(Ulazi Vojnicki u kučnom haljetku i sa svijećom.)

VOJNICKI. Vani se sprema oluja! (Sijeva.) Oho! Helene i Sonja, idite na počinak! Ja ću vas zamijeniti.

SEREBRJAKOV (prestrašeno). Ne, ne! Ne ostavljajte me s njim? Ne ću! Zatući će me svojim vječitim govorenjem!

VOJNICKI. Ta, zaboga, valja i njima dati odmor! Već drugu noć ne spavaju.

SEREBRJAKOV. Pa, dobro, neka idu, ali odlazi i ti. Hvala ti. Molim te! U ime našega nekadašnjega prijateljstva, nemoj se protiviti. Razgovarat ćemo drugi put.

VOJNICKI (podrugljivo se smješkajući). Našega nekadašnjega prijateljstva... Nekadašnjega...

SONJA. Zašuti, ujače Vanja.

SEREBRJAKOV (ženi). Draga moja, ne ostavljaj me na samu s njim! Ubit će me svojim govorenjem.

VOJNICKI. Pa to već postaje smiješno.

(Ulazi Marina sa svijećom.)

SONJA. I ti bi već trebala da legneš, dadiljo. Kasno je već.

MARINA. Samovar je još na stolu, pa kako da legnem kraj nespremljena stola.

SEREBRJAKOV. Nitko ne spava, svi se kinje i muče, samo ja uživam.

MARINA (pristupa k Serebrjakovu, nježno). Što je batjuško? Boli? I meni u po noge neki đavo vrta, pa vrta (popravlja mu pokrivač). To je vaša stara bolest. Pokojna Vera Petrovna, Sonjeckina majka, nije katkad čitave noći spavala, nego se samo mrcvarila ... Ona je vas jako voljela... (Stanka.) Stari su ljudi kao i djeca — htjeli bi da ih tkogod požali, a komu je starih ljudi žao... (Ljubi Serebrjakova u rame.) Hajde, batjuško, u postelju... Hodi, dušo!... Dat ću ti lipova čaja, ugrijat ću ti noge... Bogu ću se za tebe pomoliti...

SEREBRJAKOV (ganuto). Hajdemo, Marina.

MARINA. I mene samu nešto u nogama trga, pa trga, (vodi ga zajedno sa Sonjom). Vera se Petrovna katkada sve savijala od muke i plača. Ti si, Sonjuško, bila tada još malena i ludo dijete. Hajde, batjuško, hajde...

(Serebrjakov, Sonja i Marina odlaze).

JELENA ANDREJEVNA. Izmučio me dozlaboga. Jedva se drzim na nogama.

VOJNICKI. On je vas izmučio, a ja samoga sebe. Već treću noć ne spavam.

JELENA ANDREJEVNA. Nema dobra u ovoj kući. Vaša mati mrzi sve osim svojih brošura i profesora; profesor je razdražljiv, meni ne vjeruje, a vas se boji. Sonja se ljuti na oca, ljuti se na mene i, evo, već dvije nedjelje ne govori sa mnom. Vi pak mrzite moga muža i javno prezirete svoju majku. I sama sam toliko nervozna, da sam danas već dvadeset puta počela plakati... Nema sreće u ovoj kući.

VOJNICKI. Ostavimo filozofiju!

JELENA ANDREJEVNA. Vi ste, Ivane Petroviču, obrazovan i pametan čovjek, pa mislim, đa biste vi morali shvatiti, da svijet ne će propasti ni od razbojnika ni od požara, nego od mržnje i neprijateljstva, i od svih tih tričavih zadirkivania ... I vaša bi dužnost bila da sve mirite i primirujete, a ne da i vi mrmljate.

VOJNICKI. Najprije vi pomirite mene sa samim sobom! Draga moja... (Saginje se i ljubi je u ruku.)

JELENA ANDREJEVNA. Pustite! (Povlači ruku.) Odlazite!

VOJNICKI. Za časak će pasti kiša i sve će se u prirodi osvježiti i odahnuti. Samo mene ne će oluja osvježiti. Dan i noć me poput more muči misao, da je moj život nepovratno izgubljen. Prošlosti nemam, jer je utrošena u glupe trice, a sadašnjost je užasna i besmislena. Eto vam moga života i moje ljubavi! Kuda da ih djenem, što da s njima učinim? Moj osjećaj uludo gine poput sunčane zrake, koja je dospjela u mračnu jamu. Tako i ja ginem.

JELENA ANDREJEVNA. Kad mi tako govorite o svojoj ljubavi ja nekako otupljujem i ne znam, što da vam kažem. Oprostite, ali ja vam ne mogu ništa kazati. (Hoće da ode.) Laku noć.

VOJNICKI (zagrađujući joj put). I da znadete, kako me muči pomisao, da pored mene u ovoj istoj kući gine i još jedan život — vaš! Što vi čekate? Kakva vas to prokleta filozofija sprečava? Ta, razumijte to, shvatite već jednom...

JELENA ANDREJEVNA (sapiljivši se u nj očima). Ivane Petroviču, vi ste pijani!

VOJNICKI. Možda, može biti...

JELENA ANDREJEVNA. Gdje je doktor?

VOJNICKI. Tamo je... Prenoćit će kod mene. Može biti, može biti... Sve može biti!

JELENA ANDREJEVNA. I danas ste pili? Čemu to?

VOJNICKI. Pa i to je nekakav način... Ne smetajte me, Helene!

JELENA ANDREJEVNA. Prije niste nikada pili i nikad niste govorili tako mnogo... Idite spavati! Dosađujete mi.

VOJNICKI (saginje se i ljubi joj ruku). Draga ... divna moja!

JELENA ANDREJEVNA (zlovoljno). Pustite me. Ta to je već i gadno. (Odlazi.)

VOJNICKI (sam). Otišla je... (Stanka.) Prije deset godina susretao sam se s njom kod pokojne sestre. Bilo joj je tada 17, a meni 37 godina. Zašto je onda nisam zavolio i zaprosio? To je bilo tako lako! I sada bi bila moja žena... Da... Sada bi nas oboje probudila oluja: ona bi se prestrašila groma, a ja bih je držao u svome zagrljaju i šaptao: »Ne boj se, ja sam tu.« O, divne misli, kako bi to bilo lijepo... ja se čak i smijem ... Ah, bože, misli mi se pletu u glavi... Zašto sam star? Zašto me ona ne razumije? Njezina retorika, njezin mlitavi moral, besmislene, mlohave misli o propasti svijeta — sve mi je to neizrecivo mrsko. (Stanka.) O, kako sam prevaren! Obožavao sam toga profesora, toga kukavnog reumatičara, radio sam za njega kao vol! Ja i Sonja cijedili smo iz ovoga imanja posljednje sokove; trgovali smo kao kulaci i maslom, grahom, sirom, otkidali smo sami sebi od usta, samo da od groševa i kopjejaka sakupimo tisuće, pa da mu ih pošaljemo. Ponosio sam se njime i njegovom učenošću; živio sam i disao samo s njime i za nj. Sve, što bi, napisao ili izrekao, činilo mi se genijalnim... Bože moj, a sada? Evo ga umirovljena, i odmah se jasno razabire čitav rezultat njegova života: nijedna ga stranica njegovih radova ne će preživjeti: sasvim je nepoznat, upravo nitko i ništa! Mjehurić sapunice! A ja sam prevaren ... vidim... glupo prevaren.

(Ulazi Astrov u kaputiću bez prsluka i bez ovratnika; pripit je; za njim ulazi Teljegin s gitarom.)


ASTROV. Sviraj!

TELJEGIN. Ne, ne — svi spavaju!

ASTROV. Sviraj!

(Teljegin tiho prebire po žicama.)


ASTROV (Vojnickomu). Ti ovdje sam? Bez dama? (Podbočivši se tiho pjevucka):

»Pleši kućo, pleši peći,
Gazda ne zna, gdje će leći...«

— A mene probudila oluja. Dobra kiša. Koliko bi sada moglo biti sati?

VOJNICKI. Đavo bi znao!

ASTROV. Ja kao da sam čuo glas Jelene Andrejevne.

VOJNICKI. Ovaj je čas bila ovdje.

ASTROV. Divna žena. (Promatra čaše na stolu.) Lijekovi. Kakvih sve tu ima recepata! I harkovskih, i moskovskih, i tulskih... Svim je već gradovima dodijao svojom podagrom. Da li je uistinu bolestan ili se samo prenemaže?

