Ne pretjerujem, da sam bio siguran da cu rastjerati barsku maglu u njemu, digao bih skutove dzubeta i zaigrao trbusnu igru, ucinio bih sve sto bi razumnom covjeku tesko i na um palo. Mozda bi njegova paznja, prije nego sto splasne, ucinila toliko da zuta bezvoljna ruka napise tri rjesavajuce rijeci: pustiti zatvorenika Haruna. I ne znajuci sta je napisala, ne sjetivsi se nikad vise. Ucinio bih sve, kazem, svaku ludost, svaku sramotu, i ne bih se stidio poslije, cak bih s ponosom mislio kako sam pobijedio jednu mrtvacku ravnodusnost, zbog zivog covjeka, zbog brata. Ali se nisam usuðivao da mijenjam igru, vidio sam da ga je na cas probudio samo pehlivanluk duha, kao hasis, i morao sam da mu dam jos, vise, kako se ne bi uvalio u tezu nepokretnost.

To je bila najcudnija borba za koju sam ikad cuo, protiv mrtvila u njemu, protiv uzetosti volje, gnusanja od zivota. Borba teska i mucna najvise zato sto se morala voditi neprirodnim sredstvima, izvrnutim misljenjem, ruznim parenjem nespojivih osjecanja, silovanjem rijeci. A bojao sam se, i jos kako sam se bojao, da ce njegova paznja umrijeti onoga casa kad prestanem s igrom i preðem na pravi cilj, zbog koga sam sve to i cinio. Morao sam lebdjeti iznad pravog smisla, priblizavajuci mu se i krijuci ga, jer bi njegova cula mogla da se zatvore, sama od sebe, cim ga osjeti.

Srecom, nije bio pritvoran, nije neproziran: sve je pokazivao i sve se na njemu vidjelo, i dopadanje i odvratnost. Zato sam vodio svoju usplahirenu misao prema sjenkama i osvjetljenjima na njegovu licu, radujuci se tom putokazu, jer, moglo je i njega da ne bude.

Sve je na njemu govorilo: iznenadi me, probudi me, zagrij me, i ja sam ga iznenaðivao, budio, zagrijavao, vodeci ocajnicku bitku da odrzim na zivotu samrtnika, stalno na granici strave da necu uspjeti, a sva mi je nada u njemu. Izvrnuo sam duh naopako, groznicavo kopao po zakutcima da pronaðem ðavolske brabonjke u sebi, borio se sa mrtvacem da ne bude jos jedan, i na trenutak odahnuo tek kad je sjeo, sa nesto zanimanja i zivosti na mlohavomlicu, te su i mome nadanju porasla krilca.

- Imam brata - bulaznio sam ne znajuci da li je i to dovoljno. - Ali ako ne pozurim da ti kazem, mogao bih reci da sam ga imao, a imam i imao sam isto je sto imam i nemam. A moze da odluci sijev necije zle ili dobre volje. Brat mi je, ne zato sto sam ga htio, jer da sam ga htio ja bih ga pravio, i onda mi ne bi bio brat, a ne znam ni da li ga je moj otac htio, ali kad se spario s mojom majkom, kad je kaplja mutne vode usla u rodiljku, iz tog zadovoljstva za njih, iz tog niceg za mene, izrasla je veza i obaveza sto se zove sin i brat. Bio zeljena utjeha ili uobicajena nevolja, Bog ga vezuje uz nas bez naseg pitanja, uskracujuci nam sva njegova zadovoljstva a opterecujuci nas svim njegovim nevoljama i nesrecama, a kao sto zna tvoja uzvisena pamet, nesrece su mnogo cesce nego zadovoljstva, pa bismo mogli reci da je brat nesreca koju nam Bog salje, i zato je primamo kao boziju volju i odreðenje, zahvaljujuci mu na svemu. Tako, eto, zahvaljujem Bogu na nesreci, a volio bih da je on tvoj brat pa da zahvaljujem na sreci sto slusam tebe, kao ti sad mene, pa da mi je svejedno. Ali, kako ne moze biti tvoj brat, jer je moj, a ja ne mogu biti ti, jer je Bog odredio ga budem samo nedostojni dervis, budimo ono sto smo: ja molim, ti rjesavaj. Ili bolje: ja cu da pricam, ti slusaj. Tebi je teze, znam. Ti ne moras, ja moram.

Probudio sam ga, ozivio je, gleda, slusa, shvata, prima! Nije potrebna cocecka igra, dovoljne su prazne rijeci, pusti ih da lete kao vjetar, da se prevrcu kao majmuni, da bezglavo jure izmeðu proljetnih suncanih zraka i sobne sjenke, kao pomahnitale, i evo, umirio se na stolici, slusa, ceka.

- l dalje? -kaze prilicno zivo.

I prva sjenka njegova zuri u mene, cudi se, mozda uci. Ne vidim ga dobro, jer me se ne tice. Gledam u muftijino lice.

Ima nade, brate Harune!

- I eto, imam brata, ili ga imam upola: ja pominjem ime njegovo, a on je zatvoren u tvrðavi. Pola zivota mu je ovdje, pola gore. Ako izgubi ovu polovinu, mogao bi i onu drugu.

- Koju polovinu?

- Koju ja jos drzim, pricajuci.

- Kakvoj tvrðavi?

- U tvrðavi, nad gradom.

- Svejedno, nastavi.

- U tvrðavu se zatvaraju rðavi ljudi, lopovi, zlocinci, hajduci, carevi neprijatelji. Ponekad. A najcesce budale. Zato sto misle da nisu krivi, a to covjek nikad ne zna. Uvijek ispravljaju krivu Drinu, a to nije njihov posao, niti to ko od njih trazi. Kako su ponosni na svoju ludost, lako ih je uhvatiti, i zato ih je najvise. Po ovome bi se moglo zakljuciti da su na slobodi samo pametni, ali nije tako: ostaju i ludi ako znaju da to sakriju. I ne ostaju pametni ako to pokazuju. Jos ostaju oni koji imaju prava da budu kakvi hoce. Moj brat je bio niko i nista, srecan covjek, ni pametan da ga se boje, ni lud da ne znaju sta bi mogao da ucini, kukavica da bi bio hajduk, naivan da bi bio rðav, lijen da bi bio neciji neprijatelj. Jednom rijecju, bozijom providnoscu odreðen da ga ljudi pozdravljaju ne postujuci ga, da mu priznaju vrijednost ne trazeci da je pokaze.

- Zasto je zatvoren?

- Zato sto nije poslusao oca.

- Zanimljivo.

- Otac je prost covjek, radi koliko moze, daje koliko mora, ne tice ga se nista osim kise, oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka na psenici, snijeti na kukuruzu i mira u porodici. Kako je sasvim jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kasika, kao lipov canak, kao rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono sto ocevi uvijek govore a djeca nikad ne slusaju. Savjetovao mu je da ne ide od kuce, zemlja ce ostati pusta a varosi tijesne, malo mjesta a mnogo usta, malo mogucnosti a mnogo zelja, pocecemo da se davimo meðu sobom za veci komad hljeba.

Brat nije poslusao. Onda je otac rekao: pamti, nesreca je sto kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuðe nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dokazivati. Ni to nije poslusao. Sad otac ima razloga da se raduje i kaze: eto tako prolaze neposlusni sinovi.

Govoreci, primijetio sam s uzasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim ocima, postajale su teske i umorne, a u izrazu se javilo nesto izgubljeno. Upitao je, jedva otvarajuci usta:

- Ko to nije poslusao?

O, Boze veliki! Neprestano koracam, a sve sam dalje. Cim se priblizim onome sto mi je cilj, on se uplasi. Cim pozelim da iskoristim sto sam izgradio, on sve porusi. Moj posao nema zavrsetka!

Pozurio sam, naglavce. Jos u njemu ima bar ziska zivota, jer ne bi ni ovo pitao. Postao sam nezanimljiv, zamorio ga mudrovanjem, nisam se igrao vec rugao, zanijelo me ogorcenje, i sve je pocelo da zvuci ozbiljno. Hvatala me vrtoglavica: molim te, sacekaj jos malo, ne ugasi se samo za trenutak.

Posljednji odsjaj sunca trne, a ja sam u sleðenoj pustosi, preda mnom duga samrtnicka noc. A ne smijem ni da kriknem.

Izgubio sam pouzdanje, nestalo je lakoce kojom sam mijesao rijeci, osjecao sam da vise nece poletjeti, nece zaleprsati, puzice po zemlji poput sljepica.

Jos samo pregrst ludih rijeci, Boze, moras mi ih dati, borim se za jedan zivot! - molio sam ocajan, ali molitva nije pomogla. Ubio me promasaj, vidio sam ga na njegovom licu.

Kuda to nestajes, brate Harune?

Sve sto sam dalje rekao, bilo je nepotrebno i uzaludno. Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru.

Muftiju je sve brze potapala dosada, sve konacnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti. Od njega ce poceti svijet da zamire.

Malik je spavao, s glavom na prsima.

- Umoran sam - rekao je muftija, uzasnut gotovo kao i ja. - Umoran sam. Idi sad.

- Nisam sve rekao.

- Idi sad.

- Naredi da ga puste.

- Koga da puste?

- Moga brata.

- Doði sutra. Ili reci Maliku. Sutra.

Malik se probudio, uplasen: - Sta se desilo?

- Boze, kako je dosadno.

- Hoces li da igramo sah?

- Nista se nije desilo.

Odgovarao je u raskorak, preskacuci pitanja, pamteci cudom neku rijec na koju bi docnije stizao odgovor, pa je izgledalo sasvim besmisleno.

Izasao je ne pogledavsi nas, ubijen, mozda je i zaboravio da smo ovdje. A mozda je bjezao.

Nisam pobijedio dosadu. Savladala nas je obojicu, jedva sam zelio da odem. Da sam znao kakva je, ne bih se ni usudio da pokusam.

Malik me pogledao krvnicki, i poskakujuci, ponio svoje tromo tijelo, zureci za muftijom.

- Rekao je da doðem sutra.

- Ja nista ne znam. Uh, upropastio si me.

Tako, sad je gotovo. Mozda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim cukljem prsta u zuto celo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se cinilo da dubim na glavi, da visim izmeðu poda i kandilja, da strop podupirem plecima, izgubljen, poblesavio zbog njegove came i svoje zelje da je savladam. Cudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Mozda i sutra uzalud, jer ce me unaprijed obeshrabriti danasnji neuspjeh. Moram doci, a doci cu klecajuci, i necu znati ne samo gdje je Antiohija - prokleta bila! - vec ni kako je ime sinu moje majke. Mucicemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bracnoj noci, poslije prve sto je zalosno propala, samo ce sve trajati krace, jer se necemo mnogo nadati ni ja ni on.

Sad nemam kud da zurim. Zuta troma ruka nije u casu kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti zatvorenika Haruna.

Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u jos dublju tamu?

Izasao sam, izveli su me, izgurali, a pred kucom me sacekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako.

- Dugo si ostao - kaze gledajuci me radoznalo.

- Zar megdan traje krace?

- Obicno izlaze brze. I obicno su zbunjeni.

- Jesam li ja zbunjen?

- Ne bih rekao.

Kara-Zaimovo oko nije bas bistro. Neka bude kako on kaze.

- Pricali smo o svemu.

- A o meni?

- Rekao je da doðem sutra.

- Tako. Znaci, sutra.

I opet smo isli cistom stazom od rijecnih bjelutaka. I ici cemo opet, sutra.

