Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 07. Avg 2025, 04:26:11
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 0 gostiju pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 4 5 ... 30
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Dan Simmons ~ Den Simons  (Pročitano 65616 puta)
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
Beleške za skicu Tužnog Kralja Bilija:
   Njegovo Kraljevsko Visočanstvo Kralj Vilijam XXIII, suvereni gospodar Kraljevstva Vindzor u izbeglištvu, izgleda pomalo kao voštana sveća ostavljena u vreloj rerni. Duga kosa spušta mu se u mlitavim pramenovima do pogrbljenih ramena, dok mu brazde na čelu curkaju naniže do pritoka bora oko očiju lovačkog psa baseta, a onda se ponovo pružaju ka jugu kroz prevoje i bore od mrštenja do lavirinta brazdi na vratu i podvaljku. Kažu da Kralj Bili podseća antropologe na lutke brige iz zabačene Kinšase, da zen-gnostike nagoni da se prisete jadnog Bude posle požara u hramu na Taj Zinu, a da medijske istoričare tera da jure u svoje arhive i proveravaju fotografije drvene zvezde ravnog filma, glumca Čarlsa Lotona. Meni nijedna od ovih referenci ne znači ništa; gledam Kralja Bilija i mislim na svog davno mrtvog tutora, don Baltazara, posle nedelju dana bekrijanja.
   Priča o stalnoj smrknutosti Tužnog Kralja Bilija preterana je. On se često smeje; jedino što ima tu nesreću da njegov osobiti smeh većinu ljudi tera da pomisle da jeca.
   Čovek ne može da bira svoju fizionomiju, ali u slučaju Njegovog Visočanstva, čitava ličnost sugeriše ili 'budalu' ili 'žrtvu.' On se odeva, ako je to prava reč, u nešto što je blizu neprestanog stanja anarhije, prkoseći ukusu i smislu za boje njegovih androidskih slugu, tako da je ponekad istovremeno u sudaru sa samim sobom i sa svojim okruženjem. A nije samo njegova pojava ograničena na krojački haos - Kralj Vilijam se kreće stalno poluodeven, raskopčanog šlica, s iscepanim i dronjavim somotskim ogrtačem koji kao magnet prikuplja mrvice sa poda, sa nabranom čipkom levog rukava dvostruko dužom nego na desnom, koji - opet - izgleda kao da je bio umočen u džem.
   Stekli ste predstavu.
   Pored svega toga, Tužni Kralj Bili poseduje uviđavan um i strast za umetnošću i literaturom kojoj nema ravne još od renesansnih dana Stare Zemlje.
   U nekim stvarima, Kralj Bili je debelo dete sa licem večito zalepljenim o izlog prodavnice slatkiša. On voli i ceni finu muziku, ali ne može da je stvara. Poznavalac baleta i svih mogućih gracioznih stvari, Njegovo Visočanstvo je šmokljan, pokretni niz padova na guzicu i komičnih ispada nespretnosti. Strastveni čitalac, nepogrešivi kritičar poezije i mecena retorike, Kralj Bili kombinuje mucanje, u svom verbalnom izražavanju, sa stidljivošću koja mu neće dopustiti da bilo kome pokaže svoje stihove ili prozu. Doživotni neženja koji sada navršava šezdesetu, Kralj Bili živi u oronuloj palati i kraljevstvu od dve hiljade kvadratnih milja kao da je reč o još jednom iskrzanom, kraljevskom odelu. Anegdota ima u izobilju: jedan od čuvenih slikara koji radi u ulju, štićenik Kralja Bilija, nalazi svog mecenu kako hoda pognute glave, sa rukama na leđima, s jednom nogom na baštenskoj stazi a drugom u blatu, očigledno izgubljenog u mislima. Umetnik pozdravlja svog mecenu. Tužni Kralj Bili diže pogled, trepće, ogleda se kao da se budi posle dugog dremeža. "Izvinite", kaže Njegovo Visočanstvo zbunjenom slikaru, "a-a-ali, da li biste mogli, m-m-molim vas, da mi kažete - idem li prema palati ili od p-p-palate?" "Prema palati, Vaše Visočanstvo", odgovara umetnik. "O, d-d-dobro", uzdiše Kralj, "znači da sam upravo ručao."
   
   General Horas Glenon-Hajt započeo je svoju pobunu i Zabačeni svet Askvit ležao je direktno na njegovom osvajačkom putu. Askvit nije bio zabrinut - Hegemonija je ponudila flotu SILE:svemir kao štit - ali kraljevski vladar Kraljevstva Monaka u izbeglištvu izgledao je istopljeniji nego ikada kada me je pozvao.
   "Martine", reče Njegovo Visočanstvo, "č-č-čuo si za b-bitku za Fomalho?"
   "Jah", rekoh ja. "Ne zvuči mi kao nešto zbog čega se treba brinuti. Fomalho je bio baš onakvo mesto kakva Glenon-Hajt napada... malo, sa ne više od nekoliko hiljada kolonista, bogato mineralima, i sa vremenskim dugom od najmanje - kako beše? - dvadeset standardnih meseci od Mreže."
   "Dvadeset tri", reče Tužni Kralj Bili. "Znači, m-m-misliš d-da nismo u o-o-opasnosti?"
   "A-a", rekoh ja. "Sa samo tri nedelje vremena stvarnog tranzita i vremenskim dugom manjim od godine, Hegemonija uvek može ovamo da pošalje snage iz Mreže brže nego što General može da stigne kovit-brodovima sa Fomalhoa."
   "Možda", razmišljao je Kralj Bili, naslonivši se na globus, a onda odskočivši kada je ovaj počeo da se okreće pod njegovom težinom. "Ali, bez obzira na sve, odlučio sam da krenemo u sopstvenu s-s-skromnu Hedžiru."
   Trepnuh, iznenađen. Bili je već gotovo dve godine govorio o premeštanju kraljevstva u izbeglištvu, ali nikada mi nije palo na pamet da će se rešiti da to sprovede."
   "Kov-kov-kov... brodovi su spremni na Parvatiju", reče on. "Askvit se saglasio da su-su-su... da nam obezbedi potreban transport do Mreže."
   "Ali, palata?" rekoh ja. "Biblioteka? Farme i zemljište?"
   "Biće dati kao donacije, naravno", reče Kralj Bili, "ali sadržina biblioteke putovaće sa nama."
   Seo sam na rukonaslon divana od konjske dlake i protrljao obraz. Za deset godina boravka u kraljevstvu napredovao sam od Bilijevog štićenika do tutora, zatim do poverenika, a potom i prijatelja, ali nikada se nisam pravio da razumem tu razbarušenu zagonetku. Primio me je čim sam stigao. "Ž-ž-želite li da se p-p-pridružite drugim t-t-talentovanim ljudima naše male kolonije?" pitao je.
   "Da, Vaše Visočanstvo."
   "A n-n-nameravate li da p-p-pišete još knjiga poput U-u-umiruće Zemlje?"
   "Ne, ako ikako bude moguće, Vaše Visočanstvo."
   "P-p-pročitao sam to, znate", rekao je čovečuljak. "Bilo je v-v-veoma zanimljivo."
   "Vrlo ste ljubazni, Ser."
   "S-s-s-sranje, M. Silenus. B-b-bilo je zanimljivo zato što je neko to očigledno o-o-očistio i ostavio samo sve što nije valjalo."
   Iscerio sam se, iznenađen iznenadnim otkrovenjem da će mi se Tužni Kralj Bili dopasti.
   "A-a-ali Spev", uzdahnu on, "t-t-to je bila knjiga. Verovatno najfinija knjiga s-s... poezije objavljena u Mreži u poslednja dva veka. Kako vam je uspelo da to proturite pored policije mediokriteta, nikada neću saznati. Poručio sam dvadeset hiljada primeraka za k-k-kraljevstvo."
   Malo sam pognuo glavu, ostavši bez teksta prvi put posle dve decenije, posle pretrpljene kapi.
   "Hoćete li pisati još p-p-poezije poput Speva?"
   "Došao sam ovamo da to pokušam, Vaše Visočanstvo."
   Sada bacih pogled na zatvorena vrata i na malog suverena koji je - čak i kad se osmehivao - izgledao kao da samo što nije zaplakao. "Hiperion?" upitah. Pomenuo je mnogo puta kolonijalni svet koji je postao primitivan.
   "Baš tako. Androidski semebrod tamo je već nekoliko godina, M-M-Martine. Što bi se reklo, priprema teren."
   Podigoh obrvu. Bogatstvo Kralja Bilija nije poticalo iz aktive kraljevstva već iz velikih investicija u privredu Mreže. Čak i s tim, ako je već godinama ulagao skrivene napore u ponovnu kolonizaciju, trošak mora da je bio zaprepašćujući.
   "S-s-sećaš li se zašto su prvobitni kolonisti nadenuli plah-plah-plah... svetu ime Hiperion, Martine?"
   "Naravno. Pre Hedžire postojalo je majušno slobodno uporište na jednom od Saturnovih meseca. Oni nisu mogli da opstanu bez obnavljanja zemaljskih zaliha, pa su emigrirali u Zabačenost i premereni svet nazvali po svom mesecu."
   Kralj Bili se tužno osmehnu. "A znaš li zašto je to ime z-z-zgodno za naš poduhvat?"
   Trebalo mi je oko deset sekundi da povežem stvari. "Kits", rekoh.
   Nekoliko godina ranije, pri kraju duge diskusije o suštini poezije, Kralj Bili me je upitao ko je bio najčistiji pesnik koji je ikada živeo.
   "Najčistiji?" rekao sam ja. "Zar ne misliš najveći?"
   "Ne, ne", rekao je Bili, "apsurdno je s-s-sporiti se oko toga ko je najveći. Zanima me tvoje mišljenje o n-n-najčistijem... najbližem suštini koju opisuješ."
   Razmišljao sam o tome nekoliko dana, a onda doneo svoj odgovor Kralju Biliju, dok je on posmatrao zalaske sunaca sa vrha litice blizu palate. Crvene i plave senke istezale su se preko ćilibarskih travnjaka prema nama. "Kits", rekao sam.
   "Džon Kits", šapnuo je Tužni Kralj Bili. "Ahh." A onda, trenutak kasnije: "Zašto?"
   I tako sam mu ispričao o pesniku sa Stare Zemlje, iz devetnaestog veka; o njegovom vaspitanju, obuci i ranoj smrti... ali uglavnom o životu gotovo u potpunosti posvećenom misterijama i lepotama poetskog stvaranja.
   Bili je tada izgledao zainteresovano; sada je izgledao opsednuto dok je pokretom ruke prizivao holo model, koji umalo nije ispunio čitavu sobu. Pomerio sam se unazad, zakoračivši kroz brda, zgrade i životinje na paši, kako bih bolje video.
   "Osmotri Hiperion", šapnu moj mecena. Kao i obično kada bi bio potpuno zanesen, Kralj Bili je zaboravio da muca. Holo se menjao, nudio niz vidika: rečni gradovi, luke, planinska utvrđenja, grad na brdu ispunjen spomenicima koji odgovaraju čudnovatim građevinama u obližnjoj dolini.
   "Vremenske grobnice?" rekoh.
   "Baš tako. Najveća misterija u poznatoj vasioni."
   Namrštih se na tu hiperbolu. "Jebote, prazne su", rekoh. "Bile su prazne otkad su otkrivene."
   "One su izvor čudnog, antientropijskog polja sila koje se ne menja", reče Kralj Bili. "Jedan od nekoliko fenomena koji se, pored singularnosti, usuđuju da čačkaju po samom vremenu."
   "Jaka stvar", rekoh ja. "To mora da je bilo kao premazivanje metala zaštitnim sredstvom protiv rđe. Sačinjene su da traju, ali su prazne. A otkad nam se to diže na tehnologiju?"
   "Ne na tehnologiju", uzdahnu Kralj Bili dok mu se lice topilo u dublje brazde. "Na misteriju. Na čudnovatost mesta, tako neophodnu nekim kreativnim duhovima. Savršena mešavina klasične utopije i paganske misterije."
   Slegnuh ramenima, neimpresioniran.
   Tužni Kralj Bili odagna holo pokretom ruke. "Da li je tvoja p-p-poezija napredovala?"
   Prekrstih ruke i zagledah se u kraljevskog patuljka-aljkavca. "Ne."
   "Da li se tvoja m-m-muza vratila?"
   Ne rekoh ništa. Da pogled može da ubije, svi bismo vikali 'Kralj je mrtav, živeo Kralj!' pre nego što se smrkne.
   "D-d-dobro onda", reče on pokazavši da ume da izgleda i nepodnošljivo samozadovoljno koliko i tužno. "P-p-pakuj kofere, dečko. Idemo na Hiperion."
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
(Pretapanje.)
   Pet semebrodova Tužnog Kralja Bilija lebde kao zlatni maslačci iznad neba boje lapisa. Beli gradovi dižu se na tri kontinenta: Kits, Endimion, Port Romens... i sam Grad Pesnika. Više od osam hiljada hodočasnika Umetnosti traži bekstvo od tiranije mediokriteta i traga za obnavljanjem vizije na ovom grubo isklesanom svetu.
   Askvit i Vindzor u izbeglištvu bili su središte androidske biofakture u veku koji je usledio posle Hedžire, a sada su ti plavokošci, čovekovi prijatelji, radili i zidali jer se podrazumevalo da će, kada jednom ti konačni radovi budu gotovi, najzad biti slobodni. Nastadoše beli gradovi. Starosedeoci, umorni od uloge domorodaca, izašli su iz svojih sela i šuma da nam pomognu da ponovo izgradimo koloniju po ljudskijim merilima. Tehnokrate, birokrate i ekokrate bili su otkravljeni i pušteni na svet koji to nije očekivao, i san Tužnog Kralja Bilija za korak se približio stvarnosti.
   U vreme kada smo stigli na Hiperion, general Horas Glenon-Hajt bio je mrtav, njegova kratka ali brutalna pobuna bila je ugušena, ali povratka nije bilo.
   Neki od krepkijih umetnika i umetnica s prezirom su odbili Grad Pesnika i vodili grub ali kreativan život u Džektaunu ili Port Romensu, možda čak i u krajinama koje su se širile sve dalje, ali ja sam ostao.
   U prvim godinama nisam pronašao svoju muzu na Hiperionu. Za mnoge, velika rastojanja zbog ograničenog transporta - EMV-i su bili nepouzdani, letači retki - i skupljanje veštačke svesti zahvaljujući odsustvu datasfere, nedostupnosti Svestvari i samo jednom fetlinijskom primopredajniku - sve je to dovelo do obnavljanje krativne energije, do nove spoznaje o tome šta znači biti čovek i umetnik.
   Ili bar tako kažu.
   Nikakva muza nije se pojavila. Moji stihovi i dalje su bili tehnički ispravni i mrtvi poput mačke Haka Fina.
   Odlučio sam da se ubijem.
   Ali, najpre sam proveo neko vreme, najmanje devet godina, u javnoj službi, obezbeđujući jednu jedinu stvar koja je nedostajala novom Hiperionu: dekadenciju.
   Od biovajara sa prikladnim imenom, Graumana Heketa, dobio sam dlakava bedra, papke i jarčeve noge satira. Kultivisao sam bradu i produžio uši. Grauman je načinio i zanimljivije izmene na mom seksualnom aparatu. Pročulo se. Devojke sa sela, domorotkinje, žene naših plavih gradskih planera i pionira - sve su očekivale posetu jedinog domaćeg satira na Hiperionu, ili su je same sebi priređivale. Saznao sam šta zaista znače reči 'prijapski' i 'satirijaza'. Pored beskrajnih nizova seksualnih nadmetanja, dopustio sam svojim bekrijanjima da postanu legendarna, a svom rečniku da se vrati na nešto nalik onim danima posle kapi.
   Bilo je to jebeno divno. Bio je to jebeni pakao.
   A onda, u noći koju sam odredio da sebi prospem mozak, pojavio se Grendel.
   
   Beleške za skicu čudovišta koje nas pohodi:
   Oživeli su naši najgori snovi. Nešto zlo zaklanja svetlost. Seni Morbijusa i Krela. Neka vatra liže visoko, Majko, večeras stiže Grendel.
   Najpre mislimo da su nestali prosto odsutni; na zidinama našeg grada nema osmatrača, u stvari nema ni zidina, nema ratnika na vratima naše dvorane. Onda muž prijavi da mu je žena nestala pošto je večerala a pre nego što je ušuškala njihovo dvoje dece za spavanje. Onda Hoban Kristus, apstraktni implozionista, propusti da se pojavi, da nastupi sredinom nedelje, u Amfiteatru pesnika, što je prvi put tokom osamdeset dve godine kako postoji na daskama koje život znače. Raste zabrinutost. Tužni Kralj Bili ostavlja dužnost nadzornika pri obnavljanju Džektauna i obećava da će se bezbednost pojačati. Oko grada se ispreda mreža senzora. Oficiri Brodske bezbednosti pretražuju Vremenske grobnice i izveštavaju da su sve i dalje prazne. Mehaničari poslati na ulaz u lavirint, u osnovi grobnice od žada, izveštavaju da nema ničega posle sondaže od šest kilometara. Letači, automatizovani i sa ljudskom posadom, pretražuju oblast između grada i Masiva Uzde i ne registruju ništa veće od toplotnog potpisa kamene jegulje. Jednu lokalnu nedelju nestanaka nema.
   Onda počinju smrti.
   Vajar Pit Garsija pronađen u svom studiju... i u spavaćoj sobi... i u dvorištu ispod nje. Upravnik Brodske bezbednosti Truin Hajns dovoljno je blesav da kaže robotu-reporteru: "Izgleda kao da ga je rastrgla neka divlja zver. Ali, nijedna zver koju sam ja ikada video to ne bi mogla da učini čoveku."
   Svi smo uzbuđeni i zagolicani. Istina, dijalog je loš, pozajmljen iz miliona filmova i holića kojima smo plašili sebe, ali - sada smo mi deo predstave.
   Sumnja se okreće ka očiglednom: među nama je neki psihopata koji verovatno ubija pulsirajućom oštricom ili paklenim bičem. Ovaj put nije našao (ili našla) vremena da se reši tela. Jadni Pit.
   Upravnik Brodske bezbednosti Hajns dobija nogu, a upravnik grada Pruet dobija dozvolu od Njegovog Visočanstva da unajmi, obuči i naoruža gradsku policiju od otprilike dvadeset pozornika. Priča se o ispitu istine za svih šest hiljada stanovnika Grada Pesnika. Kafići na pločnicima bruje od razgovora o građanskim pravima... tehnički smo se nalazili izvan Hegemonije - da li smo imali ikakva prava?... i smišljaju se plitkoumni planovi za hvatanje ubice.
   A onda kreće klanica.
   
   Kod ubistava nije postojao nikakav obrazac. Tela su pronalažena u grupama od dva i tri, sama, ili se uopšte ne bi pronašla. Neki od nestanaka bili su lišeni krvi; drugi su ostavljali krvi na galone. Nije bilo svedoka niti preživelih žrtava napada. Mesto kao da nije bilo važno: porodica Vajmont živela je u jednoj od spoljnih vila, ali Sira Rob nikada nije ni mrdnula iz svog studija u kuli blizu centra grada; dve žrtve nestale su same, noću, očigledno dok su šetale zen-vrtom, ali kći savetnika Lemana imala je privatne telohranitelje a ipak je nestala dok je bila sama u kupatilu na sedmom spratu palate Tužnog Kralja Bilija.
   Na Lususu, Tau Ceti Centru i na desetinama drugih starih svetova Mreže, smrti hiljadu ljudi predstavljaju malu vest - stvar za kratkoročnu stavku u datasferi ili za unutrašnje strane jutarnjih novina. Ali u gradu od šest hiljada stanovnika, na koloniji od pedeset hiljada, desetine ubistava - poput poslovične osude na jutarnje vešanje - obično izuzetno privuku čoveku pažnju.
   Poznavao sam jednu od prvih žrtava. Sisipris Haris bila je jedna od mojih prvih pobeda u liku satira - i jedna od onih s najviše entuzijazma - prelepa devojka, sa dugom plavom kosom, i suviše mekom da bi bila stvarna, sa tenom poput sveže ubrane breskve, i suviše devičanskim da bi se sanjalo o tome da se dotakne, lepote previše savršene da bi se u nju poverovalo: upravo od one sorte o čijem silovanju sanja i najsramežljiviji muškarac; Sisipris je sada bila podvrgnuta brutalnom silovanju. Pronašli su joj glavu na središtu Trga lorda Bajrona kao da je zakopana do grla u porozni mermer. Kada sam čuo te detalje, tačno sam znao sa kakvim stvorenjem imamo posla, jer mačka koju sam imao na Majčinom imanju ostavljala je gotovo svakog jutra sličnu ponudu na južnoj verandi - mišju glavu koja je zurila odozdo, sa peščanog kamena, u čistoj glodarskoj zapanjenosti, ili možda sa zubatim kezom veverice - trofeji koje posle ubistava ostavlja ponosna ali gladna grabljivica.
   
