šta znamo zašto.
- Zar se zaista niste dogovorili?
- Efendija, bolan, kako bi se cijela caršija dogovorila?
- Pa evo, sve je zatvoreno.
- Pa baš zato je zatvoreno.
- Zašto?
- Zato što nije bilo dogovora.
- Dobro, da nije zbog onog juce?
- Pa, i zbog onog juce.
- Ili zbog jutrošnje pucnjave?
- Pa, i zbog pucnjave.
- Ili zbog neceg drugog?
- Pa, i zbog drugog.
- Šta se to dešava u kasabi?
- Ne znamo. Zato i zatvaramo.


Gledaju mimo mene, ozbiljni, odsutni, zabrinuti, neuhvatljivi.


- I šta ce sad biti?
- Ništa, s bozjom pomoci.
- A ako bude?
- Pa eto, mi smo zatvorili.


Da li ovim caršinlijama naši derviški razlozi izgledaju isto ovako nerazumljivi kao nama njihovi?


A ne bih rekao da su neiskreni, ni oprezni. Samo predosjecaju neku opasnost: tada svako ima svoj jezik.


Pricao sam Hasanu o tom razgovoru. Cudan utisak ostavila su na mene dvojica trgovaca, što su se preko noci pretvorili u strance, zbog onog što sam ja pokrenuo. Zar nije trebalo da mi postanu blizi? Rekao sam to Hasanu, drukcije: zar nije trebalo da mislimo slicnije, kad nas je uznemirio isti razlog.


Hasan se oblacio u svojoj sobi. Okupao se, vec drugi put, kaze, umoran je, zurili su, zbog oca, njegov prijatelj Dubrovcanin je klonuo, sigurno ce spavati dva dana i dvije noci. On nije izgledao umoran, vec rastresen. Izgubljeno vedri izraz na licu cinio ga je snenim, odvojenim od svega. Nešto mjesecinasto, smiješno srecno, ne narocito pametno, što ga je obasjavalo iznutra, osljepljivalo ga je za svijet izvan njega. Odgovarao je: da, svakako, ali se cinilo da me ne razumije, kao ni ja trgovce.


- Još nisi stigao u kasabu - rekao sam, pomalo zbunjen, pomalo razveseljen njegovom rastresenošcu.
- Šta? A, to! Pa, stigao sam, i vec se ukljucio u sve: otac je teško bolestan, hadzi Sinanudin je zatvoren, miralaj Osman-beg otišao je da kolje Posavce, ima li još štogod?


Smiješio se srecno, kao da su to najveselije novosti koje je ikad mogao cuti.


- Kako to da je Alijaga teško bolestan? Sinoc je bio dobro.
- Uznemirilo ga je hadzi-Sinanudinovo hapšenje.
- Svi smo uznemireni. Bojimo se za njega.
- Zašto? Pustice ga. Vec su se našli ljudi koji vole novac. Zamisli, ima i takvih!


Za njega ovog jutra nije bilo teških stvari. Smijao se:


- Cijelog zivota se brinuo za zatvorenike, dok se i sam nije pretvorio u zatvorenika. Baš cudno: pretvoriti se u svoju ljubav.
- Mi ga veoma zalimo.


Bio je to prigovor. Htio sam da ga odvratim od njegovih cudnih misli. Ali on se nije dao smesti.


- I ja ga zalim. I mislim kako je cijelog zivota hvatao sevap na drugima, a sad drugi hvataju sevap na njemu. Mozda je i pravo.


Znam da ne voli raznjezavanje, ali ovo zvuci suviše tvrdo. A mozda mnogo trazim od njega, on danas moze da misli samo na svoju srecu.


- Kako ti je bilo u Dubrovniku.
- Lijepo. Tamo je još ljeto. Cudo da nije proljece.


Otvorila su se avlijska vrata, i Hasan je prišao prozoru.


Momak Fazlija, koji je došao sa sokaka, dao mu je znak da sidje.


- Mozeš li ostati kod oca? - upitao me.
- Nemam mnogo vremena.
- Ostani bar malo. Brzo cu se vratiti. Alijaga je bio isti kao i sinoc, cak i zivlji.
- Kuda je otišao Hasan? - pitao me.
- Ne znam. Rekao je da ce se brzo vratiti. Pitao me šta se dešava u kasabi, cudio se što je caršija zatvorena, molio me da nagovorim Hasana da ostane u kuci, zbog njega, ko zna šta se u bolesti moze desiti.
- Zašto si rekao Hasanu da ti je gore?
- To je istina. Gore mi je.
- Otkad? Sinoc si bio kao tica. Baš sam to htio da kazem Hasanu, pa ne stigoh.
- Zar nemate ništa pametnije da govorite? Bilo mi je bolje, sad je gore, i htio bih da bude pored mene, šta je u tome cudno?
- Ništa. U stvari, hoceš da zadrziš Hasana uz svoju postelju, dok sve ovo ne prodje. Zar nije tako?
- Za njega je bolje. Znaš kako je nagao. Ucinice ono što nikad ne ocekuješ. Pogledaj, je li se vratio.


Tada mi se sve objasnilo, i njegovo cudno ponašanje, i cviljenje pred kcerkom, i molba da kadija pusti zatvorenika, i jutrošnja bolest, sve je to zbog Hasana, da ga zakloni od opasnosti, da ga sprijeci da ne ucini štogod nepromišljeno. Zato obavezuje sina svojom bolešcu, zato je igrao onu cudnu igru koju nisam razumio. Zelio je da spase hadzi-Sinanudina što prije, da to ne bi ucinio Hasan. Ljubav ga je darovala strahom, preduzimljivošcu, maštom.


Umirio sam ga:


- Za Hasana se ne brini. Nece uciniti ništa nerazmišljeno.
- Zašto?
- On misli samo na Dubrovkinju. Ševe mu pjevaju u srcu. Cini mi se da im cujem cvrkut.
- Misliš da ja ne cujem? Toga se i bojim, prijatelju.
- Cega se bojiš?
- Toga cvrkuta. Zbog njega ce i uciniti glupost. Tada je svako dobar, i zali druge.
- Zali, ali ništa ne cini. Ljubav je sebicna.
- Eh, dervišu, šta ti znaš o ljubavi! Sebe sam isturio, zbog njega. Je li to sebicnost?


Htio sam da upitam starca, i upitacu ga, jednom, šta bi sve ucinio za sina, i šta bi sve izdao zbog njega; i u šta bi se izvrgla njegova ljubav kad bi mu sin stradao. Bila bi to najteza mrznja koju znam.


Za njega u zivotu postoji samo ta ljubav, i ništa više. Cak i pred smrt, cekajuci da izdahne, on je cuva. Mozda i ona njega cuva, odrzavajuci ga u zivotu. Mozda je to duboko i slozeno lukavstvo starosti, strah od smrti pretvoren u ljubav, da bi posljednji cvjetovi procvjetali u ostarjelom srcu. Sinovljevo srce je bokor, i ne treba ga toriti da bi bujalo; oceva ljubav mu je jedna od mnogih, mozda mu je to i smetnja, muka nametnuta duznošcu. Starcu je to jedina kotva.


Kazem: mozda, jer ne znam.