VOJNICKI. Bolestan je. (Pauza.)

ASTROV. Što si ti danas tako tužan? Zar ti je profesora žao, što li?

VOJNICKI. Pusti me!

ASTROV. Ili si možda u profesorovicu zaljubljen?

VOJNICKI. Ona mi je prijateljica.

ASTROV. Već?

VOJNICKI. Što znači to »već?«

ASTROV. Žena može biti prijateljicom muškarca samo ovim redom: najprije mu je znanica, zatim ljubavnica, a istom na koncu prijateljica.

VOJNICKI. Prostačka filozofija!

ASTROV. Kako? Da... Valja priznati, — postao sam prostak. Eto, vidiš, i pijan sam. Obično se tako opijam samo jednom na mjesec. I kad se tako okitim, onda sam do krajnosti bezobrazan i drzak. Onda mi je sve svejedno. Laćam se najtežih operacija i obavljam ih vanredno; stvaram najšire planove za budućnost. I pritom se ni sam sebi ne činim ni najmanjim čudakom, nego vjerujem, da donosim čovječanstvu golemu korist... upravo golemu! A u to vrijeme imam svoj naročiti filozofski sistem, pa mi se onda svi vi, braćo moja, činite takvim sitnim bubicama... pravim mikrobima. (Teljeginu.) Hrapavče, sviraj!

TELJEGIN. Dragi moj, od srca bih ti rado svirao, ali razumij — u kući sve spava!

ASTROV. Sviraj!

(Teljegin tiho svira.)

ASTROV. Valjalo bi malo gucnuti. Hajdemo, tamo je, čini mi se, kod nas ostalo još malo konjaka. A kad svane odvest ćemo se k meni. Vrijedi? (Opazivši Sonju na ulazu.) Oprostite, ja sam bez ovratnika. (Brzo odlazi, a Teljegin za njim.)

SONJA. I opet si se, ujače Vanja, s doktorom napio. Baš ste se našli — sokolovi! No, doktor je oduvijek takav, ali ti? Tvojim godinama to nikako ne pristaje.

VOJNICKI. Godine tu nemaju nikakva posla. Kad nema pravoga života, onda se živi u fantazmagorijama. Bolje i to, nego ništa.

SONJA. Naše je sve sijeno pokošeno, a kiše lijevaju dan na dan. Sve gnjije, a ti se zanosiš fantazmagorijama. Sasvim si zapustio gospodarstvo. Ja sama radim, pa su me sile posve izdale... (Prestrašeno.) Ujače, tebi su na očima suze!

VOJNICKI. Kakve suze? Nema ništa ... budalaština... Pogledala si me ovaj čas kao pokojna tvoja mati. Mila moja... (Pohlepno joj ljubi ruke i lice.) Sestrice moja... mila moja sestrice... gdje je sada? Ah, DA ZNADE! DA ZNADE!

SONJA. Što, ujače? Što da zna?

VOJNICKI. Teško je... nije lijepo.... Ništa... Poslije.. Ništa... Ja idem... (Odlazi.)

SONJA (kuca na vrata). Mihaile Lvoviču, spavate li? Samo časak!

ASTROV (iza vrata). Odmah, odmah! (Nedugo iza toga ulazi, obučen u prsluk; ima kravatu.) Što zapovijedate?

SONJA. Pijte sami, ako vam se ne gadi, ali vas molim, ne dajte ujaku. Njemu škodi.

ASTROV. Dobro. Ne ćemo više piti. (Stanka.) Ja odmah polazim kući. Riješeno i potpisano. Dok spreme konje, već će i svanuti.

SONJA. Kiša pada. Pričekajte, dok se razdani.

ASTROV. Oluja će nas mimoići: samo nas je jednim krajem zahvatila. Ja idem. I molim vas, da me više ne zovete k svom ocu. Ja mu govorim — podagra, a on meni — reumatizam. Ja ga molim da leži, a on sjedi. Danas uopće nije htio sa mnom govoriti.

SONJA. Razmažen je. (traži po sobnom buffetu.) Hoćete li štogod zagristi?

ASTROV. Molim, rado.

SONJA. Volim ja noću malo zagristi. Čini se, da u buffetu nešto ima. Vele, da je u životu imao mnogo uspjeha kod žena, pa su ga žene i razmazile. Evo, uzmite sira! (Oboje stoje uz buffet i jedu.) 

ASTROV.  Ja danas nisam ništa jeo, samo pijem. U vašega je oca čudan karakter (vadi iz buffeta bocu.) Smijem li? (ispija čašicu.) Nema nikoga, pa vam mogu otvoreno govoriti. Znate li — meni se čini, da ne bih mogao u vašoj kući proživjeti ni mjesec dana: ugušio bih se u tom uzduhu... Otac vam je sav zaokupljen svojom podagrom i knjigama, ujak Vanja svojom boležljivom melankolijom, vaša baka, pa napokon vaša maćeha...

SONJA. Što maćeha?

ASTROV. U čovjeku treba da je sve lijepo i pristalo: lice, i odjeća, i duša, i misli. Istina, ona je lijepa, ali ona samo jede, spava, šeta, sve nas očarava svojom ljepotom — i više ništa. Ne zna ni za kakve dužnosti, drugi rade za nju... Zar ne? A besposlen život ne može biti čist. (Stanka.) Uostalom, možda i prestrogo sudim. Mene nije život zadovoljio kao ni vašega ujaka Vanju, pa obojica postajemo gunđala.

SONJA. Zar vi niste zadovoljni životom?

ASTROV. Općenito govoreći, ja volim život, ali naš život, malograđanski, ruski, filistarski život ne mogu da trpim i prezirem ga svim silama svoje duše. A što se tiče moga vlastitog, ličnog života, to u njemu, boga mi, ne nalazim zaista ništa lijepa. Znadete li, kad čovjek ide u tamnoj noći po šumi, pa u to vrijeme u daljini ugleda svijetlo, onda ne osjeća ni umornosti, ni tame, pa ni bodljikavih grančica, koje ga udaraju po licu... Ja radim — vi to znate — kao nitko u okrugu, sudbina me udara bez prestanka, katkada nepodnosivo patim, ali u daljini preda mnom nema ni plamečka. Za sebe lično ja ne očekujem, više ništa. Ni ljude ne volim... Odavno već ne volim nikoga.

SONJA. Nikoga?

ASTROV. Nikoga. Neku nježnost osjećam još jedino prema vašoj dadilji — to je sjećanje na prošlost. Seljaci su odveć jednolični, nerazvijeni, žive u nečistoći, a s inteligencijom se ne možeš nikako složiti. Umara me. Svi ti naši dobri znanci plitko misle, plitko osjećaju i ne vide dalje od svoga nosa — kratko i jezgrovito: glupaci su. A oni, koji su nešto, pametniji i viđeniji, oni su histerični i zagrezli u analiziranje i refleksije ... Oni jadikuju, uzajamno se mrze i omražuju, očajno kleveću i prikučuju ti se nasamu, promatraju te potajice i zaključuju: »O, to je psihopat!« ili »To je frazer!« A kad ne znadu, kakvu bi ti krpicu prilijepili na čelo, onda govore: »To je neobičan čovjek, čudak!« Voliš li šumu — to im je čudno; ne jedeš li mesa — to im je također čudno. Neposrednog, čistog, slobodnog odnošenja prema prirodi i ljudima više nema... Nema, pa nema! (Hoće da pije.)

SONJA (ne daje mu piti). Ne, molim vas, zaklinjem vas, ne pijte više!

ASTROV. Zašto?

SONJA. To vam nikako ne priliči! Vi ste otmjen čovjek, imate tako nježan glas ... Što više, vi ste i lijepi kao nijedan od svih mojih znanaca. Zašto hoćete da budete slični običnim ljudima, pijanicama i kartašima? O, ne činite to, ja vas molim! Uvijek govorite da ljudi ništa ne stvaraju, nego samo razaraju ono, što im je odozgo dano. Pa zašto onda, zašto razarate samoga sebe? Nemojte, kanite se toga, ja vas molim, ja vas zaklinjem.

ASTROV (pruža joj ruku). Više ne ću piti.

SONJA. Dajte mi poštenu riječ?

ASTROV. Poštena riječ.

SONJA (čvrsto mu stisne ruku). Hvala vam!