   Tužni Kralj Bili došao mi je u posetu dok sam radio na svom Spevu.
   "Dobro jutro, Bili", rekoh.
   "Kaže se Vaše Visočanstvo", progunđa Njegovo Visočanstvo u retkom nastupu kraljevske uvređenosti. Njegovo mucanje nestalo je istog dana kada se kraljevski padobrod spustio na Hiperion.
   "Dobro jutro, Bili, Vaše Visočanstvo."
   "Hnnrh", zareža moj vazalni gospodar pošto je pomerio neke papire i uspeo da sedne u jedinu baricu prolivene kafe na inače suvoj klupi. "Ponovo pišeš, Silenuse."
   Nisam video nikakav razlog da potvrđujem očigledno.
   "Da li stalno koristiš pero?"
   "Ne", rekoh ja, "samo kada želim da napišem nešto što vredi čitati."
   "Vredi li to čitati?" On pokaza na gomilicu rukopisa koju sam prikupio za dve nedelje rada.
   "Da."
   "Da? Prosto da?"
   "Da."
   "Hoću li uskoro dobiti to na čitanje?"
   "Ne."
   Kralj Bili spusti pogled i primeti da mu se noga nalazi u barici kafe. Namršti se, pomeri i zatapka po smanjenoj barici rubom ogrtača. "Nikad?" reče on.
   "Samo ako me budeš nadživeo."
   "Što nameravam da učinim", reče Kralj. "Dok se ti budeš trošio izigravajući jarca za ovčice kraljevstva."
   "Da li je to pokušaj metafore?"
   "Ni najmanje", reče Kralj Bili. "Samo obična primedba."
   "Nisam usmeravao svoju pažnju na neku ovčicu još od svojih dečačkih dana na farmi", rekoh. "Obećao sam majci, u pesmi, da se više neću upuštati u jebanje ovaca dok ne zatražim od nje dopuštenje." Dok je Kralj Bili žalosno posmatrao, ja otpevah nekoliko stihova drevne pesmice pod naslovom 'Nikad više nijedna ovca'.
   "Martine", reče on, "neko ili nešto ubija moje ljude."
   Odložih papir i pero. "Znam", rekoh.
   "Treba mi tvoja pomoć."
   "Kako, Hrista ti? Treba li da pronađem ubicu kao neki detektiv sa HTV-a? Da se borim do jebene smrti na jebenom vodopadu Rajhenbah?"
   "To bi me zadovoljilo, Martine. Ali u međuvremenu biće dovoljno nekoliko mišljenja i saveta."
   "Mišljenje jedan", rekoh ja, "bilo je glupo doći ovamo. Mišljenje dva, glupo je ostati. Savet Alfa/Omega: otiđimo."
   Kralj Bili setno klimnu glavom. "Otiđimo iz ovog grada, ili uopšte sa Hiperiona?"
   Slegnuh ramenima.
   Njegovo Visočanstvo ustade i ode do prozora moje male radne sobe. Ona je gledala preko sokaka širine tri metra u zid od cigala koji je pripadao automatizovanom pogonu za recikliranje u susedstvu. Kralj Bili je proučavao vidik. "Svestan si", reče on, "drevne legende o Šrajku?"
   "Čuo sam neke deliće."
   "Domoroci povezuju čudovište sa Vremenskim grobnicama", reče on.
   "Domoroci se mažu farbom po stomaku kako bi proslavili žetvu i puše nerekombinovani duvan", rekoh ja.
   Kralj Bili klimnu glavom na mudrost upravo rečenog. On reče: "Ekipa-prvenac Hegemonije bila je na oprezu zbog ove oblasti. Ostavili su multikanalske aparate za snimanje, a baze držali južno od Uzde."
   "Gledaj", rekoh ja, "Vaše Visočanstvo... šta hoćeš? Oproštaj greha zbog toga što si zajebao stvar i sagradio grad ovde? Oprošteno ti je. Idi i nemo' više da grešiš, sinko. A sad, ako nemaš ništa protiv, Vaše Kraljevstvo, adios. Moram da pišem prljave pošalice."
   Kralj Bili nije se okretao od prozora. "Preporučuješ da evakuišem grad, Martine?"
   Oklevao sam samo sekund. "Naravski."
   "A da li bi ti otišao s ostalima?"
   "Zašto da ne?"
   Kralj Bili se okrenu i pogleda me u oči. "Da li bi?"
   Ne rekoh ništa. Minut kasnije, skrenuh pogled.
   "Tako sam i mislio", reče vladar planete. On stavi punačke šake na leđa i ponovo se zagleda u zid. "Da sam detektiv", reče, "posumnjao bih. Najneproduktivniji stanovnik grada ponovo počinje da piše posle decenije tišine samo... koliko, Martine?... dva dana pošto su se dogodila prva ubistva. Sada se povukao iz društvenog života kojim je nekada dominirao i vreme provodi u sastavljanju svoje epske poeme... Čak su i mlade devojke bezbedne od njegovog jarcanja."
   Uzdahnuh. "Jarcanja, gospodaru?"
   Kralj Bili me pogleda preko ramena.
   "U redu", rekoh. "Ukebao si me. Priznajem. Ubijao sam ih i kupao se u njihovoj krvi. To deluje kao bukvalno jebeni afrodizijak. Računam na još dve... možda najviše tri stotine žrtava... pa će moja sledeća knjiga biti spremna za objavljivanje."
   Kralj Bili se ponovo okrenu prozoru.
   "Šta je bilo", rekoh ja, "zar mi ne veruješ?"
   "Ne."
   "Zašto ne?"
   "Zato", reče Kralj, "što znam ko je ubica."
   
   Sedeli smo u zamračenoj holojami i gledali kako Šrajk ubija spisateljicu Siru Rob i njenog ljubavnika. Nivo osvetljenja bio je jako nizak; Sirina sredovečna put kao da je svetlucala bledom fosforescencijom dok su guzovi njenog mnogo mlađeg momka u mutnoj svetlosti davali iluziju da lebde izdvojeni od ostatka njegovog osunčanog tela. Njihovo vođenje ljubavi bližilo se frenetičnom vrhuncu, kada se dogodilo ono neobjašnjivo. Umesto konačnog zabijanja i iznenadne pauze orgazma, mladić kao da je odlevitirao naviše i unazad, podigavši se u vazduh kao da ga je Sira nekako nasilno katapultirala sa svog tela. Zvučna pratnja na disku, koja se prethodno sastojala od uobičajenog banalnog dahtanja, roktanja, stenjanja i uputstava koje čovek inače može da očekuje od jedne takve aktivnosti, najednom je ispunila holojamu kricima - najpre mladićevim, a onda Sirinim.
   Začuo se udarac kada je telo momka tresnulo o zid izvan kadra. Sirino telo ležalo je u iščekivanju i tragikomičnoj ranjivosti, raširenih nogu, opruženih ruku, spljoštenih dojki, bledih butina. Glava joj je još bila zabačena u ekstazi, ali sada je imala vremena da je podigne, dok su šok i gnev već zauzimali mesto u izrazu čudnovato sličnom izrazu predstojećeg orgazma. Ona zausti da vikne nešto.
   Nije bilo reči. Začuo se zvuk sečiva koja paraju meso, nalik na otvaranje lubenice, kuka koje otkidaju žile i kosti. Sirina glava ponovo je bila zabačena, usta otvorena nemoguće široko, a onda joj je telo eksplodiralo od grudnjače naniže. Meso se odvajalo kao da nevidljiva sekira cepka Siru Rob za potpalu. Nevidljivi skalpeli dovršili su njeno otvaranje i bočni rezovi pojavljivali su se kao opsceni snimak omiljene operacije nekog ludog hirurga, sa vremenskim skokovima. Bila je to brutalna autopsija izvedena na živoj osobi. Bolje reći, na nekada živoj osobi, jer kada je krv prestala da prska, a telo prestalo da se grči, Sirini udovi opustili su se u smrti, a noge ponovo raširile u odjeku opscene izloženosti utrobe iznad njih. A onda - u najkraćem mogućem trenu - pokaza se zamućena slika crvenila i hroma blizu kreveta.
   "Zamrzni, uvećaj i približi", reče Kralj Bili kućnom kompjuteru.
   Zamućena slika se pretvori u glavu iz košmara nekog ovisnika o kasapljenju: lice delom čelično, delom od hroma a delom lobanja, zubi kao kod mehanizovanog vuka ukrštenog sa parnim raonikom, oči kao rubinski laseri koji gore kroz krvlju ispunjene dragulje, čelo sa zarivenim zašiljenim sečivom koje se uzdiže trideset centimetara sa lobanje od žive i vrat obrubljen prstenom sličnih trnova.
   "Šrajk?" upitah ja.
   Kralj Bili klimnu glavom - jedva primetnim pokretom brade i podvaljka.
   "Šta se desilo sa momkom?" upitah.
   "Kada je pronađeno Sirino telo, nije mu bilo ni traga", reče Kralj. "Niko nije znao da je nestao sve dok nije pronađen ovaj disk. Identifikovan je kao mladi specijalista za rekreaciju iz Endimiona."
   "Holo si tek sad pronašao?"
   "Juče", reče Kralj Bili. "Ljudi iz bezbednosti pronašli su imažer na tavanici. Manji od milimetra u prečniku. Sira je imala čitavu biblioteku takvih diskova. Kamera je tamo bila očigledno samo da bi beležila... ah..."
   "Krevetske ludorije", rekoh.
   "Baš tako."
   Ustadoh i priđoh lebdećoj slici stvorenja. Ruka mi prođe kroz čelo, šiljak i vilice. Kompjuter je proračunao njegovu veličinu i pravilno ga predstavio. Sudeći po glavi stvora, naš lokalni Grendel bio je viši od tri metra. "Šrajk", promrmljah, više kao pozdrav nego prepoznajući ga.
   "Šta možeš da mi kažeš o tome, Martine?"
   "Zašto mene pitaš?" odbrusih. "Ja sam pesnik a ne istoričar mitova."
   "Ti si pristupio kompjuteru semebroda sa pitanjem o poreklu i prirodi Šrajka."
   Podigoh obrvu. U Hegemoniji je pristup kompjuteru navodno bio privatan i anoniman koliko i ulaz u datasferu. "Pa šta?" rekoh. "Stotine ljudi mora da su proveravale legendu o Šrajku otkad su započela ubistva. Možda hiljade. To je jedina jebena legenda o čudovištu koju imamo."
   Kralj Bili pomeri svoje bore i prevoje gore-dole. "Da", reče on, "ali ti si pretraživao fajlove tri meseca pre prvog nestanka."'
   Uzdahnuh i klonuh u jastuke holojame. "U redu", rekoh, "jesam. Pa šta? Hteo sam da upotrebim tu jebenu legendu u jebenoj poemi koju pišem, pa sam istraživao. Uhapsi me."
   "Šta si saznao?"
   Sada sam bio veoma ljut. Zalupah satirskim papcima po mekom tepihu. "Samo ono što je bilo u jebenom fajlu", odbrusih mu. "Šta kog đavola hoćeš od mene, Bili?"
   Kralj protrlja čelo i trže se pošto je slučajno zabo sebi malić u oko. "Ne znam", reče on. "Ljudi iz obezbeđenja hteli su da te odvedu na brod i stave te na puni istražni interfejs. Umesto toga, odabrao sam da ja popričam s tobom."
   Trepnuh, osetivši nešto čudno u stomaku, kao pri nultoj gravitaciji. Puni istražni predviđao je kortikalne paralelne utičnice i priključke u lobanji. Većina ljudi ispitivanih na taj način u potpunosti se oporavi. Većina.
   "Možeš li mi reći koji si vid legende o Šrajku nameravao da upotrebiš u poemi?" upita Kralj Bili tiho.
   "Naravski", rekoh ja. "Prema jevanđelju Kulta Šrajka, koji su osnovali domoroci, Šrajk je Bog bola i anđeo Konačnog ispaštanja, koji dolazi s mesta izvan vremena da najavi kraj ljudske rase. Dopala mi se ta uobraženost."
   "Kraj ljudske rase", ponovi Kralj Bili.
   "Jah. On ti je arhanđeo Mihajlo, Moroni, Satana, maskirana entropija i Frankenštajnovo čudovište u jednom jedinom pakovanju", rekoh. "Visi oko Vremenskih grobnica i čeka da izađe i napravi pičvajz kada dođe vreme da se čovečanstvo pridruži ptici dodo, gorili i spermnom kitu na listi Hit parade izumrlih."
   "Frankenštajnovo čudovište", razmišljao je debeli čovečuljak u izgužvanom ogrtaču. "Zašto to?"
   Udahnuh. "Zato što Kult Šrajka veruje da je čovečanstvo na neki način stvorilo to čudo", rekoh ja, iako sam znao da Kralj Bili zna sve što znam i ja, pa i više.
   "Znaju li kako se on može ubiti?" upita on.
   "Koliko ja znam, ne. Trebalo bi da je besmrtan, izvan vremena."
   "Bog?"
   Oklevao sam. "Ne zaista", rekoh konačno. "Pre kao neki od najgorih košmara vasione koji je oživeo. Nešto kao Mračni Žetelac, samo sa sklonošću da duše nabada na džinovsko drvo puno bodlji... dok se te duše još nalaze u telima."
   Kralj Bili klimnu glavom.
   "Gledaj", rekoh, "ako insistiraš na cepidlačenju teologija sa zabačenih svetova, što ne odletiš do Džektauna i raspitaš se kod nekolicine sveštenika Kulta?"
   "Da", reče Kralj, sa bradom oslonjenom o punačku pesnicu, očigledno rastrojen, "već ih ispituju na semebrodu. Sve je to veoma zbunjujuće."
   Ustadoh da krenem, ne baš siguran da će mi to biti dopušteno.
   "Martine?"
   "Jah."
   "Pre nego što odeš, možeš li da se setiš bilo čega drugog što bi moglo da nam pomogne da shvatimo to stvorenje?"
   Zastadoh na vratima, dok mi je srce tuklo o rebra u želji da izađe napolje. "Jah", rekoh, jedva obuzdavajući glas. "Mogu da ti kažem ko i šta je Šrajk u stvari."
   "O?"
   "On je moja muza", rekoh, okrenuh se i pođoh natrag u svoju sobu da pišem.
   
   Naravno, ja sam prizvao Šrajka. Znao sam to. Prizvao sam ga započevši svoju epsku poemu o njemu. U početku beše Reč.
   Izmenio sam naslov poeme u Spev o Hiperionu. Nije govorila o planeti, već o sumraku samozvanih titana zvanih ljudi. Govorila je o nepromišljenoj oholosti rase koja se usudila da ubije svoj matični svet iz čistog nemara, a onda opasnu aroganciju prenela među zvezde, samo da bi se susrela sa gnevom boga čijem je začetku čovečanstvo pripomoglo. Hiperion je bio prvo ozbiljno delo koje sam napisao posle mnogo godina i najbolje koje ću ikada napisati. Ono što je počelo kao komično-ozbiljni omaž duhu Džona Kitsa, postalo je moj poslednji razlog za postojanje, epsko remek-delo u doba mediokritetske farse. Spev o Hiperionu pisan je veštinom koju nikada više ne bih mogao da postignem, majstorstvom koje nikada više ne bih mogao da steknem i ispevan glasom koji nije pripadao meni. Sumrak čovečanstva bio mi je tema. Šrajk mi je bio muza.
   Pobijeno je još dosta ljudi pre nego što je Kralj Bili evakuisao Grad Pesnika. Neki od evakuisanih otišli su u Endimion ili Kits, ili u jedan od drugih novih gradova, ali većina je glasala za to da se semebrodovima vrati u Mrežu. San Kralja Bilija o kreativnoj utopiji umro je, iako je sam Kralj i dalje živeo u mračnoj palati u Kitsu. Vlast nad kolonijom preneta je na Zakonodavno veće, koje je podnelo zahtev za članstvo u Hegemoniji i smesta osnovalo teritorijalne snage. Teritorijalci - sačinjeni uglavnom od istih onih domorodaca koji su se pre samo jedne decenije međusobno mlatili, ali sada pod zapovedništvom samozvanih oficira iz naše nove kolonije - uspeli su samo da poremete noćni mir svojim automatizovanim letačkim patrolama i da nagrde lepotu pustinje, koja se vraćala, svojim pokretnim mehaničkim osmatračima.
   Za divno čudo, ja nisam bio jedini koji je ostao; ostalo nas je najmanje dve stotine, iako je većina izbegavala društveni kontakt i učtivo se osmehivala u prolazu na Pesničkom šetalištu, dok smo jeli, zasebno, u odjekujućoj praznini kupole trpezarije. Ubistva i nestanci su se nastavili, u proseku po jedno za dve lokalne nedelje, iako ih obično nismo otkrivali mi već regionalni oficir teritorijalaca, koji je svakih nekoliko nedelja zahtevao brojno stanje građana.
   Slika koja mi je ostala u glavi iz te prve godine neuobičajeno je društvena: noć kada smo se okupili na Trgu da posmatramo odlazak semebroda. Bio je to vrhunac jesenje meteorske sezone: noćna nebesa Hiperiona već su gorela zlatnim tragovima i crvenim plamenim ukrštanjima kada su motori semebroda buknuli, malo sunce blesnulo, i jedan sat mi smo posmatrali kako naši prijatelji i kolege umetnici nestaju kao trag plamena fuzije. Tužni Kralj Bili pridružio nam se te noći, i sećam se da me je pogledao pre nego što je svečano ponovo ušao u svoju ukrašenu kočiju kako bi se vratio u bezbednost Kitsa.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
U sledećih desetak godina, napuštao sam grad samo pet ili šest puta; jednom da bih pronašao biovajara koji bi mi pomogao da se rešim svoje satirske afektacije, a ostalo su bili odlasci radi kupovine hrane i drugih potrepština. Do tada je Hram Šrajka obnovio hodočašća Šrajku, i na svojim putovanjima ja sam koristio njihovu složenu aveniju smrti u suprotnom smeru - hodanje do Utvrđenja Hronos, vazdušnu žičaru preko Masiva Uzde, vetrokola, i Haronova barža niz Huli. Pri povratku, zurio sam u hodočasnike i pitao se koji će preživeti.
   Malo ih je pohodilo Grad Pesnika. Naši poludovršeni tornjevi počeli su da liče na ispremetane ruševine. Galerije, njihove sjajne kupole od metal-stakla i prekrivene arkade, otežale su od puzavica; korov i trava džikljali su između kamenih ploča. Teritorijalci su doprineli haosu postavljajući mine i nagazne bombe kako bi ubili Šrajka, ali uspeli su jedino da razore nekada divne delove grada. Navodnjavanje je prekinuto. Akvadukt se srušio. Pustinja je prilazila sve bliže. Ja sam se selio iz sobe u sobu u napuštenoj palati Kralja Bilija, radio na svojoj poemi, čekao svoju muzu.
   
   Kad razmislite malo o tome, uzročno-posledična veza počinje da podseća na neku ludu logičku petlju umetnika podataka Karolusa, ili možda na Ešerovu grafiku: Šrajk je nastao zahvaljujući prizivajućim moćima moje poeme, ali poema nije mogla da nastane bez pretnje/prisustva Šrajka kao muze. Možda sam i bio malčice lud u tim danima.
   Desetak godina nagle smrti harale su gradom diletanata sve dok nismo preostali samo Šrajk i ja. Godišnji prolazak Šrajkovog hodočašća bio je mali poremećaj, daleki karavan koji prelazi pustinju ka Vremenskim grobnicama. Ponekad se vraćalo nekoliko prilika, u begu preko peska boje cinobera, ka utočištu Utvrđenja Hronos, dvadeset kilometara jugozapadno. Češće se nije pojavljivao niko.
   Gledao sam iz senki grada. Kosa i brada rasle su mi sve dok nisu prekrile neke od prnja koje sam nosio. Izlazio sam uglavnom noću, kretao se kroz ruševine kao skrivena sen, ponekad zurio u svoju osvetljenu kulu u palati, poput Dejvida Hjuma koji viri u sopstvene prozore i zaključuje da nije kod kuće. Nikada nisam premestio sintetizator hrane iz kupole trpezarije u svoje odaje, već sam umesto toga više voleo da jedem u odjekujućoj tišini pod tom napuklom duomo, kao neki pometeni Eloj koji se tovi za neizbežnog Morloka.
   Nikada nisam video Šrajka. U mnogim noćima, neposredno pred zoru, probudio bih se iz dremeža na iznenadni zvuk - škripu metala na kamenu, struganje peska pod nečijim stopalom; iako sam često bio siguran da me neko posmatra, nikada nisam ugledao posmatrača.
   Povremeno bih prošetao do Vremenskih grobnica, naročito noću, izbegavajući blago, rastrojavajuće privlačenje antientropijskih vremenskih plima dok sam se kretao kroz komplikovane senke ispod krila sfinge ili zurio u zvezde kroz smaragdni zid grobnice od žada. Po povratku s jednog od tih noćnih hodočašća, zatekao sam uljeza u svojoj radnoj sobi.
   "Impresivno, M-M-M-Martine", reče Kralj Bili lupkajući rukom po jednoj od nekoliko gomila rukopisa koje su ležale po sobi. U prevelikoj stolici za dugim stolom, promašeni monarh izgledao je star, istopljeniji nego ikad. Očigledno je nekoliko sati proveo u čitanju. "Da li z-z-zaista misliš da čovečanstvo z-z-z-zaslužuje takav kraj?" upita on tiho. Prošle su godine otkad je poslednji put mucao.
   Sklonih se sa vrata, ali ne odgovorih. Bili mi je bio prijatelj i mecena duže od dvadeset standardnih godina, ali u tom trenutku mogao sam da ga ubijem. Pomisao na to da neko čita Hiperion bez dopuštenja, ispunila me je gnevom.
   "Obeležavaš datumima svoju p-p-p... spev?" reče Kralj Bili prelistavajući najnoviju gomilu dovršenih strana.
   "Kako si stigao ovamo?" odbrusih ja. To pitanje nisam postavio tek tako. Letači, padobrodovi i helikopteri nisu imali mnogo sreće u oblasti Vremenskih grobnica poslednjih godina. Mašine su stizale sans putnika. To je doprinelo čudesnom razbuktavanju mita o Šrajku.
   Čovečuljak u zgužvanom ogrtaču slegnu ramenima. Njegova uniforma trebalo je da bude blistava i kraljevska, ali njega je samo činila sličnim predebelom harlekinu. "Pratio sam poslednju turu hodočasnika", reče on. "A onda d-d-d-došao u posetu iz Utvrđenja Hronos. Vidim da već mnogo meseci nisi ništa napisao, M-M-Martine. Možeš li to da objasniš?"
   Mrštio sam se u tišini dok sam mu prilazio postrance.
   "Možda ja mogu to da objasnim", reče Kralj Bili. On pogleda poslednju dovršenu stranu Speva o Hiperionu kao da se na njoj nalazi odgovor za dugo nerazrešenu zagonetku. "Poslednje strofe napisane su prošle godine, iste nedelje kada je nestao Dž. T. Telio."
   "Pa?" Sada sam se pomerio do suprotne strane stola. Tobože nehajno, privukao sam gomilu rukopisa i sklonio ih van Bilijevog domašaja.
   "Pa, to je b-b-b-bio... prema posmatračima teritorijalaca... d-d-datum smrti poslednjeg preostalog stanovnika Grada Pesnika", reče on. "To jest, poslednjeg osim t-t-tebe, Martine."
   Slegnuh ramenima i krenuh oko stola. Morao sam da stignem do Bilija tako da mi se rukopis ne nađe na putu.
   "Znaš, nisi ga d-d-d-dovršio, Martine", reče on svojim dubokim, tužnim glasom. "Još ima šansi da čovečanstvo p-p-p-preživi Sunovrat."
   "Ne", rekoh ja i pomerih se bočno bliže njemu.
   "Ali ti ne možeš da ga napišeš, Martine, zar ne? Ne možeš da k-k-komponuješ ovu poeziju sve dok tvoja m-m-muza ne prolije krv, zar ne?"
   "Sereš", rekoh ja.
   "Možda. Ali, koincidencija je fascinantna. Jesi li se ikad upitao zašto si ti pošteđen, Martine?"
   Ponovo slegnuh ramenima i sklonih još jednu gomilu papira van njegovog domašaja. Bio sam viši, snažniji i opakiji od Bilija, ali morao sam da budem siguran da ništa od rukopisa neće biti oštećeno ako se bude otimao dok ga budem podizao sa stolice i izbacivao napolje.
   "V-v-v-vreme je da učinimo nešto s tim problemom", reče moj mecena.
   "Ne", rekoh ja, "vreme je da ti odeš." Gurnuh poslednju gomilu hartije u stranu i podigoh ruke, iznenađen što u jednoj šaci vidim mesingani svećnjak.
   "Stani tu gde si, molim te", reče Kralj Bili tiho i podiže nervni ošamućivač sa krila.
   Zastadoh samo na sekund. Onda se nasmejah. "Ti bedna mala ništarijo", rekoh. "Ne bi umeo da upotrebiš jebeno oružje čak i da ti život od toga zavisi."
   Kročih napred da ga prebijem i izbacim.
   
