Peto poglavlje


Oko pola jedanaest zazvoni napuklo zvono na malenoj crkvi pa se ljudi doskora počeše okupljati za jutarnju propovijed. Učenici nedjeljne škole razmjestiše se po crkvi i zauzeše mjesto uz roditelje da tako budu pod njihovim nadzorom. Stiže i tetka Polly pa Tom, Sid i Mary sjedoše uz nju, pri čemu Toma smjestiše tik do središnjeg prolaza eda bi sjedio što dalje od otvorena prozora i zavodljivih ljetnih prizora koji su se vani pružali. Gomila je nadirala kroz crkvene prolaze: postariji siromašni poštar koji je vidio i bolje dane; gradonačelnik i njegova žena – jer je to mjesto, pored ostalih nepotrebnih stvari, imalo i gradonačelnika, pa mirovni sudac, udovica Douglas, lijepa i pristala četrdesetogodišnjakinja, plemenita, dobrodušna i imućna osoba čija je kuća na brijegu bila jedina raskošna zgrada u mjestu, a usto najgostoljubivija i najdarežljivija prilikom raznih svetkovina kojima se ponosio St. Petersburg, za njom pogureni i poštovani major Ward sa suprugom, zatim dođe i odvjetnik Riverson, novi uglednik pristigao izdaleka, iza njega seoska ljepotica praćena mnoštvom mladih osvajača odjevenih u lanena odijela i iskićenih vrpcama, nakon toga cijelo društvo mladih trgovačkih pomoćnika iz mjesta – oni su prije toga bili stajali u predvorju grickajući drške na svojim štapovima, kako kakav kružni zid sastavljen od obožavatelja uljem namazane kose i s glupavim osmijehom na licu, sve dok i posljednja djevojka nije prošla između njih kao kroz šibe, a na kraju pristiže i uzorni dječak Willie Mufferson koji je sa svojom majkom postupao tako brižljivo kao da je ona od brušena stakla. Uvijek je pratio majku u crkvu i bio dika svih ozbiljnih starijih gospođa. Svi su ga dječaci pak mrzili zbog tolike uzornosti, kao i zbog toga što su im ga stalno »isticali kao primjer«. Bijela maramica mu je, kao i obično nedjeljom, visjela iz džepa – tobože slučajno. Tom nije imao maramice pa je dječake koji su je nosili smatrao umišljenima.
Kada su se svi župljani našli na okupu, zvono još jednom zazvoni opominjući spore i okašnjele, a onda se na crkvu spusti svečana tišina prekidana samo hihotom i šaptom crkvenog zbora na galeriji. Zbor je uvijek hihotao i šaptao za vrijeme cijeloga bogoslužja. Nekoć je postojao i neki crkveni zbor koji je bio pristojno odgojen, ali sam sada zaboravio gdje je to bilo. Zbilo se to prije mnogo, mnogo godina i jedva da se ičega o njemu sjećam, ali mislim da je to bilo u nekoj stranoj zemlji.
Svećenik najavi pjesmu i pročita je s užitkom na onaj poseban način kojemu su se u ovom kraju silno divili. Glas bi mu isprva bio srednje visine, a potom bi se postupno dizao, sve dok ne bi stigao do određene točke, tu bi snažan naglasak istaknuo najvišu riječ, a onda bi se svećenikov glas strmoglavio kao s kakve skakaonice:
Na nebo zar ću dospjeti na cvjetnom
ležaju
dok ostali će broditi po moru
krvavu?
Cijenili su ga kao odlična čitača. Na crkvenim »domjencima« uvijek su ga pozivali da čita pjesme, a kada bi završio, gospođe su podizale ruke i bespomoćno ih spuštale u krilo, »prevrtale« očima i tresle glavom, baš kao da kažu: »Riječima se to ne može izraziti, to je prelijepo, prelijepo za ovaj smrtni svijet.«
Pošto nakon toga i otpjevaše pjesmu, velečasni gospodin Sprague pretvori se u oglasnu ploču pa stade čitati »obavijesti« o sastancima, društvima i drugim stvarima, sve dok se nije učinilo da će se popis otegnuti do sudnjega dana – čudan običaj koji se još uvijek čuva u Americi, čak i u velikim gradovima, pa i u današnje doba koje obiluje dnevnim i ostalim listovima. Često se to teže riješiti kakva vjekovnoga običaja, što za nj ima manje opravdanja.
Zatim svećenik otpoče s molitvom. Bila je to lijepa, velikodušna molitva koja je zalazila u razne pojedinosti: molio je za crkvu i sitnu dječicu crkvenu, za druge crkve u selu, za selo samo, za pokrajinu, za državu, za državne službenike, za Sjedinjene Države, za crkve u Sjedinjenim Državama, za Kongres, za Predsjednika, za vladine službenike, za jadne mornare što ih oluje bacaju amo-tamo po raznim morima, za milijune potlačenih koji stenju pod čizmom evropskih kraljeva i istočnjačkih vlastodržaca, za one do kojih su doprle svjetlost i radosna vijest, a oni nemaju očiju da vide ni ušiju da čuju, za neznabošce na dalekim otocima usred mora, a završavala je smjernom molbom da svećenikove riječi naiđu na milost i blagonaklonost i budu poput sjemena koje će, padne li na plodno tlo, s vremenom donijeti bogatu žetvu dobra. Amen.
Začu se šuštanje haljina i župljani, koji su do tada, stajali, posjedaše. Dječak čiju priču iznosi ova knjiga, nije uživao u molitvi, već ju je samo podnosio – a možda čak ni to. Vrpoljio se cijelo vrijeme, a pojedinosti je molitve bilježio na rovaš, i to nesvjesno, jer nije slušao, nego je već odavno poznavao to područje i uobičajeni put kojim ga je svećenik prelazio – pa ako bi negdje u sadržaju iskrsnula ma i najmanja novost, njegovo bi uho to otkrilo i sve bi se u njemu pobunilo: smatrao je ove dodatke nepoštenima i huljskima. Usred molitve na naslon se klupe pred njim spustila muha i mučila mu dušu mirno trljajući prednje nožice, dok je srednjim nogama obuhvatila glavu i tako je odlučno čistila da se činilo kako će joj se ona otkinuti od trupa, a pogledu se ukazivao vrat tanak poput končića. Stražnjim je nogama strugala krila i priljubljivala ih trupu kao da su repovi na fraku, cijelo se vrijeme tako mirno dotjerujući kao da zna kako joj ne prijeti nikakva opasnost. A doista je i bilo tako, jer koliko god da su Toma ruke svrbjele od želje da je zgrabi, ipak se na to nije usuđivao: vjerovao je da bi mu duša smjesta bila osuđena na propast kada bi tako nešto napravio za vrijeme molitve. No, kod završne rečenice šaka mu se počela skupljati i pomicati prema naprijed pa u istome času kada bi izgovoren »amen«, muha postade ratnim zarobljenikom. Tetka opazi čime se on bavi i natjera ga da pusti muhu.
Svećenik je bio najavio predmet propovijedi pa sada stade jednolično razglabati o nekome tako dosadnom sadržaju da mnoge glave malo-pomalo klonuše – koliko god da se propovijed bavila vječnom vatrom i sumporom, a broj onih koji su predodređeni da se spase u njoj bio sveden na tako malu družbu da ih gotovo nije imalo smisla ni spašavati. Tom je brojao stranice propovijedi: uvijek je poslije crkve znao koliko je u propovijedi bilo stranica, ali je rijetko znao nešto više o propovijedi samoj. Ovaj je put, međutim, načas pokazao pravo zanimanje. Svećenik im je predočavao veličanstvenu i dirljivu sliku o skupu svih bića na svijetu o prijelazu iz jednoga tisućljeća u drugo, kada će lav i janje zajedno ležati, a djetešce će ih voditi. Dječak nije shvaćao zanos, pouku i smisao toga velebnog prizora: mislio je samo o slavi koju će taj glavni lik uživati kod naroda što u nj upiru oči pa mu se na tu pomisao ozarilo lice i poželio je u sebi da on bude to dijete – pod uvjetom da lav bude pitom.
Tada priča opet postade dosadna i Tomove se muke nastaviše. Zatim se sjeti blaga koje je imao u džepu pa ga izvadi. Bio je to krupan crni kukac s velikim čeljustima – zvao ga je »jelenak« i držao ga u kutiji za naboje. Kukac ga za početak uštipnu za prst, na što ga Tom posve prirodno kvrcnu te kukac koprcajući se pade na leđa u prolaz između klupa, a ozlijeđeni prst završi u dječakovim ustima. Kukac je ležao bespomoćno mašući nožicama, nesposoban da se okrene. Tom ga je promatrao i žudio za njim, ali mu je kukac bio izvan dosega. I drugi ljudi koje propovijed nije zanimala nađoše olakšanje u tome da promatraju kukca. Malo potom onamo lijeno doskita nekakav pudl, žalostan, trom zbog ljetne vrućine i tišine, umoran od zarobljeništva i željan promjene. Spazi kukca pa mu se spušteni rep podiže i razmaha. Pseto je razgledavalo plijen, obilazilo ga, njušilo sa sigurne udaljenosti, a zatim ga ponovno obiđe; ohrabri se i uze ga njuškati iz veće blizine. Iza toga podiže labrnju i pokuša ga oprezno zgrabiti, no za mrvu promaši i pokuša još jedanput, pa onda još jednom. Sada je već počeo uživati u razonodi: legao je na trbuh s kukcem među šapama i nastavio pokuse. Naposljetku se umori te postade ravnodušan i rastresen. Glava mu zakimala, a podbradak se malo-pomalo spusti i dotače neprijatelja koji ga odmah zgrabi. Pudl oštro zacvili, strese glavom, a kukac odleti nekoliko jardi i opet pade na leđa. U najbližim gledaocima zatitra neko blago unutrašnje veselje, nekoliko se lica sakri iza lepeza i maramica, a Tom je bio sav blažen. Pas je izgledao glupo, a vjerojatno se tako i osjećao, ali ga je isto tako u srcu peklo poniženje i žudio je za osvetom. Zato priđe kukcu i opet oprezno krenu u napad: skakao je na njega sa svake točke u krugu, dočekujući se na prednje šape tek koji palac od toga stvora, čak je iz bližega za njim posezao zubima i tresao glavom tako da su mu uši lamatale ovamo-onamo. No, nakon nekog se vremena umori; pokuša se zabaviti muhom, ali u tome ne nađe razonode. Vukući njušku po podu pratio je nekog mrava, ali mu je i to brzo dosadilo pa je zijevnuo, uzdahnuo, posve zaboravio na kukca i – sjeo na njega! Začu se bjesomučan i bolan cvilež, a onda pudl poletje niz prolaz između klupa. Cvilež se nije smirivao, a nije ni pas: projuri poprijeko kroz crkvu ravno ispred oltara, sunu uz drugi prolaz, prijeđe ispred vrata na drugu stranu, potkraj trkališne staze zavijanje mu postade glasnije jer mu je i bol rastao s kretanjem, pa se psić ubrzo pretvori u vunenu repaticu koja se gibala po svojoj putanji, sjajna i brza poput svjetlosti. Mahniti mučenik napokon skrenu sa staze i skoči u krilo svojem vlasniku. Vlasnik ga pak izbaci kroz prozor pa bolni lavež brzo oslabi i zamrije u daljini.
Do tada su već svi u crkvi bili crveni u licu i gušili se od suspregnuta smijeha, a propovijed je bila zapela na mrtvoj točki. Ubrzo se nastavila, ali neuvjerljivo i pentavo, jer se svaka mogućnost primanja dubljih utisaka bila okončala, a čak je i najozbiljnije osjećaje neprestano dočekivala prigušena provala bezbožnog veselja, u zaklonu iza nekoga udaljenog naslona klupe, kao da je jadni pop rekao neku rijetko šaljivu stvar. Svi župljani iskreno odahnuše kada prođe ovo teško iskušenje i bi podijeljen blagoslov.
Tom Sawyer krenu kući prilično radostan, razmišljajući o tome kako se u službi Božjoj može naći i nekog zadovoljstva kada se u nju unese malo raznovrsnosti. Samo mu je jedna pomisao kvarila dobro raspoloženje: nije imao ništa protiv što se pas igrao s njegovim »jelenkom«, ali je mislio kako od njega nije bilo u redu da mu ga i odnese.

