Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

Registracijom prihvatate pravila foruma.
ConQUIZtador
banner
Trenutno vreme je: 21. Jul 2019, 07:15:19
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Anton Pavlovič Čehov  (Pročitano 50130 puta)
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
IV

Pa ko je, najzad, taj neuhvatljivi i tajanstveni Varlamov o kome se tako mnogo priča, koga mrzi Solomon i koji je potreban čak i onoj lijepoj grofici? Upravo o tom čovjeku je razmišljao sanjivi Jegoruška kad je sjeo pored kočijaša Deniske. On ga nikada nije vidio, ali je često slušao o njemu i u svojoj uobrazilji ga često zamišljao. Bilo mu je poznato da Varlamov ima nekoliko desetina hiljada hektara zemlje, oko sto hiljada ovaca i vrlo mnogo novaca; o njegovom načinu života i njegovim poslovima Jegoruška je znao samo to da on uvijek "krstari u ovim krajevima" i da ga uvijek traže.
Jegoruška je mnogo toga čuo kod kuće i o grofici Dranickoj. I ona je imala nekoliko desetina hiljada hektara, mnogo ovaca, ergelu konja i mnogo novaca, ali ona nije "krstarila" nego je živjela na svom bogatom imanju o kome su razni poznanici, a i Ivan Ivanič, koji je kod nje poslovno odlazio, pričali mnoštvo čudesnih stvari; pričali su, naprimjer, da se u grofičinom salonu, gdje vise slike svih poljskih kraljeva, nalazi veliki stoni sat u obliku hridine, na toj hridini se propeo zlatni konj sa očima od brilijanata, a na konju sjedi zlatni jahač koji svaki put kada sat otkucava maše sabljom desno i lijevo. Pričali su, također, da grofica dva puta godišnje priređuje bal na koji poziva plemiće i činovnike iz čitave gubernije i da čak i Varlamov dolazi na taj bal. Svi gosti piju čaj iz srebrenih samovara, jedu sve same neobične stvari (naprimjer, zimi, na Božić serviraju se maline i jagode) i plešu uz muziku koja svira dan i noć...
"Ali što je lijepa!" - mislio je Jegoruška sjećajući se njenog lica i osmijeha.
Vjerovatno je i Kuzmičov razmišljao o grofici jer je rekao kad su kola već prošla oko dvije vrste:
- Eh, što je pljačka taj Kazimir Mihajlovič! Prije tri godine, sjećate se, kad sam od nje vunu kupovao, on je samo na mojoj kupovini oko tri hiljade zaradio.
- Od Poljačine ne možeš drugo ni očekivati - rekao je otac Hristofor.
- A nju baš briga. Rekli su mlado - ludo. U glavi vjetar.
Jegoruška je nešto htio da razmišlja samo o Varlamovu i grofici, osobito o grofici. Njegov sanjivi mozak sasvim se odricao običnih misli, maglio se i zadržavao samo fantastične likove koji imaju tu prednost što se nekako sami od sebe, bez ikakvog napora od strane mislioca, pojavljuju u mozgu i sami iščezavaju - treba samo dobro potresli glavom; ali i to sve što ga je okružavalo nije izazivalo raspoloženje za obične misli. Desno su se crnjeli brežuljci koji su, kako je izgledalo, zaklanjali nešto nepoznato i strašno, lijevo je čitavo nebo iznad vidika bilo zaliveno grimiznocrvenim odsjajem i teško je bilo reći da li je to negdje bio požar ili se mjesec spremao da izađe. Daljina se vidjela kao danju, ali se, osjenčena večernjom izmaglicom, izgubila njena ljubičasta boja i čitava stepa je nestala u izmaglici kao što su djeca Mojseja Mojseiča nestala pod pokrivačem.
U julske večeri i noći ne čuju se više prepelice ni prdavci, ne pjevaju slavuji po šumskim jaružicama, cvijeće više ne miriše, ali stepa je još uvijek prekrasna i puna života. Čim sunce zađe i izmaglica prekrije zemlju, dnevna tuga nestaje, sve je zaboravljeno i stepa već diše punim grudima. Valjda zato što u sumraku trava ne vidi svoju starost, iz nje se diže veselo treštanje mladih zvukova kakvo se ne čuje danju; pucketanje, zviždukanje, grebanje, stepski basovi, tenori i diskanti - sve se to stapa u neprekidni i jednolični šum uz čije je zvuke tako prijatno prebirati uspomene i tugovati: Jednolično treštanje uspavljuje kao pjesma uspavanka; putuješ i osjećaš da toneš u san, ali najednom odnekud odjekne oštar i uzbuđen krik neke budne ptice ili se začuje neki neodređen zvuk sličan nečijem glasu, nešto kao začuđeno "a-a!" i drijemež odmah nestaje. Dešava se ponekad, voziš se pored neke jaruge gdje ima žbunja i čuješ kako ptica koju stanovnici stepe zovu "spljuk", nekome dovikuje: "Spavam! Spavam! Spavam!" a druga ptica se kikoće ili histerično plače - to je sova. Za koga one kriče i ko ih sluša u ovoj ravnici, Bog će ih znati, ali u njihovim kricima se osjeća neobično mnogo tuge i jadanja... Miriše sijeno, sasušena trava i zakašnjelo cvijeće, ali taj miris je zasićen, sladunjavo-otužan i nježan.
Kroz izmaglicu se vidi sve, ali je teško razlikovati boje i obrise predmeta. Sve izgleda drukčije nego što jeste. Voziš se tako i najednom vidiš kako pored samog druma stoji kaluđeru slična figura; ona se ne miče, ona čeka i drži nešto u rukama... Da nije razbojmik? Figura se približava, postaje sve veća, sada je već pored kola i vi vidite da to nije čovjek nego usamljeni grm ili velika stijena. Takve nepokretne figure koje nekoga čekaju stoje na brežuljcima, kriju se iza mogila, vire iz burjana i sve one liče na ljude i izazivaju sumnju.
A kada isplovi mjesec, noć postaje blijeda i tamna. Izmaglica nestaje. Vazduh je proziran, svjež i topao, sve se dobro vidi i čak se mogu razlikovati pojedine stabljike burjana pored druma. U daljini se vide lubanje i kamenje. Sumnjive figure što liče na kaluđere sada na svijetloj pozadini noći postaju još tamnije i gledaju još mračnije. Sve češće se usred jednoličnog treštanja čuje nečije začuđeno "a-a!" koje potresa nepokretni vazduh i čuje se krik neke ptice koja još nije zaspala ili u snu bunca. Široke sjenke kreću se ravnicom kao što se oblaci nebom kreću, a u nejasnoj daljini, ako se duže zagledate u nju, dižu se i gomilaju jedan na drugi fantastični zamagljeni likovi... I hvata te neka jeza. Ako pogledaš blijedozeleno zvjezdano nebo na kome nema ni oblačka ni mrlje, shvatićeš zašto je taj topli vazduh tako nepokretan, zašto je priroda tako budna i ne smije da se pokrene: ona osjeća jezu i žao joj je da izgubi makar jedan trenutak života.
O neizmjernoj dubini i beskrajnosti neba čovjek može da rasuđuje samo na moru i noću u stepi kada mjesec sija. Ona je strašna, lijepa i nježna, gleda nježno i mami te sebi, a od njene nježnosti vrtoglavica te hvata.
Putuješ sat, dva... Putem nailaziš na šutljivog starca-kurgana ili kamenog idola koga je ko zna kad i ko ovdje postavio, iznad zemlje bešumno proleti noćna ptica i počinješ da se sjećaš stepskih legendi, priča raznih namjernika, bajki dadilje rođene u stepi i svega toga što si sam uspio da vidiš i doživiš. I tada u glasovima insekata, u sumnjivim figurama i humkama, u plavom nebu, u mjesečini, u letu noćne ptice i u svemu što čuješ i vidiš počinješ da vidiš likovanje ljepote i mladosti, napon snage i strasnu žeđ za životom; duša hrli prekrasnom i surovom rodnom kraju i htio bi da zajedno sa noćnom pticom letiš iznad stepe. I u tom likovanju ljepote, u tom izobilju sreće osjećaš uzbuđenje i sjetu kao da je stepa svjesna toga da je usamljena, da njeno bogatsvo i nadahnuće uzaludno propadaju, da ih niko nije opjevao i da nikome nisu potrebni, i kroz radosni šum čuješ njen tužni i beznadni zov: Pjevaču! Pjevaču!
- Tprr! Zdravo, Panteleju! Je li sve uredu?
- Hvala Bogu, Ivane Ivaniču!
- Momci, jeste li vidjeli Varlamova?
- Ne, nismo.
Jegoruška se probudio i otvorio oči. Kola su stajala. Desno, drumom, daleko naprijed protegla se komora oko koje su se muhali nekakvi ljudi. Sva kola, zato što su na njemu bile velike bale sa vunom, izgledala su vrlo visoka i široka, a konji - mali i kratkonogi.
- Znači, idemo molokanima! - glasno je rekao Kuzmičov. - Čifutin je rekao da će Varlamov kod molokana prenoćiti. E pa, zbogom, braćo. Zbogom!
- Zbogom, Ivane Ivaniču - odgovorilo je nekoliko glasova.
-  Slušajte, momci - obratio im se Kuzmičov poslovno - povedite i ovog momčuljka s vama! Šta da se tu s nama bez potrebe muha? Posadi ga, Panteleju, tu kod sebe na neku balu i nek se vozi polahko, a mi ćemo vas već stići. Idi, Jegore! Idi!...
Jegoruška se spustio sa sjedišta. Nekoliko ruku ga je prihvatilo i podiglo visoko gore, i on se našao na nečem velikom, mekanom i vlažnom od rose. Sad mu se činilo da je nebo sasvim blizu, a zemlja daleko od njega.
- Ej, uzmi svoj kaput! - doviknuo mu je Deniska daleko odozdo.
Kaput i zavežljaj bačeni odozdo pali su pored Jegoruške. Ne želeći ni o čemu da razmišlja, on je zavežljaj brzo stavio pod glavu, pokrio se kaputom i, ispruživši noge svom dužinom, nasmiješio se od zadovoljstva.
"Spavati, spavati, spavati..." - mislio je ježeći se od rose.
- Vi, đavoli jedni, pazite na njega! - čuo se odozdo Deniskin glas.
- Zbogom, momci! Zbogom! - doviknuo je Kuzmičov. - Ja se u vas uzdam!
- Budite bez brige, Ivane Ivaniču!
Deniska je viknuo na konje, kola su zaškripala i krenula, ali ne više drumom nego nekuda ustranu. Minut-dva sve je bilo mirno kao da je komora zaspala i čulo se kako u daljini postepeno nestaje zveckanje kofe privezane za stražnji dio kola. Ali najednom je neko ispred komore viknuo:
- Kirjuha, krećii!
Zaškripala su prva kola, za njima druga, pa treća... Jegoruška je osjetio kako su se i kola na kojima je on ležao pokrenula i također zaškripala. Komora je krenula. Jegoruška se čvršće uhvatio rukom za konopac kojima je bila vezana bala, još jednom se zadovoljno nasmiješio, poravnao u džepu kolač i počeo da tone u san kao što je to obično činio i kod kuće u svojoj postelji...
Kada se probudio, sunce je već izlazilo; kurgan ga je zaklanjao svojom uzvišicom, a ono je, nastojeći da svojom svjetlošću zalije čitav svijet, napregnuto bacalo svoje zrake na sve strane i čitav vidik zalivalo zlatom. Jegoruški se činilo da sunce nije na svome mjestu jer je juče izlazilo za njegovim leđima a danas izlazi nekako mnogo više ulijevo... Pa i čitava okolina nije više ličila na jučerašnju. Nije više bilo brežuljaka - svuda kud pogledaš u nedogled se pružala mrka i tužna ravnica; tu-i-tamo nazirale su se male mogile i letjeli jučerašnji gačci. Daleko naprijed bijeljeli su se zvonici i kuće nekakvog sela; bila je nedjelja i seljaci su bili kod svojih kuća, pekli su i kuhali - to se vidjelo po dimu koji se dizao iz svih dimnjaka i kao siva prozirna koprena lebdio nad selom. Između kuća i crkve plavila se rijeka a iza nje se u izmaglici gubio vidik. Ali od svega jučerašnjeg drum je najmanje ličio na jučerašnji. Umjesto druma, preko stepe se pružalo nešto neobično široko, nešto poletno i divovsko; to je bila siva traka, dobro ugažena i prekrivena prašinom kao i svi drumovi, ali je bila široka nekoliko desetina hvati. Tom svojom širinom ona je kod Jegoruške izazivala nedoumicu i navodila ga na fantastične misli. Ko putuje tim drumom? Kome je potrebna takva širina? To je čudno i neshvatljivo. Moglo bi se zaista pomisliti da u Rusiji još nisu izumrli ogromni ljudi koji koračaju kao Ilja Muromec i Slavuj-Razbojnik i da još nisu nestali divovski konji. Jegoruška je pogledao taj drum i zamislio šest visokih bornih kola kako uporedo jure poput onih što je vidio na crtežima u Bibliji; u ta kola je upregnuto po šest divljih i bijesnih konja i ona svojim visokim točkovima do neba dižu čitave oblake prašine a tim konjima upravljaju ljudi kakvi se mogu samo sanjati ili zamisliti. O, kako bi ti likovi pristajali stepi i ovom drumu kada bi zaista postojali!
Čitavom dužinom desne strane druma stršali su telegrafski stubovi sa dvije žice. Postajući sve manji i manji, oni su u blizini sela nestajali iza kuće i zelenila, a onda su se opet pojavljivali u ljubičastoj daljini u obliku malih, tananih štapića koji su ličili na olovke zabijene u zemlju. Na žicama su sjedili jastrebovi, kopci i vrane i ravnodušno posmatrali kako prolazi komora.
Jegoruška je ležao na posljednjim kolima i zato je mogao posmatrati čitavu komoru. U komori je bilo oko dvadeset kola a na troja kola je dolazio po jedan vozar. Pored posljednjih kola, na kojima je bio Jegoruška, koračao je sjedobradi starac, isto takav mršav i onizak kao i otac Hristofor, samo je njegovo lice bilo preplanulo, strogo i zamišljeno. A možda taj starac nije bio ni strog ni zamišljen, ali su njegovi crveni očni kapci i dugački šiljati nos njegovom licu davali strog i bezosjećajan izraz kakav se može vidjeti kod usamljenih ljudi koji uvijek misle o nečemu ozbiljnom. Kao i otac Hristofor, i on je nosio cilindar sa širokim obodom, ali ne gospodski, nego pusteni i mrke boje, koji je više ličio na usječenu kupu nego na cilindar. Bio je bos. Vjerovatno po navici koju je stekao za vrijeme hladne zime, kada se toliko puta morao smrzavati kraj komore, on je, koračajući, lupkao sebe po bedrima i cupkao nogama. Opazivši da se Jegoruška probudio, on ga je pogledao i, ježeći se kao od hladnoće, doviknuo mu:
- A, probudio si se, junačino! Jesi li ti sin Ivana Ivaniča?
- Ne, sinovac...
- A, sinovac. A ja, evo, skinuo čizme i bos skakućem. Noge su mi bolesne, smrznute i bez čizama je nekako lakše... Lakše, junačino... To jest, bez čizama... Znači, sinovac? A on je dobar čovjek, nema šta... Neka mu Bog da zdravlja... Dobar je... Ja to o Ivanu Ivaniču... Otišao molokanima... O, Gospodi, pomiluj!
Starac je govorio tako kao da je bilo jako hladno, sa prekidima, poluotvorenih usta; usnene suglasnike je slabo izgovarao, mrsio ih kao da su mu se usne smrzle. Obraćajući se Jegoruški nijednom se nije nasmiješio i izgledao je strog.
Pored trećih kola išao je čovjek sa bičem u ruci, u dugačkom riđem kaputu, sa kačketom i čizmama sa opuštenim sarama. Taj nije bio star, imao je četrdesetak godina. Kad se okrenuo, Jegoruška je vidio duguljasto crveno lice sa rijetkom jarećom bradicom i sunđerastom izraslinom ispod desnog oka. Osim ove ružne izrasline imao je još jedno osobito obilježje koje je odmah padalo u oči: u lijevoj ničije držao bič a desnom rukom je mahao tako kao da je dirigovao nekim nevidljivim horom; ponekad je bič stavljao pod ruku i onda je dirigovao objema rukama i nešto gunđao sebi pod nos.
Sljedeći komordžija je imao dugačku, ukočenu figuru veoma spuštenih ramena i leđa pljosnatih kao daska. Držao se pravo kao da maršira ili kao da je aršin progutao, ruke mu se nisu klatile, nego su kao štapovi visile, a i koračao je nekako drveno, kao olovni vojnici, gotovo ne savijajući koljena i nastojeći da korača što je moguće krupnije; kada su starac ili vozar sa sunđerastom izraslinom pravili po dva koraka, on je pravio samo jedan i zato je izgledalo da on ide sporije od ostalih i da zaostaje. Lice mu je bilo povezano krpom a na glavi mu je stršalo nešto kao kaluđerska kapica; bio je obučen u kratki seljački gunj, sav prekriven zakrpama, i plave šalvare, a na nogama je nosio opanke od like.
One koji su bili još dalje Jegoruška nije ni razgledao. Legao je potrbuške, prstom napravio rupicu na bali i od dosade počeo da jede končiće od vune. Kako se pokazalo, starac koji je dolje koračao nije bio tako strog i ozbiljan kako se moglo zaključiti po njegovom izrazu lica. Kada bi jednom počeo razgovor, on više nije prestajao.
- A kuda ti to putuješ? - pitao je pocupkujući.
- Idem da učim - odgovorio je Jegoruška.
- Da učiš? Aha... E neka, neka ti pomogne Bogorodica... Tako je. Jedna pamet mnogo vrijedi, a dvije još više. Nekom čovjeku Bog da jednu pamet, drugom dvije, a ponekom i tri... Ponekom i tri, tako je to... Jedna pamet s kojom ga mati rodila, druga od učenja, a treća od dobrog života. Tako je to, brajkane, dobro je to kad neko ima tri pameti. Taj ne samo da lakše živi nego i umire lakše. Umire, da... A umrijećemo svi.
Starac je počešao čelo, pogledao Jegorušku svojim crvenim očima i nastavio:
- I Maksim Nikolaič, spahija od Slavjanoserbska, lani je dao sinčića na školovanje. Ne znam kako je tamo u njega sa školovanjem, ali momčić nije slab, dobar je momčić... Dobri ljudi, da im Bog da zdravlja... Ja, i on je dao sina na školovanje... U Slavjanoserbsku nema takve škole za takva znanja. Nema... A grad je lijep, dobar... Ima obična škola, za prostije dužnosti, ali nema za visoko školovanje... Nema, tako je to. A kako se zoveš?
- Jegoruška.
- Znači, Jegorije... Sveti velikomučenik Jegorije pobjednosac što se slavi 23. aprila. A moje sveto ime je Pantelej... Pantelej Zaharov Holodov... Mi smo Holodovi... Rođen sam, možda si čuo, u Timu, u Kurskoj guberniji. Braća su mi otišla u grad i postali majstori, a ja sam mužik... Mužik sam i ostao. Prije jedno sedam godina išao sam tamo... to jest kući. Bio sam i na selu i u gradu... Kažem, i u Timu sam bio. Tada su, hvala Bogu, svi bili živi i zdravi, a sad ne znam... Možda je neko i umro... A i vrijeme je za umiranje, svi smo već stari, neki su i stariji od mene. Smrt - nije to ništa, dobro je to, samo, dabome, da se ne umre bez pokajanja. Nema ništa gore od iznenadne smrti. Iznenadna smrt je đavolu radost. Ako hoćeš da umreš s pokajanjem, znači da pred tobom ne bi bili zatvoreni Božiji dvori, moli se Varvari velikomučenici. Ona je zaštitnica. Ona, tako je to... Bog joj je i dao takav položaj na nebu, znači da bi svak imao puno pravo da je moli za pokajanje.
Pantelej je mrmoljio i, izgleda, nije ni mislio o tome da li ga Jegoruška čuje ili ne čuje. Govorio je tromo, sebi pod nos, ne podižući i ne spuštajući ton, ali je za veoma kratko vrijeme stigao da ispriča mnogo toga. Sve to što je pričao sastojalo se od međusobno slabo povezanih odlomaka i stvari koje za Jegorušku uopće nisu bile interesantne. A možda je to on i govorio samo zato da sada, ujutro, poslije noći koju je proveo u šutnji, naglas prokontroliše svoje misli: da li su sve tu? Završivši sve o pokajanju, on je počeo da govori o nekom Maksimu Nikolajeviču ispod Slavjanoserbska:
- Ja, odvezao je sinčića... Odvezao, stvarno...
Jedan od vozara koji je išao daleko naprijed, najednom se trgnuo, potrčao ustranu i počeo da udara bičem po zemlji. Bio je to neki krupan čovjek, širokih pleća, tridesetak godina star, plavokos, kudrav i, očevidno, veoma jak i zdrav. Sudeći po pokretima njegovih ramena i biča, i po surovosti koju je izražavalo njegovo držanje, on je udarao po nečem živom. Pritrčao mu je još jedan vozar, nizak i plećat, sa crnom širokom bradom, u prsluku i ispuštenoj košulji. On je prasnuo u krupan i hripav smijeh i povikao:
- Momci, Dimov ubio zmiju! Bogami!
Ima ljudi o čijoj se pameti može tačno suditi po njihovom glasu i smijehu. Ovaj crnobradi čovjek spadao je upravo u takve sretnike: u njegovom glasu i smijehu osjećala se velika glupost. Kada je prestao da udara, plavokosi Dimov je bičaljem podigao sa zemlje nešto slično konopcu i smijući se bacio prema kolima.
- Pa to nije zmija, to je smuk - viknuo je neko. Čovjek koji je drveno koračao i imao povezano lice brzo je zakoračao prema ubijenoj zmiji, pogledao je i pljesnuo svojim štapolikim rukama.
- Razbojniče! - povikao je muklim i ružnim glasom. - Zašto si smuka ubio? Šta ti je on učinio, prokletniče? Vidi ga, smuka ubio! A kad bi tebe tako?...
-  Smuka ne valja ubijati, tako je... - mirno je progunđao Pantelej. -Ne valja... To nije otrovnica. Makar da liči na zmiju, on je mirno i nedužno stvorenje... Smuk... voli čovjeka...
Izgleda da su se Dimov i crnobradi zastidjeli jer su se glasno nasmijali i, ne odgovarajući na negodovanje, lijeno su zaljumali prema svojim kolima. Kada su posljednja kola stigla do mjesta gdje je ležao ubijeni smuk, čovjek sa vezanim licem se sagnuo nad smuka, okrenuo se Panteleju i upitao plačnim glasom:
- Djeda, zašto on ubi smuka?
Jegoruška je sada vidio da su oči tog vozara bile sitme, mutne, lice sivo, bolešljivo i, također, nekako mutno, a podbradak mu je bio crven i nekako jako podbuho.
- Djeda, zašto ga ubi? - ponovio je on koračajući pored Panteleja.
- Budala, ruke ga svrbe, zato je i ubio... - odgovorio je starac. - A smuka ne valja ubijati... Tako je to... Dimov je, zna se, propalica, sve ubija što mu pod ruku dođe, a Kirjuha ga nije spriječio. Trebalo je da ga spriječi, a on - ha-ha-ha i ho-ho-ho. A ti, Vasja, nemoj da se jediš... Što da se jediš? Ubili su ga, i šta se tu može... Dimov je propalica, a Kirjuha je mamlazina... Šta se može. To su glupi ljudi, ništa ne razumiju, i neka ih đavo nosi. Evo Jemeljan - nikada neće dirnuti što ne treba... Nikada... Zato što je pametan čovjek, a oni su tikvani... Ja, Jemeljan... neće dirnuti.
Vozar u riđem kaputu sa sunđerastom izraslinom koji je dirigovao nevidljivim horom, čuvši svoje ime, zaustavi se i, sačekavši da do njega dođu Pantelej i Vasja, pođe s njima.
- O čemu vi to pričate? - upitao je pištavim i prigušenim glasom.
- A, evo, Vasja se jedi - odgovorio je Pantelej. - Ja mu sve govorim, biva, da se ne jedi... Eh, jadne moje noge, promrzle! Eh, u nedjelju su počele da svrbe, na praznik Gospodnji!
- To je od hodanja - rekao je Vasja.
- Nije, momče, nije... Nije to od hodanja. Kada hodam, čak kao da mi je lakše, a kada legnem i zagrijem se - kao da umirem. Lakše mi je kad hodam.
Jemeljan u svom riđem kaputu stao je između Panteleja i Vasje i počeo da maše rukom kao da su se ona dvojica spremala da pjevaju. Pomahavši malo, spustio je ruku i beznadno kašljucnuo:
- Nemam glasa! - rekao je - Prava nesreća! Čitavu noć pa i jutros sve mi se čini da čujem trostruko "Gospodi pomiluj", koje smo kod Marinovskog na vjenčanju pjevali; ono mi je u glavi i u grlu... Čini mi se sad bih zapjevao, a ne mogu! Nemam glasa!
Razmišljajući o nečemu, na trenutak je zašutio, a onda je nastavio:
- Petnaest godina sam pjevao. Možda niko u čitavoj Luganskoj fabrici nije imao takav glas, a kako sam se, đavo ga odnio, prije tri godine okupao u Donjecu, ni jedne note ne mogu čisto uhvatili. Prehladio sam grlo. A meni ti je bez glasa isto što radniku bez ruke.
- Tako je - složio se Pantelej.
- Ja kako gledam na to - ja sam propao čovjek, i ništa više.
U tom trenutku Vasja je slučajno ugledao Jegorušku. Oči su mu zasijale i postale još manje.
- I gospodičić se vozi s nama! - rekao je i rukavom pokrio nos kao da se zastidio. - Kakav naočit kočijaš! Ostani s nama, s komorom ćeš putovati, vunu voziti.
Misao o tome da bi se u jednom tijelu mogli spojiti gospodičić i kočijaš, očevidno, i samom mu se učinila veoma zanimljiva i oštroumna, pa se glasno nasmijao i nastavio da razvija tu misao. I Jemeljan je pogledao gore na Jegorušku, ali onako letimice i hladno. On je bio zauzet svojim mislima i da nije bilo Vasje, on ne bi ni primijetio Jegoruškino prisustvo. Nije prošlo ni pet minuta a on je opet počeo da maše rukom, a onda je, opisujući saputnicima ljepotu vjenčanog "Gospodi, pomiluj", koga se sinoć sjetio, uzeo bič pod ruku i počeo da maše objema rukama.
Na vrstu od sela komora se zaustavila kraj bunara sa đermom. Spuštajući u bunar svoju kofu, crnobradi Kirjuha je trbuhom legao na ogradu bunara i u crni otvor uvukao svoju kudravu glavu, ramena i dio grudi, tako da je Jegoruška vidio samo njegove kratke noge koje su se jedva doticale zemlje; a kada je Kirjuha duboko na dnu bunara ugledao odraz svoje glave, on se obradovao i počeo da se smije dubokim i glupim smijehom. Odjek iz bunara odgovarao mu je na isti način. Kada se podigao, njegovo lice i vrat su bili crveni kao crveni katun. Prvi je kofi pritrčao Dimov. On je pio smijući se, često je odmicao kofu i Kirjuhi pričao nešto smiješno, a onda se okrenuo i pet ružnih riječi izlajao tako glasno da se orila čitava stepa. Jegoruška nije razumio značenje takvih riječi, ali je znao da su to ružne riječi. Poznata mu je bila odvratnost sa kojom su se prema tim riječima odnosili njegovi rođaci i poznanici, a i sam je, ne znajući ni zašto, tako osjećao i navikao se na misao da samo pijanci i drznici koriste tu slobodu da glasno izgovaraju takve riječi. Slušajući Dimivljev smijeh, sjetio se ubijanja smuka, i prema tom čovjeku je osjetio nešto slično mržnji. I upravo u tom trenutku Dimov je ugledao Jegorušku, koji se spustio s kola i pošao prema bunaru; on se gromko nasmijao i povikao:
- Momci, starac je noćas mališana rodio!
Kirjuha se zakašljao od gromkog smijeha. Nasmijao se još neko, a Jegoruška je pocrvenio i konačno zaključio da je Dimov vrlo hrđav čovjek.
Plav, kudrave kose, gologlav i u košulji raskopčanoj na grudima, Dimov je izgledao lijep i neobično snažan čovjek; u svakom njegovom pokretu vidio se obješenjak i delija koji je svjestan svoje vrijednosti. Podbočivši se, on je izvijao ramenima, govorio i smijao se glasnije od svih drugih i izgledao je kao da se sprema da jednom rukom podigne nešto veoma teško i da time začudi čitav svijet. Njegov obijesni i podrugljivi pogled je klizio drumom, duž komore i preko neba, ni na čemu se nije zadržavao i izgledalo je da traži koga bi onako iz obijesti ubio i s kim bi se pošegačio. Očigledno, on se nikoga nije bojao, ničim nije sebe ograničavao i, vjerovatno uopće ga nije interesovalo Jegoruškino mišljenje... A Jegoruška je već čitavom dušom mrzio njegovu plavokosu glavu, glatko lice i snagu, sa odvratnošću i strahom je slušao njegov smijeh i smišljao kakvu bi psovku mogao reći da mu se osveti.
I Pantelej je prišao kofi. On je iz džepa izvadio zelenu čašu za kandilo, obrisao je krpicom, zahvatio njome vode iz kofe i popio, a onda je još jednom zahvatio pa zavio čašu u krpicu i stavio je u džep.
- Djeda, a zašto ti piješ iz kandila? - začudio se Jegoruška.
- Neko pije iz kofe a neko iz kandila - odgovorio je starac neodređeno - Svako na svoj način... Eto, ti piješ iz kofe, pa dobro, pij, na zdravlje...
- Golubice moja, majčice-ljepotice - najednom je počeo Vasja nježnim i plačljivim glasom. - Golubice moja!
Njegov pogled je bio uperen u daljinu, oči su mu sijale, smiješile se, a na licu se pojavio isti izraz kakav je imao kada je gledao Jegorušku.
- Kome ti to? - pitao ga Kirjuha.
- Lisici-ljepotici... Legla na leđa i igra se kao psetance... Svi su počeli da gledaju u daljinu i da očima traže lisicu, ali nisu ništa našli. Samo je Vasja nešto vidio svojim sivim mutnim očima i oduševljavao se. Kao što se Jegoruška kasnije uvjerio, on je imao izvanredno oštar vid. On je vidio tako dobro da je mrka i pusta stepa za njega uvijek bila puna života i sadržine. Njemu je trebalo samo da baci pogled u daljinu pa da ugleda lisicu, zeca, droplju ili neku drugu životinju koja izbjegava ljude. Nije teško vidjeti zeca koji bježi ili droplju kada leti - to vidi svako ko prolazi stepom - ali ne može svako da vidi divlje životinje u njihovom domaćem životu, kad one ne bježe, ne skrivaju se i ne zirkaju uznemireno na sve strane. A Vasja je vidio lisice kako se igraju, zečeve kako se šapicama umivaju, droplje kako protežu krila i kako otkucavaju svoje "tačke". Zahvaljujući takvoj oštrini vida, Vasja je, osim svijeta koji su svi vidjeli, imao i drugi svijet, svoj vlastiti svijet koji nikom drugom nije bio pristupačan i koji je, vjerovatno, bio vrlo lijep zato što je teško bilo ne zavidjeti mu kada ga je on gledao i oduševljavao se njime.
Kada je komora krenula dalje, u crkvi su se začula zvona za liturgiju.