   Obraz mi se nalazio uz kamen dvorišta, ali jedno oko bilo mi je dovoljno otvoreno da vidim kako zvezde još sijaju kroz izlomljene rešetke kupole galerije. Nisam mogao da trepćem. Udovi i trup bockali su me od obnavljanja osećaja, kao da mi je čitavo telo zaspalo pa se sada bolno budilo. To mi je budilo želju da vrisnem, ali vilica i jezik odbijali su poslušnost. Odjednom sam bio podignut i uspravljen uz kamenu klupu kako bih mogao da vidim dvorište i suvu fontanu koju je dizajnirao Ritmet Korbet. Bronzani Laokoon hrvao se sa bronzanim zmijama u svetlucavom osvetljenju meteorskih pljuskova praskozorja.
   "Ž-Ž-Žao mi je, Martine", začu se poznati glas, "a-a-ali ovo l-l-ludilo mora se okončati." Kralj Bili mi se pojavi u vidokrugu s visokom gomilom rukopisa. Druge gomile stranica ležale su u školjci fontane, ispod metalnog Trojana. Kraj njih je stajala otvorena kofa sa kerozinom.
   Uspeh da trepnem. Kapci su mi se kretali kao zarđalo gvožđe.
   "Ošamućenost bi trebalo da p-p-prođe svakog s-s-s... svakog minuta", reče Kralj Bili. On posegnu u fontanu, izvuče snop rukopisa i upali ga kresnuvši upaljač za cigarete.
   "Ne!" uspeh da vrisnem kroz stegnute vilice.
   Plamenovi zapalacaše i zgasnuše. Kralj Bili pusti da pepeo padne u fontanu i podiže novu gomilu stranica, smotavši ih kao cilindar. Suze su blistale na njegovim izboranim obrazima osvetljenim plamenom. "Sam si to t-t-tražio", prodahta čovečuljak. "Mora se z-z-završiti s tim."
   Borio sam se da ustanem. Ruke i noge trzale su mi se kao loše upravljani udovi marionete. Bol je bio neverovatan. Ponovo vrisnuh i izmučeni zvuk odbi se u odjeku od mermera i granita.
   Kralj Bili podiže debeo snop papira i zastade da pročita sa strane na vrhu:
   
   Bez priče ili pomoći
   Samo uz svoju slabašnu smrtnost, trpljah
   Teret ovog večnog muka,
   Pomrčinu grdnu, tri obličja stalna
   Težak na mojim čulima mesec čitav.
   Jer glavom svojom gorućom sigurno odmerih
   Srebrna joj doba izlivena u noć
   I dan za danom mišljah da sam
   Sve tanji, duhu sličan. - Često se i molih,
   Svesrdno, da Smrt me uzme iz doline
   I tereta svih me liši. - Dahćući u očaju
   Promene, iz sata u sat proklinjah sebe.
   
   Kralj Bili podiže lice ka zvezdama i predade tu stranu plamenu.
   "Ne!" uzviknuh ponovo i naterah noge da se saviju. Osovih se na jedno koleno, pokušah da ustalim ravnotežu dok mi je ruka buktala od bockanja, ali padoh na bok.
   Senka u ogrtaču podiže gomilu suviše debelu da bi se smotala i zaviri u nju pri mutnom svetlu.
   
   Tad ugledah bledo lice
   Nenaruženo ljudskim jadom, mal'ne belo
   Besmrtnom bolešću što ne ume da ubije;
   Ono promenu izvodi stalno, koju smrt srećna
   Okončati ne može; ka smrti ići
   A njoj nikad ne doći, takva beše slika što prođe
   Ljiljan i sneg; a dalje od njih
   Sad misliti ne smem, mada lice videh...
   
   Kralj Bili pomeri upaljač i to, zajedno sa još pedeset strana, buknu u plamen. On ispusti zapaljeni papir u fontanu i posegnu za novim.
   "Molim te!" povikah i uspravih se nekako, ukrutivši noge kako se ne bi trzale od slučajnih nervnih impulsa dok sam se oslanjao o kamenu klupu. "Molim te."
   Treća prilika nije se toliko pojavila koliko je dopustila da njeno prisustvo prodre u moju svest; bilo je to kao da se sve vreme nalazila tu, samo smo Kralj Bili i ja propustili da je primetimo sve dok plamenovi nisu postali dovoljno jarki. Nemoguće visok, sa četiri ruke, izliven u hromu i hrskavici, Šrajk uperi svoj crveni pogled na nas.
   Kralj Bili zinu, kroči unazad, ali odmah krenu napred da vatru nahrani novim delovima speva. Tople struje podizale su žar. Jato golubova vinu se sa nosača razbijene kupole obraslih puzavicama, uz eksploziju zvuka krila.
   Krenuh napred pokretom koji je pre bio posrtanje nego korak. Šrajk se nije pomerao niti premeštao svoj krvavi pogled.
   "Idi!" povika Kralj Bili, zaboravivši na mucanje, egzaltiranim glasom, sa usplamtelom gomilom poezije u obema rukama. "Vraćaj se u vremensku jamu iz koje si došao!"
   Šrajk kao da jedva primetno podiže glavu. Crveno svetlo blistalo je na oštrim površinama.
   "Gospodaru!" povikah ja, mada ni tada nisam znao, kao što ne znam ni sada, je li to bilo upućeno Kralju Biliju ili prikazi iz pakla. Zateturah se u nekoliko poslednjih koraka i posegnuh za Bilijevom rukom.
   Nije bio tamo. U jednoj sekundi ostareli Kralj bio mi je nadohvat ruke, a u sledećoj - deset metara dalje, podignut visoko nad kamenito dvorsko dvorište. Prsti nalik na čelično trnje proburazili su mu mišice, grudni koš i butine, ali on se i dalje koprcao, a moj Spev goreo mu je u šakama. Šrajk ga je držao kao što otac drži sina na krštenju.
   "Uništi to!" povika Bili, dok su mu probodene ruke pravile jadne pokrete. "Uništi to!"
   Stadoh kod ruba fontane i slabašno se zateturah uz nju. Najpre sam pomislio da misli da uništim Šrajka... onda pomislih da misli na poemu... a onda shvatih da misli na oboje. Više od hiljadu strana rukopisa ležalo je rasuto u suvoj fontani. Uzeh kantu s kerozinom.
   Šrajk se nije ni mrdnuo, osim koliko da polako privuče Kralja Bilija sebi na grudi, pokretom čudnovate prisnosti. Bili se koprcao i nemo vrištao dok mu je dugi čelični trn probadao harlekinsku svilu tik iznad grudnjače. Stajao sam tamo glupavo i mislio na kolekciju leptira koju sam pravio kada sam bio mali. Polako, mehanički, polih razbacane strane kerozinom.
   "Okončaj to!" prodahta Kralj Bili. "Martine, tako ti Boga!"
   Uzeh upaljač s mesta gde ga je on ispustio. Šrajk ne načini nikakav pokret. Krv je natapala crne delove Bilijeve tunike sve dok se nisu stopili sa grimiznim kvadratima koji su već bili tamo. Kresnuh drevni upaljač jednom, dvaput, treći put; samo iskre. Mogao sam kroz suze da vidim kako moje životno delo leži u prašnjavoj fontani. Ispustih upaljač.
   Bili vrisnu. Nejasno, začuh kako se sečiva taru o kost dok se on uvijao u Šrajkovom zagrljaju. "Okončaj to!" povika on. "Martine... o, Bože!"
   Tada se okrenuh, načinih pet koraka i bacih polupraznu kantu s kerozinom. Isparenja mi zamagliše ionako zamagljen vid. Bili i nemoguće stvorenje koje ga je držalo bili su natopljeni kao dva komičara u slepstik holiću. Videh kako Bili trepće i bulazni, videh na Šrajkovoj oštroj gubici vlažan odraz neba jarkog od meteora, a onda umirući žar spaljenih strana u Bilijevoj još stisnutoj pesnici upali kerozin.
   Podigoh ruke da zaštitim lice - prekasno, brada i obrve osmudiše mi se i zatinjaše - pa se zateturah unazad sve dok me ne zaustavi rub fontane.
   U jednom trenu lomača je bila savršena skulptura od plamena, plavo-žuta Pieta sa četvororukom Madonom koja drži plamteću figuru Hrista. Onda se zapaljena prilika zakoprca i povi u grču, i dalje prikovana čeličnim trnjem i mnoštvom kandži od skalpela, i uzdiže se povik za koji ni dan-danas ne mogu da poverujem da je potekao od ljudske polovine tog para u smrtnom zagrljaju. Krik me je oborio na kolena, odbijajući se od svake čvrste površine u gradu, i naterao golubove u besomučnu paniku. Krik se nastavljao i u minutima pošto je plamteća vizija prosto prestala da postoji, ne ostavivši za sobom ni pepeo, ni sliku na mrežnjači. Prošlo je minut ili dva pre nego što sam shvatio da krik koji sada čujem pripada meni.
   
   Antiklimaks je, naravno, u uvrnutosti načina na koji se stvari dešavaju. Pravi život retko gradi pristojan rasplet.
   Trebalo mi je nekoliko meseci, možda godinu dana, da prekopiram kerozinom oštećene strane i da ponovo napišem spaljeni Spev. Nećete se nimalo iznenaditi kada budete saznali da poemu nisam dovršio. Nisam tako sam odabrao. Moja muza je nestala.
   Grad Pesnika raspadao se u miru. Ostao sam još godinu ili dve - možda pet, ne znam; tada sam već bio sasvim lud. I dan-danas izveštaji o ranim hodočasnicima Šrajka govore o suvonjavoj prilici, dlakavoj, dronjavoj i izbuljenoj, koja ih je budila iz getsimanskog sna vrišteći opscenosti i preteći pesnicom nemim Vremenskim grobnicama, izazivajući kukavicu u njima da se pokaže.
   Konačno, ludilo je sagorelo - iako će žar uvek tinjati - i ja sam prepešačio hiljadu petsto kilometara do civilizacije, sa rancem u kom se nalazio samo rukopis, hraneći se kamenim jeguljama i snegom, a poslednjih deset dana ničim.
   Dva i po veka posle toga nisu vredna priče, a kamoli prisećanja. Polsenovi tretmani kako bi instrument ostao živ i čekao. Dva duga, hladna sna na nezakonitim kriogenskim putovanjima, sporijim od svetlosti; svako je progutalo po vek ili više; svako je uzelo svoj danak u moždanim ćelijama i pamćenju.
   Tada sam čekao. I dalje ću čekati. Poema mora biti dovršena. I biće dovršena.
   Na početku beše Reč.
   Na kraju... posle časti, posle života, posle brige...
   Na kraju biće Reč.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
4.
   Benares je uplovio u Rub nešto posle podneva sledećeg dana. Jedna od manti uginula je pod samarom samo dvadeset kilometara nizvodno od njihovog odredišta i A. Betik ju je oslobodio poveza. Druga je izdržala sve dok je nisu privezali za isprani mol, a onda se prevrnula, sasvim iscrpljena, mehurići su joj se dizali iz otvora za vazduh. Betik je naredio da se i ova manta pusti, objasnivši da ima majušne izglede da preživi ako otpluta do bržih struja.
   Hodočasnici su bili budni još pre osvita i gledali su kako prolaze pejzaži. Malo su govorili, a niko nije osetio potrebu da bilo šta kaže Martinu Silenusu. Pesniku to izgleda nije baš smetalo... on je pio vino uz doručak i pevao skaredne pesme dok je svitalo.
   Reka se proširila tokom noći i ujutro je bila dva kilometra široki plavosivi put koji je prosecao niska zelena brda južno od Mora trave. Ovako blizu Mora nije bilo drveća i smeđi, zlatni i zelenkasti tonovi grmlja Grive postepeno su prelazili u jarko zelenilo severne trave visoke dva metra. Čitavo jutro brda su postajala sve niža, sve dok sada nisu prešla u niske trake travnatih litica s obe strane reke. Gotovo nevidljiva sumrklica visila je nad horizontom na severu i istoku, i oni hodočasnici koji su živeli na okeanskim svetovima i znali da je to znak da je more blizu, morali su da podsete sebe da se jedino more u blizini sastoji od nekoliko milijardi jutara trave.
   Rub nikada nije bio veliko pogranično mesto, a sada je bio potpuno pust. Grupa zgrada koja se pružala izbrazdanom ulicom od mola imala je prazan izgled svih napuštenih građevina, na dokovima nije bilo nikakvih tragova da je stanovništvo pobeglo pre samo nekoliko nedelja. 'Hodočasnikov počinak', tri veka stara gostionica neposredno ispod vrha brda, bila je spaljena.
   A. Betik ih je dopratio do vrha niske litice. "Šta ćete sada?" upita pukovnik Kasad androida.
   "Prema uslovima ugovora sa Hramom, slobodni smo posle ovog putovanja", reče Betik. "Ostavićemo Benares ovde kako biste vi mogli da se vratite, i uzećemo čamac nizvodno. A onda idemo svojim putem."
   "S opštom evakuacijom?" upita Bron Lamija.
   "Ne", osmehnu se Betik. "Mi imamo soptvene ciljeve i hodočašća na Hiperionu."
   Grupa stiže do zaobljenog vrha litice. Iza njih, Benares je izgledao minijaturno, privezan za oronuli mol; reka Huli skretala je na jugozapad, u plavu izmaglicu, dok nije obišla grad, a onda, iznad njega, na zapad, sužavajući se u neprohodne Niže katarakte desetak kilometara uzvodno od Ruba. Severno i istočno od njih ležalo je More trave.
   "Bože moj", reče bez daha Bron Lamija.
   Bilo je to kao da su se popeli na poslednje brdo stvaranja. Ispod njih su raštrkani dokovi, pristaništa i straćare označavali kraj Ruba i početak Mora. Trava se prostirala u večnost, mreškala se osetljivo na blagom lahoru i na izgled ljeskala, poput zelenih talasa uz podnožja litica. Trava je izgledala beskrajna i nedirnuta, protezala se ka svim horizontima i činilo se da je tačno do iste visine dokle god je oko moglo da dopre. Nije bilo ni najmanje naznake snežnih vrhova Masiva Uzde, za koji su znali da leži nekih osam stotina kilometara severozapadno. Iluzija da zure u veliko zeleno more bila je gotovo savršena, sve do vetrom zanjihanih vlati koje su ličile na talase daleko od obale.
   "Predivno je", reče Lamija, koja to nikada ranije nije videla.
   "Upečatljivo je u suton i osvit", reče Konzul.
   "Opčinjavajuće", promrmlja Sol Vejntraub, podigavši bebu tako da i ona može da vidi. Ona se srećno promeškolji i usredsredi na posmatranje svojih prstića.
   "Dobro očuvan ekosistem", reče Het Mastin s odobravanjem. "Mjur bi bio zadovoljan."
   "Sranje", reče Martin Silenus.
   Ostali se okrenuše i zagledaše u njega.
   "Nema jebenih vetrokola", reče pesnik.
   Četiri preostala muškarca, žena i android zurili su nemo u napuštena pristaništa i praznu travnatu ravnicu.
   "Kasne", reče Konzul.
   Smeh Martina Silenusa ličio je na lavež. "Ili su već otišla. Trebalo je da stignemo ovamo prošle noći."
   Pukovnik Kasad podiže dvogled s napajanjem i pretraži horizont. "Teško da bi krenuli bez nas", reče on. "Kola je trebalo da pošalju sami sveštenici Hrama Šrajka. Oni imaju interesa za naše hodočašĆe."
   "Mogli bismo peške", reče Lenar Hojt. Sveštenik je izgledao bled i slab, očigledno uhvaćen između bola i droga, jedva u stanju da stoji a kamoli da pešači.
   "Ne", reče Kasad. "Ima stotinu klika, a trava nam je preko glave."
   "Kompasi", reče sveštenik.
   "Kompasi ne rade na Hiperionu", reče Kasad, i dalje zagledan kroz dvogled.
   "Onda pokazivači pravca", reče Hojt.
   "Imamo ih, ali nije u tome stvar", reče Konzul. "Trava je oštra. Pola klike hoda i od nas će ostati samo froncle."
   "A ima i travnatih zmija", reče Kasad spustivši dvogled. "To je dobro očuvani ekosistem, ali neprikladan za šetnju."
   Otac Hojt uzdahnu i umalo se ne sruši na kratku travu na vrhu brda. U glasu mu se začu nešto nalik na olakšanje kada reče: "U redu, onda se vraćamo."
   A. Betik kroči napred. "Posada će rado sačekati i odbaciti vas Benaresom natrag do Kitsa, ukoliko se vetrokola ne pojave."
   "Ne", reče Konzul, "obedujte i pođite."
   "Hej, jebote, samo trenutak!" uzviknu Martin Silenus. "Ne sećam se da smo te izabrali za diktatora, amigo. Treba da stignemo tamo. Ako se jebena vetrokola ne pojave, moraćemo da pronađemo neki drugi način."
   Konzul se obrnu da se suoči s nižim muškarcem. "Kako? Brodom? Plovidba do Grive i oko Severnog pribrežja do Otoa, ili neke druge oblasti, kočijama traje dve nedelje. I to kada se ima brod na raspolaganju. Svaka pomorska lađa na Hiperionu verovatno je uključena u evakuaciju."
   "Onda dirižablom", zareža pesnik.
   Bron Lamija se nasmeja. "O, da. Videli smo ih u izobilju za ova dva dana koliko smo na reci."
   Martin Silenus se hitro okrenu i stisnu pesnice kao da želi da udari ženu. Onda se osmehnu. "U redu, onda, gospo, šta da radimo? Možda će se, ako žrtvujemo nekoga travnatoj zmiji, bogovi prevoza osmehnuti na nas."
   Pogled Bron Lamije bio je arktički. "Mislila sam da su žrtve sa spaljivanjem više u tvom stilu, čikice."
   Pukovnik Kasad kroči između njih dvoje. Glas mu je bio zapovednički. "Dosta. Konzul je u pravu. Ostaćemo ovde dok ne stignu kola. M. Mastin, M. Lamija, idite sa A. Betikom da nadgledate istovar naše opreme. Otac Hojt i M. Silenus doneće nešto drveta za vatru."
   "Vatru?" reče sveštenik. Na padini je bilo vrelo.
   "Kad padne mrak", reče Kasad. "Hoćemo da vetrokola znaju da smo ovde. A sad, pokret."
   Grupa je tiho posmatrala kako se motorni čamac kreće nizvodno, u suton. Čak i sa udaljenosti od dva kilometra Konzul je mogao da vidi posadu plavokožaca. Benares je izgledao star i napušten na svom pristaništu, već kao deo pustoga grada. Kada se čamac izgubio u daljini, grupa se okrenula Moru trave. Duge senke rečnih litica puzile su preko onoga o čemu je Konzul već mislio kao o talasima i plićacima. Na pučini, more kao da je menjalo boju, trava je poprimala akvamarinsko treperenje pre nego što je tamnela u naznaci bujnih dubina. Nebo boje lapisa topilo se u crvenu i zlatnu boju sutona, osvetljavajući vrh njihovog brda i obasjavajući kožu hodočasnika tečnom svetlošću. Jedini zvuk bio je šapat vetra u travi.
   "Jebote, koliku hrpetinu bagaža imamo", reče Martin Silenus glasno. "Za raju koja ide na put bez povratne karte."
   Istina, pomisli Konzul. Njihov prtljag stajao je kao mala planina na travnatom vrhu brda.
   "Negde u tome", začu se tihi glas Heta Mastina, "može da leži naše spasenje."
   "Kako to mislite?" upita Bron Lamija.
   "Jah", reče Martin Silenus, opružen, sa rukama pod glavom, zagledan u nebo. "Da niste možda poneli koje Šrajkootporne gaće?"
   Templar lagano odmahnu glavom. Iznenadni sumrak zaklonio mu je lice senkom kapuljače. "Nemojmo da trivijalizujemo stvari niti da se pravimo nevešti", reče on. "Vreme je da priznamo da je svako od nas poneo na ovo hodočašće nešto što će, kako se nadamo, izmeniti neizbežan ishod kada dođe trenutak da moramo da se suočimo sa Bogom bola."
   Pesnik se nasmeja. "Jebote, zaboravio sam svoju srećnu zečju šapicu."
   Templarova kapuljača malo se pomeri. "Ali možda vaš rukopis?"
   Pesnik ne reče ništa.
   Het Mastin uperi svoj nevidljivi pogled u visokog muškarca sa svoje leve strane. "A vi, pukovniče? Tu je nekoliko kovčega sa vašim imenom. Oružje, možda?"
   Kasad podiže glavu, ali ne progovori.
   "Naravno", reče Het Mastin, "bilo bi blesavo poći u lov bez oružja."
   "A šta je sa mnom?" upita Bron Lamija prekrstivši ruke. "Znate li koje sam ja tajno oružje prokrijumčarila?"
   Templarov čudnovato akcentovani glas bio je miran. "Još nismo čuli vašu priču, M. Lamija. Bilo bi prerano spekulisati."
   "A šta je sa Konzulom?" upita Lamija.
   "O, da, očigledno je kakvo oružje čuva naš prijatelj diplomata."
   Konzul se okrenu, prekinuvši razmišljanje o zalasku sunca. "Ja sam poneo samo odeću i dve knjige za čitanje", reče on iskreno.
   "Ah", uzdahnu templar, "ali kako ste divnu svemirsku letelicu ostavili za sobom."
   Martin Silenus skoči na noge. "Jebeni brod!" povika. "Možete ga pozvati, zar ne? E, prokletstvo, vadite svoju pištaljku za psa, dosta mi je sedenja."
   Konzul iščupa vlat trave i rascepka je. Minut kasnije, reče:
   "Čak i kada bih mogao da ga pozovem... a čuli ste da je A. Betik rekao da su komunikacioni sateliti i repetitori onesposobljeni... čak i kada bih mogao da ga pozovem, ne bismo mogli da se spustimo severno od Masiva Uzde. To bi bila momentalna propast i pre nego što je Šrajk počeo da krstari južno od planina."
   "Jah", reče Silenus, mašući uzbuđeno rukama, "ali mogli bismo da pređemo preko ovog jebenog... travnjaka! Pozovite brod!"
   "Sačekajmo do jutra", reče Konzul. "Ako se vetrokola ne budu pojavila, razmotrićemo alternative."
   "Jebeš to..." započe pesnik, ali Kasad kroči napred okrenuvši mu leđa, i praktično isključi Silenusa iz kruga.
   "M. Mastin", reče Konzul, "šta je vaša tajna?"
   Bilo je dovoljno svetla sa umirućeg neba da se primeti osmejak na tankim templarovim usnama. On pokaza prema humci prtljaga. "Kao što vidite, moj kovčeg je najteži i najtajanstveniji od svih."
   "To je Mebijusova kocka", reče otac Hojt. "Video sam da se tako transportuju drevna artefakta."
   "Ili fuzione bombe", reče Kasad.
   Het Mastin odmahnu glavom. "Ništa toliko grubo", reče on.
   "Hoćete li nam reći?" upita Lamija.
   "Kada na mene dođe red da govorim", reče templar.
   "Jeste li vi sledeći?" upita Konzul. "Možemo da slušamo dok čekamo."
   Sol Vejntraub pročisti grlo. "Ja imam broj četiri", reče, pokazavši cedulju. "Ali bio bih više nego zadovoljan ako bih mogao da se trampim sa Istinskim Glasom Drveta." Vejntraub premesti Rejčel sa levog ramena na desno, tapšući je nežno po leđima.
   Het Mastin odmahnu glavom. "Ne, ima vremena. Mislio sam samo da istaknem to kako u beznadežnosti uvek postoji nada. Do sada smo mnogo naučili iz priča. A opet, svako od nas ima neko seme obećanja zakopano još dublje nego što smo priznali."
   "Ne vidim..." započe otac Hojt, ali ga prekinu iznenadni povik Martina Silenusa.
   "Kola! Jebena vetrokola! Konačno su stigla!"
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
Prošlo je još dvadeset minuta pre nego što su vetrokola bila privezana uz jedan od dokova pristaništa. Vozilo je došlo sa severa, sa belim kvadratima jedara nasuprot tamnoj ravnici iz koje su čilile boje. Poslednja svetlost izbledela je kada je veliki brod prišao niskoj litici, smotao glavna jedra i zaustavio se.
   Konzul je bio zadivljen. Vozilo je bilo drveno, rukom istesano i ogromno - sa zaobljenim nabreklim linijama neke pomorske galije iz istorije Stare Zemlje. Jedan jedini džinovski točak, postavljen u središte zakrivljenog korita, normalno se ne bi mogao videti u travi visokoj dva metra, ali Konzul je ugledao donju stranu dok je nosio prtljag na pristanište. Od zemlje do ograde bilo je sigurno šest ili sedam metara, a više od pet puta toliko do vrha glavne katarke. Sa mesta na kom je stajao, dahćući od napora, Konzul je mogao da čuje puckanje snasti daleko gore, i neprekidno, gotovo podzvučno zujanje koje je dopiralo ili od zamajca iz unutrašnjosti broda ili od njegovih masivnih žiroskopa.
   Na gornjem delu korita pojaviše se brodske stepenice i spustiše do pristaništa. Otac Hojt i Bron Lamija morali su da zakorače unazad kako ne bi bili zgnječeni.
   Vetrokola su bila slabije osvetljena od Benaresa; osvetljenje se izgleda sastojalo od nekoliko fenjera obešenih o grede. Dok su prilazili brodu, nisu videli nikoga od posade, a niko se nije pojavio ni sada.
   "Alo!" pozva Konzul s podnožja brodskih stepenica. Niko ne odgovori.
   "Molim vas, sačekajte malo ovde", reče Kasad i pope se uz dugu rampu u pet koraka.
   Ostali su posmatrali kako Kasad zastaje na vrhu, dodiruje opasač za koji je bio zataknut mali štap smrti, a onda nestaje na brodu. Nekoliko minuta kasnije, kroz široke prozore na pramcu blesnu svetlost, obasjavši travu žutim trapezoidima.
   "Penjite se", pozva Kasad s vrha rampe. "Prazno je."
   Grupa se pomuči oko prtljaga, vraćajući se nekoliko puta. Konzul pomože Hetu Mastinu sa teškom Mebijusovom kockom i u vrhovima prstiju mogao je da oseti slabo ali postojano vibriranje.
   "Jebote, gde je posada?" upita Martin Silenus kada su se okupili na prednjoj palubi. Prošli su u koloni jedan po jedan kroz uske hodnike, niz stepenište koje je više ličilo na merdevine i kroz kabine ne mnogo veće od ugrađenih ležajeva koji su se u njima nalazili. Samo se kabina na samom kraju - kapetanova kabina, ako je uopšte bila to - bližila veličini i udobnosti standardnog smeštaja na Benaresu.
   "Očigledno je automatizovano", reče Kasad. Oficir SILE pokaza na dizače koji su se gubili u prorezima palube, manipulatore jedva vidljive među konopcima i gredama i suptilnu naznaku opreme na polovini poprečno vezane zadnje katarke.
   "Nisam videla kontrolni centar", reče Lamija. "Čak ni disključ ili neksus C-tačke." Ona izvuče komlog iz džepa na grudima i pokuša da se uključi u frekvencije standardnih podataka, komunikacija i biomedicine. Brod nije odgovarao.
   "Brodovi su obično imali posadu", reče Konzul. "Posvećenici Hrama obično su pravili društvo hodočasnicima do planina."
   "E, pa sad ih ovde nema", reče Hojt, ali mislim da možemo da pretpostavimo da je neko još u životu u stanici žičare ili Utvrđenju Hronos. Oni su poslali kola po nas."
   "Ili su svi mrtvi a vetrokola idu po automatskom redu vožnje", reče Lamija. Ona pogleda preko ramena dok su konopci i platno škripali pod iznenadnim naletom vetra. "Prokletstvo, uvrnuto je biti ovako odsečen od svakoga i svega. Kao da si slep i gluv. Ne znam kako oni u kolonijama mogu to da trpe."
   Martin Silenus priđe grupi i sede na ogradu. Otpi iz duge zelene boce i reče:
   