Mislio sam da necu imati snage da razgovaram sa Zaimom, da necu ni cuti sta mi kaze, a cuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam jos stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao, siguran da ce sve izgledati jos cudnije kad doðem sebi. Licice na pijanstvo, na ruzan san, vjerovacu da sam udario na cini, i da nista stvarno nije bilo.

Zaim ne zna sta se desava u meni, on misli da sam uspio.

- To je dobro - kaze - sto te zove sutra. Obicno ne zove. Znaci da si mu se dopao, znaci da si mu u volji.

Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rjecit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam mu se, veoma, otisao je jedva disuci, a mucenje nastavljamo sutra.

Zaim gleda u mene zbunjeno, trazi rijeci.

- Pa evo, htio bih da te zamolim.

Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih rijeci? Hrabrim ga, bez volje, sjecajuci se:

- Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nesto te muci.

Tako je trebalo onaj da kaze meni, malocas.

- Pa, nista me ne muci. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kazem za muftiju, vec za druge.

- Da li ti se nesto desilo?

- Nista mi se nije desilo. Kazu da nisam vise za sluzbu.

- Otpustaju te?

- Znaci, otpustaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kazes muftiji, da me ostavi. Nisam vise za vojsku, ali da vrata cuvam, to mogu bolje od drugih. Primam sto grosa godisnje...

- Muftija prima dvanaest hiljada.

- Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto grosa, neka bude manje, neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znaci, sedamdeset na godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio.

Pa, obicno nije mnogo sedamdeset grosa na godinu. Znaci, neces se ugojiti od tih sedamdeset grosa, moj Zaime, koji si grdno pogrijesio sto nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti sto ne mogu da te zalim, dugo sam se rvao s karanðolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na svome mjestu.

- Nisi za vojsku, - rekao sam nista ne misleci - ali pusku mozes da nosis. Jatagan mozes da nosis. Koliko bi trazio da oslobodimo jednog nevinog covjeka. Zatvoren je na pravdi bozijoj, nista nije kriv. Da li bi pristao za sto grosa?

Zbunio se.

- Ne znam da li me ispitujes, ili govoris o necemu sto moze biti.

- Odgovori mi.

- Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo nista. A sad, ako je stvar postena...

Sto grosa?

- Dvjesta.

- Dvjesta grosa! Boze milosni! Tri godine bih mogao da prozivim sa dvjesta grosa. I nevin covjek? Gdje je?

- U tvrðavi.

- Znaci, dvjesta grosa. I nevin covjek, u tvrðavi. Ne bih mogao.

- Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrðavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?

- Pristao bih.

- A sad ne bi?

- Sad ne bih.

- Onda nista.

- Je li to zbilja ili sala?

- Sala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.

- Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potrazim?

- Ako te otpuste, ja cu ti naci posao.

- Hvala ti, zapamticu to. Ali opet, govori sutra s muftijom.

Zelio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuce po svaku cijenu. Odsjaj muftijina znacaja padao je i na njega, beznacajnog, i sigurno mu se cinilo da je mnogo blize odatle do onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa bastovanske lijehe. A on mu je vazniji od svega na svijetu.

Sreo me istog casa, pred vece, u najtezi cas, kad sam isao prema kapiji smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni nasa lica, ni nasa raspolozenja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zraci veseljem. Hripanje mu je pobjedonosno.

- Ostajem - rekao je odusevljen. - Nece me otpustiti. Znaci, ostajem. Pitali su me sta sam govorio s tobom, i ja sam pricao. Pa su me odveli Maliku, i opet sam pricao. Ono o svjetlu i o bojnom polju, pa kako si mi nudio dvjesta grosa, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se smijao, dobar covjek, kaze, to za tebe, a i ja kazem, jest, dobar covjek, i tako, znaci, ne treba nista da govoris sutra.

- Dobro.

Nije ni znao da sam mu pomogao.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. Dave se i osporavaju, neprestano.

8.

"Moj Boze, ja nemam nikoga
osim tebe i brata mojega."


(Iz Kur'ana)





Trazio sam Hasana, poslije, nekoliko puta, uzalud. Trazio ga je i njegov momak, onaj stariji, i saznao da je u zatvoru, s drugovima. Izašli su sinoc iz kuce oko ponoci, i u Frenk-mahali izmlatili neke mladice, teško da su i jednome ledja ostala citava, a mladici su krivi, napali su prvi, i sad mladicima privijaju mokre krpe na uboje, a oni leze u zatvoru. Tako se uvijek svršava šenlucenje, zatvore ih i kad nisu krivi, pa ih puste kad plate, a oni se ne sjecaju jesu li krivi, a obicno jesu. Pustice ih i sad, samo traze mnogo, jer su uboji teški, a mladici iz dobrih porodica, ali Hasan ne da toliko, vice da mu je zao sto nije tukao jace, i ucinice to kad izadje, jer takve kopiladi i takvih bezobraznika više nema. Ali on, momak, odnijece pare, nije Hasanu do para vec do inada, ali kakav je to inad lezati u zatvoru. Nisu doduše u zindanu ni u podrumima, vec onako, u nekoj sobi, ali opet, napolju sunce a tamo mracno, mucno je i sat provesti, ako se ne mora, a kamoli više.


Reci ce mu da sam ga trazio, i da odmah dodje do mene, cim se presvuce i okupa, jer zapeksini i zaušljivi h a lj i n k u svaki put, pa se mora skidati na avliji, da ne unese u kucu kakvu poganu baju. A ja da budem u tekiji, ako mi je vazno, da se ne trazimo ko dvije budale, a ako nije vazno, onda svejedno, pa kad se nadjemo. A moze biti da je i bolje da Hasan malo odspava, jer nije trenuo od juce ujutro, iako moze da ne spava po tri dana i tri noci, a moze i da spava isto toliko, samo ga probudiš da štogod pojede, onako u neznani, pa opet nastavi, ko zivince, Boze oprosti. Dzaba, takvog majka jos nije rodila!


Nisam ga trazio bez razloga, niti sam zelio da me utjesi, ili ohrabri. Ne znam kako mi je došla ta misao, zapravo i nije moja vec Hasanova, a ja sam je primio kao svoju, i htio ga nagovoriti da je izvršimo. Rekao sam je Kara-Zaimu, a povukao se kad nije pristao, ali cini mi se da se javila ranije, kad sam vidio kako se gasi muftijino lice, kako je uzaludno sve što cinim i govorim. Treba oteti Haruna, treba platiti cuvarima da pobjegne, treba ga poslati u drugu zemlju, da ga više nikad ne vide. Samo tako ce se osloboditi tvrdjavskih podruma: moje sramotno kreveljenje nece mu pomoci. S Hasanom i Ishakom sve bi bilo moguce. Sa Ishakom sve bi bilo moguce. Mozda Hasan zna gdje se sakrio, a Ishak bi pristao, sigurno. Ishak ne boluje od sjecanja, kao Kara-Zaim, njega ne zaustavljaju uspomene.


Ohrabrila me misao na tog buntovnika, obuzela me neodoljiva potreba da se krecem, da nešto cinim, osjecao sam zdrav nemir i uzbudjenje: sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati. Teško je dok se ne odluciš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoce nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlucnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet više nije skucen ni pun prijetnji. Smišljao sam smjele podvige, otkrivajuci ne jednu mogucnost za pravu hrabrost, pripremao lukavstva kojima nece odoljeti ni najveca opreznost, uzbudjen i pokrenut sve više što sam sigurnije osjecao u dubini srca, u teško dostupnim vijugama mozga, da je sve to prazna mašta. Ne, nisam svjesno mislio o tome, nisam licemjerno grijao na srcu dva suprotna htijenja. Moja misao je bila nepodijeljena, i iskreno sam se trudio kako da pronadjem najbolji nacin da oslobodim brata. I to sve iskrenije i sve zivlje, kazem, što se negdje u mojoj nutrini, kao nejasan šapat iz mraka, kao izvjesnost o kojoj se ne govori i ne misli ali je prisutna, sve više utvrdjivalo uvjerenje da poduhvat ne moze uspjeti. I Ishaka sam zvao, jer je nedostizan.


Mogao sam ceznuti za njim koliko mi je duša smogla snage, i to bez lazi, jer mi se zelja nije mogla ostvariti. Skriveni zivotni nagon sto me štitio i bez moje svjesne volje, velikodušno mi je dopuštao moju lijepu plemenitost, ne kroteci je: znao je da opasnosti od nje nema, ne moze postati djelo. A pomagala mi je da se svetim zbog stida kojim sam se napunio kod muftije.


Ako bi ovo nekome izgledalo cudno, ili cak nevjerovatno, mogao bih reci samo to da su istine ponekad vrlo cudne, a mi uvjeravamo sebe da ne postoje, jer ih se stidimo, kao gubave djece, iako one zbog toga nisu manje zive i manje istinite. Obicno uljepšavamo svoju misao i krijemo guje što laze u nama. Zar ih zaista nema, ako ih krijemo? Ja ništa ne uljepšavam i ništa ne krijem, govorim kao pred Bogom. I još hocu da kazem, da nisam ni rdjav ni cudan covjek, vec obican, obicniji mozda nego što bih zelio, isti kao i vecina ljudi.


Dobronamjeran citalac mogao bi da mi kaze: suviše razvlaciš, suviše mudruješ. Odgovoricu mu odmah: znam. Raspredam naširoko jednu siromašnu misao, cijedeci je kao prazan bardak, kad se iz njega ni kap više istociti ne moze. Ali cinim to namjerno, da odgodim kazivanje o onome sto me i sad potresa, nekoliko mjeseci poslije svega. Samo, okolišenje ne pomaze. Izbjeci ne mogu, a prekidati necu.


Treba da kazem i ovo. Našao sam pasvandziju kod juce, davno je bio ustao, vec se i iz caršije vratio, a docekao me zlovoljan i namrgodjen, kao da se tek probudio. Ni traga od sinocnje govorljivosti i zelje da me zadrzi, ni traga od paznje i ljubaznosti. Zelio je da me se što prije otrese. Naljutio se kad sam upitao šta je htio sinoc da mi kaze:


- Što sam imao, sve sam rekao. Zašto bih krio?


Zar je moguce da sam se toliko prevario? Mislio sam dugo o onom razgovoru, i ne toliko o rijecima koliko o smislu. Nešto je znao o meni, sigurno. Pomenuo sam mu to, a on se kleo svim i svacim da sam ga krivo shvatio. Noc je noc, a dan je dan. Bogzna šta je on mislio pricajuci koješta, a bogzna šta sam ja mislio slušajuci to koješta, i sad sam zabio sebi u glavu i ono što on ni sanjao nije. Šta on zna? I šta moze da zna covjek - vapio je placnim glasom - koji lunja po svu noc, umoran kao sakadzijski konj, i jedva ceka da se uvuce u svoju siromašnu kucicu i pod svoj poderani jorgan. Cetvoro on hrani, osim sebe, na ovom poganom vaktu, i dosta mu je i predosta, a ne još da vodi brigu o tudjim stvarima. A onda je prestao da se ljuti i neocekivano mirno, cak i ljubazno, rekao da bi volio pomoci meni nego ikome drugome, a neka nevolja me tare sigurno, jer ne bih došao do njega da mi kaze što ne zna, niti zna šta trazim. A ne znam ni ja, izgleda.


Da li sam sinoc u njegovim rijecima cuo ono cega nije bilo, ili se s njim nešto desilo?


Otišao sam ne saznavši ništa, i zaista, imao je pravo, ne znajuci ni šta je trebalo da saznam.