V

Komora se razmjestila podalje od sela, na obali rijeke. Sunce je peklo kao i juče, a vazduh je bio nepokretan i sumoran. Na obali je bilo nekoliko vrba, ali njihove sjenke nisu padale na zemlju nego na vodu gdje su uzaludno propadale, a u sjenci pod kolima je bilo zagušljivo i dosadno. Voda, koja je bila plava zato što se u njoj odražavalo nebo, neodoljivo je privlačila sebi.
Vozar Stjopka, na koga je Jegoruška tek sada obratio pažnju, osamnaestogodišnji dječak, Ukrajinac, u dugačkoj košulji, bez pojasa i u širokim šalvarama koje su se u hodu na njemu klatile kao zastave, brzo se svukao, strčao niz stanovitu obalu i bućnuo u vodu. Tri puta je zaronio, a onda je zaplivao na leđima i od zadovoljstva oči zatvorio. Lice mu se smiješilo i mrštilo kao da ga neko golicao, kao da ga nešto boli i kao da mu je nešto smiješno.
Kada je dan vreo i kada nemaš kuda da se skloniš od sparine, šum vode i glasno disanje kupača na sluh djeluju kao prijatna muzika. Posmatrajući Stjopku, Dimov i Kirjuha su se brzo skinuli i, unaprijed osjećajući uživanje, uz bučni smijeh, jedan za drugim su poletjeli u vodu. I tiha, skromna rječica je odjeknula od brektanja, pljuska vode i uzvika. Kirjuha je kašljao, smijao se i tako vikao kao da je neko htio da ga utopi, a Dimov ga je ganjao i pokušavao da ga uhvati za nogu.
- He-he-he! - vikao je on. - Hvataj ga, drži ga!
Kirjuha se smijao i uživao, ali njegov izraz lica je bio isti kao i na zemlji: glup i ošamućen, kao da mu se neko straga prikrao i ušicama sjekire ga lupio po glavi. I Jegoruška se svukao, ali se nije spuštao niz obalu, nego se zaletio i skočio sa visine od tri metra. Opisavši u vazduhu luk, pao je u vodu i duboko utonuo, ali nije stigao do dna; neka snaga, hladna i na dodir prijatna, uhvatila ga je i ponijela nazad na površinu vode. On je izronio i, brekćući i ispuštajući mjehuriće, otvorio oči, ali na vodi, upravo pored njegovog lica blještalo je sunce. U njegovim očima prvo su zaigrale zasljepljujuće iskre, a zatim šarene duge i tamne mrlje; on je žurno opet zaronio i kada je u vodi otvorio oči, ugledao je pred sobom nešto mutnozelenkasto što je ličilo na nebo u noći punoj mjesečine. Ne dajući mu da se dotakne dna i da se zadrži u toj svježini, opet ga je ona ista snaga ponijela na površinu; on je izronio i udahnuo vazduh tako duboko da je osjetio širinu i svježinu ne samo u grudima nego i u stomaku. A onda je - da bi uzeo vode sve što se može uzeti - dopuštao sebi svakakav raskoš: ležao je na leđima i uživao, prskao vodu, prevrtao se, plivao potrbuške, porebarke, na leđima i uživao, stojeći - kako god je htio, sve dok se nije umorio. Druga obala je bila gusto pokrivena šašom koja se zlatila na suncu, a njeni su se cvjetovi, kao sočni grozdovi, naginjali prema vodi. Na jednom mjestu je šaša podrhtavala, klatila se i pucketala - to su Stjopka i Kirjuha "trgali" rakove.
- Rak! Pogledaj, brajkane: rak! - likujući je uzviknuo Kirjuha i zaista pokazao raka.
Jegoruška je doplivao do šaše, zaronio i počeo da traži okolo korijenja. Čeprkajući u žitkom i klizavom mulju, napipao je nešto oštro i neprijatno, možda zaista raka, ali u tom trenutku ga je neko uhvatio za nogu i povukao gore. Grcajući i kašljući, Jegoruška je otvorio oči i pred sobom ugledao mokro i nasmijano lice obješenjaka Dimova. Taj obješenjak je dahtao i, sudeći po njegovim očima, htio je da nastavi sa svojim obješenjaštvom. On je čvrsto držao Jegorušku za nogu i već je digao i drugu ruku da ga uhvati za vrat, ali se Jegoruška, sa odvratnošću i strahom, kao da se gadi i boji da će ga ta ljudeskara utopiti, otrgnuo se od njega i uzviknuo:
- Budalo! Po njušci ću te lupiti!
Osjećajući da to nije dovoljno da bi izrazio svoju mržnju, on je porazmislio i dodao:
- Nitkove! Pasiji sine!
A Dimov se, kao da ništa nije bilo, više nije ni osvrtao na Jegorušku, nego je plivao prema Kirjuhi i vikao:
- E-he-hej! Hajde da hvatamo ribu! Momci, u ribu!
- Hajde - pristao je Kirjuha. - Mora da ovdje ima mnogo ribe...
- Stjopka, trči u selo, moli mužike da ti daju mrežu!
- Neće dati!
- Daće! Zamoli! Reci da nam daju Hrista radi, jer mi smo - hodočasnici.
- Tako je!
Stjopka je izišao iz vode, brzo se obukao i, vitlajući svojim širokim šalvarama, gologlav potrčao u selo. Poslije sukoba sa Dimovom za Jegorušku je voda izgubila svaku draž. On je izišao na obalu i počeo da se oblači. Pantelej i Vasja su sjedili na visokoj obali i, objesivši noge, posmatrali kupače. Jemeljan je go stajao u vodi do koljena pored same obale, jednom rukom se držao za travu da ne padne, a drugom se gladio po tijelu. Sa svojim koštunjavim plećkama, za izraslinom pod okom, onako nagnut i uplašen od vode, izgledao je veoma smiješan. Lice mu je bilo ozbiljno i strogo, u vodu je gledao ljutito kao da se spremao da je izgrdi zato što se zbog nje nekad prehladio u Donjecu i što mu je ona oduzela glas.
- A što se ti ne kupaš? - Jegoruška je pitao Vasju.
- A, tako... Ne volim... - odgovorio je Vasja.
- A zašto ti je to brada otekla?
- Boli me... Ja sam ti, gospodičiću, radio u tvornici šibica... Doktor mi je rekao da mi od toga i otiče vilica. Tamo je zrak nezdrav. Osim mene, još trojici momaka su otekle vilice, a jednom je sasvim istruhnula.
Uskoro se Stjopka vratio sa mrežom. Dimov i Kirjuha su od dugog kupanja poplavjeli i promukli, ali su se smjesta prihvatili ribolova. Odmah su krenuli po dubini pored trske; tu je Dimovu voda bila do grla, a sitnom Kirjuhi i više; on je grcao i ispuštao mjehuriće, a Dimov je, spotičući se o bodljikavo korijenje, padao i zaplitao se u mrežu; obojica su se praćakali i tako galamili da je to više ličilo na kenjčijanje nego na ribolov.
- Duboko je - kričao je Kirjuha. - Ništa nećeš uloviti!
- Ne trgaj, đavo te odnio! - vikao je Dimov nastojeći da održi mrežu u pravilnom položaju. - Drži je rukama!
- Tamo ništa nećete uhvatiti! - vikao im je Pantelej sa obale. - Samo plašite ribu, budale jedne! Idite lijevo! Tamo je pliće!
Jednom je iznad mreže bljesnula velika riba; svi su uzdahnuli, a Dimov je šakom udario po mjestu gdje je nestala i na licu mu se pojavio izraz gnjeva.
- Eh! - graknuo je Pantelej i udario nogom. - Takva riba vam umače! Ode!
Idući ulijevo, Dimov i Kirjuha su postepeno izišli na plićak i tu je počeo pravi lov. Otišli su od kola do trista koraka; vidjelo se kako šutke i jedva koračajući nastoje da što bliže priđu šaši, kako vuku mrežu, kako udaraju po vodi i šuškaju trstikom da uplaše ribu i natjeraju je u mrežu. Od šaše su išli prema drugoj obali, tamo vukli mrežu, a onda, razočarani i visoko podižući noge, opet išli prema šaši. O nečemu su razgovarali, ali o čemu, nije se čulo. Sunce im je peklo u leđa, muhe su ih grizle, i njihova su tijela od plavih postala crvena. Za njima je, držeći kofu u ruci, zasukavši košulju sve do pazuha i držeći u ustima njen kraj, išao Stjopka. Poslije svakog uspjelog lova on je podizao neku ribu i, bljeskutajući njome na suncu, vikao:
- Pogledajte kakva ribetina! Takvih ima već pet komada!
Vidjelo se kako su Dimov, Kirjuha i Stjopka svaki put kad izvuku mrežu dugo nešto tražili u mulju, našto stavljali u kofu i ponešto bacali; ponekad bi nešto što bi dospjelo u mrežu dodavali iz ruke u ruku, znatiželjno ga razgledali, a onda i to bacali...
-  Šta je to? - vikali su im sa obale.
Stjopka je nešto odgovorao, ali je teško bilo razabrati njegove riječi. I evo, sada je izišao iz vode i, zaboravljajući da spusti košulju, potrčao je prema kolima držeći kofu objema rukama.
- Već je puna! - vikao je zadihavši se. - Dajte drugu! Jegoruška je pogledao u kofu: bila je puna. Iz vode je mlada štuka podigla svoju ružnu glavu, a pored nje su se koprcali rakovi i sitnije ribe. Jegoruška je spustio ruku na dno kofe i uzburkao vodu; štuka je nestala ispod rakova, a umjesto nje na površini su se pojavili grgeč i linjak. I Vasja je zavirio u kofu. Njegove oči su zasjale, a lice postalo nježno kao i onda kada je vidio lisicu. Izvadio je nešto iz kofe, prinio ustima i počeo da žvaće. Začulo se krckanje.
- Momci - začudio se Stjopka. - Vasja jede živu krkušu! Fuj!
- Nije to krkuša nego dabrić - nastavljajući da žvaće mirno je odgovorio Vasja.
On je izvadio iz usta riblji repić, nježno ga pogledao i opet ga gurnuo u usta. Dok je on tako žvakao i krckao zubima, Jegoruški se činilo da pred sobom vidi nešto drugo a ne čovjeka. Njegova otekla brada, njegove mutne oči, neobično oštar vid, riblji rep u ustima i nježnost sa kojom je on žvakao krkušu činili su ga sličnim životinji.
Jegoruški je postalo dosadno pored njega. A i ribolov se već završio. On je prošetao duž reda kola, porazmislio malo i od dosade krenuo prema selu.
Malo kasnije on je već bio u crkvi i, stavivši čelo na nečija leđa koja su mirisala na konoplju, slušao je kako hor pjeva.
Liturgija se već bližila kraju. Jegoruška se uopće nije razumio u crkveno pjevanje i bio je ravnodušan prema njemu. Slušao je malo, a onda je zijevnuo i počeo da razgleda potiljke i leđa. Po jednom potiljku, riđem i mokrom od nedavnog kupanja, poznao je Jemeljana. Taj zatiljak je bio ravno podšišan i mnogo više nego što treba; kosa na sljepoočnicama je, također, bila više podrezana nego što treba, i crvene Jemeljanove uši su stršale kao dva lokvanja i činilo se da osjećaju da nisu na svom mjestu. Posmatrajući taj potiljak i uši, Jegoruška je ko zna zašto pomislio da je Jemeljan, vjerovatno, veoma nesretan čovjek. On se sjetio njegovog dirigovanja, promuklog glasa, plašljivog izgleda za vrijeme kupanja, i osjetio je prema njemu veliko sažaljenje. Zaželio je da mu kaže nešto nježno.
- A ja sam ovdje! - rekao je trgnuvši ga za rukav. Ljudi koji u horu pjevaju tenor ili bas, a naročito oni koji su bar jednom u životu dirigovali, navikli su da na dječake gledaju strogo i nedruželjubivo. Tu naviku oni ne zaboravljaju ni kasnije kad prestanu da budu pjevači. Okrenuvši se prema Jegoruški, Jemeljan ga poprijeko pogleda i reče:
- Ne igraj se u crkvi!
Zatim se Jegoruška provukao naprijed, bliže ikonostasu. Tu je on vidio zanimljivih ljudi. Ispred svih s desne strane na ćilimu stajali su nekakav gospodin i gospođa. Iza njih su stajale dvije stolice. Gospodin je bio odjeven u svježe ispeglano tanko odijelo, stajao je nepomično kao vojnik koji pozdravlja i visoko je držao svoju modru izbrijanu bradu. Njegov kruti okovratnik, modra brada, mala ćela i štap odisali su velikim dostojanstvom. Od prevelikog dostojanstva vrat mu je bio napregnut, a glava je bila podignuta takvom snagom da je izgledalo da se glava može svakog trenutka otkinuti i poletjeti uvis. A gospođa, gojazna i u godinama, sa bijelim svilenim šalom, nagnula je glavu ustranu i gledala tako kao da je maločas nekome učinila neku uslugu i htjela da kaže: "Ah, nemojte mi zahvaljivati! Ja to ne volim..." Oko tog ćilima, kao neki zid, stajali su Ukrajinci.
Jegoruška je prišao ikonostasu i počeo da ljubi ikone. Pred svakom ikonom on se lagahno spuštao na koljena i, ne ustajući sa zemlje, pogledao bi ljude oko sebe, zatim bi ustao i ljubio ikone. Kada je iz oltara izišao crkvenjak sa dugačkim kliještima da gasi svijeće, Jegoruška je hitro skočio sa zemlje i potrčao prema njemu.
- Jesu li već dijelili naforu? - pitao je crkvenjaka.
- Nema, nema... - sumorno je progunđao crkvenjak.
Liturgija je bila završena. Jegoruška je polahko izišao iz crkve i pošao da luta po trgu. U svom životu on je vidio dosta sela, trgova i muzika, i sve to što je sada vidio nimalo ga nije interesovalo. Od dosade, da bar nekako utuče vrijeme, svratio je u radnju nad čijim je vratima visila široka crvena traka. Radnja je imala dvije prostrane i slabo osvijetljene prostorije: u jednoj se prodavao tekstil i bakalska roba, a u drugoj su stajale bačve sa katranom i s tavanice su visili hamovi; iz te druge prostorije dopirao je jak miris kože i katrana. Pod u radnji je bio poliven i po svoj prilici polivao ga je neki veliki fantasta i slobodoumnik jer je čitav pod bio prekriven šarama i zagonetnim znacima. Za tezgom, naslonjen na pult, stajao je ugojeni bakalin, čovjek širokog lica i okrugle brade, po svoj prilici neki Rus. On je pio čaj grickajući šećer i poslije svakog gutljaja bi uzdahnuo. Lice mu je izražavalo potpunu ravnodušnost, ali u svakom njegovom uzdahu se čulo: "Čekaj, pokazaću ja tebi!"
- Daj mi za kopjejku sjemenki suncokreta! - obratio mu se Jegoruška.
Bakalin je podigao obrve, izišao iza tezge i nasuo mu u džep za kopjejku sjemenki - mjera mu je bila prazna teglica od pomade. Jegoruški se nije išlo iz radnje. On je dugo razgledao kutije sa medenjacima. Razmislivši malo i pokazujući na male vjazemske medenjake na kojima se već pojavila buđ, upitao je:
- Pošto su ovi medenjaci?
- Dva komada - kopjejka.
Jegoruška je izvukao iz džepa medenjak koji mu je juče poklonila Jevrejka i upitao:
- A pošto su kod tebe ovakvi medenjaci?
Bakalin je uzeo u ruku medenjak, pogledao ga sa svih strana i podigao obrvu.
- Ovakvi? - upitao je.
Zatim je podigao drugu obrvu, porazmislio i odgovorio:
- Dva komada - tri kopjejke... Nastala je šutnja.
- Čiji ste vi? - upitao je bakalin nalivajući sebi čaj iz crvenog bakarnog čajnika.
- Ja sam sinovac Ivana Ivaniča.
- Ima raznih Ivana Ivaniča - uzdahnuo je bakalin; pogledavši na vrata preko Jegoruškine glave i pošutjevši malo, upitao je - Hoćete li čaja?
- Pa može... - složio se Jegoruška malo nerado, iako je osjećao silnu želju za jutarnjim čajem.
Bakalin mu je nalio čašu i pružio zajedno sa ogrizenim komadićem šećera. Jegoruška je sjeo na sklopivu stolicu i počeo da pije. Htio je još da upita koliko stoji pola kile badema u šećeru i tek što je počeo o tome, ušao je neki kupac i gazda se, ostavivši svoju čašu ustranu, prihvatio posla. Odveo je kupca u prostoriju gdje je mirisalo na katran i dugo je nešto razgovarao s njim. Kupac, koji je očigledno bio tvrdoglav i svojevoljan, stalno je nezadovoljno odmahivao glavom i poleđuške se povlačio prema vratima. Bakalin ga je uvjerio u nešto i počeo da mu sipa zob u veliku vreću.
- Pa zar je to zob? - tužnim glasom je rekao kupac. - To nije zob nego pljeva, to je sramota... Neću, idem Bondarenku!
Kada se Jegoruška vratio, na obali se već dimila mala vatra. To su vozari kuhali sebi ručak. U dimu je stajao Stjopka i velikom zupčastom kašikom miješao čorbu u kotlu. Nešto postrani, s očima crvenim od dima, sjedili su Kirjuha i Vasja i čistili ribu.
Pred njima je ležala mreža prekrivena muljem i algama, a na njoj se svjetlucala riba i puzali rakovi.
Jemeljan, koji se tek nedavno vratio iz crkve, sjedio je pored Panteleja, pomahivao rukom i jedva čujno pjevušio promuklim glasićem: "Tebi pjevam..." Dimov je lunjao oko konja.
Kada su Kirjuha i Vasja završili čišćenje ribe, oni su u koru skupili ribe i žive rakove, proprali ih i sve iz kofe istresli u ključalu vodu.
- Da metnemo slanine? - pitao je Stjopka skidajući kašikom pjenu.
- Zašto? Riba će svoj sok pustiti - odgovorio je Kirjuha. Prije nego što će sa vatre skinuti kotao, Stjopka je u vodu sasuo tri pregršti prekrupe prosa i kašiku soli; zatim je probao, pocmakao usnama, oblizao kašiku i zadovoljno kašljucnuo - to je značilo da je kaša već gotova.
Svi osim Panteleja, sjeli su oko kotla i počeli da posluju kašikama.
- Ej, vi, dajte mališanu kašiku! - strogo se oglasio Pantelej. - Pa valjda i on hoće da jede!
- Naša hrana je mužička!... uzdahnuo je Kirjuha.
- I mužička hrana će mu dobro doći, ako ima volje da jede. Dali su Jegoruški kašiku. On je počeo da jede, ali nije sjeo, nego je stajao pored samog kotla i gledao u njega kao u neku jamu. Kaša je mirisala na riblju vlagu, svaki čas se u prekrupi susretala riblja krljušt; rakovi se nisu mogli kašikom zahvatiti i ljudi su ih pravo rukama vadili iz kotla; u tom pogledu Vasja se najmanje snebivao - on je u tu kašu zamakao ne samo ruke nego i rukave. Ali kaša se ipak Jegoruški učinila vrlo ukusnom i podsjećala ga je na čorbu od rakova koju je kod kuće u posne dane kuhala njegova mama. Pantelej je sjedio postrani i žvakao hljeb.
- Djeda, što ti ne jedeš? - pitao ga je Jemeljan.
- Ne jedem ja rakove... Neka ih tamo! - odgovorio je starac i gadljivo se zakrenuo.
Za vrijeme jela je tekao uobičajeni razgovor. Iz tog razgovora Jegoruška je shvatio da ti svi njegovi novi poznanici, bez obzira na razlike u godinama i karakterima, imaju nešto zajedničko što ih čini sličnim: sve su to bili ljudi sa prekrasnom prošlošću i vrlo hrđavom sadašnjošću; svi do jednoga su o svojoj prošlosti govorili sa oduševljenjem, a prema sadašnjici su se odnosili gotovo sa prezirom. Ruski čovjek voli da se sjeća, ali ne voli da živi. Jegoruška to još nije znao i prije nego što je kaša bila pojedena, on je već duboko vjerovao da oko tog kotla sjede ljudi koje je sudbina uvrijedila i ponizila. Pantelej je pričao da je nekad, dok još nije bilo željeznice, on s komorom išao u Moskvu i Nižnji Novgorod i toliko zarađivao da nije znao šta će s novcem. A kakvi su u to doba bili trgovci, kakva roba i kako je sve bilo jeftino! Sada su putevi postali kraći, trgovci škrtiji, narod siromašniji, hljeb skuplji, sve je postalo sitno i do krajnosti jadno. Jemeljan je pričao da je ranije služio u Luganskoj fabrici, bio pjevač, imao izvandredan glas i odlično čitao note. A sada se on pretvorio u muzika i živi od milosti svoga brata koji ga šalje sa svojim konjima i za to uzima polovinu zarade. Vasja je nekad radio u tvornici šibica. Kirjuha je služio kao kočijaš kod nekih dobrih ljudi i smatrali su ga u čitavom okrugu najboljim vozačem trojke. Dimov je bio sin bogatog seljaka, živio je i uživao, provodio se i nije znao za tugu, ali čim je navršio dvadeset godina, njegov strogi i kruti otac, želeći da ga nauči na posao i bojeći se da se kod kuće ne razmazi, počeo je da ga šalje na vozarenje kao samohrana radnika. Jedino je Stjopka šutio, ali se i po njegovom golobradom licu vidjelo da je i on ranije živio mnogo bolje.
Sjetivši se oca, Dimov je prestao da jede i namrgodio se. On je ispod oka pogledao drugove i svoj pogled zadržao na Jegoruški.
- Ti, nevjerniče, skini kapu! - rekao je grubo. - Zar se može u kapi jesti? A još mi je neki gospodin!
Jegoruška je skinuo kapu i ni riječi nije rekao, ali više nije osjećao ukus niti je čuo kako su se za njega zauzeli Pantelej i Vasja. U njegovim grudima je planula teška zloba protiv tog mangupa i on je odlučio da mu pod svaku cijenu učini neku pakost.
Poslije ručka svi su otišli kolima i polijegali u sjenku.
- Djeda, hoćemo li skoro krenuti? - pitao je Jegoruška starog Panteleja.
- Kad Bog da, onda ćemo krenuti... Sada se ne može, vrućina je... Oh, gospode, tvoja volja... Lezi, momče!
Uskoro se ispod kola začulo hrkanje. Jegoruška je opet htio da pođe u selo, ali se predomislio, zijevnuo je i legao pored starca.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
VI