Šesto poglavlje


U ponedjeljak se ujutro Tom Sawyer jadno osjećao. Uvijek se tako osjećao ponedjeljkom ujutro jer je ponedjeljak bio početak novoga tjedna ispunjenog dugotrajnom školskom patnjom. Taj mu je dan obično počinjao željom da krajem tjedna uopće ne bude blagdana jer mu se zbog blagdana povratak u ropstvo i okove činio još mnogo mrskijim.
Tom je ležao razmišljajući. Odjednom mu pade na pamet kako bi bilo zgodno da se razboli: onda će ostati kod kuće i neće ići u školu. Nazre u tome nejasnu mogućnost pa preispita stanje svojega tijela. Ne nađe nikakve boljetice te se ponovno dade u istraživanje. Ovaj mu se put učini da naslućuje neke grčeve u trbuhu pa ih s velikom nadom stade prizivati, ali oni brzo popustiše i domalo nestadoše. Razmišljao je dalje. Najednom nešto otkri. Klimao mu se jedan od dva gornja prednja zuba. Bila je to prava sreća; već je »za početak«, kako je to nazivao, htio početi jaukati, kadli mu pade na um da će mu tetka, istupi li s takvim dokazom pred nju kao pred kakav sud, izvaditi zub, a to će ga boljeti. Zato odluči da će za sada zub ostaviti u rezervi te nastavi s potragom. Neko vrijeme ništa ne nađe, a onda se sjeti da je liječnik pričao o nekoj boljci koja je nekoga njegova bolesnika na dva-tri tjedna spremila u postelju, a gotovo je zbog nje ostao i bez jednoga prsta na ruci. Dječak stoga ispod plahte hitro izvuče svoj ranjeni nožni prst i uze ga razgledavati. No, nije poznavao točne znakove spomenute bolesti. Učini mu se ipak vrijednim pokušati pa poče svojski stenjati.
Sid je, međutim, spavao kao top.
Tom glasnije zastenja umišljajući da ga prst već počinje boljeti.
Na Sida ni to nije djelovalo.
Do toga se vremena Tom već bio zadihao od napora. Malo se odmori, a onda skupi svu snagu i nekoliko puta zaredom upravo predivno zastenja.
Sid je i dalje hrkao.
Toma ovo ozlojedi. Reče: »Side! Side!« i prodrma ga. Ovaj se postupak pokaza uspješnim, pa Tom opet poče jaukati. Sid zijevnu, protegnu se, osloni se na lakat glasno puhnuvši kroz nos i zapilji se u Toma. Tom je i dalje stenjao. Sid reče:
»Tome! Hej, Tome!« (Odgovora nije bilo.) »Čuj, Tome! Tome! Tome, što ti je?« Prodrma ga i uznemireno mu se zagleda u lice.
Tom prostenja:
»Joj, nemoj, Side. Ne tresi me tako.«
»Zašto, što ti je, Tome? Moram pozvati teticu.«
»Ne, ne treba. Sad će to proći… možda. Nemoj nikoga zvati.«
»Ali moram! Nemoj tako stenjati, Tome, to je užasno. Koliko dugo ti je zlo?«
»Satima. Jao! Oh, ne drmaj me tako, Side, ubit ćeš me.«
»Tome, zašto me nisi ranije probudio? O, Tome, nemoj! Koža mi se ježi kad te čujem. Tome, što ti je sad?«
»Side, sve ti opraštam. (Jauk.) Sve što si mi ikad učinio. Kad mene više ne bude….«
»Oh, Tome, pa valjda ne umireš? Nemoj, Tome, oh, nemoj. Možda…«
»Opraštam svima, Side. (Jauk.) Reci im to, Side. I Side, moj prozorski okvir i moju mačku s jednim okom daj onoj novoj djevojčici koja je došla u naše mjesto. I reci joj…«
No, Sid je već bio zgrabio odjeću i odjurio. Toma je sada već uistinu boljelo jer mu je mašta tako krasno radila da mu je stenjanje zvučalo baš kao pravo.
Sid je sletio niz stepenice i viknuo:
»Jao, tetko Polly, dođi! Tom umire!«
»Umire?«
»Da. Požuri, brzo dođi!«
»Gluposti! Ne vjerujem.«
No, ipak potrča gore, a Sid i Mary za njom. Lice joj je bilo problijedjelo, a usne joj drhtale. Stigavši do Tomove postelje, izusti bez daha:
»Tome, Tome, što je to s tobom?«
»Oh, tetice, ja…«
»Što ti je, što ti je, dijete moje?«
»Oh, tetice, obamro mi je onaj ranjeni prst na nozi!«
Stara gospođa klonu na stolicu: malo se smijala, pa malo plakala, a onda se stade smijati i plakati u isti mah. Oporavivši se od toga, reče:
»Tome, kako si me uplašio! A sada prestani s tim budalaštinama i izvlači se iz tog kreveta!«
Stenjanje prestade, a iz prsta iščeznu sav bol. Dječak se malo postidje pa reče:
»Tetko Polly, činilo mi se da je obamro, a tako me boljelo da sam posve zaboravio na zub.«
»Na zub! A što ti je sa zubom?«
»Klima mi se i nevjerojatno grozno me boli.«
»Dobro, dobro, samo nemoj opet početi sa stenjanjem. Otvori usta. Tako – zub ti se zbilja klima, ali od toga nećeš umrijeti. Mary, donesi mi svileni konac i ugarak iz kuhinje.«
Tom reče:
»Oh, molim te, tetice, nemoj mi ga čupati. Ne boli me više. Ne maknuo se s mjesta ako boli. Molim te, tetice. Ne bih htio izostati iz škole.«
»O, izostati iz škole, je li? Dakle, cijelu ovu strku napravio si zbog toga što si namjeravao izostati iz škole i otići na pecanje? Tome, Tome, ja tebe toliko volim, a ti kao da mi na sve moguće načine pokušavaš nepodopštinama slomiti staro srce.« Do tog je časa zubarski pribor već bio spreman. Stara gospođa jedan kraj svilenoga konca u vidu petlje pričvrsti oko Tomova zuba, a drugi kraj sveza za stup na postelji. Onda zgrabi ugarak i naglo zamahnu gotovo ga gurnuvši dječaku u lice. Zub se učas zanjiha uz posteljni stup.
No, gdje je jada, tu je i nagrada. Kada se Tom nakon doručka otputio u školu, zavidjeli su mu svi dječaci koje je sreo jer je zbog rupe u gornjem redu zuba mogao pljuckati na nov i prekrasan način. Skupila se oko njega prava sljedba sastavljena od dječaka koje je zanimao taj prizor. Jedan od njih, koji je zbog porezanoga prsta do tada bio u središtu pažnje i poštovanja, sada je najednom ostao bez ijednog pristaše i lišen slave. Bilo mu je teško pri srcu pa je rekao s prezirom koji zapravo nije osjećao, kako pljuvati kao Tom Sawyer i nije ne znam što, ali mu je neki drugi dječak rekao: »Kiselo je grožđe!« pa se udaljio kao svrgnuti junak.
Malo potom Tom naiđe na Huckleberryja Finna, mlađahnog seoskog izopćenika iz društva i sina mjesnog pijanca. Huckleberryja su iskreno mrzile i bojale ga se sve majke u selu jer je bio lijen i razuzdan, prost i zločest – a i zato što su mu se sva djeca toliko silno divila, unatoč zabrani uživala u njegovu društvu i priželjkivala da budu nalik na nj. Tom je, kao i svi ostali pristojni dječaci, zavidio Huckleberryju na njegovu raznovrsnom izopćeničkom životu, a bilo mu je strogo zabranjeno da se s njime igra. Zato se i jest igrao s njime kad god bi mu se za to pružila prilika. Huckleberry je uvijek nosio iznošenu odjeću namijenjenu odrasloj osobi, odjeću koja je bila u vječnom cvatu i lepršala u dronjcima. Šešir mu je bio preširoka podrtina kojoj je na obodu nedostajao komad u obliku polumjeseca, kaput mu je, kada bi ga obukao, visio gotovo do peta, a stražnja mu se dugmad spuštala duboko niz leđa. Samo mu je jedna naramenica pridržavala hlače, stražnji mu je dio na njima visio i u njemu nije bilo ničega, a ako ih ne bi podvio, nogavice, iskrzane po rubovima, vukle bi mu se po blatu.
Huckleberry je išao kamo god bi mu se prohtjelo. Po lijepom je vremenu spavao na stepenicama pred kućnim vratima, a kada bi padala kiša, u praznim bačvama, nije morao ići u školu ni u crkvu, nikoga nije morao zvati gospodarom ili mu se pokoravati, mogao je ići na pecanje ili na kupanje kad god bi se na to odlučio i ostati ondje koliko god bi mu se svidjelo, nitko mu nije branio da se tuče, uvečer je mogao bdjeti do mile volje, u proljeće je uvijek prvi hodao bosonog, a u jesen posljednji obuvao cipele, nikada se nije morao umivati ni oblačiti čista odijela, a umio je čudesno psovati. Jednom je riječju taj dječak imao sve što život čini dragocjenim. Tako je mislio svaki kinjeni, sputani i pristojni dječak u St. Petersburgu.
Tom pozdravi romantičnog izopćenika:
»Zdravo, Huckleberry!«
»E, zdravo. Vidi malo kako t’ ovo izgleda.«
»Što ti je to?«
»Crknita mačka.«
»Daj da vidim, Huck. Bome, dobrano je ukočena. Gdje si je nabavio?«
»Kupija san ju od jednog dečka.«
»Što si dao za nju?«
»Jednu plavu ceduljku i mjehur kojeg san dobija u klaon’ci.«
»Otkuda ti plava cedulja?«
»Kupija san ju prije dva tjedna od Bena Rogersa za štap kojizin se ćera obruč.«
»Čuj, Huck, a čemu služe crknute mačke?«
»Čemu služe? To ti je za bradav’ce ličit.«
»Nemoj! Zaista? Ja znam nešto bolje od toga.«
»Moren se okladit da ne znaš. A šta to?«
»Pa, kišnica iz trulog panja.«
»Gnjilež-voda! Ne bi t’ ja za gnjilež-vodu da’ ni šupljoga boba.«
»Ne bi dao, ne bi? Jesi li kada pokušao?«
»Ja ne. Al’ Bob Tanner jest.«
»Tko ti je to rekao?«
»Pa, on je reka’ Jeffu Thatceru, a Jeff je reka’ Bakeru, Johnny je reka’ Hollisu, a Jim je reka’ Rogersu, Ben je reka’ nekom crnji, a crnjo je reka’ meni. Eto ti!«
»No, pa što onda? Svi oni lažu. U najmanju ruku, svi osim crnca. Njega ne poznajem. Ali nikad nisam vidio crnca koji ne laže. Koješta! Ma, reci ti meni, Huck, kako je Bob Tanner to napravio.«
»Pa, otiša’ je i umočija ruku u gnjili panj s kišnicom.«
»Po danu?«
»Jasno.«
»I okrenuo se licem prema panju?«
»Da. Bar bi ja tako reka’.«
»Je li što izgovorio?«
»Reka’ bi’ da nije. Ne znaden.«
»Aha! Ma, pričaj mi malo o tome da se bradavice liječe gnjilež-vodom na tako blentav način! Pa to uopće ničem ne služi. Moraš otići potpuno sam, i to duboko u šumu, tamo gdje znaš da ima neki panj pun kišnice, a onda se moraš točno u ponoć leđima nasloniti na panj, gurnuti ruku unutra i izgovoriti:
»Ječam trči, a rakija viče,
Gnjilež-voda bradavice miče!«
Onda zatvorenih očiju odbrojiš jedanaest koraka od panja, okreneš se tri puta u mjestu i odeš kući, ali ne smiješ ni s kim progovoriti ni riječi, jer ako bilo što kažeš, čarolija propadne.«
»Zbiljam, zvuči uvjerljivo, al’ Bob Tanner nije tako postupija.«
»Ne, dragi moj, sigurno nije, zato on u našem mjestu i ima najviše bradavica. Ne bi bilo nijedne bradavice na njemu da je znao kako treba napraviti to s gnjilež-vodom. Ja sam se na taj način riješio tisuća i tisuća bradavica koje sam imao po rukama, Huck. Često se igram sa žabama pa od toga dobivam svu silu bradavica. Katkad ih skidam i grahom.«
»Da, graj je dobar. I ja sam tako radija.«
»I ti? A kako?«
»Uzmeš zrno graja i raskoliš ga, onda zarežeš bradav’cu dok ti krv ne poteče, pa krv staviš na jednu polov’cu graja, iskopaš rupu i tu polov’cu zakopaš na raskršću oko ponoća kad nima miseč’ne, a unda drugu polov’cu spališ. Vidiš, ona polov’ca koju si namaza’ krvlju stalno će vuć’ i vuć’ i nastojat’ da se spoji s drugom polov’com, pa će tako krv na kraju izvuć’ bradav’cu i bradav’ce će ti brzo otpast’.«
»Da, tako je, Huck, tako je, ali je još bolje ako, dok zakapaš tu polovicu, izgovoriš ‘Idi, grahu! Bradavico, pođi! Nikad više ti meni ne dođi!’ Tako radi Joe Harper, a on je bio blizu Coonvilla i gotovo svagdje. Nego čuj – kako se liječe bradavice uz pomoć crknute mačke?«
»’Vako, uzmeš mačku i odeš na groblje, malo prije ponoći, i to na oni dan kad tamo pokopaju nekog zlog čouka. U ponoć će doć’ vrag, a možda i dva ili tri vraga, al’ ti njih ne mereš viđet’, možeš čut’ samo nešto k’o vjetar ili možebit njihov razgovor. Kad oni do’vate onog čovu da ga odvuku sa sobon, baciš za njizin mačku i kažeš: ‘Vrag na leš, mačka na vraga, bradav’ce na mačku, a na meni ništo!’ To će ti očistit’ svaku bradav’cu.«
»Zvuči dobro.Jesi li to kad iskušao, Huck?«
»Ne, al’ mi je to pripovid’la baba Hopkins.«
»O, onda mi izgleda da je tako. Za nju kažu da je vještica.«
»Kažu! Ma, Tome, ja znaden da ona to jest. Ona je začarala tatu. To mi je sam tata reka’. Ide ti on jedan dan i vidi da ga ona ‘oće začarat’, pa ti on uzme kamen’cu i da se nije sagnila, pogodija bi ju. E, a onda se iste noći skotrlja’ sa šupe na kojoj je pijan spava’ i slomija ruku.«
»Pa to je strašno. Kako je on znao da ga je ona htjela začarati?«
»Bogo moj, tata t’ to lako prokljuvi. Veli da to, kad gledaju ravno u tebe, znači da nešta čaraju. Posebno ako usput nešta i mrmljaju, jer kad mrmljaju, to t’ one govoru Očenaš naopačke.«
»Reci, Huck, kad ćeš napraviti to s mačkom?«
»Noćas. Izgleda mi da će noćas doć’ po starog Hoosa Williamsa.«
»Ali njega su pokopali u subotu. Zar ga nisu odnijeli još iste noći?«
»Svašto pričaš! Pa čarol’ja ne mere djelovat’ prije ponoći! A onda, tu ti j’ i nedilja. Izlgeda mi da se vragovi nediljom baš mnogo ne petljaju okolo.«
»Toga se uopće nisam sjetio. Tako je. Mogu i ja s tobom?«
»Naravno, ak’ te neće bit’ stra’.«
»Strah! E, da ne bi. Hoćeš li mi mijauknuti?«
»Da, al’ i ti meni odmijaukni ako budeš moga’. Zadnji put san zbog tebe mijauka’ okolo sve dok stari Hays nije doša’ i počeja bacat’ kamen’ce i vikat’ ‘Mačket’na prokleta!’ i tako ti ja bacija njemu ciglu u prozor – al’ o tom ne smiš ni pisnit.«
»Neću. One noći nisam mogao mijaukati, jer je tetica pazila na mene, ali ovaj put hoću. Hej, šta ti je ovo?«
»Ma, nekaki krpelj.«
»Gdje si ga našao?«
»U šumi.«
»Što tražiš za njega?«
»Ne znam. Ne mislim ga prodavat’.«
»U redu. Ionako je jako mali.«
»O, sva’ko može podcinjivat’ tuđeg krpelja. Ja sam s ovin zadovoljan. Meni je sasma dobar.«
»Pih, krpelja ima cijela gomila. Da hoću, mogao bih ih imati i tisuću.«
»I? Zašto i’ onda nemaš? Zato što jako dobro znadeš da ne mereš. Ovo t’ je jedan od prvi’ krpelja, izgleda mi. Prvi kojog sam ja vidija ove godine.«
»Čuj, Huck, dat ću ti za njega svoj zub.«
»Da vidim.«
Tom izvadi komadić papira i pažljivo ga razmota. Huckleberry je pun čežnje promatrao zamotuljak. Bijaše to veoma jako iskušenje. Najzad upita:
»Je l’ pravi?«
Tom podiže usnicu i pokaza rupu.
»Dobro, može«, reče Huckleberry, »gotov posa’.«
Tom zatvori krpelja u kutiju za naboje u kojoj je donedavno čamio onaj jelenak pa se dječaci rastadoše, a svaki se od njih pritom osjećao bogatijim no što je prije bio.
Kada je Tom stigao do male osamljene daščane školske zgrade, uđe u nju žustro kao netko tko se svojski žurio da stigne ovamo. Objesi šešir na klin i s velikim se žarom i marom sruči na svoje mjesto. Učitelj se bio dostojanstveno zavalio u veliki naslonjač s pletenim sjedištem postavljen na povišenom mjestu i dremuckao, uljuljan u san učeničkim mrmljanjem. Tomov ga upad prenu.
»Thomase Sawyeru!«
Tom je znao da, kad god ga netko zove punim imenom, to ne znači ništa dobro.
»Izvolite, gospodine!«
»Dođi ovamo. A sada mi, molim te lijepo, objasni zašto si opet zakasnio, kao i obično?«
Tom je već htio pribjeći laži, ali uto ugleda dvije dugačke plave pletenice što su padale niz nečija leđa, a on ta leđa prepoznade zahvaljujući ljubavi koja ga je u taj čas stresla: pokraj te je osobe bilo jedino prazno mjesto na ženskoj strani učionice. Zato smjesta reče:
»ZADRŽAO SAM SE U RAZGOVORU S HUCKLEBERRYJEM FINNOM!«
Učitelju zastade srce i on se nemoćno zapilji preda se. Bruj dječjeg učenja prestade. Učenici su se pitali nije li ovaj ludo odvažni dječak skrenuo umom. Učitelj reče:
»Što? S kim si se zadržao?«
»U razgovoru s Huckleberryjem Finnom.«
Više nije moglo biti nikakve zabune u pogledu Tomovih riječi.
»Thomase Sawyeru, ovo je najnevjerojatnije priznanje koje sam ikada čuo. Za ovaj prijestup neće biti dovoljne samo packe. Svuci kaput.«
Učiteljeva je ruka udarala dok se nije umorila, a zaliha se šiba znatno smanjila. Onda uslijedi zapovijed:
»A sada, mladiću, idi i sjedi s djevojčicama. Neka ti to bude opomena.«
Činilo se da je hihot koji je prostrujao učionicom zbunio dječaka, ali su tome uzrok zapravo u većoj mjeri bili strahopoštovanje pred obožavanom neznankom i strahovit užitak zbog silne sreće što ga je dopala. Sjede na rub borove klupe, a djevojčica se odmače od njega zabacivši glavu. U razredu nastade opće gurkanje laktovima, namigivanje i došaptavanje, ali je Tom mirno sjedio držeći ruke na dugačkoj i nisko postavljenoj plohi za pisanje ispred sebe i doimao se zadubljen u knjigu.
Malo-pomalo prestadoše obraćati pažnju na njega i uobičajeno mrmljanje ponovno ispuni zagušljivi zrak. Dječak doskora poče krišom pogledavati djevojčicu. Ona to primjeti, »nakrivi usta« i na cijelu minutu okrenu glavu od njega. Kada se opet oprezno osvrnula, pred njom je ležala breskva. Ona je odgurnu. Tom pažljivo stavi breskvu natrag. Ona je opet odgurnu, ali manje neprijateljski. Tom strpljivo vrati breskvu na ranije mjesto. Ovaj je put djevojčica ostavi gdje je i bila. Tom nažvrlja na pločici za pisanje: »Molim te, uzmi je, imam ih još«. Djevojčica letimično pogleda napisane riječi, ali ne dade nikakva znaka od sebe. Onda dječak poče nešto crtati po pločici skrivajući lijevom rukom svoj rad. Djevojčica se neko vrijeme pravila da ništa ne primjećuje, ali se u nekim jedva primjetnim znacima uskoro kod nje poče očitovati urođena ljudska radoznalost. Dječak je i dalje radio kao da ništa ne opaža. Djevojčica je suzdržano virkala u njegovu pločicu, ali dječak nije pokazivao da to primjećuje. Napokon ona popusti i oklijevajući šapnu:
»Daj da vidim.«
Tom djelomično otkri turobno nakaznu sliku nekakve kuće s dva zabata i s dimom koji se poput svrdla izvijao iz dimnjaka. U djevojčice se tada probudi tako jako zanimanje za njegovo djelo te ona zaboravi na sve drugo. Kada je crtež bio dovršen, zagleda se trenutak u nj i prošapta:
»Zgodno. Nacrtaj čovjeka.«
Umjetnik u prednje dvorište smjesti čovjeka koji je veličinom bio nalik na dizalicu. Mogao je i kuću prekoračiti, no djevojčica nije previše cjepidlačila. Čudovište joj se svidje i ona prošapta:
»Čovjek je krasan, a sada nacrtaj mene kako idem prema kući.«
Tom nacrta pješčani sat, pričvrsti mu na vrh pun mjesec, dodade mu udove nalik na slamke, a među raširene prste utakne čudovišnu lepezu. Djevojčica reče:
»Kako je to zgodno. Kad bih bar ja znala crtati.«
»To je lako«, šaptom će Tom, »ja ću te naučiti.«
»Zbilja? A kada?«
»U podne. Ideš li kući na ručak?«
»Ostat ću ovdje ako treba.«
»Onda, to je dogovoreno. Kako se zoveš?«
»Becky Thatcher. A ti? Oh, znam. Thomas Sawyer.«
»Pod tim imenom izvlačim batine. Kad sam dobar, zovu me Tom. Ti me zovi Tom, može?«
»Može.«
Tom tada uze nešto žvrljati na pločici skrivajući od djevojčice ono što je napisao. No, ovaj se put ona nije ustezala, već ga zamoli da joj pokaže pločicu. Tom reče:
»Oh, nema se tu što vidjeti.«
»Ma, ima.«
»Ma, nema. Bolje da ne vidiš.«
»Nije bolje, uopće nije bolje. Molim te, pokaži mi.«
»Pričat ćeš okolo.«
»Neću. Naj-naj-najozbiljnije ti kažem da neću.«
»Nećeš nikom reći? Nikad, dok si živa?«
»Ne, nikom nikad neću reći. Daj da sad vidim.«
»Oh, bolje da ne vidiš!«
»Kad si takav prema meni, baš ću vidjeti.« Pa stavi ručicu na njegovu i stadoše se natezati. Tom se pretvarao da se ozbiljno odupire, ali je postupno povlačio ruku sve dok se ispod nje ne otkriše ove riječi: Volim te.
»Oh, sram te bilo!« I ona ga žestoko lupi po ruci, no porumenje i činilo se da joj je drago to što je maločas vidjela.
Baš u tom presudnom trenutku dječak osjeti kako mu netko polako i zlokobno steže uho i nesmiljeno ga povlači uvis. Na taj način bi prenesen preko cijele prostorije i posađen na svoje pravo mjesto uz popratnu paljbu sveopćega učeničkog hihota. Tada se na nekoliko strašnih trenutaka učitelj ustoboči nad njim, a onda se bez riječi udalji prema svojem prijestolju. No, Tomu je, premda mu je uho bridjelo, srce klicalo od sreće.
Kada se učenici smiriše, Tom svojski pokuša prionuti na učenje, ali je uzbuđenje u njemu bilo preveliko. Na satu čitanja sve je pobrkao, zatim je na satu zemljopisa jezera pretvorio u planine, planine u rijeke, a rijeke u kontinente, sve dok nije ponovno zavladao kaos, a napokon se na satu pravopisa »spetljao« kod niza najobičnijih riječi, sve dok se nije potpuno osramotio i izgubio kositreno odličje koje je razmetljivo nosio nekoliko mjeseci.