ASTROV. Dosta je! Ja sam se otrijeznio. Gledajte, ja sam sasvim trijezan i ostat ću takav do konca svojih dana. (Gleda na sat.) Dakle, nastavimo. Velim: moje je vrijeme već prošlo, već je prekasno ... Postarao sam se, izradio, svi su mi osjećaji otupjeli, pa mislim, da se ne bih mogao više vezati ni uz koga. Ja nikoga ne volim i... ne ću više nikad nikoga zavoljeti. Što me još može zanijeti, to je ljepota. Prema njoj ne mogu nikada postati ravnodušan. Čini mi se, da bi mi, evo, Jelena Andrejevna, kad bi joj se to prohtjelo, mogla zavrtjeti mozgom u jedan jedincati dan... Ali to nije ljubav, nije privrženost ... (Zastire rukom oči i trgne se.)

SONJA. Što je vama?

ASTROV. Tako ... Za vrijeme korizme umro mi je jedan bolesnik pod kloroformom.

SONJA. Vrijeme je, da već jednom to zaboravite. (Stanka.) Recite mi, Mihajle Lvoviču... Kad bih ja imala prijateljicu ili mlađu sestru, pa da saznate, da vas ona, no — recimo — da vas ona ljubi, kako bi se vi prema tome ponijeli?

ASTROV (slegnuvši ramenima). Ne znam. Po svoj prilici nikako. Ja bih joj dao razumjeti, da je ne mogu voljeti... Ali sada imadem drugih briga. No bilo tako ili drugačije, vrijeme mi je da pođem, kad sam već odlučio da idem. Zbogom, draga moja prijateljice, valja se oprostiti, jer inače ne ćemo do dana završiti. (Stisne joj ruku.) Proći ću gostinskom sobom, ako dopustite, jer se bojim, da bi me vaš otac mogao zaustaviti. (Odlazi.)

SONJA (sama). Nije mi ništa rekao... Njegova duša i srce još su mi uvijek sakriveni, pa zašto se osjećam tako sretnom? (Smije se od sreće). Rekla sam mu: vi ste otmjen i plemenit čovjek, i glas vam je tako nježan... Zar je to možda bilo neumjesno? Glas mu podrhtava, miluje ... evo ga, još osjećam u uzduhu. A kad sam mu govorila o mlađoj sestri, nije me shvatio — (Zalomivši rukama.) O, kako je to strašno, što nisam lijepa! Kako užasno! A ja znam, da sam ružna, znam ja to, znam... Prošle nedjelje, kad su ljudi izlazili iz crkve, čula sam, gdje su govorili o meni, pa je jedna žena rekla: »Ona je dobra i velikodušna, ali šteta, što je tako ružna« ... Ružna...

Ulazi JELENA ANDREJEVNA.)

JELENA ANDREJEVNA (otvara prozore). Prošla je oluja. Kako je uzduh čist! (Stanka.) Gdje je doktor?

SONJA. Otišao je. (Stanka.)

JELENA ANDREJEVNA. Sofi!

SONJA. Što?

JELENA ANDREJEVNA. Dokle ćete se vi na mene ljutiti. Mi jedna drugoj nismo ništa zla učinile. Čemu da budemo neprijateljice? Dosta je, već toga ...

SONJA. I ja sam htjela... (Grli je.) Dosta je bilo srdžbe.

JELENA ANDREJEVNA . Pa nego. (Obje su uzrujane).

SONJA. Je li tata legao?

JELENA ANDREJEVNA. Nije! Sjedi u gostinskoj... Nismo govorile jedna s drugom po čitave tjedne, a bog znade zašto... (Opazivši, da je buffet otvoren.) Što je to?

SONJA. Mihail Lvovič je večerao.

JELENA ANDREJEVNA. I vina je ovdje... Dajte da pijemo bratimstvo.

SONJA. Pijmo!

JELENA ANDREJEVNA. Iz jedne čaše... (Natače.) Tako je bolje. No, dakle — ti?

SONJA. Ti. (Piju i ljube se.) Ja sam se već odavna htjela pomiriti, ali me je uvijek nekako bilo sram ... (Plače.)

JELENA ANDREJEVNA. A zašto sada plačeš?

SONJA. Ni za što ... samo tako ...

JELENA ANDREJEVNA. No, dosta, dosta ... (Plače.) Čudan si ti stvor ... i sama sam zaplakala ... (Stanka.) Ti si na mene bila ljutita što sam se udala za tvoga oca tobože prora-čunano. Ako vjeruješ zakletvama, onda ti se kunem, da sam pošla za njega samo iz ljubavi. Zavoljela sam u njemu učenjaka i poznatu ličnost. To nije bila prava ljubav, nego umjetna, ali se meni tada činilo, da je prava. No tome ja nisam kriva. A ti od samoga vjenčanja nisi prestajala da me koriš i kažnjavaš svojim pametnim i nepovjerljivim očima.

SONJA. No, sada je. mir, konačni mir! Zaboravimo sve.

JELENA ANDREJEVNA. Ne smiješ biti takva: — tebi to ne pristaje. Valja svima vjerovati, jer se inače ne da živjeti. (Stanka.)

SONJA. Reci mi po duši kao prijateljica... Jesi li sretna?

JELENA ANDREJEVNA. Nisam.

SONJA. Znala sam to. Još samo jedno pitanje. Reci mi otvoreno, — bi li htjela, da imadeš mlađega muža?

JELENA ANDREJEVNA. Kakva si ti djevojčica. Dabome, da bih htjela. (Smije se.) No, zapitaj još štogod, zapitaj...

SONJA. Sviđa li ti se doktor?

JELENA ANDREJEVNA. Dabome, i te kako.

SONJA (smije se). Ja imam glupo lice... zar ne? On je malo prije otišao, ali ja još uvijek čujem njegov glas i njegove korake, i pogledam, li na tamni prozor — i tamo mi se pojavi njegovo lice. Daj mi da ti sve izgovorim... Ali ja ne mogu tako glasno govoriti, stidim se. Hajdemo u moju sobu, tamo ćemo porazgovarati. Ja ti se pričinjam glupom... Zar ne? Priznaj... Reci mi štogod o njemu...

JELENA ANDREJEVNA. Što da ti reknem.

SONJA. On je pametan čovjek... Sve razumije i sve znade... Znade liječiti ljude i saditi šume...

JELENA ANDREJEVNA. Ne radi se to o šumi ni o medicini ... Shvati ti, draga moja, on je talent! A znaš li ti, što to znači — talent? Smjelost, slobodna glava, široki zamah... Posadi drvce i već zamišlja, što će biti od njega za tisuću godina... Već mu se priviđa sreća čovječanstva. Takvi su ljudi rijetki, i njih treba voljeti... Istina, on pije, biva katkad i surov, ali što je to? Talentiran čovjek u Rusiji ne može ostati bespomoćan. Promisli i sama, kakav je život toga doktora! Po putevima, neprohodna blato, zima, snježne vijavice, silne da-ljine, ljudi grubi, divlji, svuda bijeda, bolesti. Kraj takvih se prilika onome, tko radi i bori se iz dana u dan, teško oču-vati do četrdesete godine čistim i trijeznim... (Ljubi je.) Ja ti želim od sve duše, ti si vrijedna sreće... (Ustaje.) A ja sam suvišna, nevažna pojava... I u glazbi, i u muževljevoj kući, u svim romanima — ukratko svuda i svagda sam bila epizodna pojava. Pravo govoreći, Sonjo, ako se dobro promisli, ja sam vrlo, vrlo nesretna! (Hoda uzbuđeno po sceni.) Za mene nema sreće na ovom svijetu. Nema! Što se ti smiješ?

SONJA (smije se, prekrivši lice). Ja sam tako sretna... sretna!

JELENA ANDREJEVNA. Meni se tako hoće svirati... Svirala bih sada makar što.

SONJA. Sviraj. (Grli je.) Ja ne mogu spavati. Sviraj.

JELENA ANDREJEVNA. Odmah. Tvoj otac ne spava. Kad je bolestan, onda ga uzrujava glazba. Idi, pitaj ga. Nema li on ništa protiv toga, zasvirat ću. Hajde.

SONJA. Odmah. (Odlazi.)

(U vrtu lupa noćni čuvar.)

JELENA ANDREJEVNA. Davno već nisam svirala. Svirat ću i plakati. Plakati kao ludo dijete. (Prema prozoru.) Je l' ti to udaraš, Jefime?