Komora je čitav dan prestajala pored rijeke i krenula je tek kada je sunce zalazilo.
Jegoruška je opet ležao na bali, kola su tiho škripala i klatila se, a dolje je išao Pantelej, cupkao nogama, udarao se po bedrima i nešto gunđao; u vazduhu je kao i juče treštala stepska muzika.
Stavivši ruke pod glavu, Jegoruška je ležao na leđima i gledao u nebo. Vidio je kako se palilo večernje rumenilo i kako se kasnije lagahno gasilo; zakrivajući vidik svojim zlatnim krilima, anđeli-čuvari su se razmještali za počinak; danje protekao sretno, nastala je tiha, mirna noć i oni su mogli da bezbrižno sjede kod kuće na nebu...Vidio je Jegoruška kako se nebo postepeno tamni, kako se izmaglica spušta na zemlju i kako se zvijezde pale jedna za drugom...
Kada dugo netremice gledaš u dubinu neba, onda se ko zna zašto misli i duša stapaju u svijest o usamljenosti. Čovjek počinje da se osjeća beznadežno usamljen i sve to što je ranije smatrao kao blisko i rođeno postaje beskonačno daleko i bezvrijedno.
Zvijezde, koje već hiljadama godina gledaju s neba, nerazumljivo nebo i izmaglica koji su tako ravnodušni prema kratkom ljudskom životu, kad se nađeš s njima u četiri oka i nastojiš da shvatiš njihov smisao, oni ti pritiskuju dušu svojom šutnjom, na pamet ti pada ona usamljenost koja svakog od nas čeka u grobu i suština života ti izgleda očajnički i užasno...
Jegoruška je mislio na baku, koja sada spava na groblju pod višnjama; on se sjetio kako je ona ležala u sanduku sa bakarnim petparcima na očnim kapcima, kako su je zatim pokrili poklopcem i spustili u grob; sjetio se potmulih udaraca grumenja zemlje o poklopac... Zamislio je baku u tijesnom i tamnom sanduku, baku koja je sada bila napuštena i bespomoćna. U njegovoj uobrazilji najednom je baka oživjela i, ne shvatajući gdje se nalazi, ona udara u poklopac, zove upomoć i, najzad, iznemogla od užasa, opet umire. Zatim je zamislio mrtvu mamu, oca Hristofora, groficu Dranicku i Solomona. Ali ma koliko da je nastojao da sebe samog zamisli u tamnom grobu, daleko od kuće, napuštenog, bespomoćnog i mrtvog, to nikako nije uspijevao; ona za sebe lično nije dopuštao mogućnost da može umrijeti i osjećao je da nikada neće umrijeti...
A Pantelej, kome je već bilo vrijeme da umre, koračao je dolje i vodio razgovor sa svojim mislima.
- Neka... dobra je to gospoda... - gunđao je Pantelej. - Odvezli su dječaka na školovanje, a kako je tamo s njim, ništa ne čuje... U Slavjanoserbsku, kažem, nema takve škole koja bi veću pamet davala... Nema, to je tačno... A momčić je dobar, nema šta... Odrašće, ocu će pomagati. Ti si, Jegorije, sada malešan, ali kada odrasteš, hranićeš oca i majku. Tako je Bog odredio... Poštuj oca svog i majku svoju... I ja sam imao dječicu, ali su izgorjela... I žena i djeca su izgorjela... Tako je to, noću, uoči samog Bogojavljenja planula je kuća... Mene nije bilo, u Orel sam otišao. U Orel... Marija je iskočila, ali se sjetila da u kući djeca spavaju pa je potrčala natrag i izgorjela zajedno s dječicom... Ja... Sutradan su samo kosti našli.
Oko ponoći vozač i Jegoruška su opet sjedili pored logorske vatre. Dok se burjan razgarao, Kirjuha i Vasja su išli u jarugu po vodu; oni su nestali u mraku, ali se stalno čulo kako zveckaju kofama i pričaju - jaruga je, znači, bila negdje nedaleko. Odsjaj vatre pružao se po zemlji kao velika treperava mrlja; mada je bila mjesečina, iza te crvene mrlje sve je izgledalo neprozirno crno. Vozarima je svjetlost udarala u oči, i oni su vidjeli samo dio druma; u mraku su se u obliku brda neodređene forme jedva primjetno ocrtavala kola sa balama i konji. Dvadesetak koraka od vatre, tamo gdje se drum spajao s poljem, nalazio se nakrivljen drveni krst. Dok još nije bilo vatre i dok se moglo daleko vidjeti, Jegoruška je primjetio da se isti takav star i nakrivljen krst nalazio i s druge strane druma.
Kada su se Kirjuha i Vasja vratili sa vodom, nalili su pun kotao i postavili ga na vatru. Stjopka je sa svojom škrbavom kašikom u ruci zauzeo svoje mjesto u dimu pored kotla i, gledajući zamišljeno u vodu, stao je da čeka da se pojavi pjena. Pantelej i Jemeljan su sjedili jedan pored drugoga i šutke o nečem razmišljali. Dimov je ležao potrbuške i, poduprijevši glavu škarama, posmatrao je vatru. Stjopkina sjenka je skakutala po njemu, pa bi se njegovo lice čas prekrile sjenkom, čas opet zablistalo... Kirjuha i Vasja su se vrzmali malo dalje i skupljali burjan i brezovinu za vatru. Gurnuvši ruke u džepove, Jegoruška je stao pored Panteleja i gledao kako vatra guta travu.
Svi su se odmarali, o nečemu razmišljali i bacali pogled na krst na kome su poigravale crvene mrlje. Usamljeni grob predstavlja nešto tužno, sanjarsko i poetično... Čuje se kako on šuti i u toj šutnji se osjeća prisustvo nepoznatog čovjeka koji leži pod tim krstom. Kako je toj duši ovdje u stepi? Tuguje li ona noću kad je mjesečina? A stepa pored groba izgleda tužna, sumorna i zamišljena, trava je još ružnija i čini se da i zrikavci obzirnije zriču... I nema takvog namjernika koji ne bi pomenuo tu usamljenu dušu i koji se ne bi osvrtao na grob sve dok on ne ostane daleko pozadi i prekrije ga izmaglica...
- Djede, zašto je onaj krst tamo? - pitao je Jegoruška.
Pantelej je pogledao na krst, zatim na Dimova i upitao je:
- Mikola, da to nije ovo mjesto gdje su kosci trgovca ubili?
Dimov se preko volje pridiže na laktove, pogleda na drum i odgovori:
- Jest, to je...
Nastala je šutnja. Zapucketala je suha trava - zgužvavši je u hrpu, Kirjuha je tu travu gurnuo pod kotao. Vatra je planula još jače; Stjopku je obavio crni dim, a u mraku je, drumom, pored kola, promakla sjenka od krsta.
- Jesu, ubili su... - nerado je rekao Dimov. - Trgovci, otac i sin, išli su da prodaju ikone. Odsjeli su tu nedaleko u hanu što ga sad Ignjat Fomin drži. Stari je popio malo više i počeo da se hvali kako nosi mnogo para. Zna se, trgovci su ti hvalisavi ljudi, sačuvaj Bože... Ne može izdržati a da se pred rajom ne pokaže u boljem svjetlu. A u to vrijeme u taj han su kosci dolazili na spavanje. Čuli oni kako se trgovac hvali, i upamtili to.
- Gospode... Carice nebeska! - uzdahnu je Pantelej.
- Sutradan, čim je svanulo - nastavio je Dimov - trgovci se spremili na put a kosci s njima. "Hajdemo, vaše gospodstvo, zajedno. Manje je dosadno, a i opasnosti je manje, jer ovo je mjesto zabito..." Trgovci su, da ne bi polupali ikone, polahko vozili, a koscima je to dobro došlo...
Dimov se digao na koljena i protegao se.
- Ja - nastavio je zijevajući. - Sve je išlo dobro, ali čim su trgovci stigli do ovog mjesta, kosci su na njih kosama navalili. Sin je bio junačina, zgrabio je od jednoga kosu, pa i on poče da čisti... Ali oni su, dabome, nadvladali jer ih je bilo osmero. Sasjekli su trgovce tako da od njih čitavog komada nije ostalo; kad su završili svoj posao, obojicu su svukli sa druma, oca na jednu, a sina na drugu stranu. S druge strane druma ima još jedan krst... je li čitav... ne znam... Odavde se ne vidi.
- Čitav je - rekao je Kirjuha.
- Kažu da su para malo našli.
- Malo - potvrdio je Pantelej. - Nešto oko sto rubalja.
- Ja, trojica od njih su kasnije umrli, jer i trgovac je dobro kosom kosio... Izgubili su mnogo krvi. Jednome je trgovac otfikario ruku, pa je taj, pričaju, četiri vrste bez ruke trčao i našli su ga na nekom brežuljku kraj samog Kurikova. Čuči, glavu na koljena oborio kao da se zamislio, a kad su bolje pogledali - ispustio dušu, umro...
- Našli su ga po krvavom tragu - rekao je Pantelej.
Svi su pogledali u krst i opet je zavladala tišina. Odnekle, vjerovatno iz jaruge, dopro je tužan krik ptice: "Spavam! Spavam! Spavam!..."
- Mnogo je opakih ljudi na svijetu - rekao je Jemeljan.
- Mnogo, mnogo! - potvrdio je Pantelej i primakao se vatri s takvim izrazom kao da ga je jeza hvatala. - Mnogo - nastavio je poluglasno. - Čitavu silesiju sam ih ja vidio za svog života... Tih opakih ljudi... Svetih i pravednih sam vidio mnogo, ali grešnima ni broja nema... Spasi i pomiluj, Carice nebeska... Sjećam se, jednom, prije tridesetak godina, a možda i više, vozio sam trgovca iz Moršanska. Taj trgovac je bio dobar čovjek, naočit i s parama... taj trgovac... Dobar je bio, nemaš šta reći... I eto tako, putovali mi zaustavili se da konačimo u nekom svra-tištu. A u Rusiji nisu konačišta kao u ovom kraju. Tamo su avlije pokrivene kao staje ili, recimo, sušara na dobrim imanjima. Samo su te sušare malo više. Eto tako, zaustavimo se mi i nije loše. Moj trgovac je u sobici a ja kod konja i sve je kako treba. Eto tako, braćo, ja se pomolim Bogu pred spavanje i pođoh da prođem avlijom. A noć mračna, prsta pred okom ne vidiš. Prođem ja tako malo, kao odavde do kola, i vidim - bjelaska svjetlost. Šta je to? Koliko sam znao, domaćini su već odavno legli a osim mene i trgovaca nije bilo drugih gostiju...Odakle onda ta svjetlost? Obuze me neka sumnja... Priđem bliže... toj svjetlosti... Gospode, pomiluj i spasi, Carice nebeska! Gledam - nad samom zemljom prozorčići sa rešetkom... na kući... Legnem ja na zemlju i pogledam, pogledam i čitavim tijelom mi žmarci prođoše...
Nastojeći da ne remeti tišinu, Kirjuha je oprezno gurnuo snopić burjana u vratru. Sačekavši da burjan prestane pucketati i šištati, starac je nastavio:
- Pogledam ja unutra, a tamo podrum, velik podrum, mračan i sumnjiv... Na buretu fenjer gori. Usred podruma desetak ljudi u crvenim košuljama, zasukali rukave i oštre dugačke noževe... Ehe! Znači, zapali smo u bandu, među razbojnike... Šta da se radi? Trknem ja do trgovca, probudim ga polahko i kažem: "Ti, velim, trgovče, ne boj se, ali stvari slabo stoje... Zapali smo, kažem, u razbojničko gnijezdo." On poblijedio i pita: "Pantelej, šta da radimo sada? Kod mene je mnogo sirotinjskih para... Što se tiče moje duše, veli, to je Božija volja i ne bojim se smrti, ali, veli, strah me da upropastim sirotinjske pare..." Šta tu da se radi? Kapija je zaključana, ne možeš ni tamo ni ovamo... Da ali je tu neka ograda, lahko bismo preko nje prešli, ali tu je avlija pokrivena!... "E, velim ja, trgovče, nemoj da se plašiš, nego se pomoli Bogu. Možda Bog neće poželjeti da ucvili siročad. Ostani ti ovdje, kažem ja, i šuti, a ja ću dotle možda nešto smisliti." E, pa dobro... Pomolim se ja Bogu i Bog me pouči... Popnem se ja na svoj tarantas i tiho... tiho, da me niko ne čuje, počnem da skidam slamu sa strehe, napravim rupu i izvučem se napolje. Napolje... Potom skočim s krova i potrčim drumom koliko imam snage... Pet vrsta sam u jednom dahu projurio, a možda i više... Kad, Bogu hvala, vidim - selo. Pritrčim ti jednoj kući i počnem lupati u prozor, "Braćo pravoslavna, kažem ja, tako i tako, velim, ne dajte da propadne hrišćanska duša..." Probudio sam sve.. .Sabrali se seljaci i pošli sa mnom... Nosili su neko kolac, neko konopac a neko vile... Prolomimo kapiju na svratištu, i odmah u podrum... Kad tamo, razbojnici su već svoje noževe naoštrili i spremili se da kolju trgovca. Seljaci su ih pokupili sve koliko ih je bilo, povezali ih i vlastima predali. Trgovac im je od radosti tri stotinjarke poklonio, a meni je pet dukata dao i za uspomenu zapisao moje ime. Kažu da su kasnije u tom podrumu našli čitavu silesiju ljudskih kostiju. Baš kostiju... Oni su, znači, pljačkali narod, a zatim zakopavali da ne bi traga bilo... E, a kasnije su ih u Moršansku dželati pogubili.
Pantelej je završio priču i pogledao svoje slušaoce. Oni su šutjeli i gledali u njega. Voda je već ključala, i Stjopka je skidao pjenu.
- Jesi li pripremio salo? - šapatom je pitao Kirjuha.
- Pričekaj malo... Sad ću.
Ne skidajući očiju sa Panteleja, kao da se bojao da on ne počne da priča bez njega, Stjopka je otrčao prema kolima i ubrzo se vratio sa omanjom drvenom zdjelicom da u njoj miješa svinjsku mast.
- Još jednom sam isto tako putovao s jednim trgovcem... - nastavio je Pantelej opet onako poluglasno i ne trepćući. - Zvao se, sjećam se kao danas, Petar Grigorič. Dobar bješe čovjek... taj trgovac... Isto tako smo se zaustavili u jednom svratištu... On u sobi a ja kod konja... Domaćini, muž i žena, rekao bih dobri ljudi, ljubazni, radni, nema šta, ali samo, braćo, ne mogu da spavam, srce mi nešto osjeća! Osjeća, pa to ti je. I kapija je otvorena, i svijeta okolo mnogo, ali sve me nekako neki strah podilazi, nekako mi nije dobro. Svi su davno pospali, noć je, uskoro i ustajati treba, a samo ja ležim u svojim kolima i kao neka buljina ne sklapam oči. Najednom, braćo čujem ti ja: tup! tup! tup! Neko se prikrada kolima: Promolim glavu i gledam - stoji žena u samoj košulji, bosa... "Šta je, kažem, ženo?" A ona se trese i sva je izobličena... "Ustaj, veli, dobri čovječe! Nevolja... Domaćini su zlo naumili... Hoće da ubiju tvog trgovca. Sama sam čula kako se gazda i gazdarica sašaptavaju... "E, nije srce uzalud žigalo! "A ko si ti?" - pitam je ja. "Ja sam, veli, njihova kuharica..." Dobro... Izađem ja iz kola i pođem do trgovca. Probudim ga i kažem: "Tako i tako, velim, Petre Grigoriču, stvar nije čista... Stići ćete, vaše gospodstvo, da se naspavate, a sada, dok je još vremena, oblačite se, velim, pa bježite od nesreće dok ste još čitavi..." Samo što je on počeo da se oblači, vrata se otvoriše i imaš šta da vidiš - Majko Božija - u sobu ulaze gazda i gazdarica i tri radnika... Znači, i radnike su podgovorili... U trgovca je bilo mnogo para, pa ko vele - hajde, podijelićemo... Sve petero drže u rukama po nožinu... Po nožinu... Gazda zaključa vrata pa kaže: "Putnici, pomolite se Bogu... A ako počnete da vičete, neću vam dati ni da se pomolite pred smrt..." Kako ćeš tu da vičeš? Nama se od straha grlo, steglo, nije nam do vike... Trgovac zaplaka i kaže: "Ljudi pravoslavni! Vi ste, veli, odlučili da mene ubijete zato što ste se polakomili na moje pare. Pa neka bude, nisam ja ni prvi ni posljednji; mnogo je nas trgovaca zaklano po prenoćištima. Ali zašto vi, veli, braćo pravoslavna, mog kočijaša da ubijete? Zašto da on zbog mojih para podnosi muke?" I tako to on žalovito govori! A gazda će ti njemu: "Ako mi njega, veli ostavimo živa, on će nas prvi prijaviti. Svejedno je, veli, ubili jednoga ili dvojicu. Pola grijeha je što i čitav... Molite se Bogu i tačka, nema tu šta da se razgovara!" Ja i trgovac kleknemo, zaplačemo i počnemo da se Bogu molimo. On spominje dječicu, a ja sam tada bio još mlad, htio sam da živim... Gledamo mi ikone i molimo se, molimo se tako žalostivo da mi i sada suze teku... A gazdarica nas gleda i kaže: "Vi, dobri ljudi, nemojte nas na ovom svijetu po zlu spominjati i ne molite Boga da nas kazni, jer mi to iz nevolje činimo." Molili smo se tako, plakali i plakali i Bog nas je uslišio. Znači, sažalio se... Baš u času kad je gazda uhvatio trgovca za bradu da mu, znači, nožem preko vrata mahne, najednom je neko iz dvorišta udario u prozor! Nama su se noge potkosile, a gazdine ruke su pale... Udario je neko u prozor i povikao: "Petre Grigoriću, viče, jesi li tu? Spremaj se, krećemo!" Vide domaćini da je neko došao po trgovca, uplaše se i - vatru tabanima... A mi ti brže-bolje u avliju, upregnemo i - kliznemo bez traga...
- A ko je to lupao na prozor? - upitao je Dimov.
- U prozor? Mora da je neki svetac ili anđeo. Niko drugi nije mogao biti... Kad smo izišli iz avlije, napolju nije bilo ni žive duše... Tu su Božiji prsti!
Pantelej je pričao još koješta i u svim njegovim pričama podjednaku su ulogu igrale "nožine" i podjednako se osjećala tvorevina mašte. Da li je on te priče čuo od nekoga ili ih je sam nekad izmislio, pa kad mu je pamćenje oslabilo, pomiješao doživljeno sa izmišljenim i više nije mogao da razlikuje jedno od drugoga? Sve može da bude, ali je jedno bilo čudno - on je sada za vrijeme čitavog putovanja otvoreno davao prednost izmišljenom i ako nije govorio o doživljenom. Sada je Jegoruška sve primao za čistu istinu i vjerovao je svakoj njegovoj riječi, a kasnije mu se činilo čudnovato da čovjek koji je za svog života prošao čitavu Rusiju, koji je mnogo vidio i znao, čovjek kome su izgorjela i žena i djeca, toliko potcjenjuje svoj bogati život da svaki put, kada sjedi tako pored vatre, ili šuti ili priča nešto čega nije bilo.
Jedući sada kašu svi su šutjeli i razmišljali o tome što su maločas čuli. Život je strašan i čudesan i zato, ma kakvu strašnu priču da ispričaš u Rusiji i ma kako da je ukrasiš razbojničkim gnijezdima, nožinama i čudesima, ona će u duši slušaoca uvijek odjeknuti kao stvarnost i možda će samo učevan čovjek s nepovjerenjem pogledati, ali će i on ošutjeti. Krst pored druma, tamne bale, prostranstvo i sudbine ljudi koji su se skupili tu oko vatre, sve je to već samo po sebi bilo tako čudesno i strašno da je i fantastičnost izmišljotine ili bajke tu blijedjela i stapala se sa životom.
Svi su jeli iz kotla, samo je Pantelej sjedio postrance i jeo kašu iz drvenog čanka. I kašika mu je bila drukčija - od čempresovog drveta i sa krstićem. Gledajući ga, Jegoruška se sjetio čašice od kandila i tiho je upitao Stjepku: "Zašto to djeda sjedi odvojeno?"
- On je starovjerac - odgovorili su mu šapatom Stjopka i Vasja i pri tom su gledali kao da govore o nekoj slabosti ili tajnom poroku.
Svi su šutjeli i razmišljali. Poslije onih strašnih priča niko nije želio da govori o običnim stvarima. Najednom se, usred te tišine, Vasja ispravi, uperi svoje mutne oči u jednu tačku i na'uli uši.
- Šta je? - pitao je Dimov.
- Ide neki čovjek - odgovorio je Vasja.
- Gdje ga vidiš?
- E-en-o-ga! Jedva se bijeli...
Tamo kuda je gledao Vasja nije se vidjelo ništa osim mraka: svi su osluškivali, ali se koraci nisu čuli.
- Ide li drumom? - pitao je Dimov.
- Ne, poljem... Ovamo ide. Čitava minuta je prošla u šutnji.
- A možda to po stepi hoda trgovac što je ovdje pokopan - rekao je Dimov.
Svi su kosimice pogledali u krst, zagledali se i najednom su se zasmijali - zastidjeli su se svog straha.
- A zašto da hoda? rekao je Pantelej. - Po noći hodaju samo oni što ih zemlja ne prima. A trgovci nisu hrđavi ljudi... Oni su mučeničkom smrću umrli...
Najednom su se začuli koraci. Neko je žurno išao.
- Nešto nosi - rekao je Vasja.
Začulo se kako pod nogama toga šušti trava i pucketa burjan, ali se niko nije vidio iza svjetlosti vatre. Najzad su se koraci začuli sasvim blizu, neko se nakašljao; treperava svjetlost kao da se rasturila, s očiju je spala koprena i vozari su najednom ugledali čovjeka.
Da li je vatra tako zatreperila ili je to bilo zato što su svi htjeli da prvo vide lice tog čovjeka, tek ispalo je tako čudno da su svi pri prvom pogledu ugledali ne lice i ne odijelo, nego prije svega - njegov osmijeh. Bio je to neobično dobar, dobrodušan i blag osmijeh kao kod djeteta koje se probudilo, jedan od onih zaraznih osmijeha na koji je teško ne odgovoriti također osmijehom. Kad su ga bolje sagledali, vidjeli su da je neznanac čovjek tridesetih godina, nimalo lijep i sasvim neupadljiv. Bio je to visok Ukrajinac koji je imao dugačak nos, dugačke ruke i dugačke noge; uopće, sve je na njemu izgledalo dugačko i samo mu je šija bila tako kratka da je izgledao pogrbljeno. Bio je odjeven u čistu bijelu košulju sa vezenim okovratnikom, u bijele šalvare i nove čizme i u poređenju sa vozarima izgledao je pravi kicoš. U rukama je držao nešto veliko, bijelo i na prvi pogled čudnovato, a iza leđa mu je virila puščana cijev, isto tako dugačka.
Kada je iz mraka ušao u krug svjetlosti, on se zaustavio kao ukopan i pola minute je gledao u vozare kao da je htio reći: "Pogledajte, kakav je u mene osmijeh!" Zatim je koraknuo prema vatri, nasmiješio se još vedrije i rekao:
- Prijatno, braćo!
- Izvolite! - Pantelej mu je odgovorio u ime svih. Neznanac je spustio pored vatre ono što je držao u rukama - bila je to ubijena droplja - i još jednom se pozdravio.
Svi su prišli droplji i počeli da je razgledaju.
- Velika ptica! Čime si je to ubio? - upitao je Dimov.
- Krupnom sačmom... Sitnom je ne obori, ne dopušta... Kupite, braćo! Za dvadeset kopjejki ću je dati.
- A šta će nam ona? Ona je pečena dobra, ali kuhana je, bezbeli, tako tvrda da ni zagristi ne možeš...
- E, šteta! Trebalo bi da je odnesem gospodi na imanje, oni bi dali pedeset kopjejki, ali je daleko - petnaest vrsta!
Neznanac sjede, skinu pušku i stavi je pored sebe. Izgledao je sanjiv, umoran; smiješio se i žmirkao od vatre i, izgleda, mislio na nešto veoma prijatno. Dali su mu kašiku, i on je počeo da jede.
- A ko si ti? - pitao ga je Dimov.
Neznanac nije čuo to pitanje, pa ne samo da nije odgovorio nego nije ni pogledao u Dimova. Vjerovatno, taj nasmiješeni čovjek nije osjećao ni ukus kaše jer je žvakao nekako mehanički i lijeno, prinoseći ustima čas punu, čas sasvim praznu kašiku. Nije bio pijan, ali u glavi mu se plelo nešto nerazumljivo.
- Pitam te: ko si? - ponovio je Dimov.
- Je l' ja? - prenuo se nepoznati. - Konstantin Zvonik, iz Rovna. Četiri vrste odavde.
I, želeći da odmah pokaže da se on razlikuje od ostalih seljaka, Konstantin je požurio da doda:
- Držim pčelinjak i tovim svinje.
- Živiš li s ocem ili sam?
- Ne, sada sam živim. Odijelio sam se. Ovog mjeseca, poslije Petrovdana, oženio sam se. Sad sam oženjen!... Danas je osamnaesti dan kako sam se vjenčao.
- Dobro je to! - rekao je Pantelej. - Dobro je imati ženu... To je Bog blagoslovio...
- Mlada žena kod kuće spava, a on po stepi luta - nasmijao se Kirjuha. - Čudan čovjek!
Konstantin se trže kao da ga neko u ranu dirnuo, nasmija se i planu...
- Bože moj, nije ona kod kuće! - odgovori Konstantin, brzo vadeći kašiku iz usta i posmatrajući sve radosno i začuđeno. - Nije! Otišla je materi na dva dana! Bogami, otišla je i ja sam kao neženja...
Konstantin je odmahnuo rukom i zavrtio glavom; htio je da nastavi sa razmišljanjem, ali mu je smetala radost što mu je titrala na licu. Kao da mu je bilo nezgodno da tako sjedi, on se premjesti, nasmija se i opet odmahnu rukom. Bilo ga je stid da tuđim ljudima otkriva svoje privatne misli, a u isto vrijeme nešto ga je neodoljivo gonilo da s nekim podjeli svoju radost.
- Otišla je u Demidovo materi! - rekao je crveneći se i premještajući pušku na drugo mjesto. - Sutra će se vratiti... Rekla je da će se do ručka vratiti.
- Pa je li ti dosadno? - upitao ga je Dimov.
- Bože, kako ne bi bilo dosadno? Tek što sam se oženio, a ona već otišla... A? Uh, a što je živa, da Bog sačuva! Tako je dobra i draga, tako voli da se smije i da pjeva, pravi barut! Uz nju mi glava ko sat radi, a bez nje, evo kao da sam nešto izgubio i kao budala lutam po ovoj stepi. Sve od ručka ovako hodam, došlo mi da vičem.
Konstantin je protrljao oči, pogledao u vatru i nasmijao se.
- Znači, voliš je... - rekao je Pantelej.
- Tako je dobra i draga - ponovio je Konstantin ne slušajući Panteleja. - Takva domaćica, tako je pametna i razumna da joj u čitavoj guberniji među običnim narodom nećeš ravne naći. Otišla je... A teško joj je, znam ja! Znam ja nju, vragolanku jednu! Rekla je da će se sutra do ručka vratiti... A kako je to bilo! - gotovo da viknu Konstantin podižući ton i mijenjajući položaj. - Sada me voli i neće bez mene, a, eto, nije htjela da pođe za mene!
- Ama jedi ti, čovječe! - rekao mu je Kirjuha.
- Nije htjela da pođe za mene! - nastavio je Konstantin ne slušajući ga. - Tri godine sam oko nje oblijetao! Prvi put sam je vidio na vašaru u Kalačiku, i smrtno se zaljubio, da svisnem... Ja u Rovnu, ona u Demidovu, dvadeset i pet vrsta jedno od drugog, i nemam snage da izdržim. Šaljem joj prosce, a ona meni: neću! Vragolanka! Onda sam ti ja i ovako i onako, i minđuše, i medenjake, i pola puda meda, a ona - neću! I šta da radiš? A ako se pravo uzme - zar sam ja za nju? Ona je mlada, lijepa, živa, a ja sam star, uskoro će mi trideset, a mnogo sam i lijep - brada šiljata, pa i lice čisto - puno nekih čvoruga. Kako ću se ja s njom porediti! Možda samo time što smo imućni, ali i oni, Bahramenkovi, dobro žive. Tri para volova i dva radnika drže. Zavolio je, braćo, i pošašavio... Ne spavam, ne jedem, u glavi sve neke misli, kao da sam ošamućen, da Bog sačuva! Htio bih da je vidim, a ona u Demidovu... I šta vi mislite? Bog me ubio ako lažem, tri puta sam tamo nedjeljno pješačio samo da je vidim. I posao sam zabacio! Tako mi se bilo smrklo da sam htio da idem u Demidovo i da se kao nadničar najmim samo da njoj bliže budem. Izmučio sam se! Mati je vračaru zvala, a otac je desetak puta htio da me tuče. Eto, tako sam se ja tri godine mučio i najzad odlučio: neka je sve triput prokleto, idem u grad u kočijaše... Znači nije suđeno! O prazniku pođem u Demidovo da je posljednji put vidim...
Konstantin zabaci glavu i prasnu u takav sitan i veseo smijeh kao da je upravo nekoga lukavo nasamario.
- Gledam ti ja, a ona s momkom pored rječice - nastavio je Konstantin. - Pozovem je ja ustranu i možda cijeli sat sam joj govorio razne riječi... I zavoljela me! Tri godine me nije voljela, a za te riječi me zavoljela!...
- A kakve su to bile riječi? - pitao ga Dimov.
- Riječi? I ne sjećam se više... A kako i da se sjetiš? Tada je to bilo kao da voda iz oluka lije, bez prestanka: ta-ta-ta-ta-! A sada ne bih mogao ni riječ da kažem. I pošla je za me... A sada je, vragolanka, materi otišla, a ja evo, bez nje po stepi lutam. Ne mogu da sjedim kod kuće. Ne mogu da izdržim!
Konstantin je nespretno izvukao noge ispod sebe, ispružio se po zemlji, podupro glavu šakama, a onda se opet digao i sjeo. Svi su sada vrlo dobro shvatili da se pred njima nalazi zaljubljen i sretan, beskrajno sretan čovjek, njegov osmijeh, oči i svaki njegov pokret izražavali su sreću punu strepnje. On nije nalazio sebi mjesto, nije znao kako da sjedne i šta da radi da ga ne bi zamaralo obilje prijatnih misli. Davši duši oduška pred tuđim ljudima, on je najzad mirno sjeo i zamislio se gledajući u vatru.
Gledajući tog sretnog čovjeka, svima je postalo teško na duši i svi su priželjkivali da i oni budu sretni. Svi su se zamislili. Dimov se digao, tiho prošao pored vatre, po njegovom koraku i po pokretima njegovih ramena vidjelo se da i njega muči strepnja i čežnja. Gledajući u Konstantiha, on je stajao neko vrijeme a onda je sjeo.
Vatra se već gasila. Nije više treperila svjetlost, a i crvena mrlja već se suzila i potamnjela... I što se vatra više gasila, utoliko je na mjesečini postajalo sve vidnije. Sada se već drum vidio u svoj njegovoj širini, vidjele se bale vune, rude na kolima i konji koji žvaću; a s one strane druma nejasno se ocrtavao drugi krst...
Dimov se obrazom naslonio na ruku i tiho zapjevao neku tužnu pjesmu. Konstantin se sanjivo nasmiješio i počeo da ga prati svojim tankim glasom. Pjevali su tako pola minute i prestali... Jemeljan se trgnuo, počeo da pokreće laktovima i prstima.
- Braćo - molećivo se obratio družini - hajde da zapjevamo nešto pobožno!
Suze mu udariše na oči i on ponovi stavljajući ruku na srce:
- Braćo! Hajde da otpjevamo nešto pobožno!
- Ja ne umijem - rekao je Konstantin.
Niko nije htio da pjeva, i Jemeljan je sam zapjevao. Počeo je da maše rukama, da klima glavom, da otvara usta, ali iz njegovog grla se čulo samo hripavo i bezvučno dahtanje. On je pjevao i rukama, i glavom, i očima i čak svojom čvorugom, pjevao je strasno i patnički i što je više naprezao grudi da iz njih istisne bar jednu notu, njegovo dahtanje je postajalo sve muklije...
I Jergušku je obuzela zebnja. Pošao je prema svojim kolima, popeo se na bale s vunom i legao. Posmatrao je nebo i mislio o sretnom Konstantinu i njegovoj ženi. Zašto se ljudi žene? Zašto su žene na ovom svijetu? Jerguška je postavljao sebi ta nejasna pitanja i dolazio do zaključka da se muškarac, vjerovamo, dobro osjeća ako kraj njega stalno živi umiljata, vesela i lijepa žena. Sjetio se nešto grofice Dranicke i pomislio da je, vjerovamo, vrlo prijatno živjeti s takvom ženom; on bi se, možda, sa zadovoljstvom i oženio njome kada to ne bi bilo nezgodno. Sjetio se njenih obrva, zjenica, kočije i sata s jahačem... Tiha, topla noć spuštala se na njega i šaputala mu nešto na uho, a njemu se činilo da se to ona lijepa žena naginje nad njega, gleda ga smiješeći se i hoće da ga poljubi...
Od čitave vatre ostala su samo još dva crvena oka koja su postajala sve manja i manja. Vozari i Konstantin su sjedili pored njih tamni i nepomični i činilo se da ih je sada bilo mnogo više. Oba krsta su se sada podjednako vidjela, a negdje daleko, daleko na drumu svjetlucao je crveni plamičak - vjerovatno je i tamo neko kuhao kašu.
"Naša majka Rusija cijelom svijetu je gla-a-va!" - najednom je divljim glasom zapjevao Kirjuha, a onda se zagrcnuo i zašutio. Stepski odjek je prihvatio njegov glas, ponio ga i činilo se da se sama glupost na teškim točkovima počela kotrljati po stepi.
- Vrijeme je da se kreće! - rekao je Pantelej. - Dižite se, momci.
Dok su vozari uprezali konje, Konstantin je obilazio oko kola i u mislima se divio svojoj ženi.
- Zbogom, braćo! - doviknuo je kad je komora krenula. - Hvala za čast! A ja ću opet prema nekoj vatri! Ne mogu ovako!
On se uskoro izgubio u sumaglici i još dugo se čulo kako korača u pravcu svjetlosti da bi i tamo pričao ljudima o svojoj sreći.
Kada se Jegoruška sutradan probudio, bilo je rano jutro, i sunce još nije bilo izišlo. Komora je stajala, a neki čovjek u bijelom kačketu i odjelu od jeftine sive tkanine, sjedeći na kozačkom ždrebetu pored prvih kola, razgovarao je nešto sa Dimovom i Kirjuhom. Naprijed, oko dvije vrste od komore, bijeljeli su se dugački oniski hambari i kućice crijepom pokrivene, a oko tih kućica nije bilo ni dvorišta ni drveća.
- Djede, kakvo je ono selo? - upitao je Jegoruška.
- Ono su ti, momče, jermenska sela - odgovorio je Pantelej. - Tamo Jermeni žive. Dobar narod... ti Jermeni.
Čovjek u sivom odijelu završio je razgovor sa Dimovom i Kirjuhom, zategnuo je uzde svom konjiću i pogledao na selo.
- Kako je to, pomisli samo! - ježeći se od jutarnje svježine, uzdahnuo je Pantelej također gledajući u selo. - Poslao čovjeka u selo po nekakav spis, a njega nema... Trebalo je Stjopka poslati!
- Djede, a ko je ono? - pitao ga je Jegoruška.
- Varlamov.
- Bože moj! - Jegoruška se brzo digao, kleknuo i pogledao na bijeli kačket. U omalenom sivom čovječuljku obuvenom u velike čizme, koji je sjedio na ružnom konju i razgovarao sa mužićima u vrijeme kada svi čestiti ljudi spavaju, teško je bilo prepoznati tajanstvenog i nedostižnog Varlamova koga svi traže, koji stalno "kruži" i koji ima mnogo više novaca nego grofica Dranicka.
- Nema šta, dobar je to čovjek... - govorio je Pantelej gledajući u selo. - Neka ga Bog pozivi, dobar je gospodin... taj Varlamov, Semjon Aleksandrič... Na takvim ljudima, brate moj, zemlja se drži. Tako je to... Eto, još pijetli ne pjevaju, a on je već na nogama... Drugi bi spavao ili kod kuće sa gostima naklapao, a on ti po čitav dan po stepi kruži... Taj neće propustiti posao... Ne-eće! Halal mu vjera...
Varlamov nije skidao očiju sa sela i nešto je govorio, dok je njegov konjić nestrpljivo stupao a jedne noge na drugu.
-  Semjone Aleksandriču - doviknuo mu je Pantelej skidajući šešir. - Dozvolite da Stjopku pošaljemo! Jemeljane, vikni neka Stjopku pošalju!
Najzad se iz sela pojavio konjanik. Nagnuvši se sasvim uštranu i mašući nagajkom iznad glave kao da učestvuje u jahačkom nadmetanju i hoće da sve zadivi svojom smjelošću, on je kao ptica pojurio prema komori.
- Mora da je to njegov glasnik - rekao je Pantelej. - Ima on tih glasnika stotinu, a možda i više.
Stigavši do prvih, kola, konjanik zaustavi konja, skide kapu i pruži Varlamovu nekakvu knjižicu. Varlamov iz te knjižice izvadi neke papire, pročita ih i povika:
- A gdje je Ivančukova cedulja?
Konjanik je uzeo nazad knjižicu, pregledao papire i slegnuo ramenima; počeo je da nešto govori, vjerovatno da se pravda, i tražio je dopuštenje da još jednom odjaše u selo. Varlamovljev konj najednom poče da se vrpolji kao da je njegov jahač postao teži. I Varlamov se trže.
-  Gubi se! - prodera se i zamahnu nagajkom na konjanika.
Zatim on okrenu konja nazad i, razgledajući papire u knjižici, pođe korakom duž komore. Kad se približavao zadnjim kolima, Jegoruška je napregnuo oči da ga bolje vidi. Varlamov je već bio star. Njegovo lice sa sijedom bradicom, obično rusko preplanulo lice, bilo je crveno, vlažno od rose i prekriveno plavim žilicama; ono je izražavalo istu poslovnu suhoparnost kao i lice Ivana Ivaniča, onaj isti poslovni fanatizam. Ali ipak kakva se razlika osjećala između njega i Ivana Ivaniča! Kod strica Kuzmičova, pored poslovne suhoparnosti, uvijek su bili prisutni strah i bojazan da neće naći Varlamova, da će zakasniti i da će mu izmaknuti dobra cijena; ništa od onoga što je svojstveno sitnim ljudima koji zavise od drugih nije se zapažalo ni na licu ni u pojavi Varlamova. Taj čovjek je sam određivao cijene, nikoga nije tražio i ni od koga nije zavisio; ma kako obična bila njegova sopljašnost, ipak se u svemu, pa čak i u načinu kako drži nagajku, osjećalo da je svjestan svoje snage i da je navikao na vlast nad stepom.
Prolazeći pored Jegoruške, on ga nije ni pogledao; samo je njegov konjić udostojio Jegorušku svojom pažnjom i pogledao ga krupnim, glupim očima, ali i on sasvim ravnodušno. Pantelej se poklonio Varlamovu; on je to primijetio i, ne odvajajući pogled od spisa, otpozdravio je razvlačeći:
- Zdravo, stari!
Varlamovljev razgovor sa konjanikom i prijetnja nagajkom izgleda da su ostvarili mučan utisak na čitavu komoru. Svi su imali ozbiljan izraz lica. Konjanik, obeshrabren gnjevom moćnog čovjeka, gologlav i spustivši uzde, stajao je kraj prednjih kola i šutio i kao da još nije vjerovao da mu je dan započeo tako loše.
-  Strog je stari... - gunđao je Pantelej. - Užas kako je strog! A tako - dobar čovjek... Neće nikoga bez razloga napasti... Dobar je...
Pregledavši papire, Varlamov gurnu knjižicu u džep; njegov konjić, kao da je pogađao misli svoga gospodara, ne čekajući njegovo naređenje, trgnu se i pojuri drumom.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
VII