Poslije icindije, umoran i napregnut, izmucen mislima o oslobadjanju, sve tezem po preprekama što su uskrsavale u buljucima, odbacujuci ga vec i mišlju, ostao sam i bez te nade, makar i lazne, i poceo da se mirim sa sutrašnjim ponovnim mucenjem kod muftije. Bio sam slab, loman, iscrpen naporima koje sam cio dan zamišljao, cini mi se da ne bih bio toliko zamoren da sam ih stvarno podnio, ili da sam ih još ocekivao.


Mustafina djeca su ušla u tekijsku bašcu, najprije su se igrala piljaka na plocama pred tekijom, tu su i rucala, a onda su pocela da jure, kao kucici. Skakali su preko ruza, lomili biserak, kidali grane jabuka, vikali, smijali se, vrištali, plakali, i mislio sam kako cemo biti prisiljeni da im ostavimo tekiju i bašcu, a mi se iselimo kud znamo. Viknuo sam nekoliko puta, a onda pozvao Mustafu, kad je izašao iz kuce, i rekao mu da djeca smetaju, suviše galame.


- Cekaju veceru - rekao je, ne cuvši me.


Rekao sam glasnije:


- Smetaju. Reci im da izadju.
- Dvoje je moje, troje njeno, od ranije.


Pokazao sam rukom: istjeraj ih, poludjecu!


Razumio je, i otišao ljutit, gundjajuci:


- Sad im i djeca smetaju!


Kad se graja utišala, pogledao sam štetu, nadajuci se da je veca, zelio sam da se naljutim, oslobodio bih se misli što me ne napustaju danima, i sjeo pod lozu, nad vodom, još svjetlucavom od sunca na smiraju.


Da li od silne zelje da osjetim mir, da li od ljekovite tišine poslije djecije vriske, ili zbog uvijek jednakog toka rjecice što se glasila jedva cujnim grgorenjem, napetost u meni pocela je da popušta. Javila se cak i glad, zaboravio sam kad sam posljednji put jeo. Trebalo je da nešto pojedem, osnazilo bi me, odvratilo mi paznju na drugu stranu, ali sad je nezgodno, mislio sam vedro, Mustafa je ljut, istjerao sam djecu, a mozda nije trebalo da to ucinim. Smirio sam se, doduše, prijala mi je tišina, a opet mi je zao. Ne mnogo, i to je dobro, a dobro je i što mi je zao, vracam se obicnim mislima, obicnom zivotu, kad je covjek pomalo dobar, pomalo zao, sve s onom mjerom koja ne smeta, i kad mislimo da je prilicno dosadno. Moze biti rdjavo kad covjek ne osjeca da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno.


Tako sam dospio do ugodnog stanja površne misli što se ne grci, ne sudara sama sa sobom, vec klizi po kori stvari, nalazeci laka rješenja koja ništa ne rješavaju. To i nije razmišljanje, vec sanjarenje misli, baškarenje, prijatna lijenost mozga, a ništa nije bilo korisnije u tom casu. Ne, ništa nisam zaboravio od onog što je najveca muka moga zivota, utroba ga je moja nosila, kao kamen, krv ga je vukla na svojim dugim putevima, kao otrov, cucalo je u vijugama moga mozga, kao polip. Ali se smirilo toga trenutka, kao teška bolest, nastupilo je olakšanje, pa izgleda da je nema.To kratko odsustvo tezine, to casovito oslobodjenje od muke, baš zato što je kratko i trenutno, a sve je u meni to znalo, omogucilo je da vidim oko sebe stvari prisno i lijepo. Svoje mirno prisustvo u ovom prirodnom skladu osjecao sam gotovo kao srecu.


Hafiz Muhamed se vratio odnekud, pozdravio i otišao u svoju sobu. Dobar covjek, mislio sam, još obuzet srecom svoga plitkog sazivljavanja i pojednostavljenog mišljenja, izgleda kao da je zivot nepravedan prema njemu, ali to je samo predrasuda, zivot je zivot, jedan kao drugi, svako trazi zadovoljstvo, a nevolje dolaze same. Njegovo zadovoljstvo su knjige, kao drugima ljubav, njegova nevolja bolest, kao drugima siromaštvo, ili prognanstvo. Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje zivotne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema.


Sjetio sam se stihova Husein-efendije Mostarca, i izgovorio ih polako, sa zadovoljstvom koje ranije nisam osjecao. Cujem ih kao tihi šapat, bez prijetnje, bez tamnog prizvuka:


Gologlav i bosonog, pehlivan Šahin
stade na konop, po kome samo
povjetarac prolazi bez straha.
Šahin, soko, ne uplaši se opasnosti,
pomenu Boga i prodje izmedju dvije obale.
I sokolici, njegovi ucenici,
predjoše preko ponora.
Iznad vode, na kojoj je blještalo sunce,
izgledali su kao biser
nanizan na tankom koncu.
Duboka provalija ispod njih,
daleko nebo iznad njih.
A oni na nesigurnom pehlivanskom konopu,
na opasnom zivotnom putu.

Dobro je odgovarala mome tadašnjem osjecanju sudbine ta slika covjeka usamljenog ali hrabrog na teškoj zivotnoj stazi. Da sam bio u drugom raspolozenju, moglo bi da me potrese nenadanje i osudjenost na mukotrpan hod, ali mi se tada cinilo kao razumno mirenje, cak i kao prkos. Ne znam šta je dobri Husein-efendija zaista mislio, ali se meni cinilo da se pomalo podsmijeva i sebi i drugim ljudima.


Hafiz Muhamed je izašao iz tekije i stao pored ograde nad rijekom. Lice mu je blijedo, uznemireno. Nije me ni pogledao. Je li bolestan?


- Kako se osjecaš danas?
- Ja ? Ne znam. Rdjavo.


Osjecam, ne voli me, ali mu ne zamjeram. I on koraca po pehlivanskom konopu izmedju dvije obale, onako kako zna. Ponekad pokušava da bude i dobar.


Upitao sam ga, smiješeci se, još u svom lijepom raspolozenju, spreman da sve razumijem, spreman da budem zahvalan:


- Reci mi pravo, znao si šta hoce kadijina zena, i zato si mene poslao?
- Kakva kadijina zena?
- Jedan je kadija u gradu. I jedna kadijina zena. Hasanova sestra.


Naljutio se, gotovo zgadjen. Nisam navikao da ga vidim takvog.


- Ne pominji ih zajedno, molim te!
- Onda, znao si. A nisi htio da se miješaš. Je li tako?
- Ostavi to djubre, ako boga znaš! Mislio sam da ti pomognem, eto zašto nisam otišao. Ali ne pominji ih sad.
- Zašto?
- Zar ništa nisi saznao?
- Nisam.
- Onda ja moram da ti kazem.


Po mutnom glasu, po muci prisiljavanja da mi gleda u lice, po nemirnim rukama sto su se neprestano skrivale u duboke dzepove i opet se izvlacile, po svemu što kod njega nisam vidio pa je izgledao kao drugi covjek, po strahu što me obuzeo, znao sam da je teško ono što ima da mi kaze.


Upitao sam, zureci da se utopim u crnu vodu:


- Za brata?
- Jest, za brata.
- Je li ziv?
- Ubijen. Prije tri dana.


Ništa više nije mogao da kaze, niti sam ga pitao. Pogledao sam u njega: plakao je iskrivljenih usta, strahovito ruzan. Znam da sam to zapazio, i znam da sam se cudio što place. Ja nisam plakao. Nije mi cak bilo ni teško. Ono što je rekao planulo je kao osljepljujuci bljesak, a onda je nastao mir.


Voda je zuborila spokojno.


Cuo sam pticu u granju.


Eto, svršeno je, mislio sam.


Osjetio sam olakšanje; svršeno je.


- Tako - rekao sam - znaci, tako. Iznad vode na kojoj blješti zlatno sunce.
- Smiri se - govorio je hafiz Muhamed uzasnut, misleci da sam poremetio umom. - Smiri se. Molicemo se Bogu za njega.
- Da. Jedino to mozemo.


Nisam osjecao cak ni bol. Kao da se nesto otkinulo u meni i sad ga nema, to je sve.


Sasvim je neobicno što ga nema, sasvim nevjerovatno, sasvim nemoguce, ali je više boljelo dok je bilo.


Došao je i Mustafa, sigurno mu je hafiz Muhamed objasnio moju nesrecu, donio je nešto u sahanu, sav razmekšan, još trapaviji nego obicno.


- Treba da jedeš - nudio me, nastojeci da ne vice. - Od juce nisi ništa okusio.


Stavio je preda me, kao lijek, kao znak svoje njeznosti, jeo sam, ne znam šta, njih dvojica su gledali, jedan pored mene, jedan preda mnom, kao nesigurna straza od tuge.


I tada, izmedju dva zalogaja, otkinuti dio poceo je da boli.


Prestao sam da jedem, zapanjen, i polako, polako ustao.


- Kuda ceš? - upitao je hafiz Muhamed.
- Ne znam. Ne znam kuda cu.
- Nemoj nikuda da ideš. Nemoj sad. Ostani sa mnom.
- Ne mogu da ostanem.
- Idi u svoju sobu. Placi, ako mozeš.
- Ne mogu da placem.


Postepeno sam saznavao šta se desilo, i bol me potapao, kao da je tiha voda nadolazila, i dok je još bila do clanaka, uznemireno sam mislio na strah pred sutrašnjim ocajanjem.


A onda sam osjetio naglu navalu bijesa, kao da je brat-krivac stajao preda mnom. Tako ti i treba, siktala je u meni placna ljutina, šta si trazio? Šta si htio? Unesrecio si nas, glupi covjece! Zašto?


Pa je i to prošlo, trajalo je samo tren, ali me pokrenulo.


S brda, iz ciganske mahale, zaglušno je udarao bubanj, u kratkim razmacima, i pištala zurna, neprekidno, bez predaha, još od jutros, od sinoc, oduvijek, strašno djurdjevsko ludilo srucuje se na kasabu kao prkos, kao prijetnja. Slušam i drhtim, bije negdje veliki timpan na uzbunu, zove one kojih nema, svu mrtvu bracu pod zemljom i nad zemljom. Neko je ostao ziv, i zove.


Zove uzalud.


U meni još misli nema, ni suza, ni pravca. Nikud ne treba da idem, a idem, negdje je ostao trag mrtvog Haruna.


Ispod malog kamenog mosta tekla je moja rijeka, preko nje je mrtva zemlja. Nikad ga nisam prešao, osim pogledom, tu se završavala caršija, i kasaba, i zivot, a pocinjao kratak put prema tvrdjavi.


Brat je ovuda otišao, i nije se vratio.


Otada sam cesto u mislima prelazio od kamenog mosta do teških kamenih vrata što prekidaju posivjele zidine. U tim zamišljenim dolascima hodao sam kao u snu, put je uvijek bio pust, oslobodjen za moj pohod, i u mislima mucan, da bih mogao lakše da prodjem. Kapija je cilj svega, put vodi odasvud samo do nje, ona je smisao kobi, slavoluk smrti. Vidio sam je u mislima, u snu, u strahu, osjecao njeno mracno dozivanje i neutoljivu glad.Okretao sam se i bjezao, a ona me gledala u potiljak, mamila, cekala. Kao pomrcina, kao ponor, kao rješenje. Iza nje tajna, ili ništa. Tu pocinju i završavaju pitanja, za zive pocinju, za mrtve završavaju.


Prvi put stvarno prolazim sokakom mojih dugih nocnih mucenja, odavno nesiguran za susret s njim. I zaista je pust, kao što sam zamišljao i zelio, onda, sad mi je svejedno, cak bih volio da nije ovako prazan, kao groblje. Gleda me tmurno, namrgodjen, zloban, kao da kaze: ipak si došao! Obespokojava taj prolaz u ništa, ubija i ono malo zalosne hrabrosti što se zove s v e j e d n o. Htio bih da ne gledam, kako bih umanjio uznemirenost i drhat svega u meni, ali sve vidim, i neprijateljstvo pustog sokaka, i strašna vrata pred tajnom, i oci skrivenog strazara na malom otvoru kapije. Te oci nisam vidio u mislima, onda, kad je trebalo da dodjem, postojala je samo kapija i sokak do nje, konop do druge obale.