STRAŽAREV GLAS . Ja sam!

JELENA ANDREJEVNA. Ne udaraj, gospodin je bolestan.

STRAŽAREV GLAS . Odmah ću otići! (Zviždi psima.) Na! Crnko! Mali! Crnko! (Stanka.)

SONJA (vrativši se). Ne dopušta!

Zastor

Treći čin

 
Gostinska soba u Serebrjakovljevoj kući. Troja vrata: desno, lijevo i u sredini. Dan je.
 
VOJNICKI i SONJA (sjede), a JELENA ANDREJEVNA (zamišljeno šeće pozornicom).
 
VOJNICKI. Gospodin profesor je izvolio izraziti želju, da se danas svi oko jedan sat sakupimo u gostinskoj sobi. (Gleda na sat.) Za četvrt sata bit će jedan. Ima da nešto objavi narodu.
 
JELENA ANDREJEVNA. Vjerojatno neki posao.
 
VOJNICKI. Ne zna on nikakvih posala. Drlja svoje gluposti, mrmlja i ljubomoran je, i to je sve.
 
SONJA (s prijekorom). Ujače!
 
VOJNICKI. No, no, oprosti. (Pokazuje na Jelenu Andrejevnu.) Eto, gledajte i divite se: kad hoda sve tetura od lijenosti. Vrlo lijepo! Divno!
 
JELENA ANDREJEVNA. A vi opet mrmljate, mrmljate cijeli dan. Kako da vam to ne dozlogrdi! (Ojađeno.) Ja umirem od dosade, ne znam, što bih počela.
 
SONJA (slijegajući ramenima). Kao da u kući nema posla... Samo da ti se hoće raditi.
 
JELENA ANDREJEVNA. Na primjer?
 
SONJA. Primi se gospodarstva, poučavaj nepismene, njeguj bolesnike. Zar je to malen posao? Eto, dok tebe i oca nije bilo ovdje, išli smo ja i ujak Vanja na sajmove, pa smo trgovali brašnom.
 
JELENA ANDREJEVNA. U to se ja ne razumijem. A osim toga, to je nezanimljiv posao. Što se tiče uopćavanja i liječenja seljaka, to je stvar, koja se čita samo u naprednim romanima, pa otkuda da se ja sjetim, da ih liječim i poučavam?
 
SONJA. A eto vidiš, ja ne shvaćam, kako da se ti ne sjetiš, da ih poučavaš. Potrpi malo, pa ćeš se ubrzo priučiti. (Grli je.) Ne jadikuj, draga moja. (Smijući se.) Tebi je dosadno, ne možeš da sebi nađeš nigdje mjesta, a dosada i nerad — to su zarazne bolesti. Gle: ni ujak Vanja ništa ne radi, nego samo ide kao sjena, a ja sam ostavila svoj posao i dotrčala k tebi, da se s tobom porazgovorim. I ja sam se ulijenila, i nisam ni za što! Doktor Mihail Lvovič dolazio je prije k nama vrlo rijetko, jedamput na mjesec; upravo ga je teško bilo namoliti, a sada se dovozi ovamo svakodnevno, napustio je i svoje šume i medicinu. Ti si, čini se, prava čarobnica.
 
VOJNICKI. Pa što vas muči? (Živo.) No, draga moja, čarobnice moja, budite zaboga razboriti! U vašim žilama teče rusalkina krv, krv vodene vile, pa budite i vi vilom rusalkom! Dajte svome srcu oduška, makar jedamput u životu, zaljubite se što prije i preko ušiju u kakvog vodenjaka — pa sobom strmoglavce pljusnite u vodu, da se veleučeni gospodin profesor i svi mi od čuda zabezeknemo!
 
JELENA ANDREJEVNA (ljutito). Pustite me na miru! Kako je to okrutno! (Hoće da ode.)
 
VOJNICKI (ne pušta je). No, no, radosti moja, oprostite mi... Molim vas za oproštenje! (Ljubi joj ruku.) Sada je opet mir!
 
JELENA ANDREJEVNA. Priznajte, i anđele bi već ostavila strpljivost.
 
VOJNICKI. U znak mira i sloge donijet ću odmah kitu ružica; još sam ih jutros spremio za vas. Jesenje ruže divne, sjetne ruže... (Odlazi.)
 
SONJA. Jesenje ruže, — divne, sjetne ruže ... (Obje gledaju na prozor.)
 
JELENA ANDREJEVNA. Evo već je i rujan. Nekako ćemo i zimu provesti ovdje. (Stanka.) Gdje je doktor?
 
SONJA. U sobi kod ujaka Vanje. Nešto piše. Drago mi je, što je ujak otišao, moram s tobom nešto govoriti.
 
JELENA ANDREJEVNA. O čemu?
 
SONJA. O čemu? (Naslanja joj glavu na grudi.)
 
JELENA ANDREJEVNA. No, dobro, dobro. (Priglađuje joj kosu.) Dosta je toga.
 
SONJA. Ja sam ružna.
 
JELENA ANDREJEVNA. Ti imaš prekrasnu kosu.
 
SONJA. Ne, ne! (Ogledava se za ogledalom.) Ne, kada žena nije lijepa, onda joj se kaže: »Imate prekrasne oči, imate prekrasnu kosu...« Ja ga ljubim već šestu godinu, ljubim ga više, nego svoju majku; svaki ga čas čujem, osjećam stisak njegove ruke, pogledavam na vrata, čekam ga, i uvijek mi se čini, da će ovaj čas unići. I sama vidiš, da i k tebi dolazim samo zato, da o njemu razgovaram. Sada dolazi ovamo k nama svaki dan, ali mene i ne gleda, niti me primjećuje... A to me tako boli! Ni nade nemam nikakve na bolje, baš nikakve! (Očajno.) O, bože, daj mi snage... Čitavu sam noć probdjela u molitvi... Često pristupam k njemu, sama započinjem s njime razgovor i gledam mu u oči... Izgubila sam svaki ponos i sposobnost da se svladavam... Tako se nisam mogla ni jučer suzdržati, pa sam priznala ujaku Vanji, da ljubim... Pa i sva služinčad već znade, da ga ljubim. Svi znadu.

JELENA ANDREJEVNA. A on?

SONJA. Ne. On me i ne opaža.

JELENA ANDREJEVNA (razmišljajući). Čudan je on čovjek... Znadeš li što? Dopusti, da ja s njim o tome porazgovorim... Bit ću oprezna... samo ću mu natuknuti. (Pauza.) Dabome ... pa dokle da ostaneš u takvoj neizvjesnosti... Dopusti mi! (Sonja u znak odobravanja kima glavom.)

JELENA ANDREJEVNA. Izvrsno. Ljubi li ili ne ljubi — to nije teško doznati. A ti se, srdašce, ne plaši i ne uznemiruj, ja ću oprezno ispitati, da on i ne primijeti. Valja nam doznati samo: da ili ne? (Pauza.) Ako ne ljubi, onda nas neka više ne posjećuje. Zar ne?

(Sonja u znak odobravanja kima glavom.)

JELENA ANDREJEVNA. Čovjeku je lakše kad ga ne vidi. I ne odgađajmo to nadugo, nego ga odmah ispitajmo. Spremao se, da mi pokaže neke crteže... Idi mu reci, da želim s njime govoriti.

SONJA (u silnom uzbuđenju). Ali ti ćeš mi reći svu istinu?

JELENA ANDREJEVNA. Pa naravno. Ja mislim, da istina, pa ma kakva ona bila — još uvijek nije tako strašna kao neizvjesnost. Pouzdaj se u mene, mila.

SONJA. Da, da... Reći ću mu, da ti želiš vidjeti njegove crteže. (Polazi, a onda se zaustavi pred vratima.) Ne! Ipak je neizvjesnost bolja... Ipak ostaje neka nada...

JELENA ANDREJEVNA. Što veliš?

SONJA. Ništa. (Odlazi.)