I sljedeće noći vozari su se zaustavili i kuhali kašu. Ovaj put se od samog početka u svemu osjećala neka neodređena tuga. Bilo je zagušljivo, i svi su mnogo pili i nikako nisu mogli da utole žeđ. Mjesec je izišao neobično crven i natmuren kao da je bolestan; i zvijezde su bile natmurene, izmaglica je bila još gušća a vidik još tmurniji. Činilo se da je priroda nešto predosjećala i da je to mučilo.
Većeras pored vatre nije više bilo one jučerašnje živahnosti i pričanja. Sve je mučila neka tuga i govorili su nehajno i bez volje. Pantelej je samo uzdisao, žalio se na svoje noge i sve započinjao razgovor o drzovitoj smrti.
Dinov je ležao potrbuške, šutio je i žvakao slamku; izraz lica mu je bio gadljiv kao da je ta slamka zaudarala, izgledao je ljutit i umoran... Vasja se žalio da ga bole vilice i proricao je nevrijeme; Jemeljan nije mahao rukama nego je nepokretno sjedio i sumorno gledao u vatru. Jegoruška je bio izmučen. Zamorila ga je lagahna vožnja, a od dnevne žege ga je boljela glava.
Kada je kaša bila gotova, Dimov je od dosade počeo da zadirkuje drugove.
- Izvalio se, čvoruga, i prvi se gura sa svojom kašikom! - rekao je gledajući ljutito u Jemeljana. - Kako je samo pohlepan! Samo gleda kako bi prvi sjeo kod kotla. Bio pjevač pa već uobrazio da je gospodin! Mnogo je takvih pjevača koji po drumu milostinju prose!
- Šta si me se dovezao? - okrenu se Jemeljan gledajući ga isto tako ljutito.
- To što se prvi kotlu guraš. Nemoj da dižeš nos!
- Budala si, to je sve što mogu da kažem - prošišta Jemeljan.
Znajući iz iskustva, čime se najčešće završavaju takvi razgovori, Pantelej i Vasja se umješaše i počeše da savjetuju Dimova da se ne svađa bez razloga.
- Pjevač... - nastavljao je obješenjak uz prezrivi osmijeh. - Tako svak može da pjeva. Sjedi na crkvene stepenice i pjevaj: "Udijelite siromahu, Bog vam pomogao!" Eh vi!
Jemljan ošutje. Ali na Dimova je njegova šutnja razdražujuće djelovala. On je sa još većom mržnjom pogledao bivšeg pjevača i rekao:
- Neću da imam posla s tobom, a ja bih tebi pokazao tvoju uobraženost!
- Ma šta si me se dovezao, pogani jedna! - plano je Jemeljan. - Diram li ja tebe?
- Kako si ti to mene nazvao? - upitao je Dimov uspravljajući se zakrvavljenih očiju. - Kako? Ja - pogan? Je li? E, evo ti! Idi pa je traži!
Dimov je istrgnuo iz Jemeljanove ruke kašiku i bacio je daleko ustranu. Kirjuha, Vasja i Stjopka su skočili i potrčali da je traže, a Jemeljan je molećivo i upitno pogledao u Panteleja. Njegovo lice se najednom smanjilo, naboralo i zadrhtalo i bivši pjevač je zaplakao kao dijete.
Jegoruška, koji je već odavno zamrzio Dimova, sada je osjetio kako je u vazduhu najednom postalo neizdrživo sparno i kako mu plamen vatre peče lice: htio je da potrči što brže u mrak prema kolima, ali su ga zlobne i nemirne oči tog mangupa vukle sebi. Strasno je želio da mu kaže nešto što uvredljivije, zato je koraknuo prema Dimovu i rekao mu zadišući se:
- Ti si gori od svih! Ne mogu da te vidim!
Poslije toga je trebalo da potrči prema komori, a on nije mogao da se pomakne s mjesta i nastavljao je:
- Na ovom svijetu ti ćeš u paklu gorjeti! Tužiću te Ivanu Ivaniču! Ne smiješ da vrijeđaš Jemeljana!
- Ah, nemoj molim te! - podsmjehnu se Dimov. - Prase, još ti se ni mlijeko na ustima nije osušilo, a već hoćeš da komanduješ. A što ako te za uho uhvatim?
Jegoruška je osjetio da se zadiše; nikada se to ranije s njim nije dogodilo, a sada se najednom zatresao, zalupao nogama i povikao prodorno:
- Udrite ga! Udrite ga!
Najednom su mu suze udarile na oči; zastidio se i, teturajući je potrčao prema komori. Kakav je utisak izazvao njegov krik - on nije vidio. Ležeći na bali vune i plačući, on je mlatarao rukama i nogama i šaptao:
- Mama! Mama!
I ti ljudi, i sjenke oko vatre, i tamne bale vune, i daleka munja koja je svaki čas sijevala u daljini - sve mu je to sada izgledalo tuđe i strašno. On se užasavao i u očajanju pitao sebe kako je i zašto dospio u ovaj nepoznati kraj i među ove strašne mužike? Gdje su sada stric, otac, Hristofor i Deniska? Zašto ih tako dugo nema? Nisu li ga zaboravili? Pomisao da je zaboravljen i bačen na milost i nemilost sudbine izazvala je u njemu jezu i on se tako uplašio da je nekoliko puta htio da skoči s bale i da glavačke i bezobzirce potrči drumom nazad, ali pomisao na tamne i strašne krstove koji će mu se neizbježno naći na putu i na munje koje su sijevale u daljini zadržavala ga je na mjestu... I samo kada je šaputao: "Mama! Mama!" - bilo mu je nekako lakše...
Mora da je i vozare obuzeo neki strah. Kad je Jegoruška pobjegao od vatre, oni su prvo dugo šutjeli, a onda su poluglasno i prigušeno počeli razgovarati o nečemu što se približava i da se treba što prije spremiti i umaknuti od njega... Oni su nabrzinu večerali, ugasili vatru i šutke počeli uprezati konje. Po njihovoj užurbanosti i iskidanim rečenicama moglo se vidjeti da predviđaju neku nesreću.
Prije nego što će krenuti, Dimov je prišao Panteleju i tiho upitao:
- Kako mu je ime?
- Jegorij... - odgovorio je Pantelej.
Dimov je jednom nogom stao na točak, uhvatio se za konopac kojim je bila vezana bala i popeo se. Jegoruška je ugledao njegovo lice i kudravu glavu. Lice mu je bilo blijedo, umorno i ozbiljno, ali na njemu više nije bilo onog zlobnog izraza.
- Jera! - rekao je tiho. - Hajde, udri!
Jegoruška ga je začuđeno pogledao; u tom trenutku je bljesnula munja.
- Neka, udri - ponovio je Dimov.
I, ne sačekavši da ga Jegoruška udari ili da mu nešto kaže, on je skočio s kola i rekao:
- Čama me mori!
Zatim je, gegajući se i pokrećući ramenima, tromo zaljumao duž komore ponavljajući nekim plačnim ili zlovoljnim glasom:
- Čama me mori! Gospode! A ti se ne ljuti, Jemelja - rekao je prolazeći pored njega. - Naš život je težak i beznadan!
Desno je bljesnula munja i, kao da se u ogledalu odrazila, odmah je bljesnula i negdje u daljini.
- Jegorije, uzmi! - doviknuo mu je Pantelej pružajući mu nešto veliko i tamno.
- Šta je to? - pitao ga je Jegoruška.
- Hasura! Kada udar kiša, da se pokriješ.
Jegoruška se pridigao i pogledao oko sebe. Daljina je već primjetno pocrnjela i ne bi prošla ni jedna minuta a ona bi, kao očnim kapcima, bljesnula blijedom svjetlošću. Njeno crnilo se spuštalo udesno kao da je otežalo.
- Djede, hoće li to oluja? - pitao je Jegoruška.
- Ah, noge moje bolesne, ozeble! - cupkajući nogama, otezao je Pantelej ne čujući Jegoruškino pitanje.
Na lijevoj strani, kao da je neko šibicu kresnuo, promakla je blijeda fosforna traka i ugasila se. Čulo se kao da neko daleko pređe preko limenog krova. I činilo se da je taj neko bos prešao preko krova, jer je lim muklo odjeknuo.
- Ide sa svih strana! - viknuo je Kirjuha.
Između daljine i vidika s desne strane bljesnula je munja tako jarko da je obasjala dio stepe i mjesto gdje je vedro nebo graničilo s crnim oblacima. Kao neka zbijena masa polahko se primicao strašni oblak: na kraju su mu visile velike crne tralje; takve iste tralje, gazeći jedna preko druge, gomilale su se na desnoj i lijevoj strani vidika. Taj traljavi i razbarušeni oblik tog crvenog oblaka davao mu je nekakav pijan i raspojasan izgled. Sada je jasno i razgovijetno zabrundao grom. Jegoruška se prekrstio i požurio da obuče svoj dugački kaput.
- Čama me mori! - od prednjih kola čuo se Dimovljev uzvik i po njegovom glasu moglo se zaključiti da je on opet počeo da se ljuti. - Čama!
Najednom je vjetar puhnuo tako snažno da umalo iz Jegoruškinih ruku nije istrgao i zavežljaj i hasuru: hasura se trgla, poletjela na sve strane i počela da udara po bali i Jegoruškinom licu. Vjetar je s fijukom jurnuo po stepi, razuzdano se zavitlao i s travom podigao takvu huku da se od nje više nije čula ni grmljavina ni škripa točkova. On je puhao sa crnog oblaka i nosio sa sobom ogromne kovitlace prašine, miris kiše i vlažne zemlje. Mjesečina se zamaglila kao da je postala prljava, zvijezde su se još više natmurile i vidjelo se kako su krajem druma nekud nazad žurili oblaci prašine i njihove sjenke. Kovitlajući se tako i dižući sa zemlje prašinu, suhu travu i perje, sada su se po svoj prilici ti vihori dizali do samoga neba. Vjerovatno su vjetrovi letjeli pored samog cmog oblaka i mora da im je bilo strašno! Ali kroz prašinu, koja je lijepila oči, nije se vidjelo ništa osim blijeska munja.
Misleći da će istog trenutka udariti kiša, Jegoruška je kleknuo i pokrio se hasurom.
- Pante-le-ej! - viknuo je neko sprijeda. - A... a... va!
- Ne čuje se! - odgovorio je Pantelej glasno i otegnuto.
- A...a...a! Aha...a!
Grmljavina je srdito zatutnjala, zakotrljala se po nebu zdesna nalijevo, a onda nazad i zamrla negdje pored prednjih kola.
- Svjat, svjat, svjat, Gospod Savaot - prošaptao je Jegoruška krsteći se - ispolni nebo i zemlju slavi tvojeja...
Crnina na nebu rastvori usta i dahnu bijelim ognjem; istog trenutka opet zatutnja grmljavina; tek što se ona stišala, munja bijesnu tako široko da je Jegoruška kroz šupljine na hasuri najednom ugledao čitav drum sve do kraja vidika, sve vozare, pa čak i Kirjuhin prsluk. Crne tralje s lijeve strane već su se dizale, i jedna od njih, gruba i nezgrapna, slična šapi s kandžama, pružala se prema mjesecu. Jegoruška je odlučio da čvrsto zatvori oči, da ni na što ne obraća pažnju i da čeka da se to sve završi.
Kiša nešto dugo nije počinjala. U nadi da će oblak možda proći, Jegoruška je provirio ispod hasure. Bilo je strašno tamno. Jegoruška nije vidio ni Panteleja, ni balu s vunom, ni sebe; pogledao je kosimice tamo gdje je bio mjesec, ali i tamo je sada bio isti takav mrkli mrak kao i na kolima. A munje su u mraku bile toliko bjelje i sjajnije da su ga oči zaboljele.
- Pantelej! - zovnuo je Jegoruška.
Odgovora nije bilo. Ali, eto, najzad, vjetar je posljednji put trgnuo hasuru i pobjegao nekuda. Začuo se ujednačen i miran šum. Velika i hladna kaplja pala je na Jegoruškino koljeno, a druga je kliznula niz ruku. Sada je opazio da mu koljena nisu pokrivena i htio je da popravi hasuru, ali se u tom trenutku nešto posulo i zabubnjalo po drumu, zatim po rudama i po bali vune. To je bila kiša. Ona i hasura, kao da su razumjele jedna drugu, počele su o nečemu da razgovaraju brzo, razdragano i odurno kao dvije svrake.
Jegoruška je klečao ili, tačnije, čučao na čizmama. Kada je kiša počela da bubnja po hasuri, on se čitavim tijelom nagnuo naprijed da bi sobom zaklonio koljena koja su najednom postala mokra: uspio je da sakrije koljena, ali je samo trenutak kasnije osjetia prodornu i neprijatnu mokrinu niže leđa i na listovima nogu. On je zauzeo pređašnji položaj, isturio koljena na kišu i počeo da razmišlja šta da radi i kako u mraku da popravi nevidljivu hasuru. Ali ruke su mu već bile mokre, voda mu je curila u rukave i za ovratnik, a leđa su zebla. Odlučio je da ništa ne radi, nego da nepomično sjedi i čeka kada će se to sve završiti.
- Svaj, svjat, svjat... - šaptao je neprekidno.
Najednom se nad samom njegovom glavom, sa strahovitim i zaglušnim treskom, prolomilo nebo; on se povio i zadržao dah u očekivanju kada će mu na potiljak i leda početi padati krhotine. Njegove oči su se nehotice otvorile, i on je vidio kako na njegovim prstima, mokrim rukavima i mlazovima niz hasuru, na bali i dolje na zemlji bijesnu i valjda pet puta zatreperi zasljepljujuće oštra svjetlost. Odjeknuo je novi udar groma, isto tako zaglušan i užasan. Sada nebo nije više grmjelo, nije rumjalo, ono je treštalo suhim i praskavim zvucima sličnim prasku suhog drveta.
"Trah! Tah! Tah! Tah!" - jasno je treštao grom, valjao se nebom, spoticao se i stropoštao se negdje kraj prednjih kola ili daleko pozadi uz gnjevno i oštro - trrah!...
Ranije su munje bile samo strašne, a uz ovu grmljavinu one su zloslutno djelovale. Njihova mađijska svjetlost prodirala je kroz zatvorene očne kapke i ledila čitavo tijelo. Šta da radi da ih ne vidi? Jegoruška je odlučio da se okrene nazad. Oprezno, kao da se plašio da ga neko prati, on se četveronoške i klizeći dlanovima po bali, okrenuo nazad.
"Trah! Tah! Tah! - odjeknulo je nad njegovom glavom, palo pod kola i rasprsnulo se - rrrah!"
Oči su se opet nehotice otvorile, i Jegoruška je ugledao novu opasnost - za kolima su išla tri ogromna gorostasa sa dugačkim kopljima. Munja je bljesnula na vrhovima njihovih koplja i sasvim jasno osvijetlila njihove figure. To su bili ljudi ogromne veličine, lica im se nisu vidjela, išli su oborenih glava i teškim korakom. Činilo se da su tužni i utučeni, utonuli u razmišljanje. Možda oni nisu ni išli za komorom da nanesu neku štetu, ali ipak njihova blizina je izazivala užas.
Jegoruška se hitno okrenuo naprijed i, drhteći čitavim tijelom, viknuo:
- Pantelej! Djede!
"Trah! Tah! Tah!" - odgovorilo mu je nebo.
Jegoruška je otvorio oči da vidi jesu li tu vozari. Munja je sijevnula na dva mjesta i obasjala drum sve do horizonta, čitavu komoru i sve vozare. Drumom su tekli potočići i skakali mjehurići. Pantelej je koračao pored kola, njegov visoki šešir i ramena bili su pokriveni malom hasurom; na njemu se nisu zapažali ni strah ni nemir, kao da je od grmljavine ogluhnuo i oslijepio od munja.
- Djede, gorostasi! - viknuo mu je Jegoruška plačući. Ali djed ga nije čuo. Malo dalje je koračao Jemeljan. On je od glave do nogu bio pokriven velikom hasurom i sada je imao oblik trougla. Vasja, koji se ničim nije pokrio, koračao je isto onako drveno kao i uvijek - visoko podižući noge i ne savijajući koljena. Pri blijesku munje činilo se da se komora ne kreće, da su se vozari ukočili i da se kod Vasje ukrutila podignuta noga...
Jegoruška je još jednom pozvao djeda. Kada nije dobio odgovor, on je sjeo i više nije čekao kada će se to sve završiti. Bio je uvjeren da ga svakog trenutka može ubiti grom, da će mu se oči nehotice otvoriti i da će ugledati one strašne gorostase. On se više nije krstio, nije dozivao djeda niti je mislio o majci, on se samo kočio od hladnoće i uvjerenosti da oluja nikada neće ni prestati.
Međutim, najednom su se začuli glasovi.
- Jegorije, ti spavaš, šta li? - viknuo je odozdo Pantelej. - Silazi! Ogluhnuo, ludice jedna!...
- Baš je oluja! - izgovorio je neki nepoznat bas i graknuo kao da je ispio dobru čašu votke.
Jegoruška je otvorio oči. Dolje pored kola stajali su Pantelej, trougao - Jemeljan i oni gorostasi. Ovi posljednji sada su bili mnogo manji i kada se Jegoruška u njih bolje zagledao, vidio je da su to obični mužići na čijim ramenima nisu bila koplja nego gvozdene vile. Između Panteleja i trougla svijetlio se prozor oniske drvne kuće. Znači, komora je stigla u neko selo. Jegoruška je zbacio sa sebe hasuru, uzeo svoj zavežljaj i požurio da siđe s kola. Sada, kada su u blizini govorili ljudi i svijetlio se prozor, više se nije plašio, iako je još uvijek tutnjala grmljavina i munje parale čitavo nebo.
- Dobra oluja, nema šta... - gunđao je Pantelej. - Slava Bogu... Noge mi se od kiše nakvasile, ali ništa... Sišao, a, Jegorije? E, hajde u kuću... Dobro je...
- Svjat, svjat, svjat... - prokreštao je Temeljan. - Sigurno je negdje udarilo... Jeste li vi ovdašnji? - upitao je gorostase.
- Nismo, iz Glinova... Glinovljani. Radimo kod gospode Platera.
- Vršete, šta li?
- Razne poslove radimo. Sada pšenicu žanjemo. A sijevali, sijeva! Već odavno ovakve oluje nije bilo.
Jegoruška je ušao u kuću. Dočekala ga je mršava i pogrbljena starica oštre brade. U ruci je držala lojanu svijeću, žmirkala je i otegnuto uzdisala:
- Kakvu je samo oluju Bog poslao! - govorila je ona. - A naši u stepi zakonačili, al' će se napatiti, jadnici! Skidaj se, sinko, skidaj se... ,
Drhteći od hladnoće i gadljivo se ježeći, Jegoruška je svukao sa sebe mokri kaput, a onda je raširio i noge i dugo se nije micao. I najmanji pokret izazivao je u njemu neprijatno osjećanje mokrine i hladnoće. Rukavi i košulja na leđima bili su mokri, hlače su se prilijepile uz noge a s glave je curila voda...
- Šta je momče, hoćeš li tako raskrečen stajati? - rekla je starica. - Hajde, sjedi!
Šireći noge, Jegoruška je prišao stolu i sjeo pored nečije glave. Glava se pokrenula, kroz nos pustila mlaz vazduha, požvakala malo i umirila se. Od glave duž klupe pružala se neka humka pokrivena ovčijim kožuhom. To je spavala neka žena.
Sve uzdišući, starica je izišla i uskoro se vratila s lubenicom i dinjom.
- Jedi, dragi! Nemam ništa drugo da te počastim... - rekla je zijevajući, zatim je nešto potražila u stolu i izvadila dugačak i oštar nož, veoma sličan noževima kojima razbojnici u prenoćištima kolju trgovce. - Jedi, dragi!
Drhteći kao u groznici, Jegoruška je pojeo krišku dinje sa crnim hljebom a onda i krišku lubenice i od toga mu je postalo još hladnije.
- Naši u stepi zakonačili... - uzdisala je starica dok je on. jeo. - Muke Gospodnje... Svijeću bih pred ikonom zapalila, a ne znam gdje je Stjepanida zaturila. Jedi, dragi jedi...
Starica je zijevnula i, zabacivši desnu ruku, počešala je lijevo rame.
- Mora da je sada oko dva - rekla je ona. - Skoro će vrijeme ustajanju. A naši u stepi zakonačili... Bezbeli ih je posve nakvasilo...
- Bako - rekao je Jegoruška - hoću da spavam.
- Lezi, dragi, lezi... - uzdahnula je starica zijevajući. - Gospode Isuse Hriste! Ja tako spavam i čujem kao da neko kuca. Probudim se, pogledam, kad to Bog oluju poslao... Svijeću bih zapalila, al' nikako da je nađem.
Razgovarajući sama sa sobom, ona je s klupe svukla nekakve dronjke, vjerovatno svoju posteljinu, skinula je sa čavla kraj peći dva kožuha i stala da sprema postelju za Jegorušku.
- A oluja ne prestaje - gunđala je ona. - Samo da se ne bi, ne daj Bože, štogod zapalilo. A naši u stepi zakonačili... Lezi, sinko, spavaj... Bog neka te čuva, sinko... Dinju neću sklanjati, možda ćeš još uzeti kad ustaneš.
Staričini uzdasi i zijevanje, odmjereno disanje zaspale žene, mrak u kući i šum kiše napolju gonili su na san. Jegorušku je bilo stid da se skida pred staricom. Skinuo je samo čizme i legao pokrivši se ovčijim kožuhom.
- Je li momčić legao? - čuo se malo kasnije Pantelejev šapat.
- Lego je! - šapatom je odgovorila starica. - Pokaranje, pokaranje Gospodnje! Grmi, grmi i nema mu kraja...
- Sad će ono proći - prošištao je Pantelej sjedajući. - Smiruje se... Momci su se razišli po kućama, a dvojica su ostali kod konja... dvojica. Ne može drukčije... Odvešće konje... Posjediću malo pa ću poći da ih smijenim... Ne može se drukčije, odvešće ih...
Pantelej i starica su sjedili kraj Jegoruškinih nogu i razgovarali šištavim šapatom prekidajući svoj govor uzdasima i zijevanjem. A Jegoruška nikako nije mogao da se zagrije. Na njemu je bio topli teški kožuh, ali čitavo tijelo mu se treslo, ruke i noge su se grčile, utroba drhturila... Skinuo se onako pod kožuhom, ali ni to nije pomoglo. Drhtavica je bila sve jača.
Pantelej je otišao na smjenu i opet se vratio, a Jegoruška još nije spavao i tresao se čitavim tijelom. Nešto mu je pritiskalo glavu i grudi, tištalo ga i on nije znao šta je to: šaputanje tih starih ljudi ili teški zadah ovčije kože? Od pojedenih kriški lubenice i dinje u ustima mu je ostao neki neprijatan metalni ukus. A uz to su ga još i buhe grizle.
- Djede, hladno mi je! - rekao je i nije poznao svoj glas.
-  Spavaj, sinko, spavaj... - uzdahnula je starica.
Tit je na tankim nožicama prišao postelji i počeo da maše rukama, zatim je narastao do same tavanice i pretvorio se u vjetrenjaču. Otac Hristofor je, ali ne onakav kakav je sjedio u kolima, nego u punoj odeždi, sa škropionicom u ruci, obišao oko vjetrenjače, poškropio je svetom vodom i ona je prestala da maše. Jegoruška je znao da je to bunilo, i otvorio je oči.
- Djede! Daj mi vode!
Niko se nije odazvao. Jegoruški je postalo neizdrživo zagušljivo i nezgodno da leži. Ustao je, obukao se i izišao iz kuće. Bilo je već jutro. Nebo je bilo oblačno, ali kiše više nije bilo. Drhteći i ogrćući se mokrim kaputom, Jegoruška pređe preko blatnjavog dvorišta i oslušnu; ugledao je malu staju sa poluotvorenim vratnicama od trske. On se zagledao u tu staju, ušao u nju i sjeo u tamnom uglu na gomilu suhog đubreta.
U njegovoj otežaloj glavi brkale su se misli, u ustima je bilo suho i neprijatno od onog metalnog ukusa. On pogleda svoj šešir, popravi na njemu paunovo pero i sjeti se kako je išao sa mamom da kupuju taj šešir. Gurnuo je ruku u džep i otuda izvukao grudvu smeđe ljepljive mase. Kako je ta masa dospjela u njegov džep? On se zamisli i pomirisa je: mirisala je na med. Aha, to je onaj jevrejski medenjak! Kako se, jadnik, raskvasio!
Jegoruška sada pogleda svoj kaput. Kaput mu je bio sive boje, sa velikim koštanim dugmetima, sašiven kao redengot. Kao nova i skupocjena stvar, kod kuće nije visio u predsoblju, nego u spavaćoj sobi pored maminih haljina. Samo na praznik su mu dozvoljavali da ga obuče. Pogledavši ga sada, Jegoruška osjeti sažaljenje prema njemu i sjeti se da su i on i kaput bačeni na milost i nemilost sudbine i da se više neće vratiti kući, i on zaplaka tako da umalo ne pade sa gomile suhog đubreta.
Veliki bijeli pas, mokar od kiše, s kovrdžama na njušci, ušao je u staju i znatiželjno se zagledao u Jegorušku. Izgleda da je razmišljao da li da zalaje ili ne. Odlučivši da nije potrebno lajati, on je oprezno prišao Jegoruški, pojeo onu ljepljivu masu i izišao.
- To su Varlamovljevi! - viknuo je neko napolju. Naplakavši se, Jegoruška je izišao iz staje i, obišavši lokvu, pošao napolje. Upravo pred kapijom je naišao na kola. Mokri vozari, blatnjavih nogu, tromi i sanjivi kao jesenje muhe, muhali su se okolo ili su sjedili na rudama. Pogledavši ih, Jegoruška pomisli: "Kako je to tužno i neprijatno biti mužik!" On priđe Panteleju i sjede pored njega na rudu.
- Djede, meni je hladno! - rekao je dršćući i uvlačeći ruke u rukave.
- Neka, uskoro ćemo stići - zjevnuo je Pantelej. - Ništa, ugrijaćeš se.
Komora je krenula rano jer nije bilo vrućine. Jegoruška je ležao na bali i drhtao od hladnoće, iako se sunce uskoro pojavilo i osušilo i njegovu odjeću, i balu, i zemlju. Tek što je zatvorio oči, opet su se pred njim pojavili Tit i vjetrenjača. Osjećajući mučninu i slabost u čitavom tijelu, on je naprezao sve snage da otjera od sebe te slike, ali čim bi one nestale, na Jegorušku bi s urlikom naletio propalica Dimov, crvenih očiju i podignutih pesnica, ili bi ga čuo kako jadikuje: "Čama me mori!" Onda bi na svom kozačkom konjiću projahao Varlamov; prošao bi sretni Konstantin sa svojim osmijehom i dropljom. I kako su svi ti ljudi bili teški, nesnosni i dosadni!
Jednom je - bilo je to već predveče - podigao glavu da zamoli vode. Kola su stajala na velikom mostu koji se pružio preko široke rijeke. Dolje nad rijekom crnio se dim, a kroz njega se vidjela lađa koja je teglila šlep. Naprijed iznad rijeke šarenjelo se veliko brdo načičkano kućama i crkvama; u podnožju tog brda pored teretnih vagona je jurila lokomotiva...
Jegoruška nikada ranije nije vidio ni brodove, ni lokomotive ni široke rijeke. Ugledavši ih sada, on se nije ni uplašio ni začudio; na njegovom licu se nije vidjelo čak ništa što bi ličilo na radoznalost. On je samo osjetio mučninu i požurio da legne potrbuške na kraj bale. Jegoruška je počeo povraćati. Vidjevši to, Pantelej je kašljucnuo i odmahnuo glavom.
- Razbolio se naš momčić! - rekao je. - Mora da je stomak prehladio... naš momčić... U tuđem kraju... Ne valja!
Komora se zaustavila u blizini pristaništa u velikom trgovačkom svratištu. Silazeći s kola, Jegoruška je čuo nečiji veoma poznat glas. Neko mu je pomogao da siđe i govorio je:
- A mi smo još sinoć stigli... Čitav dan smo vas danas čekali. Htjeli smo jučer da vas stignemo, ali nam nije bilo naruku, drugim putem smo krenuli. Oh, kako si kaput izgužvao! Dobićeš ti već od strica!
Jegoruška se zagledao u mramorno lice čovjeka koji je govorio i sjetio se da je to Deniska.
-  Stric i otac Hristofor su u sobi - nastavlja je Deniska - čaj piju. Hajdemo!
I on je poveo Jegorušku prema velikoj jednospratnoj zgradi, mračnoj i tmurnoj, koja je ličila na bolnicu u N. Prošavši kroz trijem, mračne stepenice i dugački i uski hodnik, oni su ušli u malu sobu u kojoj su stvarno za čajnim stolom sjedili Ivan Ivanič i otac Hristofor. Kada su opazili dječaka, na licima oba starca pojavio se izraz čuđenja i radosti.
- A-a, Jegor Nikolajič! - zapjevušio je otac Hristofor. - Gospodin Lomonosov!
- O, gospodo plemići! rekao je Kuzmičov. - Izvolite. Jegoruška je skinuo kaput, poljubio ruku stricu i ocu Hristoforu i sjeo za sto.
- E, kako si doputovao, puer bone?1 zasuo je pitanjima otac Hristofor nalivajući mu čaj i, kao i obično, smiješeći se razdragano. - Biće da ti je dosadilo? Ne daj Bože voziti se s komorom ili volovima! Voziš se, voziš, Bog da prosti, pogledaš naprijed, a stepa se u beskraj otegla kao što je i bila: nema joj ni kraja ni konca! To nije vožnja, nego pravo mučenje. Što ti čaj ne piješ? Pij! A mi smo ovdje dok si ti s komorom kaskao, sve poslove skinuli s vrata. Hvala Bogu! Vunu smo prodali Čerepahinu - daj Bog svakome tako... Dobro smo obavili posao.
l  Dobri dječak. (Lat).