- Šta hoceš? - upitao je strazar.
- Je li ovamo iko došao sam?
- Došao si ti. Imaš li koga u tvrdjavi?
- Imam brata. Zatvoren je.
- Šta hoceš?
- Mogu li da ga vidim?
- Vidjeceš ga ako i tebe zatvore.
- Mogu li mu donijeti ponude?
- Mozeš. Ja cu mu predati.


Ludacki sam vracao vrijeme, ozivljavao ubijenog, još nije ubijen tek sam saznao da je zatvoren i došao odmah, da pitam za nega, ljudski je, bratski, nema straha, ni stida, još ima nade, pustice ga uskoro, doci ce mu ponude od mene, znace da nije sam ni ostavljen, pred kapijom je rodjena krv njegova. Ni kule, ni strazari, ni obziri nisu ga zadrzali da ne dodje, došao je, došao sam, petnaest godina je mladji, uvijek sam se brinuo o njemu, doveo sam ga u kasabu, ej ljudi, kako bih ga napustio kad mu je najteze, razvedrice mu se ojadjeno srce kad sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema, pa zar i ja da ga obmanem, zašto? U ime cega ? Svi me gledajte krivo, ljutite se, odmahujte glavom, svejedno mi je, ovdje sam, ne odricem se veze od koje nemam blize, raspnite me ako hocete za ovu ljubav, zar se moze protiv nje? Došao sam, brate, nisi sam.


Dockan je. Poslije svega što se desilo, i svega što se nije desilo, mogu samo da mu proucim zaupokojenu molitvu, s nadom da ce ga stici, i zatrebati mu, mozda.


Gorka je bila ta molitva, drukcija nego što sam je govorio nad mrtvacima u tabutima. Ticala se samo mene i njega.


Oprosti, brate, meni griješnome za ovu kasnu ljubav, mislio sam da je postojala dok je bila potrebna, sada se budi kad nikome ne moze pomoci, cak ni meni. I ne znam više je li ljubav ili uzaludno vracanje. Samo si mene imao, osim onih grobova kod kuce, sad više nikog nemamo ni ti ni ja, ti si mene izgubio prije nego ja tebe, ili mozda nisi, mozda si mislio da stojim pred ovom okovanom kapijom, kao što bi ti stajao zbog mene, mozda si se do posljednjeg casa nadao da cu ti pomoci, i kamo srece da si mi toliko vjerovao, ne bi te uhvatio strah od konacne samoce, kad nas svi napuste. A ako si sve znao, neka mi Bog pomogne.


- Šta to šapuceš - upitao je covjek iza kapije.
- Govorim molitvu za mrtve.
- Govori ti za zive, njima je teze.
- Mnogo si vidio, treba ti vjerovati.
- Briga mene hoceš li vjerovati.
- Koliko je ljudi prošlo kroz ovu kapiju?
- Više nego što je izašlo. I opet su svi na broju.
- Gdje su na broju?
- Gore, u groblju.
- Ruzno je što se tako šalis, prijatelju.
- Oni se šale. I ti se šališ. A sad se skloni.
- Zar moraš da budeš grub ako si na tom mjestu?
- Zar moraš da budeš glup ako si na tom mjestu? Udji ovamo, prekoraci prag, samo šaka prostora, i odmah ceš drukcije govoriti.

Šaka prostora, samo toliko, i odmah ce sve biti drukcije.


Trebalo bi dovesti sve ljude da vide tu šaku prostora, da ga zamrze. Ili ne, sakriti ga treba od ljudi, ne dovesti ih nikad ovamo prije nego što ih dovedu, da ne bi zatajili svaku svoju misao i ucinili odvratnom svaku svoju rijec.


Vracao sam se oborenih ociju, trazeci na neravnoj kaldrmi, što ne zarasta u travu, tragove nogu, mjesto gdje je posljednji put stao izvan tvrdjavskih zidova. Nikakva traga od njega nema više na svijetu. Sve što je ostalo to je u meni.


Na potiljku sam osjecao kako me kapija bode prorezom kamenih ociju, prozeci ce me, zeljna.


Bio sam na medji smrti, na vratima sudbine, ne saznavši ništa. Sazna samo ko udje, ali ne moze da isprica.


Mogli bi se ljudi sjetiti da to postane jedina kapija smrti, pa da nas puštaju sve, po redu, u gomilama, cemu cekati slucaj i sudjeni cas.


Ali je ova luda misao bila samo odbrana od neizrecivog uzasa što me obuzeo, pokušaj da se u zajednickoj muci ne vidi svoja vlastita. Pošao sam da trazim posljednji trag ubijenog, a bio sam na njegovoj dzenazi, bez njega, bez ikoga, jedini ja, ne misleci da to ucinim, ne znajuci zašto je bilo potrebno da dodjem na ovo mjesto da ga mrtva pomenem. Mozda zato što je to najtuznije mjesto na svijetu, i pomen mrtvima tu je najpotrebniji. Mozda zato što je to najstrašnije mjesto na svijetu, i potrebno je savladati strah da se tu pomenu ubijeni. Ili zato što je to najodvratnije mjesto na svijetu, i pomen sebi bivšem moze tu da bude uzasnuto progledavanje. Nisam ga trazio, a desilo se; nije mi bilo potrebno, a ne mogu drukcije.


Na ulazu u caršiju stajalo je desetak ljudi, cekaju, kao da se vracam s drugog svijeta. Gledaju me, nepomicni, oci su im mirne, ali ne silaze s mene, opteretile su me, mnogo ih je na mome celu, tu je njihovo rojište, pocecu da posrcem. Ne znam zašto su došli, ne znam zašto su pregradili put, ni šta ocekuju, ne znam šta treba da ucinim.


Dok sam izlazio iz tvrdjavskog sokaka, kao iz noci (opet sam cuo mukli udar timpana, tamo ga nije bilo), medju ljudima što su cekali, zašticeni suncem i odvojeni mostom od ovog puta u ništa, vidio sam bjegunca Ishaka, s jednom nogom obuvenom, drugom bosom, lice mu je tvrdo kao i u ostalih, jedno su, nicim se ni izdvajaju, vidim ih kao umnozenog Ishaka, sa mnogo ociju i jednim jedinim pitanjem. Zbog Ishaka mi se cini da pogadjam zašto stoje na toj medji i šta zele da saznaju. Pogadjam, sasvim neodredjeno, naslucujem, zbog njega i ne smijem da dignem pogled s kaldrme, mozda ce se razmaknuti, mozda cemo se nekako mimoici, pravicu se da sam zamišljen i ne primjecujem da nešto cekaju, svejedno što ce znati da to nije istina, svejedno što ce i oni misliti da izbjegavam njihov pogled. Ali bih volio da on nije s njima. Ne bi ni došli da ih on nije doveo.


A kad se zid nogu isprijecio preda mnom, digao sam oci prema Ishakovom licu, moram da vidim šta hoce, ne mogu izbjeci. Nije ga bilo. Znam gdje je stajao, treci slijeva. A sada je u mene s tog mjesta gledao mršavi mladic, nezacudjen što sam se zaustavio pred njim.


Oci su im uporne, široko otvorene, cekaju. Gdje je? Ni desno od mladica nije, ni lijevo, sve do kraja reda, ne brojim a znam da ih je devet, prelazim pogledom po njihovim licima, vršim smotru zatvorenih usana i napregnuto stegnutih obrva, zaboravio sam da nešto hoce, trazio sam Ishaka. Ne znam zašto mi je potreban, ne znam šta bih mu rekao, a zao mi je što ga nema. A vidio sam ga, izdaleka doduše, dvadeset koraka sam prešao oborenih ociju, i sunce ih je prelilo, kao pozlata, u ovom drugom svijetu, blještali su kao baklje i odbijali pogled, ali svejedno, dušu bih zalozio da sam ga prepoznao. Ovima ne moram ništa da kazem, kad bih i znao šta treba reci.


Prošao sam, odvojili su se da me propuste. Nekoliko trenutaka bilo je tiho, išao sam sam, a onda su noge zastrugale po kaldrmi, krenuli su za mnom. Ubrzao sam korak, da se odvojim, slijedili su me, zureci, nije im smetalo rastojanje. Kao da ih je sve više.


Padao je sumrak, proljetni, sokaci su plavicasti, uznemireno tihi.


Nisam cuo mujezina, ne znam je li vrijeme za molitvu, a dzamija je otvorena, samo jedna svijeca gori u visokom ciraku.


Ušao sam i sjeo na svoje mjesto u procelju. Cuo sam, ne okrecuci se, kako ljudi ulaze i sjedaju iza mene, bez rijeci, bez zamora. Nikad nisu bili tako mirni. I u molitvi su tihi, i svecani, cini mi se. Uzbudjivao me taj ozbiljni mrmor iza mojih ledja.


Dok je obred još trajao, osjecao sam da je cudan, drukciji nego ijedan dosad, vreliji i opasniji, da je priprema za nešto. Znao sam da se ne moze završiti kao uvijek. Amin je pocetak a ne kraj: culo se prigušeno, gusto, bilo je cekanje. Cega? Šta ce se desiti?


U cutanju, u nemicanju, u njihovoj namjeri da ne odu, iako je molitva završena, postalo mi je jasno ovo što nisam htio da znam. Htjeli su da me vide kad sam saznao za nesrecu, zeljeli su da pokazem šta sam u tom casu.


Ni sam ne znam šta sam, i ne znam kakav odgovor da im dam.


Sve je od mene zavisilo.


Mogao sam da ustanem i odem, da pobjegnem od sebe i od njih. I to bi bio odgovor.


Mogao sam da ih zamolim da izadju, da ostanem sam u tišini prazne dzamije. I to bi bio odgovor.


Ali , sve bi tada ostalo u meni. Ništa ne bi doprlo ni do koga. Još pred tvrdjavskom kapijom bojao sam se sutrašnjeg bola i kajanja, mogla bi da me sprzi vatra, uguši tuga, zauvijek onijemi nekazani bijes i zalost. Morao sam da kazem. I zbog ovih što cekaju. Covjek sam, bar sad. I zbog njega, neodbranjenog. Neka mu to bude tuzna bratska dova, vec druga danas, ali prva koju ce ljudi cuti.


Jesam li se bojao? Ne, nisam. Nicega, osim strepnje da li cu dobro izvršiti ono što moram. Osjecao sam cak mirnu spremnost na sve, spremnost što je donosi neminovnost cina, i duboko slaganje s njim, jace od osvete, jace od pravde. Ništa više nisam mogao protiv sebe.


Ustao sam i zapalio sve svijece, prenoseci vatru s jedne na drugu, htio sam da me svi vide, htio sam da ih sve vidim. Da se zapamtimo.


Okrenuo sam se, polako. Niko nece otici, nijedan. Gledali su me, sjedeci na koljenima, uzbudjeni mojim tihim kretanjem, i plamenovima što su gorjeli duz cijelog procelja, oslobadjajuci gusti miris voska.


- Sinovi Ademovi!


Nikad ih nisam tako nazivao.


Nisam znao, ni samo cas ranije, šta cu reci. Sve se dešavalo od sebe. Tuga i uzbudjenje su nalazili glas i rijec.