JELENA ANDREJEVNA (sama). Nema ništa gore, nego znati tuđu tajnu, a ne moći joj pomoći. (Razmišljajući.) On je ne voli, — to je jasno, ali čemu da je ne uzme za ženu? Ona nije lijepa, ali za jednoga seoskoga liječnika njegovih godina, bila bi izvrsna žena. Pametna je, nada sve dobra i poštena... Ali, ne! Ne radi se sada o tome... (Pauza.) Ja shvaćam tu bijednu djevojku. Usred takve očajne dosade, gdje umjesto ljudi posvuda tumaraju samo sive mrlje, gdje se čuju samo trivijalnosti, gdje se vodi računa samo o jelu, piću i spavanju, od vremena se do vremena pojavljuje on, koji nije nikome od njih sličan, lijep, zanimljiv i privlačan kao sjajni mjesec usred noćne tame ... Podati se čarima takva čovjeka, zaboraviti se... Čini se, da sam se i ja malo njime zanijela... Da, bez njega mi je nesnosno, i evo, čim pomislim na nj, zatitra mi slatki smiješak na ustima... Taj ujak Vanja veli, da u mojim žilama teče vilinska krv,... »Dajte svom srcu oduška makar jedamput u životu«... Pa što? Možda bi to zbilja bilo dobro... Oh, da mi je poput slobodne ptice odletjeti od svih vas, od vaših pospanih lica, od vaših razgovora, i zaboraviti, da svi vi postojite na svijetu. Ali ja sam kukavica, plašljiva... Savjest će me do smrti moriti... Eto, on nas posjećuje svaki dan, i ja naslućujem, zašto ovamo dolazi, osjećam se čak krivom i spremna sam da pred Sonjom padnem na koljena, zamolim je za oproštenje i zaplačem...

ASTROV (ulazi s kartogramom). Dobar dan! (Stisne joj ruku.) Htjeli ste vidjeti moje risarije?

JELENA ANDREJEVNA. Jučer ste mi obećali, da ćete mi pokazati svoje radove... Jeste li slobodni?

ASTROV. O, dakako. (Rasprostire na igraćem stolu kartogram i pričvršćuje ga čavlićima.) Gdje ste se vi rodili?

JELENA ANDREJEVNA (pomažući mu). U Petrogradu.

ASTROV. A kakve ste škole polazili?

JELENA ANDREJEVNA. Konzervatorij.

ASTROV. Onda vas to ne će zanimati.

JELENA ANDREJEVNA. Zašto? Istina, ja selo ne poznajem, ali sam mnogo čitala.

ASTROV. Ovdje u kući imam svoj vlastiti stol... U sobi Ivana Petroviča. Kad se potpuno umorim i od rada sasvim otupim, onda sve od sebe bacam i bježim ovamo, pa se ovim stvarčicama zabavim sat-dva... Ivan Petrovič i Sofja Aleksandrovna zvrckaju po svojim računalima, a ja sjedim kraj njih za svojim stolom i mažem po platnu... I pritom se osjećam tako ugodno i smireno, a cvrčak cvrči. Ali taj užitak dopuštam sebi dosta rijetko, jedamput na mjesec... (Pokazujući na kartogram.) Sada gledajte ovamo. Slika našega kraja, kakav je bio prije pedeset godina. Tamnozelena i svijetlozelena boja označuje šumu; polovica je cijele površine zaraštena šumom. Gdje je zelenilo pokrivenom crvenom mrežicom, tamo je bilo sobova i srna... Ja tu prikazujem i floru i faunu. Na tom su jezeru živjeli labudi, guske, patke i — kako pripovijedaju stari ljudi — bilo je tu sijaset ptica, koje su se nadvijale u jatima poput oblaka. Osim sela i zaselaka vidite tu i tamo porazbacana naselja, majure, naseobine starovjeraca, pa onda vodene mlinove... Rogatoga je blaga i konja bilo vrlo mnogo. Vidi se to po modroj boji. Tako se na primjer po ovom dijelu našega kraja razlila modra boja gusto: bili su tu čitavi čopori konja, na svaku su kuću otpadala po tri konja. (Pauza.) A sada pogledajte niže. Ovako je bilo prije dvadeset i pet godina. Tu je pošumljena tek trećina čitave površine. Srna više nema, ali imade još sobova. Zelena i modra boja već su bljeđe. I tako dalje i tako dalje. Prelazimo sada k trećem dijelu! To je savremena slika našega kraja. Zelene boje još imade tu i tamo, ali ona više ne čini cjelovitu, neprekidnu površinu, nego skup mrlja: nestalo je i sobova, i labudova, i tetrijeba. Prijašnjim zaseocima, naseobinama, majurima i mlinovima nema više ni traga. Općenito uzevši, pruža nam se slika postepenoga i nesumnjivoga izrođivanja, koje će, čini se, za kojih 10—15 godina postati potpuno. Vi ćete reći, da su tu posrijedi utjecaji kulture i da je sasvim prirodno stari život morao ustupiti mjesto novome. Da, ja bih to shvaćao, da su se na mjestima, gdje su bile te istrijebljene šume, sagradile široke ceste, željeznice, te da su tu podignuti zavodi, tvornice, škole, — narod bi postao zdraviji, bogatiji i prosvjetljeniji. Ali o svemu tome nema ni govora! U okrugu su još uvijek jednake močvare, isti komarci, nema puteva kao i prije, vlada siromaštvo, tifus, difterija, požari... Tu mi imademo posla s izrođivanjem, uvjetovanim nerazmjernom borbom za opstanak; to je izrođivanje iz nehaja, neukosti i posvemašnjeg nedostatka samosvijesti, gdje se ozebli, gladni i bolesni čovjek — samo da spasi ostatke svoga života i očuva od smrti svoju djecu, instinktivno i nesvijesno laća svega, čime bi mogao utažiti sebi glad i ogrijati se, pa razara sve, ne misleći na sutrašnjicu... Razoreno je sada gotovo sve, a sazdano umjesto toga nije ništa. (Hladno.) Ali — ja vam na licu vidim, da vas to nimalo ne zanima.

JELENA ANDREJEVNA. Pa kad se ja u to tako malo razumijem...

ASTROV. Tu nema što da se razumije... Vaš to naprosto ne zanima...

JELENA ANDREJEVNA. Da vam iskreno priznam, moje su misli uistinu zaokupljene drugim stvarima. Oprostite mi. Imam da obavim s vama jedno maleno preslušanje, pa sam u neprilici, jer ne znam, kako da počnem.

ASTROV. Preslušanje?

JELENA ANDREJEVNA. Da ... preslušanje..., ali dosta nevine naravi... Sjednimo! (Sjedaju.) Radi se o jednoj mladoj osobi. Govorit ćemo kao pošteni ljudi, kao prijatelji, bez ceremonija. Mi ćemo o tom porazgovoriti i onda zaboraviti sve, o čemu se govorilo. Hoćete?

ASTROV. Dobro.

JELENA ANDREJEVNA. Radi se o mojoj pastorci Sonji. Sviđa li vam se ona?

ASTROV. Da, ja je poštujem.

JELENA ANDREJEVNA. A sviđa li vam se kao žena?

ASTROV (oklijevajući), Ne sviđa.

JELENA ANDREJEVNA. Još dvije-tri riječi, i svršeno: Nijeste li vi ništa primijetili?

ASTROV. Ništa.

JELENA ANDREJEVNA (uzimlje ga za ruku). Vi je ne volite, to vam vidim na očima ... Ali ona pati... Shvatite to... i... nemojte više ovamo dolaziti.

ASTROV (ustane). Moje je vrijeme već prošlo... A osim toga i žuri mi se... (Slegnuvši ramenima.) Pa što ću? (Zbunjen je.)

JELENA ANDREJEVNA. Uh, kako je to neugodan razgovor! Tako sam uzrujana kao da sam imala na leđima tisuću pudi... No, hvala bogu, gotovi smo. Zaboravimo sve, kao da uopće nije ništa bilo i... i otiđite. Vi ste pametan čovjek, pa ćete razumjeti... (Pauza.) Ah, čak mi je krv udarila u lice...

ASTROV. Da ste mi to rekli mjesec-dva ranije, možda bih još i promislio, ali sada... (Sliježući ramenima.) Ali, ako ona pati, onda naravski... Samo jedno ne razumijem: zašto ste baš vi morali obaviti to preslušanje? (Gleda joj u oči i prijeti prstom.) Vi ste — lukavi!

JELENA ANDREJEVNA. Što to znači?

ASTROV (smijući se). Lukavi! Uzmimo da Sonja uistinu trpi — ja to dopuštam — no čemu to vaše preslušanje? (Ne puštajući je da govori, živahno.) Dopustite, ne gledajte tako začuđeno; vi odlično znadete, zašto ja ovamo dolazim svaki dan... Zašto i radi koga dolazim, to vi odlično znadete. Mila moja grabežljivice, ne gledajte me tako, ja sam stari vrabac...