Čim je ugledao svoje, Jegoruška je osjetio neodoljivu potrebu da se žali. On nije ni slušao oca Hristofora, nego je smišljao kako da počne i na što, zapravo, da se žali. Ali oštri i neprijatni glas oca Hristofora smetao mu je da se koncentriše i brkao mu je misli. Nije sjedio ni pet minuta, a već je ustao, pošao prema divanu i legao.
- Gle sada! - začudio se otac Hristofor. - A šta ćemo sa čajem?
Smišljajući na što bi se požalio, Jegoruška je priljubio čelo uz naslon divana i najednom je zaplakao.
- Gle sada! - ponovio je otac Hristofor ustajući i prilazeći divanu. - Georgije, šta je s tobom? Zašto plačeš?
- Ja... ja sam bolestan! - odgovorio je Jegoruška.
- Bolestan? - zbunio se otac Hristofor. - E, brate, to ti ne valja... Zar se može na putu bolovati? Ah, ah, kakav si to, brate... a?
Stavio je ruku na Jegoruškino čelo, opipao mu obraz i rekao:
- Da, glava ti gori... Mora da si se prehladio ili nešto pojeo... Bogu se pomoli.
- Treba mu dati kinine... - zbunjeno je rekao Ivan Ivanič.
- Ne, treba mu dati da pojede nešto toplo... Georgije, hoćeš li supice? A?
- Ne... neću... - odgovorio je Jegoruška.
- Imaš groznicu, šta li?
- Ranije me jeza hvatala, a sada... sada imam vatru. Čitavo me tijelo boli...
Ivan Ivanič je prišao divanu, opipao Jegoruškinu glavu, zbunjeno kašljucnuo i vratio se stolu.
- Znaš šta, skidaj se i lezi da spavaš - rekao je otac Hristofor - tebi treba da se ispavaš.
On je pomogao Jegoruški da se svuče, dao mu je jastuk i pokrio ga jorganom, a po jorganu je prostro dugački kaput Ivana Ivaniča, zatim se na prstima odmakao i sjeo za sto. Jegoruška je zatvorio oči odmah mu se učinilo da nije u sobi, nego na drumu pored vatre! Jemeljan mu je mahnuo rukom, a Dimov je crvenih očiju ležao potrbuške i podsmješljivo ga gledao.
- Udrite ga! Udrite ga! - povikao je Jegoruška.
- Bunca... - poluglasno je rekao otac Hristofor.
- Eto ti brige! - uzdahnu je Ivan Ivanič.
- Moraćemo ga namazati uljem i sirćetom. Daće Bog, ozdraviće do sutra.
Da bi se oslobodio nesnosnih priviđenja, Jegoruška je otvorio oči i počeo gledati u vatru. Otac Hristofor i Ivan Ivanič već su popili svoj čaj i nešto su šaputali. Otac Hristofor se zdovoljno smiješio i, izgleda, nikako nije mogao da zaboravi kako je na vuni dobro zaradio; nije ga toliko veselila sama dobit koliko misao da će, kad stigne kući, sabrati čitavu svoju veliku porodicu, lukavo joj podmignuti i prasnuti u smijeh; prvo će sve prevariti i reći im da je vunu prodao mnogo jeftinije, a onda će svom zetu Mihailu dati debeli novčanik i reći: "Na, uzmi! Eto kako se posao pravi!" A Kuzmičov nije izgledao zadovoljan. Na njegovom licu još uvijek je bio onaj njegov izraz poslovne hladnoće i brižljivosti.
- Eh, da sam znao da će Čerepahin dati takvu cijenu - govorio je poluglasno - ne bih kod kuće Makaravu prodao one tri stotine pudova! Ali ko je znao da su ovdje digli cijenu?
Čovjek u bijeloj košulji sklonio je samovar i u uglu pred ikonom upalio kandilo. Otac Hristofor mu je nešto šapnuo na uho, i on je, napravivši zavjerenički tajanstven izraz lica - biva, razumijem - izišao i, vrativši se malo kasnije, pod divan stavio noćnu posudu. Ivan Ivanič je spremio sebi postelju na podu, nekoliko puta zijevnuo, lijeno se pomolio i legao.
- Spremam se sutra u crkvu... - rekao je otac Hristofor.
- Imam tamo poznatog crkvenjaka. Trebalo bi da poslije liturgije svratim vladici, ali kažu da je bolestan.
On je zijevnuo i ugasio lampu. Sada je svijetlilo samo kandilo.
- Vele da ne prima - nastavio je otac Hristofor skidajući se. - Tako ću se i vratiti a da ga ne vidim.
On je skinuo kaftan i Jegoruška je pred sobom ugledao Robinzona Krusoa. Robinzon je nešto razmutio u tanjiriću, a onda je prišao Jegoruški i počeo da šapuće:
- Lomonosove, spavaš li? Ustani-der! Namazaću te uljem sa sirćetom. To je dobro, samo se Bogu moli.
Jegoruška se brzo digao i sjeo. Otac Hristofor je skinuo s njega košulju i, ježeći se i dišući ubrzano kao da to njega golica, počeo je trljati Jegoruškine grudi.
- U ime oca i sina i svjatog duha... - šaputao je on. - Lezi potrbuške!... Eto tako. Sutra ćeš biti zdrav, samo nemoj više da griješiš. Vreo si kao vatra! Sigurno ste za oluje na putu bili?
- Jesmo.
- Pa kako da se ne razboliš! U ime oca i sina i svjatago duha! Kako da se ne razboliš!
Kada je namazao Jegorušku, otac Hristofor mu je navukao košulju, pokrio ga, prekrstio i otišao. Jegoruška je zatim vidio kako se on molio Bogu. Starac je vjerovatno znao mnogo molitava napamet, jer je dugo stajao pred ikonom i šaputao. Pomolivši se, on je prekrstio prozore, vrata, Jegorušku i Ivana Ivaniča, a onda je bez jastuka legao na divančić i pokrio se svojim kaftanom. U hodniku je sat otkucao deset. Jegoruška se sada sjetio kako je još mnogo vremena ostalo do jutra i, tako ojađen, pritisnuo je čelo uz naslon divana i sada više nije nastojao da se oslobodi maglovitih i neprijatnih priviđenja. Ali je jutro došlo mnogo ranije nego što je on mislio.
Njemu se činilo da je, onako pritisnuvši čelo uz naslon divana, kratko vrijeme spavao, ali kada je otvorio oči, kroz oba sobna prozora već su se prema podu pružale kose sunčeve zrake. Oca Hristofora i Ivana Ivaniča nije bilo, a soba je bila pospremljena. U sobi je bilo svijetlo, prijatno i mirisalo je na oca Hristofora, oko koga se uvijek širio miris čempresa i suhog bosioka (kod kuće je on od bosioka pravio škropila i ukrase za kijote i zato je sav mirisao na bosiok). Jegoruška je pogledao na jastuk, na kose sunčeve zrake i na svoje, pored divana, sada očišćene čizme, i nasmijao se. Bilo mu je čudno što nije na bali, što je oko njega sve suho i što na tavanici nema ni munja ni grmljavine.
Skočio je s divana i počeo da se oblači. Odlično se osjećao. Od jučerašnje bolesti ostala je samo mala slabost u nogama i vratu. Znači, pomogli su ulje i sirće. Sjetio se parobroda, lokomotiva i široke rijeke, koje je juče kao kroz maglu vidio, i sada je žurio da se što prije obuče da trči na pristanište i da ih gleda. Kada se umio i obukao crvenu košulju, najednom je škljocnula brava na vratima i na pragu se pojavio otac Hristofor u svom cilindru, sa štapom i u svilenoj mantiji mrke boje preko platnenog kaputa. Smiješeći se i blistajući (starci uvijek blistaju kad se vraćaju iz crkve), on je na sto stavio naforu i nekakav svitak, pomolio se i rekao:
- Bog je milost poslao! E, kako je sa zdravljem?
- Sada je dobro - odgovorio je Jegoruška ljubeći mu ruku.
- Hvala Bogu... A ja sa liturgije... Išao sam da se vidim sa poznatim crkvenjakom. On me zvao sebi na čaj, ali nisam pošao. Ne volim da idem u goste rano ujutro. Neka ih!
On je svukao mantiju, pogladio se po grudima i ne žureći se razmetao svitak. Jegoruška je ugledao limenku sa kavijarom, komadić sušene morune i bijeli hljeb.
- Evo, prolazio sam pored ribarnice i kupio - rekao je otac Hristofor. - Običan dan nije za raskoš, ali pomislio sam da kod kuće imam bolesnika, pa je to i oprostivo. A kavijar je dobar, od morune...
Čovjek u bijeloj košulji donio je samovar i poslužavnik sa šoljama.
- Jedi! - rekao je otac Hristofor namazavši kavijar na krišku hljeba i pružajući ga Jegoruški. - Sada jedi i uživaj, a kada bude vrijeme, onda ćeš da učiš. Ali pazi, uči pažljivo i budi marljiv da bude koristi od tog učenja. Što treba učiti napamet, uči napamet, a gdje treba da svojim riječima ispričaš unutarnji smisao, ne dotičući se spoljašnosti, onda to ispričaj svojim riječima. I nastoj da naučiš sve nauke. Poneko odlično zna matematiku a ni pojma nema o Petru Mogili (Kijevski mitropolit koji je mnogo učinio na kulturnom zbližavanju Rusije i Ukrajine.) , a poneko zna o Petru Mogili, a o Mjesecu ništa ne umije da kaže. Ne, ti tako uči da sve razumiješ! Nauči latinski, francuski, njemački... geografiju i, naravno, historiju, vjeronauku, filozofiju, matematiku... A kada sve naučiš, onda polahko, s molitvom i marljivošću, pođi u službu. Kad sve budeš znao, na svakom putu tebi će lahko biti. Ti samo uči i skupljaj blagoslove, a Bog će ti već pokazati šta treba da budeš - doktor, sudija ili inženjer...
Otac Hristofor je na komadić hljeba namazao malo kavijara, stavio ga na usta i rekao:
- Apostol Pavle kaže: nemojte da se hvatate nauke čudne i svakojake. Naravno, ako je to čarobnjaštvo, prazno naklapanje ili dozivanje duhova s onog svijeta, kao što je to činio Saul, ili učenje nauka od kojih nemaš koristi ni ti ni drugi, onda je bolje da se i ne uči. Treba prihvatiti samo ono što je Bog blagoslovio. Tu se snađi... Sveti apostoli su govorili na svim jezicima - uči i ti jezike; Vasilije Veliki je učio matematiku i filozofiju - i ti uči, sveti Nestor je pisao historiju - i ti uči i piši historiju. Svecima se prilagođavaj...
Otac Hristofor je srknuo iz tanjirića, obrisao brkove i odmahnuo glavom.
- Dobro! - rekao je on. - Ja sam na starinski način učio, mnogo štošta sam već zaboravio, a i živim drukčije nego drugi. Ne može se čak ni porediti. Naprimjer, negdje u velikom društvu, na ručku ili na nekom skupu kažem nešto na latinskom ili navedem štogod iz historije ili filozofije, i ljudima je prijatno, a i meni je drago... Ili, evo isto, kada izađe okružni sud i treba zakletve polagati, svi se drugi sveštenici snebivaju, a ja sam sa sudijama, tužiocima i advokatima kao svoj sa svojim: učeno porazgovaram, čaj s njima popijem, pošalim se, pa i upitam što ne znam... I njima je to prijatno. Tako ti je to, brate... Znanje je svjetlost, a neznanje tama. Uči! Naravno, jest da je teško: sada učenje skupo dođe... Tvoja mama je udovica, od penzije živi, ali...
Otac Hristofor bojažljivo pogleda na vrata i nastavi šapatom:
- Ivan Ivanič će pomagati. On tebe neće ostaviti. On nema svoje djece, i tebe će pomagati. Ne brini se.
On napravi ozbiljno lice i prošapta još tiše:
-  Samo pazi, Georgije, nemoj, Bože sačuvaj, da zaboraviš majku i Ivana Ivaniča. Božija zapovijest veli da treba poštovati majku, a Ivan Ivanič je tvoj dobrotvor i zamjenjuje ti oca. Ako postaneš učen čovjek i, ne dao Bog, počneš odbijati i prezirati ljude zato što su gluplji od tebe, onda teško, teško tebi!
Otac Hristofor je podigao ruku i ponovio tankim glasom:
- Teško, teško tebi!
Otac Hristofor se raspričao i, kao što se kaže, pao u vatru; on do ručka ne bi prestao da se nisu otvorila vrata i ušao Ivan Ivanič. Stric se užurbano pozdravio, sjeo za sto i počeo brzo da srče čaj.
- Eto, sve sam poslove svršio - rekao je Ivan Ivanič. - Danas bih već mogao kući, ali eto još s Jegorom imam brigu. Treba ga zbrinuti. Sestra mi je rekla da tu negdje živi njena prijateljica Nastasja Petrovna i da će ga ona sebi na stan primiti.
On poče da kopa po svom novčaniku, izvuče otuda zgužvano pismo i pročita:
- "Mala donja ulica, Nastasji Petrovni Toskunovoj, u vlastitoj kući." Sada treba da pođem i da je potražim. Brige!
Ubrzo poslije čaja Ivan Ivanič i Jegoruška su već izlazili iz svratišta.
- Brige! - gunđao je stric. - Prikačio si mi se kao čičak, hajde s milim Bogom! Vama treba nauka i otmjenost, a ja se samo mučim s vama...
Kada su prolazili preko dvorišta, kola i vozara više nije bilo, oni su još u rano jutro otišli na pristanište. U udaljenom uglu dvorišta crnjela su se poznata kola: pored njih su stajali dorati i jeli zob.
"Zbogom kola!" - pomislio je Jegoruška.
Prvo su morali dugo da se penju uz bulevar, a onda su krenuli preko velike pijace; tu je Ivan Ivanič pitao policajca gdje se nalazi Mala donja ulica.
- Ehe! - nasmješio se policajac. - Daleko je ona, tamo prema pašnjaku!
Na putu su nailazili na fijakere, ali takav luksuz kao što je vožnja u fijakeru stric je sebi dopuštao samo u izuzetnim slučajevima i na veliki praznik. On i Jegoruška su dugo išli kaldrmisanim ulicama, zatim ulicama gdje su bili samo trotoari bez kolovoza i najzad su dospjeli u ulice gdje nije bilo ni kolovoza ni trotoara. Kada su ih noge i jezik doveli do Male donje ulice, oni su se već zajapurili i skidali su šešire da obrisu znoj.
- Recite mi, molim vas - obratio se Ivan Ivanič jednom starčiću koji je sjedio na klupici pored kapije - gdje je ovdje kuća Nastasje Petrovne Toskunove?
- Nema ovdje nikakve Toskunove - zamislivši se malo, odgovorio mu je starac. - Možda, Timošenko?
- Ne, Toskunova...
- Izvinite, ovdje nema Toskunove...
Ivan Ivanič je slegao ramenima i krenuo dalje.
- Ma ne tražite! - doviknuo mu je starac. - Kad vam kažem da nema, znači - nema!
- Slušaj, tetka - obratio se Ivan Ivanič starici koja je na uglu na tezgi prodavala sjemenke suncokreta i kruške - gdje je ovdje kuća Nastasje Petrovne Toskunove?
Starica ga je začuđeno pogledala i nasmijala se.
- Pa zar Nastasja Petrovna sada živi u svojoj kući? - upitala ga je ona. - Gospode Bože, već je osam godina kako je udala kćer i svoju kuću zetu ostavila! Sada tamo zet živi.
A oči su joj govorile: "Kako to vi, budale, ne znate takvu koještariju?"
- A gdje ona sada živi? - pitao je Ivan Ivanič.
- Bože moj! - začudila se starica i pljesnula rukama. - Ona već odavno u stanu živi! Ima već osam godina kako je svoju kuću zetu ostavila. Šta vam je!
Ona je vjerovatno očekivala da će se i Ivan Ivanič začudili i uzviknuti: "Ma ne može biti!" - ali on je veoma mirno upitao:
- A gdje joj je stan?
Trgovkinja je zasukala rukave i, pokazujući golom rukom, počela da viče tankim i prodornim glasom:
- Idite sve pravo, pravo, pravo... A kad prođete crvenu kućicu, onda će vam s lijeve strane biti sokak. Skrenite onda u taj sokak i idite do trećih vrata na desnoj strani...
Ivan Ivanič i Jegoruška su došli do crvene kućice, skrenuli u sokak s lijeve strane i uputili se prema trećoj kapiji na desnoj strani. S obje strane te sive i veoma stare kapije pružale su se sive tarabe sa širokim pukotinama; desni dio taraba jako se nagnuo naprijed i prijetio da padne, a lijevi se iskrivio nazad u dvorište; međutim, kapija je stajala pravo i izgledalo je da još bira kuda joj je lakše da padne - naprijed ili nazad. Ivan Ivanič je otvorio vrata i zajedno sa Jegoruškom ugledao veliko dvorište zaraslo u korov i čičak. Sto koraka od kapije nalazila se omanja kuća sa crvenim krovom i zelenim kapcima na prozorima. Nekakva punija žena sa zasukanim rukavima i podignutom pregačom stajala je nasred dvorišta, sipala nešto na zemlju i vikala onim istim prodornim i tankim glasom kao i trgovkinja:
- Pi-pi-pi!
Iza nje je sjedio riđ pas šiljatih ušiju. Ugledavši goste, on je potrčao prema kapiji i zalajao u tenoru (svi riđi psi laju u tenoru).
- Koga tražite - doviknula je žena zaklanjajući rukom oči od sunca.
- Dobar dan! - i Ivan Ivanič je njoj doviknuo mašući štapom na riđeg psa. - Recite, molim vas, živi li ovdje Nastasja Petrovna Toskunova?
- Živi! A šta će vam?
Ivan Ivanič i Jegoruška su joj prišli, a ona ih je podozrivo pogledala i ponovila:
- A šta će vam?
- A možda ste vi Nastasja Petrovna?
- Pa i jesam!
- Baš mi je drago... Vidite, pozdravila vas je vaša davnašnja prijateljica Olga Ivanovna Knjazeva. Evo, ovo je njezin sinčić. A ja sam, ako se sjećate, njezin rođeni brat Ivan Ivanič... Pa vi ste naša mještanka... Vi ste se kod nas i rodili i udali se...
Nastala je šutnja. Punačka žena je besmisleno zurila u Ivana Ivaniča kao da mu ne vjeruje ili ga ne razumije, a onda je najednom pocrvenjela i pljesnula rukama; iz njene pregaće se prosula zob, a iz očiju su udarile suze.
- Olga Ivanovna! - uzviknula je ona teško dišući od uzbuđenja. - Mila moja, rođena! Ah, Bože moj, pa što sam stala kao neka luda? Anđelčiću moj lijepi...
Ona je zagrlila Jegorušku, suzama pokvasila njegovo lice i sasvim briznula u plač.
- Gospode! - otegla je kršeći ruke. - Olječkin sinčić! Kakva radost! Sasvim je na majku! Prava mati! Pa šta stojite tu u dvorištu? Izvolite u kuću!
Plačući, zadišući se i govoreći usput, ona je požurila prema kući. Gosti su krenuli za njom.
- Kuća mi nije pospremljena! - govorila je uvodeći goste u malu zagušljivu odaju prepunu ikona i saksija sa cvijećem. - Ah, Bogorodice! Vasilisa, idi bar kapke otvori! Anđelčiću moj! Ljepoto moja neopisana! Nisam ni znala da Oljačka ima takvog sinčića!
Kada se ona umirila i navikla na goste, Ivan Ivančić je zamolio da porazgovaraju nasamo. Jegoruška je izišao u susjednu sobu; tamo se nalazila šivaća mašina, na prozoru je visio kafez sa čvorkom i bilo je isto tako mnogo ikona i cvijeća kao i u prvoj sobi. Pored mašine je nepokretno stajala neka djevojčica, preplanula, s punačkim obrazima kao kod Tita i u čistoj cicanoj haljinici. Ona je netremice zurila u Jegorušku i, očevidno, osjećala se vrlo neprijatno. Jegoruška je pogledao, malo pošutio i onda upitao:
- Kako ti je ime?
Djevojčica je pokrenula usne, napravila plačljiv izraz lica i tiho progovorila:
- Aćka...
To je značilo: Kaćka.
-  On bi kod vas stanovao - šaptao je u odaji Ivan Ivanič, ako budete tako dobri, a mi ćemo vam svakog mjeseca plaćati deset rubalja. On nije razmažen, miran dječak...
- Ne znam ni šta da vam kažem, Ivane Ivaniču! - plačljivo je uzdisala Nastasja Petrovna. - Deset rubalja su dobre pare, ali je strašno uzimati tuđe dijete! Najednom se razboli ili nešto tako...
Kad su Jegorušku opet pozvali u odaju, Ivan Ivanič je već stajao sa šeširom u ruci i opraštao se.
- Pa eto, neka i ostane kod vas - govorio je on. - Ostajte mi zbogom! Eto, ostani, Jegore! - rekao je obraćajući se sinovcu. - Budi dobar, slušaj Nastasju Petrovnu... Zbogom! Ja ću i sutra doći.
Ivan Ivanič je otišao. Nastasja Petrovna je još jednom zagrlila Jegorušku, nazvala ga anđelčićem i, onako uplakana, počela je postavljati sto. Tri minute kasnije Jegoruška je već sjedio pored nje, odgovarao na njena beskonačna pitanja i jeo masnu i vrelu šči-čorbu.
A uveče on je opet sjedio za tim istim stolom i, naslonivši glavu na ruku, slušao Nastasju Petrovnu. Ona mu je, čas smijući se a čas plačući, pričala o mladim danima njegove majke, o svojoj udaji i svojoj djeci... U peći je zrikavac zrikao a petrolejka je jedva čujno šumjela. Gazdarica je poluglasno govorila, od uzbuđenja joj je svaki čas spadao naprstak, i Kaća, njena unuka, zavlačila se pod sto da ga dohvati i svaki put je dugo sjedila pod stolom, vjerovatno razgledajući Jegoruškine noge. A Je-goruška je slušao, drijemao i razgledao staričino lice, njenu dlakavu bradicu i tragove suza. Bio je tužan, veoma tužan! Smjestili su ga da spava na sanduku i upozorili ga - ako mu se noću prohtije da jede, neka sam izađe u hodnik i tamo na prozoru uzme pile tanjirom pokriveno.
Ujutro su došli da se oproste s njim Ivan Ivanič i otac Hristofor. Nastasja Petrovna se obradovala i spremila se da postavi samovar, ali Ivan Ivanič je jako žurio i odmahnuo je rukom:
- Nemamo mi vremena za čavrljanje! Mi odmah idemo. Prije nego što će se oprostiti, svi su sjeli i trenutak šutjeli.
Nastasja Petrovna je duboko uzdahnula i plačnim očima pogledala u ikone.
- Eto - počeo je Ivan Ivanič ustajući - znači, ti ostaješ... Sa njegovog lica najednom je iščezla ona njegova poslovna hladnoća, on se malo zacrvenio, tužno se nasmiješio i rekao:
- Pazi, uči... Ne zaboravljaj mater i slušaj Nastasju Petrovnu... Ako budeš, Jegore, dobro učio, ja te neću ostaviti.
On je iz džepa izvadio novčanik, zakrenuo se i dugo prebirao sitninu, a kad je našao deset kopjejki, okrenuo se i dao ih Jegoruški. Otac Hristofer je uzdahnuo i bez žurbe blagoslovio Jegorušku.
- U ime oca i sina i svjatago duha... Uči - rekao je Jegoruški. - Trudi se, brate... Ako umrem, sjeti me se. Evo ti i od mene deset kopjejki...
Jegoruška mu je poljubio ruku i zaplakao. Nešto mu je u duši šapnulo da nikada više neće vidjeti tog starca.
- Ja sam, Nastasja Petrovna, već predao molbu u gimnaziju - rekao je Ivan Ivanič takvim glasom kao da je u odaji bio pokojnik. Sedmog avgusta odvešćete ga na ispit... Eh, eto, zbogom! Ostajte mi zbogom. Zbogom, Jegore!
- Mogli ste bar čaj da popijete! - uzdahnula je Nastasja Petrovna.
Od suza u očima Jegoruška nije ni vidio kako su izišli njegov stric i Hristofor. On je potrčao na prozor, ali njih više ni u dvorištu nije bilo; od kapije se već vračao riđi pas koji je maloprije lajao, vraćao se ,sa izrazom zadovoljstva zbog ispunjene dužnosti. Ne znajući ni sam zašto, Jegoruška se trgnuo i potrčao iz sobe. Kada je istrčao iz kapije, Ivan Ivanič i otac Hristofor, pomahujući svojim štapovima, već su skretali za ugao. Jegoruška je sada osjetio da se zajedno s tim ljudima, kao dim, zauvijek gubi sve što je dotle preživio; onako malaksao, on se spustio na klupicu i gorkim suzama pozdravljao novi, nepoznati život koji je za njega upravo sada počinjao...
Kakav li će biti taj život?