- Sinovi Ademovi! Necu drzati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom casu, tezi ne pamtim u zivotu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo vaznije ono što cu da kazem, a ne zelim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saucešce u vašim ocima. Nisam vas nazvao bracom, iako ste mi to više nego ikad, vec sinovima Ademovim, pozivajuci se na ono što je u svima nama zajednicko. Ljudi smo, i mislimo isto, narocito kad nam je teško. Cekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oci u oci, tuzni zbog smrti neduzna covjeka, i uznemireni zbog zlocina. I vas se tice taj zlocin, jer znate: ko ubije neduzna covjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braco moja ubijena, a uzasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdrazi.


Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav. Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora, moj zivot i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta. Ali moja zalost pripada meni.


Cuvajte veze rodbinske, naredio je Allah.


Nisam ih sacuvao, sine majke moje. Nisam imao snage da od tebe i od sebe nesrecu otklonim.


Musa rece: Moj Boze! Daj mi pomocnika od bliznjih mojih, Haruna, brata mojega, ojacaj njime snagu moju. Ucini mi brata pomocnikom u poslu mome. Moga brata Haruna više nema, i mogu samo da kazem: Moj Boze, ojacaj njim mrtvim snagu moju.


Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima bozjim, nevidjenim i necjelivanim od svojih najblizih pred veliki put s koga povratka nema.


Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga pouci kako ce zakopati tijelo mrtvog brata. A on rece: - Jao meni, zar ne mogu uciniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvog brata svoga.


Ja, nesrecni Kabil, nesrecniji od vrane crne.


Nisam ga spasao zivog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osim sebe i tebe, Boze moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske zalosti, i da se ne otrujem mrznjom. Ponavljam rijeci, Nuhove: - Rastavi mene i njih, i sudi nam.


Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.


A vas, braco moja, molim, ne zamjerite zbog ovih rijeci, ne zamjerite ako su vas zaboljele i rastuzile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema.


A sada idite kuci i ostavite me sama s mojom nesrecom. Lakše mi je sad, podijelio sam je s vama.


Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeca, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje rijeci, a zalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da ce se umanjiti), udario sam celom u pod, i znajuci, avaj, da je uzaludno, u ocajanju izgovorio rijeci Bakara sureta:


Nas Boze, trazimo oproštenje tvoje.


Veliki naš Boze, ne kazni nas ako
zaboravimo ili pogriješimo.


Veliki naš Boze, ne zaduzi nas teretom
preteškim za nas.


Veliki naš Boze, ne obavezuj nas onim što
podnijeti i izvršiti ne mozemo.


Oprosti nam, smiluj se i osnazi nas.


Mozda je oprostio, mozda se smilovao, osnazio me nije.


U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomocno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakvog znacaja, noc je crna i prijeteca izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istociti se u suzama, ne dici se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tuzni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam i tuzan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili covjek izgubljen u gluhoj samoci svijeta.


A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se culi krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza mozda.


Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao.


Pogasio sam svijece, oduzimajuci im zivot jednoj po jednoj, bez svecanog osjecanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga i bio sam sam.


Ostacu u mraku dugo, bojim se. Sam.


Ali kad sam i poslednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku.


Okrenuo sam se.


Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa zivom svijecom u ruci.


Cekao me, cuteci.

9.

Sve što mozete protiv mene uciniti, ucinite
ne dajte mi ni trenutka predaha


Ruka mi još drhti drzeci kalem, kao da se sad dešava ovo što pišem, kao da nije prošlo više od mjesec dana od onog trenutka kad se moj zivot izmijenio. Ne bih znao tacno reci šta sam sve prezivio, na kakvoj sam se vatri pekao, svojoj i tudjoj, šta sam sve mislio i osjecao kad me sustigla bura, jer je iz ove daljine mnogo štošta ostalo u magli neraspoznavanja, kao u vrucici. Ali da pricam redom, sve što je bivalo sa mnom i oko mene. A ono što se u meni dogadjalo, ispricacu koliko mognem, koliko i sam budem znao.


Sutradan poslije moga govora u dzamiji, uvece, odgovorili su na udarac.


Ništa nisam predosjecao, nicemu se nisam nadao, mada sam mislio da ce oko mene plesti prljave konce.


Toga popodneva Hasan je navratio u tekiju. Cinilo mi se da me od sinoc gleda drukcije, sa uvazavanjem, i sa izvjesnom nevjericom, kao da se cudio, kao da nije ocekivao moju pobunu. Sada kad se desila, pronalazio sam razloge za nju, naknadno, podrzavajuci u sebi osjecanje nepravde i povrijedjenosti. Brat mi je, mislio sam, ako nisam mogao da ga spasem, mogu da ga ozalim. Strepio sam da mi Hasan ne prigovori što nisam nešto drugo ucinio, ranije, dok nije bilo kasno, ali on ništa nije pominjao, kao da je zaboravio. Bio sam mu zahvalan zbog tog zaborava. Više nego u sebe, gledao sam u njega, do njegova mišljenja mi je narocito stalo zato što sve zna: mogao bi me teško povrijediti.


Njegov zacudjeni pogled bio mi je drag i iz drugog razloga. Mozda nikad kao tada nisam osjetio koliko naše raspolozenje, koliko naše odluke zavise od ljudi oko nas. Da su se Hasan i hafiz Muhamed zgranuli, da su osudili moj govor kao nerazmišljenost, i ja bih se uznemirio. Ovako je njihovo saglašavanje skinulo sa mene teret sumnje i znao sam: ucinio sam što je trebalo, ucinio sam što je dobro. Mozda nerazumno, ali potrebno. Hasan se cudi, mislio je da sam kukavac. E pa eto, nisam.


Lijepo je ovo osjecanje ponosa, brani nas od kajanja.


Ono što sam rekao u dzamiji bila je tuga, zaprepaštenost, uzdrzan plac i uzdrzan urlik mozda. Ali sve moje. Tuzan obracun i tuzna odbrana. A kad sam to rekao, odjednom je postalo nešto drugo. Ma od cega da je pocelo, ma šta da je bilo, pretvorilo se u zajednicku tezinu, i osudu. I obavezalo me, jer više nije samo moje, zbog mojih rijeci. Rekao je to i Hasan (pricao je hafiz-Muhamedu, a ja sam slušao, iz kuce) kako odavno nije cuo iskreniju tugu ni tezu optuzbu. Bio je prikovan, kao i drugi, potresnom jednostavnošcu obicnih rijeci i zalošcu covjeka koji place, a kaze. Osjecao sam kako smo svi krivi i svi ojadjeni, rekao je.


Zar je sada trebalo da ja zaboravim sve što se dogodilo i sve što sam kazao? I rijec obavezuje, i ona je cin, obavezuje me pred drugim ali i preda mnom.


A kad sam izašao u bašcu, vec su razgovarali o drugom . Bilo mi je zao što im nisam duze u mislima, ali svejedno, ono što je receno bez mene, vrednije je nego da je receno preda mnom.


- O Hasanovu ocu govorimo - rekao je hafiz Muhamed, kad sam prišao.


Kao da je zelio da ne nametnem drugi razgovor. A ja sam pomislio velikodušno, da svako ima svoju muku, i hvala Bogu što je tako.


Hasan je govorio kao i obicno, vedro, podsmješljivo, lak i površan u svemu, u mišljenju, u osjecanju, u odnosu prema sebi i prema drugima. (Zaboravio sam da je sinoc ostao sa mnom cijelu noc, tuzan.) Otac je cudan - rekao je - ako to uopšte treba reci, jer je svako cudan, osim bezbojnih i bezoblicnih ljudi, koji su opet cudni jer nicega svoga nemaju, to jest, njihovo je baš to što ništa posebno nije njihovo. I osim svakog od nas, naravno, jer se na sebe toliko naviknemo da izgleda cudno sve što je drukcije od našeg, pa bi se moglo reci da je cudno ono što nije naše. I eto, otac je cudan zato što misli da sam ja cudan, a ja opet, i tako dalje, i sve dalje, nikad kraja cudjenu, a mozda bi se baš tome trebalo cuditi. Razlika izmedju njih je u tome što otac smatra da je on, Hasan, ovako unesrecio sebe, a Hasan je uvjeren da se covjek moze unesreciti na mnogo nacina, a najmanje ako cini ono što ga zadovoljava a ne sramoti, i tako ispada da je otac unesrecen zato što mu je sin zadovoljan, a smatrao bi srecom, svojom i porodicnom, kad bi on stvarno bio nesrecan.


- Jesi li ga vidio kako si došao - upitao je hafiz Muhamed, smiješeci se.
- Pokušao sam. Htio sam da mu nabrojim na koliko nacina ljudi mogu postati jadni. I htio sam da ga upitam kome smeta moj zivot. Meni je drag, kao neugledna izgazena cipela. Moze da propušta vodu, moze da bude smiješna, ali ne zulji, na zeliš da je skineš nasred puta, ne znaš ni da je nosiš. Zašto da me zivot zulji i da ga osjecam kao moru?
- Htio si da mu kazeš? A nisi zelio da ga vidiš.
- Kako sam mogao da mu kazem ako ga ne vidim? Prvo sam zelio da ga vidim, jer to dolazi prvo, ali kod njega je bilo prvo što nije zelio da me vidi, i tako sam obadvije svoje zelje vratio nepotrošene.
- Je li ti on to rekao?
- Poslao je svoju rijec u tudjim ustima. Mirisala je na oca, i toliko me raznjezila, da bih rado poljubio usta koja su je donijela, toliko mlada i nevina da nisu ni znala šta nose.
- Treba da opet odeš.
- Zbog djevojke?
- Kako hoceš - smijao se hafiz Muhamed - samo otidji.
- Koliko puta treba da idem? Koliko je puta sin duzan da ode uzalud?
- Još jednom.


Hasan ga je pogledao podozrivo, i upitao:


- Bio si kod oca?
- Bio sam.
- Tako, bio si. A zašto? Hoceš da sastaviš dva tvrdoglava covjeka da ispadne jedno prazno pomirenje?
- Neka ispadne šta hoce. Rekao sam da ceš doci danas. Porazgovaraj s njim. Oca je lako raznjeziti.
- Da, narocito moga.


Sa neprijatnošcu sam se sjetio svoga razgovora s muftijom, licio je pomalo na ovaj, ali ja sam bio primoran, a šta je ovo?


Sa sjetom sam mislio da ce se mozda pomiriti s ocem. I sa trunkom zavisti: zaboravice me. Uzeo sam abdest i pošao u dzamiju.


Bio je oblacan sumrak, dobro se sjecam, pogledao sam u nebo, kao seljak, cinio sam to po prastaroj tudjoj navici što iz mene još nije išcilila, iako mi nije potrebna. A mogao sam da namirišem promjenu vremena danima unaprijed. Tada me prevario oblak, preduhitrio me, bio sam suviše obuzet sobom. A zelio sam ga, taj oblak, i ruzno vrijeme, zato mozda nisam ni vidio da se sprema. Nerazumno sam se nadao da otac ne bi po kiši krenuo na put u kasabu.


Dan je malaksavao, nebo je još crveno na zapadu. Sjecam se, na tom nebesnom crvenilu, što je stajalo iza njih kao podloga, vidio sam cetiri konjanika na pocetku sokaka. Bili su lijepi, kao izvezeni na crvenoj svili, kao prišiveni na jarkoj pozadini neba, cinilo se da cetiri usamljena ratnika stoje na širokom polju, pred bitku, jedva vidljivm pokretima umirujuci konje.


Kad sam pošao prema njima, konji su skocili, podbodeni udarcima koje nisam vidio, i jurnuli izravnati, zatvarajuci uski sokak od jednog zida do drugog.


Išli su na mene!