   A gde je Pesnik? Dajte ga! Dajte
   Da ga upoznam, ništa ne hajte!
   Čovek je to što s drugim je isti,
   Bio taj možda i kralj ili car,
   Ubogi prosjak najveći od svih,
   Il' neka druga čudesna stvar
   Može taj biti i majmun i Platon
   Čoveka tog svaka ptica kljuje
   Orao il' carić, pa poznaje zato
   Instinkte svoje. On jasno čuje
   Riku lavlju i ume da shvati
   Šta iz tog grla žudnoga ječi
   Zna koga tigar s urlikom prati
   Jer mu taj urlik u ušima zveči
   Jasan i čist k'o maternji jezik.
   
   "Odakle vam ta boca s vinom?" upita Kasad.
   Martin Silenus se osmehnu. Oči su mu bile sitne i sjajne na svetlu fenjera. "Galerija je sasvim puna, a postoji i bar. Proglasio sam ga otvorenim."
   "Trebalo bi da pripremimo nešto za večeru", reče Konzul, iako je u tom trenutku želeo samo malo vina. Prošlo je više od deset sati otkad su poslednji put jeli.
   Začu se zveket i brujanje i svih šestoro priđoše ogradi palube. Brodsko stepenište se uvuklo. Oni se ponovo hitro okrenuše kada se razvi platno, užad zateže, a negde zamajac zazuja u ultrazvuk. Jedra se nabrekoše, paluba se malo nakrivi i vetrokola se odvojiše od pristaništa, pa uroniše u tamu. Jedini zvuci bili su lepet i škripa broda, udaljena tutnjava točka, i struganje trave po dnu korita.
   Njih šestoro posmatrali su kako senka litice ostaje za njima, a nesuđeni svetionik neupaljene lomače čili kao slabašni odsjaj svetlosti zvezda na bledom drvetu, da bi zatim oko njih ostali samo nebo, noć i zanjihani krugovi svetlosti fenjera.
   "Sići ću pod palubu", reče Konzul, "da vidim mogu li da pripremim nešto za jelo."
   Ostali se zadržaše još neko vreme, sa blagim talasima i tutnjavom pod tabanima, zagledani u tamu koja je promicala kraj njih. More trave bilo je vidljivo samo kao linija na kojoj su se završavale zvezde i počinjalo ravno crnilo. Kasad je ručnim snopom osvetlio delove platna i užadi, dok su konopce povlačile nevidljive ruke, a onda je pregledao sve ćoškove i zasenčena mesta od krme do pramca. Ostali su to posmatrali u tišini. Kada je isključio svetlost, tama je izgledala manje preteća, a zvezde sjajnije. Bogat, plodan miris - više nalik na farmu u proleće nego na more - doneo im je lahor koji je zanjihao hiljade kilometara trave.
   Nešto kasnije, Konzul ih pozva i oni siđoše da obeduju.
   
   Galerija je bila skučena i nije postojao trpezarijski sto, tako da su prostranu kabinu kod krme uzeli kao svoju zajedničku prostoriju, spojivši tri kovčega kao priručni sto. Četiri fenjera zaljuljana sa niskih greda osvetljavala su odaju. Unutra se oseti lahor kada Het Mastin otvori jedan od visokih prozora iznad kreveta.
   Konzul je postavio tanjire sa gomilama sendviča na najveći kovčeg, a onda se vratio sa debelim belim šoljama i termosom kafe. Sipao je dok su ostali jeli.
   "Ovo je baš dobro", reče Fedman Kasad. "Odakle vam rostbif?"
   "Hladnjak je pun do vrha. Pozadi u ostavi postoji još jedan veliki zamrzivač."
   "Električni?" upita Het Mastin.
   "Ne. Duplo izolovan."
   Martin Silenus onjuši teglu, pronađe nož na tanjiru i dodade velike grumenove hrena svojim sendvičima. Dok je jeo, oči su mu svetlucale, pune suza.
   "Koliko ovakav prelazak obično traje?" upita Lamija Konzula.
   On podiže pogled sa kruga vrele crne kafe koji je proučavao u svojoj šolji. "Izvinite, šta?"
   "Prelazak preko Mora trave. Koliko dugo?"
   "Noć i pola dana do planina", reče Konzul. "Ako nas posluži vetar."
   "A onda... koliko da bi se prešle planine?" upita otac Hojt.
   "Manje od jednog dana", reče Konzul.
   "Ukoliko žičara radi", dodade Kasad.
   Konzul srknu vrelu kafu i iskrivi lice. "Moramo to da pretpostavimo. Inače..."
   "Inače šta?" upita Lamija.
   "Inače", reče pukovnik Kasad, pomerivši se do otvorenog prozora i stavivši ruke na kukove, "bićemo nasukani šest stotina klika od Vremenskih grobnica i hiljadu od južnih gradova."
   Konzul odmahnu glavom. "Ne", reče on. "Sveštenici Hrama, ili oni koji inače stoje iza ovog hodočašća, postarali su se da stignemo dovde. Postaraće se da stignemo i do kraja puta."
   Bron Lamija prekrsti ruke i namršti se. "Kao šta... kao žrtve?"
   Martin Silenus se grohotom nasmeja i izvuče svoju bocu:
   
   Ko su ovi što prilaze žrtvi?
   I kakvom zelenom oltaru, o, tajnoviti pope,
   Doveo si tu junicu što spušta se nebom
   U svilu i vence zaodenuta boka?
   Koji je gradić kraj reke il' mora
   Il' u gori sazdan s mirnom citadelom
   Ostao bez ljudi, ovog svetog jutra?
   I, gradiću mali, ulice će tvoje večno
   Neme biti; a nijedna duša ispričati neće
   Zbog čega si pust, zašto povratka ti nema.
   
   Bron Lamija posegnu pod tuniku i izvuče laserski sekač veličine njenog malog prsta. Ona ga uperi pesniku u glavu. "Ti, bedno malo govno. Još jedna reč i... kunem se... napraviću od tebe šljaku na licu mesta."
   Tišina je najednom bila apsolutna, samo je tutnjao i stenjao brod u pozadini. Konzul se pomeri prema Martinu Silenusu. Pukovnik Kasad načini dva koraka iza Lamije.
   Pesnik otpi dugi gutljaj i osmehnu se tamnokosoj ženi. Usne su mu bile vlažne. "O, gradite svoj brod smrti", šapnu on. "O, gradite ga!"
   Lamijini prsti pobeleše na laseru-olovci. Konzul se još približi Silenusu, ne znajući šta da radi, zamišljajući kako mu svetlosni bič spaljuje oči. Kasad se nagnu ka Lamiji kao dva metra napete senke.
   "Madam", reče Sol Vejntraub sa ležaja uz suprotni zid, na kom je sedeo, "treba li da vas podsećam da je ovde prisutno i jedno dete?"
   Lamija baci pogled desno. Vejntraub je izvukao duboku fioku iz brodske komode i postavio je na krevet kao kolevku. Okupao je bebu i ušao tiho neposredno pre pesnikove recitacije. Sada je blago smestio dete u obloženo gnezdo.
   "Žao mi je", reče Bron Lamija i spusti mali laser. "On me prosto toliko... ljuti."
   Vejntraub klimnu glavom, nežno ljuljajući fioku. Blago kotrljanje vetrokola u kombinaciji sa neprestanom tutnjavom velikog točka izgleda da je uspavalo bebu. "Svi smo umorni i napeti", reče naučnik. "Možda bi trebalo da pronađemo gde ćemo prenoćiti i da krenemo na spavanje."
   Žena uzdahnu i zataknu oružje za pojas. "Ja neću spavati", reče ona. "Stvari su suviše... čudne."
   Ostali klimnuše glavama. Martin Silenus je sedeo na širokom ispustu ispod krmenih prozora. Sada on podiže noge, otpi i reče Vejntraubu: "Ispričaj svoju priču, starče."
   "Da", reče otac Hojt. Sveštenik je izgledao iscrpljeno toliko da je ličio na leš, ali oči su mu grozničavo gorele. "Ispričajte nam. "Trebaju nam priče i vreme da o njima razmislimo pre nego što stignemo."
   Vejntraub pređe rukom preko svoje ćelave lobanje. "Dosadna je to priča", reče. "Već sam bio na Hiperionu. Nema tu nikakvih sukoba sa čudovištima, nikakvih herojskih dela. A priča govori o čoveku čija se zamisao o epskoj avanturi iscrpljuje predavanjem studentima bez korišćenja zabeleški."
   "Tim bolje", reče Martin Silenus. "Treba nam sredstvo za uspavljivanje."
   Sol Vejntraub uzdahnu, podesi naočari i klimnu glavom. U bradi je imao nekoliko tamnih vlasi, ali većina je osedela. On priguši fenjer iznad bebinog kreveta i pređe na stolicu u središtu prostorije.
   Konzul pogasi ostale svetiljke i nasu još kafe onima koji su to želeli. Glas Sola Vejntrauba bio je spor, sa pažljivo odabranim frazama i preciznim izborom reči, i nije trebalo mnogo da se tiha kadenca njegove priče stopi sa blagom tutnjavom i sporim drmusanjem vetrokola što su napredovala ka severu.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
NAUČNIKOVA PRIČA:
   Gorka je voda Reke zaborava
   
   Sol Vejntraub i njegova supruga Sarai uživali su u životu i pre rođenja njihove kćeri Rejčel; Rejčel je dovela stvari blizu savršenstva, onoliko koliko su njih dvoje mogli da zamisle.
   Sarai je imala dvadeset sedam godina kada je dete začeto, a Sol dvadeset devet. Nijedno od njih ranije nije razmišljalo o Polsenovom tretmanu zato što nijedno nije moglo da ga priušti, ali čak i bez takve nege nadali su se da će imati još pedeset godina zdravlja.
   Oboje su čitav život proveli na Barnardovom Svetu, jednom od najstarijih ali i najneuzbudljivijih delova Hegemonije. Barnardov Svet bio je u Mreži, ali to za Sola i Sarai nije bilo mnogo važno, zato što nisu mogli sebi da priušte česta putovanja dalekobacačem, a inače i nisu mnogo želeli da putuju. Sol je nedavno proslavio svoju desetu godinu u koledžu Najtenhelzer, gde je predavao istoriju i klasične predmete, i vršio sopstvena istraživanja etičke revolucije. Najtenhelzer je bio mala škola, sa manje od tri hiljade studenata, ali imao je izuzetnu akademsku reputaciju i privlačio mlade ljude iz svih krajeva Mreže. Glavna primedba tih studenata bila je da Najtenhelzer i zajednica Kroford, u kojoj se nalazio, predstavljaju ostrvo civilizacije u okeanu kukuruza. Bila je to istina: koledž se nalazio ravno tri hiljade kilometara od prestonice Busarda, a teraformirano zemljište između upotrebljeno je za poljoprivredu. Nisu postojale šume za seču, brda za uspinjanje, niti planine koje bi razbile ravnu monotoniju njiva pod kukuruzom, pasuljem, kukuruzom, pšenicom, kukuruzom, pirinčom, i kukuruzom. Radikalni pesnik Salmud Brevi nakratko je predavao na Najtenhelzeru, pre Pobune Glenon-Hajta, bio otpušten, i posle prelaska dalekobacačem na Renesansu Vektor ispričao prijateljima da se srez Kroford u Južnom Sinzeru na Barnardovom Svetu sastoji od osmog kruga pustoši na najmanjoj bubuljici apsolutne guzice Stvaranja.
   Solu i Sarai Vejntraub to se dopadalo. Kroford, grad od dvadeset pet hiljada stanovnika, mogao je biti rekonstruisan iz nekog srednjoameričkog šablona iz devetnaestog veka. Ulice su bile široke i natkriljene krošnjama brestova i hrastova. (Barnardov Svet bio je druga izvansolarna zemaljska kolonija, vekovima pre Hokingovog pogona i Hedžire, a semebrodovi su tada bili ogromni.) Kuće u Krofordu odražavale su stilove u rasponu od ranog viktorijanskog do kanadskog rivajvla, ali sve su izgleda bile bele i smeštene daleko, iza dobro podšišanih travnjaka.
   Sam koledž bio je džordžijanski, skup crvenih opeka i belih stubova oko ovalnog trga. Solov kabinet nalazio se na trećem spratu Plačer hola, najstarije zgrade u kampusu, i zimi je mogao da gleda napolje u gole grane koje su trg rezbarile kompleksnim geometrijskim šarama. Sol je voleo prah krede i miris starog drveta tog mesta, miris koji se nije izmenio još od vremena kad je tu bio brucoš, i svakog dana dok se penjao u svoj kabinet, uživao je u dubokim brazdama izlizanih stepenica, nasleđu dvadeset generacija studenata Najtenhelzera.
   Sarai je rođena na farmi koja se nalazila na pola puta između Busarda i Kroforda, a doktorirala je na teoriji muzike godinu dana pre nego što je Sol stekao svoj doktorat. Bila je srećna i energična mlada žena, nadoknađujući karakterom ono što joj je nedostajalo prema prihvaćenim normama fizičke lepote, i zadržala je tu privlačnost ličnosti i u poznijim godinama. Sarai je dve godine studirala na drugom svetu, na Univerzitetu novi Lion na Denebu Drei, ali tamo je osećala nostalgiju: sutoni su bili nagli, mnogo željene planine presecale su sunčevu svetlost kao nazubljeni srp, i ona je žudela za sutonima kod kuće, koji su trajali satima, sa Barnardovom zvezdom koja je visila nad horizontom kao veliki, privezani, crveni balon dok se nebo zgušnjavalo u veče. Nedostajala joj je savršena ravnica na kojoj je - vireći iz svoje sobe na trećem spratu, pod strmim krovom - devojčica mogla da gleda preko pedeset kilometara čupavih njiva i posmatra dolazak oluje kao zavesu crnu poput masnice, osvetljenu iznutra munjama. Sarai je nedostajala i njena porodica.
   Ona i Sol upoznali su se nedelju dana pošto je prešla na Najtenhelzer; prošlo je još tri godine pre nego što joj je predložio brak, a ona pristala. Isprva nije videla ništa naročito u niskom diplomcu. Tada se još nosila po modi Mreže, bavila se muzičkim teorijama postdestrukcionizma, čitala Obit i Nihil, kao i najavangardnije časopise sa Renesanse Vektor i TC2, glumeći sofisticirani umor od života i rečnik buntovnice - a ništa od svega toga nije se slagalo sa preniskim, ali predanim istoričarem-apsolventom koji je na nju prosuo voćni koktel na prijemu u čast dekana Mura. Sve egzotične kvalitete koji su mogli da potiču iz jevrejskog nasleđa Sola Vejntrauba smesta bi potirao njegov naglasak sa Barnardovog Sveta, njegova garderoba iz krofordske Kuće muške mode, kao i činjenica da je na prijem došao sa primerkom Detreskuovih Varijacija na usamljenost odsutno stisnutim pod pazuhom.
   Za Sola je to bila ljubav na prvi pogled. Zurio je u nasmejanu devojku rumenih obraza i ignorisao skupu haljinu i prenaglašene mandarinske nokte u korist ličnosti koja je gorela kao svetionik za usamljenog mladića. Sol nije znao da je usamljen sve dok nije upoznao Sarai, ali kada se prvi put rukovao s njom, i prosuo joj voćnu salatu na haljinu, znao je da će mu život ostati zauvek prazan ukoliko se njih dvoje ne budu venčali.
   Venčali su se nedelju dana posle Solovog postavljenja za predavača na koledžu. Medeni mesec proveli su na Maui-Kovenantu, i to je bilo prvo njegovo putovanje dalekobacačem u inostranstvo; iznajmili su na tri nedelje pokretno ostrvo i sami plovili na njemu kroz čuda Ekvatorijalnog arhipelaga. Sol nikada nije zaboravio slike iz tih dana natopljenih suncem i ispunjenih vetrom, a tajna slika, u kojoj će uvek najviše uživati, bila je slika Sarai koja se pomalja naga posle noćnog plivanja, dok zvezde Jezgra bukte odozgo, a njeno telo i samo svetluca sazvežđima od fosforescencije prolaska ostrva.
   Odmah su želeli dete, ali trebalo je da prođe pet godina pre nego što se priroda saglasila s tim.
   Sol se sećao kako je držao Sarai u naručju, sklupčanu od bola teškog porođaja, sve dok konačno, neverovatno, Rejčel Sara Vejntraub nije bila rođena u 2.01 ujutro u Medicinskom centru sreza Kroford.
   Beba je bukvalno upala u Solov solipsistički život ozbiljnog akademika i Sarainu profesiju muzičkog kritičara za datasferu Barnardovog Sveta, ali ni njemu ni njoj to nije smetalo. Prvi meseci bili su mešavina neprekidnog umora i radosti. Kasno noću, između dojenja, Sol bi na prstima ušao u dečju sobu samo da pogleda Rejčel, i ostao da stoji i zuri u dete. Često bi tu već zatekao Sarai i njih dvoje bi posmatrali, s rukom u ruci, čudo bebe koja spava na sopstvenom stomaku, sa guzom u vazduhu, glave priljubljene uz zaštitni umetak kod uzglavlja kolevke.
   Rejčel je bila jedno od one retke dece kojima je uspevalo da budu slatka a da ujedno ne postanu i samosvesna i uobražena; kada je napunila dve standardne godine, njena pojava i njena ličnost bili su upečatljivi - majčina svetlosmeđa kosa, rumeni obrazi i širok osmeh, očeve krupne smeđe oči. Prijatelji su govorili da je dete odabralo najbolje sastojke: Sarainu senzitivnost i Solov intelekt. Jedan drugi prijatelj, dečji psiholog sa koledža, jednom je primetio da Rajčel u petoj godini pokazuje najpouzdanije znake istinske nadarenosti kod jedne mlade osobe: strukturiranu radoznalost, empatiju prema drugima, samilost i žestoki smisao za fer-plej.
   Jednog dana, u svom kabinetu, dok je proučavao drevne fajlove sa Stare Zemlje, Sol je čitao o uticaju Beatriče na pogled na svet Dantea Aligijerija, kada ga je pogodio jedan pasus koji je napisao neki kritičar iz dvadesetog ili dvadeset prvog veka:
   