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Kameleon


Preko pijace ide policijski nadzornik Očumelov u novom šinjelu i s malim zavežljajem u ruci. Za njim korača riđi policajac i nosi rešeto puno zaplenjenog ogrozda. Naokolo tišina… Na pijaci ni žive duše… Otvorena vrata radnji i krčmi zure na ovaj božji svet tužno, kao gladne čeljusti. Oko njih nema čak ni prosjaka.
- A ti ‘oćeš da jedeš, prokletinjo jedna! – začu odjednom Očumelov. – Držte ga, ljudi! U današnje vreme ujedanje je zabranjeno. Držte ga! Uaa!
Čuje se pseće skičanje. Očumelov se osvrne i ugleda: iz drvare trgovca Pičugina, podskakujući na tri noge i osvrčući se, beži pseto. Za njim juri čovek u uštirkanoj platnenoj košulji i raskopčanom prsluku. On trči za njim i, sav povijen napred, pada na zemlju i hvata psa za zadnje noge. Opet se čuje pseće skičanje i povik: „Držte ga.“ Iz radnji se pomaljaju sanjiva lica i ubrzo se kod drvare, skuplja gomila sveta kao da je iz zemlje izrasla.
- Izgleda neki nered, vaše blagorodstvo!... – reče policajac.
Očumelov se okrenu polulevo i pođe gomili. Kraj samih vrata drvare vide da stoji pomenuti čovek, u raskopčanom prsluku i, podigavši uvis desnu ruku, pokazuje gomili okrvavljeni prst. Na njegovom polupijanom licu kao da je napisano:
„ Platićeš ti meni, huljo!“ – a i sam prst izgleda kao znamenje pobede. U tom čoveku Očumelov poznade juvelira Hrjukina. A u sredini gomile, drhteći celim telom, čuči raskrečenih prednjih nogu i vinovnik skandala – beo, mlad hrt, šiljate njuške i sa žutom pegom na leđima. U njegovim suznim očima vidi se izraz tuge i smrtnog straha.
- Šta je to ovde? – upita Očumelov upadajući u gomilu. – Zašto je ovde? Zašto si ti taj prst?... Ko je vikao?
- Idem ja, vaše blagorodstvo, i nikog ne diram... – počinje Hrjukin, iskašljavajući se u psenicu – zbog drva, znate, sa Mitričem, kad odjednom ovaj gad, ni pet ni šest, pa mene za prst!... Vi izvinite, ali ja sam čovek radnik... Radim sitne stvari. Neka mi se plati, jer ja ovim prstom možda neću moći nedelju dana ni da maknem... Toga, vaše blagorodstvo, nema u zakonu da čovek od svakog živinčeta strada... Ako svako počne da ujeda, onda je bolje da čovek ne živi na ovom svetu...
- Hm!... Dobro, de... – veli strogo Očumelov, nakašljavajući se i mršteći obrve. – Dobro... Čije je to pseto? Ja to neću tako ostaviti! Pokazaću ja vama za to puštanje pasa! Vreme je već da obratimo pažnju na tu gospodu koja ne žele da se pokoravaju propisima! Kad ga rebnem novčanom kaznom, nitkova, upamtiće on meni šta znači pseto i ostale životinje skitnice! Naučiću ja njega pameti! Jeldirine – obrati se nadzornik policajcu – odmah da doznaš čije je pseto i sačiniš zapisnik! A pseto treba ubiti! I to odmah! Sigurno je besno... Čije je ovo pseto, pitam ja vas?
- To je, izgleda, generala Žigalova – reče neko iz gomile.
- Generala Žigalova? Hm... skini mi, Jeldirine, šinjel... Strašno je vrućina! Mora biti pred kišu... Samo jedno ne mogu da razumem... kako je moglo da te ujede? – obraća se Očumelov Hrjukinu. – Otkud će ono da dosegne do tvog prsta? Ovo je malo kuče, a ti, gle, kakva si ljudina! Mora da si prst ogrebao, a onda ti je palo na um da nas lažeš. Jer ti si poznata sorta! Znam ja vas, sotone jedne!
- On mu je, vaše blagorodstvo, cigaretom njušku opekao, radi smejurije, a ono, ne budi lenjo, nego ćap za prst... Glup i svadljiv čovek, vaše blagorodstvo!
- Lažeš, Ćoro! Kad nisi video, šta onda lažeš? Njihovo blagorodstvo je pametan gospodin i zna ko laže, a ko istinu govori, kao na ispovesti... On ima u zakonu napisano... Sada smo svi jednaki... I ja imam brata u žandarmeriji... ako želite da znate.
- Bez priče!
- Ne, ovo nije generalovo... – reče mudro policajac. – Ne drži general ovakve. On drži većinom ptičare...
- Znaš li sigurno?
- Sigurno, vaše blagorodstvo...
- I ja to znam. General ima pse skupocene rase, a ovo... đavo bi ga znao šta je! Nit mu je dlaka lepa, nit njuška... jednom rečju ne vredi ni lule duvana... Zar takve pse da on drži? Gde vam je pamet? Da se nađe u Petrogradu ili Moskvi ovakvo pseto, znate li šta bi bilo? Tamo ne bi ni pogledali u zakon, nego trenutno... kamen o vrat! Ti si, Hrjukine, stradao, pa nemoj tu stvar tako da ostavljaš... Treba ih naučiti pameti! Vreme je...
- A možda je generalovo... – glasno razmišlja policajac. – Na ćelu mu ništa ne piše... Onomad sam u njegovom dvorištu video ovakvo jedno.
- Pa naravno da je generalsko! – reče glas iz gomile.
- Hm!... Ogrni mi, brate Jeldirline šinjel... Nešto je zahladnelo... Ježim se... Odvešćeš psa generalu i tamo ćeš pitati. Kazaćeš da sam ga ja našao i poslao... I reci da ga ne pušta na ulicu... Pseto je možda skupo, a ako mu svaka svinja bude pekla cigaretom njušku, može pas da krepa. Jer pas ti je živinče nežno... A ti, budalo, spusti tu ruku! Nemoj da nam pokazuješ... taj svoj glupački prst! Sam si kriv!...
- Evo, ide generalov kuvar, njega ćemo pitati... Ej, Prohore! Dođi, brate, ovamo! Pogledaj ovo pseto... Je li vaše?
- Baš si pogodio! Ovakvih nikada nismo imali!
- Ama ne treba ni pitati – reče Očumelov. – To je, očevidno, neko pseto lutalica! Šta ima tu da se priča... Kad vam ja kažem da je lutalica. Treba ga ubiti, i tačka!
- To nije naše – nastavlja Prohor – nego generalovog brata što je onomad doputovao. Naš gospodin ne voli hrtove. To njihov brat voli...
- A zar je njihov brat doputovao? Vladimir Ivanič? – pita Očumelov, a lice mu ozari ushićen osmeh. – Gle ti, molim te! A ja nisam ni znao. Doputovali u goste? A!
- U goste...
- Vidi ti, molim te... Zaželeli se brata... A ja nisam ni znao! Dakle, ovo je njihovo psetance? Baš mi je milo... Uzmi ga... Lepo psetance... Živahno... Pa ovoga ham za prst! Ha-ha-ha... De, šta ti je, šta drhtiš! Rrr... Rrr... ljuti se, obešenjak... kuca mala...
- Prohor vabi psa i odlazi s njim sa drvare... Svet se smeje Hrjukinu.
- Pašćeš ti meni šaka! – preti mu Očumelov, uvija se u šinjel i nastavlja svoj put po pijaci.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Čovek u futroli