Nisam bio kukavica, nekad, sad ne znam šta sam, ali u tom polozaju ne bi mi pomogli ni hrabrost ni kukavicluk. Osvrnuo sam se, kapija je daleko, deset koraka od mene a nedostizna. Mahnuo sam konjanicima: zaustavite, zgazicete me! Ali oni su udarali kandzijama po konjskim sapima, pozurujuci ih, sve su blize, zemlja je tutnjala najstrašnijim tutnjem koji sam ikada cuo, a cetvoroglava neman, uzvitlana i krvozedna, primicala se nepojmljivom brzinom. Pokušao sam da bjezim, ili samo pomislio, ali u nogama nije bilo snage, konji su mi dahtali za vratom, duz kicme sam osjecao jezu udarca što tek nije zasjekao, pašcu, pregazice me, stao sam uza zid, i prilijepljen, stanjen, a još uvijek dohvatljiv, vidio nad sobom, cetiri razjapljene konjske njuške, ogromne, crvene, pune krvi i pjene, i cetiri para konjskih nogu što su mahale oko moje glave, i cetiri surova torbeška lica i cetvora otvorena torbeška usta, crvena i okrvavljena kao i konjska, i cetiri kandzije od volovske zile, cetiri zmije što su siktale na mene, oplicuci me po licu, po vratu, po prsima, nisam osjecao bol, nisam vidio krv, oci su uzasnuto gledale u razapetu neman sa bezbroj nogu i bezbroj glava. Ne! - vikalo je nešto bez glasa u meni, strašnije od straha, teze od smrti, ni Boga se nisam sjetio, ni imena njegova, postojao je samo crven, krvav, nepojmljiv uzas.


Onda su otišli, a ja sam ih još vidio pred sobom, ostali su utisnuti na okrvavljenoj cohi neba, i u meni, ispod ocnih kapaka, kao da sam u sunce gledao.


Nisam mogao, nisam smio da se pokrenem, bojao sam se da cu klonuti na kaldrmu, nisam znao kako sam stajao, jer noge nisam osjecao pod sobom.


Tada mi je prišao Mula-Jusuf, odnekle, ne znam s koje strane. Izgledao je uplašen.


- Jesu li te povrijedili?
- Nisu.
- Oh, jesu.
- Svejedno.


Puno, zdravo lice mu je blijedo, zaprepaštenje i zalost su mu u ocima. Je li mu teško zbog mene?


Sreca što je baš on naišao, pred njim cu biti hrabar. Ne znam zašto, ali moram. Pred svakim bih mogao pokazati strah, pred njim ne smijem.


- Hajdemo u tekiju - rekao je tiho, a ja sam se sjetio da još stojim uza zid, bez razloga.
- Zadocnicu u dzamiju.
- Ne mozeš takav u dzamiju. Ja cu te zamijeniti ako hoceš.
- Jesam li krvav?
- Jesi.


Pošao sam prema tekiji.


Prihvatio me pod ruku, da mi pomogne.


- Ne treba - oslobodio sam ruku. - Idi u dzamiju, ljudi cekaju.


Zastao je kao postidjen, i turobno me pogledao.


- Nemoj izlaziti iz tekije dan-dva.
- Ti si vidio sve?
- Vidio sam.
- Zašto su me napali?
- Ne znam.
- Napisacu tuzbu.
- Ostavi to, šejh Ahmede.
- Ne mogu da ostavim. Stidio bih se pred samim sobom.
- Ostavi, zaboravi.


Ne gleda mi u oci, moli, kao da nešto zna.


- Zašto mi to govoriš?


Kaze, ako je strah, ili ne zeleci, ako nešto zna, ili se kajuci što je išta govorio, ako se sjetio da ga se ne tice. Boze, šta smo od njega ucinili.


Zbog njega sam sakrio strah i slabost, zbog njega sam htio da podjem u dzamiju krvav, zbog njega sam rekao da cu napisati tuzbu. Zelio sam da budem uspravan pred ovim mladim covjekom s kojim su me vezivale cudne veze. Pozalio me, prvi put. A mislio sam da me mrzi.


- Idi - rekao sam, gledajuci kako mu se u obraze brzo vratila boja. - Idi sad.


Bilo je prirodnije da me izbezumi strah od nevjerovatnog dogadjaja, ali sam, cudom, bez loma preturio prvi trenutak, i noseci u sebi sve, uspio da ga potisnem nekud u stranu, nekud u dubinu, potiruci ga za ovaj cas. Strašno, govorilo je u meni naivno sjecanje, ali nije uspijevalo da ozivi išta. Bio sam i ponosan što sam sakrio strah, i još me drzalo to lijepo osjecanje hrabrosti, ne narocito sigurno, ali dovoljno da sve odgodim.


Dok su me Mustafa i hafiz Muhamed skidali i prali, zgranuti, prestrašeni, uzalud sam pokušavao da zaustavim drhtanje ruku i nogu, ali sam imao toliko snage da se ne stidim, i ne bojim. Zapretana vatra nekoliko puta kao da je planula da se razgori, onaj strašni tutanj i strepnja su naglo ozivjeli, ali sam uspio da opet sve vratim u ono što je bilo a još ne boli. Prošlo je, govorio sam sebi, ništa se nije desilo što bi trebalo suviše da me uznemiri, neka nije gore, neka se svrši na ovome. I zudno slušao njihove nevezane razgovore, Mustafino raspitivanje šta se to desilo, jer ništa nije mogao da razumije, i hafiz- Muhamedovo zaprepašteno huktanje, smjenjivano nespretnim hrabrenjem, i ljutitim brecanjem na Mustafu, i prijetnjama nekome neodredjenom, nepoznatom, kome je bilo ime oni. To njegovo mucavo negodovanje podrzavalo je u meni nesiguran osjecaj uvrede koja mi je ucinjena, i kad se Mula-Jusuf vratio iz dzamije i stao kraj vrata, cuteci, moja zelja da nešto ucinim postala je cvršca. Iskoristio sam je odmah, uplašen drugom zeljom, da ništa ne ucinim. Napisao sam tuzbu valijskom muli, i dao Jusufu da prepiše.

Kad sam legao, san mi nije htio na oci. Mucila me tuzba, još je bila kod mene, bio sam neodlucan da li da je pošaljem ili iscijepam. Ako je bacim, sve ce se svršiti na ovome. Ali onda ce ozivjeti sve što je skriveno, mogla bi se razbuktati prituljena vatra. Opet cu cuti tutanj od koga srce zamire. Ako pošaljem tuzbu, sacuvacu uvjerenje da mogu da se branim, da mogu da optuzujem. Potrebno mi je to vjerovanje.


Cinilo mi se da nisam zaspao ni jednog trenutka, a probudili su me nimalo pazljivi koraci u sobi, i svjetlo svijece. Nada mnom je stajao covjek pljosnata lica, što mi je donio muselimovu prijetnju. Drugi covjek je drzao svijecu, nepoznat.


- Šta trazite? - upitao sam uplašen, trgnut iz sna, zbunjen njihovom drskošcu.


Nije zurio da odgovori, gledao me podsmješljivo, radoznalo, kao i ono vece, i lukavo prijateljski, kao da samo on i ja znamo neku šalu koja nas zblizava i daje nam priliku da budemo veseli a da ništa ne kazemo. Drugi me osvjetljavao u postelji, kao odalisku.


- Nije me poslušao - rekao je covjek veselo. - A opomenuo sam ga.


Uzeo je svijecu i poceo da razgleda sobu, da zaviruje u knjige. Mislio sam da ce ih nemarno bacati, ali on je sve pazljivo vracao na mjesto.


- Šta traziš? - upitao sam uznemiren, zeljan da saznam. - Ko vas je pustio? Kako se usudjujete da udjete u tekiju!


Glas mi je vrlo tih i vrlo nesiguran.


Pogledao me zacudjeno, ništa ne odgovorivši.


Našao je tuzbu i procitao, mašuci glavom.


- Što ce ti ovo ? - upitao je iznenadjen. I sam odgovorio:
- Tvoja stvar.


I tuzbu stavio u dzep.


A kad sam se opet pobunio i rekao da cu se zaliti muftiji, sazaljivo me pogledao i odmahnuo rukom, kao da mu je dosadno da se objašnjava s naivnim covjekom.


- Tvoja stvar - ponovio je. - Hajde, obuci se.


Ucinilo me se da nisam dobro cuo.


- Jesi li rekao da se obucem?
- Rekao sam. A mozeš i tako, ako hoces. I pozuri, ne pravi neprilike ni meni ni sebi.
- Dobro, poci cu. Ali neko ce ovo platiti.
- Tako je najbolje. A neko uvijek plati.
- Kuda me vodite?
- Ah, kuda te vodimo!
- Šta cu reci dervišima? Kada cu se vratiti?
- Ništa neceš reci. A vraticeš se odmah. Ili nikad.


Nije to gruba šala, vec otvorena rijec o stvarnim mogucnostima.


Hafiz Muhamed je ušao u sobu, unezvijeren. Sve je bijelo na njemu, carape, košulja, lice. Lici na mrtvaca, ustao je iz groba, ne moze da govori. Moglo je da bude rdjav predznak. Ocekujem nešto od njega, a znam da je nerazumno.


- Došli su po mene, da me vode - rekao sam, pokazujuci ljude što su me cekali, neumitni.
- Vraticu se uskoro, nadam se.
- Ko su oni? Ko ste vi?
- Hajde! - pozurivao me covjek. - Ko smo! Kakvih sve budala nema na svijetu! Da i tebe povedemo, pa ceš znati ko smo.
- Povedite! - viknuo je mrtvac neocekivano, zato što je zbunjen. - Sve nas vodite! Svi smo krivi kao i on!
- Budala - zakljucio je policajac razlozno.
- Ne idi preko reda, mozemo doci i po tebe.
- Ko se ponosi nasiljem...


Nije završio to što bi ga mozda upropastilo, na vrijeme ga je sprijecio nagli kašalj, nikad mu nije mogao biti korisniji. Cijepao se, kao da mu je sva krv linula u grlo, to je od uznemirenosti, mislio sam, ne zaleci ga, jer on ostaje ovdje. Gledao sam ga kako se kida i grci, gledao i stajao, sam, usplahiren pred ovim nezeljenim izlaskom u noc. Ali to nisam htio da pokazem.


Prišao sam da mu pomognem. Policajac me zadrzao.


- Jadnik - rekao je mirno, kao grdnju, ili prezir. I pokazao mi rukom da izadjem.


Pred tekijom nas je cekao još jedan covjek.


Išli su pored mene, iza mene. Koracao sam urakljen, zagušen.


Tama je bila, bez mjeseca i bez vedrine, noc bez vidjela i bez zivota, samo psi laju u dvorištima, odgovarajuci dalekom lavezu s brda, blizu neba, ponoc je prošla i duhovi krstare svijetom, neuhvaceni ljudi spavaju, sanjajuci vedre snove, u mraku, i kuce su u mraku, i kasaba, i svijet, ovo je vrijeme obracuna, cas zlih djela, ljudskih glasova nema, ni ljudskih lica, osim ovih sjenki što cuvaju moju. Nicega nema, samo moja uzbudjena vrelina zivi u ovoj mracnoj pustolini.