   Ona (Beatriče) sama još je za njega bila stvarna, još je davala svetu značenje i lepotu. Njena priroda postala je njegov orijentir - ono što bi Melvil nazvao, sa više trezvenosti nego što mi sada možemo da prikupimo, njegovim Griničkim standardom...
   
   Sol zastade da pristupi definiciji Griničkog standarda, a onda nastavi da čita. Kritičar je dodao i ličnu napomenu:
   
   Većina nas, nadam se, ima dete, bračnog druga ili prijatelja poput Beatriče, nekoga ko samom svojom prirodom, svojom na izgled urođenom dobrotom i inteligencijom, čini da budemo neugodno svesni svojih laži, kada slažemo.
   
   Sol je isključio displej i zagledao se u crne linije grana iznad trga.
   
   Rejčel nije bila nesnosno savršena. Kada je navršila pet standardnih godina, pažljivo je ošišala svojih pet omiljenih lutaka, a onda i sebe, najkraće od svih. Kada je navršila sedam, zaključila je da sezonski radnici u oronulim kućama na južnom kraju grada ne jedu dovoljno hranljivih stvari, pa je ispraznila ostave u kući, hladnjake, zamrzivače i sintetizatorske banke, nagovorila tri drugarice da joj se priključe i razdelila hranu u vrednosti mesečnog kućnog budžeta od nekoliko stotina maraka.
   U desetoj, Rejčel je prihvatila začikivanje Stabija Berkovica i pokušala da se popne na vrh najstarijeg bresta u Krofordu. Bila je na četrdeset metara visine, manje od pet metara nedostajalo joj je do vrha, kada se grana slomila a ona se zaustavila na dve trećine rastojanja do tla. Sola su pozvali preko komloga dok je na času razmatrao moralne implikacije prvog Zemljinog doba nuklearnog razoružanja, i on je napustio nastavu bez ijedne reči, i pretrčao dvanaest blokova do Medicinskog centra.
   Rejčel je slomila levu nogu, dva rebra, probila plućno krilo i razbila vilicu. Plutala je u kupki hranljivog rastvora za oporavak kada je Sol upao unutra, ali uspela je da pogleda preko majčinog ramena, osmehne se malo i kaže kroz žičani gips na vilici: "Tata, falilo mi je petnaest stopa do vrha. Možda još manje. Sledeći put ću uspeti."
   
   Rejčel je diplomirala sa univerzitetskim odlikovanjima na sekundarnim studijama i dobila ponude za stipendiju od korporacijskih akademija na pet svetova i od tri univerziteta, uključujući i Harvard na Novoj Zemlji. Odabrala je Najtenhelzer.
   Sola nije mnogo iznenadilo kada je njegova kći odabrala arheologiju za svoj glavni predmet. Među njegovim najdražim sećanjima na nju bila su duga popodneva koja je provodila pod prednjom verandom, a imala je oko dve godine, kopala u ilovači, ignorisala pauke i stonoge, i jurila u kuću da pokaže svaku plastičnu tacnu i patinasti fenig koji bi iskopala, zahtevajući da zna odakle to tu i kakvi su bili ljudi koji su sve to ostavili.
   Rejčel je stekla diplomu kada je napunila devetnaest standardnih godina, radila je tog leta na babinoj farmi, sledeće jeseni prešla dalekobacačem na Rajhs Univerzitet na Friholmu, gde je provela dvadeset osam lokalnih meseci, a kada se vratila, bilo je to kao da se boja ponovo ulila u Solov i Sarain svet.
   Dve nedelje se njihova kći - sada odrasla, samosvesna i sigurna u nekim stvarima u kojima takvi često nisu bili ni odrasli dvostruko stariji od nje - odmarala i uživala u tome što je ponovo kod kuće. Jedne večeri, dok su šetali kampusom a sumrak lagano osvajao, zapitala je oca za detalje njegovog nasleđa. "Tata, da li sebe još smatraš Jevrejinom?"
   Sol je prešao rukom preko svoje proređene kose, iznenađen pitanjem. "Jevrejinom? Da, mislim da se smatram. Mada to ne znači ono što je nekada značilo."
   "Jesam li ja Jevrejka?" upita Rejčel. Obrazi su joj sijali na slabom svetlu.
   "Ako to želiš", reče Sol. "To međutim nema isti značaj sada, kada nema Stare Zemlje."
   "Da sam dečak, da li bi dao da me obrežu?"
   Sol se nasmejao, oduševljen i postiđen tim pitanjem.
   "Ozbiljno", reče Rejčel.
   Sol podesi naočari. "Pretpostavljam da bih, malena. Nikada nisam o tome razmišljao."
   "Jesi li išao u sinagogu u Busardu?"
   "Ne od svog bar micvaha", reče Sol, i seti se tog dana od pre pedeset godina, kada je njegov otac pozajmio 'Vikena' od ujka Ričarda i odvezao porodicu u prestonicu na taj ritual.
   "Tata, zašto Jevreji smatraju da su stvari... manje važne sada nego pre Hedžire?"
   Sol raširi ruke - snažne ruke, prikladnije za kamenoresca nego za jednog akademika. "To je dobro pitanje, Rejčel. Verovatno zato što je toliki deo sna mrtav. Izrael je nestao. Novi Hram trajao je kraće od prvog i drugog. Bog je prekršio reč kada je onako uništio Zemlju po drugi put. A ova dijaspora je... večna."
   "Ali Jevreji održavaju svoj etnički i verski identitet na nekim mestima", insistirala je njegova kći.
   "O, naravno. Na Hebronu i u izolovanim oblastima Predvorja možeš naći čitave zajednice... haisidične, ortodoksne, hasmoneanske, ko zna koje sve ne... ali one su više... beživotne, živopisne... okrenute turizmu."
   "Poput tematskog parka?"
   "Da."
   "Da li bi me sutra poveo do Hrama Bet-el? Mogu da pozajmim Kakin strat."
   "Nema potrebe", reče Sol. "Ići ćemo šatlom koledža." On zastade. "Da", reče konačno, "voleo bih da te sutra odvedem u sinagogu."
   Smrkavalo se pod starim brestovima. Ulične lampe upališe se duž široke staze koja je je vodila do njihove kuće.
   "Tata", reče Rejčel, "postaviću ti pitanje koje sam postavljala milion puta od svoje druge godine. Veruješ li u Boga?"
   Sol se nije osmehnuo. Nije imao drugog izbora do da joj odgovori kao što joj je već milion puta odgovorio. "Čekam na to", reče on.
   
   Rejčelin postdiplomski rad bavio se tuđinskim i prehedžirskim rukotvorinama. Tri standardne godine povremeno je posećivala Sola i Sarai, posle fetlinijskih pelira sa bliskih egzotičnih svetova, ali ne onih u Mreži. Svi su oni znali da će je njen predmet rada u pohodu ka disertaciji ubrzo odvesti izvan Mreže, u Zabačenost, gde je vremenski dug proždirao živote i sećanja onih koji ostanu.
   "Gde je kog đavola taj Hiperion?" upitala je Sarai za vreme poslednjeg Rejčelinog odmora, pre polaska ekspedicije. "Zvuči kao marka nekog novog proizvoda za domaćinstvo."
   "To je sjajno, mama. Tamo ima više predmeta koji nisu ljudskog porekla nego na bilo kom drugom mestu, ako se izuzme Armagast."
   "Zašto onda ne odeš na Armagast?" reče Sarai. "On je samo nekoliko meseci udaljen od Mreže. Zašto se nisi odlučila za najbolje mesto?"
   "Hiperion još nije postao velika turistička atrakcija", reče Rejčel. "Mada postaju problematični. Ljudi koji imaju novca sada su jako raspoloženi za putovanja izvan Mreže."
   Sol shvati da mu je glas najednom postao promukao. "Hoćeš li ići u lavirint, ili u ono što zovu Vremenske grobnice?"
   "U Vremenske grobnice, tata. Radiću sa dr Melijom Arundezom, a on o Grobnicama zna više nego iko živ."
   "Zar one nisu opasne?" upita Sol, postavivši pitanje što je nehajnije mogao, ali prepoznavši oštrinu u sopstvenom glasu.
   Rejčel se osmehnu. "Zbog legende o Šrajku? Ne. Nikoga ne brine ta legenda već dva standardna veka."
   "Ali, ja sam video dokumenta o nevoljama za vreme kolonizacije..." započe Sol.
   "I ja, tata. Ali oni nisu znali za velike kamene jegulje koje silaze u pustinju da love. Verovatno su izgubili nekoliko ljudi zbog njih, a onda se uspaničili. Ti bar znaš kako se začinju legende. Osim toga, kamene jegulje su potpuno istrebljene."
   "Tamo se ne spuštaju svemirske letelice", bio je uporan Sol. "Moraš ploviti do Grobnica. Ili pešačiti. Ili nešto slično."
   Rejčel se nasmeja. "U rano doba, ljudi koji su leteli tamo potcenili su učinke antientropijskih polja i došlo je do nekih nesreća. Ali, sada saobraća dirižabl. Imaju veliki hotel po imenu 'Utvrđenje Hronos', na severnom rubu planina, gde godišnje borave stotine turista.
   "Hoćeš li i ti tamo biti smeštena?" upita Sarai.
   "Delimično. Biće to uzbudljivo, mama."
   "Ne previše uzbudljivo, nadam se", reče Sarai, i svi se osmehnuše.
   
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
Tokom četiri godine koliko je Rejčel bila u tranzitu - za nju je to bilo samo nekoliko nedelja kriogenske fuge - Sol je otkrio da mu kći nedostaje mnogo više nego ranije, čak i kada im se nije javljala, zauzeta negde u Mreži. Pomisao na to da se udaljava od njega brzinom većom od brzine svetlosti, umotana u veštačku kvantnu čauru Hokingovog efekta, činila mu se neprirodna i zlokobna.
   I dalje su bili zauzeti. Sarai je prestala da radi kao kritičar kako bi više vremena posvećivala lokalnim pitanjima životne sredine, ali za Sola bio je to jedan od najgrčevitijih perioda života. Objavljena je njegova druga i treća knjiga; druga - Moralne prekretnice - izazvala je takvu pažnju javnosti da su neprestano tražili da učestvuje u radu konferencija i simpozijuma na drugim svetovima. Na nekoliko je otputovao sam, na još nekoliko zajedno sa Sarai, ali iako su oboje uživali u zamisli o putovanju, zadovoljstvo suočavanja sa čudnom hranom, različitom gravitacijom i svetlom nepoznatih sunaca posle izvesnog vremena je izbledelo i Sol je sve više vremena provodio kod kuće, u istraživanju vezanom za sledeću knjigu, učestvujući na konferencijama, ako je baš morao, preko interaktivnog holoa u koledžu.
   Prošlo je gotovo pet godina otkako je Rejčel krenula na svoju ekspediciju, kada je Sol usnuo san koji će mu izmeniti život.
   
   Sol je sanjao da luta po ogromnoj građevini sa stubovima velikim kao omanja stabla sekvoje i tavanicom izgubljenom za pogled visoko iznad njega, kroz koju je dopirala crvena svetlost u čvrstim zracima. Ponekad bi uočio ponešto u dalekoj pomrčini sa svoje leve ili desne strane: jednom je razaznao dve kamene noge koje su se uzdizale u tamu kao masivne zgrade; drugi put uočio je nešto što je izgledalo kao kristalni skarabej, zarotirano visoko iznad njega, sa unutrašnjošću blistavom od hladnog svetla.
   Konačno, Sol stade da se odmori. Daleko iza sebe čuo je nešto što je zvučalo kao veliki požar, kao da su čitavi gradovi i šume u vatri. Pred njim je sijala svetlost, on je ka njoj hodao, dva ovala najdublje crvene boje.
   Brisao je znoj sa čela kada mu neopisivi glas reče:
   
   "Sole! Uzmi svoju kćer, svoju kćer jedinicu, Rejčel, koju voliš, pa idi na svet zvani Hiperion i ponudi je tamo kao žrtvu na jednom od mesta o kojima ću ti pričati."
   
   I, u svom snu, Sol ustade i reče: "Ne misliš valjda ozbiljno." I nastavi kroz tamu, dok su crvene oči sada sijale kao krvavi meseci iznad nejasne a kada stade da se odmori, neopisivi glas opet reče:
   
   "Sole! Uzmi svoju kćer, svoju kćer jedinicu, Rejčel, koju voliš, pa idi na svet zvani Hiperion i ponudi je tamo kao žrtvu na jednom od mesta o kojima ću ti pričati."
   
   Sol otrese sa sebe teret glasa i reče, razgovetno, u mrak: "I prvi put sam te čuo... odgovor je i dalje ne."
   Sol je tada znao da sanja, i deo njegovog uma uživao je u ironiji scenarija; ali, drugi deo želeo je samo da se probudi. Umesto toga, on se nađe na niskom balkonu koji je gledao u prostoriju u kojoj je Rejčel ležala gola na širokom kamenom bloku. Prizor je bio osvetljen sjajem istih onih crvenih očiju. Sol spusti pogled na svoju desnu ruku i vide tamo dugi, zakrivljeni nož. Oštrica i drška izgledali su načinjeni od kosti.
   Glas, koji je Solu više nego ikada zazvučao kao plitka zamisao nekog režisera jeftinih holića o tome kako bi trebalo da zvuči Božji glas, ponovo se javi:
   
   "Sole! Moraš me pažljivo saslušati! Budućnost čovečanstva zavisi od tvoje pokornosti u ovoj stvari. Moraš uzeti svoju kćer, svoju kćer jedinicu, Rejčel, koju voliš, otići na svet zvani Hiperion i ponuditi je tamo kao žrtvu na jednom od mesta o kojima ću ti pričati."
   
   A Sol, kome se čitav san smučio, ali ga je zbog nečega i duboko uznemirio, okrenuo se i bacio nož daleko u mrak. Kada se ponovo okrenuo da pronađe svoju kći, prizor je izbledeo. Crvene oči visile su bliže nego ikad, i Sol je sada mogao da vidi da su one dragulji sa mnoštvom površina, veličine omanjih svetova.
   Pojačani glas ponovo se javi:
   
   "Tako? Imao si svoju šansu, Vejntraube. Ako se predomisliš, znaš gde me možeš naći."
   
   I Sol se probudi napola zasmejan napola naježen zbog sna. Zabavljala ga je pomisao na to da čitav Talmud i Stari zavet nisu možda drugo do razvučena kosmička anegdota.
   