Na samom kraju sela Mironosickog, u staji seoskog kmeta Prokofija, smestili su se da prenoće okasneli lovci. Bila su samo dvojica: marveni lekar Ivan Ivanič i gimnazijski nastavnik Burukin. Ivan Ivanič je imao prilično čudno dvojno prezime – Čamša Himalajski, koje mu uopšte nije pristajalo, pa su ga u celoj guberniji zvali jednostavno po imenu i očevu imenu; on je živeo nedelako od grada, u ergeli, i došao je sada u lov kako bi se nadisao čista vazduha. A nastavnik gimnazije Burkin svakog leta dolazio je u goste grofovima P. i u ovom kraju se već davno odomaćio.
Nisu spavali. Ivan Ivanič, visok suvonjav starac dugih brkovca, sedeo je napolju kod ulaza i pušio na lulu; osvetljavao ga je mesec. Burukin je ležao unutra na senu i nije se mogao videti u tami.
Pričali su razne dogodovštine. Pored ostalog, govorili su o tome kako se kmetova supruga, žena zdrava i prilično razborita, celoga života nije nikad makla iz svog rodnog sela, nikad nije videla ni grad ni železničku prugu, a poslednjih deset godina stalno je sedela u zapećku i samo je noću izlazila na ulicu.
Pa šta je u tome čudno! – reče Burkin. – Na ovom svetu ima dosta ljudi usamljenih po prirodi, koji, kao rak pustinjak ili puž, nastoje da se sklone u svoju ljušturu. Možda se u tome ispoljava atavizam, vraćanje u doba kada čovekov predak još nije bio društvena životinja i živeo je usamljen u svojoj jazbini, a možda je to, jednostavno, vrsta ljudskog karaktera, ko zna? Nisam prirodnjak i nije moje da se dotičem takvih pitanja; samo hoću da kažem kako ljudi kao Mavra nisu retka pojava. Pa eto, ne treba ga tražiti daleko: pre dva meseca umro je u našm gradu neki Belikov, nastavnik grčkog jezika, moj kolega. O njemu ste, svakako, čuli. Mogao se zapaziti po tome što je uvek, čak i po vrlo lepom vremenu, izlazio u kaljačama i sa kišobranom i neizostavno u toplom vatiranom kaputu. I kišobran mu je bio u navlaci, i časovnik u navlaci od sive jelenske kože, pa kad je vadio perorez da bi zašiljio pisaljku – i nož mu je bio u navlačici; i lice mu je, činilo se, takođe bilo u navlaci, jer ga je on sve vreme krio podignutim okovratnikom. Nosio je tamne naočare, džemper, uši je zatiskivao vatom, a kad je sedao u fijaker, naređivao je da se podigne krov. Jednom rečju, kod toga čoveka opažala se stalna i nesavladiva težnja da se okruži omotačem, da stvori sebi, takoreći, futrolu, koja bi ga odvojila, koja bi ga zaštitila od spoljnih uticaja. Stvarnost ga je dražila, plašila, činila stalno uznemirenim, pa je, možda zato da bi opravdao tu svoju bojažljivost, svoju odvratnost prema sadašnjosti – uvek hvalio prošlost i ono čega nikad nije bilo. I drevni jezici koje je predavao bili su za njega, u stvari, te iste kaljače i kišobrani koji su ga skrivali od stvarnog života.
«O, kako je zvučan, kako je divan grčki jezik!» govorio je sa razneženim izrazom lica, pa bi, kao da dokazuje svoje reči, začkiljio i, podigavši prst, izgovarao: «Antropos!»
I svoju misao Belikov je takođe nastojao da sakrije u futrolu. Njemu su bili jasni samo oikružnice i novinski članci kojima se nešto branilo. Kad se okružnicom branilo učenicima da izlaze na ulicu posle deset časova uveče ili se u nekom članku branila telesna ljubav, onda je to njemu bilo jasno, određeno; zabranjeno je – pa kraj. U dozvoli i dopuštenju, pak, krio se za nj uvek sumnjiv element, nešto nedorečeno i maglovito. Kad su u gradu dozvoljavali dramsku sekciju, ili čitaonicu, ili čajdđinicu, on je klimao glavom i govorio tiho:
Sve je to, dakako, pravilno i lepo, ama da štogod ne ispadne.
Svako narušavanje, skretanje, odstupanje od pravila izazivalo je u njemu potištenost, mada, reklo bi se, šta se to njega tiče. Ako bi neki kolega zakasnio na molitvu, ili bi se čulo za neki nestašluk gimnazista, ili ako je neko video vaspitačicu kasno uveče sa oficirom, on se silno uzrujavao i stalno je govorio: da štogod ne ispadne. a na sednicama nastavničkog veća prosto nas je kinjio svojom opreznošću, nepoverljivošću i svojim čisto futrolnim razmišljanjima povodom toga što se, eto, recimo, u muškoj i ženskoj gimnaziji mladež rđavo ponaša, mnogo galami u učionicama – ah, samo da ne dopre do uprave, ah, samo da štogod ne ispadne – a šta ako bismo iz drugog razreda isključili Petrova, a iz četvrtog Jegorova, to bi bilo vrlo dobro. A onda? Svojim uzdasima, jadikovkama, svojim tamnim naočarima na bledom sitnom licu – znate, sitnom kao u tvora – sve nas je kinjio, i mi smo popuštali, smanjivali Petrovu i Jegorovu ocenu iz vladanja, zatvarali ih i, na kraju krajeva, isključivali i Petrova i Jegorova. Imao je čudan običaj – da dolazi u naše stanove. Dođe nastavniku, sedne i ćuti, i kao da nešto osmatra. Posedi tako ćutke čas-dva i ode. To je on nazivao «održavati dobre odnose sa kolegama», a, očevidno, bilo mu je teško da dolazi k nama i sedi, i posećivao nas je samo zato što je to smatrao svojom kolegijalnom dužnošću. Mi, nastavnici, bojali smo ga se. Čak ga se i direktor bojao. Eto, reklo bi se, nastavnici su svet koji misli, vrlo čestit, vaspitan na Turgenjevu i Ščedrinu, pa ipak je ovaj čovek, koji je uvek išao u kaljačama i sa kišobranom, držao u rukama celu gimnaziju čitavih pet, deset godina! Kakvu gimnaziju? Ceo grad! Naše dame subotom nisu priređivale domaće zabave. Bojale su se da on ne sazna. I sveštenstvo se ustručavalo pred njim da mrsi i da igra karte. Pod uticajem takvih ljudi kao što je Belikov, za poslednjih deset-petnaest godina u našem gradu počeli su da se boje svega. Da se boje da glasno govore, da šalju pisma, da se upoznaju, da čitaju knjige, da se boje da pomažu sirotinji, da je uče pismenosti...
Želeći nešto da kaže, Ivan Ivanič se nakašlja, ali ponovo zapali lulu, pogleda u mesec, a zatim reče odmereno:
Da. Ljudi koji misle, čestiti, čitaju i Ščedrina, i Turgenjeva, svakojake Bokle i ostalo, a eto, pokorili se, trpeli... Eto, to je ono.
Belikov je živeo u istoj kući gde i ja – produži Burkin – na istom spratu, vrata prema vratima. Često smo se sretali i ja sam poznavao njegov domaći život. I kod kuće ista priča: kućna haljina, kapa, kapci, zasuni, čitav niz svadbenih zabrana, ograničenja, i – ah, samo da štogod ne ispadne! Jesti ponosno je štetno, a mrsno se ne sme jer će možda reći da se Belikov ne drži postova, i on je jeo smuđa na kraljevom loju – hranu koja nije posna, ali se ne može reći ni da je mrsna. Žensku poslugu nije držao iz straha da o njemu ne misle loše, nego je držao kuvara Afanasija, šezdesetogodišnjeg starca, pripita i slaboumna, koji je nekad služio kao posilni i umeo kojekako da kuva. Taj Afanasije obično je stajao kraj vrata, prekrstivši ruke, i uvek je mrmljao jedno te isto, sa dubokim uzdahom:
Zaista, mnogo se njih sadekana namnožilo! – Belikovljeva spavaća soba bila je malena kao sanduk, krevet je bio sa zavesom. Ležući da spava, pokrivao se preko glave. Bilo je toplo, zagušljivo, u zatvorena vrata lupao je vetar, u peći je hučalo; čuli su se uzdasi iz kuhinje, uzdasi zloslutni...
I on se bojao pod pokrivačem. Bojao se da štogod ne ispadne, da ga ne zakolje Afanasije, da se ne uvuku lopovi, i zatim je cele noći sanjao nemirne snove, a ujutro, dok bismo zajedno išli u gimnaziju, bio je čemeran, bled, i videlo se da je gimnazija u koju je išao, puna ljudi, izazivala strah, odvratnost prema celom njegovom biću, i da je njemu, čoveku po prirodi usamljenom, bilo mučno da ide pored mene.
Mnogo galame kod nas u učionicama – govorio je, kao da se trudi da pronađe objašnjenje svog mučnog osećanja. – To ne liči ni na šta.
I taj nastavnik grčkog jezika, taj čovek u futroli, možete li da zamislite, umalo se nije oženio.
Ivan Ivanič se brzo osvrnu prema staji i reče:
Palite se?
Da, umalo se nije oženio, ma kako da je to čudno. Postavili su nam novog nastavnika istorije i geografije, nekog Kovalenka, Mihajla Saviča, Ukrajinca. On nije došao sam, nego sa sestrom Varenjkom. On – mlad, visok, crnpurast, golemih ruku, i po licu mu se vidi da govori basom, i doista – glas kao iz bureta: bu-bu-bu... A ona – više ne tako mlada, tridesetih godina, ali takođe visoka, vitka, crnih obrva, rumenih obraza, jednom rečju – ne devojka, nego marmelada, i tako živahna, bučna, samo peva maloruske romanse i kikoće se. Za svaku sitnicu spopadne je zvonak smeh: ha-ha-ha! Prvi put smo se kako treba upoznali sa Kovalenkovim, sećam se, na direktorovom imendanu. Među strogim, do zla boga dosadnim pedagozima, koji i na imendane idu po dužnosti, odjednom vidimo – nova Afrodita preporodila se iz pena: korača podbočena, kikoće se, peva, igra... Ona je otpevala osećajno «Urlaju vetrovi», zatim još jednu romansu, pa još jednu, i sve nas je opčinila, sve, čak i Belikova. On je seo kraj nje i rekao, umilno se osmehujući:
Maloruski jezik svojom nežnošću i prijatnom zvučnošću podseća na starogrčki.
Njoj je to polaskalo i ona je počela da mu priča osećajno i usrdno kako u gadjačkom srezu ima salaš, a na salašu živi mamica, i tamo su takve kruške, takve dinje, takve bundeve! Ukrajinci bundevu zovu kabak**, a krčme – mehanama, i kuvaju boršč sa rotkvama i sa cveklama, «tako ukusan, tako ukusan da je to prosto strašno!»
Slušali smo, slušali i odjednom nam je svima sinula ista misao.
Baš bi bilo dobro da se uzmu – tiho je rekla direktorovica.
Svi smo se odnekud setili da naš Belikov nije oženjen i sada nam se činilo da dosad nekako nismo zapažali, da smo potpuno ispustili iz vida tako važnu pojedinost u njegovom životu. Kako se on uopšte ophodi sa ženom, kako rešava to nasušno pitanje? Ranije nas to uopšte nije zanimalo; možda nismo dopuštali čak ni pomisao da čovek po svakom vremenu ide u kaljačama i spava pod zavesom može da voli.
- On je već odavno prešao četrdesetu, a ona ima trideset... – objasni svoju misao direktorovica. – Meni se čini da bi ona pošla za njega.
Šta se sve ne radi kod nas u unutrašnjosti od čamotinje, koliko nepotrebnog, besmislenog! I to stoga što se uopšte ne radi ono što je neophodno. Pa eto, zašto nam je odjednom zatrebalo da ženimo toga Belikova, koji se nije mogao čak ni zamisliti oženjen? Direktorovica, nadzornikovica i sve vaspitačice iz naše gimnazije oživele su, čak su se i prolepšale, kao da su odjednom ugledale životni cilj. Direktrovica uzima u pozorištu ložu i vidimo – u njenoj loži sedi Varenjka, sa lepezom, blistava, srećna, a kraj nje Belikov, malen, zgrčen, baš kao da su ga iz kuće izvukli kleštima. Ja priređujem sedeljku, a dame zahtevaju da neizostavno pozovem i Belikova i Varenjku. Jednom rečju, proradila je mašina. Pokazalo se da Varenjka nema ništa protiv toga da se uda. Njen život kod brata nije bio osobito veseo. Ko šta radi, oni su se po ceo dan prepirali i svađali. Evo vam scene: ide Kovalenko ulicom, visok, krepak dugajlija u vezenoj košulji, čuperak ispod kačketa pada mu na čelo; u jednoj ruci drži svežanj knjiga, a u drugoj debelu čvornovatu močugu. Za njim ide sestra, takođe sa knjigama.
- Pa ti, Mihajlik, to nisi čitao! – prepire se ona gromoglasno. – Ja ti velim, kunem se, nisi ti to uopšte čitao!
- A ja tebi velim da sam čitao! – viče Kovalenko, lupajući močugom po trotoaru.
- Ah, pa, zaboga, Miničik! Zašto se ljutiš, pa mi razgovaramo načelno.
- A ja ti velim da sam čitao! – viče još glasnije Kovalenko.
A kod kuće, kako dođe neko sa strane, tako počne nova prepirka. Takav život joj je, verovatno, dodijao, zaželela je svoj kutak, pa i godine treba uzeti u obzir; više nema vremena da se bira, poći ćeš za bilo koga, čak i za nastavnika grčkog jezika. I doista, za većinu naših gospođica važno je da pođu ma za koga, samo da se udaju. Kako bilo da bilo, Varenjka je počela da ispoljava očevidnu blagonaklonost prema Belikovu.
A Belikov? On je i Kovalenka posećivao kao i nas. Dođe k njemu, sedne i ćuti. On ćuti, a Varenjka mu peva „Urlaju vetrovi“, ili ga posmatra zamišljeno svojim tamnim očima, ili odjednom je spopadne:
- Ha-ha-ha!
U ljubavnim stvarima, a naročito kad je reč o ženidbi, upliv igra veliku ulogu. Svi – i kolege i vaspitačice – počeli su da uveravaju Belikova kako treba da se oženi, kako mu ništa više ne preostaje u životu nego da se oženi; svi smo mu čestitali, govorili s važnim izrazima lica razne gluposti poput one da je brak ozbiljan korak; uz to, Varenjka je bila privlačna, zanimljiva, bila je kći državnog savetnika i imala je salaš, a što je glavno, ona je bila prva žena koja se prema njemu držala ljubazno, srdačna – u glavi mu se zvartelo i on je zaključio da stvarno treba da se oženi.
- Eto, tada mu je trebalo oduzeti kaljače i kišobran – progovori Ivan Ivanič.
- Zamislite, ispalo je da je to nemogućno. On je stavio na svoj sto Varenjkin portret i stalno je dolazio k meni i govorio o Varenjki, o porodičnom životu, o tome kako je brak ozbiljan korak, često je posećivao Kovalenkove, ali način života nije niukoliko menjao. Naprotiv, odluka da se oženi čak je delovala na njega nekako bolesno: smršao je, pobledeo i, činilo se, još dublje se zavukao u svoju futrolu.
- Varvara Savišna mi se dopada – govorio mi je sa slabašnim kiselim osmejkom – i ja znam da svaki čovek treba da se oženi, ali... sve se to, znate li, dogodilo nekako odjednom... Treba razmisliti.
- Šta tu treba razmišljati? – velim mu ja. – Oženite se, pa kraj.
- Ne, ženidba je ozbiljan korak, treba isprva odmeriti dužnosti koje predstoje, odgovornost... kako posle ne bi nešto ispalo. To me tako uznemiruje. Ja sada po čitavu noć ne spavam. I, priznajem, bojim se: način mišljenja njen i njenog brata je nekako čudan, rasuđuju oni nekako, znate li, čudno, i karaktera su vrlo živahnog. Oženiš se, a posle te, ne daj bože, snađe kakva nevolja.
I on je nije prosio, stalno je odlagao, na veliko nezadovoljstvo direktorovice i svih naših vaspitačica; stalno je odmeravao dužnosti i odgovornost koji mu predstoje, a međutim, skoro svakog dana je šetao s Varenjkom, možda misleći da tako treba da bude u njegovom položaju, i dolazio k meni da porazgovara o porodičnom životu. I, po svoj prilici, on bi je, najzad, zaprosio i sklopio bi se jedan od onih nepotrebnih, glupih brakova kakavi se kod nas od čamotinje i dokolice sklapaju na hiljade, da se iznenada nije dogodio [italic]kolossalische Scandal*[/italic]. Treba reći da je Varenjkin brat, Kovalenko, omrznuo Belikova od prvog dana poznanastva i nije ga trpeo.
- Ne shvatam – govorio nam je, sležući ramenima – ne shvatam kako podnosite to tužakalo, tu odvratnu njušku. Eh, gospodo, kako možete ovde da živite! Aqtmosfera je kod nas zagušljiva, pogana. Zar ste vi pedagozi, nastavnici? Jagmite se za činove, kod vas nije hram nauke, nego crkvena uprava, i na kiselicu smrdi, kao u policijskoj stražarnici. Ne, bracani, poživeću s vama još malo, pa ću otići na svoj salaš i tamo ću loviti rakove i poučavati ukrajinsku decu. Otići ću, a vi ostanite tu sa svojim Judom, crkao dabogda.
Ili se kikotao, kikotao do suza, čas basom, čas tankim pištavim glasom, i pitao me, šireći ruke:
- Što on kod mene sedeti? Što njemu trebati? Sedeti i posmatrati.
Čak je nadenuo Belikovu i nadimak „krvopija oli pauk“. I, razume se, mi smo izbegavali da razgovaramo s njim o tome da se njegova sestra sprema da pođe za „oli pauka“. I kad mu je jednom direktorovica nagovestila da bi bilo dobro zbrinuti njegovu sestru sa tako solidnim čovekom koga svi poštuju, kao što je Belikov, on se namrštio i promumlao:
- To nije moja stvar. Neka pođe, ako hoće, i za guju, ali ja ne volim da se uplićem u tuđe stvari.
Sada slušajte šta je dalje bilo. Neki nestaško je nacrtao karikaturu: ide Belikov u kaljačama, s podvijenim pantalonama, ispod kišobrana, a s njim pod ruku Varenjka; ispod toga piše: „Zaljubljeni antropos“. Izraz lica je uhvaćen, razumete li, izvanredno. Slikar je, verovatno, radio ne jednu noć, jer su svi nastavnici muške i ženske gimnazije, nastavnici bogoslovije, činovnici – svi su dobili po primerak. Dobio je i Belikov. Karikatura je proizvela na nj vrlo mučan utisak.
Izlazimo zajedno iz kuće – baš je bio prvi maj, nedelja i svi nastavnici i gimnazisti dogovorili smo se da se skupimo kod gimnazije i uatim zajedno odemo pešice van grada u šumicu – izlazimo, a on zelen, turobniji od oblaka.
- Kako ima rđavih, zlih ljudi! – prozbori on, a usne mu zadrhtaše.
Beše mi ga čak žao. Idemo, kad odjednom, možete li da zamislite, vozi se na biciklu Kovalenko, a za njim Varenjka, takođe na biciklu, rumena, iznurena, ali vesela, radosna.
- A mi – viče ona – idemo napred! Vreme je već toliko lepo, toliko lepo da je prosto strašno!
I oboje se izgubiše. Moj Belikov izgubi zelenu boju i postade bled, i kao da se ukoči. Stao i gleda u mene.
- Dozvolite, šta je ovo? – zapita on. – Ili me, možda, varaju oči? Zar nastavnicima gimnazije i ženama priliči da se voze biciklom?“ – Šta je tu neprilično? – rekoh. – Neka se voze, budi im prijatno!
- Pa, kako možete! – uzviknu on, zaprepašćen zbog moje mirnoće. – Šta govorite!?
I beše toliko zapanjen da nije hteo da ide dalje, nego se vratio kući.
Sledećeg dana on je stalno nervozno trljao ruke i podrhtavao. Videlo mu se po licu da se loše oseća. I nastavu je napustio, što mu se dogodilo prvi put u životu. Nije ni ručao. A pred veče se obukao toplije, mada je napolju vreme bilo sasvim letnje, i odvukao se do Kovalenkovih. Varenjka nije bila kod kuće, zatekao je samo brata.
- Sedite, molim lepo – izusti Kovalenko hladno i namršti se. Lice mu je bilo pospano, upravo se odmarao posle ručka i bio je vrlo loše raspoložen.
Belikov je ćutke posedeo deset minuta i počeo:
- Došao sam k vama da bih olakšao dušu. Vrlo, vrlo mi je teško. Neki paskvilant je nacrtao u smešnom položaju mene i još jednu osobu, blisku nama obojici. Smatram svojom dužnošću da vas uverim kako u tome nema moje krivice... naprotiv, sve vreme sam se vladao kao potpuno častan čovek.
Kovalenko je sedeo, ljutit, i ćutao. Belikov počeka malo i nastavi tiho, žalosnim glasom:
- I još ponešto hoću da vam kažem. Ja sam odavno u službi, a vi tek počinjete, pa smatram dužnošću da vas, kao stariji, upozorim. Vi se vozite biciklom, a ta zabava je sasvim neprilična za vaspitača omladine.
- A zašto? – zapita Kovalenko u basu.
- Pa, zar tu treba jošobjašnjavati, Mihailo Saviču, zar to nije jasno? Ako nastavnik vozi bicikl, šta, onda, preostaje učenicima? Njima preostaje samo da hodaju naglavce! Pošto to nije dozvoljeno okružnicom, znači da je zabranjeno. Juče sam se zaprepastio! Kad sam ugledao vašu sestricu, smrklo mi se pred očima. Žena ili devojka na biciklu – to je užasno!
- A šta Vi, zapravo, želite?
- Želim samo jedno: da Vas upozorim, Mihailo Saviču. Vi ste mlad čovek, pred vama je budućnost, treba se ponašati vrlo, vrlo oprezno, a vi ste tako nemarni, oh, kako ste nemarni! Idete u vezenoj košulji, stalno ste na ulici sa nekakvim knjigama, a sada još i taj bicikl. O tome da se vi i vaša sestrica vozite biciklom doznaće direktor, zatim će dopreti do školskog nadzornika... Pa posle?
- To što se ja i sestra vozimo biciklom, nikoga se ne tiče? – reče Kovalenko i zacrvene se. – A ko se bude uplitao u moj lični život i porodične stvari, toga ću poslati u vražju mater.
Belikov poblede i ustade.
- Ako Vi govorite sa mnom takvim tonom, ja ne mogu da nastavim – reče on. – I molim Vas da se nikad tako ne izražavate u mom prisustvu o pretpostavljenima. Vi ste dužni da se s poštovanjem odnosite prema vlastima.
- A zar sam ja nešto loše govorio o vlastima? – zapita Kovalenko, gledajući ga jetko. – Molim vas, ostavite me na miru. Ja sam pošten čovek i s takvim gospodinom kao što ste Vi ne želim da razgovaram. Ja ne volim dostavljače.
Belikov se nervozno uzmuva i poče brzo da se oblaći sa izrazom užasnutosti na licu. Jer on je prvi put u životu slušao takve grubosti.
- Možete da govorite što god želite – reče on, izlazeći iz predsoblja na odmorište stepeništa. – Moram samo da vas upozorim: možda nas je neko slušao, pa kako ne bi neko krivo protumačio naš razgovor te da štogod ne ispadne, moraću da izvestim gospodina direktora o sadržini našeg razgovora... u glavnim crtama. Ja sam dužan da to učinim.
- Da izvestiš? Odlazi i izveštavaj!
Kovalenko ga uhvati od pozadi za okovratnik i gurnu ga, te se Belikov skotrlja niza stepenice, kloparajući svojim kaljačama. Stepenište je bilo visoko, strmo, ali on se srećno dokotrljao do dole, ustao i opipao nos: jesu li mu čitave naočari? Ali baš u vreme kad se on kotrljao stepeništem, uđe Varenjka i s njom dve vaspitačice; one su stajale dole i gledale – i Belikovu je to bilo najstrašnije. Bolje bi bilo, činilo mu se, da je slomio vrat, obe noge, nego što je postao predmet podsmeha: jer sada će saznati ceo grad, dopreće do direktora, školskog nadzornika – ah, samo da štogod ne ispadne! – nacrtaće novu karikaturu i sve će se završiti time što će mu narediti da podnese ostavku...
Kad se podigao, Varenjka ga je prepoznala i, gledajući njegovo smešno lice, izgužvani kaput, kaljače, ne shvatajući u čemu je stvar, misleći da je slučajno pao, ne izdrža i zakikota se da je cela kuća odjekivala:
- Ha-ha-ha!
I tim bučnim isprekidanim „ha-ha-ha“ završilo se sve: i prosidba, i Belikovljevo zemaljsko bitisanje. On više nije čuo šta govori Varenjka i ništa nije video. Pošto se vratio svojoj kući, pre svega je sklonio sa stola portret, a zatim je legao i više nije ustajao.
Kroz tri dana dođe k meni Afanasije i pita ne bi li trebalo pozvati lekara, jer se, veli, sa gospodinom nešto zbiva. Otidoh Belikovu. Ležao je iza zavese, pokriven ćebetom, i ćutao: pitaš ga nešto, a on samo „da“ ili „ne“ – i više ni glaska. Leži, a oko njega tumara Afanasije, mračan, mrgodan, i duboko uzdiše; a bazdi na votku, kao bačva.
Posle mesec dana Belikov je umro. U pratnji smo bili svi, to jest obe gimnazije i bogoslovija. Sada, kad je ležao u mrtvačkom sanduku, izraz lica mu je bio krotak, prijatan, čak veseo, kao da se radovao što su ga, najzad, položili u futrolu iz koje više nikad neće izaći. Da, on je dosegao svoj ideal! I kao u njegovu čast, tokom cele sahrane bilo je tmurno, kišovito, i svi smo bili u kaljačama i sa kišobranima. Varenjka je, takođe, bila na sahrani i, dok su sanduk spuštali u raku, malo je poplakala. Zapazio sam da Ukrajinke samo plaču ili se kikoću; srednjeg duševnog stanja kod njih nema.
Priznajem, sahranjivati takve ljude kao što je bio Belikov – pravo je zadovoljstvo. Dok smo se vraćali sa groblja, imali smo smerne snuždene fizionomije; niko nije hteo da ispolji to osećanje zadovoljstva – osećanje nalik na ono koje smo doživljavali nekad davno, još u detinjstvu, kada su stariji odlazili od kuće, a mi smo trčali po vrtu sat-dva, naslađujući se potpunom slobodom. Ah, sloboda, sloboda! Čak i nagoveštaj, čak i slabašna nada u njenu mogućnost okrilaćuje dušu, zar ne?
Vratili smo se sa groblja dobro raspoloženi. Ali nije prošlo više od sedmice, a život je potekao kao i ranije, isto onako surov, zamoran, besmislen, život koji nije zabranjen okružnicom, ali nije sasvim ni dopušten. Ne beše bolje. I doista, Belikova smo sahranili, a koliko je još takvih ljudi u futroli ostalo, koliko će ih još biti!
- Eto, to je ono! – reče Ivan Ivanič i zapali lulu.
- Koliko će ih još biti! – ponovi Burukin. Gimnazijski nastavnik izađe iz staje. Bio je to čovek malena rasta, pun, potpuno ćelav, sa crnom bradom gotovo do pojasa; i s njim izađoše dva psa.
- Mesec, gle mesec! – reče on, gledajući naviše.
Bila je već ponoć. Desno se videlo celo selo, duga ulica se protezala u daljinu, na pet vrsta. Sve je bilo utonulo u tih dubok san; ni pokreta, ni zvuka, teško je čak i poverovati da u prirodi može da bude tako tiho. Kad u noć obasjanu mesečinom vidiš seosku ulicu sa njenim drvenim kućama, stogovima, usnulim vrbama, duša se smiruje; u tome svom spokojstvu, zaklonjena noćnim senama od muka, briga i jada, ona je krotka, tužna, divna, pa se čini da je i zvezde posmatraju nežno i ganuto, i da nema više zla na svetu i da je sve srećno. Levo od ivice sela počinjalo je polje; ono se videlo daleko, sve do horizonta, i na čitavom tom polju, oblivenom mesečinom – takođe ni pokreta, ni zvuka.
- Eto, to je ono – ponovi Ivan Ivanič. – A zar to što živimo u zagušljivosti, teskobi, ispisujemo nepotrebne spise, igramo vint, zar to nije futrola? A to što provodimo ceo život među besposličarima, parničarima, glupim, dokonim ženama, govorimo i slušamo razne besmislice, zar to nije futrola? Eto, ako želite, ispričaću vam o jednom vrlo poučnom slučaju.
- Ne, već je vreme za spavanje – reče Burkin. – Do sutra!
Obojica pođoše u staju i legoše na seno. I već su se obojica zatitkala i zadremala, kad se najednom začuše laki koraci: tup, tup... Neko je koračao blizu staje: prođe malo pa se zaustavi, a posle minut opet: tup, tup... Psi zarežaše.
- To ide Mavra – reče Burkin. Koraci se utišaše.
- Videti i slušati kako lažu – izgovori Ivan Ivanič, okrećući se na drugu stranu – a tebe nazivaju budalom zato što trpiš tu laž; podnositi uvrede, poniženja, ne smeti da otvoreno izjaviš da si na strani poštenih, slobodnih ljudi, i sam lagati, smeškati se, a sve to zbog komada hleba, zbog toplog kutka, zbog nekakvog položaja koji ne vredi ni pet para – ne, više se tako ne može živeti!
- E pa, vi to već drugu pesmu, Ivane Ivaniču – reče nastavnik. – Hajde da spavamo.
I posle deset minuta Burkin je već spavao. A Ivan Ivanič se stalno prevrtao s jedne strane na drugu i uzdisao, a zatim ustade, opet izađe napolje i, sednuvši kraj vrata, zapali lulu.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2236
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
UJAK VANJA

Lica:


SEREBRJAKOV, ALEKSANDAR VELIMIROVIČ, umirovljeni sveučilišni profesor.

JELENA ANDREJEVNA, njegova žena, 27 godina stara.

SOFJA ALEKSANDROVNA (SONJA), njegova kći iz prvoga braka.

VOJNICKAJA, MARIJA VASILJEVNA, udovica tajnoga savjetnika, mati prve profesorove žene.

VOJNICKI, IVAN PETROVIČ, njezin sin.

ASTROV, MIHAIL LVOVIČ, liječnik.

TELJEGIN, ILJA ILJIČ, propali vlastelin.

MARINA, stara dadilja.

RADNIK.

Radnja se odigrava na Serebrjakovljevu imanju.

PRVI ČIN


Vrt. Vidi se dio kuće s terasom. U aleji pod starim jablanom nalazi se stol, prostrt za čaj. Klupe, stolci; na jednoj klupi leži gitara. Nedaleko je od stola njihaljka. — Treći je sat iza podneva. Tmurno.

MARINA (neokretna i spora starica, sjedi kraj samovara i veze čarape) i ASTROV (hoda amo tamo).


MARINA (natače čašu). Ded, gutni, baćuško.

ASTROV (prinužden uzimlje čašu). Nekako mi se baš ne pije.

MARINA. Možda hoćeš rakije?

ASTROV. Neću. Ne pijem ja svaki dan rakije. A osim toga je sparno. (Stanka.) Mamice, koliko je tome, otkako se mi poznajemo.

MARINA (razmišljajući). Koliko? Čekaj da se sjetim... Ti si došao ovamo, u ovaj kraj... kada? ... još je bila živa Vera Petrovna, Sonječkina mati. Ti si nas za njena života posjećivao dvije zime. No, bit će dakle tome kojih jedanaest godina (promislivši). A možda i više...

ASTROV. Jesam li se mnogo promijenio za to vrijeme?

MARINA. Vrlo mnogo. Tada si bio još mlad i lijep, a sada si se postarao. I ljepota tvoja nije više ljepota onih dana. Valja spomenuti i to — piješ rakiju.

ASTROV. Da... U tih deset godina postao sam drugi čovjek. A što je tome uzrok? Previše sam radio, mamice. Od jutra do večeri na nogama, ne poznam mira, a noću ležiš pod pokrivačem i sve se bojiš, da te ne odvuku, kakvom bolesniku. Za cijelo vrijeme, otkako se poznajemo, ja nijesam imao ni jedan slobodan dan. Kako da se tu čovjek ne postara? A onda, i život je sam po sebi dosadan, glup i prljav... Vuku se dani... Oko sebe vidiš same čuđake, sve odreda same čudake; i proživiš li dvije-tri godine s njima, malo po malo postaješ neopazice i sam čudakom. Neizbježiva sudbina. (Zavrćući svoje duge brkove.) Gle, kako su mi narasli dugi brci... Glupi brci. Postao sam čudak, mamice. Oglupio, dabome, još nisam, hvala bogu, mozak mi je još na svom mjestu, ali su mi osjećaji nekako otupjeli. Ništa više ne želim, ništa mi nije potrebno, nikoga ne volim... I možda još samo tebe volim (poljubi je u glavu). U djetinjstvu sam i ja imao upravo takvu dadilju.

MARINA. Možda bi htio jesti?

ASTROV. Ne ću. O velikom postu, u trećoj korizmenoj nedjelji otputovao sam u Malickoje, gdje je vladala epidemija... Pjegavi tifus... Po kućicama narod ležao po zemlji... Blato, smrad, dim, telad na podu u izbicama zajedno s bolesnicima... I prasad isto tako. Teglio sam tu cijeli dan, a da nisam pritom ni na čas ni sjeo ni mrvice okusio... Kad sam se pak vratto kući, i opet mi nisu dali da odahnem: dovezli mi nekog željezničkog skretničara; ja ga položio na stol, da izvedem operaciju, a oni ni pet ni šest, nego mi umre pod kloroformom. I, eto, baš kad to nije nužno, probudili se u meni osjećaji, i stala me peći savjest kao da sam ga ja namjerice i hotimično ubio... Sjeo ja, zatvorio oči — evo ovako — i mislim: oni, koji će sto-dvjesta godina živjeti poslije nas, i za koje mi sada krčimo put, hoće li nas se sjetiti i jednom dobrom riječju? Dadiljo, ta ne će nas ni spomenuti!

MARINA. Neće ljudi, all će zato bog!

ASTROV. Hvala ti, baš ti hvala. Lijepo si rekla.

(Ulazi Vojnicki.)


VOJNICKI. (Izlazi iz kuće. Ispavao se nakon doručka, no još je bunovan. Sjeda na klupu i popravlja svoju kicošku kravatu.) Da... (Stanka.) Da...

ASTROV. Jesi li se ispavao?