JELENA ANDREJEVNA (ne shvaćajući). Grabežljivica? Ne razumijem.

ASTROV. Lijepi, dražesni tvor... Vama se hoće žrtava! Eto, ja već cijeli mjesec dana ništa ne radim, sve sam zanemario, i pohlepno tragam samo za vama, a vama je to tako strašno zabavno, užasno zabavno... Što ćemo? Ja sam pobijeđen, i vi ste to znali i bez preslušavanja. (Prekrstivši ruke i poniknuvši glavom.) Ja se pokoravam. Evo me, jedite!

JELENA ANDREJEVNA. Vi ste poludjeli!

ASTROV (smije se kroz zube). Vi ste sramežljivi...

JELENA ANDREJEVNA. O, ja sam bolja i viša, nego što vi mislite. Kunem vam se! (Hoće da ode.)

ASTROV (zapriječivši joj put). Ja danas odlazim, i ne ću vas više pohađati, ali ... (Uzimlje je za ruku, ogledajući se.) Gdje ćemo se vidjeti? Recite brzo: gdje? Mogao bi tko svaki čas ući, govorite brže. (Strastveno.) Kako je divna, čarobna... Samo jedan cjelov! Samo da poljubim tu mirisnu kosu ...

JELENA ANDREJEVNA. Kunem vas se...

ASTROV (priječi joj govoriti). Čemu zaklinjanje? Nemojte se kleti... Našto uzaludne riječi...? O, kako ste krasni! — Ove ruke! (Ljubi joj ruke.)

JELENA ANDREJEVNA. No, dosta, dosta! Odlazite... (Povlači k sebi ruke natrag.) Vi ste se zaboravili.

ASTROV. Ah, recite, govorite već jednom, gdje ćemo se sutra sastati? (Hvata je oko pasa.) Ti i sama vidiš, da je to neizbježno: mi se moramo sastati.

(Ljubi je; u taj čas ulazi Vojnicki s kiticom ruža i zaustavlja se kraj vrata.)

JELENA ANDREJEVNA (ne videći Vojnickoga). Poštedite me... pustite me... (Skloni glavu na Astrovljeve grudi.) Nemojte! (Hoće da ide.)

ASTROV (pridržavajući je rukom oko pojasa). Dođi sutra u šumarsku kućicu... oka dva sata... Hoćeš li? A? Doći ćeš?

JELENA ANDREJEVNA (opazivši Vojnickoga). Pustite me! (U silnoj zbunjenosti odlazi k prozoru.) To je užasno...

VOJNICKI (postavlja kiticu ruža na stol i uzbuđeno otire rupčićem lice i vrat). Ništa ... da ... ništa... ništa!

ASTROV (izazivački). Danas, mnogouvaženi Ivane Petroviču, vrijeme nije loše. Jutros je bilo tmurno kao da se sprema na kišu, a sada gle, evo sunca. Po duši govoreći, jesen je prekrasna... a i zimski usjevi ne će biti loši... (Savija kartogram u oblik cijevi.) Nevolja je tek u tom: dani su postali kraći... (Odlazi.)

JELENA ANDREJEVNA (brzo pristupa k Vojnickomu). Vi ćete se postarati i upotrebiti sve svoje sile, da ja i moj muž još danas odavle otputujemo!... Čujete li? Još danas!

VOJNICKI (otirući lice). Kako? No, da... Pa dobro!... Ja sam, Helene, sve vidio ... sve...

JELENA ANDREJEVNA (nervozno). Čujete li? Ja moram odavle otići još danas!

(Ulaze Serebrjakov, Sonja, Teljegin i Marina.)

TELJEGIN. Pa ni ja nisam, vaše prevashodstvo, sasvim zdrav. Evo već dva dana nešto kunjam ... U glavi kao da nije nešto u redu...

SEREBRJAKOV. A gdje su drugi? Ne volim ja ovu kuću: kao kakav labirint. Dvadeset i šest sobetina, svi se po njima razlete, pa ne možeš nikoga da nađeš. (Zvoni.) Pozovite ovamo Mariju Vasiljevnu i Jelenu Andrejevnu!

JELENA ANDREJEVNA. Ja sam ovdje.

SEREBRJAKOV. Molim, gospođo, izvolite sjesti.

SONJA (pristupivši k Jeleni Andrejevnoj, nestrpljivo). Što je rekao?

JELENA ANDREJEVNA. Poslije.

SONJA. Ti dršćeš. Ti si uzrujana. (Ispitljivo joj se zagleda u lice.) Razumijem ... Rekao je, da nas više ne će posjećivati ... Je li? (Pauza.) Reci! Zar ne?

(Jelena Andrejevna potvrđuje kimanjem glave.)

SEREBRJAKOV (Teljeginu). S bolešću bi se čovjek mogao još kako tako i primiriti, ali ovaj način seoskoga života — to je nešto, s čime se ne bih mogao nikada sprijateljiti. Osjećam se kao da sam se sa Zemlje sunovratio na kakav drugi planet. Izvolite, gospodo, sjesti, molim vas. Sonjo! (Sonja ga ne čuje i stoji, tužno spustivši glavu.) Sonjo! (Pauza.) Ne čuje. (Marini.) Dadiljo, sjedi i ti. (Dadilja sjeda i plete čarape.) Molim, gospodo. Objesite — da tako kažem — svoje uši na klin pažljivosti. (Smije se.)

VOJNICKI (uzrujavajući se). Možda ja nisam potreban i mogu otići?

SEREBRJAKOV. Nipošto, ti ovdje i jesi najpotrebniji.

VOJNICKI. Čim vam dakle mogu poslužiti?

SEREBRJAKOV. Vama...? Što se ti ljutiš? (Pauza.) Ako sam se ičim ogriješio o tebe, oprosti mi, molim te...

VOJNICKI. Ostavi se toga tona! Prijeđimo na stvar!... Što hoćeš?

(Ulazi Marija Vasiljevna.)

SEREBRJAKOV. Evo i maman. Ja počinjem, gospodo. (Pauza.) Pozvao sam vas, gospodo, da vam saopćim, da k nama dolazi revizor. Uostalom, šalu nastranu. Stvar je ozbiljna. Sazvao sam vas, gospodo, da vas zamolim za pomoć i savjet, i, poznavajući vašu veliku ljubaznost, ja se nadam, da ću ih od vas i dobiti. Ja sam čovjek od nauke i knjige i bio sam uvijek neznalica u pitanjima praktičnog života. Ne mogu dakle biti ni živjeti bez savjeta iskusnih ljudi, pa sam zato odlučio da zamolim tebe Ivane Petroviču, vas, Ilja Iljiču, i vas, maman... Radi se o tom, da manet omnes una nox, to jest svi smo mi u božjoj ruci. Ja sam star, bolestan, pa mislim, da je vrijeme da uredim svoje imovinske poslove barem toliko, ukoliko se one tiču moje porodice. Moj je život već dovršen, na sebe više i ne mislim, ali ja imam mladu ženu i odraslu kćer. (Pauza.) Dalje živjeti na selu ja ne mogu. Mi nismo stvoreni za selo, a u građu živjeti od ovih dohodaka, što ih mi dobivamo s ovoga imanja, nemoguće je. Da se proda — recimo — šuma, bila bi to izvanredna mjera, koje se čovjek ne može laćati svake godine. Valja dakle pronaći nešto takvo, što bi nam postojano zajamčivalo manje ili više određenu svotu dohotka. Ja sam smislio takvu mjeru, pa sam slobodan, da vam je predložim na razmatranje. Izostavit ću potankosti i izložit ću vam stvar samo u općenitim potezima. Naše nam imanje odbacuje prosječno ne više od dva posto. Predlažem zato da ga prodamo. Pretvorimo li dobiveni novac u vrijednosne papire, dobivat ćemo između četiri i pet posto. Ja čak mislim, da će biti i nešto suviška, koji će nam dopustiti da kupimo u Finskoj malenu vilu.

VOJNICKI. Čekaj... Čini mi se, da me moj sluh izdao, pa nisam pravo čuo... Ponovi, što si rekao.

SEREBRJAKOV. Da novac pretvorimo u vrijednosne papire, a od preostaloga suviška da kupimo vilu u Finskoj.