Sedmo poglavlje


Što se Tom više trudio da prikuje pažnju uz knjigu, to su mu misli više lutale. I tako najzad, uzdahnuvši i zijevnuvši, odustade od učenja. Činilo mu se da podnevni odmor nikada neće doći. Zrak je upravo stajao, ni daška u njemu nije bilo. Bio je to najsanjiviji od svih sanjivih dana. Uspavljujuće mrmljanje što se pri učenju širilo oko dvadeset i petero đaka, umirivalo je dušu poput čarolije kakvu u nju unosi pčelinji zuj. U daljini su se, kao grimizom obojeni, u plamenom sunčevu sjaju i kroz treperavi veo vrućine izdizali blagi zeleni obronci Cardiff Hilla, visoko je u zraku lebdjela poneka ptica lijeno mašući krilima, ni žive se duše nije vidjelo osim nekoliko krava, a i one su spavale. Tomovo je srce čeznulo za slobodom ili barem za nečim zanimljivim čime bi prikratio dosadno vrijeme. Ruka mu zaluta u džep pa mu se lice ozari žarkom zahvalnošću, što je zapravo bila molitva, iako on to nije znao. Potom krišom izvuče kutiju za naboje, oslobodi iz nje krpelja i stavi ga na dugačku ravnu klupu. U tom je trenutku i tog stvora vjerojatno prožeo blijesak zahvalnosti koja je prerasla u molitvu, no to je bilo preuranjeno: naime, kada je zahvalno krenuo svojim putem, Tom ga dodirom igle skrenu u stranu i uputi ga u novom smjeru.
Pokraj Toma je sjedio njegov najbliži prijatelj i patio se jednako kao i Tom maloprije, pa i on dočeka ovu razonodu sa svesrdnom i dubokom zahvalnošću. Taj se bliski prijatelj zvao Joe Harper. Dva su dječaka cijelog tjedna bila nerazdruživi prijatelji, a subotom zakleti neprijatelji. I Joe iz suvratka izvadi iglu i poče pomagati u mučenju zarobljenika. Iz časa je u čas igra postajala sve zanimljivija. Uskoro Tom reče da jedan drugome smetaju te da se tako nijedan ne može kako valja zabavljati s krpeljem, pa uze Joeovu pločicu, položi na klupu i na njoj po sredini odozgo do dolje povuče crtu.
»A sad«, reče, »dok je god na tvojoj strani, možeš ga ti bockati, a ja ću ga pustiti na miru. Ali ako ti zbriše i prijeđe na moju stranu, ne smiješ ga dirati sve dok god ga ja budem mogao zadržati da ne prijeđe granicu.«
»U redu, naprijed, potjeraj ga.«
Krpelj ubrzo umače Tomu i prijeđe ekvator. Joe ga je gnjavio neko vrijeme, a onda mu kukac pobježe i opet prijeđe nazad. Krpelj je često mijenjao strane. Dok je jedan dječak s predanim zanimanjem dražio krpelja, drugi je to promatrao s jednakom napetošću, pa su se dvije glave zajedno nadnosile nad pločicu i dvije duše bile gluhe i slijepe za sav ostali svijet. Najzad se učini da se sreća u potpunosti opredijelila za Joea. Krpelj je pokušavao krenuti ovamo, onamo i na sve strane, a bio je isto toliko uzbuđen i uznemiren kao i dječaci, no svaki put kad je Tomu, da tako kažemo, pobjeda bila na dohvat ruke i prsti mu podrhtavali od želje da se uključi u igru, Joe bi iglom vješto skrenuo krpelja i zadržao ga u svom vlasništvu. Najzad Tom više ne izdrža. Iskušenje je bilo prejako, pa on posegnu za krpeljem i pruži prema njemu ruku s iglom. Joe se umah razljuti i reče:
»Tome, ostavi ga na miru.«
»Samo sam ga htio malo bocnuti, Joe.«
»A ne, stari moj, to nije pošteno. Pusti ga na miru.«
»Do vraga, neću ga puno gnjaviti.«
»Ostavi ga, kad ti kažem.«
»Neću!«
»Hoćeš – nalazi se na mojoj strani.«
»Slušaj, Joe Harperu, čiji je ovo krpelj?«
»Briga me čiji je, na mojoj je strani i nećeš ga ni dirnuti.«
»E, pa baš hoću. Krpelj je moj i ja ću s njim, dovraga, raditi što me volja, pa što bilo da bilo!«
Strašan se udarac spusti Tomu na rame, a isto takav i na Joeovo pa je čitave dvije minute iz dvaju kaputića letjela prašina, a cijeli je razred u tome uživao. Dječaci su se bili previše zadubili u igru da bi primijetili muk koji je maločas zavladao u razredu kada je učitelj na prstima krenuo kroz učionicu i nadvio se nad njih. Prilično je dugo promatrao predstavu prije no što će joj i sam pridonijeti unoseći u nju neke sitnije izmjene.
Kada u podne završi nastava, Tom požuri do Becky Thatcher i šapnu joj na uho:
»Stavi kapicu kao da ideš kući, a kad stigneš do ugla, neprimjetno se izvuci od ostalih, skreni kroz živicu i vrati se. Ja ću ići drugim putem pa ću im i ja pobjeći.«
Tako je jedno otišlo s jednom, a drugo s drugom skupinom učenika. Uskoro se oboje sretoše u dnu puteljka koji je vodio kroz živicu pa pođoše do škole u kojoj sada nije bilo nikoga. Onda sjedoše jedno uz drugo stavivši pločicu ispred sebe, Tom pruži Becky pisaljku, uze njezinu ruku u svoju i poče je voditi te tako nacrta još jednu nevjerojatnu kuću. Kada im zanimanje za umjetnost stade opadati, raspričaše se. Tom je bio sav blažen. Zapita je:
»Voliš li ti štakore?«
»Ne, gade mi se!«
»Pa i meni – kad su živi. Ali ja mislim na crknute štakore, one koje možeš na uzici vitlati oko glave.«
»Ne, mene štakori uopće ne privlače. Ono što se meni sviđa, to je guma za žvakanje.«
»O, a meni! Da mi je sad malo žvake!«
»Hoćeš žvaku? Imam je. Dat ću ti da malo žvačeš, ali mi je moraš vratiti.«
Prijedlog bi prihvaćen i tako su naizmjence žvakali, mašući nogama od prevelikog zadovoljstva i udarajući njima o klupu.
»Jesi li kad bila u cirkusu?« upita Tom.
»Jesam, a tata će me i opet voditi ako budem dobra.«
»A ja sam bio u cirkusu tri-četiri puta – puno puta. Crkva ti je posve bez veze u usporedbi s cirkusom. U cirkusu ti se svaki čas nešto događa. Kad odrastem, ja ću raditi u cirkusu kao klaun.«
»Oh, zbilja! To će biti krasno. Klaunovi su tako zgodni, onako cijeli šareni i išarani.«
»Još kako. A zarađuju i hrpe novaca – čak dolar dnevno kaže Ben Rogers. Reci, Becky, jesi li kad bila zaručena?«
»Što ti je to?«
»Zaručena, pa se poslije udaš.«
»Ne.«
»A je l’ bi htjela?«
»Mislim da bih. Ne znam. Kako se to radi?«
»Kako? Pa, ništa naročito. Samo naprosto kažeš nekom dečku da nikad nećeš imati nikoga osim njega, uvijek, uvijek i uvijek, onda se poljubite i to je sve. To svatko može.«
»Poljubimo se? Zašto se treba poljubiti?«
»Pa, ovaj, znaš, to je… ma, to se uvijek tako radi.«
»Svi?«
»Pa da, svi koji su zaljubljeni. Sjećaš se što sam ti napisao na pločici?«
»Sje…sjećam se.«
»Što?«
»Neću ti reći.«
»Hoćeš da ja tebi kažem?«
»Ho... hoću… ali drugi put.«
»Ne, sada.«
»Nemoj, ne sada…su-sutra.«
»O, ne, sada. Molim te, Becky. Šapnut ću ti, šapnut ću ti sasvim tiho.«
Budući da je Becky oklijevala, Tom tu šutnju shvati kao pristanak, obuhvati je rukom oko struka pa joj, približivši usne njezinu uhu, veoma nježno šapnu one dvije čarobne riječi. A onda dodade:
»Sada šapni ti meni – to isto.«
Ona se načas opirala, a onda reče:
»Okreni glavu tako da me ne možeš gledati, pa ću ti onda šapnuti. Ali ne smiješ nikad nikom reći, je li da nećeš, Tome? Nećeš, reci da nećeš!«
»Ne, zaista, zaista neću. Hajde, Becky.«
Odvrati lice od nje, a ona se bojažljivo naginjala sve dok joj dah ne dodirnu njegove uvojke pa šapnu: »Volim… te!«
Onda odskoči i stade trčati oko klupa i između njih, a Tom za njom. Ona napokon nađe utočište u jednom kutu i sakri lice u bijelu pregačicu. Tom je zagrli oko vrata i stade joj dokazivati:
»Eto, Becky, sve smo obavili – sve osim poljupca. Nemoj se bojati, to nije ništa. Molim te, Becky.« I uze je vući za pregaču i ruke.
Malo-pomalo popustila je i spustila ruke: iza njih se pokaza njezino lice zažareno od borbe i predade mu se. Tom joj poljubi crvene usne i reče:
»Sad smo sve obavili, Becky. Poslije ovoga, znaš, ne smiješ voljeti nikog osim mene, ne smiješ se udati ni za koga osim za mene, nikad, nikad i nikad. Može?«
»Da, nikad neću voljeti nikog osim tebe, Tome, i nikad se neću udati ni za koga osim za tebe, a ti se isto tako ne smiješ nikad oženiti ni s kim osim sa mnom.«
»Jasna stvar. To spada u to. I uvijek kada idemo u školu ili iz škole kući, moraš ići sa mnom, kad nas nitko ne gleda, a na zabavama ti biraš mene, a ja tebe, jer tako se radi kad se zaručiš.«
»Baš je to zgodno. Uopće nisam znala za to.«
»O, ma to ti je sjajno! Eto, ja i Amy Lawrence…«
Raširene mu oči kazaše da se zaletio pa zašuti, sav zbunjen.
»Oh, Tome! Znači, nisam ja prva s kojom si se zaručio!«
Ona zaplaka, a Tom reče:
»Oh, ne plači, Becky, uopće mi više nije stalo do nje.«
»Ma, stalo ti je, Tome, znaš da ti je stalo.«
Tom joj pokuša oviti ruku oko vrata, no ona ga odgurnu, okrenu lice prema zidu pa plakaše i dalje. On je i opet pokuša umiriti blagim riječima, ali ga Becky ponovno odbi. Tada se u Tomu probudi i ponos i on krupnim koracima izađe iz razreda. Neko je vrijeme nemirno i neodlučno stajao, pogledavajući svaki čas prema vratima, u nadi da će se ona pokajati i poći za njim. No, Becky se nije pojavljivala. Onda mu postade teško i uhvati ga strah da je krivnja ipak do njega. Teško se u sebi borio s odlukom da joj ponovno pristupi, no skupi hrabrost i uđe. Ona je još uvijek stajala u onom kutu, jecajući, lica okrenuta k zidu. Tomu se steže srce. Priđe joj i na čas zastade, ne znajući točno što će dalje, a onda oklijevajući reče:
»Becky, meni… meni je stalo samo do tebe.«
Nije bilo odgovora – samo jecaji. »Becky«, kaza on molećivo. »Becky, zar mi nećeš ništa reći?«
Opet jecaji.
Tom izvadi svoje najveće blago, okruglu mjedenu ručku sa stalka za cjepanice ispred ognjišta, stavi je pred djevojčicu tako da je ona može vidjeti i reče:
»Molim te, Becky, uzmi.«
Ona tresnu ručku o pod, a Tom na to izađe iz školske zgrade i ode preko brežuljaka pa iščeznu u daljini s namjerom da se toga dana više ne vrati u školu. Becky doskora to i nasluti. Potrča k vratima: njega nije više bilo na vidiku. Optrča igralište – nije bio ni tamo. Tada ona povika:
»Tome! Vrati se, Tome!«
Napeto je osluškivala, no odgovora nije bilo. Jedino društvo bili su joj muk i samoća. Sjede, pa opet uze plakati i samoj sebi predbacivati. U to se vrijeme učenici opet počeše okupljati pa ona morade sakriti svoje jade, primiriti slomljeno srce i podnijeti breme dugog, turobnog i bolnog poslijepodneva, jer među neznancima oko nje nije bilo nikoga s kim bi podijelila svoju tugu.