VOJNICKI. Dakako... Vrlo dobro (zijeva). Otkada ovdje stanuje profesor sa svojom gospođom, život je naš posve izašao iz svoje kolotečine... Ne liježem u pravo vrijeme, o doručku i objedu koješta trpam u sebe, pijem vino... a sve to nije zdravo! Prije nije bilo časka slobodnog, ja i Sonja radili smo — svaka čast, a sada radi sama Sonja, a ja spavam, jedem, pijem... Ne valja to!

MARINA (kimnuvši glavom). I to se zove red! Profesor ustaje u 12 sati, a samovar kipi odjutra i samo njega čeka. Dok njih nije bilo, ručali smo uvijek oko jedan sat kao i drugi ljudi, a sada u sedam... Noću profesor čita i piše, a oko dva sata u noći evo ti najednom zvonca... Što je, zaboga? Prohtjelo mu se čaja! Budi radi njega čeljad, pristavi samovar... Da, to ti je red!

ASTROV. A hoće li još dugo ovdje ostati?

VOJNICKI (zazviždi). Sto godina! Profesor je odlučio da se ovdje trajno nastani.

MARINA. Evo ti ih, na, i sada. Samovar je već dva sata na stolu, a oni odoše na šetnju.

VOJNICKI. Dolaze, dolaze... Ne uzrujavaj se!

(Čuju se glasovi: iz dubine vrta, vraćajući se sa šetnje, dolaze Serebrjakov, Jelena Andrejevna, Sonja i Teljegin.)


SEREBRJAKOV. Prekrasno, prekrasno. Divan izgled.

TELJEGIN. Izvanredan, vaša presvjetlosti!

SONJA. Sutra ćemo se odvesti u šumariju, tatice, zar ne?

VOJNICKI. Gospodo, izvolite k čaju!

SEREBRJAKOV. Budite tako dobri, prijatelji, pa mi pošaljite čaj u moj kabinet! Moram danas još koješta raditi.

SONJA. O, u šumariji će se tebi sigurno svidjeti...

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2236
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
(Jelena Andrejevna, Serebrjakov i Sonja odlaze u kuću. Teljegin polazi k stolu, i sjeda kraj Marine.)


VOJNICKI. Vruće je i sparno, a naš veliki učenjak je u ogrtaču, kaljačama, s kišobranom i u rukavicama.

ASTROV. Bit će, da se čuva.

VOJNICKI. A kako je ona lijepa! Kako je lijepa! U svom životu nisam vidio ljepše žene.

TELJEGIN. Vozim li se poljem, Marino Timofejevna, ili šećem sjenatim parkom, ili pogledam na ovaj stol, uvijek osjećam neobjašnjivo blaženstvo! Divno vrijeme, ptice pjevaju, svi živimo u miru i skladu — pa što nam još treba? (Uzimljući čašu.) Od sveg vam srca hvala!

VOJNICKI (maštajući) . Te oči... Divna žena!

ASTROV. Ded, pričaj nam štogođ, Ivane Petroviču.

VOJNICKI (umorno) . A što da pričam?

ASTROV. Zar nema ništa nova?

VOJNICKI. Ništa. Sve po starom. I ja sam isti, koji sam i bio. Možda sam čak i gori postao, jer sam se ulijenio, pa ništa ne radim, nego samo mrmljam kao staro gunđalo. Ona stara čavka, moja maman, još uvijek ćereta o ženskoj emancipaciji. Jednim okom već gleda u grob, a drugim traži po svojim učenim knjižurinama zoru novoga života.

ASTROV. A profesor?

VOJNICKI. A profesor kao i prije: sjedi u svom kabinetu od jutra do duboke noći i piše.

»Mrštim čelo, tarem sebi glavu.
Pišući ode velike, male —
Al zalud je sve to: nit stekoh slavu;
Nit trunka sam ljudske požnjeo hvale...«

Jadna li papira! Pametnije bi bilo da napiše svoju autobiografiju. Kako bi to bila krasna tema! Umirovljeni profesor, razumiješ li, stari dvopek, učena sovuljaga... Kostobolja, reumatizam, migrena, od zavisti i pakosti nabubrila jetra... Ta učena sovuljaga živi na imanju svoje prve žene, živi silom, i to samo zato, jer mu je za život u gradu preplitak džep. Vječno se tuži na svoju nesreću, ma da je uistinu sam neobično sretan (nervozno). Pomisli samo, kolika sreća! Sin prostoga crkvenjaka, bogoslov, dočepao se učenjačkih časti i katedre, postao »njegovom presvjetlošću«, zetom senatora, i t.d., i t.d. Uostalom, ni to nije ono najglavnije. Nego čuj ti ovo. Čovjek taj predaje i piše o umjetnosti čitavih dvadeset i pet godlna, a da pritom o umjetnosti nema ni pojma. Dvadeset i pet godina prežvakava on tuđe misli o realizmu, naturalizmu i kojekakvim drugim budalaštinama; dvadeset i pet godina predaje i piše o onom, što je pametnim ljudima već odavno poznato, a glupacima je sasvim nezanimljivo, — ukratko — dvadeset i pet godina prelijeva on vodu iz pustoga u prazno. Pa kako je još kraj svega toga samo umišljen! I kakve pretenzije imade! U mirovinu je otišao, a da je ostao sasvim nepoznat: ni živa ga duša ne zna; a to znači, da je dvadeset i pet godina zauzimao tuđe mjesto. Pogledaj ga samo: korača kao polubog!

ASTROV. No, čini mi se, da mu ti zavidiš.

VOJNICKI. Dabome da zavidim! Pa kakav samo imade uspjeh kod žena! Ni Don Juan nije poznavao tako potpuna uspjeha! Njegova prva žena, moja sestra, prekrasno krotko stvorenje, čista kao, evo, ovo modro nebo, plemenita i velikodušna, koja je imala više udvarača, negoli on učenika — ljubila ga je, kako mogu da ljube samo čisti anđeli jednako čiste i prekrasne stvorove kao sto su i oni sami. Moja mati, njegova punica, obožava ga još i danas, i do dana današnjega ulijeva on njoj neki sveti strah. Njegova druga žena, ljepotica i pametno stvorenje — ta vidjeli ste je čas prije — pošla je za nj, kad je on već bio star, predala mu svoju mladost, ljepotu, slobodu, sav svoj sjaj. Zašto? Čemu?

ASTROV. A je li ona vjerna profesoru?

VOJNICKI. Nažalost, jest.

ASTROV. Zašto nažalost?

VOJNICKI. Zato, što je ta vjernost od početka do kraja lažna. U njoj je mnogo retorike, a logike ni za lijek. Prevariti staroga muža, kojega ne možeš trpjeti, — to je nemoralno; ali nastojati da ugušiš u sebi bijednu mladost i živi osjećaj, — to nije nemoralno.

TELJEGIN (plačnim glasom). Vanja, ja ne volim, kad ti to govoriš. No, pa i čemu, zbilja... Tko vara ženu ili muža, taj je dakle nevjernik, izdajica, koji može da izdade i domovinu!

VOJNICKI (razgnjevljeno). Ne trabunjaj koješta!

TELJEGIN. Dopusti, Vanja! Moja je žena pobjegla od mene sa svojim ljubavnikom dan poslije svadbe zbog moje neprivlačne spoljašnosti. No ja se nijesam poslije toga ogriješio o svoju dužnost. Ja sam joj i do dana današnjega vjeran i ljubim je, pomažem joj čime mogu, dao sam čak čitav svoj imetak za odgoj djece, što ih je ona imala sa svojim ljubavnikom. Sreće sam lišen, ali je ostao ponos. A ona? Mladost joj je prošla, ljepota pod pritiskom prirodnih zakona izblijedjela; a ljubavnik umro ... Šta joj je preostalo?

(Ulaze Sonja i Jelena Andrejevna; nedugo iza njih ulazi Marija Vasiljevna s knjigom; ona sjedne i čita; njoj donose čaj; ona ga pije i ne gledajući ga.)


SONJA (užurbano, dadilji). Dadiljo, tamo su seljaci došli! Otiđi i porazgovori s njima, a čaj ću već ja sama... (nalijeva čaj.)

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2236
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
(Dadilja odlazi. Jelena Andrejevna uzima svoju šalicu i pije sjedeći na njihaljci.)


ASTROV (Jeleni Andrejevnoj) . A ja sam došao k vašemu mužu. Pisali ste mi, da je veoma bolestan, reumatičan i još nešto... a on eto zdrav zdravcat.

JELENA ANDREJEVNA . Pa sinoć je nešto kunjao, tužio se na bol u nogama, a evo, danas ništa...

ASTROV. A ja, eto, brže bolje odrapio trideset vrsta... No, ništa zato, nije mi prvi put. Ostat ću barem kod vas do sutra, pa ću se barem ispavati quantum satis.

SONJA. Prekrasno. To je i tako takva rijetkost, da vi kod nas noćite. Valjda niste ručali?

ASTROV. Nisam.

SONJA. Baš dobro. Pa ćete s nama i jesti. Mi ručamo sada oko sedam sati (pije). Čaj je hladan!

TELJEGIN. U samovaru je temperatura već znatno pala.

JELENA ANDREJEVNA . Ništa zato, Ivane Ivaniču, ispit ćemo ga i hladna.

TELJEGIN. Oprostite... Nisam Ivan Ivanič, nego Ilja Iljič... Ilja Iljič Teljegin, ili, kako me neki zbog moga kozičavoga lica nazivaju — Hrapavac. Ja sam nekada držao na krstu Sonječku, pa me njegova presvjetlost, vaš muž vrlo dobro poznaje. A sada živim ovdje na vašem dobru... Kako ste izvoljeli primijetiti, svaki dan objedujem zajedno s vama,

SONJA. Ilja je Iljič naš pomoćnik, naša desna ruka... (nježno.) Dajte, dragi kumiću, da vam još natočim.

MARIJA VASILJEVNA. Ah!

SONJA. Što vam je, bakice?

MARIJA VASILJEVNA. Zaboravila sam reći Aleksandru... pamet me izdala... danas sam dobila pismo iz Harkova od Pavla Aleksejeviča... Poslao mi je svoju novu brošuru...

ASTROV. Je li zanimljiva?

MARIJA VASILJEVNA. Zanimljiva je, ali nekako čudna... Pobija ono, što je prije sedam godina sam tvrdio... To je užasno!

VOJNICKI. Ništa to nije užasno. Pijte, majčice, čaj!

MARIJA VASILJEVNA. Ali ja hoću da govorim.

VOJNICKI. Ta mi već pedeset godina govorimo te govorimo, i čitamo brošure. Vrijeme bi već bilo da već i svršimo.

MARIJA VASILJEVNA. Tebi je nekako neugodno slušati, kad ja govorim. Oprosti, Jean, ali ti si se ove posljednje godine tako promijenio, da te više uopće ne prepoznajem... Bio si čovjek određenih uvjerenja, svijetla ličnost...

VOJNICKI. O, dabome! Bio sam svijetla ličnost, koja nije nikome svijetlila... (Stanka.) Bio sam svijetla ličnost... Nema ujedljivije dosjetke od te! Sada mi je 47 godina. Do prošle godine trsio sam se kao i vi da sebi zamažem oči tom vašom skolastikom, samo da ne vidim pravi život — misleći, da činim dobro. A sada, da samo znadete! Čitave noći ne spavam od ljutitosti i srdžbe, što sam tako glupo protukao vrijeme, gdje sam mogao imati sve, čega me sada lišava moja starost.

SONJA. Ujače Vanjo, to je dosadno!

MARIJA VASILJEVNA (sinu). Ti baš kao da optužuješ svoja prijašnja uvjerenja... No nisu kriva uvjerenja, nego ti sam. Zaboravljao si, da uvjerenja sama po sebi nisu ništa, mrtva slova... Valjalo je raditi i stvarati.

VOJNICKI. Raditi? Nije svatko sposoban da bude pišući perpetuum mobile, kao vaš Herr Professor.

MARIJA VASILJEVNA . Što hoćeš time da kažeš?

SONJA (moleći). Bakice! Ujače Vanjo! Molim vas!

VOJNICKI. Ja šutim. Šutim i molim za oproštenje.

(Stanka.)


JELENA ANDREJEVNA . A danas je tako lijepo vrijeme... nije vruće...

(Stanka.)


VOJNICKI. U takvo bi se vrijeme bilo lijepo objesiti...

(Teljegin ugađa gitaru. Marina obilazi oko kuće i zove kokoši.)


MARINA. Pi, pi, pi...

SONJA. Dadiljico, pošto su dolazili seljaci?

MARINA. Uvijek isto, opet radi one pustare. Pi, pi, pi...

SONJA. Dadiljice, pošto su dolazili seljaci?

MARINA. Ona se šarena nekuda izgubila s pilićima... Da ih vrane ne odnesu... (Odlazi.)

(Teljegin svira polku; svi ga šutke slušaju; ulazi jedan radnik.)


RADNIK. Je li ovdje gospodin doktor? (Astrovu) Izvolite, Mihajle Lvoviču, došli smo po vas.

ASTROV. Odakle?

RADNIK. Iz tvornice.

ASTROV (ljutito). No, hvala lijepo! Ali, što ćemo, valja ići... (traži očima kapu.) Dođavola...

SONJA. Kako je to, uistinu, neprijatno ... Dovezite se iz tvornice na objed.

ASTROV. Neću moći. Bit će kasno. Ta gdje je... kuda je... (Radniku.) A ti, dragoviću moj, deder mi donesi čašicu rakije... (Radnik odlazi.) Ta gdje je... kuda je... (Našao je kapu.) U Ostrovskoga ima, u jednom njegovom komadu, neki čovjek s velikim brkovima i malim sposobnostima... Baš sam takav ja. No, a sada, gospodo, zbogom... (Jeleni Andrejevnoj.) Vrlo ću se veseliti, ako jednom navratite sa Sofijom Aleksandrovnom k meni... U mene je maleno imanje, u svemu okolo trideset desetina, ali ako vas možda zanima, možete pogledati moj uzorni vrt i rasadnik, kakva nećete naći na tisuću vrsta uokolo. A odmah je do mene državna šumarija... Sam je šumar star i vazda boležljiv, tako da ja zapravo upravljam i svojim i državnim dobrom ...

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2236
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
JELENA ANDREJEVNA . Već su mi pripovijedali o tom, da vi silno volite šume. To vam, dabome, može donijeti i veliku korist, ali zar vam to ne smeta u vašem pravom zvanju? Ta, vi ste liječnik.

ASTROV. Jedini bog znade, što je zapravo pravo naše zvanje.

JELENA ANDREJEVNA . A je li zanimljivo?

ASTROV. Jest, jest, posao je zanimljiv.

VOJNICKI (ironično). Itekako zanimijiv!

JELENA ANDREJEVNA (Astrovu). Vi ste još mlad čovjek ... Bit će vam tako ... no, 36—37 godina, pa mislim, da neće biti baš tako zanimljivo, kako vi to govorite. Sama šuma i šuma. Mislim, da je jednoliko.

SONJA. Nipošto! To je izvanredno zanimljivo. Mihail Lvovič sadi svake godine mladu šumu, pa su mu već podijelili i jednu brončanu kolajnu i diplomu. Zauzima se za to, da se stare šume ne istrebljuju. Saslušate li ga, potpuno ćete se s njime složiti. On kaže, da šume ukrašuju zemlju, uče čovjeka razumijevati ljepotu i udahnjuju mu uzvišeno nastrojenje. Šume ublažuju surovu klimu. U zemljama s blagom klimom troši se manje sila u borbi s prirodom, pa su zato tamo i ljudi mekši i nježniji. Ondje su ljudi lijepi, gipki, lako se uzbuđuju, govor im je otmjen, kretnje graciozne. Kod njih cvatu nauke i umijeća, filozofija im nije mračna, njihovi odnosi prema ženi puni su otmjenosti i plemenštine...

VOJNICKI (smijući se). Bravo, bravo! Sve je to vrlo lijepo, ali premalo uvjerljivo, pa ćeš ti (Astrovu), dragi prijatelju, ipak biti tako dobar i dopustiti mi, da peći ložim drvima, i da od drvene građe gradim svoje staje...

ASTROV. Ti možeš ložiti svoje peći i tresetom, a staje graditi od kamena. Dopuštam čak da se i šume sijeku kad je za to nužda, ali čemu da se istrebljuju? Ruske šume padaju pod sjekirom, ginu milijarde drveta; pustoše se životinjska legla i ptičja gnijezda, plićaju i sahnu rijeke, nepovratno iščezavaju najljepši pejsaži, i sve to samo zbog toga, što lijeni čovjek nema smisla za to da se sagne i iz zemlje izvadi gorivo. (Jeleni Andrejevnoj.) Nije li istina, gospođo? Čovjek mora biti zatucani barbar, kad može u svojoj peći spaljivati toliku krasotu i uništavati ono, što nije kadar da sam stvori. ...

ASTROV. ... Čovjek je nadaren razumom i stvaralačkom snagom, da umnoži ono, što mu je dano, ali dosada on nije stvarao, nego rastvarao. Šuma imade sve manje i manje, rijeke presušuju, divljač je poizginula, klima je iskvarena, a zemlja biva svaki dan sve bjednija i ružnija. (Vojnickome.) Eto, i ti gledaš u mene s ironijom i sve, što ja govorim, tebi se čini neozbiljnim... a možda je doista sve to samo naklapanje jednoga čudaka; ali kad prolazim mimo seljačkih šuma, koje sam ja spasio od sječe, ili kad čujem, kako šumi moja mlada šuma, zasađena mojim vlastitim rukama, onda dolazim do spoznaje, da je u izvjesnoj mjeri i klima u mojoj vlasti, pa bude li čovjek i nakon tisuću godina sretan, bit će u tom i dio moga truda. Kad zasadim brezu, pa onda vidim, kako se zazeleni i njiše na vjetru, duša mi se napunja ponosom, i ja... (opazivši radnika s pladnjem i čašicom rakije.) Uostalom ... (pije) valja ići. Sve su to na kraju krajeva možda samo naklapanja čudaka ... ali... ja vas pozdravljam! Zbogom! (Polazi prema kući.)

SONJA (hvata ga pod ruku i polazi zajedno s njime). Kada ćete opet k nama doći?

ASTROV. Ne znam.

SONJA. Opet za mjesec dana?...

(Astrov i Sonja odlaze u kuću; Marija Vasiljevna i Teljegin ostaju kod stola; Jelena Andrejevna i Vojnicki odlaze na terasu.)

JELENA ANDREJEVNA . A vi ste se, Ivane Petroviču, opet ponašali nemoguće. Zar vam je bilo potrebno ljutiti Mariju Vasiljevnu i govoriti o perpetuum mobile! I danas ste se za doručkom prepirali s Aleksandrom. Kako je to sitničavo!

VOJNICKI. Ali kad ga mrzim!

JELENA ANDREJEVNA . Vi nemate za što mrziti Aleksandra. On je baš kao i svi drugi. Nije gori od vas.

VOJNICKI. Da vi možete vidjeti svoje lice i svoje kretnje!... Kako vam je lijeno živjeti! Oh, kako lijeno!

JELENA ANDREJEVNA . Da, da, lijeno i dosadno! Svi grde moga muža, svi me gledaju sažalno: sirotica, muž joj star. O, ja to žaljenje vrlo dobro razumijem! Kako je ono Astrov rekao malo prije: svi vi uludo uništavate šume, i uskoro ne će na zemlji ništa ostati. Baš tako ludo uništavate i čovjeka, i doskora će vasom zaslugom iščeznuti sa zemlje i vjernost, i čistoća, i samopožrtvovnost. Zašto ne možete ravnodušno gledati žehu ako nije vaša? Zato, što — kako ono pravo veli doktor — u svima vama sjedi đavo razaranja! Vama nije žao ni šuma, ni ptica, ni žena, ni jednome drugoga...

VOJNICKI. Ne volim ja te filozofije! (Stanka.)

JELENA ANDREJEVNA . Taj doktor ima umorno, nervozno lice. Interesantoo je to lice. Sonji se on očito dopada. Ona je u njega zaljubljena, i ja je shvaćam. Eto, kod mene je već bio tri puta, ali ja sam plaha, pa nisam ni jedamput s njime pravo ni progovorila, niti sam ga prijateljski primila. Pomislio je, da sam zla srca. Nas dvoje, Ivane Petroviču, jamačno i jesmo baš radi toga dobri prijatelji, što smo oboje prgavi i dosadni ljudi. Prgavi! Ne gledajte me tako, ja to ne volim.

VOJNICKI. Zar vas mogu da gledam drugačije, kad vas ljubim? Vi ste moja sreća, život, moja mladost! Znam, da su moje nade na uzajamnost nevelike, skoro nikakve, ali ja i ne trebam ništa, i dopustite mi samo da vas gledam, da slušam vaš glas...

JELENA ANDREJEVNA . Tiše! Mogao bi vas tkogod čuti!

(Odlaze u kuću.)

VOJNICKI (idući za njom). Dopustite mi da govorim o svojoj ljubavi, ne tjerajte me od sebe, i već samo to bit će za mene prevelika sreća...

JELENA. To je mučno... (Oboje odlaze u kuću.)

(Teljegin udara po žicama, svirajući polku; Marija Vasiljevna nešto bilježi po rubovima svoje brošure.)

[center]Zastor

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2236
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
        Drugi čin


Blagovaonica u Serebrjakovljevoj kući. Noć. Čuje se kako u vrtu udara stražar.


SEREBRJAKOV (sjedi u naslonjaču pred otvorenim prozorom i drijema) i JELENA ANDREJEVNA (sjedi kraj njega i također drijema).

SEREBRJAKOV (trgnuvši se). Tko je tu? Sonjo, jesi li to ti?

JELENA ANDREJEVNA. Ja sam.

SEREBRJAKOV. Ti, Lenočka... Nesnosno me boli!

JELENA ANDREJEVNA. Ogrtač ti je pao na pod. (Omata mu noge.) Ja ću zatvoriti prozor, Aleksandre.

SEREBRJAKOV. Nemoj, zagušljivo je ... Malo prije sam zadrijemao, pa mi se prisnilo, da moja lijeva noga nije moja, nego — tuđa. Probudio sam se od teške boli. Ne, to hije podagra, prije će biti reumatizam. Koliko je sada sati?

JELENA ANDREJEVNA. Dvanaest i dvadeset minuta.

(Stanka.)


SEREBRJAKOV. Potraži mi sutra u biblioteci Batjuškova. Čini mi se, da ga imamo.

JELENA ANDREJEVNA. Što?

SEREBRJAKOV. Potraži mi sutra ujutro Batjuškova. Koliko se sjećam, mi smo ga imali. Ali zašto ja danas tako teško dišem?

JELENA ANDREJEVNA. Umoran si. Već drugu noć ne spavaš.

SEREBRJAKOV. Kažu, da je Turgenjev od podagre dobio srčanu bolest. Bojim se, da ne bude i sa mnom tako. Prokleta, odvratna starost. Neka je đavo odnese. Otkada sam ostario, postao sam sam sebi odvratan. A i vama je jamačno već mrsko gledati u mene.

JELENA ANDREJEVNA. Ti govoriš o svojoj starosti takvim tonom, kao da smo svi mi krivi, što si star.

SEREBRJAKOV. Tebi sam prvoj mrzak.

(Jelena se Andrejevna udaljuje i sjeda podalje.)


SEREBRJAKOV. Na kraju krajeva, imaš i pravo. Nisam ja lud, razumijem. Ti si mlada, zdrava, lijepa, hoćeš da živiš, a ja sam starac, gotovo lešina... Što? Zar da to ne razumijem? Glupo je, dabome, što još uvijek živim. Ali počekajte, doskora ću vas sve osloboditi. Još malo i sve je gotovo.

JELENA ANDREJEVNA. Ne mogu više... Šuti, boga radi.

SEREBRJAKOV. Ispada tako, da, zahvaljujući meni, svi vi »ne možete više«, dosađujete se, kinjite svoju mladost, samo se ja naslađujem životom i srećom. Pa naravno!

JELENA ANDREJEVNA. Zašuti! Ti si me izmučio!

SEREBRJAKOV. Ja sam vas sve izmučio. Naravno.

JELENA ANDREJEVNA (kroz suze). Nesnosno! Reci, što hoćeš od mene?

SEREBRJAKOV. Ništa.

JELENA ANDREJEVNA. Onda ušuti! Molim te.

SEREBRJAKOV. Čudnovata stvar: kad govori Ivan Petrovič ili ona stara idiotkinja Marija Vasiljevna — onda ništa — svi slušaju; a kad se ja samo jednom riječju oglasim, odmah se svi stanu osjećati nesretnima. Čak im je i moj glas odvratan. No, dopuštam, da sam nesnosan, da sam sebičnjak, despot, ali zar zaista nemam u starosti nikakva prava na egoizam? Zar nisam barem to zaslužio? Zar da ja nemam prava — pitam ja — na spokojnu starost i na izvjesnu pažnju ljudi prema sebi?

JELENA ANDREJEVNA. Nitko ti ni ne osporava tvoja prava. (Vjetar udara prozorom.) Vjetar se digao, zatvorit ću prozor. (Zatvara ga.) Odmah će kiša. Nitko ti ne osporava tvoja prava.

(Stanka; stražar se javlja u vrtu udaranjem i pjesmom.)


SEREBRJAKOV. Cijeli svoj život proboraviš u radu za nauku, priučiš se na svoj kabinet, na slušaoce i na poštovane kolege — i najednom, ni kriva ni dužna, evo te u ovoj grobnici da tu dan na dan gledaš glupake i slušaš njihove ništavne razgovore... Ja hoću da živim, ja volim uspjeh, volim slavu, bučnost, a ovdje sam kao u progonstvu. Svaki ti se čas budi čežnja za prošlošću, mori te uspjeh drugih i strah pred smrću... Ne mogu! Nedostaje mi snage! A osim toga — tu nemaju obzira prema mojoj starosti!

JELENA ANDREJEVNA. Pričekaj, strpi se: za pet-šest godina bit ću i ja stara.

(Ulazi Sonja.)


SONJA. Tatice! Pa ti si sam zapovjedio da se pošalje po doktora Astrova, a evo, sada, kad je došao, ne ćeš da ga primiš. To nije lijepo. Samo uzalud uznemirujete čovjeka...

SEREBRJAKOV. Što će meni tvoj Astrov? On se toliko razumije u medicinu, koliko ja u astronomiju.

SONJA. Ta ne ćemo ovamo pozivati zbog tvoje podagre čitav medicinski fakultet.

SEREBRJAKOV. S tim luđakom ne ću ni da razgovaram.

SONJA. Kako te volja. (Sjedne.) Meni je svejedno.

SEREBRJAKOV. Koliko je sada sati?

JELENA ANDREJEVNA. Jedan sat.

SEREBRJAKOV. Ovdje je zagušljivo... Sonjo, daj mi kapljice sa stola!

SONJA. Odmah! (Daje mu kapljice.)

SEREBRJAKOV (razdraženo). Ah, ne te! Ništa vas čovjek ne može zamoliti!

SONJA. Molim te, ne budi hirovit! Možda se to kome i sviđa, ali mene poštedi — budi tako milostiv! Ja to ne volim. A osim toga ja nemam ni vremena: sutra moram rano ustati — kosimo sijeno.

« Poslednja izmena: 20. Jan 2007, 13:25:49 od zagorski »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 21. Jul 2019, 07:15:19
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: 24sata :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: ConQUIZtador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: Advokat Draganić :: MojaFirma

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.134 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.