VOJNICKI. Ne to o Finskoj... Ti si rekao još nešto drugo.

SEREBRJAKOV. Predložio sam da prodamo imanje.

VOJNICKI. Da, da, to sam htio čuti... Hoćeš da prodaš imanje — izvrsno, prekrasna misao... A kuda zapovijedaš da se djenem ja sa svojom staricom majkom i, evo, sa Sonjom?

SEREBRJAKOV. Sve ćemo mi to u svoje vrijeme razmotriti. Ne ide to sve najedamput.

VOJNICKI. Čekaj. Očito je, da ja do danas nisam imao ni mrvice zdravoga razuma. Do danas sam mislio u svojoj gluposti, da ovo imanje pripada Sonji. Moj je pokojni otac kupio ovo dobro za miraz mojoj sestri. A ja sam dosada bio naivan i nisam shvaćao zakona po turski, misleći čvrsto, da je nakon sestrine smrti prešlo imanje na njezinu kćer Sonju.

SEREBRJAKOV. Pa dabome, imanje pripada Sonji. Tko to osporava? Bez Sonjine privole ja se i ne bih odlučio na prodaju. Ali ja mislim da bi to i bilo korisno Sonji.

VOJNICKI. To je neshvatljivo, neshvatljivo! Ili sam ja poludio, ili... ili...

MARIJA VASILJEVNA. Jean, ne protuslovi Aleksandru! On doista znade bolje od nas, što je dobro, a što nije.

VOJNICKI. Ne, ne! Dajte mi vode. (Pije vodu.) Govorite, što hoćete, štogod hoćete!

SEREBRJAKOV. Ja ne razumijem, zašto se ti uzrujavaš. Ja ne kažem, da je moj projekt idealan. Ako ga svi ocijenite nepovoljno, na ću ni ja navaljivati. (Pauza.)

TELJEGIN (zbunjeno). Ja, vaša presvjetlosti, gojim prema nauci ne samo blagopoštovanje, nego i neka srodna čuvstva. Brat žene moga brata Grigorij Iljič — jamačno će vam biti milo da to znate — Konstantin Trofimovič Lakedemonov, bio je magister...

VOJNICKI. Mani se toga, dragi, mi imamo posla. Pričekaj malo, poslije ćeš... (Serebrjakovu.) Evo, pitaj njega. Ovo je imanje kupljeno od njegova ujaka.

SEREBRJAKOV. A, čemu da ga pitam? Zašto?

VOJNICKI. Ovo je dobro još kraj tadašnjih prilika bilo kupljeno za dvadeset i pet tisuća rubalja. Otac je isplatio samo sedamdeset tisuća, a duga je ostalo dvadeset i pet tisuća. Ali sada slušajte! To imanje ne bi bilo ni kupljeno, da se nisam ja odrekao baštine u korist sestre, koju sam žarko ljubio. Što više, ja sam radio deset godina kao vol, dok nisam isplatio sav dug...

SEREBRJAKOV. Žalim, što sam ovaj razgovor uopće započeo.

VOJNICKI. Sada je imanje bez dugova, i uređeno je samo mojim ličnim naporima. I evo sada, kad sam ostario, hoće da me odavle naprosto bace na ulicu!

SEREBRJAKOV. Ja ne znam, što ti zapravo hoćeš?

VOJNICKI. Dvadeset i pet godina upravljao sam tim dobrom, radio, slao tebi novac poput najsavjesnijega upravitelja, a ti mi za sve to vrijeme nisi ni jedan jedini put za to zahvalio. Cijelo to vrijeme — u mladosti i sada — dobivao sam od tebe godišnju plaću od pet stotina rubalja — tu prosjačku milostinju! — a da se pritom ti nisi nikada domislio, da mi povećaš plaću makar samo za jedan rubalj!

SEREBRJAKOV. Ivane Petroviču, otkuda da ja to znam? Ja nisam praktičan čovjek i ne razumijem se u te poslove. Mogao si sebi sam povećati, koliko si htio.

VOJNICKI. Zašto nisam tobože krao? Je li? Zašto me svi ne prezirete što nisam krao? To bi bilo ispravno, jer u tom slučaju ne bih sada bio prosjak.

MARIJA VASILJEVNA (strogo). Jean!

TELJEGIN (uzrujano). Vanja, dragi prijatelju, ta nemoj... nemoj... ja sav dršćem... Čemu kvariti dobre međusobne odnose? (Ljubeći ga.) Nemoj!

VOJNICKI. Evo, dvadeset i pet sam godina kao krtica sjedio sa svojom majkom između četiri zida... Sve naše misli i čuvstva pripadale su tebi. Danju smo govorili o tebi, o tvojim radovima, ponosili se tobom i sa strahopočitanjem spominjali tvoje ime. Čitave smo noći gubili pri čitanju časopisa i knjiga, koje sada prezirem iz dubine duše!

TELJEGIN. Nemoj, Vanja, nemoj... Ne mogu da to slušam.

SEREBRJAKOV (gnjevno). Ne razumijem, što hoćeš?

VOJNICKI. Nama si ti bio višim bićem i tvoje smo sastavke znali naizust... No sada su mi se otvorile oči! Ja sve vidim! Pišeš o umjetnosti, a o umjetnosti ništa ne razumiješ! Svi tvoji radovi koje sam ja volio, ne vrijede ni prebijene pare. Ti si nas naprosto obmanjivao!

SEREBRJAKOV. Ali, gospodo, dajte ga već jednom ušutkajte! Ja ću otići!

JELENA ANDREJEVNA. Ivane Petroviču, zahtijevam, da zašutite! Čujete li?

VOJNICKI. O, ne, ja ne ću šutjeti! (Zakrčuje Serebrjakovu put.) Pričekaj još malo, još nisam svršio. Ti si uništio moj život! Ja nisam živio! Ne! Zbog tebe sam ja upropastio, uništio najljepše godine svoga života! Ti si moj najgori neprijatelj!

TELJEGIN. Ne mogu... ne mogu... Ja moram ići...

(Odlazi silno uzrujan.)

SEREBRJAKOV. Što hoćeš od mene? I otkuda tebi pravo da govoriš sa mnom takvim tonom? Bijedniče! Ako je ovo imanje tvoje, ti ga i uzmi, a ja ga ne trebam!

JELENA ANDREJEVNA. Ja smjesta odlazim iz ovoga pakla! (Viče.) Ne mogu dalje to podnositi!

VOJNICKI. Moj je život uništen! Ja sam talentiran, pametan, smion... Da sam živio, kako treba, mogao se u meni pojaviti drugi Schopenhauer ili Dostojevski... Ja bulaznim! S uma ću sići. Majko, ja očajavam! Majčice!

MARIJA VASILJEVNA (oštro). Poslušaj Aleksandra!

SONJA (pada na koljena pred dadiljom i pritišće se uz nju). Dadiljo, dadiljo!

VOJNICKI. Majčice! Što da radim? Šutite, nemojte mi ništa govoriti! Sam znam, što mi je raditi... (Serebrjakovu.) Ti ćeš se mene sjećati! (Odlazi na srednja vrata.)

(Marija Vasiljevna odlazi za njim.)

SEREBRJAKOV. Što je to zapravo, gospodo? Oslobodite me toga luđaka! Ja ne mogu s njim živjeti pod istim krovom! On tu stanuje (pokazuje na srednja vrata) gotovo uz mene... Neka se preseli u selo, na drugo krilo, ili ću se ja odavle odseliti ... U istoj kući ja ne mogu više ni časka s njime ostati...

JELENA ANDREJEVNA (mužu). Još danas odlazimo. Sve to treba da se smjesta odredi.

SEREBRJAKOV. Nevaljanac!

SONJA (klečeći obraća se ocu, nervozno, kroz suze). Tatice, budi milosrdan! Ja i ujak Vanja tako smo nesretni! (Gušeći se u očaju.) Budi milosrdan! Sjeti se, dok si ti bio mlađi, ujak Vanja i bakica prevodili su za tebe noću knjige i prepisivali tvoje papire... po čitave noći... čitave noći! Ja i ujak Vanja radili smo bez odmora, bojali smo se i kopjejku potrošiti na sebe i sve samo slali tebi... Nismo jeli nezaslužen hljeb! Ja ne mogu i ne znam da sve to kažem, što bih htjela reći, ali ti nas moraš razumjeti, tatice... Treba biti milosrdan!...