Osmo poglavlje


Tom je vrludao ovamo-onamo prolazima kroz živicu, dok se nije dobrano udaljio od puta kojim su se đaci vraćali u školu, a onda zlovoljno otklipsao dalje. Dva-tri puta je prešao mali »rukavac«, jer se držao široko rasprostranjene dječje praznovjerice da prelazak preko vode osujećuje potjeru. Pola sata kasnije zamače iza kuće udovice Douglas na vrhu Cardiff Hilla, a škola se jedva nazirala daleko u dolini iza njega. Zađe u gustu šumu pažljivo birajući neprohodan put prema njezinu središtu te najzad sjede na mahovinu ispod jednoga krošnjatog hrasta. Nije bilo ni povjetarca, a od teške je podnevne vrućine zamukao čak i ptičji pjev. Priroda se bila smirila u opojnom snu što ga je kuckanjem povremeno prekidao neki djetlić u daljini, a to kao da je još više produbljivalo sveopću tišinu i samoću. Tuga je prožimala dječakovu dušu, a osjećaji su mu bili u savršenom skladu s okolinom. Dugo je sjedio, zamišljeno se nalaktivši na koljena i stavivši bradu u ruke. Činilo mu se da je život u najboljem slučaju samo patnja i gotovo je zavidio Jimmyju Hodgesu koji se toga nedavno oslobodio. Mora da je pravo olakšanje, mislio je, ležati, spavati i sanjati neprestano i zauvijek, dok vjetar šapće kroz drveće i miluje travu i cvijeće na tvojem grobu te više nema ama baš ničega što bi te mučilo i žalostilo. Da barem ima dobar uspjeh u nedjeljnoj školi, ne bi žalio umrijeti i prekinuti sa svime. Pa onda i ta djevojčica. Što joj je učinio? Ništa. Mislio je sve najbolje, a ona je s njime postupila kao sa psom – kao s običnim psom. Jednoga će dana požaliti, ali će onda možda biti prekasno. Ah, kad bi barem mogao samo privremeno umrijeti!
No, živahno mlado srce ne može dugo ostati stisnuto u jednome te istom kalupu. Tom se ubrzo neosjetno poče vraćati brigama svagdašnjega života. Kako bi bilo da sada okrene leđa svemu i tajanstveno nestane? Kako bi bilo da nekamo ode, i to veoma daleko – u nepoznate prekomorske zemlje i nikada se više ne vrati? Kako bi se ona onda osjećala? Na um mu pade nekadašnja zamisao da postane klaun, no to ga je sada samo ispunjavalo gađenjem. Ta *, bilo je prava uvreda nametati lakoumnost, šale i šarene hlače duhu koji lebdi u maglovitom i uzvišenom carstvu romantike. Ne, on će biti vojnik i nakon mnogo će se godina vratiti iscrpljen od rata i slavan. Ne, još bolje, pridružit će se Indijancima, loviti bizone i polaziti u ratne pohode duž planinskih lanaca i širom prerijskih bespuća dalekog Zapada pa će se jednom u budućnosti vratiti kao veliki poglavica načičkan perjem i strahovito naličen, a onda će, jednoga pospanog ljetnog jutra, kočoperno doći na nastavu u nedjeljnu školu, uz ratni poklič od kojega se krv ledi u žilama, tako da svim njegovim prijateljima oči ispadnu od neutažive zavisti. Ali ne, ima nešto ljepše čak i od toga. Bit će gusar! To je prava stvar! Sada je budućnost jasno ležala pred njim i blistala nezamislivim sjajem. Kako li će se njegovo ime pročuti po svijetu i ljude ispunjati strahom! Kako li će veličanstveno sjeći razigrane valove ploveći na dugačkom, niskom, crnom i brzom brodu nazvanom »Duh oluje« što na pramcu vije sablasnu zastavu! Na vrhuncu slave pojavit će se nenadano u negdašnjem svojem selu i gizdavo ući u crkvu, lica preplanula i otvrdla od kiše i vjetra, u crnom baršunastom prsluku i kratkim hlačama, obuven u široke visoke čizme i s grimiznom vrpcom oko pasa, za pojas će zataknuti dvije kubure, a o boku će mu visjeti krvlju natopljen kratki mač sa širokom i zavinutom oštricom, nosit će mekani šešir spuštena oboda s lepršavom perjanicom, razviti crnu zastavu s lubanjom i prekriženim kostima pa će sa sve većim zanosom slušati šaputanje: »To je gusar Tom Sawyer! Crni Osvetnik s Karipskog mora!«
Jest, to je riješeno: njegov je životni put određen. Pobjeći će od kuće i započeti nov život. Krenut će već sutra ujutro pa zato mora odmah početi s pripremama. Skupit će na hrpu sve svoje blago. Ode do jednoga trulog debla u blizini i poče s jednoga kraja džepnim nožem kopati ispod njega. Uskoro naiđe na drveni predmet koji šuplje zveknu. Gurnu ruku u otvor i značajnim glasom izgovori ovu bajalicu:
»Što nije ovdje, neka dođe! Što je ovdje, neka ovdje i ostane!«
Onda ukloni blato, a ispod njega se ukaza borova šindra. Odiže je pa se otkri lijepo oblikovana mala riznica kojoj su dno i stranice također bili načinjeni od krovnih daščica. U njoj je ležala jedna špekula. Tomovo je čuđenje bilo neizmjerno! Zbunjeno se počeša po glavi i reče:
»E, pa ovo je zbilja previše!«
Zlovoljno odbaci špekulu i stade razmišljati. Bila je živa istina da je praznovjerica zakazala u onome za što su on i njegovi prijatelji uvijek mislili da nepogrešivo djeluje. Ako zakopaš špekulu i usto izgovoriš stanovitu neizbježnu bajalicu pa ostaviš špekulu dva tjedna na miru, a onda otvoriš skrovište uz bajalicu koju je on maločas izgovorio, trebao bi u njemu naći na okupu sve špekule koje si ikada izgubio, bez obzira koliko su do tada bile daleko jedna od druge. No, sada se ta čarolija doista nedvojbeno izjalovila uzdrmavši iz temelja cijelo zdanje Tomove vjere. Mnogo je puta čuo kako ova čarolija uspijeva, a nikada još da je zakazala. Nije mu padalo na pamet da je ovo isto i sam do sada već nekoliko puta pokušavao, ali kasnije nikada nije mogao naći skrovište. Neko je vrijeme premetao po glavi tu zagonetku i najzad zaključio da se tu umiješala neka vještica i razvrgla čaroliju. Odlučio je raščistiti to pitanje pa je tražio uokolo dok nije pronašao maleno pješčano mjesto i na njemu sitnu ljevkastu udubinu. Legao je na zemlju, stavio usta na udubinu i zovnuo:
»Lave mravlji, mravlji lave, reci mi što želim znati! Lave mravlji, mravlji lave, reci mi što želim znati!«
Pijesak se poče micati i ubrzo se iz njega na časak pomoli malen crni kukac, a onda se opet preplašeno sjuri pod zemlju.
»Ne usuđuje se odgovoriti! Znači, ipak je ono vještica učinila. Točno sam znao.«
Dobro je znao da je isprazan pokušaj boriti se protiv vještica pa obeshrabren odustade od toga. Pade mu, međutim, na um da mu dobro može doći špekula koju je maločas odbacio te je poče strpljivo tražiti, ali je nije mogao naći. Vrati se do riznice i pažljivo se postavi točno onako kako je stajao kada je odbacio špekulu, onda iz džepa izvadi još jednu špekulu i baci je u istom smjeru govoreći:
»Idi, sestro, i pronađi sestru svoju!«
Promatrao je gdje će se špekula zaustaviti pa otišao onamo i pogledao. No, mora da je pala preblizu ili predaleko pa zato pokuša još dva puta. Zadnji mu pokušaj uspje. Dvije su špekule ležale ni stopu udaljene jedna od druge.
Baš u tom trenu kroz zelene šumske prolaze slabo jeknu glas dječje limene trube. Tom zbaci kaput i hlače, priveza oko struka jednu naramenicu umjesto pojasa, pretraži grmlje iza trulog debla, izvuče odande neobrađen luk i strijelu, mač od drvene letve i limenu trubu, pa u trenu sve to pograbi i bosonog odjuri tako da je košulja lepršala za njim. Ubrzo se zaustavi ispod velikog brijesta, dade u odgovor znak trubom, a onda se poče šuljati i oprezno ogledavati na sve strane. Oprezno reče tobožnjoj družini:
»Stojte, dobri ljudi! Ostanite ovdje skriveni dok ne zatrubim.«
Tada se pojavi Joe Harper, isto tako lagano odjeven i potpuno naoružan kao i Tom. Tom viknu:
»Stoj! Tko to Sherwoodskom šumom bez dozvole prolazi moje?«
»Guyu od Guisbornea ničije ne treba dozvole. Tko si ti da se … da se…«
»Zboriti usuđuješ ovako«, pomože mu Tom jer su ovaj razgovor vodili »po knjizi« i prema sjećanju.
»Tko si ti da se zboriti usuđuješ ovako?«
»Zar ja? Ja Robin Hood sam, u što će uskoro i uvjerit se kukavička lešina tvoja.«
»Ti li si – zar – hajduk glasoviti onaj? Za prolaz kroz ugodnu šumu ovu vrlo ću se rado na megdanu ogledati s tobom. Hajde sad!«
Latiše se drvenih mačeva, svu ostalu opremu zbaciše na tlo, zauzeše mačevalački stav, nogom uz nogu, pa zametnuše ozbiljnu i opreznu borbu po pravilu »dva gore, dva dolje«. Uskoro Tom reče:
»Daj, ako možeš, življe udaraj!«
I tako su »udarali življe«, dašćući i znojeći se od napora. Naskoro Tom viknu:
»Padni! Padni! Zašto ne padneš?«
»Neću! Zašto ne padneš ti? Ti si zadobio više udaraca.«
»To nema veze. Ja ne mogu pasti jer onda nije isto kao u knjizi. U knjizi piše: ‘Onda on, zamahnuvši mačem odostraga, jednim udarcem ubi jadnoga Guya od Guisbornea.’ Moraš se okrenuti i pustiti da te udarim odostrag.«
Pouzdanom se izvoru nije moglo proturječiti pa se Joe okrenu primi udarac i pade.
»A sad«, reče Joe ustajući, »ti meni moraš dopustiti da ja tebe ubijem. To je pošteno.«
»E, ne mogu, toga nema u knjizi.«
»Onda je to prokleti bezobrazluk, tako da znaš.«
»Pa, čuj, Joe, ti možeš biti fra Tuck ili mlinarev sin Much i lemati me batinom ili ću ja biti šerif od Nottinghama, a ti malo budi Robin Hood i ubij me.«
Joe pristade na ovo i tako se njihove pustolovine nastaviše. Onda se Tom opet pretvori u Robina Hooda, a izdajnička ga opatica pusti da na smrt iskrvari ne podvezavši mu rane. Konačno ga Joe, predstavljajući cijelu družbu rasplakanih hajduka, žalosno dovuče na otvoreno, stavi mu luk u nemoćne ruke, a Tom reče: »Gdje strijela padne ova, pod drvetom šumskim nek’ hum bude Robinu Hoodu nevoljnome.« Tada odape strijelu, pade nauznak i bio bi sigurno umro da nije pao na koprivu i poskočio uvis – malo previše živahno za mrtvaca.
Dječaci se odjenuše, sakriše opremu i odoše, žalosni što danas više nema hajduka i pitajući se čime li se suvremeni svijet može pohvaliti kao zamjenom za taj gubitak. Složiše se u tome da bi svaki od njih radije godinu dana bio hajduk u Sherwoodskoj šumi nego doživotni predsjednik Sjedinjenih Država.

Deveto poglavlje


Te večeri, kao i obično, Tom i Sid pođoše u postelju u pola deset. Pomoliše se i Sid ubrzo zaspa. Tom je pak ležao budan, u nemirnu i nestrpljivu iščekivanju. Kada mu se činilo da je već blizu zora, ču kako sat tek izbija deset! Bio je očajan. Nije se smio prevrtati ni vrpoljiti, kao što su mu živci zahtijevali, jer se bojao da bi mogao probuditi Sida pa je zato mirno ležao i zurio u mrak. Vladala je zlokobna tišina. Malo-pomalo iz te se tišine počeše izdvajati tihani, jedva čujni zvuci. Začulo se kuckanje sata. Stare su grede počinjale tajanstveno pucketati. Stepenice su prigušeno škripale. Duhova je očito bilo posvuda. Iz sobe tetke Polly dopiralo je odmjereno, prigušeno hrkanje. Zatim poče i jednolično zrikavčevo zrikanje, no odakle je dolazilo, to nikakva ljudska domišljatost ne bi bila mogla odrediti. Nakon toga Toma ispuni jezom sablasno kuckanje kuckara u zidu iznad njegova uzglavlja – to je kuckanje značilo da su nekome odbrojani dani. Onda se iz daljine kroz noćni zrak pronese pseće zavijanje, a kao odgovor na to, slabije zavijanje iz još veće daljine. Tom je umirao od straha. Na kraju mu se pričini da je vrijeme stalo i prešlo u vječnost, pa i protiv volje zadrijema: sat odbi jedanaest, ali ga on nije čuo. Tada mu se u polusan umiješa veoma sjetno mačje mijaukanje, a iz sna ga prenu podizanje nekoga prozora u susjedstvu. Povik: »Crkni, vraže!« i tresak prazne boce o stražnji zid tetkine drvarnice posve ga razbudiše pa se on u tren oka obuče, provuče se kroz prozor i četveronoške otpuza po krovu »krila« zgrade. Usput oprezno dvaput-triput »odmijauknu«, a onda skoči na krov drvarnice pa na zemlju. Ondje ga je čekao Huckleberry Finn držeći za rep crknutu mačku. Dječaci smjesta nestadoše u tamu. Za pola sata gazili su kroz visoku travu na groblju.
Groblje bijaše starinsko, kakva već jesu groblja na Zapadu. Nalazilo se na brežuljku, oko milju i pol udaljeno od sela. Bilo je ograđeno trošnom drvenom ogradom koja se na nekim mjestima naginjala prema unutra, a na nekima prema van, no nigdje nije stajala uspravno. Trava i korov bujali su po cijelom groblju. Svi su stari grobovi bili uleknuti, nigdje nijednoga nadgrobnog kamena, a drvene crvotočne ploče, zaobljene na vrhu, klimale se nad grobovima tražeći, no ne nalazeći uporište. Nekoć je na njima bojom bilo ispisano »Posvećeno uspomeni« na toga i toga, ali se sada na njima većinom ništa ne bi moglo pročitati, čak ni kada bi bio dan.
Povjetarac zajeca kroz drveće pa se Tom uplaši da se to duhovi pokojnika žale zbog toga što ih njih dvojica uznemiruju. Dječaci su malo razgovarali, i to sasvim tiho, jer su im vrijeme, mjesto i sveopća svečana tišina tištali dušu. Nađoše svježi humak koji su tražili, pa se zakloniše iza tri velika brijesta što su zajedno rasla nekoliko stopa od groba.
Stadoše potom šutke čekati, a vrijeme im se silno otegnu. Huk sove u daljini bio je jedini zvuk koji je narušavao mrtvu tišinu. Toma su tištale tjeskobne misli pa je naprosto morao nešto izustiti. On prošapta:
»Hucky, izgleda li tebi da se mrtvima sviđa što smo mi ovdje?«
Huckleberry šaptom odgovori:
»I ja bi’ to tija znat’. Je l’ da je ovo grozno stravično?«
»Još pitaš.«
Uslijedi znatna stanka, a za to je vrijeme svaki od dvojice dječaka u sebi pretresao ovo pitanje. Onda Tom prošapta:
»Čuj, Hucky, što misliš – čuje li Hoss Williams naš razgovor?«
»Naravska stvar. Bar nas čuje njegov duh.«
Tom će nakon stanke:
»Da sam bar rekao gospodin Williams. Ali zbilja nisam ništa loše mislio. Svi ga zovu Hoss.«
»Tome, ne mereš nikad bit’ dosti oprezan kad govoriš o ovim ovdi mrcima«
Ovo je bio prijekor pa razgovor opet zamrije. Uskoro Tom zgrabi druga za mišicu i reče:
»Pst!«
»Šta je to, Tome?« Dva se dječaka priljubiše jedan uz drugoga, a srca im divlje udarala.
»Pst! Evo ga opet! Zar ti nisi ništa čuo?«
»Ja…«
»Evo! Sad čuješ.«
»Gospode, Tome, oni dolazu! Sigurno dolazu. Šta ć’mo sad?«
»Ne znam. Misliš da će nas vidjeti?«
»Jooj, Tome, pa oni vidu po mraku isto ka’ i mačke. Da bar nisan ovdi dolazija.«
»Ma, ne boj se. Ja ne vjerujem da će nas dirati. Nismo učinili ništa loše. Ako ostanemosasvim mirni, možda nas neće ni primijetiti.«
»Provat ću, Tome, al’… Gospode, sav se tresen.«
»Slušaj!«
Dječaci istovremeno sagnuše glave ne usuđujući se ni dahnuti. Prigušeni zvuk glasova dopirao je s drugog kraja groblja.
»Pazi! Gledaj tamo!« šapnu Tom. »Što je ono?«
»To je vražja vatra. O, Tome, ovo je stra’ota jedna.«
Neki su se nejasni likovi približavali kroz tamu mašući starinskom limenom svjetiljkom čije je svjetlo po tlu prosipalo bezbrojne zvjezdice. Huckleberry s jezom prošapta:
»To su zbiljam đavli. I to troj’ca! Bogo mili, Tome, mi smo nadrapali. Znadeš se molit’?«
»Pokušat ću, ali ne boj se. Neće nam oni ništa. Anđele čuvaru mili, svojom snagom me…«
»Pst!«
»Što je, Huck?«
»To su ljudi! Jedan od nji’ bome sigurno. Glas mu je ka’ u starog Muffa Pottera.«
»Nije valjda? Siguran si?«
»Ma, sigurno, znaden ga ja. Nikamo nemoj ić’, nemoj se micat’. Nema t’ on dosti dobar nos da nas primijeti. Izgleda mi pijan ka’ i obično… prokleti stari bekrija!«
»Dobro, bit ću miran. Gle, nešto su zapeli. Ne mogu ga naći. Evo, opet dolaze. Sad je toplo. Pa hladno. Vruće. Gori! Sad su pogodili kamo treba ići. Čuj, Huck, sad sam prepoznao i drugi glas: to je Crvenokožac Joe.«
»Vala, jes’ – onaj mišanac i ubojica! Rađe bi mi bilo srest đavla neg’ njega! Po šta su došli ‘vamo?«
Šapat sada potpuno zamre jer su ona trojica bila stigla do groba i sada su stajala na samo nekoliko stopa od Tomova i Huckova skrovišta.
»To je tu«, reče treći glas, a vlasnik tog glasa podiže svjetiljku i u njezinu se svjetlu ukaza lice mladog doktora Robinsona.
Potter i Crvenokožac Joe nosili su nosila i na njima uže i dvije lopate. Spustivši taj teret na zemlju, počeše raskopavati grob. Liječnik stavi svjetiljku vrh groba, priđe brijestovima i sjede na zemlju naslonivši se leđima na jedan od njih. Bio je toliko blizu dječacima da su ga mogli dodirnuti.
»Žurite se, ljudi!« reče tihim glasom. »Mjesec bi mogao svaki čas izaći.«
Oni nešto progunđaše u odgovor i nastaviše kopati. Neko se vrijeme nije čulo ništa osim struganja lopata koje su izbacivale zemlju i šljunak. Sve je zvučalo vrlo jednolično. Napokon lopata uz mukao drveni odjek udari o lijes te ga ona dvojica za časak-dva izvukoše iz zemlje. Lopatama obiše poklopac, izvukoše tijelo i grubo ga baciše na tlo. Mjesec se bio pomolio iza oblaka i obasjao blijedo pokojnikovo lice. Primakoše nosila i položiše na njih mrtvo tijelo, pokriše ga pokrivačem i pričvrstiše užetom. Potter izvadi veliki sklopivi nož, odreza višak užeta koji se klatio i reče:
»Evo, prokleti leš je vani, kostolomče, pa ćeš sad izvaditi drugog petaka ili ovaj ostaje ovdje.«
»Pravo kažeš!« reče Crvenokožac Joe.
»Vidi sad, što to znači?« reče liječnik. »Tražili ste isplatu unaprijed i ja sam vam platio.«
»Bome si ti učinio i više od toga«, reče Crvenokožac Joe približavajući se liječniku koji je u međuvremenu bio ustao. »Prije pet godina otjerao si me iz očeve kuhinje kad sam jedne večeri došao izmoliti nešto za jelo i rekao mi da sigurno ne dolazim s dobrim namjerama, a kad sam se zakleo da ćeš mi to platiti, pa makar i za sto godina, dao me tvoj otac zatvoriti kao skitnicu. Mislio si da ću to zaboraviti? Nemam ja u sebi zabadava indijanske krvi. Sada te imam pa ćeš mi sve to platiti, da znaš!«
Sad je već prijetio liječniku mašući mu stisnutom šakom ispred nosa. Liječnik iznenada zamahnu i obori lupeža na tlo. Potter odbaci nož i viknu:
»Hej, ti, ne tuci mi ortaka!« i u idućem se trenu već bio uhvatio s liječnikom u koštac pa se obojica stadoše hrvati iz sve snage, gazeći travu i ukopavajući se petama u zemlju. Crvenokožac Joe skoči na noge, a oči mu se žarile od bijesa: zgrabi Potterov nož pa se, zgrbivši se poput mačke, stade šuljati oko boraca vrebajući povoljnu priliku. Najednom se liječnik istrže, zgrabi tešku drvenu ploču s Williamsova groba te njome obori Pottera na zemlju – u istom času polutan uluči priliku i zari mladiću nož do drška u prsa. Liječnik zatetura i djelomice pade preko Pottera oblivši ga vlastitom krvlju: u istom trenu oblaci sakriše taj strahoviti prizor, a dva prestrašena dječaka odjuriše u mrak.
Uskoro se mjesec ponovno pojavi: Crvenokožac Joe stajao je iznad dva lika na tlu i promatrao ih. Liječnik još nešto nerazgovjetno promrmlja, jedanput-dvaput pokuša uhvatiti zraka pa se umiri. Polutan promrsi:
»Onaj dug si mi platio – proklet bio.«
Zatim opljačka leš, a nakon toga stavi Potteru smrtonosni nož u raširenu desnu šaku i sjede na otvoreni lijes. Prođe tri… četiri… pet minuta, a onda se Potter pomače i zastenja. Ruka mu se stisnu oko noža: on podiže oružje, pogleda ga i s grozom ga ispusti. Potom sjede odgurnuvši od sebe leš, zagleda se u nj i smućeno se ogleda unaokolo. Oči mu se sretoše s Joeovima.
»Gospode, što je ovo, Joe?« upita.
»Gadna stvar«, odgovori Joe ne maknuvši se. »Zašto si to napravio?«
»Ja?! Nipošto!«
»Čuj! Nećeš se izvući s tom pričom.«
Potter zadrhta i problijedje.
»Mislio sam da ću se otrijezniti. Nisam noćas trebao piti. U glavi mi se još jače muti nego kad smo krenuli ovamo. Sav sam zbrkan. Jedva da se ičega sjećam. Reci mi, Joe… pošteno, čuj, stari druže… jesam li ja to napravio? Nisam ga namjerno… tako mi svega na svijetu, nisam ga namjerno, Joe. Reci mi kako se to desilo, Joe. O, to je strašno… bio je tako mlad i tako je puno obećavao.«
»Pa, vas dvojica ste se natezali i on te raspalio tom nadgrobnom daskom, a ti si pao koliko si dug i širok. Onda si se ti digao, a sve si teturao i posrtao, zgrabio nož i zabio ga u njega, baš kad te on drugi put gadno tresnuo… pa si sve dosad ležao kao klada.«
»O, uopće nisam znao što radim. Dabogda odmah umro ako jesam. To je sve zbog viskija, a izgleda mi – i zato što sam se uzrujao. Nikad u životu nisam upotrijebio oružje, Joe. Jesam se tukao, ali nikad oružjem. To će svi posvjedočiti, Joe, nemoj me izdati! Kaži da nikom nećeš reći, Joe… budi drug. Uvijek sam te volio, Joe, čak sam jednom stao na tvoju stranu. Sjećaš se? Nećeš me odati, je li, Joe?« I jadnik pade na koljena pred bešćutnog ubojicu i molećivo sklopi ruke.
»Ne, ti si uvijek bio otvoren i pošten prema meni, Muffe Potteru, i ja te neću iznevjeriti. Eto, što može biti poštenije od toga?«
»O, Joe, ti si anđeo. Bit ću ti zahvalan cijelog života.« I Potter udari u plač.
»Daj, no, dosta s tim. Nije sad vrijeme za cmizdrenje. Ti idi onim putem, a ja ću ovim. Hajde, kreni i pazi da za sobom ne ostaviš nekakav trag.«
Potter krenu brzim hodom, ali ubrzo prijeđe u trk. Polutan je stajao gledajući za njim i mrmljao:
»Ako je zbilja toliko omamljen od udarca i pijan od ruma, kako izgleda, neće se ni sjetiti noža sve dok ne ode tako daleko da se neće usuditi sam vratiti po njega na ovakvo mjesto. Plašljivi zec!«
Dvije-tri minute kasnije još je samo mjesec motrio na ubijena čovjeka, pokriveni leš, lijes bez poklopca i otkriveni grob. Ponovno je vladala potpuna tišina.