   Negde u vreme kada je Sol sanjao svoj san, Rejčel je na Hiperionu završavala svoju prvu godinu istraživanja. Ekipa od devet arheologa i šest fizičara smatrala je Utvrđenje Hronos opčinjavajućim, ali pretrpanim zbog turista i budućih hodočasnicima Šrajka, pa su posle prvih mesec dana, koje su proveli odlazeći i vraćajući se u hotel, postavili stalni logor između ruiniranog grada i malog kanjona u kom su se nalazile Vremenske grobnice.
   Dok je polovina ekipe vršila iskopavanja na skorijoj lokaciji nedovršenog grada, dvoje Rejčelinih kolega pomagalo je njoj da katalogizuje sve oblike grobnica. Fizičari su završili sa antientropijskim poljima i provodili su dosta vremena u postavljanju raznobojnih zastavica kako bi označili granice takozvanih vremenskih plima.
   Rejčelina ekipa usredsredila se na građevinu zvanu Sfinga, iako stvorenje predstavljeno u kamenu nije bilo ni čovek ni lav; možda uopšte nije bilo nikakvo stvorenje, iako su glatke linije na vrhu kamenog monolita nagoveštavale obline žive stvari, a uzdignuti dodaci budili pomisao na krila. Za razliku od drugih grobnica, koje su ležale otvorene i mogle su se lako ispitati, Sfinga je bila masa teških blokova izbušenih poput saća uskim hodnicima, od kojih su se neki sužavali do neprohodnosti a neki se širili nalik na auditorijum, ali nijedan nije vodio nikuda, osim natrag, sam u sebe. Nije bilo kripti, odaja sa blagom, opljačkanih sarkofaga, murala, ili tajnih prolaza, već samo lavirint besmislenih hodnika kroz oznojeni kamen.
   Rejčel i njen ljubavnik, Melio Arundez, počeli su da prave mapu Sfinge, koristeći metod koji je bio u upotrebi najmanje sedam stotina godina, prvi put isproban u egipatskim piramidama, negde u dvadesetom veku. Poređavši osetljive detektore radijacije i kosmičkog zračenja na najnižoj tački Sfinge, snimali su vreme dolaska i obrasce skretanja čestica koje su prolazile kroz masu kamena iznad njih, u potrazi za skrivenim prostorijama ili prolazima koji se ne bi videli ni na radaru za dubinsko snimanje. Zbog pune turističke sezone i zabrinutosti hiperionskog Zakonodavnog veća da takvo istrživanje može oštetiti grobnice, Rejčel i Melio su odlazili tamo svake noći u ponoć, hodajući i puzeći pola sata kroz lavirint hodnika koji su opremili plavim svetlećim kuglama. Tamo su, dok su sedeli pod stotinama hiljada tona kamena, posmatrali instrumente do jutra i osluškivali u slušalicama zvonke zvuke čestica rođenih u utrobama umirućih zvezda.
   Vremenske plime nisu predstavljale problem u Sfingi. Od svih grobnica, ona je, izgleda, bila najslabije zaštićena antientropijskim poljima i fizičari su pažljivo načinili mapu vremena kada naleti plime mogu da zaprete. Najviša plima bila je u 10.00 sati, da bi se povukla samo dvadeset minuta kasnije, ka grobnici od žada, pola kilometra južno. Turistima nije bilo dopušteno da se približe Sfingi posle 12.00 sati, a da bi se ostavio bezbednosni pojas, vlasti su naložile da svi moraju da izađu do 09.00. Ekipa fizičara postavila je hronotropske senzore na različitim mestima duž staza i prolaza između grobnica, kako bi ujedno upozorili posmatrače na varijacije u plimama i uzbunili posetioce.
   Tri nedelje pre nego što se napunila godina dana istraživanja na Hiperionu, Rejčel se jedne noći probudila, ostavila svog usnulog ljubavnika i džipom se iz logora odvezla ka grobnicama. Ona i Melio su, naime, već bili zaključili da je blesavo da oboje svake noći posmatraju uređaje; sada su se smenjivali: jedno je radilo na lokaciji dok je drugo sređivalo podatke i pripremalo konačni projekt - radarsko pravljenje mapa dina između grobnice od žada i Obeliska.
   Noć je bila sveža i divna. Obilje zvezda bilo je rasuto od horizonta do horizonta, četiri ili pet puta više nego na nebu koje je Rejčel gledala dok je rasla na Barnardovom Svetu. Niske dine šaputale su i premeštale se na snažnom lahoru koji je duvao s južnih planina.
   Rejčel je na lokaciji zatekla svetla. Ekipa fizičara upravo je završavala radni dan i utovarivala džip. Proćaskala je s njima, popila šolju kafe dok su oni pakovali, a onda uzela svoj ranac i krenula na dvadesetpetominutni put do podruma Sfinge.
   Rejčel se po stoti put zapitala ko je sagradio grobnice i sa kakvom svrhom. Datiranje građevinskog materijala bilo je beskorisno zbog učinka antientropijskog polja. Sama analiza grobnica u odnosu na eroziju kanjona i drugih geoloških pozicija u blizini nagoveštavala je starost od najmanje pola miliona godina. Osećala je da je arhitekta Vremenskih grobnica bio humanoidan, iako ništa osim grandioznosti građevina nije upućivalo na tako nešto. Prolazi u Sfingi svakako su vrlo malo otkrivali: neki su bili sasvim ljudski, po veličini i obliku, ali metrima dalje u istom hodniku sve se sužavalo do prolaza prečnika kanalizacione cevi, pa se potom pretvaralo u nešto veće i nepravilnije od prirodne pećine. Vrata, ako su se tako mogla nazvati, jer se nisu otvarala ni u šta posebno, bila su podjednako često trouglasta, trapezoidna ili desetostrana koliko i pravougaona.
   Rejčel je poslednjih dvadeset metara puzala niz strmi nagib, pustivši ranac da klizi ispred nje. Sjajne kugle, koje nisu odavale toplotu, bojile su i nju i kamen plavičastom, beskrvnom boju. Kada je stigla do 'podruma', učini joj se da je stupila u haos ljudskih predmeta i mirisa. Nekoliko stolica na sklapanje ispunjavalo je središte malog prostora dok su detektori, osciloskopi i ostali pribor bili poređani kraj uskog stola uz severni zid. Na dasci postavljenoj na kozliće, duž suprotnog zida, nalazile su se šoljice za kafu, šah, polupojedena krofna, dve džepne knjige i plastična igračka - nekakav pas u suknjici od trave.
   Rejčel se smesti, stavi termos sa kafom kraj igračke i proveri detektore kosmičkog zračenja. Činilo se da su podaci isti: nikakve skrivene prostorije ili prolazi, samo nekoliko niša koje čak ni dubinski radar nije registrovao. Ujutro će Melio i Stefan aktivirati dubinsku sondu, kako bi ubacili vlakno imažera i uzeli uzorak vazduha pre nego što počnu da kopaju mikromanipulatorom. Do sada je otkriveno desetak takvih niša, koje nisu sadržavale ništa zanimljivo. Vic u logoru glasio je: sledeća rupa neće biti veća od pesnice, u njoj će se nalaziti minijaturni sarkofag, majušne urne, mumijica, ili - kako je to Melio rekao - 'mali, malecni Tutankamon'.
   Protivno navici, Rejčel isproba komunikacione veze na svom komlogu. Ništa. Obično je tako i bivalo pod četrdeset metara kamena. Govorili su o tome da razmotaju telefonsku žicu od podruma do površine, ali nije bilo preke potrebe za to, a sada im je vreme gotovo isteklo. Rejčel podesi prijemne kanale komloga da prate podatke detektora, a onda se smesti natrag, u iščekivanju duge, dosadne noći.
   Postojala je divna priča o jednom faraonu sa Stare Zemlje - je li to bio Keops? - koji je odobrio građenje svoje ogromne piramide, saglasio se da pogrebna prostorija bude duboko ispod središta, a onda godinama ležao noću budan u klaustrofobičnoj panici, razmišljajući o svim tim tonama kamena iznad sebe, za čitavu večnost. Konačno je naredio da se pogrebna odaja premesti na dve trećine visine velike piramide. Krajnje neortodoksno. Rejčel je mogla da shvati vladarevo stanovište. Nadala se da - ko god on bio - sada bolje spava.
   Rejčel umalo što nije i sama zadremala kada - u 2.15 - njen komlog zacvrkuta, detektori vrisnuše i ona skoči na noge. Prema senzorima, u Sfingi se odjednom pojavilo mnoštvo novih odaja, a neke su bile veće od čitave građevine. Rejčel uključi displej i vazduh se zamagli modelima koji su se menjali dok je posmatrala. Sheme hodnika zaokrenuše se same u sebe, poput zarotiranih Mebijusovih traka. Spoljni senzori ukazivali su na to da se gornji deo građevine izvija i savija kao polifleks na vetru - ili kao krila.
   Rejčel je znala da je i pitanju nekakav višestruki kvar, ali još dok je pokušavala da sve ponovo odredi, diktirala je podatke i utiske u komlog. A tada se nekoliko stvari dogodi odjednom.
   Ona začu kako neko vuče noge u hodniku iznad nje.
   Svi displeji istovremeno zamreše.
   Negde u lavirintu hodnika zakrešta alarm vremenskih plima.
   Sva svetla se pogasiše.
   Ovaj poslednji događaj nije imao smisla. Pakovanja instrumenata imala su sopstvene izvore energije i ostala bi osvetljena i za vreme nuklearnog napada. Lampa koju su koristili u podrumu imala je novu desetogodišnju energetsku bateriju. Sjajne kugle u hodnicima bile su bioluminescentne i energija im nije bila potrebna.
   Svejedno, svetla su bila pogašena. Rejčel izvuče laser-lampu iz džepa na kolenu svog padobranskog kombinezona i aktivira ga. Ništa se ne dogodi.
   Prvi put u životu, strava se spusti na Rejčel Vejntraub kao šaka oko srca. Nije mogla da diše. Deset sekundi terala je samu sebe da bude apsolutno nepokretna, čak i da ne sluša, već samo da čeka da se panika povuče. Kada je dovoljno popustila da joj omogući da diše bez dahtanja, ona pipajući nađe put do instrumenata i uključi ih. Nisu reagovali. Podiže komlog i pritisnu disključ. Ništa... što je, naravno, bilo nemoguće, imajući u vidu potpunu neranjivost i pouzdanost energetske baterije te stvari. I opet, ništa.
   Sada je mogla da čuje kako joj udara bilo, ali se ponovo suprotstavila panici i krenula, pipajući, ka jedinom izlazu. Pomisao na to da pronađe put kroz lavirint u apsolutnoj tami budila joj je želju da vrisne, ali nije mogla da smisli ništa pametnije. Čekaj. U celom lavirintu Sfinge postojale su stare svetiljke, ali istraživačka ekipa okačila je sjajne kugle. Okačila ih. Spajala ih je perlonska nit, sve do površine.
   Fino. Rejčel pipajući pronađe put ka izlazu, sa hladnim kamenom pod prstima. Je li i ranije bio ovako hladan?
   Začu se jasno grebanje nečeg oštrog što se spuštalo prilaznim šahtom.
   "Melio?" viknu Rejčel u tamu. "Tanja? Kurte?"
   Grebanje se čulo veoma blizu. Rejčel ustuknu, oborivši instrument i stolicu u mraku. Nešto joj dodirnu kosu i ona zadahta, podigavši ruku.
   Tavanica je bila nisko. Čvrsti kameni blok, kvadrat osnovice duge pet metara, kliznu još niže dok je dizala drugu ruku da ga dodirne. Otvor ka hodniku nalazio se na polovini visine zida. Rejčel se zatetura ka njemu, mašući rukama pred sobom kao da je slepa. Saplete se preko stolice na sklapanje, pronađe sto sa instrumentima, ode uz njega do suprotnog zida, oseti kako dno šahta ka hodniku nestaje dok se tavanica spuštala. Ona povuče prste samo sekund pre, inače bi bili odsečeni.
   Rejčel sede u mraku. Osciloskop je grebao o tavanicu sve dok sto pod njim nije pukao i srušio se. Rejčel je okretala glavu levo-desno kratkim, očajničkim pokretima. Čulo se neko metalno struganje - gotovo nalik na disanje - nepun metar od nje. Ona poče da uzmiče, klizajući se po podu najednom punom razbijenih instrumenata. Disanje je bilo sve glasnije.
   Nešto oštro i beskrajno hladno zgrabi je za ručni zglob.
   Rejčel konačno vrisnu.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
U tim danima na Hiperionu nije bilo fetlinijskog predajnika. A ni kovit-brod HS Faro Siti nije bio sposoban za FTL komunikaciju. Tako su Sol i Sarai čuli za nesreću svoje kćeri tek kada je konzulat Hegemonije na Parvatiju poslao fetlinijsku poruku koledžu: Rejčel je povređena, nema opasnosti po život, ali je u nesvesti, i prebacuju je sa Parvatija na svet Mreže po imenu Renesansa Vektor, medicinskim bakljobrodom. Putovanje će potrajati nešto duže od deset dana brodskog vremena, sa vremenskim dugom od pet meseci. Tih pet meseci bili su prava agonija za Sola i njegovu ženu, i dok medicinski brod nije ušao u Renesansin dalekobacački neksus, hiljadu puta su pomišljali na najgore. Prošlo je osam godina otkako nisu videli Rejčel.
   Medicinski centar u Da Vinčiju bio je lebdeći toranj održavan u vazduhu direktno emitovanom energijom. Pogled na more Komo oduzimao je dah, ali ni Sol ni Sarai nisu imali vremena za to dok su stupali sa nivoa na nivo u potrazi za svojom kćeri. Dr Sing i Melio Arundez sačekali su ih u odeljku za intenzivnu negu. Upoznavanje je bilo žurno.
   "Rejčel?" upita Sarai.
   "Spava", reče doktorka Sing. Bila je to visoka žena, aristokratskog držanja ali blagih očiju. "Koliko možemo da vidimo, Rejčel nije pretrpela nikakvu fizičku... ah... povredu. Ali u nesvesti je već nekih sedamnaest standardnih nedelja, po njenom vremenu. Tek su u poslednjih deset dana njeni moždani talasi registrovali duboki san umesto kome."
   "Ne razumem", reče Sol. "Da li je na lokaciji došlo do nesreće? Do potresa mozga?"
   "Nešto se dogodilo", reče Melio Arundez, "ali nismo sigurni šta. Rejčel je bila u jednom od starih zdanja... sama... Njen komlog i drugi instrumenti nisu registrovali ništa neuobičajeno. Ali, došlo je do naleta fenomena poznatog kao antientropijsko polje..."
   "Vremenske plime", reče Sol. "Znamo za njih. Nastavite."
   Arundez klimnu glavom i raširi ruke kao da vaja u vazduhu. "Došlo je do... naleta polja... pre nalik na cunami nego na plimu... Sfinga... objekat u kome se Rejčel nalazila... bila je potpuno poplavljena. Hoću da kažem, nije bilo fizičkog oštećenja, ali Rejčel je bila bez svesti kada smo je pronašli..." On se okrenu doktorki Sing za pomoć.
   "Vaća kći bila je u komi", reče doktorka. "Nije bilo moguće staviti je u tom stanju u kriogensku fugu."
   "Znači prošla je kroz kvantni skok bez fuge?" upita Sol. Čitao je o psihološkim oštećenjima kod putnika koji su direktno osetili Hokingov efekt.
   "Ne, ne", umiri ih Sing. "Bila je nesvesna na način koji ju je zaštitio isto tako dobro kao i stanje fuge."
   "Je li povređena?" upita Sarai.
   "Ne znamo", reče Singova. "Svi životni signali vratili su se gotovo na normalu. Aktivnost moždanih talasa bliži se svesnom stanju. Problem je u tome što izgleda da je njeno telo apsorbovalo... to jest, izgleda da ju je antientropijsko polje kontaminiralo."
   Sol protrlja čelo. "Nalik na radijacionu bolest?"
   Doktorka Sing je oklevala. "Ne baš... ah... ovakav slučaj uopšte nije poznat. Specijalisti za bolesti starenja treba danas popodne da stignu sa Tau Ceti Centra, Lususa i Metaksasa."
   Sol pogleda ženu u oči. "Doktore, da li vi to govorite da je Rejčel zaražena nekakvom bolešĆu starenja na Hiperionu?" Zastao je na sekund kako bi pretražio pamćenje. "Nečim poput Metuzalemovog sindroma ili rane Alzhajmerove bolesti?"
   "Ne", reče Singova, "u stvari, bolest vaše kćeri nema ime. Ovdašnji lekari zovu to Merlinovom bolešću. Vidite... vaša kći stari normalnom brzinom... ali, koliko mi možemo da ustanovimo, stari unazad."
   Sarai se izdvoji iz grupe i zagleda u Singovu kao da je doktorka poludela. "Hoću da vidim svoju kćer", reče ona, tiho ali veoma čvrsto. "Hoću da vidim Rejčel, smesta."
   
   Rejčel se probudila manje od četrdeset sati posle Solovog i Sarainog dolaska. Nekoliko minuta kasnije sedela je u krevetu i pričala, dok su se lekari i tehničari tiskali oko nje. "Mama! Tata! Šta ćete vi ovde?" Pre nego što je ijedno od njih stiglo da odgovori, ona pogleda oko sebe i trepnu. "Čekajte malo, gde je to ovde? Jesmo li u Kitsu?"
   Majka je uze za ruku. "Nalazimo se u bolnici u Da Vinčiju, dušo. Na Renesansi Vektor."
   Rejčeline oči raširiše se gotovo komično. "Na Renesansi? Nalazimo se u Mreži?" Ona pogleda oko sebe potpuno zbunjena.
   "Rejčel, čega se poslednjeg sećaš?" upita doktorka Sing.
   Mlada žena pogleda lekarku s nerazumevanjem. "Poslednje čega se... čega se sećam jeste da sam zaspala kraj Melija posle..." Ona pogleda roditelje i dodirnu obraze vršcima prstiju. "Melio? Ostali? Jesu li oni..."
   "Svi iz ekspedicije su dobro", umiri je doktorka Sing. "Vi ste imali malu nezgodu. Prošlo je oko sedamnaest nedelja. Ponovo ste u Mreži. Bezbedni. Svi iz vaše grupe su dobro."
   "Sedamnaest nedelja..." Pod ostacima osunčanog tena, Rejčel je bila veoma bleda.
   Sol je uze za ruku. "Kako se osećaš, malena?" Srce mu je parala slabost njenog uzvratnog stiska na prstima.
   "Ne znam, tata", uspe ona da izgovori. "Umorno. Nesigurno. Zbunjeno."
   Sarai sede na krevet i zagrli je. "U redu je, mila, sve će biti u redu."
   Melio uđe u sobu, neobrijan, kose razbarušene od spavanja u spoljnom salonu. "Rejč?"
   Rejčel ga pogleda iz sigurnosti majčinog naručja. "Zdravo", reče ona, gotovo stidljivo. "Vratila sam se."
   
   Solovo mišljenje bilo je i ranije, a sada se to potvrdilo, da medicina uistinu nije mnogo napredovala od vremena pijavica i hladnih obloga; u današnje vreme vrteli su čoveka u centrifugi, preuređivali telesno magnetsko polje; bombardovali žrtve zvučnim talasima, špijunirali ćelije kako bi ispitali RNA, a onda priznavali svoje neznanje, istina - ne istupajući i ne iskazujući to otvoreno. Jedino što se izmenilo bili su računi, koji su postali veći.
   Dremao je u stolici kada ga probudi Rejčelin glas.
   "Tata?"
   On se uspravi, posegnu za njenom rukom. "Tu sam, malena."
   "Gde sam, tata? Šta se desilo?"
   "Nalaziš se u bolnici na Renesansi, mila. Imala si nezgodu na Hiperionu. Sada si dobro, osim što ti to malo utiče na pamćenje."
   Rejčel mu stegnu ruku. "Bolnica? U Mreži? Kako sam dospela ovamo? Koliko sam već ovde?"
   "Oko pet nedelja", šapnu Sol. "Šta je poslednje čega se sećaš, Rejčel?"
   Ona se uspravi uz jastuke i dodirnu čelo, opipavši tamo majušne senzore. "Melio i ja smo bili na sastanku. Razgovarali smo sa ekipom o tome da postavimo opremu za pretraživanje u Sfingu. O... tata... nisam ti rekla za Melija... on je..."
   "Da", reče Sol i pruži Rejčel njen komlog. "Evo, malena. Saslušaj ovo." On izađe iz sobe.
   Rejčel dodirnu disključ i trepnu kada joj se obrati njen rođeni glas. "O-kej, Rejč, upravo si se probudila. Zbunjena si. Ne znaš kako si dospela tu. E, pa nešto se dogodilo sa tobom, mala. Saslušaj.
   Snimam ovo dvanaestog dana Desetog meseca, godine Hedžire 457, po starom računanju vremena, 2739. godine nove ere. Da, znam da je to pola standardne godine kasnije od poslednje stvari koje se sećaš. Slušaj.
   Nešto se dogodilo u Sfingi. Zahvatila te je vremenska plima. To te je izmenilo. Stariš unazad, koliko god to glupo zvučalo. Sa svakim minutom telo ti je sve mlađe, iako to sada nije ono važno. Kada spavaš... kada mi spavamo... zaboravljaš. Izgubiš još jedan dan iz sećanja na vreme koje je prethodilo nesreći, i sve posle toga. Nemoj me pitati zbog čega. Lekari ne znaju. Stručnjaci ne znaju. Ako želiš analogiju, pomisli samo na virus-pantljičaru... jedan od onih starih... koji ti gricka podatke u komlogu... unazad od poslednjeg unosa.
   Ne znaju ni zašto do gubitka sećanja dolazi dok spavaš. Pokušali su sa sredstvima za suzbijanje sna, ali posle tridesetak sati prosto pređeš na izvesno vreme u katatoniju i virus svejedno obavi svoje. Prema tome, nema veze.
   Znaš šta? Ovo pričanje o samoj sebi u trećem licu nekako je terapeutsko. U stvari, ležim ovde i čekam da me odvedu gore na snimanje, znajući da ću zaspati kada se vratim... znajući da ću ponovo sve zaboraviti... i od toga se useravam od straha.
   O-kej, pritisni taster za brze informacije i dobićeš pripremljeni pregled koji će ti omogućiti da saznaš šta se sve dogodilo posle nesreće. O... tu su i mama i tata, i znaju za Melija. Ali ja ne znam toliko koliko sam znala ranije. Kada smo prvi put s njim vodila ljubav, mmm? Drugog meseca boravka na Hiperionu? Onda imamo još samo nekoliko nedelja, Rejčel, a potom ćemo biti samo poznanici. Uživaj u sećanjima dok možeš, devojko.
   Pozdravlja te jučerašnja Rejčel."
   Sol uđe i zateče svoju kćer kako sedi u krevetu, i čvrsto stiska komlog, lica bledog i prestravljenog. "Tata..."
   On priđe da sedne kraj nje i pusti je da se isplače... dvadeseti put zaredom.
   
   Osam standardnih nedelja pošto je stigla na Renesansu, Sol i Sarai oprostili su se od Rejčel i Melija kod dalekobacačke multi-stanice, a onda se vratili kući, na Barnardov Svet.
   "Mislim da ona ne bi trebalo da izlazi iz bolnice", mrmljala je Sarai dok su leteli večernjim šatlom za Kroford. Kontinent je bio mozaik za žetvu spremnih pravougaonika pod njima.
   "Majko", reče Sol, dodirnuvši joj koleno, "lekari bi je tamo zadržali doveka. Ali, sada to rade samo zbog sopstvene radoznalosti. Učinili su sve što su mogli da joj pomognu... i ništa. Ona mora da živi."
   "Ali, zašto je otišla... s njim?" reče Sarai. "Jedva ga poznaje."
   Sol uzdahnu i zavali se u jastuke sedišta. "Za dve nedelje uopšte ga se neće sećati", reče on. "Bar ne onako kao sada. Stavi se na njeno mesto, majko. Svakodnevna borba za ponovnu orijentaciju u poludelom svetu. Ima dvadeset pet godina i zaljubljena je. Pusti je da bude srećna."
   Sarai okrenu lice ka prozoru i njih dvoje se zajedno, ne progovarajući, zagledaše u crveno sunce koje je visilo kao privezani balon na rubu večeri.
   
   Solu je prilično odmakao drugi semestar kada se Rejčel javila. Bila je to jednosmerna poruka preko dalekobacačkog kabla sa Friholma i njena slika visila je u središtu stare holojame kao poznati fuh.
   "Zdravo, mama. Zdravo, tata. Izvinite što u poslednjih nekoliko nedelja nisam pisala ni zvala. Pretpostavljam da znate da sam napustila univerzitet. I Melija. Pokušaj da uzmem novi predmet na diplomskom nivou bio je glup. Prosto bih u utorak zaboravila sve što se pričalo u ponedeljak. Čak i sa diskovima i podsećanjima u komlogu, bila je to unapred izgubljena bitka. Možda se ponovo upišem na studentski program... toga se potpuno sećam! Samo se šalim.
   Sa Melijom je isto tako bilo suviše teško. Ili mi tako kažu moje beleške. Nije krivica u njemu, sigurna sam u to. Bio je nežan, strpljiv i pun ljubavi sve do kraja. Prosto... pa, ne možeš svakog dana iznova počinjati vezu. Stan je bio pun naših fotografija, beleški koje sam napravila o nama, naših holoa sa Hiperiona, ali... znate. Ujutro bi on bio potpuni stranac. Popodne bih počela da verujem u ono što smo imali, iako ne bih mogla da se setim. Uveče, plakala bih mu u naručju... A onda, pre ili kasnije, zaspala bih. Ovako je bolje."
   Rejčelina slika zastade, okrenu se kao da namerava da prekine kontakt, a onda se umiri. Ona im se osmehnu. "I tako, u svakom slučaju, napustila sam školu za neko vreme. Medicinski centar na Friholmu traži da neprestano budem tamo, ali morao bi da stane u red... imam ponudu sa Istraživačkog instituta na Tau Cetiju, koju je teško odbiti. Oni nude... mislim da to zovu 'istraživačkim honorarom'... što je iznos veći od onoga koji smo platili za četiri godine u Najtenhelzeru i čitav Rajhs zajedno.
   Odbila sam ih. Ipak idem tamo, kao spoljni pacijent, mada me serije RNA transplanata ostavljaju sa modricama i depresijom. Naravno, možda sam depresivna prosto zato što svakog jutra ne mogu da se setim odakle mi modrice. Ha-ha.
   U svakom slučaju, ostaću neko vreme s Tanjom, a onda možda... mislila sam da se možda na neko vreme vratim kući. U drugom mesecu mi je rođendan... ponovo ću napuniti dvadeset dve. Uvrnuto, a? Svejedno, mnogo je lakše biti s ljudima koje znam, a Tanju sam upoznala neposredno pošto sam prešla ovamo, kad su mi bile dvadeset dve... mislim da razumete.
   Dakle... je li moja stara soba još tamo, mama, ili si je preuredila u salon za ma-džong, kao što si uvek pretila? Pišite ili mi se javite. Sledeći put prikupiću pare za dvosmerno, tako da zaista možemo da razgovaramo. Prosto sam... valjda sam mislila..."
   Rejčel mahnu. "Moram da idem. Vidimo se, aligatori <Dečja pošalica sa Stare Zemlje koja se, očigledno, očuvala i posle osam vekova. U originalu: See ya later, alligator, na šta sledi odgovor: After a while, crocodile. - Prim. prev.>. Volim vas oboje."
   