JELENA ANDREJEVNA (uzrujana, mužu). Aleksandre, boga radi, daj razgovaraj s njime... Zaklinjem te.

SEREBRJAKOV. Dobro, razgovarat ću... Ja ga ničim ne okrivljujem, niti se ne ljutim, ali morate priznati, da je njegovo ponašanje u najmanju ruku čudno. Dobro, kad hoćete, idem k njemu. (Odlazi na srednja vrata.)

JELENA ANDREJEVNA. Budi s njim mekši, umiri ga... (Odlazi za njim.)

SONJA (pritiščući se uz dadilju). Dadiljo! Dadiljo!

MARINA. Ništa, ništa, dijete moje. Gusaci će se malo nagakati, pa će prestati... Kad se dosita nagaču — prestat će...

SONJA. Dadiljo!

MARINA (gladi je po glavi). Treseš se kao u groznici! Smiri se, sirotice moja, bog je milostiv. Uzmi lipova čaja ili malinovog soka, pa će proći... Ne jadikuj, siroče moje... (Gledajući prema srednjim vratima.) Eh, ushodali se, gusaci, prisjelo vam!

(Za scenom se čuje hitac, a onda krik Jelene Andrejevne; Sonja se trgne.)

MARINA. Bogorodice!

SEREBRJAKOV (dotrči, teturajući od straha). Zadržite ga! Zadržite! On je poludio!

(Jelena Andrejevna i Vojnicki bore se na vratima.)

JELENA ANDREJEVNA (nastojeći da mu otme revolver). Dajte to ovamo! Ovamo, velim vam!

VOJNICKI. Pustite, Helene! Pustite me! (Oslobodivši se, jurne unutra i očima traži Serebrjakova.) Gdje je? Ha, evo ga! (Puca na Serebrjakova.) Puf! (Pauza.) Nisam pogodio? Opet promašio? (Gnjevno.) Ah, đavo, đavo... đavo to neka nosi... (Baca revolver na pod i iznemogao sjeda na stol. Serebrjakov je ošamućen; Jelena se Andrejevna naslonila na stijenu, zlo joj je.)

JELENA ANDREJEVNA. Odvezite me odavle! Odvezite me, ubijte, ali ovdje više ne mogu ostati ni časa.

VOJNICKI (očajan). Ah, što ja radim! Što ja radim!

SONJA (tiho). Dadiljo! Dadiljice moja!

Zastor

Četvrti čin

 
Soba Ivana Petroviča; to je i njegova spavaonica i poslovnica imanja. Uz prozor je velik stol s velikim gospodarskim knjigama i različitim papirima, pult, ormari, vaga. Manji je stol Astrovljev; na njemu je crtaći pribor i boje te crtaća mapa. Kavez sa čvorkom. Na zidu je karta Afrike, očito ovdje sasvim suvišna. Ogromni divan, obučen u navošteno platno. Lijevo su vrata, koja vode u stambene prostorije; desno su izlazna vrata. Pred desnim je vratima prosti otirač, da seljaci ne uprljaju pod. Jesensko veče. Tišina. TELJEGIN i MARINA (sjede sučelice i motaju vunu za čarape).
 
TELJEGIN. Brže, brže, Marino Timofejevna, jer će nas sad pozvati, da se oprostimo. Već je zapovjeđeno da se upregnu konji.
 
MARINA (nastoji da brže mota). Još samo malo.
 
TELJEGIN. Putuju u Harkov. Tamo će sada živjeti.
 
MARINA. I bolje je tako.
 
TELJEGIN. Ustrašili su se... Jelena Andrejevna veli »nijednoga časa ne ću da dulje ostanem ovdje... odlazimo, te odlazimo... Poživjet ćemo, veli, malo u Harkovu, tamo ćemo sve pogledati, a onda ćemo poslati po stvari...« Odlaze sasvim lake duše. Nije im jamačno, Marino Timofejevna, suđeno da žive ovdje. Nije im suđeno... Fatalna predodređe-nost ...
 
MARINA. I bolje je. Nedavno su podigli buku, pucnjavu — prava sramota!
 
TELJEGIN. Da, to je motiv, vrijedan kista Ajvazovskoga.
 
MARINA. Ja ne mogu to gledati. (Stanka.) Opet ćemo započeti svoj stari život. Ujutro ćemo oko osam na čaj, oko jedan sat objed, a naveče večeru. Sve u svoje doba, kao kod ljudi... pravih kršćana (uzdahne). Oh, grešnica ja, kako već davno nisam jela rezanaca!
 
TELJEGIN. Da, već davno, davno nismo pripravljali rezanaca. (Stanka.) Davno, davno... Jutros vam ja, Marino Timofejevna, idem selom, a sitničar viče za mnom: »Ej, ti, gotovane!« I tako mi je bilo gorko pri duši.
 
MARINA. A ti se na to ne osvrći, baćuško. Svi smo mi božji gotovani. Ni ti, ni Sonja, ni Ivan Petrovič — nitko ne sjedi bez posla, svi radimo! Svi... A gdje je Sonja?
 
TELJEGIN. U vrtu. S doktorom se ushodala. Ivana Petroviča traži. Boje se, da nije digao ruku na sebe.
 
MARINA. A gdje mu je pištolj?
 
TELJEGIN (šapćući). Ja sam ga sakrio u podrumu! MARINA (nasmiješi se). Sami grijesi!
 
(Ulaze iz dvorišta Vojnicki i Astrov.)
 
VOJNICKI. Pusti me. (Marini i Teljeginu.) Otiđite odavle, ostavite me nasamu makar samo jedan sat! Ne podnosim skrbništva.
 
TELJEGIN. Odmah, Vanja. (Odlazi na prstima.)
 
MARINA. Gusak: ga-ga-ga! (Kupi vunicu i odlazi.)
 
VOJNICKI. Ostavi me!
 
ASTROV. S najvećim veseljem; već sam davno odavle trebao otići, no ja ti ponavljam, da ne ću prije otići, dok god mi ne vratiš ono, što si mi uzeo.
 
VOJNICKI. Ja tebi nisam ništa uzeo.
 
ASTROV. Ozbiljno ti velim — nemoj me zadržavati. Ja bih već davno morao otići.
 
VOJNICKI. Ja nisam od tebe ništa uzeo. (Obojica sjedaju.)
 
ASTROV. Tako? No, hajde, ja ću još malo pričekati, a onda — oprosti — morat ću upotrebiti silu. Svezat ćemo te i pretražiti. Govorim ti to sasvim ozbiljno.
 
VOJNICKI. Kako vam drago. (Stanka.) Takvu budalaštinu prirediti: dva puta pucati, a nijednom ne pogoditi! To sebi ne ću nikada oprostiti!
 
ASTROV. Kad te već spopala želja da pucaš, zašto nisi prosvirao sebi čelo?
 
VOJNICKI (slegnuvši ramenima). Čudno. Pokušao sam ubiti čovjeka, pa me ne hapse niti predaju sudu. Očito me drže luđakom (podmukli smijeh). Ja sam luđak, a oni, koji pod krinkom profesora, učenih maga, skrivaju svoju nenadarenost, tupost, svoju krajnju sebičnost — oni nisu luđaci. Ni one nisu luđakinje, koje se udaju za starce, pa ih onda na očigled sviju varaju. Ja sam vidio, vidio, kako si je grlio!
 
ASTROV. Da, jesam, grlio sam je, a tebi, evo ti, na! (pokazuje mu nos.)
 
VOJNICKI (gledajući prema vratima). Ne, luda je zemlja, koja nas još drži!
 
ASTROV. No, i to je glupo.
 
VOJNICKI. Što ćemo, ja sam luđak, neubrojiv, pa imam pravo da govorim gluposti.
 
ASTROV. Stara šala. Nisi ti luđak, nego naprosto čudak. Plašilo staro. Prije sam i ja smatrao svakoga čudaka bolesnim, nenormalnim, ali sada mislim, da normalno čovječje stanje i jest — biti čudak! Ti si potpuno normalan.
 
VOJNICKI (pokriva lice rukama). Stid me je! Da znadeš, kako me je stid! Ovaj se oštri osjećaj stida ne da isporediti ni s kakvim drugim bolom (tužno). Nesnosno! (pada na stol.) Što da radim? Što da radim?
 
ASTROV. Ništa.