Deseto poglavlje


Dva su dječaka, obojica nijemi od užasa, bježala sve dalje prema selu. Povremeno su se prestrašeno ogledavali preko ramena, kao da se boje da ih netko slijedi. Svaki panj na koji bi putem naišli, pričinjao im se kao čovjek i neprijatelj te bi prestali disati; a dok su jurili pokraj nekih osamljenih koliba što su ležale u blizini sela, lajanje probuđenih pasa čuvara kao da im nogama dade krila.
»Samo da uspijemo stići do kožare prije nego se srušimo!« prošapta Tom u kratkim razmacima između dva udisaja i izdisaja. »Ne mogu više.«
Huckleberryjevo teško dahtanje bilo mu je jedini odgovor. Dječaci upraviše pogled na žuđeni cilj i upeše se iz petnih žila da do njega stignu. Ustrajno su napredovali te konačno, rame uz rame, projurili kroz otvorena vrata štavionice i uletjeli, presretni i iscrpljeni, u mračno utočište. Naskoro im se bilo umiri pa će Tom šaptom:
»Huckleberry, što tebi izgleda da će ispasti iz onoga?«
»Ako doktor Robinson umre, izgleda mi da će ispast’ višanje.«
»Misliš?«
»Ne da mislin, neg’ znaden.«
Tom malo razmisli i reče:
»A tko će prijaviti što se dogodilo? Mi?«
»Ma šta pričaš? Uzmi na primjer primjera da s’ nešta desi pa Crvenokošca Joea ne obise? On će nas prije il’ poslije ubit’, to t’ je isto tako sigurno ka’ šta mi sad ovdi ležimo.«
»To sam upravo i ja pomislio, Huck.«
»Ako će ki prijavit’, nek’ to napravi Muff Potter – ako bude dosti lud za to. Obično je dosti pijan.«
Tom ništa ne reće, nego nastavi razmišljati. Uskoro šapnu:
»Huck, Muff Potter ništa ne zna. Kako bi uopće nešto mogao prijaviti?«
»Kako misliš da on ništo ne znade?«
»Zato što je dobio onaj udarac po glavi baš onda kad je Crvenokožac Joe ubo doktora. Kako misliš da je nešto mogao vidjeti? Ili da nešto zna?«
»Sunce mu žarko, vala je tako, Tome!«
»A osim toga, gledaj, možda ga je onaj udarac dokrajčio!«
»To ne, Tome. Bio je nacvrcan, to se vidilo, a i inače je uvik pijan. Čuj, kad ti se moj tata naloče, mereš ga tresnit’ i crkvom po glavi pa mu ništo neće bit’. On to i sam veli. Naravski, isto ti je i s Muffom Potterom. Al’ ako je čouk mrtav trijezan, ne znaden, izgleda mi da bi ga taki udarac moga’ i dokrajčit.«
Tom je opet malo šutio, razmišljajući, a onda reče:
»Hucky, siguran si da ćeš moći držati jezik za zubima?«
»Tome, mi moramo držati jezik za zubima. To znaš. Oni crveni vrag b’ nas utopija ka’ dvi mačke da nešta zucnemo o tom, a njega ne obise. Gledaj ‘vamo, Tome, ‘ajmo se sad zakunit’ jedan drugom, moramo to učinit’ – zakunit’ se jedan drugom da ćemo držat’ jezik za zubima.«
»Slažem se, to je najbolje. Primit ćemo se za ruke i zakleti se da…«
»O, ne, za ovo ti to neće bit’ dosti. To ti je dosti dobro za male, sitne obične stvarce, posebno s curama, jer t’ one tako i tako izdadu i izlanu se čim se nešta naljute, al’ u ‘vako vel’koj stvari ka’ šta je ova, to s’ mora napisat’. I krvlju zapečatit’.«
Tom oduševljena srca dočeka ovu zamisao. Bila je tajanstvena, mračna i jezovita, a noćni sat, prilike i okolina potpuno su joj odgovarali. Dohvati čistu borovu krovnu daščicu koja je ležala na mjesečini, izvadi iz džepa komadić »crvene krede«, namjesti se tako da mu daščica bude na mjesečevu svjetlu pa s mukom, naglašavajući svaki potez nadolje tako što bi jezik stisnuo zubima, a popuštajući stisak zuba pri svakom potezu prema gore, naškraba ovih nekoliko redaka:
»Huck Finn i Tom Sawyer se zaklinju da će jezik držiti za zubovima i neka na mijestu umru ako ikad nešta kažu i neka istrunu.«
Huckleberryja zadivi kako Tom lako piše i kako se tankoćutno izražava. Odmah izvadi pribadaču iz suvratka i već se htjede ubosti u prst, kadli Tom reče:
»Stani! Ne radi to. Pribadača je od mjedi. Možda na njoj ima zelene patine.«
»A šta mu to dođe zelena patina?«
»Otrov, eto što je to. Pokušaj jednom malo progutati, pa ćeš vidjeti.«
Onda Tom odmota konac s jedne od one svoje dvije igle pa se svaki dječak ubode u jagodicu na palcu i istisnu odande po kap krvi. S vremenom i nakon mnogo istiskivanja, Tom se uspje potpisati početnim slovima svojega imena i prezimena, služeći se jagodicom maloga prsta kao perom. Zatim Huckleberryju pokaza kako će napisati H i F te se time zakletva dovrši. Pločicu zakopaše pored zida, uz neke mračne obrede i bajanja pa su držali kako je brava što im zatvara usta, sada zaključana, a ključ bačen.
Uto se neka prilika kradomice provuče kroz otvor na drugom kraju ruševne zgrade, no njih je dvojica ne primijetiše.
»Tome«, prošapta Huckleberry, »’oće l’ nas ovo spričit’ da ikad nešta kažemo – i to uvik?«
»Naravno. Što god se dogodilo, moramo držati jezik za zubima. Inače ćemo na mjestu umrijeti. Zar ti to ne znaš?«
»Jes’, i meni to tako izgleda.«
Još su se neko vrijeme došaptavali. Najednom neki pas navali dugo i tužno zavijati, i to odmah pokraj štavionice – ni deset stopa od njih. Dječaci se u smrtnom strahu naglo pribiše jedan uz drugoga.
»Na kojog od nas misli?« dahnu Huckleberry.
»Ne znam, proviri kroz pukotinu. Brzo!«
»Ne, daj ti, Tome!«
»Ne mogu… ne mogu ja to, Huck!«
»Molin te, Tome. Evo ga jope’!«
»O, mili Bogo, hvala ti!« šapnu Tom. »Taj glas poznajem. To je Bull Harbison.«*
»Onda dobro. Bome, Tome, baš sam se smrtno prepa’. Bija bi’ s’ okladija u šta ‘oćeš da je to pas lutal’ca.«
Pas ponovno uze zavijati, a dječacima srce još jednom klonu.
»Ojoj! Nije t’ ovo Bull Harbison!« prošapta Huckleberry. »Virni, Tome!«
Premda dršćući od straha, Tom popusti i prisloni oko na pukotinu. Glas mu se jedva čuo kad je prošaptao:
»O, Huck, TO JEST PAS LUTALICA!«
»Brzo, Tome, brzo! Na kojog od nas misli?«
»Huck, mora da misli na obojicu… tu smo jedan kraj drugoga.«
»O, Tome, izgleda mi da je gotovo s nami. Nema zabune, izgleda mi, kamo ću ja. Oduvik sam bija zločest.«
»Bog te maz’o! To mi je zato što uvijek markiram i radim sve ono što mi kažu da ne smijem. Mogao sam biti dobar kao Sid, da sam se malo potrudio – ali, ma kakvi, nije mi se dalo. Ali ako se sada izvučem, obećavam da ću svojski zapeti u nedjeljnoj školi!«
I Tom malko šmrcnu.
»Ti zločest!« poče šmrcati i Huckleberry. »Dobisa, Tome Sawyere, ti s’ pravo zlato prema tome kaki sam ja. O, Bogo, Bogo moj mili, kad bi’ ja bija bar upo’ tako dobar ka’ ti!«
Tom prestade šmrcati i šapnu:
»Gle, Hucky, gle! Okrenuo se od nas!«
Huck pogleda s veseljem u srcu.
»Zbiljam s’ okrenija, ti bokca! Je l’ već i prije tako staja’?«
»Jest, ali se ja, k’o prava budala, nisam sjetio. Znaš, ovo je sjajno. Tko zna na koga sada misli?«
Zavijanje prestade. Tom naćuli uši.
»Pst! Što je to?« prošapta.
»Zvuči ka’... ka’ kad prasci rokću. Ne... to niki ‘rče, Tome.«
»Hrče? Ma, gdje hrče, Huck?«
»Izgleda mi tamo dolje, na drugom kraju. Bar tako zvuči. Tata je ponekad onđe spava’, s prascima, al’ Bog te očuva’ – kad on ‘rče, sve se trese. Osim toga, izgleda mi da s’ on više nikad neće vratit’ u ovo misto.«
U duši im se još jednom probudi pustolovni duh.
»Hucky, ako ja prvi pođem, hoćeš li za mnom?«
»Baš mi s’ to jako i ne sviđa. Zamisli, Tome, ako je to Crvenokožac Joe?«
Tom zadrhta. No, uskoro iskušenje nadjača sve ostalo pa dječaci odlučiše da će poviriti onamo, ali se i složiše da će, ako hrkanje prestane, podbrusiti pete. Tako se počeše oprezno i na prstima spuštati jedan iza drugog. Kad su bili još samo pet koraka od čovjeka koji je hrkao, Tom nagazi na nekakvu grančicu i ona s oštrim praskom puče. Čovjek zastenja, malo se zgrči i okrenu pa mu se na mjesečini ukaza lice. Bio je to Muff Potter. Kada se čovjek pomaknuo, dječacima je bilo zastalo srce i ostavila ih je svaka nada, no straha sada nestade. Išuljaše se na prstima, provukoše kroz rupu u vanjskoj daščanoj oplati pa se malo dalje zaustaviše da se oproste. Noćnim se zrakom opet pronese ono dugo, žalostivo zavijanje! Okrenuše se i ugledaše istoga nepoznatog psa kako stoji na par stopa od mjesta gdje je ležao Muff Potter, i to okrenut prema njemu, a njušku uperivši prema nebu.
»Oh, sveca mu, pa on misli njega!« uskliknuše obojica u isti čas.
»Znaš, Tome, pripovida se da j’ niki nepoznat džukac oko ponoća, otpril’ke prije dva tjedna, laja’ oko kuće Johnnyja Millera. A na ogradu od stepenica još iste večeri slet’la im je i pomrakuša pa j’ onako ječala, a još niki u nji’ovoj kući nije umra.«
»Da, znam. Uzmimo da nije. Ali zar nije Gracie Miller iduće subote pala na ognjište i strašno se opekla?«
»Jes’, ali’ nije umrla. Štoviše, već joj je bolje.«
»Dobro, samo čekaj pa ćeš vidjeti. Ona ti je gotova, baš kao što je potpuno sigurno da je i Muff Potter gotov. Tako kažu crnci, a oni ti sve znaju o tim stvarima, Huck.«
Potom se raziđoše, duboko zamišljeni. Kada se Tom popeo kroz prozor svoje spavaće sobe, noć je već bila gotovo na izmaku. Svukao se krajnje oprezno i zaspao sretan i presretan što nitko ne zna za njegov bijeg. Nije znao da je Sid, koji je potiho hrkao, već čitav sat budan.
Kada se Tom probudio, Sid se već bio obukao i otišao. Po svjetlu se vidjelo da je kasno, a takav je osjećaj lebdio i u zraku. Uznemirio se. Zašto ga nitko nije probudio, dodijavao mu sve dok ne bi ustao, kao i obično? Ta ga misao ispuni zlim slutnjama. Za pet se minuta obukao i sišao, zlovoljan i pospan. Svi su još sjedili za stolom, ali su bili završili s doručkom. Nitko mu ne uputi nijedne prijekorne riječi, ali su se sve oči odvraćale od njega. Vladali su takav muk i svečano raspoloženje da je krivca zazeblo oko srca. Sjeo je i pokušao izgledati veseo, ali mu je to bio uzaludan trud. Ne uspje izazvati ničijeg osmijeha ni odgovora, pa utonu u šutnju i srce mu sasvim klonu.
Nakon doručka tetka ga povede ustranu, a Tom se gotovo razvedri u nadi da će dobiti batina, no to se ne desi. Tetka se rasplaka nad njim i zapita ga kako joj može tako kidati staro srce, te mu naposljetku reče još i to da samo tako nastavi, pa će sebe uništiti, a njezina će sijeda glava od tuge leći u grob, jer ona više ne vidi svrhe u tome da s njime bilo što pokušava. To je bilo gore nego da je tisuću puta dobio batine i Toma je srce boljelo gore no što bi ga boljelo tijelo. Plakao je, molio tetku da mu oprosti, obećavao i obećavao da će se popraviti, no kada je od nje i dobio otpust, osjećao je da mu nije potpuno oprostila i da mu baš mnogo ne vjeruje.
Otišao je od nje previše nesretan pa se čak nije poželio ni osvetiti Sidu te se stoga Sidov nagli uzmak kroz stražnja vrata pokazao nepotrebnim. Snužden i žalostan, Tom se odvuče do škole, ondje, zajedno s Joeom Harperom, dobi batine zbog jučerašnjeg izostanka, držeći se pri tome kao netko kome na srcu leže teže brige i kome je srce neosjetljivo na sitnice. Onda se uputi na svoje mjesto, nalakti se na klupu, bradu nasloni na ruke i zagleda se u zid kao čovjek čija je patnja dosegla vrhunac i ne može biti veća. Pod laktom je osjećao nešto tvrdo. Nakon duljeg vremena polako i tužno promijeni položaj i s uzdahom dohvati predmet zamotan u papir. Razmota ga. Ote mu se dug, polagan, pregolem uzdah i srce mu se slomi: bila je to mjedena ručka sa stalka za cjepanice!
Od ove se kapi naposljetku prepuni njegova čaša.