   Sol je odleteo u Busard Siti nedelju dana pre Rejčelinog rođendana, da je sačeka na jedinom javnom dalekobacačkom terminalu na tom svetu. Prvi ju je video, dok je stajala sa prtljagom blizu cvetnog sata. Izgledala je mlada, ali ne primetno mlađa nego kada se oprostila s njima na Renesansi Vektor. No, shvati Sol, u njenom držanju bilo je manje sigurnosti. On odmahnu glavom kako bi se rešio takvih misli, pozva je i potrča da je zagrli.
   Izraz šoka na njenom licu kada ju je pustio bio je tako dubok da nije mogao da ga previdi. "Šta je bilo, šećeru? Šta nije u redu?"
   Bila je to jedna od samo nekoliko prilika kada je video da mu je kći ostala bez reči.
   "Ja... ti... zaboravila sam", zamucala je. Ona odmahnu glavom na onaj poznati način i uspe joj da se smeje i plače istovremeno. "Izgledaš malo drugačije, tata, to je sve. Sećam se svog odlaska odavde kao da je... bukvalno... bio juče. Kada sam ti videla... kosu..." Rejčel prekri usta.
   Sol pređe rukom preko ćele. "A, da", reče on, najednom blizu toga da se i sam nasmeje i rasplače. "Sa svim tvojim školovanjem i putovanjima, prošlo je više od jedanaest godina. Star sam. I ćelav." On ponovo raširi ruke. "Dobrodošla natrag, malena."
   Rejčel kroči u zaštitinički krug njegovog zagrljaja.
   Nekoliko meseci stvari su išle dobro. Rejčel se osećala sigurnije sa poznatim stvarima oko sebe i za Sarai je jad zbog bolesti njihove kćeri privremeno bio potisnut zadovoljstvom što je ona ponovo kod kuće.
   Rejčel je svakog jutra ustajala rano i gledala svoju privatnu 'predstavu orijentacije' koja se, Sol je to znao, sastojala od slika njega i Sarai desetinu godina starijih nego što ih se ona sećala. Pokušavao je da zamisli kako joj to izgleda: budila se u svom krevetu, sa svežim pamćenjem i sa dvadeset dve godine, kod kuće na raspustu, pre nego što će poći na fakultet na drugom svetu, samo da bi zatekla svoje roditelje naglo ostarele, stotinu sitnih promena u kući i gradu, drugačije vesti... godine istorije koje su prošle kraj nje.
   Sol to nije mogao da zamisli.
   
   Njihova prva greška bila je što su popustili pred Rejčelinom željom i pozvali sve njene stare prijatelje na slavlje povodom dvadeset drugog rođendana: ista ekipa koja ga je proslavila prvi put - neodoljiva Niki, Don Stjuart i njegov prijatelj Hauard, Kati Obeg i Marta Tin, njena najbolja drugarica, Lina Mek Kajler - svi oni su tada tek bili završili koledž i skinuli sa sebe čaure detinjstva kako bi krenuli u novi život.
   Rejčel ih je sve videla posle svog povratka. Ali spavala je... i zaboravila. A Sol i Sarai se ovaj put nisu setili da je zaboravila.
   Niki je imala trideset četiri standardne godine, i dvoje dece - još je bila energična, još je bila neodoljiva, ali, po Rejčelinim standardima, drevna. Don i Hauard su pričali o svojim investicijama, o sportskim uspesima svoje dece i odmoru koji se bližio. Kati je bila zbunjena, i samo dvaput je razgovarala sa Rejčel, oba puta kao da razgovara sa nekom varalicom. Marta je bila neskriveno ljubomorna zbog Rejčeline mladosti. Lina, koja je u proteklim godinama postala revnosni zen-gnostik, plakala je i rano otišla.
   Kada su svi otišli, Rejčel je sedela u neredu koji je posle proslave ostao u dnevnoj sobi i zurila u polupojedeni kolač. Nije plakala. Pre nego što se popela na sprat, zagrlila je majku i šapnula ocu: "Tata, molim te da mi ne dozvoliš da ponovo učinim nešto slično."
   A onda je otišla gore da spava.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
Tog proleća Sol je ponovo usnio onaj san. Bio je izgubljen na nekom velikom, mračnom mestu koje su osvetljavala samo dva oka. Nije mu se učinilo apsurdno kada je ravan glas rekao:
   "Sole! Uzmi svoju kćer, svoju kćer jedinicu, Rejčel, koju voliš, pa idi na svet zvani Hiperion i ponudi je tamo kao žrtvu na jednom od mesta o kojima ću ti pričati."
   A Sol je vrisnuo u tamu:
   "Već je imaš, pseto! Šta moram da uradim da bih je dobio natrag? Reci mi! Reci mi, proklet bio!"
   Sol Vejntraub se probudio u znoju, sa suzama u očima i gnevom u srcu. Osećao je kako u drugoj sobi veliki crv proždire njegovu kćer dok spava.
   U mesecima koji su usledili, Sol je postao opsednut prikupljanjem informacija o Hiperionu, Vremenskim grobnicama i Šrajku. Kao iskusni istraživač bio je zapanjen kada je ustanovio da postoji tako malo čvrstih podataka o tako provokativnoj temi. Postojala je Crkva Šrajka, naravno - na Barnardovom Svetu nije bilo hramova, ali na mnogima u Mreži jeste - ali uskoro je saznao da je potraga po literaturi za čvrstim informacijama o Kultu Šrajka nalik na pokušaje da se sačini mapa Sarnata posetom budističkom manastiru. Vreme se pominjalo u dogmi Crkve Šrajka, ali samo u tom smislu da je Šrajk navodno '...Vanvremenski anđeo osvete', da se stvarno vreme okončalo za ljudsku rasu kada je Stara Zemlja umrla i da su četiri veka protekla posle toga 'lažno vreme'. Sol je u njihovim traktatima našao uobičajenu kombinaciju dvosmislenosti i čupkanja maljica iz pupka, zajedničku za većinu religija. Opet, nameravao je da poseti hram Crkve Šrajka čim ispita stvari važnije za njegovo istraživanje.
   Melio Arundez je pokrenuo novu ekspediciju na Hiperion, takođe pod sponzorstvom Rajhs univerziteta, ovaj put u cilju izolovanja i shvatanja fenomena vremenskih plima koje su kod Rejčel izazvale Merlinovu bolest. Glavni napredak sastojao se u odluci Protektorata Hegemonije da na tu ekspediciju pošalje i fetlinijski primopredajnik i instalira u Konzulatu Hegemonije u Kitsu. Čak i tako, proći će više od tri godine Mrežinog vremena pre nego što ekspedicija stigne na Hiperion. Solov prvi poriv bio je da krene sa Arundezom i njegovom ekipom - svaka holodrama bi svakako poslala glavne likove da se vrate na poprište zbivanja. Ali za samo nekoliko minuta prebrodio je taj instinktivni poriv. On je bio istoričar i filosof; njegov doprinos ekspediciji bio bi neznatan, u najboljem slučaju. Rejčel je i dalje imala interesovanje i sposobnosti dobro obučenog budućeg arheologa pred diplomom, ali te sposobnosti svakog dana su se sve više smanjivale, i Sol nije video nikakvu korist od njenog povratka na mesto nesreće. Svaki dan bio bi šok za nju, budila bi se na nepoznatom svetu, u misiji koja zahteva njoj nepoznate sposobnosti. Sarai tako nešto ne bi dopustila.
   Sol je prekinuo rad na svojoj novoj knjizi - analiza Kjerkegorovih teorija o etici kao kompromisnoj moralnosti, primenjena na pravnu mašineriju Hegemonije - i usredsredio se na sakupljanje tajanstvenih podataka o vremenu, o Hiperionu i o priči o Abrahamu.
   Meseci provedeni u uobičajenom poslu i prikupljanju informacija nisu mogli da zadovolje njegovu potrebu za delanjem. Povremeno je iskaljivao svoju osujećenost na medicinskim i naučnim specijalistima koji su stizali, poput reke hodočasnika u svetom hramu, da pregledaju Rejčel.
   'Do đavola, kako je to moguće!" vrisnuo je na jednog malog specijalistu koji je načinio tu grešku da pokaže samozadovoljstvo i snishodljivost prema pacijentkinjinom ocu. Lekar je imao tako ćosavu glavu da mu je lice ličilo na linije nacrtane na bilijarskoj kugli."Počela je da se smanjuje!" vikao je Sol, bukvalno zakopčavajući stručnjaka koji je uzmicao. "Neprimetno, ali koštana masa se smanjuje. Kako uopšte može da počne da ponovo postaje dete? Kako je to, kog đavola, u skladu sa zakonom o očuvanju mase?"
   Stručnjak je zaustio nešto, ali bio je previše uzdrman da bi progovorio. Njegov bradati kolega odgovorio je umesto njega. "M. Vejntraube", rekao je on, "ser. Morate shvatiti da vašu kćer trenutno nastanjuje... ah... mislite o tome kao o lokalizovanoj oblasti entropije okrenutoj naopako."
   Sol se obrnu ka drugom čoveku. "Da li vi to govorite da je ona prosto strpana u mehur povratka unazad?"
   "Ah... ne", reče ovaj, trljajući nervozno bradu. "Možda je bolja analogija to da je... bar biološki... mehanizam života i metabolizma okrenut u suprotnom smeru... ah..."
   "Besmislica", odbrusi Sol. "Ona ne izbacuje izmet kako bi se hranila, niti povraća ono što unese. Šta je sa neurološkom aktivnošću? Okrenite elektrohemijske impulse u suprotnom smeru i dobićete besmislice. Njen mozak funkcioniše, gospodo... ono što nestaje jeste njeno pamćenje. Zašto, gospodo? Zašto?"
   Specijalista konačno dođe do glasa. "Ne znamo zašto, M. Vejntraube. Matematički, telo vaše kćeri podseća na vremenski obrnutu jednačinu... ili možda na predmet koji je prošao kroz brzo rotirajuću crnu rupu. Ne znamo kako se to dogodilo, niti zašto se ono što je fizički nemoguće u ovom trenutku dešava, M. Vejntraube. Prosto ne znamo dovoljno."
   Sol se rukova s obojicom. "Fino. To je sve što sam želeo da znam, gospodo. Želim vam srećan put natrag."
   
   Za svoj dvadeset prvi rođendan, Rejčel je došla do Solovih vrata jedan sat pošto su svi otišli na spavanje. "Tata?"
   "Šta je bilo, malena?" Sol obuče kućni ogrtač i pridruži joj se na vratima. "Ne možeš da spavaš?"
   "Nisam spavala već dva dana", šapnu ona. "Uzela sam sredstva protiv spavanja kako bih mogla da prođem kroza sve ono što sam ostavila u fajlu 'Hoćeš da znaš'."
   Sol klimnu glavom.
   "Tata, da li bi sišao i popio neko piće sa mnom? Htela bih da razgovaramo o nekim stvarima."
   Sol uze naočari sa noćnog stočića i pridruži joj se u prizemlju.
   Ispostavilo se da je to bio prvi i jedini put da se Sol napio sa svojom kćerkom. Nije to bilo bučno pijanstvo - neko vreme su ćaskali, onda su počeli da pričaju viceve i zbijaju šale, sve dok se oboje nisu počeli previše jako kikotati da bi nastavili. Rejčel je počela da priča novu priču, srknula viski baš kad je bilo najsmešnije, i gotovo izbacila viski kroz nos, toliko se jako smejala. Oboje su mislili da je to nešto najsmešnije što se ikada desilo.
   "Doneću drugu bocu", reže Sol kad su mu suze prestale. "Dekan Mur dao mi je nekakav skoč za prošli Božić... bar tako mislim."
   Kada se vratio, hodajući pažljivo, Rejčel je sedela na kauču i češljala kosu prstima. On joj nasu malo, i njih dvoje nastaviše neko vreme da piju u tišini.
   "Tata?"
   "Da?"
   "Prošla sam kroz čitavu stvar. Videla sam sebe, saslušala sebe, videla holoe Line i ostalih koji su sada sredovečni..."
   "Teško da su sredovečni", reče Sol. "Lina sledećeg meseca navršava trideset petu..."
   "Pa, stara je, znaš na šta mislim. U svakom slučaju, pročitala sam medicinske izvode, videla fotose sa Hiperiona, i znaš šta?"
   "Šta?"
   "Ne verujem ni u šta od svega toga, tata."
   Sol spusti piće i pogleda svoju kćer. Lice joj je bilo punije nego ranije, manje prefinjeno. I još lepše.
   "Mislim, verujem", reče ona uz kratak, preplašeni smeh. "Ti i mama ne biste smislili tako surovu šalu. Osim toga, tu je i vaša... vaša starost... vesti, i sve to. Znam da je sve to stvarno, ali ne verujem. Shvataš šta hoću da kažem, tata?"
   "Da", reče Sol.
   "Mislim, probudila sam se jutros i pomislila: Super... sutra je ispit iz paleontologije, a ja jedva da sam se spremala za njega. Radovala sam se što ću pokazati neke stvarčice Rodžeru Šermanu... on smatra da je tako pametan."
   Sol otpi. "Rodžer je poginuo pre tri godine u padu aviona južno od Busarda", reče on. Ne bi to rekao da se nije toliko nalio viskijem, ali morao je da ustanovi da li se u Rejčel krije neka druga Rejčel.
   "Znam", reče Rejčel i privuče kolena do brade. "Tražila sam podatke o svakome poznatom. Grem je mrtav. Profesor Ajkhard više ne predaje. Niki se udala za nekog... trgovca. Dosta toga se dogodi za četiri godine."
   "Za više od jedanaest godina", reče Sol. "Putovanje do Hiperiona i povratak sa njega ostavilo te je šest godina iza nas koji smo ostali kod kuće."
   "Ali, to je normalno", uzviknu Rejčel. "Ljudi stalno putuju izvan Mreže. Njima to nije problem."
   Sol klimnu glavom. "Ali, ovo je drugačije, malena."
   Rejčel uspe da se osmehne i iskapi viski. "Čoveče, ala je to blago rečeno." Ona spusti čašu sa oštrim, konačnim zvukom. "Vidi, evo šta sam rešila. Dve i po godine sam gledala i slušala sve to što mi je ona... ja... pripremala kako bi me upoznala s onim što se desilo, s onim što se dešava... i to naprosto ne pomaže."
   Sol je sedeo potpuno nepomično, ne usuđujući se ni da diše.
   "Mislim", reče Rejčel, "saznanje da sam svakim danom sve mlađa, gubitak pamćenja o ljudima koje još nisam ni srela... mislim, šta sledi? Postajem sve mlađa i sve manja, sve nesposobnija, dok prosto jednog dana ne nestanem? Isuse, tata." Rejčel čvršće stegnu ruke oko kolena. "Na neki uvrnuti način, to je baš smešno, zar ne?"
   "Nije", reče Sol tiho.
   "Nije, sigurna sam da nije", reče Rejčel. Njene oči, uvek krupne i tamne, bile su vlažne. "Mora da je to najgori mogući košmar za tebe i za mamu. Svakog dana morate da me gledate kako silazim niz stepenice... zbunjena... budeći se sa jučerašnjim sećanjima, ali slušajući kako mi sopstveni glas saopštava da se juče dogodilo pre toliko godina. Da sam imala ljubavnu vezu s nekim tipom po imenu Amelio..."
   "Melio", šapnu Sol.
   "Kako god. To naprosto ne pomaže, tata. Dok postanem sposobna da makar počnem to da apsorbujem, toliko sam iscrpljena da moram da zaspim. A onda... pa, znaš šta se onda dogodi."
   "Šta..." započe Sol i bi primoran da pročisti grlo. "Šta želiš da mi uradimo, malena?"
   Rejčel ga pogleda u oči i osmehnu se. Bio je to isti osmeh koji je počela da mu poklanja od pete nedelje života. "Nemojte mi govoriti, tata", reče ona čvrsto. "Ne dozvolite da ja sebi govorim. Rejčel koja je otišla na drugu planetu, zaljubila se i bila povređena... bila je to neka druga Rejčel! Ne bi trebalo da ja trpim njen bol." Sada je plakala. "Shvataš li? Shvataš?"
   "Da", reče Sol. On raširi ruke i oseti njenu toplotu i suze na svojim grudima. "Da, shvatam."
   Fetlinijske poruke sa Hiperiona stizale su često sledeće godine, ali sve su bile negativne. Priroda i izvor antientropijskih polja još nisu bili otkriveni. Nikakva neuobičajena aktivnost vremenskih plima nije bila izmerena oko Sfinge. Eksperimenti sa laboratorijskim životinjama u oblastima plime i oko njih rezultirali su iznenadnom smrću nekih životinja, ali Merlinova bolest nije se ponovila. Melio je svaku poruku završavao sa "Za Rejčel, s ljubavlju."
   
   Sol i Sarai pozajmili su novac od Rajhs univerziteta kako bi bili podvrgnuti ograničenom Polsenovom tretmanu u Busard Sitiju. Već su bili prestari za taj proces, da bi produžili život za još jedan vek, ali ponovo su izgledali kao par koji se bliži pedesetim, umesto sedamdesetim godinama.
   Šesnaestogodišnja Rejčel strča niz stepenice sa komlogom podešenim na radio stanicu koledža. "Mogu li da dobijem pirinčanu kašu?"
   "Kao i svakog jutra?" osmehnu se Sarai.
   "Da", isceri se Rejčel. "Mislila sam da možda nismo ostali bez toga, ili tako neŠto. Čula sam telefon. Je li to bila Niki?"
   "Ne", reče Sol.
   "Prokletstvo", reče Rejčel i pogleda ih. "Izvinite. Ali, obećala je da će pozvati čim stignu standardizovani rezultati. Prošlo je tri nedelje od pripremnih testova. Čovek bi pomislio da će bar nešto da jave."
   "Ne brini", reče Sarai. Ona donese vrč sa kafom do stola, krenu da naspe šolju za Rejčel, pa je umesto toga nasu sebi. "Ne brini, dušo. Uverna sam da će tvoji rezultati biti dovoljno dobri da ti omoguće da se upišeš na koji god fakultet budeš htela."
   "Mama", uzdahnu Rejčel. "Ti to ne možeš da znaš. Tamo napolju ti je svet u kome svako svakoga gazi." Ona se namršti. "Jesi li videla moj matematički ansibl? Soba mi je sva u neredu. Ne mogu ništa da nađem."
   Sol pročisti grlo. "Danas nema nastave, malena."
   Rejčel se zagleda u njega. "Nema nastave? U utorak? Šest nedelja do mature? Šta se zbiva?"
   "Razbolela si se", reče Sarai čvrsto. "Možeš jedan dan da ostaneš kod kuće. Samo danas."
   Rejčel se još više namršti. "Razbolela? Ne osećam se bolesno. Samo nekako čudno. Kao da stvari nekako nisu... nisu kako treba. Na primer, zašto je pomeren kauč u medijskoj sobi? I gde je Čips? Zvala sam ga i zvala, ali nije došao."
   Sol dodirnu zglob svoje kćeri. "Bila si neko vreme bolesna", reče on. "Doktor je rekao da ćeš se možda probuditi s nekoliko rupa u sećanju. Da se prošetamo do kampusa i usput popričamo. Hoćeš?"
   Rejčel se ozari. "Da gubim nastavu i odem na koledž? Naravski." Ona se potom tobože prenerazi. "Samo da ne naletimo na Rodžera Šermana. On tamo ide na kurs iz matematike, i takav je davež."
   "Nećemo sresti Rodžera", reče Sol. "Spremna da krenemo?"
   "Samo što nisam. " Rejčel se nagnu i snažno zagrli majku. "Vidimo se, aligatore."
   "Kasnije, krokodilče", reče Sarai.
   "O-kej", isceri se Rejčel, dok joj je duga kosa poskakivala. "Spremna sam."
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple 15
Stalna putovanja u Brusard Siti zahtevala su nabavku EMV-a. Jednog svežeg jesenjeg dana Sol je krenuo najsporijom trasom, duboko ispod saobraćajnih traka, uživajući u prizoru i mirisu njiva ispod njega, na kojima je u toku bila žetva. Veliki broj ljudi i žena koji su radili na njivama mahao mu je.
   Busard je impresivno narastao od Solovog detinjstva, ali sinagoga je još bila tamo, na rubu jednog od najstarijih predgrađa. Hram je bio star, Sol se osećao starim, čak je i jarmulka <Kapica jevrejskih sveštenika, koju nose i drugi muškarci ili dečaci Jevreji, naročito u molitvi, za vreme učenja, pri obedu i sl. - Prim. prev.> koju je stavio ulazeći izgledala drevno, izlizana decenijama upotrebe, ali rabin je bio mlad. Sol shvati da čovek ima najmanje četrdeset godina - kosa mu se proređivala s obe strane tamne kapice - ali u Solovim očima on jedva da je bio nešto više od dečaka. Sol oseti olakšanje kada mlađi čovek predloži da razgovor dovrše u parku preko puta.
   Seli su na klupu u parku. Sol se iznenadio kada je video da još nosi jarmulku i da šal prebacuje iz ruke u ruku. Dan je mirisao na spaljeno lišće i jučerašnju kišu.
   "Ne razumem sasvim, M. Vejntraube", reče rabin. "Da li vas uznemirava san ili činjenica da se vaša kćer razbolela kada ste vi počeli da ga sanjate?"
   Sol podiže glavu kako bi osetio sunčevu svetlost na licu. "Ni jedno ni drugo u potpunosti", reče on. "Ali prosto ne mogu da se oduprem osećaju da su te dve stvari nekako međusobno povezane."
   Rabin pređe prstom preko donje usne. "Koliko vaša kćer ima godina?"
   "Trinaest", reče Sol, posle neprimetne pauze.
   "A da li je bolest... ozbiljna? Preti li njenom životu?"
   "Ne preti", reče Sol. "Još ne."
   Rabin sklopi ruke preko pozamašnog stomaka. "Ne verujete... smem li vas zvati Sol?"
   "Naravno."
   "Sole, ne verujete valjda da time što sanjate taj san... da ste time nekako izazvali bolest svoje devojčice. Ili verujete?"
   "Ne", reče Sol i ostade nepomičan jedan trenutak, pitajući se duboko u sebi da li zaista govori istinu. "Ne, rabine, ne mislim da..."
   "Zovite me Mort, Sole."
   "U redu, Morte. Nisam došao zato što verujem da sam ja - ili san - prouzrokovao Rejčelinu bolest. Ali verujem da moja podsvest možda pokušava nešto da mi kaže."
   Mort se blago ljuljao napred-nazad. "Možda bi u tome više mogao da vam pomogne neuropsihijatar ili psiholog, Sole. Nisam siguran šta ja..."
   "Zanima me priča o Abrahamu", prekinu ga Sol. "Hoću da kažem, imam nešto iskustva sa raznim etičkim sistemima, ali teško mi je da shvatim onaj koji počinje naređenjem ocu da ubije sina."
   "Ne, ne, ne!" uzviknu rabin, mrdajući svojim čudnovato dečjim prstima pred njim. "Kada je vreme nastupilo, Bog je zadržao Abrahamovu ruku. On ne bi dopustio da se u Njegovo ime prinese ljudska žrtva. Poslušnost volji Gospodnjoj bila je ono što..."
   "Da", reče Sol. "Poslušnost. Ali, piše: 'Tada Abraham pruži ruku i uze nož da ubije svog sina.' Bog mora da je pogledao u njegovu dušu i video da Abraham jeste bio spreman da ubije Isaka. Puko pokazivanje poslušnosti bez unutrašnje posvećenosti ne bi odobrovoljilo Boga Postanja. Šta bi se desilo da je Abraham voleo svog sina više nego Boga?"
   Mort za trenutak zalupka prstima po kolenu, a onda pruži ruku da uhvati Sola za mišicu. "Sole, vidim da ste zabrinuti zbog bolesti svoje kćeri. Ne mešajte to sa dokumentom napisanim pre osam hiljada godina. Ispričajte mi više o svojoj devojčici. Mislim, deca više ne umiru od bolesti. Ne u Mreži."
   Sol ustade, osmehnu se i odstupi kako bi oslobodio ruku. "Voleo bih da još porazgovaramo, Morte. Želim to. Ali, moram natrag. Večeras imam nastavu."
   "Hoćete li doći u hram za ovaj šabat?" upita rabin, pruživši debeljušne prste radi pozdrava.
   Sol samo ispusti jarmulku u ruke mlađeg čoveka. "Možda za neki dan, Morte. Možda za neki dan."
   