Ponegdje, nekad, zatreperi plašljiv zizak, zbog bolesnika, zbog djeteta što se probudilo u nevrijeme od moga straha, zbog zlog šušnja, uzasava me pomisao na taj mirni svijet, oturujem ga da ne vidim sebe što gazim kroz mrak prema nepoznatoj sudbini, gazim nekud, nepotrebno, nikud, cini mi se da gazim, gubim osjecaj stvarnosti, kao da nisam na ovome svijetu, kao da nisam budan, to zbog tame, zbog bezoblicnih sjenki, zbog nevjerovanja da sam to ja, da to mogu biti ja. To je neko drugi, poznajem ga, gledam, mozda je zacudjen, mozda se uplašio. Ili sam zalutao, ne znam gdje sam, negdje sam, jednom, u svome zivotu, prolazim putevima koji su mi odredjeni, nikad nisam bio na ovome mjestu i ne mogu da izadjem, ali evo sad, neko ce da upali svjetlo, i da me dozove u sigurno sklonište. Ali niko nije upalio svjetlo, niko me nije zeljenim glasom upucivao na pravac, noc je trajala, i tudji kraj, i nevjerovanje, sve je ruzan san, probudicu se i odahnuti.


Zašto ljudi ne vicu kad ih vode u smrt, zašto se ne oglase, zašto ne traze pomoc. Zašto ne bjeze? Iako nemaju kome da vicu, nemaju kome da se jave, ljudi spavaju, nemaju kud da bjeze, sve su kuce cvrsto zatvorene. Ne govorim radi sebe, ja nisam osudjen na smrt, pustice me, vratice me uskoro, vraticu se sam, poznatim putevima, ne ovim tudjim, strašnim, nikad više necu slušati kako psi laju, beznadno laju, na smrt i pustoš, zatvoricu vrata, zacepicu uši voskom, da ne cujem. Jesu li ih culi svi koje su vodili? Je li im ovo lajanje bilo posljednji ispracaj? Zašto nisu vikali? Zašto nisu bjezali? Ja bih vikao kad bih znao šta me ceka, ja bih bjezao. Svi bi se prozori otvorili, sva bi se vrata raskrilila.


Oh, ne bi, nijedna. Zato niko ne bjezi, znaju. Ili se nadaju. Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mrznja. Pritvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapce ono što covjek zeli, vodi pod noz. Samo je Ishak pobjegao. Vodili su ga one noci, ovako kao mene, ne, bilo ih je više, on je drugo, vazan im je, ja nikome nisam vazan, sigurno nije slušao pse kako laju, nije mislio da sanja i da ce se probuditi, znao je kuda ga vode, i nije imao nade da ce ostati ziv. Nije varao sebe, kao drugi. Odmah je odlucio da bjezi, to mu je bila prva misao, i jedina. Zato je išao krotko, bojao se da se sama ne izvikne, toliko je jaka, i neprestano gledao u mrak, bila je mjesecina, izdajnicka, neprijateljska, ali on je gledao u sjene, u zaklone, trazeci najgušce, i odlucio se odjednom kad mu se ucinilo da su nepazljivi, da se druga prilika nece ponoviti. U jednom casu, samo u jednom kratkom casu, bio sam on, pred skok, pred bijeg, oni su za mnom, uza me, vezani smo cvršce nego prijatelji, nego braca, sad ce se prekinuti veza, nastace medju nama nasilan i bolan raskid, oni bez mene nisu ništa, zaboljece ih razdvajanje, i sve ce se rješavati u neuhvatljivo malim djelicima vremena, necemo ga ni biti svjesni, znacemo samo za skok od trena, i opet, svaki mrak je suviše proziran, svaki korak suviše kratak, svaki zaklon suviše otvoren. Uzalud je. Kuda pobjeci?


Klonuo sam, i ne pokušavši, od same pomisli. Jer se nisam odlucio, jer ne treba da se odlucujem. Ovo nije Ishakovo, ovo je moje, manje od stvarnosti, ili više: nemogucnost koja se nekako dešava.


Iz jednog mraka uvodili su me u drugi, bez oblika i bez mjesta, zato što ništa nisam vidio i što sam bio obuzet sobom, obuzet zamišljanjem u kome sam gubio i ono što sam mogao prepoznati. Mijenjali smo mrak, znao sam po tome što smo se kretali, i što je vrijeme prolazilo, iako to nisam znao dok je prolazilo.


Negdje su se sreli s nekim, nešto su se sašaptavali, neko me opet urakljio, postao sam vrijednost koja ne smije da se izgubi, nisam više znao ko je sa mnom, iako je svejedno, svi su isti, svi su sjenke, svi su zbog mene na ovom nocnom poslu. Oni mogu da se smjenjuju, mene niko ne moze da zamijeni.


Kad sam udario celom o niski dovratak, znao sam da smo stigli. Ja sam stigao, oni ce se vratiti. Zamijenice ih zidovi.


- Dajte mi svjetlo! - viknuo sam u okovana vrata, kad sam ušao, ne vjerujuci da igdje na svijetu postoji toliki mrak.


Bio je to posljednji ostatak navike izvana, posljednja preostala rijec. Niko se nije cuo, ili nije htio da cuje, ili nije mogao da razumije. Mogla je da lici na buncanje.


Koraci su se udaljavali necim što je valjda hodnik. A ovo je valjda zatvor. A ovo sam valjda ja. Ili nisam? Jesam, nazalost. Misao se ne gubi u magli slicnoj snu, niti se izdvajam da bih se posmatrao iz daljine, kao da gledam nekog drugog, svjestan sam, budan, neugodno je jasno u meni, varke nema.


Dugo se nisam odvajao od vrata i ljutog zadaha zardjalog zaljeza, to je prvo mjesto gdje sam stao u mraku, odredjenom za mene, cio trenutak vec poznato, i zato manje opasno. A onda sam pošao uokrug, u istrazivanje, slijep, prepuštajuci se prstima i svuda osjecajuci tešku vlagu neravnog zida, kao da je bunar nada mnom. I poda mnom je vlaga, osjecam je nogama, ruzno se lijepe za nešto ljigavo. Ne našavši ništa, uskoro sam opet došao do vrata i do oporog mirisa zeljeza, cini mi se podnošljiviji od zadaha vlage.

Omedjena praznina, zazidana pustoš, tu necu mnogo vidjeti, ne znam da li mi je potrebno i ono što znam od ranije. Ni oci mi nisu od koristi, ni ruke, ni noge, ni iskustvo, ni razum, mogao sam mirno da se vratim u stanje hafiz- Muhamedovih prvih zivih bica.


Koliko truda u zivotu, za ova dva koraka vlage, i za potpuno nevidjelo!


Malen je ovaj moj novi stan, ali bih se mogao pruziti kad bih imao gdje. Obilazeci grob, naišao sam na kamen uza zid, i stajao pored njega, ne pristajuci da sjednem. Još sam mogao da odlucujem. Kao da sam cekao da se otvore vrata i neko da me pusti: hajde, izlazi! Mozda su se svi ovako teško spuštali u vlagu i blato, nadali se necemu, cekali, i odustajali od cekanja kad bi izgubili nadu. Ne traje to dugo. Ubrzo sam i ja sjeo, na kamen, to je prelaz, nastojeci da se ne naslonim na zid, a onda sam se i naslonio, osjecajuci kako vlaga polako prodire u mene. Moglo je da pocne tiho razlaganje na vodu i ništa, drugog posla nemam.


Ne znam da li su me ranjava mjesta boljela i do tada, a ja nisam bio svjestan, ili su se pritajila pred onim što je presudnije. Sad su se javila, jer je došlo vrijeme da zabole, ili se tijelo pobunilo protiv zaboravljanja i podsjetilo me na sebe. Nesvjesno sam prihvatio tu iznenadnu pomoc, i prstima poceo da gnjecim rane, razastiruci bol, rasporedjujuci ga, da nije na jednom mjestu, zatiskivao sam otvore da krv ne potece, osjecao sam je ljepljivu na ruci. Sinoc u tekiji su ih prali kamilicom i cistim ham-pamukom, a ja u rastrgnuto tkivo utiskujem svu prljavštinu nakupljenu po zidu, i svejedno mi je, ne mislim šta ce biti, mislim šta je sad, bol je jak, zazario se u tami, njime postojim, tijelo moje me vraca u stvarni zivot. Bio mi je potreban taj bol, dio je mene zivog, shvatljiv, slican onome na zemlji, odbrana od mraka i uzaludnog trazenja ma kakvog odgovora, prepreka da se ne sjetim brata, mogao bi se javiti na crnoj stijeni moga groba, s pitanjem na koje nemam odgovora.


Zaspao sam drzeci dlan na rani, kao da sam je cuvao da ne nestane, sjedeci na kamenu uz vlazni zid, i našao je opet vrelu pod dlanom, kao u gnijezdu. Zivjela je, boljela je. - Kako si spavala? - htio sam da je upitam. Nisam bio sam.


Obradovao sam se kad sam primjetio mali otvor na zidu pod svodom, otkrilo mi ga jutro, i mada je danje svjetlo ostalo zelja i slutnja, moj mrak nije više bio tako potpun. Svanulo je na onome svijetu, i od toga je svanulo i meni, iako je noc trajala. Zurio sam u tu sivotamnu mrlju, nad sobom, ohrabren, kao da sam gledao najljepše ruzicasto svanuce na širokim bregovima moga djetinjstva. Svitanje, svjetlo, dan, makar samo kao nagovještaj, ali postoji, nije svega nestalo. A kad sam skinuo pogled sa tog jadnog vidjela, bio sam oslijepljen, i mrak u mome podzemlju opet je neproziran.


Tek kad sam se navikao, vidio sam da je ovo vjecita noc u kojoj su oci ipak potrebne. Obazirao sam se oko sebe, ali sam prepoznao samo ono što su moji prsti vec vidjeli.


Cetvrtasti otvor na vratima raskrilio se s cijukom, nije ušlo ni svjetlo ni vazduh. Neko je virio iz tog drugog mraka. Prišao sam otvoru, gledali smo se na malom rastojanju. Lice mu je bradato, bez crta. Nicega nema, ni ociju ni usta.


- Šta hoces? Upitao sam, bojeci se da nece moci odgovoriti. - Ko si ti?
- Dzemal.
- Gdje su me doveli? Šta je ovo?
- Jelo dijelimo jednom. Samo. Ujutro.


Glas mu je promukao, taman.


- Je li neko pitao za mene?
- Hoceš li da jedeš?


Sve mi je izgledalo prljavo, ljigavo, trulo, bilo mi je mucno i od same pomisli na jelo.


- Necu da jedem.
- Tako svi. Prvi dan. A onda traze. Ne zovi me poslije.
- Je li me ko trazio?
- Nije. Niko.
- Trazice me prijatelji. Dodji da mi kazeš.
- Ko si ti? Kako ti je ime?
- Derviš, šejh tekije. Ahmed Nurudin.


Zatvorio je vratanca, i opet otvorio.


Znaš li dovu? Ili zapis? Od kostobolje?


- Ne znam.
- Šteta. Uništi me.
- Vlazno je ovdje. Svi cemo oboljeti.
- Lako je vama. Vas puste. Ili ubiju. A ja vjecito. Ovako.
- Imaš li kakvu dasku, ili ponjavu. Ne mogu da legnem.
- Naviknuceš. Nemam.


Derviš Ahmed Nurudin, svjetlo vjere, šejh tekije. Zaboravio sam na njega, cijelu noc nisam imao zvanja ni imena. Podsjetio sam se, ozivio ga pred ovim covjekom. Ahmed Nurudin, vaiz i ucenjak, krov i temelj tekije, slava kasabe, gospodar svijeta. Sad trazi dasku i ponjavu od slijepog miša Dzemala, da ne legne u blato, i ceka da ga zadave i mrtva spuste u to blato u koje nece da legne ziv.