Jedanaesto poglavlje


Malo prije podneva cijelim selom iznenada prostruja strašna vijest. Brzojava, o kojem ljudi tada još nisu ni sanjali, nije ni trebalo: vijest je jurila od čovjeka do čovjeka, od skupine do skupine, od kuće do kuće, maltene brzinom brzojava. Učitelj je, dakako, tog poslijepodneva raspustio školu, jer bi se inače bio zamjerio cijelome mjestu.
Kraj ubijenoga je čovjeka pronađen krvav nož što ga netko prepoznade kao nož Muffa Pottera – tako se pričalo. A govorilo se i kako je neki kasni prolaznik oko jedan ili dva sata ujutro zatekao Muffa Pottera kako se pere na »rukavcu« te kako je Potter smjesta šmugnuo – sumnjive okolnosti, posebno ono umivanje koje nije bilo Potterov običaj. Govorilo se još da je cijelo mjesto pretraženo u potrazi za »ubojicom« (javnost je brza u pronalaženju dokaza i donošenju presude), ali ga nije bilo moguće naći. Konjanici su se razišli po svim putevima i krenuli u svim smjerovima, a šerif je »bio uvjerenja« da će ga uhvatiti prije mraka.
Cijelo je mjesto hrlilo prema groblju. Bol je iščezla iz Tomova srca i on se pridružio povorci, ne zato što ne bi tisuću puta radije otišao nekamo drugamo, nego zato što ga je onamo vukla neka strašna, nepojmljiva očaranost. Stigavši na ono jezovito mjesto, progura se onako sićušan kroz mnoštvo i ugleda onaj mučni prizor. Činilo mu se da su godine prošle otkako je posljednji put bio ovdje. Netko ga uštinu za mišicu. On se okrenu i pogled mu se srete s Huckleberryjevim. Zatim obojica smjesta pogledaše na drugu stranu pitajući se je li netko nešto primijetio u pogledu što su ga maločas izmijenili. No, svi su razgovarali međusobno i zaokupljao ih je tek užasni prizor što se pred njima pružao.
»Jadnik!« – »Jadni mladić!« – »To neka bude pouka svima koji provaljuju u grobove!« – »Muff Potter će visjeti zbog ovoga ako ga uhvate!« U tom su smislu padale primjedbe, a svećenik je rekao: »To je Božja kazna. U tome se vidi prst Božji.«
Tom protrnu od glave do pete jer mu je pogled pao na bešćutno lice Crvenokošca Joea. U isti se čas gomila uzbiba i stade se gurati, a nekoliko glasova povika: »Eno ga! Eno ga! Stiže!«
»Tko? Tko?« javi se njih dvadesetak.
»Muff Potter!«
»Hej, stao je! Pazite, okreće se! Ne dajte mu da pobjegne!«
Ljudi na granama drveća iznad Tomove glave rekoše kako Potter uopće ne pokušava bježati, već samo izgleda neodlučan i zbunjen.
»Paklenske li drskosti!« rekao je jedan promatrač: »Namjeravao je u miru pogledati svoje djelo, izgleda mi, ali nije očekivao nikakvo društvo.«
Mnoštvo se sada razmače i kroz njega se dostojanstveno probi šerif držeći Pottera za mišicu. Jadniku je lice bilo izbezumljeno, a oči mu odavale u kakvu je strahu. Kada stade pred umorenim čovjekom, poče drhtati kao prut, pokri lice rukama i briznu u plač.
»Nisam to ja učinio, prijatelji«, jecao je, »tako mi svega na svijetu, nisam ja.«
»A tko te optužuje?« doviknu jedan glas.
To je pitanje, izgleda, bilo pun pogodak. Potter podiže glavu i pogleda oko sebe s dirljivim beznađem u očima. Ugleda Crvenokošca Joea pa povika:
»Oh, Joe, obećao si mi da nikad nećeš…«
»Je li ovo tvoj nož?« gurnu mu ga šerif pod nos.
Potter bi se bio srušio da ga nisu pridržali i posjeli na zemlju. Zatim reče:
»Nešto mi je govorilo da, ako se ne vratim po...« Strese se, a onda nemoćno odmahnu mlitavom rukom i reče: »Reci im, Joe, reci… više nema smisla šutjeti.«
Huckleberry i Tom stajali su nijemi i iskolačenih očiju, slušajući kako okorjeli lažljivac glatko i bezbrižno iznosi svoje tvrdnje te su svakog časa očekivali da će mu se iz vedra neba na glavu sasuti strijele Božje i čudili se što grom nikako da udari. A kad je Joe završio i unatoč svemu ostao živ i zdrav, izblijedje i iščeznu njihova neodlučna namjera da prekrše onu svoju zakletvu i spase život sirotome prevarenom uhićeniku, jer je bilo očito da je ovaj zlikovac bio dušu zapisao sotoni pa bi bilo pogubno dirati u vlasništvo tako moćne sile.
»Zašto nisi pobjegao? Zašto si se uopće vraćao ovamo?« reče netko.
»Nisam drugo mogao, nisam mogao«, prostenja Potter. »Htio sam pobjeći, ali izgleda da nisam mogao, nego sam morao doći ovamo.« I ponovno zajeca.
Nekoliko minuta kasnije Crvenokožac Joe dade iskaz u istrazi i pod zakletvom, i to jednako mirno kao i prvi put. Vidjevši da strijele nebeske još uvijek ne udaraju, dječaci se još čvršće uvjeriše u to da je Joe zapisao dušu đavolu: on sada za njih postade najzanimljiviji zlokobni stvor što su ga ikada vidjeli pa nikako nisu mogli odvojiti opčinjen pogled od njegova lica.
U sebi odlučiše da će noću, kad im se za to ukaže prilika, motriti na njega u nadi da će makar na čas baciti pogled na njegova strašnog gospodara.
Crvenokožac Joe pomože podići tijelo umorenoga čovjeka i staviti ga na kola koja će ga odvesti s groblja, a kroz uzdrhtalu se svjetinu pronese šapat da je u tom času iz rane poteklo malo krvi! Dječaci pomisliše kako će ta sretna okolnost skrenuti sumnju u pravom smjeru, ali se razočaraše kada jedan mještanin primijeti:
»Počela je krvariti na tri stope od Muffa Pottera.«
Tomova užasna tajna i nemirna savjest remetile su mu san još gotovo tjedan dana pa mu Sid reče jednog jutra za doručkom:
»Tome, ti se toliko prevrćeš i pričaš u snu da ja pola noći ne mogu spavati.«
Tom problijedje i obori oči.
»Loš znak«, ozbiljno je rekla tetka Polly. »Što ti je na duši, Tome?«
»Ništa. Ništa, koliko ja znam.« No, dječakova je ruka tako drhtala da je prolio kavu.
»I govoriš takve besmislice«, reče Sid. »Prošle noći govorio si: ‘To je krv, krv, kažem vam!’ Stalno si to ponavljao. I još si rekao: ‘Nemojte me tako mučiti, sve ću reći.’ Što? Što ćeš to reći?«
Tomu se zamagli pred očima. Teško je reći što bi se tada dogodilo da s tetkina lica srećom nije nestalo zabrinutosti te mu ona nehotice priteče u pomoć. Rekla je:
»Ha! To je sve zbog onog groznog umorstva. I ja gotovo svake noći o tome sanjam. Ponekad čak sanjam i da sam ga ja počinila.«
Mary reče da je i nju to potreslo gotovo na isti način pa to objašnjenje naoko zadovolji Sida. Tom nestade iz sobe što je brže mogao, a da to ne bude sumnjivo, a poslije toga se tjedan dana tužio na zubobolju i svake je noći stavljao povez oko glave. Nije znao da Sid noću leži i vreba na nj, često mu skida povez pa, oslonivši se na lakat, sluša do mile volje, a zatim opet vraća povez na mjesto. Tomova duševnog nemira malo-pomalo nestade, a zubobolja mu dojadi i on je se odreče. Ako je Sid doista i uspio nešto razabrati iz Tomova nesuvislog mrmljanja, zadržao je to za sebe.
Tomu se činilo da se njegovi školski drugovi nikada neće prestati baviti istragama o crknutim mačkama, čime su mu stalno prizivali u sjećanje vlastitu muku. Sid je zapazio da Tom ni u jednoj od tih istraga nikada ne nastupa kao istražitelj, premda mu je inače bio običaj prednjačiti u svim novim pothvatima. Zamijetio je i to da Tom nikada ne igra ulogu svjedoka, što je također bilo čudno. Nije Sid previdio ni činjenicu da Tom pokazuje naglašenu odvratnost prema takvim istragama i izbjegava ih gdje god može. Sid se čudom čudio, ali nije ništa govorio. Međutim, čak i istrage djeci napokon prestadoše biti zanimljive pa se tako okonča i mučenje Tomove savjesti.
U tome je tužnom razdoblju, svaki ili pak svaki drugi dan, Tom vrebao povoljnu priliku i odlazio do rešetke na zatvorskom prozorčiću pa kroz nju »ubojici« krijumčario raznorazne utješne sitnice do kojih je mogao doći. Zatvor je bio neugledan brlog sazidan od opeke, a nalazio se sred močvare na rubu sela: pred njim nije bilo straže, a i vrlo je rijetko tkogod boravio u njemu. Ovi su darovi uvelike pomogli Tomu da sebi umiri savjest.
Mještanima je bila žarka želja da Crvenokošca Joea zbog krađe leša namažu katranom i uvaljaju ga u perje, a onda na gredi pronesu kroz mjesto, ali je on bio tako užasne ćudi da se nije mogao naći nitko tko bi nešto slično potaknuo pa se od toga odustalo. On je pak dobro pazio da oba iskaza u istrazi započne od one tučnjave, ne priznajući krađu leša koja joj je prethodila. Zbog toga se mislilo da je za sada najmudrije taj slučaj ne iznositi pred sud.