   Kasnije, te iste jeseni, Sol je pogledao kroz prozor svoje radne sobe i ugledao tamnu ljudsku figuru kako stoji pod golim brestom ispred kuće. Mediji, pomisli Sol, i srce mu klonu. Čitavu deceniju strepi od dana kada će se tajna pročuti, znajući da će to predstavljati kraj njihovog jednostavnog života u Krofordu. On izađe napolje na večernju hladnoću. "Melio!" reče kada ugleda lice visokog muškarca.
   Arheolog je stajao s obema rukama u džepovima dugog plavog kaputa. Uprkos tome što je prošlo deset godina od njihovog poslednjeg susreta, Arundez je malo ostario - Sol je nagađao da je još pri kraju dvadesetih. Ali tamno osunčano lice mlađeg muškarca bilo je brižno. "Sole", reče on i pruži ruku gotovo stidljivo.
   Sol se srdačno rukova s njim. "Nisam znao da si se vratio. Uđi u kuću."
   "Ne." Arheolog načini polukorak unazad. "Stojim ovde napolju već jedan sat, Sole. Nisam imao hrabrosti da dođem do vrata."
   Sol zausti nešto da kaže, a onda samo klimnu glavom. Onda i sam stavi ruke u džepove, zbog hladnoće. Prve zvezde postale su vidljive iznad tamnih kosih krovova kuće. "Rejčel sada nije kod kuće", reče on konačno. "Otišla je u biblioteku. Ona... ona misli da mora da se spremi za test iz istorije."
   Melio hrapavo udahnu i uzvrati mu klimanjem glave. "Sole", reče on stegnutim glasom. "Ti i Sarai morate da shvatite da smo učinili sve što smo mogli. Ekipa je bila na Hiperionu gotovo tri standardne godine. Ostali bismo još da nam univerzitet nije ukinuo sredstva. Nije bilo ničega..."
   "Znamo", reče Sol. "Hvala za fetlinijske poruke."
   "Lično sam proveo mesec dana sam u Sfingi", reče Melio. "Sudeći po instrumentima, to je bila samo inertna gomila kamenja, mada sam ponekad pomišljao da osećam... nešto..." On ponovo odmahnu glavom. "Izneverio sam je, Sole."
   "Ne", reče Sol i zgrabi mlađeg muškarca za rame, preko vunenog kaputa. "Ali ja imam jedno pitanje. Bili smo u vezi s našim senatorima... čak smo razgovarali i sa direktorima Naučnog veća... ali niko ne može da mi objasni zbog čega Hegemonija nije uložila više vremena i novca u istraživanje fenomena na Hiperionu. Čini mi se da je trebalo da taj svet uključe u Mrežu odavno, ako ništa drugo, ono zbog naučnog potencijala. Kako mogu da ignorišu zagonetku kao što su grobnice?"
   "Znam na šta misliš, Sole. Čak je i rano ukidanje naših fondova bilo sumnjivo. Kao da Hegemonija ima politiku da drži Hiperion na distanci."
   "Da li misliš..." započe Sol, ali u tom trenutku priđe im Rejčel iz jesenjeg sutona. Ruke su joj bile duboko nabijene u crvenu jaknu, kosa joj je bila ošišana kratko u decenijama starom stilu adolescenata, zajedničkom za sva mesta, a puni obrazi bili su joj rumeni od hladnoće. Rejčel je neodlučno održavala ravnotežu na rubu detinjstva i devojaštva; njene duge noge u farmerkama, sportske patike i glomazna jakna mogli su pripadati i silueti nekog dečaka.
   Ona im se osmehnu. "Zdravo, tata." Kročivši bliže u mutno svetlo, ona stidljivo klimnu glavom Meliju. "Izvinite, nisam nameravala da vas prekinem u razgovoru."
   Sol udahnu. "U redu je, malena. Rejčel, ovo je dr Arundez sa Rajhs univerziteta na Friholmu. Dr Arundez, moja kći Rejčel."
   "Drago mi je", reče Rejčel, sada sasvim ozarena. "Joj, Rajhs. Čitala sam njihove kataloge. Baš bih volela da ga jednog dana pohađam."
   Melio kruto klimnu glavom. Sol je mogao da primeti ukočenost njegovih ramena i trupa. "Da li ti..." započe Melio. "To jest, šta bi volela tamo da studiraš?"
   Sol pomisli da Rejčel mora da čuje bol u čovekovom glasu, ali ona samo slegnu ramenima i nasmeja se. "O, bre, sve živo. Stari g. Ajkhard - on je tutor za paleontologiju/arheologiju na naprednoj nastavi koju pohađam u Obrazovnom centru - on kaže da tamo imaju sjajno odeljenje sa klasičnim i drevnim artefaktima."
   "Imaju", uspe da izgovori Melio.
   Rejčel stidljivo baci pogled na oca, a zatim na nepoznatog, očigledno osećajući napetost, ali ne znajući joj izvor. "Pa, samo vam smetam u razgovoru. Moram unutra, na spavanje. Izgleda da sam uhvatila neki čudni virus... nešto poput meningitisa, kaže mama, samo što sam od njega nekako šeprtljasta. U svakom slučaju, drago mi je što smo se upoznali, dr Arundez. Nadam se da ću vas jednog dana sresti na Rajhsu."
   "I ja se tome nadam", reče Melio, zureći u nju tako snažno, u pomrčini, da je Solu to izgledalo kao da pokušava da upamti sve vezano za taj trenutak.
   "O-kej, pa..." reče Rejčel i odstupi, tako da joj patike sa gumenim đonovima zaškripaše na pločniku, "onda laku noć. Vidimo se ujutro, tata."
   "Laku noć, Rejčel."
   Ona zastade na vratima. Gasna svetlost na travnjaku činila ju je mnogo mlađom od trinaestogodišnjakinje. "Vidimo se, aligatori."
   "Kasnije, krokodilče", reče Sol i ču kako Melio to šapuće zajedno s njim.
   Stajali su neko vreme u tišini, dok se noć spuštala na gradić. Neki dečak prođe kraj njih na biciklu, uz krckanje lišća pod točkovima, sa žicama koje su sijale u krugovima svetlosti pod starim uličnim lampama. "Uđite u kuću", reče Sol zanemelom čoveku. "Sarai će biti jako drago da vas vidi. Rejčel će spavati."
   "Ne sada", reče Melio. Stajao je tamo kao senka, sa rukama i dalje u džepovima. "Treba da... bila je ovo greška, Sole." On se okrenu da pođe, pa se osvrnu. "Javiću se kad stignem na Friholm", reče on. "Sastavićemo novu ekspediciju."
   Sol klimnu glavom. Tranzit od tri godine, pomisli on. Kada bi krenuli večeras ona bi imala... nepunih deset godina pre nego što stignu. "Dobro", reče on.
   Melio zastade, podiže ruku u znak oproštaja i ode duž ivičnjaka, ne primećujući lišće koje mu je šuštalo pod nogama.
   Sol ga više nikada nije video uživo.
   
   Najveća Crkva Šrajka u Mreži nalazila se na Lususu i Sol je prešao tamo dalekobacačem nekoliko nedelja pre Rejčelinog desetog rođendana. Sama zgrada nije bila mnogo veća od neke katedrale sa Stare Zemlje, ali izgledala je džinovski, sa onim efektom letećih podupirača u potrazi za crkvom, izvijenim gornjim spratovima i potpornim zidovima od raznobojnog stakla. Solovo raspoloženje bilo je loše a neumoljiva lusuanska gravitacija nije učinila ništa da ga popravi. Uprkos dogovorenom sastanku sa biskupom, Sol je morao da čeka više od pet sati pre nego što mu je bilo dopušteno da uđe u unutrašnjost svetilišta. Najveći deo vremena proveo je zureći u sporo zarotiranu dvadesetometarsku skulpturu legendarnog Šrajka od čelika i polihroma... koja je isto tako mogla da bude i apstraktni omaž svakom oružju sa oštricom koje je ikada izumljeno. Ono što je Sola najviše zanimalo, bila su dva crvena oka koja su lebdela unutar košmarnog prostora koji je mogao predstavljati lobanju.
   "M. Vejntraub?"
   "Vaša Ekselencijo", reče Sol. On primeti da su se akoliti, egzorcisti, lektori i crkveni vratari, koji su mu pravili društvo za vreme dugog čekanja, pružili na tamne pločice kada je ušao vrhovni sveštenik. Sol uspe da se formalno nakloni.
   "Molim vas, molim vas, samo uđite, M. Vejntraub", reče sveštenik. On pokaza na ulaz u Šrajkovo svetilište zamahom ruke pod ogrtačem.
   Sol prođe kroz vrata, nađe se na mračnom i odjekujućem mestu, ne tako različitom od scenske postavke iz njegovog sna koji se ponavljao, i sede tamo gde mu je biskup pokazao. Dok je sveštenik prilazio svome mestu, koje je ličilo na neki mali presto iza komplikovano izrezbarenog ali novog stola, Sol primeti da je vrhovni sveštenik rodom sa Lususa, zadrigao i teškog podvaljka, ali strašan na način na koji su svi stanovnici Lususa to izgleda bili. Odora mu je bila upečatljiva, onako crvena... jarko, arterijski crvena, presijavala se pre kao tečnost u posudi nego kao svila ili somot, obrubljena hermelinom boje oniksa. Biskup je na svakom prstu nosio po krupan prsten, naizmenično crveni i crni, što je na Sola delovalo uznemiruje.
   "Vaša Ekselencijo", započe Sol, "unapred se izvinjavam za svako kršenje crkvenog protokola koje sam počinio... ili ću možda počiniti. Priznajem da malo toga znam o Crkvi Šrajka, ali ono što znam, dovelo me je ovamo. Molim vas da mi oprostite ako nehotice ispoljim svoje neznanje nespretnim korišćenjem titula ili termina."
   Biskup mrdnu prstima ka Solu. Crveni i crni dragulji blesnuše na slabom svetlu. "Titule nisu važne, M. Vejntraub. To što nam se obraćate sa 'Vaša Ekselencijo' sasvim je prihvatljivo za jednog nevernika. Moramo vas, međutim, posavetovati da je formalni naziv naše skromne grupe Crkva konačnog ispaštanja, a o entitetu koji svet tako nemarno naziva... Šrajkom <Shrike, engl. - svračak. - Prim. prev.>... mi govorimo... ako uopšte uzmemo Njegovo ime u usta... kao o Bogu bola ili, uobičajenije, Avatar. <U indijskoj religiji: zemaljsko otelovljenje boga. - Prim. prev.> Molim vas, nastavite sa važnim pitanjima koja ste rekli da imate za nas."
   Sol se malo nakloni. "Vaša Ekselencijo, ja sam predavač..."
   "Izvinite što vas prekidam, M. Vejntraub, ali vi ste mnogo više nego predavač. Vi ste naučnik. Veoma dobro su nam poznati vaši spisi o moralnoj hermeneutici. Vaše rezonovanje ima propusta, ali je vrlo izazovno. Koristimo ga redovno u svojim kursevima iz doktrinarne apologetike. Molim vas, nastavite."
   Sol trepnu. Njegov rad bio je gotovo nepoznat izvan izuzetno retkih akademskih krugova i ovo priznanje izbacilo ga je iz ravnoteže. U pet sekundi, koliko mu je trebalo da se povrati, Sol je ustanovio da bi više voleo da veruje kako je Šrajkov biskup želeo da zna s kime razgovara, i da za to ima odlično osoblje. "Vaša Ekselencijo, moja biografija je nevažna. Molio sam da se sastanem s vama zato što se moje dete... moja kći... razbolela najverovatnije usled istraživanja koje je vršila u oblasti koja je od izvesnog značaja za vašu Crkvu. Govorim, naravno, o takozvanim Vremenskim grobnicama na svetu Hiperionu."
   Biskup je lagano klimao glavom. Sol se upita zna li on za Rejčel.
   "Svesni ste, M. Vejntraub, da je oblast o kojoj govorite... koju mi zovemo Zavetnim kovčezima... odnedavno Zakonodavno veće Hiperiona proglasilo zabranjenom za takozvane istraživače?"
   "Da, Vaša Ekselencijo. Čuo sam to. Koliko shvatam, vaša Crkva je imala presudan uticaj na izglasavanje tog zakonskog akta."
   Biskup ničim ne odgovori na ovo. Daleko negde, u mirišljavoj pomrčini, zazvoniše zvončići.
   "U svakom slučaju, Vaša Ekselencijo, nadao sam se da neki vid doktrine vaše Crkve može da baci malo svetlosti na bolest moje kćeri."
   Biskup pognu glavu napred tako da mu je jedna jedina pruga svetlosti, koja ga je osvetljavala, zasjala na čelu i bacila mu oči u senku. "Želite li da budete religiozno uvedeni u misterije Crkve, M. Vejntraub?"
   Sol dodirnu prstom bradu. "Ne, Vaša Ekselencijo, osim ako time ne bih mogao da doprinesem poboljšanju stanja svoje kćeri."
   "A želi li vaša kći da bude primljena u Crkvu konačnog ispaštanja."
   Sol je oklevao u jednom otkucaju srca. "Opet, Vaša Ekselencijo, ona želi da ozdravi. Ako bi joj pristupanje Crkvi pomoglo ili je izlečilo, bila bi to stvar za vrlo ozbiljno razmatranje."
   Biskup se zavali natrag uz šuštanje ogrtača. Crvenilo kao da je teklo sa njega u pomrčinu. "Vi govorite o fizičkom zdravlju, M. Vejntraub. Naša Crkva je konačni arbitar duhovnog spasenja. Jeste li svesni toga da prvo uvek potiče od potonjeg?"
   "Svestan sam da je to stara i široko poštovana tvrdnja", reče Sol. "Moju ženu i mene zanima potpuno zdravlje naše kćeri."
   Biskup osloni svoju masivnu glavu o pesnicu. "Kakva je priroda bolesti vaše kćeri, M. Vejntraub?"
   "To je... bolest vezana za vreme, Vaša Ekselencijo."
   Biskup se nagnu napred, najednom napet. "A na kom od svetih mesta rekoste da je vaša kći zaražena tom bolešću, M. Vejntraub?"
   "U objektu zvanom Sfinga, Vaša Ekselencijo."
   Biskup ustade tako brzo da obori papire sa stola na pod. Čak i bez odore, čovek je bio toliko masivan da bi u njega stala dva Sola. U uzlepršanoj crvenoj odori, ispravljen do pune visine, sveštenik Šrajka sada se nadnosio iznad Sola kao crveno ovaploćenje smrti. "Možete ići!" razdera se taj krupni muškarac. "Vaša kći je najblagoslovenija i najprokletija od svih pojedinaca. Ne postoji ništa što vi ili Crkva... ili bilo koji drugi posrednik za njenog života... može da učini za nju."
   Sol krene da ustane... ali ipak ostade da sedi... na svom mestu. "Vaša Ekselencijo, ako postoji ikakva mogućnost..."
   "NE!" viknu biskup, sada crven u licu, sav oličenje odlučnosti. On zalupa po stolu. Egzorcisti i lektori pojaviše se na vratima, u crnim odorama sa crvenim rubom, kao zlokobni odjek biskupov. Potpuno crni crkveni vratari stopiše se sa senkama. "Prijem je završen", reče biskup manje glasno, ali beskrajno konačno. "Vašu kćer je odabrao Avatar da ispašta na način na koji svi grešnici i nevernici jednog dana moraju da pate. Jednog dana, vrlo brzo."
   "Vaša Ekselencijo, ako bih mogao da dobijem još samo nekoliko minuta vašeg vremena..."
   Biskup pucnu prstima i egzorcisti stupiše napred, da otprate Sola napolje. Ti ljudi su bili Lusijanci. Jedan od njih mogao je da sredi pet naučnika Solove veličine.
   "Vaša Ekselencijo..." povika Sol pošto je stresao sa sebe ruke prvog čoveka. Još tri egzorcista dođoše da pomognu, dok su podjednako mišićavi lektori stajali u blizini. Biskup okrenu leđa i tobože se zagleda u tamu.
   Spoljno svetilište odjekivalo je od stenjanja i grebanja Solovih peta, kao i najmanje jednog glasnog uzdaha kada je Solovo stopalo uspostavilo kontakt sa najmanje svešteničkim delovima tela glavnog egzorciste. To nije uticalo na ishod debate. Sol je bio izbačen na ulicu. Vratar, koji se poslednji okrenuo, bacio je Solu njegov izgužvani šešir.
   Još deset dana na Lususu nije Solu donelo ništa osim dodatnog gravitacionog zamora. Birokrate Hrama nisu htele da odgovore na njegove pozive. Na sudu nije imao šta da traži. Egzorcisti su čekali odmah na vratima predvorja.
   Sol je dalekobacačem prešao na Novu Zemlju, Renesansu Vektor, Fudži i TC2, Deneb Drei i Deneb Vier, ali Šrajkovi hramovi su za njega svuda bili zatvoreni.
   Iscrpljen, onespokojen, bez novca, Sol je prešao dalekobacačem kući, na Barnardov Svet, uzeo EMV sa dugoročnog parkirališta i stigao kući jedan sat pre Rejčelinog rođendana.
   "Da li si mi nešto doneo, tata?" upita uzbuđena desetogodišnjakinja. Sarai joj je tog dana rekla da je Sol otputovao.
   Sol izvuče umotani paket. Bila je to kompletna serija Ana iz Zelene kućice. To nije bilo ono što je želeo da joj donese.
   "Smem li da otvorim?"
   "Kasnije, mala. Sa ostalim poklonima."
   "O, molim te, tata. Samo jedan sada. Pre nego što stignu Niki i druga deca?"
   Sol uhvati Sarain pogled. Ona odmahnu glavom. Rejčel se sećala da je pozvala Niki, Linu i ostale svoje drugarice i drugove na rođendan pre samo nekoliko dana. Sarai još nije izmislila izgovor.
   "U redu, Rejčel", reče on. "Samo ovaj jedan pre slavlja."
   Dok je Rejčel cepala omot malog paketa, Sol spazi džinovski paket u dnevnoj sobi, osiguran crvenom trakom. Novi bicikl, naravno. Rejčel je tražila novi bicikl godinu dana pre svog desetog rođendana. Sol se umorno upita da li će biti iznenađena kada pronađe novi bicikl pre svog desetog rođendana. Ili će se možda te noći otarasiti bicikla, dok Rejčel spava.
   Sol se sruši na kauč. Crvena traka podsećala ga je na biskupovu odoru.
   
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 4 5 ... 30
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 07. Avg 2025, 04:26:11
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Sudski tumač Novi Beograd

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.098 sec za 14 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.