Bolje je bez imena, s ranama i bolovima, sa zaboravom, s ranama i nadom u jutro, a to mrtvo jutro bez svanuca probudilo je Ahmeda Nurudina, ugušilo nadu, otisnulo rane i bol tijela u nepostojanje. Opet su postale nevazne pred tezom i opasnijom prijetnjom što se dizala iz mene, da me poruši..


Cuvao sam se bezumlja, sve ostalo moglo je da bude. Više se ne bi moglo zaustaviti ako se digne, sprzilo bi, uništilo sve u meni, pustoš bi ostala, groznija od smrti. A osjecao sam kako se migolji, pokrece, moja misao ne moze da se uhvati nizašto, zaprepašteno se osvrcem, trazim, bilo je, do juce, do malocas, gdje je, trazim, uzalud, nigdje oslonca, snizao sam se u blato, svejedno, uzalud je, šejh Nurudine.


Ali talas što se digao, zastao je, nije rastao. Cekao sam zacudjen: tišina.


Ustao sam, polako, drzeci se rukama za zidove, oslanjajuci se dlanovima o sluzave izbocine, zelio sam da stojim. Još se nadam, trazice me, doci ce, dan je tek poceo, trenutak slabosti nece me ubiti, i dobro je što ga se stidim.


I cekao sam, cekao, u hodu dugih casova odrzavao vatru nadanja, tješio se bolom i vrelim ranama, osluškivao korake i ocekivao da se otvore vrata, da mi dodje samo glas, i noc je pala, znao sam po tome što mi oci nisu bile potrebne, spavao sam u smrdljivom mulju, premoren, budio se bez zelje da sjednem na kamen, i jeo ujutro Dzemalovu hranu, i opet cekao, dani su prolazili, nailazila su jedno za drugim mrka svanuca, i nisam više znao da li sam cekao.

Tada sam, oslabljen, u polusnu od zamora cekanja, ispijen vlagom što su je usisavale moje kosti, u vrucici što me zgrijavala i odvodila na cas iz groba, tada sam, kazem, razgovarao sa bratom Harunom.


Sad smo jednaki, brate Harune, govorio sam mu nepomicnom, cutljivom. Vidio sam mu samo oci, daleke, stroge, izgubljene u mraku, pratio sam ih i smještao prema sebi ili išao za njima. Sad smo jednaki, nesrecni obojica; ako sam bio kriv, sad krivice nema, znam kako si bio sam, i kako si cekao da ti se neko javi, stajao si na vratima, osluškivao glasove, korake, rijeci, mislio da se tebe ticu, uvijek nanovo. Ostali smo usamljeni, i ja i ti, niko nije došao, niko nije upitao za mene, niko se nije sjetio, prazna je ostala moja staza, bez traga i bez uspomene, volio bih bar da to nisam vidio. Ti si cekao mene, ja sam cekao Hasana, nismo docekali, nikad niko ne doceka, svako uvijek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrecni smo, ljudi smo, brate Harune.


Kunem se vremenom, koje je pocetak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.


- Je li neko dolazio? - pitao sam Dzemala po navici, ne nadajuci se više.
- Nije. Niko.


Htio sam da se nadam, ne moze se zivjeti bez cekanja, ali nisam imao snage. Napustio sam strazarsko mjesto pored vrata, sjedio gdje bilo, tih, porazen, sve tiši. Gubio sam osjecaj zivljenja, nestajala je granica izmedju jave i sna, zaista se dešavalo ono što sanjam, hodao sam slobodno stazama mladosti i djetinjstva, nikad sokacima ove kasabe, kao da bi me i iz sna mogli odvesti u zator, zivio s ljudima s kojima sam se davno susretao, i bilo je lijepo jer nije bilo budjenja, nisam znao za njega. I Dzemal je bio san, i mrak oko mene, i mokri zidovi, pa i kad sam dolazio sebi, nisam trpio suviše. I za trpljenje treba imati snage.


Postalo mi je jasno kako covjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje zivi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeca, i zna, bogato zivotno kolanje presušuje, i ostaje tanki koncic nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznacajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.


A kad je jednom, u tom venjenju bez vremena, jer se kidalo ne uspostavljajuci se kao trajanje, Dzemal rekao nešto kroz otvor na vratima, nisam odmah shvatio šta kaze, ali sam znao da je znacajno. Probudio sam se i razumio: prijatelji su mi donijeli darove.


- Koji prijatelji?
- Ne znam. Dvojica. Uzmi.


Znao sam, nije trebalo ni da pitam, znao sam i da ce doci. Znao sam odavno, cekanje je bilo dugo, ali sam znao.


Grebao sam prstima uz vrata, da se dignem. Nisam tu sjedio slucajno.


- Dvojica?
- Dvojica. Predali strazaru.
- Šta su rekli?
- Ne znam.
- Kazi da pita ko su.


Htio sam da cujem poznata imena. Hasan i Harun. Ne. Hasan i Ishak.


Uzeo sam hranu i hurme, i trešnje, bile su zelene bobe kada sam ovamo ušao, bile su ruzicasti cvijet, zelio sam da me protoci njihova bezbojna krv i da bez bola cvjetam svakog proljeca, kao i one, bilo je to jednom, davno, u zivotu još lijepom. Mozda mi se cinio tezak tada, ali kad mislim o njemu sa ovoga mjesta, zelio bih da se vrati.


Plašio sam se da mi zavezljaj ne ispadne, ruke su mi šuplje, ruke su mi radosne, ruke su mi lude i nemocne, pritisnule su cvrsto na prsa ovaj dokaz da nisam mrtav. Znao sam da ce doci, znao sam! Priklanjao sam glavu i udisao svjezi dah ranog ljeta, zedno, zeljno, još, jos, memla ce se uskoro uvuci u ovaj prozracni crveni miris trešanja, ublacenim prstima dodirivao im njeznu djeciju kozicu, za tren, za sat ce se smezurati, ostariti. Svejedno, svejedno. To je znak, to je poruka s onog svijeta. Nisam sam, ima nade. Suze mi nisu potekle dok sam mislio da je kraj blizu, a sad su navirale neprestano iz ozivjelog izvora ociju, sigurno ostavljajuci trag na blatnoj oblozi lica. Neka teku, digao sam se iz mrtvih. Bio je dovoljan i najmanji znak da nisam zaboravljen, i izgubljena snaga se vratila. Tijelo mi je slabo, ali to nije vazno, zgrijala me toplina negdje unutra, i nisam mislio na smrt, i nije mi više bilo svejedno. Došlo je u posljednji cas, da me zadrzi na strmini kojom sam klizio, da zadrzi umiranje. A pocelo je, zaista. (Uvjerio sam se, i ne samo ovaj put, da duša cesto moze da odrzi tijelo, a tijelo dušu nikad: ona posrce i gubi se sama.)


Opet sam cekao.


Govorio sam: sjetili su se, Harune.


I mislio na Hasana. i mislio na Ishaka.


Dici ce bunu, i osloboditi me.


Provuci ce se kroz tajne prolaze, i prokrasti me.


Pretvorice se u vazduh, u ptice, u duhove, postace nevidljivi, doci ce.


Cudo ce se desiti, ali ce doci.


Potres ce razrušiti ove stare zidine, a oni ce cekati da me izvedu iz ruševina.


Hasan i Ishak otvorice prvi ova vrata, ma ko došao, ma šta se desilo.


Nijedne obicne misli nije u meni bilo, sve su izvan reda i obicnih tokova. Osluškivao sam huku svoga oslobadjanja kao radost, cekao tutnjavu kao odmazdu zbog one što sam je sa strahom gušio u sebi, cim bi se javila samo kao slutnja. Obicnog završetka nije bivalo u tom cekanju. Mozda zbog groba u koji sam zatvoren, i blizine smrti što me zapahnula, mozda zbog dubokih hodnika i tvrdih kapija što se ne otvaraju na rijec i molbu, mozda zbog strahote što mi se desila i što se mogla poništiti drugom strahotom, tezom. Cekao sam neki sudnji dan i bio siguran da ce doci. Najavili su mi ga njih dvojica.


Sutradan sam opet dobio darove, vrijeme se opet vezalo, i opet su bila dvojica, bez imena, a ja sam znao ko su, i cekao potres.


- Kad bi bio potres, ili pozar, ili buna? - pitao sam Dzemala, cudeci se što ne razumije. Ili razumije. Pitao je i on mene:
- Ti si derviš. Znaš li ono: "Kad dodje veliki dogadjaj"?


Zar mislimo isto?


- Znam.
- Dodji. Ovamo. Govori.
- Necu.
- Šteta. Nisi dobar covjek.
- Šta ce ti to?
- Volim. Da slušam.
- Odakle znaš?
- Od zatvorenika. Prije tebe. Dobar covjek.
- To je iz Kur'ana. Sure Vakia.
- Moze biti.
- "Kada se zbude veliki dogadjaj"...
- Tiše. Hodi ovamo.
- "Kada se zbude veliki dogadjaj, nekog ce uzvisiti, nekog uniziti. Kada se zemlja zestoko potrese, bice vas tri vrste".


U sivom mraku, naslonjen bradom na oštru ivicu gvozdenog okvira, nazirao sam njegovo bezoblicno lice u cetvrtastom okviru, sasvim blizu mojih ociju. Zacudjeno je slušao ono što sam govorio, sa zanimanjem koje nisam mogao razumjeti.


- Nije to.
- Mozda je "Pauk"?
- Ne znam. Svejedno. Kakve tri vrste?
- "Jedno su srecni sadrugovi, jednaki u sreci. Oni su bili predvodnici, i stali su ispred svih ljidi. Allahu su se priblizili, i zive u rajskim vrtovima blazenstva. Ovo je skupina prvih, a malo ce ih doci docnije. Oni su na prestoljima zlatom izvezenim, ugodno zavaljeni jedni prema drugima. Sluze ih djecaci, cije se godine nikad ne mijenjaju, obilaze ih s vrcevima, ibricima i cašama, napunjenim cistim picem što iz jednog izvora tece. Od tog pica nece ih zaboljeti glava, niti ce im tijelo oslabiti. I uzimace voce koje im se svidi, i meso pticje, kakvo zele. Obilazice oko njih divne djevojke, sa krupnim ocima, lijepe kao biser što se u školjci cuva. Ovo je nagrada za zasluge njihove. Nece slušati prazne rijeci, ni govora griješnog. Samo ce se cuti rijeci: mir! mir!"


"I drugovi s desne strane su drugovi u sreci. Sjede ispod plodnog drveta lotosova što nema bodljika, i pod bananama što im plodovi vise u grozdovima, i u hladu što se široko razastro pored vode što bistra tece, i u obilju voca što ga nikad ne nestaje, niti se zabranjuje, odmaraju se na visokim lezajima."


- Lijepo. I njima.


Šapat mu je zadivljen, pun zavisti.


- "A kako je teško jadnicima koje je zadesila nesreca! Njihovo mjesto je u uzarenom ognju i kljucaloj vodi u magli tmastog i crnog dima, koji nije ugodan ni lijep. - Ješcete gorke plodove drveta zekkum, i picete kljucalu vodu. Picete kao prezednjele deve. Mi smo odredili da medju vama caruje smrt, a naša moc je velika, i bice tako".
- A zašto? Jesu li krivi?
- To Bog zna, Dzemale.
- Ima li još?
- "Reci ce nesrecni izabranima: "Cekajte da malo uzmemo od svjetla vašega!" odgovorice im se: "Vratite se, i trazite sebi svjetlo". Onda ce se izmedju njih podici zid, unutra ce biti milost, izvan zida patnja. Vikace oni izvana: "Zar nismo bili s vama?"
- Oh, Boze milosni. Opet. Bez svjetla.


Cutao je zatim dugo, uzbudjeni mozak mu se mucio. Disanje mu je teško.