Dvanaesto poglavlje


Jedan je od razloga koji je Tomove misli odvratio od raznih potajnih briga bila i njegova zaokupljenost još jednim novim i značajnim pitanjem. Becky Thatcher nije više dolazila u školu. Tom se nekoliko dana borio s ponosom i sam sebi govorio »neka je voda nosi«, ali uzalud. Počeo je noću tumarati oko kuće njezina oca i osjećao se silno nesretnim. Ona je bolesna. Što ako umre? Ta mu misao nije davala mira. Nije ga više zanimao rat, čak ni gusarstvo. Život je izgubio svaku draž i ostala je samo pustoš. Odbacio je obruč i štap: više ga nisu veselili. Tetka se zabrinula i počela na njemu iskušavati sve moguće lijekove. Bila je ona od onih ljudi koji se daju zaslijepiti gotovim tvorničkim lijekovima i svim novotarijama koje donose zdravlje ili ga poboljšavaju. U iskušavanju je svega toga bila upravo neumorna. Čim bi se na tom području pojavilo nešto novo, grozničavo bi pohitala da to iskuša, ali ne na sebi, jer ona nikada nije ni od čega bolovala, već na ma kome tko bi joj se našao pri ruci. Bila je pretplaćena na sve »zdravstvene« časopise i frenološke sljeparije, a u uzvišenoj neukosti kojom su se dičili osjećala se kao riba u vodi. Sve »besmislice« o provjetravanju, o tome kako se liježe i ustaje, što treba jesti i piti, koliko se treba kretati, u kakvu se raspoloženju održavati, kakvu odjeću nositi – sve je to za nju bilo Sveto pismo i nikada nije primijetila da ti njezini zdravstveni časopisi u tekućem mjesecu redovito opovrgavaju sve ono što su prošli mjesec preporučivali. Bila je beskonačno prostodušna i čestita i zato ju je bilo lako nasamariti. Skupivši sve svoje nadriliječničke časopise i ljekarije te se tako naoružavši smrću, da se slikovito izrazimo, uzjahala bi zelenka, a pratio ju je »podzemni svijet«.  I nikada nije ni posumnjala u to da za bolesne bližnje može biti išta drugo do prerušeni anđeo iscjelitelj i pravi balzam gileadski.
Tada je novost bilo liječenje vodom i Tomova malaksalost došla joj je kao naručena. Jutrom bi ga u cik zore izvukla iz kuće, natjerala ga u drvarnicu i tamo na nj sručila cijeli potop ledene vode, a zatim ga trljala ručnikom kao turpijom i tako ga vraćala k svijesti. Onda bi ga umotala u vlažnu plahtu i utrpala pod pokrivače da mu se duša dobro iznoji i »iz nje na sve pore izađe žuč«, kako je Tom govorio.
Usprkos svemu tome, dječak je postajao sve sjetniji, bljeđi i bezvoljniji. Tetka poče primjenjivati vruće kupke, sjedeće kupke, tuširanje i zagnjurivanje, ali je dječak i dalje izgledao kao da su mu sve lađe potonule. Uz liječenje vodom uvede mu i mršavu zobenu kašu kao način prehrane i poče mu stavljati obloge za izazivanje plikova. Izračunala mu je zapreminu kao da je u pitanju kakav vrč i u nj svaki dan ulijevala nadrilijekove za opću uporabu.
Tom je do tada već postao ravnodušan na sve to mučenje i to novo stanje staroj gospođi ispuni srce užasom. Dječaka je pod svaku cijenu trebalo trgnuti iz te ravnodušnosti. Tada je prvi put čula za Ubibol.  Odmah naruči veliku količinu toga sredstva. Okusi ga i silno se obradova. Bila je to prava pravcata vatra u tekućem obliku. Odbaci tada liječenje vodom i sve drugo te se posve pouzda u Ubibol. Dade Tomu punu kavenu žličicu i s dubokom zabrinutošću iščekivaše ishod. Njezinih briga smjesta nestade i duša joj se opet smiri jer se dječak oteo svakoj »ravnodušnosti«. Da je pod njim zapalila vatru, ne bi bio pokazao pomamniju i veću živost.
Tom shvati kako mu je krajnji čas da se prene. Takav mu se način života u ranijem lošem stanju i mogao činiti prilično romantičnim, ali je sada nalazio u njemu premalo osjećaja, a previše neugodne raznovrsnosti. Zato se dade na razmišljanje o raznim planovima za spas te se najzad odluči da će se pretvarati kao da mu je drago uzimati Ubibol. Toliko ga je često tražio od tetke dok njoj to nije dozlogrdilo pa mu je najzad rekla da ga sam uzima i prestane je gnjaviti. Da je posrijedi bio Sid, ne bi bila nimalo sumnjičava i suzdržana u svojem zadovoljstvu. No, kako je bila riječ o Tomu, potajno je provjeravala bocu. Utvrdila je da se količina lijeka zaista smanjuje, ali joj nije bilo ni na kraj pameti da dječak njome liječi jednu pukotinu u podu dnevne sobe.
Jednoga je dana Tom upravo napajao pukotinu propisanom količinom lijeka, kadli naiđe tetkin žuti mačak, zaprede, požudno zirne u žličicu kao da bi i on rado kušao. Tom mu reče:
»Bolje ti je da se ovog okaniš, Peter.«
No, Peter pokaza da se s time ne slaže.
»Bolje još jednom razmisli.«
Peter razmisli.
»Sam si to tražio pa ću ti dati, jer nisam takav da ti ne bih dao, ali ako ti se ne svidi, nemoj ni za što kriviti druge – za sve ćeš sam biti kriv.«
Peter se složi, pa mu Tom širom otvori gubicu i uli u grlo malo Ubibola. Peter skoči nekoliko jardi uvis, ispusti ratnički poklič pa stade juriti okolo-naokolo po sobi, sudarati se s pokućstvom, prevrtati lonce s cvijećem te općenito stvarati buku i lom. Onda se uspravi na stražnje noge i uze se propinjati mahnitajući od veselja, nakrivi glavu na rame i na sav glas objavi svoju neobičnu sreću. Zatim se opet rastrča po kući rasturajući i pustošeći sve pred sobom. Tetka je Polly ušla upravo na vrijeme da vidi kako mačak izvodi nekoliko dvostrukih okretaja u zraku, ispušta posljednji prodorni urlik radosti i prolijeće kroz otvoreni prozor rušeći usput preostale lonce s cvijećem. Zirkajući preko naočala, stara je gospođa stajala kao okamenjena od zaprepaštenja, a Tom je ležao na podu umirući od smijeha.
»Tome, zaboga, što je tom mačku?«
»Ne znam, tetko«, jedva izusti dječak.
»E, tako nešto još nisam vidjela. Što li mu je došlo?«
»Zbilja ne znam, tetko Polly. Mačke se uvijek tako ponašaju kad se igraju.«
»Tako se ponašaju, je li?« Bilo je nešto u njezinu glasu što je Toma zabrinulo.
»Pa, da. Bar ja tako mislim.«
»Ti tako misliš?«
»Da.«
Stara se gospođa sagnula, a Tom ju je promatrao s posebnim zanimanjem koje je bilo popraćeno nekom tjeskobom. Prekasno je naslutio kamo »smjera«. Drška je izdajničke kavene žličice provirivala ispod donjega ruba posteljnog prekrivača. Tetka Polly je dohvati i podiže, a Tom se trže i obori pogled. Tetka sad podiže i njega, uhvativši ga za dršku koju je obično upotrebljavala – za uho, i zvučno ga čvrknu napršnjakom po glavi.
»Onda, mladiću, što ti je trebalo da tako mučiš tu jadnu nemuštu životinju?«
»Sažalio sam se na njega zato što on nema tetke.«
»Nema tetke! Tvrda tikvo, kakve to veze ima?«
»Ima, još kako. Da ima tetku, ona bi ga ispekla! Spržila bi mu utrobu i ne bi ga žalila više nego da je ljudsko biće.«
Tetku Polly odjednom zapeče savjest i cijela joj se stvar ukaza u novom svjetlu: ono što je okrutno prema mačoru, možda je okrutno i prema kakvu dječaku. Raznježi se i bi joj žao. Oči joj malčice zasuziše, pa položi Tomu ruku na glavu i blago reče:
»Htjela sam ti samo dobro, Tome. I pomoglo ti je, Tome…«
Tom je pogleda u lice i kroz njegovu se ozbiljnost probi jedva primjetno podrugivanje.
»Tetkice, znam ja da si ti meni htjela sve najbolje, a to sam htio i ja Peteru. I njemu je pomoglo. Nikad ga još nisam vidio da tako živahno skakuće…«
»Daj, bježi mi s očiju, Tome, prije nego se ponovno razljutim. I pokušaj se jednom ponašati kao dobar dečko pa ti više neće trebati nikakav lijek.«
Tom je prerano stigao u školu. Primijećeno je da se odnedavna to čudo događa iz dana u dan. I ovaj se put, kao i obično u posljednje vrijeme, motao oko ulaza u školsko dvorište umjesto da se igra s drugovima. Bolestan je, rekao im je, a tako je i izgledao. Svim se silama pričinjao kao da gleda na sve strane samo ne onamo kamo je zaista gledao – niz ulicu. Uskoro mu se na vidiku pojavi Jeff Thatcher i Tomovo lice zasja: na čas se zagleda onamo, a onda se opet tužno okrenu. Kada Jeff stiže, Tom mu priđe i stade ga oprezno »navoditi« na mogućnost da nešto kaže o Becky, ali taj vjetropir nikako nije htio zagristi mamac. Tom je motrio i motrio, uvijek se iznova nadajući kad god bi se na vidiku pojavila kakva lepršava haljinica i mrzeći vlasnicu te haljinice čim bi shvatio da nije ona prava. Napokon se haljinice prestadoše pojavljivati i on zapade u beznadnu potištenost: uđe u praznu školsku zgradu i sjede u namjeri da se prepusti patnji. Tada kroz dvorišna vrata prođe još jedna haljinica i Tomu srce naglo poskoči. U sljedećem je trenutku već bio vani »izigravajući« Indijanca: vrištao je, smijao se, jurio za drugim dječacima, skakao preko ograde stavljajući glavu na kocku, premetao se i dubio na glavi –izvodio sve junačke podvige koje je mogao zamisliti, a cijelo je vrijeme ispod oka motrio Becky Thatcher da vidi je li ga primijetila. No, činilo se da ona ništa ne opaža, a čak ga nijednom nije ni pogledala. Je li moguće da i ne zna da je on ovdje? Nastavi s izvođenjem raznih podviga u njezinoj neposrednoj blizini, projuri unaokolo s ratnim pokličem na usnama, ote kapu jednom dječaku, zavitla je na školski krov, probi se kroz skupinu dječaka raspršivši ih na sve strane pa se izvali na tlo ravno Becky pred nosom i pritom je umalo ne obori – a ona se okrenula, visoko podigla nos i Tom je ču kako kaže: »Hm! Neki ovdje misle da su jako pametni – zato što se stalno zbog nečeg prave važni!«
Tomu planuše obrazi. Podiže se i odšulja odande, sav smlavljen i pokunjen.

Dvanaesto poglavlje


Jedan je od razloga koji je Tomove misli odvratio od raznih potajnih briga bila i njegova zaokupljenost još jednim novim i značajnim pitanjem. Becky Thatcher nije više dolazila u školu. Tom se nekoliko dana borio s ponosom i sam sebi govorio »neka je voda nosi«, ali uzalud. Počeo je noću tumarati oko kuće njezina oca i osjećao se silno nesretnim. Ona je bolesna. Što ako umre? Ta mu misao nije davala mira. Nije ga više zanimao rat, čak ni gusarstvo. Život je izgubio svaku draž i ostala je samo pustoš. Odbacio je obruč i štap: više ga nisu veselili. Tetka se zabrinula i počela na njemu iskušavati sve moguće lijekove. Bila je ona od onih ljudi koji se daju zaslijepiti gotovim tvorničkim lijekovima i svim novotarijama koje donose zdravlje ili ga poboljšavaju. U iskušavanju je svega toga bila upravo neumorna. Čim bi se na tom području pojavilo nešto novo, grozničavo bi pohitala da to iskuša, ali ne na sebi, jer ona nikada nije ni od čega bolovala, već na ma kome tko bi joj se našao pri ruci. Bila je pretplaćena na sve »zdravstvene« časopise i frenološke sljeparije, a u uzvišenoj neukosti kojom su se dičili osjećala se kao riba u vodi. Sve »besmislice« o provjetravanju, o tome kako se liježe i ustaje, što treba jesti i piti, koliko se treba kretati, u kakvu se raspoloženju održavati, kakvu odjeću nositi – sve je to za nju bilo Sveto pismo i nikada nije primijetila da ti njezini zdravstveni časopisi u tekućem mjesecu redovito opovrgavaju sve ono što su prošli mjesec preporučivali. Bila je beskonačno prostodušna i čestita i zato ju je bilo lako nasamariti. Skupivši sve svoje nadriliječničke časopise i ljekarije te se tako naoružavši smrću, da se slikovito izrazimo, uzjahala bi zelenka, a pratio ju je »podzemni svijet«.  I nikada nije ni posumnjala u to da za bolesne bližnje može biti išta drugo do prerušeni anđeo iscjelitelj i pravi balzam gileadski.
Tada je novost bilo liječenje vodom i Tomova malaksalost došla joj je kao naručena. Jutrom bi ga u cik zore izvukla iz kuće, natjerala ga u drvarnicu i tamo na nj sručila cijeli potop ledene vode, a zatim ga trljala ručnikom kao turpijom i tako ga vraćala k svijesti. Onda bi ga umotala u vlažnu plahtu i utrpala pod pokrivače da mu se duša dobro iznoji i »iz nje na sve pore izađe žuč«, kako je Tom govorio.
Usprkos svemu tome, dječak je postajao sve sjetniji, bljeđi i bezvoljniji. Tetka poče primjenjivati vruće kupke, sjedeće kupke, tuširanje i zagnjurivanje, ali je dječak i dalje izgledao kao da su mu sve lađe potonule. Uz liječenje vodom uvede mu i mršavu zobenu kašu kao način prehrane i poče mu stavljati obloge za izazivanje plikova. Izračunala mu je zapreminu kao da je u pitanju kakav vrč i u nj svaki dan ulijevala nadrilijekove za opću uporabu.
Tom je do tada već postao ravnodušan na sve to mučenje i to novo stanje staroj gospođi ispuni srce užasom. Dječaka je pod svaku cijenu trebalo trgnuti iz te ravnodušnosti. Tada je prvi put čula za Ubibol.  Odmah naruči veliku količinu toga sredstva. Okusi ga i silno se obradova. Bila je to prava pravcata vatra u tekućem obliku. Odbaci tada liječenje vodom i sve drugo te se posve pouzda u Ubibol. Dade Tomu punu kavenu žličicu i s dubokom zabrinutošću iščekivaše ishod. Njezinih briga smjesta nestade i duša joj se opet smiri jer se dječak oteo svakoj »ravnodušnosti«. Da je pod njim zapalila vatru, ne bi bio pokazao pomamniju i veću živost.
Tom shvati kako mu je krajnji čas da se prene. Takav mu se način života u ranijem lošem stanju i mogao činiti prilično romantičnim, ali je sada nalazio u njemu premalo osjećaja, a previše neugodne raznovrsnosti. Zato se dade na razmišljanje o raznim planovima za spas te se najzad odluči da će se pretvarati kao da mu je drago uzimati Ubibol. Toliko ga je često tražio od tetke dok njoj to nije dozlogrdilo pa mu je najzad rekla da ga sam uzima i prestane je gnjaviti. Da je posrijedi bio Sid, ne bi bila nimalo sumnjičava i suzdržana u svojem zadovoljstvu. No, kako je bila riječ o Tomu, potajno je provjeravala bocu. Utvrdila je da se količina lijeka zaista smanjuje, ali joj nije bilo ni na kraj pameti da dječak njome liječi jednu pukotinu u podu dnevne sobe.
Jednoga je dana Tom upravo napajao pukotinu propisanom količinom lijeka, kadli naiđe tetkin žuti mačak, zaprede, požudno zirne u žličicu kao da bi i on rado kušao. Tom mu reče:
»Bolje ti je da se ovog okaniš, Peter.«
No, Peter pokaza da se s time ne slaže.
»Bolje još jednom razmisli.«
Peter razmisli.
»Sam si to tražio pa ću ti dati, jer nisam takav da ti ne bih dao, ali ako ti se ne svidi, nemoj ni za što kriviti druge – za sve ćeš sam biti kriv.«
Peter se složi, pa mu Tom širom otvori gubicu i uli u grlo malo Ubibola. Peter skoči nekoliko jardi uvis, ispusti ratnički poklič pa stade juriti okolo-naokolo po sobi, sudarati se s pokućstvom, prevrtati lonce s cvijećem te općenito stvarati buku i lom. Onda se uspravi na stražnje noge i uze se propinjati mahnitajući od veselja, nakrivi glavu na rame i na sav glas objavi svoju neobičnu sreću. Zatim se opet rastrča po kući rasturajući i pustošeći sve pred sobom. Tetka je Polly ušla upravo na vrijeme da vidi kako mačak izvodi nekoliko dvostrukih okretaja u zraku, ispušta posljednji prodorni urlik radosti i prolijeće kroz otvoreni prozor rušeći usput preostale lonce s cvijećem. Zirkajući preko naočala, stara je gospođa stajala kao okamenjena od zaprepaštenja, a Tom je ležao na podu umirući od smijeha.
»Tome, zaboga, što je tom mačku?«
»Ne znam, tetko«, jedva izusti dječak.
»E, tako nešto još nisam vidjela. Što li mu je došlo?«
»Zbilja ne znam, tetko Polly. Mačke se uvijek tako ponašaju kad se igraju.«
»Tako se ponašaju, je li?« Bilo je nešto u njezinu glasu što je Toma zabrinulo.
»Pa, da. Bar ja tako mislim.«
»Ti tako misliš?«
»Da.«
Stara se gospođa sagnula, a Tom ju je promatrao s posebnim zanimanjem koje je bilo popraćeno nekom tjeskobom. Prekasno je naslutio kamo »smjera«. Drška je izdajničke kavene žličice provirivala ispod donjega ruba posteljnog prekrivača. Tetka Polly je dohvati i podiže, a Tom se trže i obori pogled. Tetka sad podiže i njega, uhvativši ga za dršku koju je obično upotrebljavala – za uho, i zvučno ga čvrknu napršnjakom po glavi.
»Onda, mladiću, što ti je trebalo da tako mučiš tu jadnu nemuštu životinju?«
»Sažalio sam se na njega zato što on nema tetke.«
»Nema tetke! Tvrda tikvo, kakve to veze ima?«
»Ima, još kako. Da ima tetku, ona bi ga ispekla! Spržila bi mu utrobu i ne bi ga žalila više nego da je ljudsko biće.«
Tetku Polly odjednom zapeče savjest i cijela joj se stvar ukaza u novom svjetlu: ono što je okrutno prema mačoru, možda je okrutno i prema kakvu dječaku. Raznježi se i bi joj žao. Oči joj malčice zasuziše, pa položi Tomu ruku na glavu i blago reče:
»Htjela sam ti samo dobro, Tome. I pomoglo ti je, Tome…«
Tom je pogleda u lice i kroz njegovu se ozbiljnost probi jedva primjetno podrugivanje.
»Tetkice, znam ja da si ti meni htjela sve najbolje, a to sam htio i ja Peteru. I njemu je pomoglo. Nikad ga još nisam vidio da tako živahno skakuće…«
»Daj, bježi mi s očiju, Tome, prije nego se ponovno razljutim. I pokušaj se jednom ponašati kao dobar dečko pa ti više neće trebati nikakav lijek.«
Tom je prerano stigao u školu. Primijećeno je da se odnedavna to čudo događa iz dana u dan. I ovaj se put, kao i obično u posljednje vrijeme, motao oko ulaza u školsko dvorište umjesto da se igra s drugovima. Bolestan je, rekao im je, a tako je i izgledao. Svim se silama pričinjao kao da gleda na sve strane samo ne onamo kamo je zaista gledao – niz ulicu. Uskoro mu se na vidiku pojavi Jeff Thatcher i Tomovo lice zasja: na čas se zagleda onamo, a onda se opet tužno okrenu. Kada Jeff stiže, Tom mu priđe i stade ga oprezno »navoditi« na mogućnost da nešto kaže o Becky, ali taj vjetropir nikako nije htio zagristi mamac. Tom je motrio i motrio, uvijek se iznova nadajući kad god bi se na vidiku pojavila kakva lepršava haljinica i mrzeći vlasnicu te haljinice čim bi shvatio da nije ona prava. Napokon se haljinice prestadoše pojavljivati i on zapade u beznadnu potištenost: uđe u praznu školsku zgradu i sjede u namjeri da se prepusti patnji. Tada kroz dvorišna vrata prođe još jedna haljinica i Tomu srce naglo poskoči. U sljedećem je trenutku već bio vani »izigravajući« Indijanca: vrištao je, smijao se, jurio za drugim dječacima, skakao preko ograde stavljajući glavu na kocku, premetao se i dubio na glavi –izvodio sve junačke podvige koje je mogao zamisliti, a cijelo je vrijeme ispod oka motrio Becky Thatcher da vidi je li ga primijetila. No, činilo se da ona ništa ne opaža, a čak ga nijednom nije ni pogledala. Je li moguće da i ne zna da je on ovdje? Nastavi s izvođenjem raznih podviga u njezinoj neposrednoj blizini, projuri unaokolo s ratnim pokličem na usnama, ote kapu jednom dječaku, zavitla je na školski krov, probi se kroz skupinu dječaka raspršivši ih na sve strane pa se izvali na tlo ravno Becky pred nosom i pritom je umalo ne obori – a ona se okrenula, visoko podigla nos i Tom je ču kako kaže: »Hm! Neki ovdje misle da su jako pametni – zato što se stalno zbog nečeg prave važni!«
Tomu planuše obrazi. Podiže se i odšulja odande, sav smlavljen i pokunjen.

Trinaesto poglavlje


Tom tada donese odluku. Bio je mrk i očajan. Napušten je, bez prijatelja i nitko ga ne voli, reče sam sebi. Kada svi oko njega uvide na što su ga natjerali, možda će im biti žao. Nastojao je biti dobar i udovoljiti ostalima, ali mu to nisu dopustili. Budući da i ne žele drugo doli da ga se otresu, neka tako i bude. Neka njega okrive za posljedice – ta*, zašto I ne bi? Kakva se prava ima žaliti onaj tko je ostao bez prijatelja? Jest, napokon su ga sami natjerali na to: otići će u razbojnike. Drugo mu ne preostaje.
Dotle je već bio poprilično odmakao Livadnim putem i zvuk školskogA zvona koje je pozivalo na nastavu jedva mu je dopirao do uha. Na pomisao da nikada, nikada više neće čuti taj stari poznati zvuk, zajeca – bilo mu je silno teško, no natjerali su ga na to: budući da su ga istjerali u hladni svijet, mora se pokoriti – ali on im svima oprašta. Zbog ovoga se samo još jače rasplaka.
Baš u tom času srete Joea Harpera, svojega najprisnijeg i najboljeg druga – i njegov je pogled bio mrk, a na srcu mu očito ležala neka velika i kobna odluka. Tu se vidljivo nađoše »dvije duše i jedna mis’o«.  Tom obrisa oči rukavom pa poče nešto ridati o odluci da pobjegne od zlostavljanja i nerazumijevanja na koje nailazi kod kuće – otići će u bijeli svijet i nikada se neće vratiti, a na kraju reče kako se nada da ga Joe neće zaboraviti.
No, pokaza se da je i Joe htio Toma zamoliti upravo za istu stvar te je radi toga krenuo u potragu za njim. Majka ga je bila išibala zato što je popio neko vrhnje koje on nije ni okusio niti je što znao o njemu: jasno je da joj je dodijao i priželjkuje njegov odlazak. Pa kad ona tako hoće, njemu ne preostaje ništa drugo nego da se pokori – nadao se da će ona biti sretna i da nikada neće zažaliti što je svojega jadnog dječaka otjerala u okrutni svijet da ondje trpi i umre.
Idući dalje, dva plačidruga sklopiše novi sporazum o tome da će pomagati jedan drugome, da će se pobratiti i da se neće rastajati sve dok ih smrt ne oslobodi muka. Onda počeše kovati raznorazne naume. Joe se zalagao za to da treba postati pustinjak i živjeti od korice kruha u nekoj dalekoj spilji, a onda jednog dana umrijeti od studeni, oskudice i teške tuge. No, nakon što sasluša Toma, priznade da razbojnički život očito ima priličnih prednosti te tako pristade da postane gusar.
Tri milje nizvodno od St. Petersburga, na mjestu gdje je rijeka Mississippi široka nešto malo više od jedne milje, nalazio se dugačak i uzak šumoviti otok s plitkim pješčanim sprudom na njegovu gornjem dijelu, pogodnim za zborno mjesto. Otok nije bio nastanjen, a ležao je bliže suprotnoj obali, sučelice gustoj i gotovo posve nenastanjenoj šumi. Tako njihov izbor pade na Jacksonov otok, ali se još nisu bili pozabavili pitanjem o tome tko će biti meta njihova gusarenja. Zatim potražiše Huckleberryja Finna, a on im se bez oklijevanja pridruži jer je za nj jedan životni poziv bio isti kao i drugi pa je u tom pogledu bio posve nepristran. Ubrzo se rastaše uz dogovor da će se sastati na osamljenu mjestu na riječnoj obali, dvije milje uzvodno od sela, i to u najpovoljniji čas – naime, u ponoć. Ondje je bila privezana omanja drvena splav koju su namjeravali zaplijeniti. Svaki će od njih sa sobom ponijeti udice i povraze, a od namirnica koliko god bude mogao ukrasti na što zakučastiji i tajanstveniji način – kako i dolikuje odmetnicima. I prije nego što je pao prvi mrak, oni su se već bili nauživali slatke slave šireći vijest o tome kako će se u mjestu prilično brzo »nešto čuti«, a svatko tko je taj neodređeni nagovještaj primio, ujedno je upozoren i da »drži jezik za zubima i čeka«.
Oko ponoći stiže Tom s kuhanom šunkom i još nekim sitnicama, zaustavi se u gustom šipražju na obali što se strmo nadvijala nad dogovorenim mjestom. Pod sjajem zvijezda sve je bilo veoma tiho. Moćna se rijeka pružala pred njim poput usnula oceana. Tom na trenutak osluhnu, no nikakav zvuk nije remetio tišinu. Tada on tiho i jasno zazvižda. Ispod strmine netko uzvrati. Tom zazvižda još dva puta i na oba poziva dobi jednak odgovor. Zatim nečiji oprezni glas zapita:
»Stoj! Tko je tamo?«
»Tom Sawyer, Crni Osvetnik s Karipskog mora. Kazujte svoja imena!«
»Huck Finn Krvavoruki i Joe Harper Užas Morski.« Tom je ove nadimke izvukao iz svojega omiljenog štiva.
»U redu. Lozinka!«
Dva promukla glasa u gluhoj noći istovremeno prošaptaše istu strašnu riječ:
»KRV!«
Tada Tom baci šunku preko ruba obale pa se i sam otkotrlja za njom, izderavši pri tom pothvatu u znatnoj mjeri i kožu i odjeću. Postojao je pristupačan i udoban puteljak što je vodio duž obale ispod strmine, ali su njemu nedostajale osobine koje gusari toliko cijene: teškoća i opasnost.
Užas Morski donio je komadinu slanine i gotovo se iscrpio dok ju je dovukao ovamo. Finn Krvavoruki bio je ukrao tavu za prženje i svu silu napola osušena duhanskog lišća, a donio je usto i nekoliko klipova kukuruza da od njih naprave lule. No, osim njega nijedan od gusara nije pušio niti »žvakao« duhan. Crni Osvetnik s Karipskog mora reče da se s time neće moći ništa započeti bez vatre. To je bila mudra pomisao jer su šibice bile slabo poznate u ono doba. Opaziše vatru koja je tinjala na velikoj splavi stotinu jardi uzvodno pa se prikradoše onamo i pribaviše jedan ugarak. Od toga su napravili sjajnu pustolovinu: svaki su čas jedan drugome psikali »Pst!« i naglo se zaustavljali s prstom na ustima, mašali se za držak zamišljenih bodeža i jezivim šaptom određivali da »neprijatelju«, ako se samo makne, treba »bodež sjuriti do drška« jer »mrtva usta ne govore«. Sasvim su dobro znali da su svi splavari sišli u selo da obnove zalihe ili da se napiju, no to nije smjela biti izlika za to da se ovaj podvig izvede na neki negusarski način.
Uskoro se otisnuše od obale: Tom preuze zapovjedništvo, Huck stražnje veslo, a Joe prednje. Tom je stajao u sredini broda smrknuta čela i skrštenih ruku te tihim, strogim šaptom izdavao zapovijedi:
»Privjetrina! Dovedi je uz vjetar!«
»Razumijem, kapetane!«
»Miruj, miru-u-u-uj!«
»Mirujem, kapetane!«
»Za jednu zraku u stranu!«
»Za zraku, kapetane!«
Budući da su dječaci mirno i jednolično tjerali splav prema sredini rijeke, nedvojbeno je jasno da su se ova naređenja izdavala samo »reda radi« te da zapravo i nisu imala nikakve posebne svrhe.
»Pod kojim jedrima plovimo?«
»Pod deblenjačama, košnjačama i prečkicom, kapetane.«
»Diži sve vrhovnjače! Šestorica na pramčani jarbol – gornju pramčanu košnjaču i donju pramčanu sljemenjaču! Življe, daj!«
»Razumijem, kapetane!«
»Razvij glavnu gornju sljemenjaču! Zatege i praće! Tako, junaci!«
»Razumijem, kapetane!«
»Zavjetrina – oštro ulijevo! Pazi da zadržiš smjer kad okrene! Ulijevo, ulijevo! Naprijed, ljudi! Složno! Miru-u-u-uj!«
»Mirujem, kapetane!«
Splav preplovi na drugu polovicu rijeke pa dječaci upraviše pramac nadesno i legoše na vesla. Rijeka nije bila visoka i tekla je brzinom od jedva dvije-tri milje. Za sljedećih tri-četvrt sata jedva je itko išta progovorio. Sada je splav plovila mimo njihova mjesta što se vidjelo u daljini. Dva-tri treperava svjetla ukazivala su na njegov položaj: ležalo je u spokojnu snu s druge strane nejasne, goleme rijeke okićene zvijezdama, ništa ne znajući o strašnome događaju što se baš u taj čas zbivao. Crni je Osvetnik stajao nepomično i prekriženih ruku, »pogledom se opraštajući« od poprišta svojih negdanjih radosti i nedavnih patnji, želeći da ga »ona« sada može vidjeti kako, otisnuvši se na pučinu divljega mora, neustrašiva srca prkosi opasnosti i smrti te s okrutnim osmijehom na usnama srlja u vlastitu propast. Za njegovu maštu nije bio nikakav napor premjestiti Jacksonov otok nekamo daleko odakle se njihovo selo i ne može vidjeti pa se stoga, slomljena i zadovoljna srca, »pogledom opraštao« od njega. I drugi su se gusari također pogledom opraštali od svega te su se toliko dugo opraštali da ih je struja gotovo odnijela predaleko od otoka. No, na vrijeme opaziše opasnost i uspješno je otkloniše. Oko dva sata ujutro splav se nasuka na pješčani sprud oko dvije stotine jardi niže od vrha otoka pa su morali gaziti kroz vodu ovamo i onamo, sve dok nisu iskrcali sav tovar. Među opremom na maloj splavi bilo je i jedno staro jedro pa ga raširiše preko skrovišta u grmlju kao šator u kojem će čuvati živež, a oni sami po lijepom će vremenu spavati pod vedrim nebom, kako i dolikuje odmetnicima.
Zapališe vatru pored jedne velike klade, zašavši dvadeset-trideset koraka u tamnu šumsku dubinu, a onda u tavi ispržiše nešto slanine za večeru i potrošiše pola zalihe kukuruznog »kruha« što su ga bili donijeli sa sobom. Činilo se sjajnom zabavom gostiti se ovako divlje i slobodno, u djevičanskoj šumi na neistraženom i nenastanjenom otoku, daleko od svakoga ljudskog prebivališta, pa dječaci zaključiše da se više nikada neće ni vraćati u civilizaciju. Rasplamsala vatra osvjetljavala im lica i bacala rumeni odsjev na debla drveća što su poput stupova opasivala njihov šumski hram te na blistavo lišće i isprepletene vriježe.
Kada smazaše i posljednji hrskavi režanj slanine i progutaše posljednji komad kukuruznoga kruha, dječaci se zadovoljno ispružiše na travi. Mogli su naći i hladnije mjesto, ali se nisu htjeli odreći tako romantična doživljaja kao što je pucketava logorska vatra.
»Zar nije veselo?« upita Joe.
»Ludo je!« reče Tom. »Što bi rekli dečki da nas sad vide?«
»Što bi rekli? Ma, dali bi sve na svijetu da mogu biti ovdje… A, Hucky!«
»I meni bome tako izgleda«, reče Huckleberry. »U svakom slučaju meni ovo odgovara i ne triba mi ništo bolje. Inače obično nemam nikad dosti za jist’, a ovdi me čak niki ne mere ni tuć’ ni psovat’.«
»Ovo je život za mene«, reče Tom. »Ne moraš svako jutro ustati, ne moraš ići u školu, prati se i sve neke takve gluposti. Vidiš, Joe, gusar, kad je na kopnu, ne mora ništa raditi, a pustinjak… e, on ti mora mnogo moliti, a osim toga nema nikakve zabave, nego ti je stalno sam-samcat.«
»E, da, tako je«, reče Joe. »Znaš, nisam ti ja puno o tome razmišljao. Sad kad sam vidio kako to ide, mnogo mi je draže što sam gusar.«
»Vidiš«, reče Tom, »danas ti ljudi do pustinjaka ne drže onoliko kao u stara vremena, ali gusara uvijek cijene. Pustinjak mora spavati na najtvrđem mjestu koje može naći, oblačiti se u kostrijet i posipati se pepelom po glavi, pa stajati vani na kiši i…«
»A zašto oblači tu kostrijet i zašto se posipa tizijem pepelon po glavi?« raspitivao se Huck.
»Ne znam zašto, ali oni to moraju. Pustinjaci uvijek tako rade. I ti bi tako morao raditi da si pustinjak.«
»Bi’, vraga!« reče Huck.
»Dobro, a što bi ti radio?«
»Ne znaden, al’ to sigurno ne bi’.«
»Ali, Huck, morao bi. Kako bi to izbjegao?«
»Pa, naprosto ne bi’ izdrža’. Uteka’ bi’.«
»Utekao! No, ti bi bome bio krasan primjer za starog pustinjaka. Sve bi osramotio.«
Krvavoruki ne odgovori jer je imao važnijeg posla. Bio je izdubao jedan kukuruzni klip i u njega utaknuo šuplju trsku, pa ga napunio duhanom, prinio tome žeravicu i sad je otpuhivao oblake miomirisna dima – sav je cvao od uživanja u toj raskoši. Drugi su mu gusari zavidjeli na tom veličanstvenom poroku i u sebi odlučivali da će mu se što prije i sami odati. Uskoro Huck upita:
»Šta gusari zapravo radu?«
Tom odgovori:
»Oh, sjajno se zabavljaju: otimaju lađe pa ih pale, otimaju novac pa ga zakopavaju na strašnim mjestima na vlastitom otoku, gdje ga onda čuvaju duhovi i sve takva neka bića, a na lađama pobiju sve ljude – tjeraju ih da prošetaju po dasci.«
»A žene odvode na otok«, reče Joe. »Žene ne ubijaju.«
»Da«, složi se Tom, »žene ne ubijaju jer su jako plemeniti. A žene su, osim toga, uvijek lijepe.«
»A kakvu tek prekrasnu odjeću nose! Oh, da vidiš! Sve samo zlato, srebro i dijamanti«, reče s oduševljenjem Joe.
»Ki to?« upita Huck.
»Pa gusari.«
Huck žalosno promotri vlastitu odjeću.
»Izgleda mi da vi ja baš i nisan obučen ka’ niki gusar«, reče on s bolnim žaljenjem u glasu, »al’ i niman drugog odila izim ovizijeh prnja.«
No, drugi mu dječaci rekoše da će se prilično brzo domoći otmjena ruha, samo dok se svi zajedno bace na pustolovine. Objasniše mu da su njegovi jadni dronjci za početak dobri, iako je običaj da imućni gusari na prvi pohod kreću dolično odjeveni.
Postupno zamrije razgovor malih beskućnika i drijem im se poče neprimjetno spuštati na očne kapke. Krvavorukome iz prstiju ispade lula i on zaspi snom klonula pravednika. Užasu Morskom i Crnom Osvetniku s Karipskog mora nije bilo tako jednostavno utonuti u san. Njih dvojica u sebi izmoliše molitve, i to ležeći, jer u blizini nije bilo nikoga starijeg tko bi ih natjerao na to da kleknu i mole se naglas. Zapravo, uopće im se nije ni dalo moliti, ali su se bojali da ne odu predaleko pa da time prizovu kakav nenadan i naročit udarac groma nebeskog. Onda se najednom nađoše na rubu neizbježna sna i zalebdješe nad njim, no sada se pojavi uljez koji se nije htio ni »maknuti« od njih. Bila je to savjest. Uhvati ih nejasan strah da možda nisu pogriješili što su pobjegli. Onda pomisliše na ukradeno meso pa ih tek tada počeše razdirati prave muke. Pokušaše ih odagnati podsjećajući vlastitu savjest na to da su i ranije često znali krasti slatkiše i jabuke, no ona se nije dala umiriti tako slabim izgovorima. Najzad im se učini kako je nemoguće izbjeći tvrdoglavu činjenicu da uzeti kakav slatkiš znači tek nešto »maznuti«, dok je uzeti slaninu, šunku i slične dragocjenosti, prosto i naprosto krađa – a u Bibliji postoji zapovijed koja to zabranjuje. Stoga u sebi odlučiše da se njihovo gusarstvo, koliko god ostali pri tom poslu, više nikada neće okaljati zločinom koji se naziva krađom. Savjest tada prihvati primirje pa ovi neobično nedosljedni gusari mirno usnuše.